KNINJANKE I KNINJANI
Moderator: Gazda
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
neto o Ivi imunoviæu
Jedna reèenica Ive izreèena na eljeznièkoj stanici:
Èuj Stive, idem ja sad u Zagreb poloiti jo ono par ispita to mi je ostalo, a ti dobro pazi ko stvara toseve na moj raèun, pa æe mi reæi kad se vratim.
Èuj Stive, idem ja sad u Zagreb poloiti jo ono par ispita to mi je ostalo, a ti dobro pazi ko stvara toseve na moj raèun, pa æe mi reæi kad se vratim.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
jo malo o Ivi imunoviæu
Negdje u desetom 95. doao Ive kod Mojmira i nosi dvije litre (bilo nas je par). "Èuj, ovo mora probati, najbolje na svijetu, maginjeta". Tako smo poèeli probavati popili sve, Ive je bio oduvijek najjaèi, i slijedilo je obeæanje "Èuj, prijatelju, dok ispeèem jo, doniæu".
Maginjeta je rakija od maginja, mukinja ili planinke, to je grm ili stablo dekorativno, sa uækastim plodovima koji pocrvene, a ne valja ih jesti sirove.
Maginjeta je rakija od maginja, mukinja ili planinke, to je grm ili stablo dekorativno, sa uækastim plodovima koji pocrvene, a ne valja ih jesti sirove.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
I OVO SPADA U KNINJANKE I KNINJANE
Nai roditelji, djedovi, bake, pradjedovi.... i oni su bili kninjani. Neki poznatiji, neki manje poznati, nama svi poznati. Svi oni od pometaca i pokucarki do uglednih gradonacelnika, profesora i sudaca cine jedinstvenu proslost Knina, u stvari sastavljenu od djelica. Evo jednog komadica.
Godina je 1964., mjesto dogadjaja djedova i bakina spavaca soba.
Lezi Jovan bolestan, nije mu dobro, a taman napunio 90. godina. Privremeno je najstariji kninjanin. Skupili se neki lijecnici i predlazu Jovanu operaciju. Razmislja djed, razmislja i upita:''Ako bi se operisao i ako uspije operacija koliko bih jos mogao ziviti?''. Dr Rino Galic (Rinaldo mu je bilo pravo ime) u ime konzilija, zna da je djed star i da ne moze jos dugo, a opet da ga ne uplasi rece: ''Mogli bi sjor Jovo bar jos pet godina.''
Zadovoljan Jovan upita opet: ''Ako ne pristanem na operaciju koliko bih ovako mogao izgurati?'' Dr Rino ga gleda, ne eli ga uplaiti: ''A jor Jovo, najvie jedno pet godina!''
''U zivotu sam bio kod vojnog doktora, zubara i okuliste'' rece Jovan, ''rezali me ne rezali me, tu je negdje jos cetiri-pet godina, a meni ce cini i manje. Ja se operisati necu pa da se poslije hvalite kako ste operisali najstarijeg kninjanina.''
Djed je prozivio jos dvije godine i ugasio se tiho, kako se ugasi sterika ma kako visoka i debela bila, a nesto je sumnjao da su oni evidenticari gore nesto zbrljali i zaboravili ga. Nisu.
Godina je 1964., mjesto dogadjaja djedova i bakina spavaca soba.
Lezi Jovan bolestan, nije mu dobro, a taman napunio 90. godina. Privremeno je najstariji kninjanin. Skupili se neki lijecnici i predlazu Jovanu operaciju. Razmislja djed, razmislja i upita:''Ako bi se operisao i ako uspije operacija koliko bih jos mogao ziviti?''. Dr Rino Galic (Rinaldo mu je bilo pravo ime) u ime konzilija, zna da je djed star i da ne moze jos dugo, a opet da ga ne uplasi rece: ''Mogli bi sjor Jovo bar jos pet godina.''
Zadovoljan Jovan upita opet: ''Ako ne pristanem na operaciju koliko bih ovako mogao izgurati?'' Dr Rino ga gleda, ne eli ga uplaiti: ''A jor Jovo, najvie jedno pet godina!''
''U zivotu sam bio kod vojnog doktora, zubara i okuliste'' rece Jovan, ''rezali me ne rezali me, tu je negdje jos cetiri-pet godina, a meni ce cini i manje. Ja se operisati necu pa da se poslije hvalite kako ste operisali najstarijeg kninjanina.''
Djed je prozivio jos dvije godine i ugasio se tiho, kako se ugasi sterika ma kako visoka i debela bila, a nesto je sumnjao da su oni evidenticari gore nesto zbrljali i zaboravili ga. Nisu.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Sjecanje na Antu Rajcica
Sjecanje na Antu Rajcica
Napisao: Stiv
Sa sijetom i postovanjem prisjecam se datuma 09.06.2003. godine kada je sa one strane Ekvatora u Australiji, nenadano prestalo da kuca srce plemenitog moga druga Ante Rajcica i tako zauvijek napusti svoju suprugu Marinu i svoje prijatelje.
Ovo sta pisem sijecanje na moga prijatelja pokusaj je da oni koji su ga poznavali sacuvaju uspomenu na jednog od uzora, koji je otisao iz nasih redova.
Moj prijatelju Ante, ovih osam godina bez tvojih pisama kao da su vijecnost a ipak cekam pismo koje nikad stici nece. Koliko smo ih razmijenili, a koliko smo im se i nadali, jer tek smo bili poceli. Uporan si bio da me elektronski opismenis, pa da ta uzasna praznina koja nas dijeli, ne zijapi izmedju nas vise.
Nismo zajedno rodjeni, ali smo uz nasa sjecanja na onu bajkovitu dolinu izmedju Dinare i Promine, zajedno starili. Obojicu nas je poslije rata nako bespomocne osamucivao miris kruva iz Curkove avlije - avlije gladnih, kad nam je zivot pocimao na zlicicu. Nije nas zivot mazio niti nas je sudbina milovala pa smo svoju mladost prozivljavali u obiteljskim prilikama prihvatajuci ih kao dio zivota. Razbudjivao si jutarnje magle usnule u vrbacima luga nedavajuci mira pastrvama po virovima Butiznice. Isto kao i ja ovamo po Orasnici, zbog koje se kasnije zavadismo jer si mi je ubio, ubio sa nekom tebi znanom geometrijskom pravom, pa kasnije nije ni licila na rijeku. Od svoje rane mladosti i kao gimnazijalac, vec si bio poznat kao muzicki talenat. Neko bi rekao da si se uz gitaru odmarao, a utkao si svoje prste u njezine zice, bruseci do savrsenstva neke svoje tebi znane hvatove nakon cega bi se zaculi omamljujuci zvuci a za tvoje usi jos ne onakvi kakvi bi trebali biti. Na putu izgradnje svoga sveucilisno obrazovnog obrazovanja niti jednu stepenicu nisi preskocio do diplomiranog poljoprivrednog inzinjera poljoprivredne hidrotehnike.Trebala bi ti ostati u sijecanju ona hladna Beogradska zima 1968-me i ona vecera u menzi a? Jedan pijet izmedju nas dva a svakom u ruci jedna zlica i osta zadnji zalogaj, pa se nikako nagoditi kome pripada i ostavismo ga. Neizbrojive su ti vrline. Nesebicnim zalaganjem za svaki zivotni izazov i svojom plemenitoscu, primijernim odnosom prema okolini, svojom gitarom i pijesmom uz nju, to sve ostaje u sijecanjima onih sa kojim si se druzio a sudbina surova se poigra sa nasim nadanjima da cemo te jos jednom vidjeti i cuti. Nasim dlanovima turpijali smo plasticne gajbe istovarajuci pivo u nasem "Kicmatransu", kako vec napomenuh u par rijeci u ovoj elektronskoj knjizi, uz ironicno podsmijevanje nekih oko nas. U svom mukotrpnom a nazalost kratkom zivotu, ostao si vijeran svojim postupcima sa tvrdnjom da ti samo tvoja savijest moze o njima suditi. Sa oltara svoje mladosti ponio si dobrocinstvo koje si nesebicno dijelio sa svima nama, pa tuga za tobom Ante, trebala bi da se pretvori u ponos i cast sta si bio covijek pravih vrlina, koje se ne mogu rijecima sve iskazati. Pamtljiv kao iskrena i blaga dusa ostavio si trag koji se ne brise a i sijecanja na tebe koja ne blijede. Sad si u horu svojih andjela, pa tvoj raj u koji si brzo usao, blista uz boznstvene zvuke tvoje gitare i nisi u tisini vijecnog mira, Ante, Kninjaninu sa one nesudjene strane Ekvatora.
