Jovo Ceko je rodjen 1929.,preminuo 83 godine poslije.Svima je bio poznat po ljubavi prema nogometu i prema Dinari,Vatrogasnom drustvu,pjesmi i druzenju.
Poznati kninski mesar,uvijek spreman za salu i pjesmu.
Nezaboravan lik sa prodornim glasom i vjecitom cackalicom u ustima.
Prve tonove dalmatinske pjesme cuo sam dok je sa drustvom pjevao svojoj Toncici u njegovom "Zemunu" (Onisimovom predgradju).
Ako si zivio u Kninu nisi mogao a da ga ne sretnes ili ne cujes svaki dan,ili na pijaci kako se sali sa musterijama i prolaznicima,ili dok se zavjese kod "Ozrgovica" njisu od siline pjesme koju predvodi,sa Dinarinih tribine gdje bezpostedno bodri "bijele",kada trci niz ulicu prema Vatrogasnom dok sirena zavija ...
Zanimljivo da se ne mogu sijetiti da je nosio neki nadimak,sto je bila rijetkost kod nas.
KNINJANKE I KNINJANI
Moderator: Gazda
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
-
Jovan-Repko Urukalo
- Posts: 159
- Joined: Thu Mar 22, 2007 11:26 pm
Kninjanke i Kninjani
Jeste Peky;Pok Jovo Ceko je imao nadimak MUVAS po kategoriji boksa.Malo njih zna da je pok.Jovo bio i bokser kao mladic i to Muva kategorija,pa zbog ostalog dobra u njegovom zivotu,taj nadimak je izbledio.
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O Djordju-Djoki Ceki
Djoko,truca,Laff...je bio omiljen medju svim Kninjanima i svim ostalim ljudima koji su ga poznavali,a posebno u Gračacu medju mladjom generacijom koju je zaludijo nastupajući u sastavu Kninske grupe Orfeji kao vokalni solista.
Bijo je veoma duhovit pun mate i izvornog kninskog humora.
Sjećam se jednog njgovog genijalnog tosa od bezbroj stoseva.
Obično smo sjedili u Grandu za onim prvim duplim stolom iza gradela do izloga ,preko puta Tačkine radnje,predhodno uzevi sve moguće dnevne novine i romane, naravno na posudbu,poto je nae drutvo za stolom u to vrijeme bilo sastavljeno od studenata djaka i nezaposlenih momaka u djepovima ja vladala promaja kao kod većine momaka nae ganaracije, obavezno bi naručili ukuvanu kavu, polako pili i svaki gutljaj zavravali duboko povučenim dimom cigarete usput ćakulali zavirivali u novine i gledali ko prolazi ulicom i usput dobacivali.u tom rejonu obično je sluio Mićo konobar,a Laff ga nije volio,a vjerovatno i on njega. Na kraju kad je trebalo platiti Laff reče da on časti i napravi sljedeće: okrene oljicu na tacnu uzme ibicu i povuče je kroz fundeć tako da na tacni ostane bjela crta to je bila poruka Mići da je uvatio crtu.
Napisao: Dusan-Djuka Djujic
Bijo je veoma duhovit pun mate i izvornog kninskog humora.
Sjećam se jednog njgovog genijalnog tosa od bezbroj stoseva.
Obično smo sjedili u Grandu za onim prvim duplim stolom iza gradela do izloga ,preko puta Tačkine radnje,predhodno uzevi sve moguće dnevne novine i romane, naravno na posudbu,poto je nae drutvo za stolom u to vrijeme bilo sastavljeno od studenata djaka i nezaposlenih momaka u djepovima ja vladala promaja kao kod većine momaka nae ganaracije, obavezno bi naručili ukuvanu kavu, polako pili i svaki gutljaj zavravali duboko povučenim dimom cigarete usput ćakulali zavirivali u novine i gledali ko prolazi ulicom i usput dobacivali.u tom rejonu obično je sluio Mićo konobar,a Laff ga nije volio,a vjerovatno i on njega. Na kraju kad je trebalo platiti Laff reče da on časti i napravi sljedeće: okrene oljicu na tacnu uzme ibicu i povuče je kroz fundeć tako da na tacni ostane bjela crta to je bila poruka Mići da je uvatio crtu.
