samo onako bezveze

[lana]

"Uspjeti zna�i prihva�ati neuspjeh za neuspjehom ne gube�i entuzijazam."

- Winston Churchill

Mislim da je ovaj Churchill prodavao muda za bubrege !

Slažem se Pale s tobom. Churchill bi danas dušu dao za mrežni marketing, motivator prve klase.

[lana]

Isto tako možemo kazati za nekoga da je uspio u životu ukoliko se osjeć‡a sreć‡nim. Sreća‡n može biti svatko onaj tko je uspio pronaći smisao, ispunjenje i svrhovitost u svome životu, koji opet u mnogome zavise od postizanja ravnoteže između vlastitih mogućnosti i objektivnih okolnosti, te tko bez ostatka prihvać‡a takav svoj život u potpunom miru.
..........................................................................................................................................
quote]


Ovu tezu ba ni ne razumijem potpuno, al ajde recimo da kuzim nalagano....
opet ću ja: neki pusti otok sred oceana (sa palmama a bez cunamija) pa bi se dalo �pilati sreć‡u,
ali u ovom životinjskom carstvu u kojem svi bez razlike zivimo ( regulativa gore dolje, čisto, manje čisto, disciplina, anarhija, korupcija i stanje bez nje, itd. itd........)teško!
Barem meni.
Mogu da probam. Može pjesmica? Ne, ne.... recitacija!....
A možda bi svejedno pjesmicu????.....

[Dean Beric]

Ja sam cesto sretan. Nekidan sam dobio nesto sto sam dugo cekao i bio sam sretan, poslije sam dobio jos nesto i bio sam vrlo sretan. Sad cekam nesto bas vazno, nezaobilazno i cekam srecu koju cu osjetiti kad to dobijem. Nisam sretan sto nesto imam, to sigurno ne donosi srecu, ali dobiti nesto sto zelim uvijek me usreci. Veceras cu ici spavati sretan sto sam docekao noc, ujutro cu se probuditi sretan sto sam prezivio noc. Srece ima svuda oko nas samo je malesna, usitnjena.
Onaj tko ocekiva veliku srecu i to bas odmah i bas odjednom uvijek je nesretan.
Danas sam posebno sretan. Dao sam krv sezdeseti put. To je otprilike kao da sam tri puta dao svu svoju krv i dobro se iscijedio. Da je svaka cetvrta boca pomogla to je petnaest spasenih ljudi, usput malo luckastih zbog zaraze.

[lana]

Blago tebi, Deane. Ja sam zaboravila radovati se malim stvarima.
Tu i tamo....... mozda, a onda sam i ja sretna. Ne kaže se badave da srecu cine male stvari.

[MuMi]

Vidim da se polemise o sreci i uspjehu.Sta su sreca i uspjeh?To su filozofska pitanja o kojima bi se dalo raspravljati,nadugo i nasiroko i o kojima se raspravljalo i pisalo odvajkada.
Sreca je apstraktan pojam,te stoga nemjerljiv i tezak za definisanje.Ne mozemo da kazemo koliko smo sretni ili nesretni i da to poredimo sa tudjom srecom ili nesrecom.Svako ima drugaciji dozivljaj srece.Ne cine iste stvari,razlicite ljude,sretnim.
Evo,npr.Dean je sretan ako pojede porciju cevapa ili dobru juhicu.
Sreten je onaj ko misli da je sretan.Sve je u misljenju.
"Zivot nam je onakav kakve su nam misli"!
Eto,malo sam filozofirala.

[Dean Beric]

Davno, prije vise od 4000 godina napisano je u Yi-jingu: Savrsen covjek voli toplinu, hranu i veselje, ali se ne tuzi kad je hladno, kad nema hrane i kad nema veselja. On se kineski zove DZUN-TSE.
Sto se cevapa tice, sretan sam kad ih jedem, ali nisam nesretan kad ih nema.
Male stvari donose srecu, a velike stvari su prividno velike. I one su male.
Inace, sto se tice padobrana: padobran je koristan samo ako je prethodno dobro slozen i ako se na vrijeme otvori.
Najdraza mi je stara japanska poslovica, cesto se na nju vracam: KOBE WA SAIGO NI SHINU.