Napisao: Stiv
Sa sijetom i postovanjem prisjecam se datuma 09.06.2003. godine kada je sa one strane Ekvatora u Australiji, nenadano prestalo da kuca srce plemenitog moga druga Ante Rajcica i tako zauvijek napusti svoju suprugu Marinu i svoje prijatelje.
Ovo sta pisem sijecanje na moga prijatelja pokusaj je da oni koji su ga poznavali sacuvaju uspomenu na jednog od uzora, koji je otisao iz nasih redova.
Moj prijatelju Ante, ovih osam godina bez tvojih pisama kao da su vijecnost a ipak cekam pismo koje nikad stici nece. Koliko smo ih razmijenili, a koliko smo im se i nadali, jer tek smo bili poceli. Uporan si bio da me elektronski opismenis, pa da ta uzasna praznina koja nas dijeli, ne zijapi izmedju nas vise.
Nismo zajedno rodjeni, ali smo uz nasa sjecanja na onu bajkovitu dolinu izmedju Dinare i Promine, zajedno starili. Obojicu nas je poslije rata nako bespomocne osamucivao miris kruva iz Curkove avlije - avlije gladnih, kad nam je zivot pocimao na zlicicu. Nije nas zivot mazio niti nas je sudbina milovala pa smo svoju mladost prozivljavali u obiteljskim prilikama prihvatajuci ih kao dio zivota. Razbudjivao si jutarnje magle usnule u vrbacima luga nedavajuci mira pastrvama po virovima Butiznice. Isto kao i ja ovamo po Orasnici, zbog koje se kasnije zavadismo jer si mi je ubio, ubio sa nekom tebi znanom geometrijskom pravom, pa kasnije nije ni licila na rijeku. Od svoje rane mladosti i kao gimnazijalac, vec si bio poznat kao muzicki talenat. Neko bi rekao da si se uz gitaru odmarao, a utkao si svoje prste u njezine zice, bruseci do savrsenstva neke svoje tebi znane hvatove nakon cega bi se zaculi omamljujuci zvuci a za tvoje usi jos ne onakvi kakvi bi trebali biti. Na putu izgradnje svoga sveucilisno obrazovnog obrazovanja niti jednu stepenicu nisi preskocio do diplomiranog poljoprivrednog inzinjera poljoprivredne hidrotehnike.Trebala bi ti ostati u sijecanju ona hladna Beogradska zima 1968-me i ona vecera u menzi a? Jedan pijet izmedju nas dva a svakom u ruci jedna zlica i osta zadnji zalogaj, pa se nikako nagoditi kome pripada i ostavismo ga. Neizbrojive su ti vrline. Nesebicnim zalaganjem za svaki zivotni izazov i svojom plemenitoscu, primijernim odnosom prema okolini, svojom gitarom i pijesmom uz nju, to sve ostaje u sijecanjima onih sa kojim si se druzio a sudbina surova se poigra sa nasim nadanjima da cemo te jos jednom vidjeti i cuti. Nasim dlanovima turpijali smo plasticne gajbe istovarajuci pivo u nasem "Kicmatransu", kako vec napomenuh u par rijeci u ovoj elektronskoj knjizi, uz ironicno podsmijevanje nekih oko nas. U svom mukotrpnom a nazalost kratkom zivotu, ostao si vijeran svojim postupcima sa tvrdnjom da ti samo tvoja savijest moze o njima suditi. Sa oltara svoje mladosti ponio si dobrocinstvo koje si nesebicno dijelio sa svima nama, pa tuga za tobom Ante, trebala bi da se pretvori u ponos i cast sta si bio covijek pravih vrlina, koje se ne mogu rijecima sve iskazati. Pamtljiv kao iskrena i blaga dusa ostavio si trag koji se ne brise a i sijecanja na tebe koja ne blijede. Sad si u horu svojih andjela, pa tvoj raj u koji si brzo usao, blista uz boznstvene zvuke tvoje gitare i nisi u tisini vijecnog mira, Ante, Kninjaninu sa one nesudjene strane Ekvatora.
Sjecanje na Ivana imunovica ( Ivu Kulturnog )
Napisao : Stiv
Na izlasku iz Knina ka sijeveru između imunovića glavice i Kalata, uz samu cestu sa desne strane nalazila se porodična zgrada imućne porodice imunović, koja je ujedno bilai vlasnik centrale u koju se kasnije preselio DTO " Partizan ". Ta porodična zgrada koja je mimoila avionske bombe 1941-ve i kasnije je odoljevala zubu vremena, pa umjesto da joj se udahne neki novi ivot, nezaslueno ju je stigla ruka varvarina, pa vie nema onog svjedoka prolositi u kojoj smo počeli sijati naa prava slova pa bačama nae poslijeratne mladosti. U vremenu kad su se u hodu preboljevale ratne rane, kada smo počeli mirisati na na prvi deterdent, sumpor u prahu, rastopljen u vodi i dezodorans petrolje. Sve je teklo pod budnim okom učiteljice, crnogorke Bojane Sedlar. Za nau, Katininu kolu, kako smo je zvali, komodno se moglo reći da je neka vrsta manastira, jer se sav ivot Kninskog Polja odvijao u njoj. Sve preventivne mjere medicinske obuke za domaćinstvo, sastanci, kino projekcije, pa je to u pravom smislu riječi bila kulturna ustanova. Kroz nju su prole mnoge genereacije, a druge su u nju ulazile. Odlazili smo svojim ivotnim putevima izabranim, a da li je mijera čovijekova uspijeha rezultat koji je postigao ili put koji je do tog uspijeha preao? Puteva je bezbroj a ivot nam je kratak. U toj koloni svojim odabranim ivotnim putem koračao je naizgled buntovan diječak, Ivan imunović
Svijedoci smo da dananje vrijeme obiljeava neslućen razvoj informaciono - komunkacione tehnlogije, pa nam se ivot i nemore zamisliti bez toga napretka. Internet je ispoljio utjecaj na sve oblasti naeg ivotnog okruenja i zavisnost od njega svakim danom je sve veća. Pritisnut eljama svojih prijatela, koji su me počeli elektronskoj pismenosti obučavati,listam ovu elektronsku knjigu, ovako početničkim koracima, kao nezaobilaznog činoca komunikcije, informisanja i zabave, pa naiđoh na tekst koji se odnosi na nekog Ivana imunovića. Preao bih preko njega ali slučajno pročitah i riječ kulturni? Takav nadimak nosijo je samo jedan čovijek iz naeg Knina, čiji sam lik uprno traio u ovim redovima pa i između redova, ali naem Ivi nita ne odgovara osim onaj nadimak, pa se vijerovatno radi o nekom virusu, za kojeg mi rekoe da znade napadati ove elektronske knjige. Taj neki hakerski program.
Prijatelju Ive, pie ti da si bio malen, ali lako je biti visok, teko je velik biti, a ovo si zadnje bio. Sudbinu svoga dijetinjstva nosio si skrivenu doboko u svojoj plemenitoj dui, tek ponekad je otkrivajući svojim irokim osmijehom iz kojeg su zračili dobrota i plemenitost. Naizgled u sijeni svoje generacije, često puta ne nalazeći podrku a ni oslonac ni u svom domu, čija ti je toplina često puta bila uskraćivana pa si podrku naao u samom sebi, pa je mnogima izgledalo da se trai u vremenu izvan sebe.Koračajući svojom ivotnom stazom do zvanja sveučilino obrazovanog građanina ostavljajući mnoge iza sebe. Smijao bi se ti, moj prijatelju ovoj gomili izmiljotina napisanih o tebi, pa se ni sam ne bi prepoznao, a ni bilo ko drugi, koji je istinski poznavalac tvoje due - I T I S U na sa imunovića glavice. Čak ti se pripisuje da si dijelio amare, pa ako je to istina onda si nas varao, a da znao si da som odgojeni da na silu moramo odgovarati a i odgovarali smo dostojanstvenom poniznoću. Srce ti nije bilo gruda snijega, a niti dua hladna, a bila je tvrda kao tvoji miići, jer je bila ispunjena pečatima tvoje nesrećne mladosti ali je sa nikakvim grijehom nisi uprljao. Oni koji ostaju bez voljenog kau da bol nije u riječima i suzama već u srcima i duama ali je ipak mnogo bola u ovim runim riječima napisanim za tebe. Ruganje tvojim manama i bolje reći da je to pucanj u prazno. Moda je to intelektualni domen autora kojem su moda potopljene iluzije pa trunu i raspadaju se u bari ustajalih snova. Ma neka te tijei saznanje da se i o nama tako pie od onih koji ama ba nita o nama i nisu znali, moj Ive. Svoje vrijeme nisi dočekao jer u tom pomućenom vremenu sudbina ti kratak ivotni vijek odredi. U vremenu kad su oblaci zastali na nebu nad Pljeivicom a jak vijetar uznemirio do tada mirne i vitke cimpree, pa su se počeli razljegati gromovi između Dinare i posestrime joj Promine sve jači od jačeg, a to nita nije bilo već boije salve koje su ti krčile stazu ka svom zasluenom raju a suza u oku nije mogla da zastane I V E, dive sa imunovića glavice.
