Nekidan sam citao neke novine,eto kako se moze,najprije pakovati,a zatim i jesti jaretina.Naoko glupa tema,ali nije.
Nacin pakovanja asocira da se u omotu nalazi nesto izuzetno,uz valjda desetak zacina,kao dodatak. Konacno oni koji pozele pojesti malo jaretine,od silnih zacina pojesce samo mesobez susta i gusta.
Dobar dio poslovne karijere proveo sam na podrucju Bukovice,gdje su koze,mnogi ce reci poludivlje,na neki nacin zastitni znak.
Koza je interesantna zivotinja.Najslasniji zalogaji koza su : raseljka,jasenic crnograbic,bjelograbic,hrastic,jasno oskudna trava i jos ponesto u manjoj mjeri.Po prirodi je plasiva zivotinja i ako zanoci,lako se nadje ,jer se ne udaljava dalje od puta.
Jarac predvodnik stada ima u toru najuzvisenije mjesto,to se zna,ali i najstarija koza ima svoje uzviseno mjesto u odnosu na ostale koze i mladje jarce.
Postoji termin koza se ubije.Radi se o tome da starija koza nije uvijek,u stanju, skociti sa stijene na neku granu,pa se desava da padne i povrijedi se.Kad se tako nesto desi,u pratnji starije koze,koja vidno (hrama)cola,obavezno ide mladja koza,koja povremeno vreci-javlja ostatku stada da su tu,jasno to registrira i coban.Prezentacija izuzetnih primjeraka desava se na stocnim pazarima,ne da se prodaju nego da se vide.Neki covjek jedognaocetiri jarca od po sedamdeset kila,sto su ljudi dugo prepricavali.,Parenje koza nazivaju da se koze teku.Ovce se mrcu.Jarad se prodaju u avgustu,kad su najbolja.Pripremanje je prosto.Ocisceno jare se kuha u malo vode,a od zacina doda se samo so.U juhi se skuha pura-palenta.Kao i kod janjetine,svako smatra da je jaretina koja se prodaje iz Rastovca,podno Velebita, najbolja,drugi kazu da je najbolja koja pije bocatu-slankastu vodu.Zar niste culi da je najbolja janjetina iz drace(gdje raste draca)?Mozda grijesim?Imao sam jednom nekih razloga da obidjem jedno selo koje slavilo Stipanju-drugi dan Bozica,bez struje,trebalo je reci zasto je nema.Kako bilo jeo sam neko meso,kod naseg poslovodje i taman da izustim nesto o teletini,u polumraku uz svjece,a otac Isan potsjeti me na neko jare koje je paslo neke listice na okomitoj strani stijene i da je to meso od tog jareta.Jasno pilo je bocatu vodu. Za vrijeme Bozica radnici razlicite vjeroispovijesti mjenjali su jedni druge.Broj koza je naglo opao iz vise razloga,od kojih je najvazniji starost ljudi koji su se time bavili ili se jos bave.
Direktna posljedica neizlaska cobana sa stadima na juzni Velebit su istanjenje i nestanak zemlje.Na podrucju zvanom Prosenjak zemlja je bila odsjela oko 1metar,nekad se orala sada nema ni govora. Na podrucju ispod Celavca,zvanom Duboke Jasle,otvorio se ponor na mjestu gdje su ljudi igrali kolo desetak godina prije.Nevjerujem da netko prolazi tim podrucjem,nije planinarski atraktivno,steta.
Mala digresija.U nekoliko navrata sam boravio na jednom otoku,u Holandiji, na kojem je prvo drvo zasadjeno prije 100godina.Debljina humusa nakon svih tih godina je10cantimetara!
Cisto kao usporedba stete uzrokovane smanjenjem stocnog fonda,koza i ovaca.Uostalom suri kamenjar ce postati jos izrazitiji.
Biljezim da se ne zaboravi.
Sve vas pozdravljam Dusan Colakovic
Ozivljavanje grada
Moderator: Gazda
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Kninske crtice
Najbrzi ukor direktora u historiji Kninske gimnazije!
Pobacalo nas na popravni iz razlicitih predmeta.Mene iz fizike,predavala mi Lija Vukadin,prijateljica moje pokojne mame.Dogovore one da odem kod Lije na instrukcije.Sta sam mogao,odem nerado.propita Lija dva-tri pitanja,a ja ni slovca,ali popamtim pitanja,naucim ih i polozim na njima popravni.Samnom u razredu bio je neki Stevo koji je zadacu iz francuskog napisao cirilicom.Da je bila napisana latinicom dobio bi bar cetvorku.Dakle sveukupno nas je sest polozilo popravni.
Odlucimo to proslaviti,pa u delikatesu kupimo viski.pijuckalo se na Tvrdjavi,e ali jedan bez mjere se napio.Uhvatilo ga pice,a mi da ga dovedemo u hodajuce stanje polivali smo ga vodom iz neke limene bacve,sa kisnicom nekom konzervom od pet litara,koja je smrdila na mokracu,iza kuce Ante Jelovine.Kako nije islo odlucimo ga nositi kuci.Usput nam padne i ogrebe arkadu.
Kad smo ga snijeli dole do orasa,naidje neka zena i priupita : Sta je tom momku
Mi kao iz topa: Pao pa ga nosimo kuci.
E ali zena je bila medicinska sestra : Odmah ga nosite u bolnicu,jer on je pijan.
Receno ucinjeno.mi ga odnesemo u bolnicu-staru,jer druge nije ni bilo.
Rekose nam doktori da ga odnesemo u prijemnu ambulantu,donesose neki sic i odose.
Mi uglas: Ajmo kuci pa neka doktori rade svoj posao.
E,ali kad smo htjeli izaci vanka vrata su bila zakljucana.
Nesto je tu smrdilo,pa mi kroz prozor,iznad sporednog juznog ulaza i pobjegnemo.
Kad su privodili svijesti naseg kolegu on u onom magnovenju isprica sa kime je bio.
Redovni pocetak nastave u gimnaziji padao je petog ili sestog septembra.
Prvog dana nastave proglase oni mene i Stevu organizatorima,pa prije nego smo i sjeli u klupe,dodje oglasna knjiga u kojoj obavijestavaju ucenike gimnazije da smo nas dvojica kaznjeni ukorom direktora.
Odluce profesori da nam zabrane da zajedno sjedimo u istoj klupi,a nas dvojica odemo na zidic,donesemo neke kartone,kupimo novine i legnemo.Ko god nas je sta pitao mi smo rekli da smo ucenici gimnazije i da nam nedaju u skolu.Nije trebalo dugo cekati,neko je dosao i nas dvojica smo opet zajedno sjedili u klupi. Na kraju te skolske godine imali smo ukor direktora pred iskljucenje.
Ko se toga sjeca,zna da smo za sljedecu skolsku godinu morali pisati posebne molbe za prijem nakon tih ukora.
Ja sam imao dodatni problem.Moj pokojni otac i pokojni Miso Uros,bili su izuzetni prijatelji i planinari.
Miso je zna reci da ne slusam,a moj otac je imao prosto rjesenje.
Miso udri!
Ja sam bio jedini ucenik gimnazije koji je dobivao po usima,uz obrazlozenje da je to zahtjev mog oca.
Jasno morao sam paziti na Misu,jer su se ostali salili na moj racun.
Bilo je toga vise ali nekom drugom prilikom.
Pozdravljam vas
Dusan Colakovic
Pobacalo nas na popravni iz razlicitih predmeta.Mene iz fizike,predavala mi Lija Vukadin,prijateljica moje pokojne mame.Dogovore one da odem kod Lije na instrukcije.Sta sam mogao,odem nerado.propita Lija dva-tri pitanja,a ja ni slovca,ali popamtim pitanja,naucim ih i polozim na njima popravni.Samnom u razredu bio je neki Stevo koji je zadacu iz francuskog napisao cirilicom.Da je bila napisana latinicom dobio bi bar cetvorku.Dakle sveukupno nas je sest polozilo popravni.
Odlucimo to proslaviti,pa u delikatesu kupimo viski.pijuckalo se na Tvrdjavi,e ali jedan bez mjere se napio.Uhvatilo ga pice,a mi da ga dovedemo u hodajuce stanje polivali smo ga vodom iz neke limene bacve,sa kisnicom nekom konzervom od pet litara,koja je smrdila na mokracu,iza kuce Ante Jelovine.Kako nije islo odlucimo ga nositi kuci.Usput nam padne i ogrebe arkadu.