Napisao: Dusan-Djuka Djujic
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Anegdota
Evo mi Drazi isprica jednu anegdotu iz studentskih dana.
"Moram ti na brzinu ispričati jednu Antinu bazu.
Tamo negdje 1974-1975 p.Tito ti je iao po Kini ,Koreji i tim zemljama i tamo su mu pripremali dočeke kakvi nisu viđani ranije .Kad se vraćao u Beograd odluče i ovi nai pripremiti doček i u Beogradu ludnica.Djeca ne idu u kolu,radnici ne rade,svi idu dočekati Tita.Pun grad ljudi i idu neki a Antić pita jednog:koji je rezultat.Čovjek ga blijedo gleda ! A Ante je mislio da igraju Zvezda Partizan jer je za politiku bio totalno nezainteresiran."
"Moram ti na brzinu ispričati jednu Antinu bazu.
Tamo negdje 1974-1975 p.Tito ti je iao po Kini ,Koreji i tim zemljama i tamo su mu pripremali dočeke kakvi nisu viđani ranije .Kad se vraćao u Beograd odluče i ovi nai pripremiti doček i u Beogradu ludnica.Djeca ne idu u kolu,radnici ne rade,svi idu dočekati Tita.Pun grad ljudi i idu neki a Antić pita jednog:koji je rezultat.Čovjek ga blijedo gleda ! A Ante je mislio da igraju Zvezda Partizan jer je za politiku bio totalno nezainteresiran."
-
Stevan-Stiv Biserko
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
Dinara je ostala siromasnija za jos jednog svog sina,ali se ipak u njezina njedra,najsvijetliji raj,vratio Petar-Peso-Djujic,koji se je iskrao iz svog tihog zivota,onako tiho bas kao sta je i zivio.Ono po cemu se je izdvajao nas Peso od drugih je to sta je pripadao onoj vrsti ljudi koje je krasilo postenje i dobrota,a svojim karakterom ii nacinom zivota zadobio je postovanje svih gradjana naseg Knina.Svakako da je dio licnosti naseg Pese vezan za cuveni stadion pod nasom tvrdjavom,na kojem je pljenio svojom borbenoscu u dresu nase Dinare,ostavivsi neizbrisiv trag svoje snage i hrabrosti i sportskog dostojanstva kao primijer svojim nasljednicima i radi toga nasa Dinara uvijek je imala bekove za primijer.Peso je bio bek ispred kojeg bi se svakom protivniku vezale noge same od sebe posto je nas Topic bio neprelazan,pa za nakvog beka nema zaborava i ostace u sijecanjima svih prijatelja kao draga licnost,cija je dusa zracila dobrotom.Licnost koja je sebi obezbijedila svoj vijeciti mir u 86-toj godini u njedrima majke Dinare,kojoj se boziom voljom vrati njezin sin Peso Djujic.
-
Luka Kabic
- Posts: 199
- Joined: Thu Mar 20, 2003 4:49 am
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
pitanje
Cirus,ako ukucas njegovo ime na Google dobit ces podatke koji te interesiraju.postoje i njegove fotografije.
-
Luka Kabic
- Posts: 199
- Joined: Thu Mar 20, 2003 4:49 am
-
Boris Zabkar-Brik
- Posts: 2
- Joined: Sat Jun 09, 2007 7:09 pm
-
Stevan-Stiv Biserko
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
-Ne znam sta cu sve u svom zivotu vidjeti,ali ako ne vidim u cetvercu bez kormilara svoga brata Peru,Voju Bilbija,Misu Popovica i ovoga sa Biserkove glavice,kao da nista vidio i nisam-rece,zagledan u suder baste doma armije,jednu vecer pocetkom davne sezdesete godine,nas briljantno elokventni Jordan,sa kim se rastasmo ispod Gasparovica mosta,jer on ode Lickom,a mi Unskom i da se vise nikad nismo sreli,pa mora da smo postali planine,jer one se ne susrecu.