Seneka reče: " Koga vidi da je nesretan, znaj da je čovijek ".
Počivaj u miru I T I S U na.
Napisao : Stiv
Na izlasku iz Knina ka sijeveru između imunovića glavice i Kalata, uz samu cestu sa desne strane nalazila se porodična zgrada imućne porodice imunović, koja je ujedno bilai vlasnik centrale u koju se kasnije preselio DTO " Partizan ". Ta porodična zgrada koja je mimoila avionske bombe 1941-ve i kasnije je odoljevala zubu vremena, pa umjesto da joj se udahne neki novi ivot, nezaslueno ju je stigla ruka varvarina, pa vie nema onog svjedoka prolositi u kojoj smo počeli sijati naa prava slova pa bačama nae poslijeratne mladosti. U vremenu kad su se u hodu preboljevale ratne rane, kada smo počeli mirisati na na prvi deterdent, sumpor u prahu, rastopljen u vodi i dezodorans petrolje. Sve je teklo pod budnim okom učiteljice, crnogorke Bojane Sedlar. Za nau, Katininu kolu, kako smo je zvali, komodno se moglo reći da je neka vrsta manastira, jer se sav ivot Kninskog Polja odvijao u njoj. Sve preventivne mjere medicinske obuke za domaćinstvo, sastanci, kino projekcije, pa je to u pravom smislu riječi bila kulturna ustanova. Kroz nju su prole mnoge genereacije, a druge su u nju ulazile. Odlazili smo svojim ivotnim putevima izabranim, a da li je mijera čovijekova uspijeha rezultat koji je postigao ili put koji je do tog uspijeha preao? Puteva je bezbroj a ivot nam je kratak. U toj koloni svojim odabranim ivotnim putem koračao je naizgled buntovan diječak, Ivan imunović
Svijedoci smo da dananje vrijeme obiljeava neslućen razvoj informaciono - komunkacione tehnlogije, pa nam se ivot i nemore zamisliti bez toga napretka. Internet je ispoljio utjecaj na sve oblasti naeg ivotnog okruenja i zavisnost od njega svakim danom je sve veća. Pritisnut eljama svojih prijatela, koji su me počeli elektronskoj pismenosti obučavati,listam ovu elektronsku knjigu, ovako početničkim koracima, kao nezaobilaznog činoca komunikcije, informisanja i zabave, pa naiđoh na tekst koji se odnosi na nekog Ivana imunovića. Preao bih preko njega ali slučajno pročitah i riječ kulturni? Takav nadimak nosijo je samo jedan čovijek iz naeg Knina, čiji sam lik uprno traio u ovim redovima pa i između redova, ali naem Ivi nita ne odgovara osim onaj nadimak, pa se vijerovatno radi o nekom virusu, za kojeg mi rekoe da znade napadati ove elektronske knjige. Taj neki hakerski program.
Prijatelju Ive, pie ti da si bio malen, ali lako je biti visok, teko je velik biti, a ovo si zadnje bio. Sudbinu svoga dijetinjstva nosio si skrivenu doboko u svojoj plemenitoj dui, tek ponekad je otkrivajući svojim irokim osmijehom iz kojeg su zračili dobrota i plemenitost. Naizgled u sijeni svoje generacije, često puta ne nalazeći podrku a ni oslonac ni u svom domu, čija ti je toplina često puta bila uskraćivana pa si podrku naao u samom sebi, pa je mnogima izgledalo da se trai u vremenu izvan sebe.Koračajući svojom ivotnom stazom do zvanja sveučilino obrazovanog građanina ostavljajući mnoge iza sebe. Smijao bi se ti, moj prijatelju ovoj gomili izmiljotina napisanih o tebi, pa se ni sam ne bi prepoznao, a ni bilo ko drugi, koji je istinski poznavalac tvoje due - I T I S U na sa imunovića glavice. Čak ti se pripisuje da si dijelio amare, pa ako je to istina onda si nas varao, a da znao si da som odgojeni da na silu moramo odgovarati a i odgovarali smo dostojanstvenom poniznoću. Srce ti nije bilo gruda snijega, a niti dua hladna, a bila je tvrda kao tvoji miići, jer je bila ispunjena pečatima tvoje nesrećne mladosti ali je sa nikakvim grijehom nisi uprljao. Oni koji ostaju bez voljenog kau da bol nije u riječima i suzama već u srcima i duama ali je ipak mnogo bola u ovim runim riječima napisanim za tebe. Ruganje tvojim manama i bolje reći da je to pucanj u prazno. Moda je to intelektualni domen autora kojem su moda potopljene iluzije pa trunu i raspadaju se u bari ustajalih snova. Ma neka te tijei saznanje da se i o nama tako pie od onih koji ama ba nita o nama i nisu znali, moj Ive. Svoje vrijeme nisi dočekao jer u tom pomućenom vremenu sudbina ti kratak ivotni vijek odredi. U vremenu kad su oblaci zastali na nebu nad Pljeivicom a jak vijetar uznemirio do tada mirne i vitke cimpree, pa su se počeli razljegati gromovi između Dinare i posestrime joj Promine sve jači od jačeg, a to nita nije bilo već boije salve koje su ti krčile stazu ka svom zasluenom raju a suza u oku nije mogla da zastane I V E, dive sa imunovića glavice.
Seneka reče: " Koga vidi da je nesretan, znaj da je čovijek ".
Počivaj u miru I T I S U na.
Moje sjećanje na poznatog pa i jedinog Kninskog boema Jovu Dukića
Napisao: Stiv
U svom dijelu"Apolo"piući o umjetnosti kao socijalnoj pojavi Salamon Renek pie da je osnovni zadatak umjetnosti da prikae ljepotu, te da je čovijek postao umjetnk po ukusu.
Malo ko da zna ta je navelo Englesku Krunu u prohujalom vemenu da naem Kninu pokloni sadnice platana a vjerujem da nekog pisanog traga o tome nema ni kod njih tamo. Već odavno njihove orijake kronje ne daju Suncu da pada na krovove čuvene gostione "Slavija" i okolnih zgrada pod Kninskom tvrđavom, čineći idiličan ambijent u kojeg bi rado doli darodavci onih stabala pa da se uvijere u boemski ambijent pod onim kronjama, ambijent koji je oduvijek privlačio ljude u potrazi za lijepom riječi i pijesmom. To sastajalite starih Kninjana koji su bili privučeni blagom ućkastom svjetloću koja je dopirala iz "Slavije" i njezina tihog prozora, i bujnim kronjama Suncem okupanim svake večeri bilo je neodoljivo.
Na taj sentimentalni mir na sasvim drugi način gledao je stanovnik te idiličnosti, Jovo Dukić, na zubar i taj ambijent je dijelovao inspirativno na kreativnost njegovog likovnog stvaralatva poto nije mogao da ostane ravnoduan prema onoj ljepoti pa u traganju za vlastitim slikarskim izrazom okrenuo je leđa slikarskim teorijama i irom otvara oči prema onome ta ga okruuje, tako da u svojim početnim koracima nije padao pod uticaj velikana slikarske klasike. Urođenim smislom za ljepotu u njegovom stvaralatvu ne postoji nikakva druga ideologija osim ljubav za motivima starog grada pod tvrđavom uz koju se grad penjao i taj ostatak prolosti karakterie njegovo stvaralatvo u kojem slike pričaju zajedničku priču to se komodno moe nazvati njegovom autobigrafijom, koju daruje sebi i drugima. Svojim orginalnim umjetničkim ukusom radi sliku starog grada gledanu sa rive rijeke Krke uz tvrđavu i na jednostavan način svojevrsnom harmonijom boja koje začuđuju svojim tonalitetom, dočarava ljepotu starih krovova utkanih u sivilo kamena tvrđave kao neraskidivu cjelinu vezanu za prolost. U traenju novih tema Jovo nikad nije pravio neki otar zaokret pa u traganju za sopstvenim izrazom govorom boja često se vraćao uspomenama prolih vremena ostajući autentičan i dosljedan onome to vidi oko sebe i u svakoj prilici ispoljava ono ta je nosio u svojoj slikarskoj dui, teeći ka vlastitom slikarskom cilju.
U toj sinfoniji njegove "Slavije", rive i tvrđave, često puta uzvitlavanim Dinarinim burama i junim vjetrom, oslobađajući se svog umora, začuo bi se njegov saksofon i taj trag svoje muzičke emotivnosti na neki način dočaravao bi ljepotu njegovih slika, koje su emitovale blagost koja se sudarala sa naim diječijim očima pedesetih godina, koji smo počeli slikati podstaknuti njegovim ukusom sa kojim je Jovo znao pokazivati ljepotu umjetnosti, toj jedinstvenoj poslastici ljudske due i zato hvala Jovi Dukiću , zubaru, slikaru, boemu i naem učitelju.
