Tenine price

[Petar-Peky Bukarica]

Cantruni
Bilo je to davno, prije pedeset godina, i više, još smo bili djeca.....
Ljeti su, ne znam od kuda, na pijacu kamionima dovozili lubenice a zvali
smo ih i čantruni. Oblikom su više ličili kugli i nisu, kao ove
današnje, imale svjetlije pruge poput meridijana.
Dječaci su se odmah nudili da pomažu pri istovaru jer bi za plaću dobili
lubenicu ili dvije. Mangupi bi do svojih lubenica došli tako što bi ih
ukrali, bilo noću ako bi prodavač zaspao pokraj svoje hrpe, ili usred
dana, na brzinu i trk na rivu.
Bilo kupljene, zarađene ili ukradene, lubenice su hladili u plićacima Krke.
Kako bi znali da li je lubenica zdrava, kupci bi tražili da im prodavač
na njoj zareže mali trokutasti čep pa su je tako mogli i kušati.

Nedjeljom popodne su vojnici izlazili u grad i na bancima pijace, uredno
rezali nožićem kriške lubenice i s nožića jeli zalogaje ne ostavljajući
otiske zubi na kori.
U to vrijeme su stanovnici mnogih kuća oko pijace u dvorištima i
podrumima držali svinje, kokoši, patke i guske. Kore od lubenica su bile
poželjna hrana za svinje pa su roditelji slali djecu na pijacu da
skupljaju te kore. Ako bi se našla kora uredno rezana nožem a još imala
nešto crvenoga, djeca bi to bez gađenja pojela.
Bilo je to davno, kad su lubenice bile čantruni.

Napisala: Tena

[Petar-Peky Bukarica]

Riva
Glavna kninska ulica od gostione Slavije do Atlagića mosta, nakad se
zvala ulica Marka Oreškovića. Tom dijelu grada Krka se najviše
približila a taj dio njene desne obale smo zvali riva.
Još nije bio izgrađen nasip koji grad štiti od poplave. Riva je bila
naša igraonica i dnevni boravak pod otvorenim nebom gdje smo provodili
svoje slobodno vrijeme uglavnom bez nadzora roditelja.
Čim bi u proljeće zaredali topliji dani, mi smo se na rivi igrali
"struje", vatale, učili voziti biciklu, tražili djetelinu s četiri lista,
penjali se na stabla, plosnatim kamenjem pravili "žabice" na površini
rijeke.

U ljeto smo po rivi trčali bosi. Oni koji još nisu naučili plivati,
gazili su Krku dok im voda ne bi došla do grla. Plivači bi od blata
napravili trampulin s kojeg su izvodili skokove na glavu pozivajući
sljedećeg skakača uzvikom "pagarešto".
Krka bi toliko znala zarasti u travu da ju je trbalo kositi. Kosci su
imali splav napravljen od dasaka pričvršćenih na prazne limene bačve.
Nakosili bi trave toliko da bi na sred Krke to bio otok po kome smo
mogli hodati.

Stariji bi znali u vruća poslijepodneva na rivu doći s dekom i jastukom,
ispružiti se u hladu i drijemati.
Noću je riva služila za ljubavne susrete, jednom smo, kao dokaz, naišli
na iskorišteni kondom, neko je dijete pomslilo da je to balon pa ga
pokušalo napuhati. Iz ulice Marka Oreškovića do rive moglo se doći
neasfaltiranim puteljcima između kuća i kroz jedan portun.

Napisala: Tena

[Petar-Peky Bukarica]