Jordan Jelic briljantni kraulas i jos briljantniji delfinas od koga su mnogi ucili te stilove plivanja na nasoj Brzici i Sarenim.Vidra vira na Brzici.
Jordan Jelic briljantni kraulas i jos briljantniji delfinas od koga su mnogi ucili te stilove plivanja na nasoj Brzici i Sarenim.Vidra vira na Brzici.
-
Stevan-Stiv Biserko
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
Profesor Srdjan Maricic-genima svojih predaka obiljezen ka rodjeni lovac.Mestar od lovackog oka i lovavacke musice,naizgled za mnoge je osnova njegove licnosti,ali njegova urodjena dobrota i plemenitost krasili su njegov iskreni zivot,kojeg je shvatio kao igru ispunjavacjuci ga vedrinom i toplinom,uveliko zasijenjuju njegovu lovacku licnost.Sa sijetom se vracam divnim uspomenama prohujalih vremena u kojima nas nikakva prepreka cudi Dinare nije zaustavlja ,pa kad je kamen pucao od leda i ni od zarka Sunca,da bih u ovim ostacima proslosti za koju me vezuje njegov lik,navrlo sijecanje na dugogodisnje druzenje,iskreno prijateljstvo,koje je obiljezilo vrijeme nase zajednicke mladosti.Sve je bitke dobio sa cudima Dinare,sve je nadmudrivao svojim lovackim umijecem u svojim lovackim carima i sa nakim zivotom iznenada surova sudbina poigra koja mu neda da i tu bitku dobije,pa mu zivot utihnu iznenada i prebrzo i ode svom najmilijem ocu Peri pod krsevito Bikovo,da se zauvijek odmaraju u svojim vijecitim lovistima..Sijecanje na Srdjana uvijek ce mi izmamiti osmijeh.
-
Jovan Baco Vukojevic
- Posts: 3
- Joined: Tue Aug 14, 2012 4:36 pm
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Dobrodoslica
Evo nam novog clana.Upucujem dobrodoslicu gospodinu Baci,uvazenom Kninjaninu,vlasniku prve automatske kuglane koja je otvorena '71.,prvih flipera,americkih pool bilijara,stolni nogomet,video igara...
Drago mi je da ste ovdje,na nasoj Galeriji.
Drago mi je da ste ovdje,na nasoj Galeriji.
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O Srdajanu Radulovicu
Otvorim jutros novine, i vidim, umro mi prijatelj iz detinjastva, Srðan Radulovic. U 55. godini. Znao sam da je bolestan i da je bolest od koje boluje opaka. Da kosi one koje zakaci. Nadao sam se negde u dubini vlastitih osecanja da ce je on pobediti, onako dobrocudan, stamen i tvrd. No, nada je dobra samo za dorucak, a za vecerom se izjalovi.
Dakle, od jucer vie nije sa nama Srðan. Odlazi na istinu, tamo gde su transcedentne stvari to bi kazali filozofi, a mi jo neko vreme koje nam je dato ostajemo u imanenciji. to je Andric jednom zapisao - "svi smo zapravo mrtvi samo se po redu sahranjujemo".Zvuèi ovo, pesimisticki, fatalon i verovatno nije slava ivotu, ali prosto, ovoga casa se tako osecam i drim ba to, "suvom" realnocu.