Napisao: Stiv
U svom dijelu"Apolo"piući o umjetnosti kao socijalnoj pojavi Salamon Renek pie da je osnovni zadatak umjetnosti da prikae ljepotu, te da je čovijek postao umjetnk po ukusu.
Malo ko da zna ta je navelo Englesku Krunu u prohujalom vemenu da naem Kninu pokloni sadnice platana a vjerujem da nekog pisanog traga o tome nema ni kod njih tamo. Već odavno njihove orijake kronje ne daju Suncu da pada na krovove čuvene gostione "Slavija" i okolnih zgrada pod Kninskom tvrđavom, čineći idiličan ambijent u kojeg bi rado doli darodavci onih stabala pa da se uvijere u boemski ambijent pod onim kronjama, ambijent koji je oduvijek privlačio ljude u potrazi za lijepom riječi i pijesmom. To sastajalite starih Kninjana koji su bili privučeni blagom ućkastom svjetloću koja je dopirala iz "Slavije" i njezina tihog prozora, i bujnim kronjama Suncem okupanim svake večeri bilo je neodoljivo.
Na taj sentimentalni mir na sasvim drugi način gledao je stanovnik te idiličnosti, Jovo Dukić, na zubar i taj ambijent je dijelovao inspirativno na kreativnost njegovog likovnog stvaralatva poto nije mogao da ostane ravnoduan prema onoj ljepoti pa u traganju za vlastitim slikarskim izrazom okrenuo je leđa slikarskim teorijama i irom otvara oči prema onome ta ga okruuje, tako da u svojim početnim koracima nije padao pod uticaj velikana slikarske klasike. Urođenim smislom za ljepotu u njegovom stvaralatvu ne postoji nikakva druga ideologija osim ljubav za motivima starog grada pod tvrđavom uz koju se grad penjao i taj ostatak prolosti karakterie njegovo stvaralatvo u kojem slike pričaju zajedničku priču to se komodno moe nazvati njegovom autobigrafijom, koju daruje sebi i drugima. Svojim orginalnim umjetničkim ukusom radi sliku starog grada gledanu sa rive rijeke Krke uz tvrđavu i na jednostavan način svojevrsnom harmonijom boja koje začuđuju svojim tonalitetom, dočarava ljepotu starih krovova utkanih u sivilo kamena tvrđave kao neraskidivu cjelinu vezanu za prolost. U traenju novih tema Jovo nikad nije pravio neki otar zaokret pa u traganju za sopstvenim izrazom govorom boja često se vraćao uspomenama prolih vremena ostajući autentičan i dosljedan onome to vidi oko sebe i u svakoj prilici ispoljava ono ta je nosio u svojoj slikarskoj dui, teeći ka vlastitom slikarskom cilju.
U toj sinfoniji njegove "Slavije", rive i tvrđave, često puta uzvitlavanim Dinarinim burama i junim vjetrom, oslobađajući se svog umora, začuo bi se njegov saksofon i taj trag svoje muzičke emotivnosti na neki način dočaravao bi ljepotu njegovih slika, koje su emitovale blagost koja se sudarala sa naim diječijim očima pedesetih godina, koji smo počeli slikati podstaknuti njegovim ukusom sa kojim je Jovo znao pokazivati ljepotu umjetnosti, toj jedinstvenoj poslastici ljudske due i zato hvala Jovi Dukiću , zubaru, slikaru, boemu i naem učitelju.
Branko Knezević -Bićo
Napisao: Stiv
Za razliku od naeg slikara, učitelja Jovana Dukića, koji je traio inspiraciju u onoj staroj urbanoj sredini pod tvrđavom, njegov sugrađanin, komija, Vrbničanac Branko Kneević zvani Bićo, je od rane mladosti shvatio da se seoski ivot ne sastoji samo od napornog rada i tekih seoskih obaveza te da treba ponekad i predahnuti i u takvom predahu primjećuje oko sebe svojim diječijim očima sjaj i ljepotu prizora kamenjara, pa je taj prirodni ok uzdrmao u ranoj mladosti njegovu duu i iako noen brigama seoskog ivota, Branko nije mogao da odoli zovu boja, koje su mu osvojile duu i odredile sudbinu. U svojim početničkim slikarskim koracima Branko je teko mogao izbijeći da ne padne pod uticaj velikana lijepog slikarstva, pa za sliku engleskog pejsaiste Konstembla, kola u vodi pored mlina, trebalo je iskusno oko da se uvjeri u izuzetnu Brankovu reprodukciju, koju je radio jo prije navrenih svojih dvadeset godina. Svoju likovnu zrelost uspijeno dokazuje na motivima okoline suncem okupanog Vrbničkog kamenjara a posebno radeći reprodukciju Predićeve Kosovke dijevojke, na kojoj njegovom oku niti jedan detalj nije promakao. U traenju svog likovnog izraza Branko se uspijeno ogleda i dokazuje u vajarstvu a prefinjenu istančanost svoje umjetničke due dokazuje izuzetnom nadarenoću sa kaligrafijom pa je kao firmopisac bio traen i van granica svoje rodne općine. Sa odrastanjem slikara njegov plaljivi stil se povlači pred motivima koje hrabro počima stavljati na platno iz svoje okoline nudeći gledaocu već originalni izraz koje vie nema nita zajedničko sa starim majstorima. Svoj kompozicijski postupak prepun prirodne ivosti umjernim bojama izraava homogenost pejsaa bez ikakve izvijetačenosti. Sa toplinom svojih boja začinjenih valstitim izrazom Branko je izazivao snane emocije kod gledalaca tako da je gledalac mogao naći sebe u njegovom likovnom izrazu. Kao sazreli slikar noen boemskim valovima naputa svoj rodni Vrbnik krajem ezdesetih godina da bih ga zadnji put čuo iz Beča u radio emisiji Beograda "Naim u dalekom kraju" kako govori o svojoj izlobi u holu centralne banke u Beču. Bilo je to početkom sedamsetih godina, pa gdje je sad taj na Vrbničanac Bićo?
Napisao: Stiv
Za razliku od naeg slikara, učitelja Jovana Dukića, koji je traio inspiraciju u onoj staroj urbanoj sredini pod tvrđavom, njegov sugrađanin, komija, Vrbničanac Branko Kneević zvani Bićo, je od rane mladosti shvatio da se seoski ivot ne sastoji samo od napornog rada i tekih seoskih obaveza te da treba ponekad i predahnuti i u takvom predahu primjećuje oko sebe svojim diječijim očima sjaj i ljepotu prizora kamenjara, pa je taj prirodni ok uzdrmao u ranoj mladosti njegovu duu i iako noen brigama seoskog ivota, Branko nije mogao da odoli zovu boja, koje su mu osvojile duu i odredile sudbinu. U svojim početničkim slikarskim koracima Branko je teko mogao izbijeći da ne padne pod uticaj velikana lijepog slikarstva, pa za sliku engleskog pejsaiste Konstembla, kola u vodi pored mlina, trebalo je iskusno oko da se uvjeri u izuzetnu Brankovu reprodukciju, koju je radio jo prije navrenih svojih dvadeset godina. Svoju likovnu zrelost uspijeno dokazuje na motivima okoline suncem okupanog Vrbničkog kamenjara a posebno radeći reprodukciju Predićeve Kosovke dijevojke, na kojoj njegovom oku niti jedan detalj nije promakao. U traenju svog likovnog izraza Branko se uspijeno ogleda i dokazuje u vajarstvu a prefinjenu istančanost svoje umjetničke due dokazuje izuzetnom nadarenoću sa kaligrafijom pa je kao firmopisac bio traen i van granica svoje rodne općine. Sa odrastanjem slikara njegov plaljivi stil se povlači pred motivima koje hrabro počima stavljati na platno iz svoje okoline nudeći gledaocu već originalni izraz koje vie nema nita zajedničko sa starim majstorima. Svoj kompozicijski postupak prepun prirodne ivosti umjernim bojama izraava homogenost pejsaa bez ikakve izvijetačenosti. Sa toplinom svojih boja začinjenih valstitim izrazom Branko je izazivao snane emocije kod gledalaca tako da je gledalac mogao naći sebe u njegovom likovnom izrazu. Kao sazreli slikar noen boemskim valovima naputa svoj rodni Vrbnik krajem ezdesetih godina da bih ga zadnji put čuo iz Beča u radio emisiji Beograda "Naim u dalekom kraju" kako govori o svojoj izlobi u holu centralne banke u Beču. Bilo je to početkom sedamsetih godina, pa gdje je sad taj na Vrbničanac Bićo?