[Ile Cenic]

sreca, ha ja mislim da je Njegos bio u pravu kad je rekao "blago onom ko mlad poludi pa mu zivot u veselju prodje''........a vi neka ste mi sretni! pozdrav svima od ile!!!!!!!!!!!!

[lana]

Davno, prije vise od 4000 godina napisano je u Yi-jingu: Savrsen covjek voli toplinu, hranu i veselje, ali se ne tuzi kad je hladno, kad nema hrane i kad nema veselja. On se kineski zove DZUN-TSE.
Sto se cevapa tice, sretan sam kad ih jedem, ali nisam nesretan kad ih nema.
Male stvari donose srecu, a velike stvari su prividno velike. I one su male.
Inace, sto se tice padobrana: padobran je koristan samo ako je prethodno dobro slozen i ako se na vrijeme otvori.
Najdraza mi je stara japanska poslovica, cesto se na nju vracam: KOBE WA SAIGO NI SHINU.

Još kad bi preveo japanca.....Dzun-tse Deane.

[Nijema]

Ja sam cesto sretan. Nekidan sam dobio nesto sto sam dugo cekao i bio sam sretan, poslije sam dobio jos nesto i bio sam vrlo sretan. Sad cekam nesto bas vazno, nezaobilazno i cekam srecu koju cu osjetiti kad to dobijem. Nisam sretan sto nesto imam, to sigurno ne donosi srecu, ali dobiti nesto sto zelim uvijek me usreci. Veceras cu ici spavati sretan sto sam docekao noc, ujutro cu se probuditi sretan sto sam prezivio noc. Srece ima svuda oko nas samo je malesna, usitnjena.
Onaj tko ocekiva veliku srecu i to bas odmah i bas odjednom uvijek je nesretan.
Danas sam posebno sretan. Dao sam krv sezdeseti put. To je otprilike kao da sam tri puta dao svu svoju krv i dobro se iscijedio. Da je svaka cetvrta boca pomogla to je petnaest spasenih ljudi, usput malo luckastih zbog zaraze.

Gospodine Deane, svijet je ljepsi i sigurniji dok u njemu ima ljudi kao sto ste vi! Nastavite biti sretni jer ste to i zasluzili vasim stavom u zivotu.

[Dean Beric]

Nada umire zadnja. Stara svjetska poslovica, koja tjesi one koji se stalno nadaju necem boljem, ne docekaju, ali se nadaju. Tako nada umire s njima, zadnja. Meni ta poslovica znaci mnogo vise. Zivim u nadi s Nadom.
Da je moja zena Japanka zvala bi se Kobe, mozda pravilnije Kobiko ili dijete nade.

[Petar-Peky Bukarica]

Evo sam ovaj tekst dobio na e-mail pa da ga podijelim sa vama :


Kako je ljubav postala slijepa!

Jednom davno, svi ljudski osjecaji i svi ljudski kvaliteti nasli su se na jednom skrivenom mjstu na Zemlji.....
Kada je Dosada zijevnula treci put, Ludost je, uvjek tako luda, predlozila: "Hajdemo se igrati skrivalice!
Ko se najbolje sakrije, pobjednik je medju osjecajima."
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi precutati, zapitala: "Skrivalica? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga posljednjeg pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, sljedilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesovalo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvjek, na kraju, svi pronadju
Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htijeo rizikovati.
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i ujvek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Usjpeha koji se, muceci se, popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije, jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na kraju duge (laze! bila je na dnu okeana), a Pozuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milion", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost se nije trebala ni traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo da je bas tamo pcelinja kosnica.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste, pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talenat u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgoreloj travi,
Laz na kraju duge (laze! bila je na dnu okeana), a Zaborav je zaboravio da su se uopste igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbjesnila, ugledala je ruzicnjak. Zasla je medju ruze, uzela suhu granu i,
bijesna i iznemogla, pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.
Odjednom se zacu bolan krik.
Ruzino trnje izgrebalo je Ljubavi oci.
Ludost nije znala sta da ucini.
Pronasla je pobjednika, osecaj nad osecajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na kraju odlucila zauvek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav postala pobednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