Kad smo ga snijeli dole do orasa,naidje neka zena i priupita : Sta je tom momku
Mi kao iz topa: Pao pa ga nosimo kuci.
E ali zena je bila medicinska sestra : Odmah ga nosite u bolnicu,jer on je pijan.
Receno ucinjeno.mi ga odnesemo u bolnicu-staru,jer druge nije ni bilo.
Rekose nam doktori da ga odnesemo u prijemnu ambulantu,donesose neki sic i odose.
Mi uglas: Ajmo kuci pa neka doktori rade svoj posao.
E,ali kad smo htjeli izaci vanka vrata su bila zakljucana.
Nesto je tu smrdilo,pa mi kroz prozor,iznad sporednog juznog ulaza i pobjegnemo.
Kad su privodili svijesti naseg kolegu on u onom magnovenju isprica sa kime je bio.
Redovni pocetak nastave u gimnaziji padao je petog ili sestog septembra.
Prvog dana nastave proglase oni mene i Stevu organizatorima,pa prije nego smo i sjeli u klupe,dodje oglasna knjiga u kojoj obavijestavaju ucenike gimnazije da smo nas dvojica kaznjeni ukorom direktora.
Odluce profesori da nam zabrane da zajedno sjedimo u istoj klupi,a nas dvojica odemo na zidic,donesemo neke kartone,kupimo novine i legnemo.Ko god nas je sta pitao mi smo rekli da smo ucenici gimnazije i da nam nedaju u skolu.Nije trebalo dugo cekati,neko je dosao i nas dvojica smo opet zajedno sjedili u klupi. Na kraju te skolske godine imali smo ukor direktora pred iskljucenje.
Ko se toga sjeca,zna da smo za sljedecu skolsku godinu morali pisati posebne molbe za prijem nakon tih ukora.
Ja sam imao dodatni problem.Moj pokojni otac i pokojni Miso Uros,bili su izuzetni prijatelji i planinari.
Miso je zna reci da ne slusam,a moj otac je imao prosto rjesenje.
Miso udri!
Ja sam bio jedini ucenik gimnazije koji je dobivao po usima,uz obrazlozenje da je to zahtjev mog oca.
Jasno morao sam paziti na Misu,jer su se ostali salili na moj racun.
Bilo je toga vise ali nekom drugom prilikom.
Pozdravljam vas
Dusan Colakovic
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Miss Irby
Miss Irby
Adeline Pauline Irby rođena je u Engleskoj 1833. godine, gdje je i zavrila kolovanje. Putujući Evropom sa svojom prijateljicom Georgenom Muir Mackenzie stigla je do Praga, gdje su im Česi predloili da proputuju i kroz zemlje na Balkanu, koje su u to vrijeme jo bile pod turskom upravom. One to i učine i po povratku u London objave 1866. godine knjigu Travels in the Slavonic provinces of Turkey-in-Europe (Putovanje po slavenskim zemljama Turske u Evropi). Ilustracije za ovu knjigu uradio je F. Kanitz, a predgovor je napisao čuveni engleski političar Gladstone.
(Online knjiara Abebooks nudi danas original ove knjige po cijeni od 800 dolara!) Knjigu je 1868. preveo na srpski Čedo Mijatović.
U drugom izdanju knjige na engleskom jeziku, objavljenom 1877. godine, nalaze se i tri poglavlja koja se odnose na Bosnu i Hercegovinu.
Miss Irby i Miss Mackenzie stigle su po drugi put u Sarajevo 1866. Odmah po dolasku Miss Irby je počela vriti pripreme za osnivanje jednog zavoda, u kojem bi se kolovao enski podmladak. Zavod je i osnovana 1869. godine i o njemu je Miss Irby odrala referat na Međunarodnom pedagokom kongresu u New Yorku 1892. godine.U početku rada Miss Irby je imala velikih neprilika. Ovoj koli su se suprotstavljali i pravoslavci i katolici. (Miss Irby je bila protestant.)Do Ustanka 1875. godine Zavod se već afirmirao kao dobra osnovna kola. U kolu su se u početku upisivala enska djeca iz uglednijih srpskih porodica, no kasnije se kola sve vie okreće najsiromanije stanovnitvu.
Od 1875. do 1878. godine Miss Irby se bavi humanitarnim radom i pomae srpskom stanovnitvu koje je izbjeglo iz Bosne u Slavoniju i Dalmaciju.
Po povratku u Sarajevo, od 1879. godine, pa do svoje smrti 1911. godine posvećuje se kolovanju enske djece iz siromanih porodica. Podignuta je i nova zgrada Zavoda mislim da se nalazila negdje u blizini dananje Radićeve ulice a kola je vremenom prerasla u srednju učiteljsku kolu.
Miss Irby umrla je u septembru 1911. godine, a time je prestao i rad njenog Zavoda. Zahvalne Sarajlije nazvale su jednu ulicu po njoj, a naziv te ulice ostao je nepromijenjen, iako su se od njene smrti do danas promijenile mnoge vlasti.
Adeline Pauline Irby rođena je u Engleskoj 1833. godine, gdje je i zavrila kolovanje. Putujući Evropom sa svojom prijateljicom Georgenom Muir Mackenzie stigla je do Praga, gdje su im Česi predloili da proputuju i kroz zemlje na Balkanu, koje su u to vrijeme jo bile pod turskom upravom. One to i učine i po povratku u London objave 1866. godine knjigu Travels in the Slavonic provinces of Turkey-in-Europe (Putovanje po slavenskim zemljama Turske u Evropi). Ilustracije za ovu knjigu uradio je F. Kanitz, a predgovor je napisao čuveni engleski političar Gladstone.
(Online knjiara Abebooks nudi danas original ove knjige po cijeni od 800 dolara!) Knjigu je 1868. preveo na srpski Čedo Mijatović.
U drugom izdanju knjige na engleskom jeziku, objavljenom 1877. godine, nalaze se i tri poglavlja koja se odnose na Bosnu i Hercegovinu.
Miss Irby i Miss Mackenzie stigle su po drugi put u Sarajevo 1866. Odmah po dolasku Miss Irby je počela vriti pripreme za osnivanje jednog zavoda, u kojem bi se kolovao enski podmladak. Zavod je i osnovana 1869. godine i o njemu je Miss Irby odrala referat na Međunarodnom pedagokom kongresu u New Yorku 1892. godine.U početku rada Miss Irby je imala velikih neprilika. Ovoj koli su se suprotstavljali i pravoslavci i katolici. (Miss Irby je bila protestant.)Do Ustanka 1875. godine Zavod se već afirmirao kao dobra osnovna kola. U kolu su se u početku upisivala enska djeca iz uglednijih srpskih porodica, no kasnije se kola sve vie okreće najsiromanije stanovnitvu.
Od 1875. do 1878. godine Miss Irby se bavi humanitarnim radom i pomae srpskom stanovnitvu koje je izbjeglo iz Bosne u Slavoniju i Dalmaciju.
Po povratku u Sarajevo, od 1879. godine, pa do svoje smrti 1911. godine posvećuje se kolovanju enske djece iz siromanih porodica. Podignuta je i nova zgrada Zavoda mislim da se nalazila negdje u blizini dananje Radićeve ulice a kola je vremenom prerasla u srednju učiteljsku kolu.
Miss Irby umrla je u septembru 1911. godine, a time je prestao i rad njenog Zavoda. Zahvalne Sarajlije nazvale su jednu ulicu po njoj, a naziv te ulice ostao je nepromijenjen, iako su se od njene smrti do danas promijenile mnoge vlasti.
-
Mirko Milinkovic
- Posts: 25
- Joined: Thu Nov 01, 2007 12:58 am
FONTANINA KUĆA
Porijeklo Fontanine kuće:
Iz kninske obitelji Fontana bila su dva franjevca, i to obadva upnici i starjeine samostana sv. Ante u Kninu: fra Grgo Fontana, upnik 1780, starjeina 1806-1808, prof. Teologije, umro 09.07.1811 u Kninu; fra Mijo Fontana, upnik i starjeina 1819-1821. Po svoj je prilici za vrijeme njihove uprave samostan dao doputenje da se navedena zgrada sagradi ispred samog samostana.