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O kapetanu Puntaru
Kapetan Franc Puntar
Napisao: Stiv
Vojni zivotni poziv ga je odvoio od njegovog Triglava,a put,pocetkom pedesetih godina,doveo nama pod dinaru,u kojoj,osim lovackih cari,svojom slikarskom dusom drugo vidio nije,a mozda je i strahovaoda da mu je ljepota krajolika,izmedju Dinare i Promine,ne potisne iz duse one predjele koje je nosio u sebi i na svojim slikama i rezbarijama pokazivao nama.Od toga se odvojiti nije mogao.Dukicu je slikarsku dusu zatalasala nostalgicna arhitektura scucurenih kuca pod tvrdjavom,a Branko Knezevic nas je napajao motivima kamenjara svog rodnog Vrbnika,a kapetan Puntar iznjedri iz svoje slovenacke duse blistavu ljepotu njegovih Alpa,bez surovih detalja,pa je kao takav sa odusevljenjem gledan,prihvatajuci to kao snazan polet nama pocetnicima.Sa onim divnim uspomenama na svoje Alpe,on ispoljava svoj unutrasnji mir sa slikama mira i dostjanstvenosti vitkih jelki,nad kojim lebdi izmaglicapod snjeznim vrhovima planina,koju ostavlja iz sebe zalazece sunce igrom svijetlosti po nebu.Vracajuci se tim svojim motivima iz slike u sliku,sa osijecajem za prostor i njegovu ljepotu,gotovo pijesnickim osijecajem za boju,bez monotonije i svojom pazljivoscu za detalje,snaznim potezima pinela docarava ljepotu planinskih motiva,koje smo upijali svojim pocetnickim ocima.Kao da je bio gladan svog likovnog izraza,pa izrezbareni tetrijebovi i srndaci u drvetu,jos su vise privlacili nasu paznju,a i potvrdjivali njegovu intimnost sa Alpama i njihovim zivotinjskim svijetom kao trajan pecat njegovih umjetnickih emocija.Toplinom boja i igrom svijetlosti on znalacki iskljucuje svaku tvrdocu,pa i hladnocu Alpa,koje su na njegovim slikama bile u nekoj poboznoj tisini od cega nam je i dah zastajao.
Ktajem sezdesetih godina vratio se pod svoje Alpe kao umirovlkjenik,da bi nas zamolio 1974-te da mu uprilicimo jedan lov.Kisa je tog dana lila kao iz kabla dok smo se kretali Sivim brdima,a na izmaku dana,kad smo izlazili iz Orasara,izmedju rascijepljenih oblaka daleko na zapadu zalazece zrake Sunca zabljestale su na staklo auta.
-Ustavi da pogledam-izgovorio je svojim toplim i prijatnim glasom,kako je uvijek i govorio,a ovaj put je to bilo iz srca.
Vrh Dinare,koji je cijeli dan bio zastrt teskim oblacima,pojavio se je okicen novim snijegom,na cijoj su se bijelini gasile zrake Sunca izmedju rascijepanih oblaka.Dugo je stajao pored auta i bez rijeci posmatrao,pa da li je od tog divnog prizora nastala slika koju samo on moze da naslika?,a ako jeste onda ju je samo on gledao objesenu povise kamina,jer jedini i zna sta je na njoj,negdje u Gorici,pod svojim Triglavom,nas kapetan Franc.
Napisao: Stiv
Vojni zivotni poziv ga je odvoio od njegovog Triglava,a put,pocetkom pedesetih godina,doveo nama pod dinaru,u kojoj,osim lovackih cari,svojom slikarskom dusom drugo vidio nije,a mozda je i strahovaoda da mu je ljepota krajolika,izmedju Dinare i Promine,ne potisne iz duse one predjele koje je nosio u sebi i na svojim slikama i rezbarijama pokazivao nama.Od toga se odvojiti nije mogao.Dukicu je slikarsku dusu zatalasala nostalgicna arhitektura scucurenih kuca pod tvrdjavom,a Branko Knezevic nas je napajao motivima kamenjara svog rodnog Vrbnika,a kapetan Puntar iznjedri iz svoje slovenacke duse blistavu ljepotu njegovih Alpa,bez surovih detalja,pa je kao takav sa odusevljenjem gledan,prihvatajuci to kao snazan polet nama pocetnicima.Sa onim divnim uspomenama na svoje Alpe,on ispoljava svoj unutrasnji mir sa slikama mira i dostjanstvenosti vitkih jelki,nad kojim lebdi izmaglicapod snjeznim vrhovima planina,koju ostavlja iz sebe zalazece sunce igrom svijetlosti po nebu.Vracajuci se tim svojim motivima iz slike u sliku,sa osijecajem za prostor i njegovu ljepotu,gotovo pijesnickim osijecajem za boju,bez monotonije i svojom pazljivoscu za detalje,snaznim potezima pinela docarava ljepotu planinskih motiva,koje smo upijali svojim pocetnickim ocima.Kao da je bio gladan svog likovnog izraza,pa izrezbareni tetrijebovi i srndaci u drvetu,jos su vise privlacili nasu paznju,a i potvrdjivali njegovu intimnost sa Alpama i njihovim zivotinjskim svijetom kao trajan pecat njegovih umjetnickih emocija.Toplinom boja i igrom svijetlosti on znalacki iskljucuje svaku tvrdocu,pa i hladnocu Alpa,koje su na njegovim slikama bile u nekoj poboznoj tisini od cega nam je i dah zastajao.
Ktajem sezdesetih godina vratio se pod svoje Alpe kao umirovlkjenik,da bi nas zamolio 1974-te da mu uprilicimo jedan lov.Kisa je tog dana lila kao iz kabla dok smo se kretali Sivim brdima,a na izmaku dana,kad smo izlazili iz Orasara,izmedju rascijepljenih oblaka daleko na zapadu zalazece zrake Sunca zabljestale su na staklo auta.
-Ustavi da pogledam-izgovorio je svojim toplim i prijatnim glasom,kako je uvijek i govorio,a ovaj put je to bilo iz srca.
Vrh Dinare,koji je cijeli dan bio zastrt teskim oblacima,pojavio se je okicen novim snijegom,na cijoj su se bijelini gasile zrake Sunca izmedju rascijepanih oblaka.Dugo je stajao pored auta i bez rijeci posmatrao,pa da li je od tog divnog prizora nastala slika koju samo on moze da naslika?,a ako jeste onda ju je samo on gledao objesenu povise kamina,jer jedini i zna sta je na njoj,negdje u Gorici,pod svojim Triglavom,nas kapetan Franc.
Sjećanje na Milana Milaka
Napisao: Stiv
Kad mlad čovjek umre to je tragedija brodolom a kad star umre to znači da je brod naao svoju luku i u nju uplovio a u svoju luku uplovio je brod vođen boijom rukom, istaknutog privrednika općine Knin, Milana Milaka. Svaki čovjek moe da bude sretan i zadovoljan ako ima začim da se okrene i vidi rezultate svoga rada. U ova smutna i zla vremena koja su nam nametnuta raznim nevoljama podnoseći udrace neočekivane sudbine, na svoje dijela rado se na sugrađanin Milan i nije mogao osvrnuti. Zla sudbina neočekivano mu iz zagrljaja otrgnu najmilije, pa nije dočekao da u njih ugradi svojom očinskom ljubavlju one ljudske vrijednosti koje su krasile njega, njegovu suprugu a i njihove pretke. Veličinu oca, dida, koji je imao odgovornost za moralno vaspitanje svoga potomstva u čemu mu je pomagala brina supruga , majka Danica, sa uzvienog oltara, koji predstavlja temelj čestitosti svih moralnih vrlina njihove porodice i iznenada sudbina ne dade da se ta roditeljska dunost najčasnije ispuni do kraja.
Svaki čovjek ima svoje osobine po kojima se moe razlikovati od drugih ljudi sličnog toka ivota. Imao ih je i na Milan. Bio je siguran privrednik uzor, primjer kao potpun čovjek u najuzvienijem smislu riječi, pruajući nesebičnu pomoć svima oko sebe. Imao je otvorenu savijest za miljenje drugih i uvijek je svoja stanovita prilagođavao miljenju drugih, izvravajući svoje dunosti proistekle iz tih stanovita. Ambiciozan za postizanje časti nije bio ali je bio izbirljivo ambiciozan na putu iznalaenja rijeenja koje je pred njega postavljao njegov profesionalni ivot, pa tada nije alio ni vrijeme a ni sebe.To najbolje znaju njegovi saradnici i prijatelji kojim je znao biti uzoran primjer. Kao uzoran mu, otac i potpun čovijek nikad nije odustajao od niti jedne dunosti. ivio je i radio u zadovoljstvu osjećaja da je dobrotom prevaziao i samog sebe pa na Milanovu dobrotu veo zaborava neće pasti. Zbog svoje dobrote i razumjevanja za svakoga bio je potovan i uvaavan od svojih sugrađana, pa će ga ovo i dalje pratiti i čuvati od zaborava kroz njegovu vječitu tiinu.