[Petar-Peky Bukarica]

PUSTITE ȌAŠU



Profesor započe čas tako što uze u ruku čašu punu vode. Podiže je u vis tako da svi mogu da je vide i upita:
- Šta mislite koliko je teška ova čaša?
- 50 gr.100 gr. 125 gr. - nagađali su studenti.
- Istina je ustvari da ni ja ne znam. I dok je ne izmerimo ne možemo biti
sigurni - rekao je profesor. Ali ja sam hteo da vas pitam nešto drugo. Šta
ć‡e se desiti ako držim ovako podignutu čašu, recimo nekoliko minuta?
- Ništa! - odgovoriš‡e studenti.
- Dobro. A šta ć‡e se desiti ako držim ovako podignutu čašu ceo sat? - ponovo
zapita profesor.
- Počeće da vas boli ruka - brzo odgovori jedan student.
- Tačno. A sada, šta ć‡e se desiti ako je držim ovako ceo jedan dan?
- Ruka ć‡e od takvog napora početi jako da vas boli, a moguć‡e je da će vam
se ukočiti mišići, možda će vam se ruka čak i paralizovati. I vrlo je
verovatno da ćete osetiti potrebu da hitno odete kod ljekara.
- Vrlo dobro - nastavio je smireno profesor. - A dok se sve to dešava, šta
mislite da li se je promijenila težina čaše?
- Ne! - odgovoriše svi u glas.
- Pa šta je onda uzrok bolu u ruci i grčenju mišića?



Studenti se nađ‘oše zbunjeni. Situacija je ličila na zagonetku i svi zdušno
počeše da traže odgovor.
- Šta ja treba da uradim da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji?
- nastavi profesor.
- PUSTITE ȌAŠU! - čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.
- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! - poskočio je profesor. - To
isto se dešava i sa vašim problemima u životu i sa vašim teškim mislima.
Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vreme osetićete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo - osetić‡ete se paralizovano, tj. neć‡ete biti u stanju da radite bilo šta drugo. Vrlo je
važno je da razmišljate o određenim događ‘ajima ili doživljajima u vašim
životima i da izvodite zaključke iz njih, no još je važnije znati kako
osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana. Da ih "pustite da padnu" pre nego što utonete u san. Tako ćete sebi uštediti veliki stres i napor i
svako jutro ć‡ete se buditi sveži, vedri i odmorni. Osećać‡ete se ispunjeni
novom snagom i lakoć‡om da prevazilazite sve životne izazove bez obzira u kakvoj se situaciji našli.
I zato: PUSTITE ČAŠU NA KRAJU SVAKOG DANA!

[Dean Beric]

Mozda jo ovo sto cu napisati nekom bez veze, mozda je i meni bez veze, ali sam tuzan kad otvorim nasu Galeriju i ne vidim nove tekstove (srecom, nema ih ni u ''in memoriam''). Sta je kninjani, umorili ste se od Knina, zaboravili odakle ste.
Staro je pitanje: Tko sam, odakle sam i gdje idem.
Odgovor je: Ako neznam tko sam i odakle sam, sigurno ne mogu znati ni gdje idem.
Zato, drage kninjanke i kninjani, sjetite se koji put odakle ste, ostavite svoj trag svagdje, pa i na Galeriji (na Forumu).
Usput vas pozivam svaku vecer u 21,30 po kninskom vremenu: Navratite malo na Zidic, tek toliko da vidimo da vas ima. Tamo gdje sad zivite niko ne zna da vas ima, a mi na zidicu vidimo da vas nema.

[Hespera]

Mozda je to zato sto jednog i po covjeka smatrate Kninjaninom

[lana]

Da li neko još slavi " Dan mladosti" 25.5.?