Kasnije je, ne znam kako, ta kuća postala vlasnitvo samostana...
NASTANAK ZGRADE MUZEJA I PRENAMJENA FONTANINE KUĆE
Kada se zbirka arheolokih predmeta toliko namnoila da je samostan njima bio prenatrpan i prijetila opasnost po stabilnost zgrade, uprava je odlučila stvoriti posebnu prostoriju za njezin smjetaj. Tada je predsjednik drutva fra Lujo Marun u svojstvu kninskog gvardijana 21.01.1890. sazvao sjednicu samostanskog vijeća na kojoj su osim njega sudjelovali: jubilarni profesor fra Pako Paić, samostanski vikar fra Marin Marinović, tek svreni gvardijan fra Marko Ćaćić i upnik fra Vice Ivanac. Na sjednici su jednoglasno zaključili da se za smjetaj starina ustupe prizemne prostorije novoga dijela samostana, a uz uvjet da starine zauvijek ostanu u samostanu. ...
Stoga Marun 13.11.1890 saziva drugu sjednicu na kojoj su uz njega prisustvovali gore navedeni Paić i Ivanac, te jo fra Mijo Kotara. A sjednici bi zaključeno, da se trona samostanska zgrada, koja se nalazila u istočnom dijelu samostanskog zdanja uz općinsku ulicu između samostana i Fontanine kuće, a usporedo sa Slavićevom kućom, i koja je dotad sluila za talu i hambare, do temelja srui i da se na istom mjestu po nacrtu mjernika dra Josipa Slade sagradi nova zgrada koja bi bila smaostansko vlasnitvo, te da se u nju smjesti muzej.
Stara je zgrada doskora sruena, a nova je uz troak od 5600 forinti već 1892 bila sagrađena tako da je 13.06.1893 između Kninskog Starinarskog Drutva i samostana pred carsko-kraljevskim biljenikom Andrijom Vujatović-arov sklopljen ugovor, po kome najmodavac samostan, zastupan po gvardijanu fra Vladislavu Radniću, daje u najam Kninskom Starinarskom Drutvu, zastupanom po predsjedniku Marunu, tajniku dru M. imetinu i blagajniku J. Lovriću, novu zgradu za potrebe muzeja u trajanju od 16 godina, računajući rok od siječnja 1893, uz godinju najamninu od 220 forinti.
U toj je zgradi, koja jo i danas postoji, na svečani način 24.08.1893 bio otvoren Prvi muzej hrvatskih spomenika i u njoj je ostao do 1912. godine.
Budući da su prostorije *Prvoga muzeja, doskora postale nedovoljne, uprava je HSD 1893. za 6.700 for. kupila susjednu dvokatnu palaču *Fonta¬na«, koja je bila također podignuta na samostanskom zemljitu tako da je sve do 1924. plaćala livel ad 3 kr. godinje. Uprava je HSD 28. oujka 1912. na zahtjev samostanske uprave napustila prostorije .Prvoga muzeja« i predala ih na uporabu samostanu, koji ih je odmah iznajmio trgovcima braći Slavic za spremite tako da je sve do danas zgradi ostao naziv »Magazin.
Marun je 1912. cijeli inventar MHS s kancelarijom prenio u Fontaninu kuću, koja je bila daleko pogodnija, jer je osim prizemlja imala jo dva kata i nisko potkrovlje. Međutim, i Fontanina kuća bila je nedovoljna za pristo¬jan smjetaj cijeloga muzejskog fonda, pa se Marun za rjeavanje toga pitanja posluio i kninskom tvrđavom. Potrebno je znati kako je Marun doao do njenog posjeda.
Velika i starodrevna kninska tvrdava, to se die na brdu Spasu (345 m) iznad Knina, u 19. st. izgubila je svoju strateku vanost, pa ju je Austrija odlučila prodati. Za njenu kupnju zainteresirali su se neki kninski trgovci, koji su od nje kanili stvoriti kamenolom za gradnju novih kuća u gradu to se irio. Fra Lujo Marun, zabrinut za sudbinu toga značajnog hrvatskog spo¬menika, uz koji je bila vezana naa povijest od doba narodnih vladara do 18. st., odlučio je jednostavno cijelu tvrđavu sa njenih petnaestak gradevnih objekata kupiti za Kninsko starinarsko drutvo. 11.11.1898 od dravnog arara kupi tvrđavu za 400 forinti. Budući da je novac trebalo odmah stvoriti, a nije ga imao, posudi ga u brata trgovca. Zatim izda proglas za narod za novčanu pomoć koji su objavile mnoge novine. Tako je Marun u zadnji čas spasio tvrđavu od potpune propasti.
NESTANAK FONTANINE KUĆE
Bombardiranje Knina 29.05 1944. značajno oteti Fontaninu kuću i dijelove samostana.
Popravak samostanskih zgrada (1952-1960), skraćivanje prednjeg dijela crkve i proirenje ulice dovode do potpunog uklanjanja Fontanine kuće...
KORITENI PODACI IZ BIOGRAFIJE LUJE MARUNA
Poziciju Fontanine kuće se moe vidjeti kada gazda postavi tlocrt koji je poslan uz ovaj tekst.
Iz kninske obitelji Fontana bila su dva franjevca, i to obadva upnici i starjeine samostana sv. Ante u Kninu: fra Grgo Fontana, upnik 1780, starjeina 1806-1808, prof. Teologije, umro 09.07.1811 u Kninu; fra Mijo Fontana, upnik i starjeina 1819-1821. Po svoj je prilici za vrijeme njihove uprave samostan dao doputenje da se navedena zgrada sagradi ispred samog samostana.
Kasnije je, ne znam kako, ta kuća postala vlasnitvo samostana...
NASTANAK ZGRADE MUZEJA I PRENAMJENA FONTANINE KUĆE
Kada se zbirka arheolokih predmeta toliko namnoila da je samostan njima bio prenatrpan i prijetila opasnost po stabilnost zgrade, uprava je odlučila stvoriti posebnu prostoriju za njezin smjetaj. Tada je predsjednik drutva fra Lujo Marun u svojstvu kninskog gvardijana 21.01.1890. sazvao sjednicu samostanskog vijeća na kojoj su osim njega sudjelovali: jubilarni profesor fra Pako Paić, samostanski vikar fra Marin Marinović, tek svreni gvardijan fra Marko Ćaćić i upnik fra Vice Ivanac. Na sjednici su jednoglasno zaključili da se za smjetaj starina ustupe prizemne prostorije novoga dijela samostana, a uz uvjet da starine zauvijek ostanu u samostanu. ...
Stoga Marun 13.11.1890 saziva drugu sjednicu na kojoj su uz njega prisustvovali gore navedeni Paić i Ivanac, te jo fra Mijo Kotara. A sjednici bi zaključeno, da se trona samostanska zgrada, koja se nalazila u istočnom dijelu samostanskog zdanja uz općinsku ulicu između samostana i Fontanine kuće, a usporedo sa Slavićevom kućom, i koja je dotad sluila za talu i hambare, do temelja srui i da se na istom mjestu po nacrtu mjernika dra Josipa Slade sagradi nova zgrada koja bi bila smaostansko vlasnitvo, te da se u nju smjesti muzej.
Stara je zgrada doskora sruena, a nova je uz troak od 5600 forinti već 1892 bila sagrađena tako da je 13.06.1893 između Kninskog Starinarskog Drutva i samostana pred carsko-kraljevskim biljenikom Andrijom Vujatović-arov sklopljen ugovor, po kome najmodavac samostan, zastupan po gvardijanu fra Vladislavu Radniću, daje u najam Kninskom Starinarskom Drutvu, zastupanom po predsjedniku Marunu, tajniku dru M. imetinu i blagajniku J. Lovriću, novu zgradu za potrebe muzeja u trajanju od 16 godina, računajući rok od siječnja 1893, uz godinju najamninu od 220 forinti.
U toj je zgradi, koja jo i danas postoji, na svečani način 24.08.1893 bio otvoren Prvi muzej hrvatskih spomenika i u njoj je ostao do 1912. godine.