- Vidi, a ne moe zamisliti koliko je sad zadovoljstvo u meni kad me moj đak ispitiva - reče mi sredinom sedamdesetih godina. - Znači uspjeli smo, pa mora me ispitivati da mi upotpuni ovo neizmjerno zadovoljstvo - reče dobri Milan moj profesor, na lovačkom ispitu.
Hvala profesore Milane
Napisao: Stiv
Kad mlad čovjek umre to je tragedija brodolom a kad star umre to znači da je brod naao svoju luku i u nju uplovio a u svoju luku uplovio je brod vođen boijom rukom, istaknutog privrednika općine Knin, Milana Milaka. Svaki čovjek moe da bude sretan i zadovoljan ako ima začim da se okrene i vidi rezultate svoga rada. U ova smutna i zla vremena koja su nam nametnuta raznim nevoljama podnoseći udrace neočekivane sudbine, na svoje dijela rado se na sugrađanin Milan i nije mogao osvrnuti. Zla sudbina neočekivano mu iz zagrljaja otrgnu najmilije, pa nije dočekao da u njih ugradi svojom očinskom ljubavlju one ljudske vrijednosti koje su krasile njega, njegovu suprugu a i njihove pretke. Veličinu oca, dida, koji je imao odgovornost za moralno vaspitanje svoga potomstva u čemu mu je pomagala brina supruga , majka Danica, sa uzvienog oltara, koji predstavlja temelj čestitosti svih moralnih vrlina njihove porodice i iznenada sudbina ne dade da se ta roditeljska dunost najčasnije ispuni do kraja.
Svaki čovjek ima svoje osobine po kojima se moe razlikovati od drugih ljudi sličnog toka ivota. Imao ih je i na Milan. Bio je siguran privrednik uzor, primjer kao potpun čovjek u najuzvienijem smislu riječi, pruajući nesebičnu pomoć svima oko sebe. Imao je otvorenu savijest za miljenje drugih i uvijek je svoja stanovita prilagođavao miljenju drugih, izvravajući svoje dunosti proistekle iz tih stanovita. Ambiciozan za postizanje časti nije bio ali je bio izbirljivo ambiciozan na putu iznalaenja rijeenja koje je pred njega postavljao njegov profesionalni ivot, pa tada nije alio ni vrijeme a ni sebe.To najbolje znaju njegovi saradnici i prijatelji kojim je znao biti uzoran primjer. Kao uzoran mu, otac i potpun čovijek nikad nije odustajao od niti jedne dunosti. ivio je i radio u zadovoljstvu osjećaja da je dobrotom prevaziao i samog sebe pa na Milanovu dobrotu veo zaborava neće pasti. Zbog svoje dobrote i razumjevanja za svakoga bio je potovan i uvaavan od svojih sugrađana, pa će ga ovo i dalje pratiti i čuvati od zaborava kroz njegovu vječitu tiinu.
- Vidi, a ne moe zamisliti koliko je sad zadovoljstvo u meni kad me moj đak ispitiva - reče mi sredinom sedamdesetih godina. - Znači uspjeli smo, pa mora me ispitivati da mi upotpuni ovo neizmjerno zadovoljstvo - reče dobri Milan moj profesor, na lovačkom ispitu.
Hvala profesore Milane
-
- Posts: 25
- Joined: Mon Apr 18, 2005 10:42 am
Dragi Stiv,
Od imena obitelji Milak Milana i svih njegovih bliskih
zahvaljujem se na Tvojim ljepim i toplim rjecima i sijcanjima koje si napisao za Milana.
Ovim putem se zahvaljujemo i svim onima koji su bili na zadnjem oprostaju,koji su slali telegrame,poruke ili zvonili na telefon,koji ga se sjecaju i spominju!
Dusan Sekulic
Od imena obitelji Milak Milana i svih njegovih bliskih
zahvaljujem se na Tvojim ljepim i toplim rjecima i sijcanjima koje si napisao za Milana.
Ovim putem se zahvaljujemo i svim onima koji su bili na zadnjem oprostaju,koji su slali telegrame,poruke ili zvonili na telefon,koji ga se sjecaju i spominju!
Dusan Sekulic
-
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
Prema vijecnosti covijek nezivi duze od cvijeta,ali kad zivot stane onda podjednako traju:sijecanja,cvijece,vijecnost,ali ne dugo kao tuga.Ljudi dolaze i prplaze i medju njima postoje i neponovljive osobe,koje kad odu zauvijek na tuzan i dalek put,ostaju u sijecanjima onih u cije su duse utisnuli one pamtljive ljudske vrline,koje se rijecima nedaju opisati.Te duge i neizbrisive tragove,vrijeme koje prolazi zaborav nedonosi vec samo bolnu istinu. Jere, tvojim preranim odlaskom lijepa i jasna slika druzenjasa svima ovim koji te nisu mogli ispratiti na vijeciti pocinak nego ovako i ne zamijeri im,nece izbljediti,jer vijeruj da ce pored tvoje supruge,dijece,unucadi,sestre,brace i ostale rodbine,bice cuvari uspomena na tebe i tvoju veselost,iskrenost i dobrotu.Human,posten i uvijek spreman da drugom pomognes,osmijehom si sve uljepsavao oko sebe,pokazao si kako se moze biti tih i dostojanstven covijek,pa zbog takvih osobina tvoja porodica mora da koraca uspravno i ponosno.Jednostavan u svemu,olicenje cestitosti i dobrote,pamtljivog duha i karaktera,dan si zapocimao radoscu,-a koliko je toga jos trebalo biti u tvom neispunjenom zivotu?-Jere dobri.Ti koji si svakom darivao samo istinu.Zauvijek se zavrsilo dugogodisnje prijateljstvo i sad nam ostju samo sijecanja,pa sa lijepim uspomenama da te pamtimo.Neka Gospod podari vijeciti spokoj tvojoj plemenitoj dusi u mijestu tvog raja u kojem ce se i dalje cuti tvoj smijeh-ljudino Prominjska.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O Dusanu Kalatu
Nadan se da mi Drago (Kovacevic) nece zamjeriti sto sam se posluzio ovim njegovim tekstom da bih obogatio Galeriju.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Momenat,samo momenat smrti
Ne znam kako bih počeo ovu priču. Danas mi je umro ujak, Duan Kalat. U Kninu, u svojoj kući. Čovek je imao ozbilje godine. Nepunih 88. I nije se dogodilo nita neočekivano. Bio je u postelji vie od godine. Kazao mi skoro brat, njegov sin eljko - moguće je brzo, slabo je.
I javio mi eljko. Eto - kae - danas, burazeru.Ugasio se kao svijeća.
Kad ti umre neko drag i tvoj, uvek ima nečistu savest. Ma kako dobar i paljiv bio.Uvek se seti nečega to si propustio. I zato bih hteo da smrt samo trenutak pričeka, da kaem mom ujaku. neto to mu nikad nisam rekao. A govorio sam mu svata, osim da ga volim. U surovom krajikom svetu ta lepa reč se retko koristila.I danas mi je tako ao to sam bio kukavica koja to nikada nije izgovorila.
Moja majka je iz brojne kninske porodice Kalata. Imao sam pet ujaka. Danas imam jo dvojicu ivih. Fizički, ja sam preslikan lik ujaka Duana. On je to valjda davno prepoznao i počeo me forsirati od malena. Za slavu sv. Jovana,mene je proglaavo svojim specijalnim gostom, mada smo mi svi porodično morali stići u pet kuća toga dana. Kad sam malo odrastao, pokazao mi je kako se raeljka moe navrnuti na trenju i kako se loza moe navrtati na "zeleno".Poklonio mi je i vajcarski depni navrtači no, po obodu otar kao britva i kazao - evo, navrći, ide to tebi..Imam ga i danas kao dragu uspomenu iako desetinama godina nisam sa njim nita zarezao.