Srðan je Radulovic, da sad ne rasteem mnogo pricu o njegovoj karijeri, jedno od najznacajnijih novinarskih imena, poslednjih nekloliko decenija, u Srbiji, naravno. Pored ostalog bio je urednik "Blica", "NIN"-a, a ostavio je najdublji moguci trag u vie novina na naem jeziku, meðu kojima je i splitska "Slobodna Dalmacija" u nekoliko predratnih godina. No, prve ozbiljne novinarske korake, nakon zavrenog FPN -a u Beogradu, uradio je sredinom osamdesetih u Radio Kninu. Tadanja redakcija kninskog radija, a urednica je koliko se sjecam bila Snjeana Pokrajac - Stamatovic, imala je pored Srðana jo Danka Perica, Petra Popovica,Milana Cetnika, Radovana Borovica, Senku Milo, kasnije i Vesnu Damjanic, Milana Peuta, Simu Budimira i teko je nabrojati sva znacajna novinarska imena koja su kroz tu kucu prola. O tehnickom osoblju da ne pricam. Branko Kolundija, Paic, Boko Coko, Davor Biserko, Aco Bjedov i jo mnogo ljudi, znacajni inenjeri, kamermani, montaeri,tonci i sve ono to ide uz tu delatnost.,Godinama, jo, negde od kraja sedamdesetih,saraðivao sam sa kninskim radijom. Jedan period sam bio i njegov glavni urednik, a TV sam prakticno sa pobrojanim ljudima pravio od "krpe i konaca".. Bio je to mali grad, velikih mogucnosti, i sedeci na komemoraciji koju su danas povodom Srðanove smrti priredili "Blic" i "NIN", sve te slike su mi se pomaljale u glavi. Niko da pomene "radio Knin", u oficijelnim govorima ljudi koji su jako bliski Srðanu, kako ljudski tako i profesionalno. Kao da tog dela njegovog ivota nije ni bilo. A on je, evo mogu to kazati sasvim mirne savesti, postao pravi novinar ba u "radio Kninu" u periodu od 1984 do 1987. kad je preao kao "gotov" novinar u splitsku "Slobodnu Dalmaciju", novinu gde su tada pisali Miljenko Smoje, Momcilo Popadic, Cico Senjanovic, Zvone Krstulovic, Boro Solea, i "feralovci" Viktor Ivancic, Boris Deulovic i Predrag Lucic. Mogao bih nabrajati jo mnogo dobrih ljudi, ali sam naveo uglavnom one poznate iroj srpskoj javnosti. Bio bi Srðan Radulovic veliki novinar i da nikada nije bilo radijo Knina, jer prosto, imao je taj nerv. No, ne razumem zato je precutana jedna vana cinjenica u njegovu profesionalnom ivotu.
Srðan je Kninjanin, i ja ga znam iz detinjstva. Moje secanje na njega, nema toliko veze sa novinarskim, profesionalnim ivotom, mada je to nezaobilazno, koliko sa kninskim, djetinjastim slikama, koje u sebi, nosimo mi osuðeni da to ne zaboravimo, mada nam se zaborav vecno natura, cak i objavljenom Srðanovom biografijom, u kojoj Knina ni od korova nema. A on je, tamo pripadao celim svojim bicem, apsolutno.
Sedeci na komemoraciji u "Ringerovom" holu, u Dunavcskoj ulici, doletele su mi slike, davno potisnute. Odjednom, setih se, kad sam prvi put primetio Srðana, inace, neto mlaðeg od mene. Mi u Kninu smo imali nekoliko mesta gde smo igrali "male golice". Bila je to fudbalska igra, najcece, tri na tri, mada je moglo i dva na dva, a retko i cetiri na cetiri. Igra na mali gol, na kratkom igralitu i bez golmana. To je igra koja razvija dribling i matu, ali je skopcana sa mnogo duela i meðusobnog udaranja. Moj"domaci teren" bilo je igralite kod severne kasarne, i na tom terenu, skoro da nisam nikad gubio. Bio sam tu tako vet, da sam uvek znao, cak i leðima okrenut, golu, sa svake tacke pogoditi gol ako na njemu niko ne stoji. I to po sredini. Slicnu sposobnost sam mogao manifestovati i na igralitu "na maloj pijaci, mada neto manje, kao i leti, na livadi "tri jablana" na Butinici.