Budući da su prostorije *Prvoga muzeja, doskora postale nedovoljne, uprava je HSD 1893. za 6.700 for. kupila susjednu dvokatnu palaču *Fonta¬na«, koja je bila također podignuta na samostanskom zemljitu tako da je sve do 1924. plaćala livel ad 3 kr. godinje. Uprava je HSD 28. oujka 1912. na zahtjev samostanske uprave napustila prostorije .Prvoga muzeja« i predala ih na uporabu samostanu, koji ih je odmah iznajmio trgovcima braći Slavic za spremite tako da je sve do danas zgradi ostao naziv »Magazin.
Marun je 1912. cijeli inventar MHS s kancelarijom prenio u Fontaninu kuću, koja je bila daleko pogodnija, jer je osim prizemlja imala jo dva kata i nisko potkrovlje. Međutim, i Fontanina kuća bila je nedovoljna za pristo¬jan smjetaj cijeloga muzejskog fonda, pa se Marun za rjeavanje toga pitanja posluio i kninskom tvrđavom. Potrebno je znati kako je Marun doao do njenog posjeda.
Velika i starodrevna kninska tvrdava, to se die na brdu Spasu (345 m) iznad Knina, u 19. st. izgubila je svoju strateku vanost, pa ju je Austrija odlučila prodati. Za njenu kupnju zainteresirali su se neki kninski trgovci, koji su od nje kanili stvoriti kamenolom za gradnju novih kuća u gradu to se irio. Fra Lujo Marun, zabrinut za sudbinu toga značajnog hrvatskog spo¬menika, uz koji je bila vezana naa povijest od doba narodnih vladara do 18. st., odlučio je jednostavno cijelu tvrđavu sa njenih petnaestak gradevnih objekata kupiti za Kninsko starinarsko drutvo. 11.11.1898 od dravnog arara kupi tvrđavu za 400 forinti. Budući da je novac trebalo odmah stvoriti, a nije ga imao, posudi ga u brata trgovca. Zatim izda proglas za narod za novčanu pomoć koji su objavile mnoge novine. Tako je Marun u zadnji čas spasio tvrđavu od potpune propasti.
NESTANAK FONTANINE KUĆE
Bombardiranje Knina 29.05 1944. značajno oteti Fontaninu kuću i dijelove samostana.
Popravak samostanskih zgrada (1952-1960), skraćivanje prednjeg dijela crkve i proirenje ulice dovode do potpunog uklanjanja Fontanine kuće...
KORITENI PODACI IZ BIOGRAFIJE LUJE MARUNA
Poziciju Fontanine kuće se moe vidjeti kada gazda postavi tlocrt koji je poslan uz ovaj tekst.
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Tlocrt
Fotografija na kojoj se nalazi tlocrt tog dijela grada je postavljena na stranici "Grad" pod nazivom "Fontanina kuca i samostan".
-
Goran Zelic-Zele
- Posts: 128
- Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm
-
Hespera
-
Goran Zelic-Zele
- Posts: 128
- Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm
-
Mirko Milinkovic
- Posts: 25
- Joined: Thu Nov 01, 2007 12:58 am
Par rijeci
Podsjetise me Kninjani koji su se sastali kod kuće Crnogoraca u Krčiću...
Kuća sa zelenim kurama i vratima je biva pota iz nekog davnog vremena.
Međutim, zanimljiva je priča da je u tim kućama gost bio i austrougarski car Franjo Josip u jednom od svojih putovanja Dalmacijom.
Posjetio je jednog od svojih uvaenih vojnika koji su se istakli u ratu u Bosni 1878, Arsenija Crnogorca (1857-1917). Tada je iznad tih kuća, na liticu, noen beton i učvrćivane neke stijene (to se lijepo vidi i danas!) da slučajno ne padnu dok je car na ručku
Godinu ne znam točno, ali mislim da bi se lako mogla pronaći jer car nije ba previe putovao ovim krajevima.
Kuća sa zelenim kurama i vratima je biva pota iz nekog davnog vremena.
Međutim, zanimljiva je priča da je u tim kućama gost bio i austrougarski car Franjo Josip u jednom od svojih putovanja Dalmacijom.
Posjetio je jednog od svojih uvaenih vojnika koji su se istakli u ratu u Bosni 1878, Arsenija Crnogorca (1857-1917). Tada je iznad tih kuća, na liticu, noen beton i učvrćivane neke stijene (to se lijepo vidi i danas!) da slučajno ne padnu dok je car na ručku
Godinu ne znam točno, ali mislim da bi se lako mogla pronaći jer car nije ba previe putovao ovim krajevima
.-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Carevo putovanje
Trazio sam na Google ali nisam nasao neki prihvatljiv dokaz o carevom posjetu gradu Kninu.Spominju se Kistanje i Manajlovac.
Doduse nisam detaljno pretrazio ali na prvim stranicama nema podataka.
Doduse nisam detaljno pretrazio ali na prvim stranicama nema podataka.
-
Vujatovic Zeljko-Zej
- Posts: 9
- Joined: Mon Dec 27, 2004 8:34 pm
- Location: knin
Prilikom posjete Kninu Carsko i Apostolsko Visocanstvo Franc Josef I prespavao je u kuci Andrije Vujatovica -Sarova koja jos postoji. U njoj sad stanuju popovi . To je kuca u donjem dijelu grada, kraj nje je bio stari kotar, koji je srusen 70- tih godina, a svi je znate po spomeniku u dvoristu i masovnoj kovanoj kapiji .
-
Mirko Milinkovic
- Posts: 25
- Joined: Thu Nov 01, 2007 12:58 am
Nadovezujem se na Zeja....
Andrija Vujatović arov, carsko-kraljevski biljenik u Kninu.... Mislim da su arovi inače bili trgovačka porodica... Ali Zej će reći točnije
Iz te porodice je poznat i piro Vujatović arov (1862-1890), pjesnik... (zbirka "Sladkogorke", izdana u Zadru 1889)
Andrija Vujatović arov, carsko-kraljevski biljenik u Kninu.... Mislim da su arovi inače bili trgovačka porodica... Ali Zej će reći točnije
Iz te porodice je poznat i piro Vujatović arov (1862-1890), pjesnik... (zbirka "Sladkogorke", izdana u Zadru 1889)
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Andrija Vujatovic Sarov
Jedini podatci o Andriji Vujatovicu Sarovu na Googlu su o njegovom putovanju u Ameriku 1913 god. i ovaj tekst koji navodi njegovu funkciju u Carskom vijecu za Dalmaciju 1903 god.:
Dalmacija je godine 1903. u Zastupničkom (donjem) domu bečkog Carevinskog vijeća
imala 11 zastupnika a u Velikakom (gornjem) domu 2 zastupnika (Manfred pl. Borelli-Vranski
i zadarski nadbiskup Mato Dvornik). Zastupnički je dom imao 425, a Velikaki 235 zastupnika.
U Zastupničkom su domu godine 1903. Dalmaciju zastupali Josip Zaffron, Ante upuk, Lovro
Borčić, Petar Klaić, Juraj Ferri, Vicko Ivčević, Ante VukovićVučidolski, Josip Virgil Perić, Juraj
Biankini, Andrija Vujatović-arov i Radoslav Kvekić, Stranačko im je opredijeljenje bilo slijedeće:
Biankini i Perić pripadali su dalmatinskoj Stranci prava; upuk, Klaić, Borčić, Ivčević, Vuković-
Vučidolski, Ferri i Zaffron bili su članovi Narodne hrvatske stranke, a Kvekić i Vujatović-arov pripadali
su Srpskoj narodnoj stranci. (Vidi: Hof- und Staatshandbuch der Österreichisch-Ungarischen
Monarchie für das Jahr 1903, Wien 1903., 299-304.) O parlamentu i vladama u Cislajtaniji
(Cislitaviji) vidi: Helmut RUMPLER, Parlament und Regierung Cisleithaniens 1867 bis 1914 Die
Habsburgermonarchie 1848-1918, Band VII/1, Wien 2000., 667-894., posebice 851-894.