Stari Kotar
Jedna je trokatnica u ulici Marka Oreškovića bila poznata kao Stari
Kotar. Bila je nastanjena brojnim zanimljivim porodicama iako joj to
nije bila prvobitna namjena. Kada je prema nekoj administrativnoj
podjeli Knin bio kotarsko središte, tu su bile kancelarije, bez tekuće
vode, bez sanitarnog čvora.
Jedina se česma nalazila u prizemlju. Svi su stanari donosili sebi svu
potrebnu vodu s te česme. U kuhinji bi, najčešće na klupici ili kakvoj
stolici držali sić vode pa kad se tko htio napiti, zahvatio bi
kacivolom. Sve tekuće što se iz stana trebalo ukloniti, nosilo se u Krku.
U zgradi je bilo puno djece, galame, ženskih svađa, ogovaranja, ugodnih
druženja i najmanje privatnosti. Svatko je o svakom sve znao.
Tajanstvene su bile samo dvije Bosanke koje su živjele u jednom stanu,
nisu imale djece, nisu se družile s ostalima, nitko im nije dolazio u
posjetu, ništa se o njima nije znalo. Imale su nekoliko pataka koje su
držale u prizemlju.
Kada bi u jesen, seljaci sa zaprežnim kolima prevozili kukuruz koji im
je iz Srema stizao na željezničku stanicu, djeca bi, trčeći za kolima,
iz vreća znali izvući nekoliko klipova kukuruza. Onda bi pokucali na
vrata Bosanki, predali kukuruz a one bi im dale nekoliko dinara,
dovoljno za nekoliko karamela u Tića.

Napisala: Tena

[Petar-Peky Bukarica]

Dućani
Nedaleko pijace, s druge strane ulice, redali su se dućani: parfumerija,
pekara, piljara i dućan s mješovitom robom. Uza zid su imali police s
naslaganom robom a banak je dijelio prostor prodavača od prostora za kupce.
Parfumerija, koju smo zvali parfimerimerija imala svega više no parfema.
Najviše se prodavala pozamanterija: dugmad raznih veličina i boja,
šuštine, špijode, ukrasne vrpce za kosu ili fjok. Bilo je i nešto i
igračaka. U bočici od jednog decilitra bilo je čičkovog i orahovog ulja
za njegu kose.
Pekara je imala tri vrste kruha: crni, polubijeli i bijeli. Najviše se
kupovao polubijeli kruh, ujutro kad bi se dovozio, nastala bi velika
gužva a štruce su znale biti toliko vruće da su se jedva držale u rukama.
Seljaci su mogli u pekari za jedan kilogram pšenice dobiti jedan
kilogram kruha, to se uredno vagalo, ako u štruci ne bi bio kilogram,
pekar bi nadodao od druge štruce.
U to su vrijeme trgovine radile dvokratno. Piljara je više profitirala u
popodnevnim satima kad na pijaci nije bilo nikog.

U dućanu mješovite robe, pored svega, miješali su se i svakakvi mirisi.
Jestivo ulje se držalo u dvije metalne dvjestolitarske bačve, kupac je
morao donijeti bocu u koju bi mu prodavač preko pirje ulio ulje. Pod oko
tih bačava je bio dobrano nauljen. Šećer, manistra, šubijoti, riža i sol
se držala u rinfuzi u drvenim sanducima. Prodavač bi traženo sipao u
škartoc i vagao. U par četvrtastih staklenki je bilo bombona, njih bi
stavili u tuljac od novinskog papira. Novinski papir je služio kao
ambalaža i kada ste kupovali slane srdele iz drvenih bačvica. Tu ste još
mogli kupiti kavu u zrnu, neprženu, a onda, kad bi je pržili u svojoj
kuhinji, počastili dobar dio ulice jednim od najljepših mirisa.

Napisala: Tena

[Petar-Peky Bukarica]

Dva interijera
Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća u starom dijelu grada, jedna do druge, dvije kamene kuće o svojim stanovnicima govore puno više unutarnjim nego li vanjskim izgledom. Obe imaju okućnicu, u prvoj žitelji drže psa na lancu koji se bijesno lajući zaljeće u svakog prolaznika dokle mu lanac dopušta. Pred drugom su kućom posađene ruže, raste i jedno stablo barakokula i nešto povrća.
U prizemlju prve kuće je konoba koju bi primjerenije trebalo zvati štala jer u njoj drže magarca, svinju i patke. Kamene škale s vanjske strane jednog zida vode u stambeni prostor koji se sastoji od malog mračnog hodnika koji vodi u prostoriju koja je kuhinja, kupatilo a noću spavaonica za najstarije članove obitelji, iz te prostorije se ulazi u spavaću sobu gdje spavaju ostali i to je sve.
U prvoj prostoriji za umivanje služi kain smješten na metalnom tronošcu, na zidu malo ogledalo i češljevi u torbici od bijelog platna. Od istog platna je i veća krpa na kojoj je izvezen nekakav kuhinjski prizor i stihovi u stilu:
Kuharice manje zbori,
da ti ručak ne zagori.
Na sred prostorije je peć bubnjara koja se loži piljevinom. Uza zid dva kreveta prekrivena sukancem. Na trećem zidu jednostavna drvena polica na kojoj su poredani poklopci po veličini, ispod police stol i stolice. Na klupici sić s vodom i ostalo posuđe. Dva prozora koja gledaju na avliju zastrta su kratkim koltrinama. U drugoj sobi je jedan krevet za personu i po, baul i singerica.
Prva je soba ofarbana u zeleno, druga u plavo a obe su ukrašene istim ornamentom koji se dobije prelaskom ručnim valjkom prilikom farbanja.

