Ozivljavanje grada

Forum je otvoren za sve one koji zele da se druze, da sa svojim
prilogom osvjeze, obogate ili vrate iz zaborava: ljude, mjesta,
dogadjaje i trenutke vezane za Knin i Kninjane u periodu do 90-tih.
Nedolicni, provokativni i uvredljivi tekstovi bit ce skinuti sa "Foruma".
Hvala!

Moderator: Gazda

Aco Dimitrijevic
Posts: 109
Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am

Oživljavanje grada

Post by Aco Dimitrijevic »

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 15

KOD PEŠE

Za dugo vremena bilo je jedno mjesto u gradu, koje se razlikovalo od svih drugih njemu sličnih. Postepeno, reklo bi se, ono je sticalo nad njima i preimućstvo. To preimućstvo poticalo je prije svega od njegova položaja u gradu, šireg ambijenta kojega je ono bilo dio a posebice i ponajviše možda, od aure koja je o tomu mjestu bila stvorena i ostala lebdjeti nad njim. Tako, čim bi se spomenulo to ime, odmah je bilo jasno o čemu je tu riječ.

.

Stići do toga mjesta trebalo je krenuti prema glavnom raskršću u gradu, poznatijem medju narodom kao Deašića raskrsnica. Na tom prometnom čvorištu, kao svojevrsni biser u kruni grada, nalazilo se i ono, to mjesto, koje je davalo sasma osoben žig liku i životu cijelog grada. Po sebi, ono je bilo samo jedan segment u gradskom mozaiku od kojega je bila sačinjena slika grada. Budući da je to bilo javno mjesto, ono je značajno uticalo i na nijansiranje vidova postojećeg društvenog života u gradu, doprinoseći tako oslikavanju naravi ljudi, ali istovremeno pomažući i u razotkrivanju njihovih navika i običajnosti. Premda svojim izgledom ono nije nudilo pretjerane estetske a ni značenjske doživljaje, ono je ipak magnetski privlačilo mnoge, uključujući tu i mlade, koji su se odnekuda tu biće osjećala zrelijim i važnijim. Bioje to u stvari jedan naročit tip mladih iz grada. To su bili oni sa puštenim kosama, u džinsicama, u uskim majama svih boja, tijesno pripijenim uz tijelo i sa raskopčanim košuljama, izvučenin povrh hlača. Jedan od tih mladih, koji su navraćali u Pešino dvorište, čineći ga tako naročito raspoznatljivim u gradu, bio je i Mitola. Cijela ta grupa mladihi su sa svojom pojavom davali ne samo tomu mjestu, nego i cijelomom gradu, iznimnu šarolikost i živost, te na taj način obilježili jedno srećnije doba iz povijesti grada.

Tih godina gostione su bile naročito omiljena mjeta okupljanja u gradu. Za razliku od svih drugih, ova, o kojoj je riječ, bila je smještena na najljepšem mjestu. Ne samo da je bila u posebice živom prostoru grada, nego je još u svom izravnom dodiru sa ulicom nudila vanredne pogodnosti neposrednog doticanja života ulice grada. Njena lociranost tako nije mogla pružiti više za posvemašni doživljaj grada i sopstvenog bivanja u njemu.

Kako je sa cijelom svojom dužinom gostiona bila izložena istoku, imajući na toj strani i jedan veliki prozor, a sa ulaznim vratima okrenutim prema jugu, njena je unutarnjost dobivala preko dana puno prirodne svijetlosti, od koje je stvaran unutar naročit ugođaj topline i bliskosti. Sa druge strane, položaj toga mjesta nudio je pogledima ono najljepše iz gradslog okoliša. Sjedeći uz veliki prozor, posjetilac je mogao prije svega, pogledom obujimiti cijeli hrbat vrha Dinare, koji je dominirao obzorom, ako li ovaj nije bio u oblacima. Taj prizor krasio je sobom svaki opažaj i osjet promatrača sjedeći unutra.

Kada bi posjetilac zastao na ulaznim vratima, puštajući svom pogledu punu slobodu, ovaj bi istrog trena spontano kretao u blago spuštanje niz cestu, između drvoreda, prema centaru grada, čiji je početak u dnu, sa lijeve strane, označavaala plavičasta fasada zgrade Splitske banke. U tom istom trenu, odmah biva zamjećena, za vedrih dana, nešta više

nego na drugim stranama, pastelna boja neba. Tom blagošću koja je dolazila sa visina, bilo je navješćivano beskrajno more pod njina, koje je u svom odsjaju na nebu, pričalo o svojoj blizini i prostranstvu, budeći time slutnju, gotovo čežnju, za daljinama.