Dalmacija je godine 1903. u Zastupničkom (donjem) domu bečkog Carevinskog vijeća
imala 11 zastupnika a u Velikakom (gornjem) domu 2 zastupnika (Manfred pl. Borelli-Vranski
i zadarski nadbiskup Mato Dvornik). Zastupnički je dom imao 425, a Velikaki 235 zastupnika.
U Zastupničkom su domu godine 1903. Dalmaciju zastupali Josip Zaffron, Ante upuk, Lovro
Borčić, Petar Klaić, Juraj Ferri, Vicko Ivčević, Ante VukovićVučidolski, Josip Virgil Perić, Juraj
Biankini, Andrija Vujatović-arov i Radoslav Kvekić, Stranačko im je opredijeljenje bilo slijedeće:
Biankini i Perić pripadali su dalmatinskoj Stranci prava; upuk, Klaić, Borčić, Ivčević, Vuković-
Vučidolski, Ferri i Zaffron bili su članovi Narodne hrvatske stranke, a Kvekić i Vujatović-arov pripadali
su Srpskoj narodnoj stranci. (Vidi: Hof- und Staatshandbuch der Österreichisch-Ungarischen
Monarchie für das Jahr 1903, Wien 1903., 299-304.) O parlamentu i vladama u Cislajtaniji
(Cislitaviji) vidi: Helmut RUMPLER, Parlament und Regierung Cisleithaniens 1867 bis 1914 Die
Habsburgermonarchie 1848-1918, Band VII/1, Wien 2000., 667-894., posebice 851-894.
-
Aco Dimitrijevic
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Oivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br. 23
Utihnuli svi zvuci, primirene kretnje. Grad poèiva u predahu izmeðu pokazivanja jedne od bezbroja svojih obrazina. Prijepodnevna vreva i gungula nestali. Vlakovi i autobusi odpeljali svoje prve poslijepodnevne ture iz grada. Doma ðaci piu svoje zadace, matere peru suðe poslije rucka, a cace tek to su prilegle na kaucu u kuini i drijemaju. Po kucama obvladao muk Prodavaone prazne. Gotovo nikog nema viditi po gradu. Mir, u susjedstvu gimnazije prolamaju sporadicni povieni glasovi profesora i amor ðaka iz uciona. U ova doba dana, za suncana vremena, kakvog nam je priroda netedimice podarila tijekom godine, donji grad i èitava strana pod forticom, vec pocimaju tonuti u hlad i dreme, docim sunce jo obilato rasprostire svoju pozlatu po Dinari, Gajnjaci i uzvisini povie kasarni artiljerijskog puka.
Malo je izbora u ovu uru, ako eli izici vanka, ostalo dokonom covjeku. Ba tada to je iznimna prilika poduzeti kakvu neuobicajenu nakanu. Covjeka naime znaju, iz njegovih dnevnih rutina, pokatkad izmamiti iznenadni mirisi, koji ga tu i tamo iduci gradom sacekivaju. Tako mogu zapoceti beskrajno duga, uzbudljiva i neizvjesna traganja za nekim mjestima, koja su u drugim prilikama bila posjecivana, za osobama, koji bi se opet mogli negde usput sresti, ili cak, za slikama uspomena pohranjenih jo samo u sjecanju.
Ide se tako po gradu gore-dolje, od odjevne prodavaone Slavonije, pa do Vatrogasnog doma, onda opet navie do Splitske banke i natrag do pijace i Antine berbernice. Usput se mijeaju mirisi iz tofare sa mirisima drvnog namjetaja za pokucstvo. Mirie i nova, ulatena koa iz prodavaona obuce, mame mirisavi sapuni i kolonjske vode iz parfumerije a kolonijalna roba iz delikatesa budi cenju za dalekim putovanjima u nepoznate zemlje. Sve bi to na koncu preklopili mirisi petroulja i industrijskog maziva sa eljeznicke stanice i skretnica.
I ba kad se insanu ucini kako je u nasumicnom lutanju po gradu neosjetno izgubio svaki smisao, iskrsava nova elja. Treba mu samo jo jednom proci pored one najmanje butige u njemu. Ali u vako malom mjestu to nije nimalo laka izvedba. Prvo, tu vrijeba neocekivana dilema. Od brojnih malih obrtnickih radnji, frizeraja, fotografskih ateljea, berbernica, limarskih radiona, slasticarni i gostiona, nije lako razluciti koja je najmanja od svih. Tu misao pade na Nurkov kiosk u parku, gdje on ljeti prodaje, ili bolje reci, toce sladoled, to je jedan od prvih znakova modernizacije u gradu. Potom, tu je i na popularni urar, podno skala prema koli, koji u svojoj butigi mijenja opruge i skazaljke rucnih satova i budilnika. Ipak, iznad svega, tu je nezaobilazna Bagatova prodavaona ivacih strojeva.
Koliko li samo puta covijek u danu i godini, prolazi tuda, gotovo i nezamijetivi njeno postojanje. Muki svijet bi zna pokatkad, gotovo kradomice, ispod oka, baciti pogled unutra. Razumljivo, enskom svijetu to je bilo cesto svratite. Tu se kupovalo ali, u bezbrinom dobu kakvo je ovo nae, znalo i cakulati do mile volje.
Veliki izlog, koji je tu prije bio u funkciji prozora, otvara pogled na cijelu unutranjost. Prostor unutra malen i poput kocke ecera, sav pituran u svijetlo plavo. Sve od vrata i izloga pa do vitrine od cakla, sa priborom za rucno i mainsko ivanje, sa puno igala, naprstaka i raznobojnih konaca, stoje poredani jedan do drugog najnoviji modeli elektricnih ivacih maina, sa prvim programima za pravljenje bordura i obivanje rupica za dugmad. Meðu svima njima, po svojoj eleganciji, dominira maina za trikanje, koja je, sa mogucnocu od dvije stotine razlicitih bodova, zavrijedila centralno mjesto u izlogu. Najposlje, razlog za pojacan interes osim ponuðene robe, prema Bagatovoj prodavaoni, svakako je ne samo njeno mjesto u sreditu grada nego i njeno osoblje, kojega cine dvije vavijek dotjerane ene. Jedna od njih svakako u zvanju poslovoðe, prua strucne savjete pri kupovini i vri naplatu. Ona druga, mlaða, prava iva lutka. armantna blonda, poput stjuardese u avionu, sa uglancanim mantilom u tonu boje zidova, Nasmijana ostavlja dojam bezbrine osobe, pedantno namjetene kose po suvremenoj modi. Ta radnja zraci narocitom ljubaznocu, redom i milinom te otud biva atraktivna za mnoge i pored svoje sasvim specificne namjene.
U rano poslijepodne ta je prodavaona redovito prazna, puna sunca koje, cini se stoji nepokretno, na nebu iznad zgrade gimnazije. Te duge sate prije zatvaranja osoblju pokatkad zna prekrati koja starija ena iz susjedstva, koja tu svrati vie radi novih cakula. Osim njih, tad u Bagat pokatkad bane i koja od cura. Najedanput, one bi odlucile posluati mater pa ici kupiti konca i dugmadi za kucne potreptine. To njima prua ispriku izaci u grad poslije kole te proci jo jednom pored Bobisa i zidica, ne bi li tamo bile u prilici osmotriti svoju potajnu simpatiju, sa kojom se onda uzgred, razmjene znakoviti pogledi, koji mogu znaciti i dogovor za novo sastajanje.
Utihnuli svi zvuci, primirene kretnje. Grad poèiva u predahu izmeðu pokazivanja jedne od bezbroja svojih obrazina. Prijepodnevna vreva i gungula nestali. Vlakovi i autobusi odpeljali svoje prve poslijepodnevne ture iz grada. Doma ðaci piu svoje zadace, matere peru suðe poslije rucka, a cace tek to su prilegle na kaucu u kuini i drijemaju. Po kucama obvladao muk Prodavaone prazne. Gotovo nikog nema viditi po gradu. Mir, u susjedstvu gimnazije prolamaju sporadicni povieni glasovi profesora i amor ðaka iz uciona. U ova doba dana, za suncana vremena, kakvog nam je priroda netedimice podarila tijekom godine, donji grad i èitava strana pod forticom, vec pocimaju tonuti u hlad i dreme, docim sunce jo obilato rasprostire svoju pozlatu po Dinari, Gajnjaci i uzvisini povie kasarni artiljerijskog puka.