No, postojalo je igralite, desno od ulice Gojka Bjedova, ulice koja je vodila ka tvrðavi, gde sam igrao retko, a i dosta neuspeno. U tom kvartu je stanovao moj drug, Pero "Pekica" Omcikus, koji ivi vec cetrdeset godina u Australiji,jedan od najvecih fudbalskih talenata koje je majka rodila.Na igralitu kod severne kasarne "Pekica" je sa svakom ekipom koju je doveo, fasovao poraze, mada su za njega i tadanje nae pojmove igrali sve "strani igraci". Trojac, Bobo, Jole i ja, bili smo na tom terenu, kao i onom kraj "tri jablana", nepobedivi, desetinama godina. Cak i kao ozbiljni, odrasli ljudi. I kad je "Pekica" video da od pobede nema nita, zovne on nas u "goste" na svoje igralite. Doðemo mi u zakazano vreme, i poto se tu igralo cetiri na cetiri, povedemo i moga mlaðeg brata Savu, da stoji na golu i "bekira". Tako se zvalo kad ne ucestvuje puno u igri, nego odbija loptu pod svaku cenu od sebe i ne da da te izvaraju ako jedan ili dvojica sami prilaze golu. Cetvrti igrac u "Pekicinoj" ekipi je bio Srðan. Kao sad da ga gledam -visok, mrav i krakat. Nekoliko puta me je potpleo, i Pekica u strahu da na njega ne nasrnem, zovne me i kae - "odlican je klinac, ne diraj ga i ne psuj, nema majku, skoro je umrla". To mi se nekako urezalo. Da mi je nogu tada slomio, re mu ne bih rekao.
Kad smo odrasli, i bili vec oenjeni mladi ljudi, sedeli na kafi u "Balkanu", "kod Ante" ili "kod Grizelja", cesto smo pricali o vinu i vinogradu. Srðan je strasno voleo vinograd svog dede, smeten na istocnoj uzvisini iznad grada. Ispod vinograda bila je kuca Radulovica, koju mu je deda napravio kad se onomad vratio iz Amerike, sa lepim i funkcionalnim vinskim podrumom i dobrim vinskim "sudima" kako se to govorilo.U toj kuci je ivela samo njegova baka. Kuca se mogla videti iz svakog dela naega grada. Srðanov otac Momir, zvani Moco i stric Krste nikada nisu delili to imanje. Vinograd je bio zajednicki, zajedno su ga radili, i zajedno uivali njegove plodove. Dva puta sam mu pomogao oko trganja, macenja i odlivanja. Jednom i kod pecenja rakije. Hteo je on da i meni pomogne, ali moj vinograd je bio trideset kilometara od Knina, prema Zadru, a i bila je brojna familija koja bi brzo sredila naih hiljadu i po loza. No, nismo propustali priliku da kod njega ili kod mene degustiramo vino i rakiju. I znao je uvek kazati, moje vino je bolje, ali je bolja tvoja loza. Nisam nikada to priznao, mada sam bio svestan da je njegovo vino, narocito "belo" bilo bolje. Daba, to je i moja majka govorila - "ej, maratina koju imaju Radulovici najbolja je u okolini jer njev je vinograd vaje prema suncu". Kakav bi ja bio Kninjanin da nekom priznam da ima bolje vino. To je prosto, za muku glavu nedopustivo.
Na komemoraciji se reðaju govornici, novinari, Srðanove kolege iz "Blica", "NIN"-a i drugih redakcija. Gledam ispred sebe, pun slika. Stojimo, Danko, Pero, Plavic, Cuki, Jovo Radulovic, Bogdan i ja. Kao odnekud iz mene je izalo..
- Imao si vino bolje od moga, prijatelju..
- ta kae, veli Bogdan..iznenaðen mojim iskazom..
- Nita, jebe ivot, moj Bogdane..
- I ja kaem, promrsi Bogdan..
Neka mu je laka crne zemlja.
Napisao: Drago Kovacevic
Dakle, od jucer vie nije sa nama Srðan. Odlazi na istinu, tamo gde su transcedentne stvari to bi kazali filozofi, a mi jo neko vreme koje nam je dato ostajemo u imanenciji. to je Andric jednom zapisao - "svi smo zapravo mrtvi samo se po redu sahranjujemo".Zvuèi ovo, pesimisticki, fatalon i verovatno nije slava ivotu, ali prosto, ovoga casa se tako osecam i drim ba to, "suvom" realnocu.