Gledano sa istoga mjesta, u pravcu juga, dosta udesno od Dinare, u tom istom nebu, moćno se ugnjezdiila Promina. Sa svojim zaravnjenim vrhom, koji je neodoljivo potsjećao na dobro natučenu beretu, kako su je nekada znali nositi radnici sa mlinice, činila je ona, sa visokim platoom pod njom, snažan kontrapunkt vrhovima Dinare i dalje na jugoistoku, Kozijaka. Bilo je zatim dovoljno pgledati, stojeći pred tim mjestom, samo malo više ulijevo, gore prema željezničkom mostu, i pogled, sada vođen krivudavom cestom između blokova stambenih i poslovnih zgrada, završavao je poviše krovova i višekatnica, na travnatim obroncima Plješevice i Dinare, koja jedna drugoj hitaju u zagrljaj kod Šegotina vrela. Gledajući još dalje, u tom istomm pravcu, pogled se gubi uranjajući u modre daljine, zaprečene zatupastim vrhovima bosanskih planina. Ostavši samo još koji tren tu, ali okrenuvši sada pogled sasma u desno, nenadano osjećaj miline ispunjava insana. Pred očima sve samo zeleno i bujno. Pogled tada prosto trči na zapad, niz cestu, prema mostu na Radljevcu i Bulinoj strani. Sa toga mjesta vodio je najkraći put iz grada u njegovu najbližu okolicu, koja je započinjala, a ujedno i završavala odmah tu, kod kuća Žunića, podno Spasa i zadnje strane fortice. Taj pravac je bio najmanje prometan, preko dana i u toku tjedna od svih drugih u gradu, te je čovjek mogao idući na tu stranu mirne duše prepuštati se svom maštanju. Na kraju, stojeći na uglu pred ulazom, otvoren je još jedan vidik promatraču, koji upotpunjava jedinstvenost položaja toga mjesta. Naime, gledajući u pravcu ulice, koja sa Dešića raskrsnice jedina ide odatle navise, cijeli pogled biva ispunjen tvrđavom, istočnom i sjevernom stranom njenih bedema. To je ujedno najobuhvatniji pogled na gorostasa i svjedoka, koji danonoćno bdi nad gradom. Istodobno, dojam blizine tvrđave sa tog mjesta činio ju je još većom, dok su njeni bedemi izgledali još moćniji.

Živost na ulici pred gostionom, trajala je neprekidno dobar dio dana, sve tamo negdje do četiri pet popodne. Na momente bila je riječ o pravoj vrevi. Poput auta svih vrsta, koji su pleli na sve strane, tu je uvijek bilo i svakakvog naroda. Prijepodne, tu su se srestali službenici svih rangova, đaci, domaćice, umirivljenici svih kategorija, boraci, po sili službe rano penzionirana vojna lica, ukorisnici invalidskih mirovina, poštonoše, želljezničari, nastavnici, kuriri, poslužitelji, oficiri. Mladi muževi, oni tako rekuć starosjedioci, su naročito bivali zapaženi. Trebalo ih je samo viditi nedjeljom izjutra, dok sa mrežom ili kakvim zamotuljkom sa spizom u ruci, svježe izbrijani i začešljani, tuda žure i sa naročitom živošću, prosto sa zanesenošću, koja je prelazila i na njiovo držanje tijela, sa govorom u šiframa, priopćavaju jedni drugima razne dogodovštine ili značajno iznose svoje planove za to isto popodne. Nije manjkalo ni namjernika iz okolice. Gledajući sve te prolaznike, sticao se dojam da svi oni tuda ne samo što moraju, nego čak žele što češće u toku dana proći.

Poneki od njih navraćali su i u gostionu. Onako usput, prilikom prelaženja sa jedne na drugu stranu ulice, ili idući od prodavaone mješovite robe do prodavaone auto dijelova, neki na putu od mlječnog restorana do mesnice, ili pak od prodavaone Borova do trafike i delikatesne radnje pored nje. Bilo je tu svakako i onih koji su imali posla u fotografskom

atelju, gdje bi podizali svoje slike za osobne karte ili pasoše, ili u ispostavi hidroelektrana. Ponekad bi poneko od putnika za Bukovicu tu prekraćivao vrijeme, ili ulazio da se ugrije, do nailaska autobusa. Ni unutra nije bilo manje živo, kako od redovitih abonenata, pa preko pasioniranih kartaroša, do onih koji su ulazili samo da popijujednu s nogu u svom dnevnom ritualu.