Malo je izbora u ovu uru, ako eli izici vanka, ostalo dokonom covjeku. Ba tada to je iznimna prilika poduzeti kakvu neuobicajenu nakanu. Covjeka naime znaju, iz njegovih dnevnih rutina, pokatkad izmamiti iznenadni mirisi, koji ga tu i tamo iduci gradom sacekivaju. Tako mogu zapoceti beskrajno duga, uzbudljiva i neizvjesna traganja za nekim mjestima, koja su u drugim prilikama bila posjecivana, za osobama, koji bi se opet mogli negde usput sresti, ili cak, za slikama uspomena pohranjenih jo samo u sjecanju.
Ide se tako po gradu gore-dolje, od odjevne prodavaone Slavonije, pa do Vatrogasnog doma, onda opet navie do Splitske banke i natrag do pijace i Antine berbernice. Usput se mijeaju mirisi iz tofare sa mirisima drvnog namjetaja za pokucstvo. Mirie i nova, ulatena koa iz prodavaona obuce, mame mirisavi sapuni i kolonjske vode iz parfumerije a kolonijalna roba iz delikatesa budi cenju za dalekim putovanjima u nepoznate zemlje. Sve bi to na koncu preklopili mirisi petroulja i industrijskog maziva sa eljeznicke stanice i skretnica.
I ba kad se insanu ucini kako je u nasumicnom lutanju po gradu neosjetno izgubio svaki smisao, iskrsava nova elja. Treba mu samo jo jednom proci pored one najmanje butige u njemu. Ali u vako malom mjestu to nije nimalo laka izvedba. Prvo, tu vrijeba neocekivana dilema. Od brojnih malih obrtnickih radnji, frizeraja, fotografskih ateljea, berbernica, limarskih radiona, slasticarni i gostiona, nije lako razluciti koja je najmanja od svih. Tu misao pade na Nurkov kiosk u parku, gdje on ljeti prodaje, ili bolje reci, toce sladoled, to je jedan od prvih znakova modernizacije u gradu. Potom, tu je i na popularni urar, podno skala prema koli, koji u svojoj butigi mijenja opruge i skazaljke rucnih satova i budilnika. Ipak, iznad svega, tu je nezaobilazna Bagatova prodavaona ivacih strojeva.
Koliko li samo puta covijek u danu i godini, prolazi tuda, gotovo i nezamijetivi njeno postojanje. Muki svijet bi zna pokatkad, gotovo kradomice, ispod oka, baciti pogled unutra. Razumljivo, enskom svijetu to je bilo cesto svratite. Tu se kupovalo ali, u bezbrinom dobu kakvo je ovo nae, znalo i cakulati do mile volje.
Veliki izlog, koji je tu prije bio u funkciji prozora, otvara pogled na cijelu unutranjost. Prostor unutra malen i poput kocke ecera, sav pituran u svijetlo plavo. Sve od vrata i izloga pa do vitrine od cakla, sa priborom za rucno i mainsko ivanje, sa puno igala, naprstaka i raznobojnih konaca, stoje poredani jedan do drugog najnoviji modeli elektricnih ivacih maina, sa prvim programima za pravljenje bordura i obivanje rupica za dugmad. Meðu svima njima, po svojoj eleganciji, dominira maina za trikanje, koja je, sa mogucnocu od dvije stotine razlicitih bodova, zavrijedila centralno mjesto u izlogu. Najposlje, razlog za pojacan interes osim ponuðene robe, prema Bagatovoj prodavaoni, svakako je ne samo njeno mjesto u sreditu grada nego i njeno osoblje, kojega cine dvije vavijek dotjerane ene. Jedna od njih svakako u zvanju poslovoðe, prua strucne savjete pri kupovini i vri naplatu. Ona druga, mlaða, prava iva lutka. armantna blonda, poput stjuardese u avionu, sa uglancanim mantilom u tonu boje zidova, Nasmijana ostavlja dojam bezbrine osobe, pedantno namjetene kose po suvremenoj modi. Ta radnja zraci narocitom ljubaznocu, redom i milinom te otud biva atraktivna za mnoge i pored svoje sasvim specificne namjene.
U rano poslijepodne ta je prodavaona redovito prazna, puna sunca koje, cini se stoji nepokretno, na nebu iznad zgrade gimnazije. Te duge sate prije zatvaranja osoblju pokatkad zna prekrati koja starija ena iz susjedstva, koja tu svrati vie radi novih cakula. Osim njih, tad u Bagat pokatkad bane i koja od cura. Najedanput, one bi odlucile posluati mater pa ici kupiti konca i dugmadi za kucne potreptine. To njima prua ispriku izaci u grad poslije kole te proci jo jednom pored Bobisa i zidica, ne bi li tamo bile u prilici osmotriti svoju potajnu simpatiju, sa kojom se onda uzgred, razmjene znakoviti pogledi, koji mogu znaciti i dogovor za novo sastajanje.
-
Aco Dimitrijevic
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA Br. 24
BOJE I ZVUCI LJETA
Svake godine, potkraj ljeta, isprva jedva zamijetna, nastupa promjena u
zvucima i bojama iz okolia. Zvuci postaju prigueniji, nedokucivo smjeteni
u sumaglici daljina.
A boje, sve vie blijede, postaju zagasite, valjda izmorene od duga ljeta i
arkog sunca. I one ostaju daleko od dohvata, sapete u jedva zamjetnoj
paucinastoj kopreni od prezrelog voca, sparuene trave i presahle crljenice.
Ljeto ipak jo odzvanja u damarima nerazgovijetnim brujanjem, dok istodobno
jenjava pred ocima. Tako zapocima smiraj opce uzavrelosti u tijelu i
okoliu, koja dugo muti razum i osjetila.
Uskoro ce sedma ura iza podneva. Tek sadevo, najprije bojaljivo, biva
uocljivo budenje grada iz redovitog, slatkog drijemea, u koji on i njegovi
mjetani zapadaju svakodnevno poslije rucka. Do tako blaenog stanja
dospjeva se zahvaljujuci ucinku puckog variva, prije svega manistre, ali i
druge lagane 'rane s ljetnih jelovnika. Time je nakratko, uprilicena prigoda
za izravno, pojedinacno, kontempliranje vrhunaravnog prometanja cutila u
misaonu aparaturu, ocitovanog u proivljavanju savrenog sklada postignutog
medu umnim i stomacnim aktivnostima. Rezultat ovoga jeste opca ljetna
obamrlost grada u satima poslije rucka.
Sada, nakon bljetavog slijepila, koje pred podnevnu uru, u prostoru, za
neko vrijeme potpuno prevlada pred ocima, i u kojemu je cio prostor ispunjen
suncem, te se u njemu nenadano posvema zagubi, nebo iznova pomalja u svoj
svojoj barunastoj modrini, koja previre odozgo sa ruba Dinare, niza njene
strane, pa sve ide kroz gajove i pored glavica u dolinu Krke. I daak prvog
vecernjeg povjeterca struji sjenovitom stranom ceste, uza kamene zidove
kuca, nanizane u derdan sa obe strane ceste, kroz donji grad. Pokoje auto
prosto klizne, necujno, od robne prema Deica raskrsnici. Tako promakne medu
drvoredom i ivicom pored ceste i zatrubi. U njegovim prozorima bljesne u
trenu sunce sa Spasa, pa opet nestane. ega je od nekog doba prestala biti
vidljiva. Nestalo je titranja zraka nad cestom i oderom medu tracnicama.
Vrucina se osjeca jo samo po oznojenoj koi, tek onda, kad se za nju pod
jo vrelim zrakama sunca, na cas prilijepi tijesna koulja. Tad je mogucno,
u bronzanoj koi, zategnutoj suncem, omirisati i vrucinu.