Srðan je Radulovic, da sad ne rasteem mnogo pricu o njegovoj karijeri, jedno od najznacajnijih novinarskih imena, poslednjih nekloliko decenija, u Srbiji, naravno. Pored ostalog bio je urednik "Blica", "NIN"-a, a ostavio je najdublji moguci trag u vie novina na naem jeziku, meðu kojima je i splitska "Slobodna Dalmacija" u nekoliko predratnih godina. No, prve ozbiljne novinarske korake, nakon zavrenog FPN -a u Beogradu, uradio je sredinom osamdesetih u Radio Kninu. Tadanja redakcija kninskog radija, a urednica je koliko se sjecam bila Snjeana Pokrajac - Stamatovic, imala je pored Srðana jo Danka Perica, Petra Popovica,Milana Cetnika, Radovana Borovica, Senku Milo, kasnije i Vesnu Damjanic, Milana Peuta, Simu Budimira i teko je nabrojati sva znacajna novinarska imena koja su kroz tu kucu prola. O tehnickom osoblju da ne pricam. Branko Kolundija, Paic, Boko Coko, Davor Biserko, Aco Bjedov i jo mnogo ljudi, znacajni inenjeri, kamermani, montaeri,tonci i sve ono to ide uz tu delatnost.,Godinama, jo, negde od kraja sedamdesetih,saraðivao sam sa kninskim radijom. Jedan period sam bio i njegov glavni urednik, a TV sam prakticno sa pobrojanim ljudima pravio od "krpe i konaca".. Bio je to mali grad, velikih mogucnosti, i sedeci na komemoraciji koju su danas povodom Srðanove smrti priredili "Blic" i "NIN", sve te slike su mi se pomaljale u glavi. Niko da pomene "radio Knin", u oficijelnim govorima ljudi koji su jako bliski Srðanu, kako ljudski tako i profesionalno. Kao da tog dela njegovog ivota nije ni bilo. A on je, evo mogu to kazati sasvim mirne savesti, postao pravi novinar ba u "radio Kninu" u periodu od 1984 do 1987. kad je preao kao "gotov" novinar u splitsku "Slobodnu Dalmaciju", novinu gde su tada pisali Miljenko Smoje, Momcilo Popadic, Cico Senjanovic, Zvone Krstulovic, Boro Solea, i "feralovci" Viktor Ivancic, Boris Deulovic i Predrag Lucic. Mogao bih nabrajati jo mnogo dobrih ljudi, ali sam naveo uglavnom one poznate iroj srpskoj javnosti. Bio bi Srðan Radulovic veliki novinar i da nikada nije bilo radijo Knina, jer prosto, imao je taj nerv. No, ne razumem zato je precutana jedna vana cinjenica u njegovu profesionalnom ivotu.
Srðan je Kninjanin, i ja ga znam iz detinjstva. Moje secanje na njega, nema toliko veze sa novinarskim, profesionalnim ivotom, mada je to nezaobilazno, koliko sa kninskim, djetinjastim slikama, koje u sebi, nosimo mi osuðeni da to ne zaboravimo, mada nam se zaborav vecno natura, cak i objavljenom Srðanovom biografijom, u kojoj Knina ni od korova nema. A on je, tamo pripadao celim svojim bicem, apsolutno.
Sedeci na komemoraciji u "Ringerovom" holu, u Dunavcskoj ulici, doletele su mi slike, davno potisnute. Odjednom, setih se, kad sam prvi put primetio Srðana, inace, neto mlaðeg od mene. Mi u Kninu smo imali nekoliko mesta gde smo igrali "male golice". Bila je to fudbalska igra, najcece, tri na tri, mada je moglo i dva na dva, a retko i cetiri na cetiri. Igra na mali gol, na kratkom igralitu i bez golmana. To je igra koja razvija dribling i matu, ali je skopcana sa mnogo duela i meðusobnog udaranja. Moj"domaci teren" bilo je igralite kod severne kasarne, i na tom terenu, skoro da nisam nikad gubio. Bio sam tu tako vet, da sam uvek znao, cak i leðima okrenut, golu, sa svake tacke pogoditi gol ako na njemu niko ne stoji. I to po sredini. Slicnu sposobnost sam mogao manifestovati i na igralitu "na maloj pijaci, mada neto manje, kao i leti, na livadi "tri jablana" na Butinici.