Objasnio mi je, dok sam bio u pubertetu, pa me svata zanimalo, kakva je razlika između partizana i četnika, poto je on bio u obe od te dve vojske. Vrlo je prosto bilo njegovo objanjenje.Rekao mi je ovako - "U četnicima sam bio tri mjeseca i vidio da tu nema nikakvoga reda i da sarađuju sa Talijanima. Prebjegao sam partizanima i vidio da se tamo zna ko ta radi i da ratujemo protiv Talijana i ustaa. Zato sam osta, iako i danas volim kralja.". Nakon toga je pričao koliki je patriota bio moj deda a njegov otac Nikola koga ja nisam upamtio, pričao mi o srpstvu i naročito o velikoj Rusiji. Moram priznati da mu to o Rusiji nikada nisam do kraja razumeo, a on mi je govorio - "Eto isto ti je car Nikola a Brenjev - to su nai ljudi". Protiv Tita nikad nije rekao jedne reči, a videlo se da ga ne voli, mada bi po nekad promrmljao "ma i Tito je Rus". Kasnije, kad sam malo odrastao i neto naučio, svađali smo se oko Rusa. Nisam mogao shvatiti da navija za rusku reprezentaciju u koarci koja bi igrala porotiv nae reprezentacije. Ali, bio je takav. Svoj. I nikada nije menjao "servu".Bez obzira na "borački sta" uredno je proveo svojih 40 godina slube na eleznici. A prema eleznici je imao neki osobit stav pripadnosti. Tu mu je slubovao otac i on je smatrao da je eleznica vie od slube, da je porodična tradicija.
Smatrao je da Jugoslavija treba biti kraljevina i nadao se da će to za ivota dočekati, a raznim budalama objanjavao kako u partizanima nisu bili samo komunisti nego rodoljubi koji su se borili protiv okupatora. Nikada do kraja ne bi izdrao provokaciju "da je njegova vojska smjenila kralja". već bi psovao ili bio spreman da se fizički suprostavi provokatoru. Ne postoji čovek koga se plaio, niti čovek kome je nanio zlo. A uvek je govorio svoje i ono to misli.
U izbeglitvu je proveo samo nekoliko meseci i rekao - "Idem svojoj kući jer mi je tamo mjesto, pa ta bilo". Naao je način, i ja sam ga ispratio na odlasku. Kad smo se pozdravljali i grlili - odvojio se od mene i rekao mi - "to će ti suze, ne budi p...., neće se meni nita loe dogoditi".
Umro je mirno. U kuću su se vratila deca i unuci. Bili su sa njim i ostaće tamo.
Momenat, sačekaj smrti. Da kaem ujaku kako mi se suze ne vide. Mada u sebi plačem.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovim putem upucujem iskreno saucesce rodbini i prijateljima pok. Dusana Kalata.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Momenat,samo momenat smrti
Ne znam kako bih počeo ovu priču. Danas mi je umro ujak, Duan Kalat. U Kninu, u svojoj kući. Čovek je imao ozbilje godine. Nepunih 88. I nije se dogodilo nita neočekivano. Bio je u postelji vie od godine. Kazao mi skoro brat, njegov sin eljko - moguće je brzo, slabo je.
I javio mi eljko. Eto - kae - danas, burazeru.Ugasio se kao svijeća.
Kad ti umre neko drag i tvoj, uvek ima nečistu savest. Ma kako dobar i paljiv bio.Uvek se seti nečega to si propustio. I zato bih hteo da smrt samo trenutak pričeka, da kaem mom ujaku. neto to mu nikad nisam rekao. A govorio sam mu svata, osim da ga volim. U surovom krajikom svetu ta lepa reč se retko koristila.I danas mi je tako ao to sam bio kukavica koja to nikada nije izgovorila.
Moja majka je iz brojne kninske porodice Kalata. Imao sam pet ujaka. Danas imam jo dvojicu ivih. Fizički, ja sam preslikan lik ujaka Duana. On je to valjda davno prepoznao i počeo me forsirati od malena. Za slavu sv. Jovana,mene je proglaavo svojim specijalnim gostom, mada smo mi svi porodično morali stići u pet kuća toga dana. Kad sam malo odrastao, pokazao mi je kako se raeljka moe navrnuti na trenju i kako se loza moe navrtati na "zeleno".Poklonio mi je i vajcarski depni navrtači no, po obodu otar kao britva i kazao - evo, navrći, ide to tebi..Imam ga i danas kao dragu uspomenu iako desetinama godina nisam sa njim nita zarezao.
Objasnio mi je, dok sam bio u pubertetu, pa me svata zanimalo, kakva je razlika između partizana i četnika, poto je on bio u obe od te dve vojske. Vrlo je prosto bilo njegovo objanjenje.Rekao mi je ovako - "U četnicima sam bio tri mjeseca i vidio da tu nema nikakvoga reda i da sarađuju sa Talijanima. Prebjegao sam partizanima i vidio da se tamo zna ko ta radi i da ratujemo protiv Talijana i ustaa. Zato sam osta, iako i danas volim kralja.". Nakon toga je pričao koliki je patriota bio moj deda a njegov otac Nikola koga ja nisam upamtio, pričao mi o srpstvu i naročito o velikoj Rusiji. Moram priznati da mu to o Rusiji nikada nisam do kraja razumeo, a on mi je govorio - "Eto isto ti je car Nikola a Brenjev - to su nai ljudi". Protiv Tita nikad nije rekao jedne reči, a videlo se da ga ne voli, mada bi po nekad promrmljao "ma i Tito je Rus". Kasnije, kad sam malo odrastao i neto naučio, svađali smo se oko Rusa. Nisam mogao shvatiti da navija za rusku reprezentaciju u koarci koja bi igrala porotiv nae reprezentacije. Ali, bio je takav. Svoj. I nikada nije menjao "servu".Bez obzira na "borački sta" uredno je proveo svojih 40 godina slube na eleznici. A prema eleznici je imao neki osobit stav pripadnosti. Tu mu je slubovao otac i on je smatrao da je eleznica vie od slube, da je porodična tradicija.
Smatrao je da Jugoslavija treba biti kraljevina i nadao se da će to za ivota dočekati, a raznim budalama objanjavao kako u partizanima nisu bili samo komunisti nego rodoljubi koji su se borili protiv okupatora. Nikada do kraja ne bi izdrao provokaciju "da je njegova vojska smjenila kralja". već bi psovao ili bio spreman da se fizički suprostavi provokatoru. Ne postoji čovek koga se plaio, niti čovek kome je nanio zlo. A uvek je govorio svoje i ono to misli.
U izbeglitvu je proveo samo nekoliko meseci i rekao - "Idem svojoj kući jer mi je tamo mjesto, pa ta bilo". Naao je način, i ja sam ga ispratio na odlasku. Kad smo se pozdravljali i grlili - odvojio se od mene i rekao mi - "to će ti suze, ne budi p...., neće se meni nita loe dogoditi".
Umro je mirno. U kuću su se vratila deca i unuci. Bili su sa njim i ostaće tamo.
Momenat, sačekaj smrti. Da kaem ujaku kako mi se suze ne vide. Mada u sebi plačem.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovim putem upucujem iskreno saucesce rodbini i prijateljima pok. Dusana Kalata.
-
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
Josi sa ljubavlju U vremenu kad nam je zemlja bila prepustena zvijerima surovog okupatora,ratni vihor ga odvede po bojistima te postade jedan od mnogih,koji nas svojom prolivenom krvlju zaduzise da pamtimo sta je to sloboda.Stasao u ratnom vihoru,vraca se ka prekaljen borac na svoju rijeku Krku,na kojoj sapira krvave ratne rane,da bi u nama koji smo ga poznavali ostavio neizbrisiv trag i vijeciti plamen,koji se nikada ugasiti nece i zato vijecita slava nasem Josi,Narodnom heroju-sinu nase rijeke Krke!