Prvi etaci izlaze u grad. Zapocinje vecernja promenadna smotra bezbrinih
mjetana. Idu muki obicno u paru, sprijeda, i mudruju o sportu i
samoupravljanju. Nji'ove ljepe polovine dre odstojanje i cakulaju medu
sobom. Muki ispeglani i zaceljani a ene namirisane ruinim mirisom. Malo
povie pote svi okrecu svoj dir. Tamo prosto vri od nadmetaja bijelih i
karo koulja, Borovo mokasina. Medu njima slijedi brzo pogledanje, poneko
kratko zastane: Tad nastupa razdragano pozdravljanje do kojeg dolazi medu
onima koji se nisu vidili puno vremena. Poneka gospoja u godinama krenula
svojoj rodici u posjet, hoda sa malenom tanom preko ruke. Mlade ene, radi
vrucine, obule sandale na bosu nogu. Perle igraju u njihovim dekolteima. To
nae cace i matere izlali u vecernju etnju. Mrmor glasova. U pauzama
razgovora oni imaju izraz vanosti na licima, koji ocitava zadovoljan ivot.
Dobra vremena.
Tiina pritisla eljeznicku stanicu, utjeranu u potpuno mirovanje. Manevarka
stoji, magacini zakljucani, peron gotovo pust. Najedanput, kao da su negdje
otvorena nekakva vrata, odjeknu dva tri tupa udara elektricnog zvona. Sunce
ba u tom trenu zamace iza Spasa. Nestadoe izduljene sjenke prolaznika i
zgrada, sa ceste i trga pred stanicom. Negdje gore nasta neobicno zujanje
koje se proiri stanicom, ispuni cekaonu i peron. Potom reski glas objavi:
« Brzi vlak iz Splita za Beograd, preko Perkovica, Drnia, Bi'aca, Bosanskog
Novog, Strizivojne i Vrpolja, ulazi na prvi kolosijek».
Dolazak vecernjeg beogradskog vlaka za mnoge predstavlja zgodu od narocita
znacaja. Radi toga, a narocito na pragu jeseni, na stanici u to vrijeme
uvijek ima mnogo svijeta. Povrh osoblja eljeznice i putnika, ima tu i vazda
drugog, zanimljivog svijeta.
Odmah nakon najave u stanici i oko nje zapocinje komeanje jer za vraga vlak
more krenuti i prije vremena. Na put u koloni prema izlaznim vratima krecu
prepuni zeleni i braon kartonski kuferi, plave sportske torbe od platna,
kutije uvezane pagom, a nae se i pokoja boca, pa onda i damiana opletena
rakitom koja je mjestimicno crvenkasta od podlivanja vina. Medu svijetom i
putnicima ima onih koji rade po Bijogradu, obitelji sa sitnom djecom koja se
vraca sa ferija, vojnika na odsustvu i tudenata, onih redovitih i vjecitih
kojima se ne da zavriti, pa onda i pokoji apsolvent. Medu svim tim najvecu
pozornost ipak privlaci jedna mlada ena u zelenoj mini haljini, bijelih
nogu nedotaknutih suncem, sa djetetom koje ju je zatiklo u nedovrenoj
mladosti. Dmacim berekinima dolazak brzog postaje prigoda omiritati furete.
Za vrijeme icekivanja vlaka ivi se u nadi ne bi li kakva cura zalutala u
grad. Uhvatiti s njom prvi pogled more postati presudno.
Dolje, od most na Krki, najprije se ukaza zelena dizelka ciji je ciji motor
je vec u leru, te gotovo i ne cuje. Duga kompozicija vlaka bez konca, mili
lagano prvim kolosjekom prema stanici. Uzbudenje kod nazocnih raste kako
kompozicija od slubenih kola za potu, sivo-zelenih vagona kuet kola biva
blia. Mainovoda izviruje sa prozora svoje kabine, sav oznojen i
razbaruen, podvrnutih rukava na eljeznickoj bluzi, kao da hoce saoptiti
svima na peronu kako ni njemu nije bilo lako dok je dizelka izvlacila teret
krcatog vlaka uz stranu kod Uneica. Na vagonima svi prozori otvoreni. Ne
zna se gdje je veca zapara, unutra ili vanka. Kako vlak staje sa prozora od
vagona promaljaju glave zbunjeni povratnici sa ljetovanja, opaljenih lica i
pomalo dezorjentirani. Kad oni to uskacu ui vlak otvorie vrata od
posljednjeg vagona, na njih udari glazba i graja onih to su po hodnicima
posjedala jedni drugima u krilo, ili cak poljegala po ruksacima i vrecama,
zaprijecivi tako potpuno prolaz hodnicima. Bice to jo jedna noc tekog
posla za konduktjere.
Stari putnici vlaka svi bezbrini jer su ukrcani, samo jo cekaju kad ce
stici svojim kucama, puni nezaboravnih uspomena sa mora. Oni mladi iz
hodnika, preplanule puti, izbljedilih od sunca i morske vode jo ukrucenih
dugih kosa, miriu na sol i zanijeti svjeim uspomenama, koje sa svakim
kilometrom dalje od mora postaju ispunjenije setom. Istodobno, uz zvuke
gitare oni prosvjeduju '' Let it Be'', i neka odista nadalje isto tako sve
bude kao to je i ovo ljeto uprav bilo, nesputano i slobodno. Jer, ovo su
nemirne godine mladosti koja se javlja sanosvjesna.. Ali ya mnoge jo uvijek
ostaje neopaeno kako zvuci te pjesma u gradu koji se sav sklupcao pod
forticom, i pred kojim se isprijecila zgrada komande garnizona, dobiva
sasvim osobit prizvik.
Prikcena je nova lokomotiva, to spremno cekala na mlinskom
kolosijeku.Odbojnici na vagonima zalupae u lancu jedan za drugim. Cijeli
vlak se zatrese, vagoni podoe natrag pa naprijed. Na peronu, pored onih
koji ispracaju sve snudeni, ostale male grupice ravnodunih, koji jedva
cekaju da vlak pode pa ce i oni onda u kino, ili u Dom na pivu, ili pravo do
Bobisa. Javljaju se i prvi zrikavci. Boje ubrzano mijenjaju paletu, od
rumenih, preko ljubicastih postaju modre, a onda sve se gubi u jednoobraznom
sumraku. Prometnik dade znak za polazak. Posljednje mahanje i slanje
poljubaca, pogledi puni cenje. Kako vlak izlazi iz stanice i lokomotiva
hvata ubrzanje pod Gaparevica mostom, iz otvorenih vrata na platformi
zadnjega vagona, dok brujanje motora dizelke u punom gasu jo nije
prevladalo, u sumrak, koji sad vec pocinje hvatati grad, izvijaju se i
odlaze zajedno sa vlakom, jetki zvuci pjesme Beatles-a While my guitar
gently weeps''. Posljednji prozori i vrata na vlaku se utom zatvaraju.
Njegova otegnuta kompozicija nestaje u zavoju pod Sinobadima. Ostala je samo
jedna uspomena ljeta.
1. srpnja / jula 2012. god.
BOJE I ZVUCI LJETA
Svake godine, potkraj ljeta, isprva jedva zamijetna, nastupa promjena u
zvucima i bojama iz okolia. Zvuci postaju prigueniji, nedokucivo smjeteni
u sumaglici daljina.
A boje, sve vie blijede, postaju zagasite, valjda izmorene od duga ljeta i
arkog sunca. I one ostaju daleko od dohvata, sapete u jedva zamjetnoj
paucinastoj kopreni od prezrelog voca, sparuene trave i presahle crljenice.
Ljeto ipak jo odzvanja u damarima nerazgovijetnim brujanjem, dok istodobno
jenjava pred ocima. Tako zapocima smiraj opce uzavrelosti u tijelu i
okoliu, koja dugo muti razum i osjetila.
Uskoro ce sedma ura iza podneva. Tek sadevo, najprije bojaljivo, biva
uocljivo budenje grada iz redovitog, slatkog drijemea, u koji on i njegovi
mjetani zapadaju svakodnevno poslije rucka. Do tako blaenog stanja
dospjeva se zahvaljujuci ucinku puckog variva, prije svega manistre, ali i
druge lagane 'rane s ljetnih jelovnika. Time je nakratko, uprilicena prigoda
za izravno, pojedinacno, kontempliranje vrhunaravnog prometanja cutila u
misaonu aparaturu, ocitovanog u proivljavanju savrenog sklada postignutog
medu umnim i stomacnim aktivnostima. Rezultat ovoga jeste opca ljetna
obamrlost grada u satima poslije rucka.