U drugu kuću isto vode vanjske kamene stepenice do terase. Na terasi je za lijepa vremena bar jedan šezlong. Iz hodnika jedna vrata vode u kupatilo, druga u kuhinju. Kupatilo je popločano crno-bijelim pločicama, kada ima nožice u kutu je i kaljeva peć.
Kuhinjska kredenca, stol i stolice su obojane bijelo, bijel je i šporet na drva. U kredenci se vidi servis za kavu i čaj, kristalne čašice i tanjuri. Pod kuhinjskim prozorom je kameni sudoper s česmom.
Vrata iz kuhinje vode u tinel, tu je ovalni stol od tamnog masivnog drva s raskošnim rezbarijama, tapecirane stolice, na duplim prozorima lagane svijetle zavjese uokvirene onim od tamno crvenog pliša.
Spavaće sobe ove kuće su na drugom katu, do njih vode drvene stepenice prekrivene tepih-stazom koju na svakoj stepenici drži sjajna metalna šipka.
Domaćica prve kuće nosi bijelu bošću, tek je nedavno doselila u grad, domaćica druge kuće ima trajnu, ona se rodila u Kninu ali njeni su roditelji došli u grad samo godinu prije njenog rođenja.

Napisala : Tena

[Petar-Peky Bukarica]

Moda i muzika

Kad smo početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća ulazili u
tinejdžerske godine, važni predmeti naših zanimanja širili su se na modu
i muziku. Naši su roditelji u većini voljeli narodnu muziku, slušali
Nadu Mamulu i Safeta Isovića a mi smo smatrali da je ta muzika za
"seljake" pa smo se opredjelili za rok i zabavnu.
Od malo starijih tinejdžera smo već čuli za Pol Enku i Elvisa Prislija a
Bitlse i Rolingstonse smo sami "otkrili". Slušali smo mi tada i Koni
Frensis, Helen Šapiro, Sendi Šo, Silvi Vartan, Džoni Holideja, Ritu
Pavone, Bobi Sola, Adriana Ćelentana, Džo Kukera, Donovana i brojne
domaće i strane VIS-ove.
Rijetki su imali gramofon, do stranih se ploča teško dolazilo a mi smo
kasno navečer slušali radio Luksemburg i tako bili u toku.
Tada je moderan dječak morao pustiti malo dužu kosu poput Bitlsa, nositi
farmerice, kožnu jaknu i bio bi frajer. Samo se teško dolazilo i do
pravih farmerica, u dućanima se mogla kupiti njihova imitacija, nekakve
Super Rifle što smo ih zvali Super Štrace jer se odmah vidjelo da nisu
prave.
Čim je Meri Kvant lansirala mini- suknju, djevojčice su bile moderne ako
bi se usudile nositi što kraće haljinice, pri tom je bilo poželjno da
budu mršave poput Tvigi.
Festival iz San Rema smo gledali koliko zbog muzike toliko i zbog mode.
Naše šnajderice su znale sašiti sve što se nosilo u elitnim modnim
centrma a kada su im bili dostupni krojevi iz Burde, nije im bilo kraja.
Profesori i roditelji nisu blagonaklono gledali na dječake s dužom kosom
i na djevojčice u mini-suknji, biti moderan tada je značilo i biti hrabar.
I tako su se isprepletali moda i muzika s našim odrastanjem.


Napisala: Tena