-
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
Sijecznje na Jovu Ceko . Pod krsevitom Dinarom cvijetaju tresnje,proljce se opt sprema i jos jedna vijecna kuca za njezinog sina,Jovu Ceko,koji iznenada sklopi svoje umorne oci i ode izzagrljaja svojih najmilijih u ovo surovo svijetu..Mirno i dostojanstveno iz njihova zagrljaja,kojima ostaje bolno sijecanje na stb svoje porodice i cija ce srca i dalje kucati za njega. Cijeli sezivot nemoze opisati samo sa tri rijeci:dobrota,plemenitost i skromnost,ali dobrota sa kojom je Jovo oplemenio nas grad mozese povratiti samo pokusajem da budemo bar malo ka sta je bio on.Bio je licnost starinskog kova,bio je gospodin najdivnijih ljudskih vrlina,te kroz zivot nije moga tiho ici.Krasile su ga najlijepse ljudske vrline:skromnost,pozrtvovanost,briznost i mnoge druge,koje se rijecima nemogu opisati,pa je stoga tesko nesto reci o nasem Jovi,jer ce se po svakoj posebno moci pamtiti.Ko nece pamtiti njegov osmijeh i vedri duh? Ko ga se sijeca?,-pazar nevidi njegovu frizuru na nekim danasnjim fudbalerima,koji nazalost nemaju nako bujnu kosu.Bio je uzor svemukao graditi zivot,a nadasve kako se odnositi prema starijem.Sjedinio je svoje hobije u svoj radostan zivot.Gasio je vatre,iskakao iz vatrogasne uniforme da bi sto prije oblacio dres svoje i nase Dinare i sa osmijehom istrcavo sa sojim saigracima na fudbalske terene,na kojima nikadnije dozvoljavao da protivnicki pozarrasplamsa.Naizgled ne raskosnog fudbalskog umijeca,ali je raskosno,samo sa ocima dirigovao sa svojim sairacima.Protivnika je postivao,davajucimu sansu,ali ga nisu uspijevali procitati iako nije posijedovao neku nepredvidivost,pa su zato Jovini golovi pod tvrdjavom bili prava poslastica za publiku..Nije tu zastao,pa je 1957-me sa sleta Partizana kao clan starije ekipe clanova donio nasem gradu zlatno priznanje. U sijecanju svih nas koji ga pamte,ostace u ocima njegov osmijeh,njegova vedrina,duh,a u usima divan glas,kojeg je treba skolovati,pa da ga pamte danas i mnogi ljubitelji lijepe pijesme.Pun zivota i dobrote,cist drag i plemenit covijek,koji u zivotu nije birao karte vec igru,a Jovo je uvijek posteno igrao.Jedan dio zivota je odnio,a drugi ostavio u uspomenama za vijecito sijecanje na njega i njegov vijeciti boravak u rajskom naselju,a za nas nezaborav,na naseg Jovu.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Miljenko o Jordanu
POGLAD SA STRANE
Ne mora biti da je Jordan umro
Dobar pjesnik i esejist , koji je , pripadajuci dvijema kulturama , hrvatskoj i srpskoj , zapravo bio prognan iz obje .
Da je htio izabrati , jednima ili drugima bi sigurno bio vazan .
Tog ljeta 1994. ili 1995. , Jordan Jelic pozvao me je da ga posjetim . Zamezit cemo , popiti i razgovarati o Knjizevnosti .
Nisam u Zagrebu ljude bas cesto posjecivao . Ne sjecam se je li to zato sto me nisu zvali k sebi , ili je zato sto mi je
bilo draze druziti se po kafanama i ne ulaziti u prostor necije intime .
Jordan Jelic (1942.) , po profesiji sociolog , hispanist , pjesnik i fanaticni zaljubljenik u Latinsku Ameriku , a narocito
u lude latinoamericke revolucije i revolucionare , bio je covjek srednjeg rasta , poluduge kose , s frizurom kakva se
vidjala kod zapadnoevropskih ljevicara i sezdesetosmasa i s naocalama masovnih , demodiranih okvira . U stvari ,
bio je posve transformiran u ono sto je volio : iako Srbin , porijeklom iz Knina , necak dobroga proznoga pisca Vojina
Jelica , izgledao je kao nekakav Cileanac ili Argentinac , koji u sebi ima indijanske krvi .
Jeli smo mladi kravlji sir , kupljen na trznici u Utrinama , i zalijevali ga bijelim kubanskim rumom , iz neke fantasticno
lijepe boce od terakote , slicne topovskoj djuladi iz Diznijevih stripova . Rum je bio jak kao zemlja i u pocetku se nije
slagao sa sirom . Ali samo u pocetku , dok smo sapcuci pazgovarali . Kasnije ce se sve promjeniti , cim obojica
zaboravimo na komsije i na njihov nedjeljni popodnevni odmor . Rastali smo se oko ponoci , Jordan me je ispratio do
ulaza , i poklonio mi jednu od dvije prazne boce sto smo ih te nedjelje ispili . Ne sjecam se kako sam stigao do svog
podstanarskog stana . Ujutru i cijelog ponedjeljka , sve do veceri , bio sam mamuran kao malo kad u zivotu .
Toliko mamuran da mi je bilo lakse umrijeti nego zivjeti .
U novinskoj smrtovnici , koju je objavilo nekakvo hispanisticko udruzenje , pise da je 20. aprila ove godine umro
Jordan Jelic , te da je sahranjen na porodicnom groblju u Kninu . Vise nigdje nije objavljena ta vijest , za koju sam
se nadao da nije tacna , osim sto su na nakakvom internetskom forumu , na kojem Kninjani jedni drugima prenose
ko je umro , ponovljeno da Jordana vise nema . Ali to i nije istina , kao sto ne bi ni moralo biti u argentinskim kratkim
pricama , kod Borhesa ili Kortasara , gdje je i smrt , kao i zivot , samo zgodna mistifikacija , i je li netko umro zavisi
od toga s koje strane na njegov zivot gledamo . U skladu s tim , i ne mora biti da je Jordan mrtav .
Bio je sjajan i zanesen , ali i vrlo tacan u prevodjenju poezije Pabla Nerude i Nikanora Pare . Dobar pjesnik i esejist ,
koji je , pripadajuci dvjema kulturama , hrvatskoj i srpskoj , zapravo bio prognan iz obje .
Da je htio izabrati , jednima ili drugima bi sigurno bio vazan . Ali zasto bi to cinio ? Zato sto bi u tom slucaju njegova
smrt djelovala uvjerljivije ?
Miljenko Jergovic
Objavljeno u Politici 24.04.2012.
Ne mora biti da je Jordan umro
Dobar pjesnik i esejist , koji je , pripadajuci dvijema kulturama , hrvatskoj i srpskoj , zapravo bio prognan iz obje .
Da je htio izabrati , jednima ili drugima bi sigurno bio vazan .
Tog ljeta 1994. ili 1995. , Jordan Jelic pozvao me je da ga posjetim . Zamezit cemo , popiti i razgovarati o Knjizevnosti .
Nisam u Zagrebu ljude bas cesto posjecivao . Ne sjecam se je li to zato sto me nisu zvali k sebi , ili je zato sto mi je
bilo draze druziti se po kafanama i ne ulaziti u prostor necije intime .
Jordan Jelic (1942.) , po profesiji sociolog , hispanist , pjesnik i fanaticni zaljubljenik u Latinsku Ameriku , a narocito
u lude latinoamericke revolucije i revolucionare , bio je covjek srednjeg rasta , poluduge kose , s frizurom kakva se
vidjala kod zapadnoevropskih ljevicara i sezdesetosmasa i s naocalama masovnih , demodiranih okvira . U stvari ,
bio je posve transformiran u ono sto je volio : iako Srbin , porijeklom iz Knina , necak dobroga proznoga pisca Vojina
Jelica , izgledao je kao nekakav Cileanac ili Argentinac , koji u sebi ima indijanske krvi .
Jeli smo mladi kravlji sir , kupljen na trznici u Utrinama , i zalijevali ga bijelim kubanskim rumom , iz neke fantasticno
lijepe boce od terakote , slicne topovskoj djuladi iz Diznijevih stripova . Rum je bio jak kao zemlja i u pocetku se nije
slagao sa sirom . Ali samo u pocetku , dok smo sapcuci pazgovarali . Kasnije ce se sve promjeniti , cim obojica
zaboravimo na komsije i na njihov nedjeljni popodnevni odmor . Rastali smo se oko ponoci , Jordan me je ispratio do
ulaza , i poklonio mi jednu od dvije prazne boce sto smo ih te nedjelje ispili . Ne sjecam se kako sam stigao do svog
podstanarskog stana . Ujutru i cijelog ponedjeljka , sve do veceri , bio sam mamuran kao malo kad u zivotu .
Toliko mamuran da mi je bilo lakse umrijeti nego zivjeti .
U novinskoj smrtovnici , koju je objavilo nekakvo hispanisticko udruzenje , pise da je 20. aprila ove godine umro
Jordan Jelic , te da je sahranjen na porodicnom groblju u Kninu . Vise nigdje nije objavljena ta vijest , za koju sam
se nadao da nije tacna , osim sto su na nakakvom internetskom forumu , na kojem Kninjani jedni drugima prenose
ko je umro , ponovljeno da Jordana vise nema . Ali to i nije istina , kao sto ne bi ni moralo biti u argentinskim kratkim
pricama , kod Borhesa ili Kortasara , gdje je i smrt , kao i zivot , samo zgodna mistifikacija , i je li netko umro zavisi
od toga s koje strane na njegov zivot gledamo . U skladu s tim , i ne mora biti da je Jordan mrtav .
Bio je sjajan i zanesen , ali i vrlo tacan u prevodjenju poezije Pabla Nerude i Nikanora Pare . Dobar pjesnik i esejist ,
koji je , pripadajuci dvjema kulturama , hrvatskoj i srpskoj , zapravo bio prognan iz obje .
Da je htio izabrati , jednima ili drugima bi sigurno bio vazan . Ali zasto bi to cinio ? Zato sto bi u tom slucaju njegova
smrt djelovala uvjerljivije ?
Miljenko Jergovic
Objavljeno u Politici 24.04.2012.