Sada, nakon bljetavog slijepila, koje pred podnevnu uru, u prostoru, za
neko vrijeme potpuno prevlada pred ocima, i u kojemu je cio prostor ispunjen
suncem, te se u njemu nenadano posvema zagubi, nebo iznova pomalja u svoj
svojoj barunastoj modrini, koja previre odozgo sa ruba Dinare, niza njene
strane, pa sve ide kroz gajove i pored glavica u dolinu Krke. I daak prvog
vecernjeg povjeterca struji sjenovitom stranom ceste, uza kamene zidove
kuca, nanizane u derdan sa obe strane ceste, kroz donji grad. Pokoje auto
prosto klizne, necujno, od robne prema Deica raskrsnici. Tako promakne medu
drvoredom i ivicom pored ceste i zatrubi. U njegovim prozorima bljesne u
trenu sunce sa Spasa, pa opet nestane. ega je od nekog doba prestala biti
vidljiva. Nestalo je titranja zraka nad cestom i oderom medu tracnicama.
Vrucina se osjeca jo samo po oznojenoj koi, tek onda, kad se za nju pod
jo vrelim zrakama sunca, na cas prilijepi tijesna koulja. Tad je mogucno,
u bronzanoj koi, zategnutoj suncem, omirisati i vrucinu.
Prvi etaci izlaze u grad. Zapocinje vecernja promenadna smotra bezbrinih
mjetana. Idu muki obicno u paru, sprijeda, i mudruju o sportu i
samoupravljanju. Nji'ove ljepe polovine dre odstojanje i cakulaju medu
sobom. Muki ispeglani i zaceljani a ene namirisane ruinim mirisom. Malo
povie pote svi okrecu svoj dir. Tamo prosto vri od nadmetaja bijelih i
karo koulja, Borovo mokasina. Medu njima slijedi brzo pogledanje, poneko
kratko zastane: Tad nastupa razdragano pozdravljanje do kojeg dolazi medu
onima koji se nisu vidili puno vremena. Poneka gospoja u godinama krenula
svojoj rodici u posjet, hoda sa malenom tanom preko ruke. Mlade ene, radi
vrucine, obule sandale na bosu nogu. Perle igraju u njihovim dekolteima. To
nae cace i matere izlali u vecernju etnju. Mrmor glasova. U pauzama
razgovora oni imaju izraz vanosti na licima, koji ocitava zadovoljan ivot.
Dobra vremena.
Tiina pritisla eljeznicku stanicu, utjeranu u potpuno mirovanje. Manevarka
stoji, magacini zakljucani, peron gotovo pust. Najedanput, kao da su negdje
otvorena nekakva vrata, odjeknu dva tri tupa udara elektricnog zvona. Sunce
ba u tom trenu zamace iza Spasa. Nestadoe izduljene sjenke prolaznika i
zgrada, sa ceste i trga pred stanicom. Negdje gore nasta neobicno zujanje
koje se proiri stanicom, ispuni cekaonu i peron. Potom reski glas objavi:
« Brzi vlak iz Splita za Beograd, preko Perkovica, Drnia, Bi'aca, Bosanskog
Novog, Strizivojne i Vrpolja, ulazi na prvi kolosijek».
Dolazak vecernjeg beogradskog vlaka za mnoge predstavlja zgodu od narocita
znacaja. Radi toga, a narocito na pragu jeseni, na stanici u to vrijeme
uvijek ima mnogo svijeta. Povrh osoblja eljeznice i putnika, ima tu i vazda
drugog, zanimljivog svijeta.
Odmah nakon najave u stanici i oko nje zapocinje komeanje jer za vraga vlak
more krenuti i prije vremena. Na put u koloni prema izlaznim vratima krecu
prepuni zeleni i braon kartonski kuferi, plave sportske torbe od platna,
kutije uvezane pagom, a nae se i pokoja boca, pa onda i damiana opletena
rakitom koja je mjestimicno crvenkasta od podlivanja vina. Medu svijetom i
putnicima ima onih koji rade po Bijogradu, obitelji sa sitnom djecom koja se
vraca sa ferija, vojnika na odsustvu i tudenata, onih redovitih i vjecitih
kojima se ne da zavriti, pa onda i pokoji apsolvent. Medu svim tim najvecu
pozornost ipak privlaci jedna mlada ena u zelenoj mini haljini, bijelih
nogu nedotaknutih suncem, sa djetetom koje ju je zatiklo u nedovrenoj
mladosti. Dmacim berekinima dolazak brzog postaje prigoda omiritati furete.
Za vrijeme icekivanja vlaka ivi se u nadi ne bi li kakva cura zalutala u
grad. Uhvatiti s njom prvi pogled more postati presudno.
Dolje, od most na Krki, najprije se ukaza zelena dizelka ciji je ciji motor
je vec u leru, te gotovo i ne cuje. Duga kompozicija vlaka bez konca, mili
lagano prvim kolosjekom prema stanici. Uzbudenje kod nazocnih raste kako
kompozicija od slubenih kola za potu, sivo-zelenih vagona kuet kola biva
blia. Mainovoda izviruje sa prozora svoje kabine, sav oznojen i
razbaruen, podvrnutih rukava na eljeznickoj bluzi, kao da hoce saoptiti
svima na peronu kako ni njemu nije bilo lako dok je dizelka izvlacila teret
krcatog vlaka uz stranu kod Uneica. Na vagonima svi prozori otvoreni. Ne
zna se gdje je veca zapara, unutra ili vanka. Kako vlak staje sa prozora od
vagona promaljaju glave zbunjeni povratnici sa ljetovanja, opaljenih lica i
pomalo dezorjentirani. Kad oni to uskacu ui vlak otvorie vrata od
posljednjeg vagona, na njih udari glazba i graja onih to su po hodnicima
posjedala jedni drugima u krilo, ili cak poljegala po ruksacima i vrecama,
zaprijecivi tako potpuno prolaz hodnicima. Bice to jo jedna noc tekog
posla za konduktjere.
Stari putnici vlaka svi bezbrini jer su ukrcani, samo jo cekaju kad ce
stici svojim kucama, puni nezaboravnih uspomena sa mora. Oni mladi iz
hodnika, preplanule puti, izbljedilih od sunca i morske vode jo ukrucenih
dugih kosa, miriu na sol i zanijeti svjeim uspomenama, koje sa svakim
kilometrom dalje od mora postaju ispunjenije setom. Istodobno, uz zvuke
gitare oni prosvjeduju '' Let it Be'', i neka odista nadalje isto tako sve
bude kao to je i ovo ljeto uprav bilo, nesputano i slobodno. Jer, ovo su
nemirne godine mladosti koja se javlja sanosvjesna.. Ali ya mnoge jo uvijek
ostaje neopaeno kako zvuci te pjesma u gradu koji se sav sklupcao pod
forticom, i pred kojim se isprijecila zgrada komande garnizona, dobiva
sasvim osobit prizvik.
Prikcena je nova lokomotiva, to spremno cekala na mlinskom
kolosijeku.Odbojnici na vagonima zalupae u lancu jedan za drugim. Cijeli
vlak se zatrese, vagoni podoe natrag pa naprijed. Na peronu, pored onih
koji ispracaju sve snudeni, ostale male grupice ravnodunih, koji jedva
cekaju da vlak pode pa ce i oni onda u kino, ili u Dom na pivu, ili pravo do
Bobisa. Javljaju se i prvi zrikavci. Boje ubrzano mijenjaju paletu, od
rumenih, preko ljubicastih postaju modre, a onda sve se gubi u jednoobraznom
sumraku. Prometnik dade znak za polazak. Posljednje mahanje i slanje
poljubaca, pogledi puni cenje. Kako vlak izlazi iz stanice i lokomotiva
hvata ubrzanje pod Gaparevica mostom, iz otvorenih vrata na platformi
zadnjega vagona, dok brujanje motora dizelke u punom gasu jo nije
prevladalo, u sumrak, koji sad vec pocinje hvatati grad, izvijaju se i
odlaze zajedno sa vlakom, jetki zvuci pjesme Beatles-a While my guitar
gently weeps''. Posljednji prozori i vrata na vlaku se utom zatvaraju.
Njegova otegnuta kompozicija nestaje u zavoju pod Sinobadima. Ostala je samo
jedna uspomena ljeta.
1. srpnja / jula 2012. god.