No, postojalo je igralite, desno od ulice Gojka Bjedova, ulice koja je vodila ka tvrðavi, gde sam igrao retko, a i dosta neuspeno. U tom kvartu je stanovao moj drug, Pero "Pekica" Omcikus, koji ivi vec cetrdeset godina u Australiji,jedan od najvecih fudbalskih talenata koje je majka rodila.Na igralitu kod severne kasarne "Pekica" je sa svakom ekipom koju je doveo, fasovao poraze, mada su za njega i tadanje nae pojmove igrali sve "strani igraci". Trojac, Bobo, Jole i ja, bili smo na tom terenu, kao i onom kraj "tri jablana", nepobedivi, desetinama godina. Cak i kao ozbiljni, odrasli ljudi. I kad je "Pekica" video da od pobede nema nita, zovne on nas u "goste" na svoje igralite. Doðemo mi u zakazano vreme, i poto se tu igralo cetiri na cetiri, povedemo i moga mlaðeg brata Savu, da stoji na golu i "bekira". Tako se zvalo kad ne ucestvuje puno u igri, nego odbija loptu pod svaku cenu od sebe i ne da da te izvaraju ako jedan ili dvojica sami prilaze golu. Cetvrti igrac u "Pekicinoj" ekipi je bio Srðan. Kao sad da ga gledam -visok, mrav i krakat. Nekoliko puta me je potpleo, i Pekica u strahu da na njega ne nasrnem, zovne me i kae - "odlican je klinac, ne diraj ga i ne psuj, nema majku, skoro je umrla". To mi se nekako urezalo. Da mi je nogu tada slomio, re mu ne bih rekao.
Kad smo odrasli, i bili vec oenjeni mladi ljudi, sedeli na kafi u "Balkanu", "kod Ante" ili "kod Grizelja", cesto smo pricali o vinu i vinogradu. Srðan je strasno voleo vinograd svog dede, smeten na istocnoj uzvisini iznad grada. Ispod vinograda bila je kuca Radulovica, koju mu je deda napravio kad se onomad vratio iz Amerike, sa lepim i funkcionalnim vinskim podrumom i dobrim vinskim "sudima" kako se to govorilo.U toj kuci je ivela samo njegova baka. Kuca se mogla videti iz svakog dela naega grada. Srðanov otac Momir, zvani Moco i stric Krste nikada nisu delili to imanje. Vinograd je bio zajednicki, zajedno su ga radili, i zajedno uivali njegove plodove. Dva puta sam mu pomogao oko trganja, macenja i odlivanja. Jednom i kod pecenja rakije. Hteo je on da i meni pomogne, ali moj vinograd je bio trideset kilometara od Knina, prema Zadru, a i bila je brojna familija koja bi brzo sredila naih hiljadu i po loza. No, nismo propustali priliku da kod njega ili kod mene degustiramo vino i rakiju. I znao je uvek kazati, moje vino je bolje, ali je bolja tvoja loza. Nisam nikada to priznao, mada sam bio svestan da je njegovo vino, narocito "belo" bilo bolje. Daba, to je i moja majka govorila - "ej, maratina koju imaju Radulovici najbolja je u okolini jer njev je vinograd vaje prema suncu". Kakav bi ja bio Kninjanin da nekom priznam da ima bolje vino. To je prosto, za muku glavu nedopustivo.
Na komemoraciji se reðaju govornici, novinari, Srðanove kolege iz "Blica", "NIN"-a i drugih redakcija. Gledam ispred sebe, pun slika. Stojimo, Danko, Pero, Plavic, Cuki, Jovo Radulovic, Bogdan i ja. Kao odnekud iz mene je izalo..
- Imao si vino bolje od moga, prijatelju..
- ta kae, veli Bogdan..iznenaðen mojim iskazom..
- Nita, jebe ivot, moj Bogdane..
- I ja kaem, promrsi Bogdan..
Neka mu je laka crne zemlja.
Napisao: Drago Kovacevic