Gostiju je bilo uvijek, nekad samo po koji a nekad ih je bila i puna kuća. Oni redoviti su, kako to i priliči, imali poseban tretman. Veterani briškule i trešeta, te ljubitelji lova i pasa, bili su naročito dobrodošli, od kojih su ovi posljednji najviše vremena provodili u zadnjem dvorištu, pored štenare sa psima i njihovim podmlatkom, prije ili poslije marende. Među redovitim gostima, za čudo, bilo je i očitih poklonika rok-muzike, koji su nalazili tu svoj prostor za ubijanje vremena do početka večernjeg života u gradu, kada bi oni odatle odlazili negdje drugdje, a njihova mjesta preuzimali veterani. Naročito zanimljivo i posjećeno to je mjesto bilo u večernjim satima, potkraj tijedna i svakako u veće državne praznike, u koje su mogli biti ubrojeni Dan Željezničara, Prvi Maj, pa Dan oslobođenja grada i svakako praznik Dana Republike. Tada je gostiona postajala mjesto na kojem se odvijao bujni i sadržajni život. Narečeni praznici su služili kao povod za spontano upriličavanje banketa, koje su pratili pjesma i druge nezaboravne predstave prisutnih.

Jutrom, čim se Sunce pomoli iza grebena Dinare, ono nama' baci unutra svoje prve zrake, šarajući senkama od lišća i draperija sa prozora pod gostione. Unutar, sve je nekako izgledalo po domaće. Obasjavajući tako rustične stolove i stolice, zavijese i kockaste stoljnjake, sunce je otkrivalo jedan, za Dalmaciju pomalo neuobičajeni ambijent. Naime, sva ta drvenarija, tapeti po zidovima, način na koji je bio uređen šank, sa detaljima okolo njega i po zidovima, sa uredno složenim policama za piće, stvarali su neodoljivi utisak “gostilne pri staroj mami”. Pa i sama suvlasnica gostione, koja je osobno, u prepodnevnim satima znala često posluživati svoje goste kavom koju je kuhala, ponašala se više kao pokrovitelj a manje kao neko od osoblja. Sve to više osobeno za kafe, a neuobičajeno za gostione, nije ni najmanje smetalo gostima. Dapače, kao da ih je uprav to najviše i privlačilo k tome mjestu.

Unutarnjost gostione bila je podijeljena u dvija dijela. Prvi, nešta manji, iamo je ulogu bara i nalazio se između ulaznih vrata i šanka. Tu su svoje mjesto za stolom zauzimali oni koji su najčešće pili kavu ili samo jedno piće, i koji su volili odatle gledati vanka ili pročitati štampu. U isto vrijeme to su bili oni koji su kontrolirali ko je uša a ko izaša, a šta je još bilo važnije od svega, kad je ko uša a naročito kad je izaša iz gostione.U drugom, nešta prostranijem dijelu, koji je bio više uvučen unutra, služeći kao separe, obasjan nešta slabijim, diskretnim, svijetlom, bilo je mjesto za igrače karata, poslovne sastanke i sudionike već pomenutih banketa. Njima je takav položaj te prostorije najviše i odgovarao, jer su uvijek morali biti dobro skoncentrirani na svoje važne poslove koje su tu poduzimali, a bivajući pomalo i zaklonjeni od radoznalih pogleda. Bilo je tu i onih trećih gostiju, koji su najviše volili da stoje oko šanka. To su bili oni iz redova “profesionalaca”, koji su stalno bili u prolazu, ali koji su na koncu ostajajali, mnogo duže, a neki i najduže. Oni su uvijek morali imati punu kontrolu nad sopstvenim kretanjem, te im je stoga pridržavanje šanka najviše pogodovalo toj svrsi.

Sjedeći u kutu, uz prozor gostione kod Peše, bez glasa, oslonjen o pod štapom, sa jednom rukom položenom pored ruba stola, sa drugom pridržavajući svoj štap, dolazio je često on tu da provodi svoje preostalo vrijeme. Povremeno bi ispuštao guste oblake dima iz velike lule, koji su na tren zaklanjali njegov lik. Zagledan niz praznu ulicu, prebire tako on pažljivo po sjećanjima na svoju neobuzdanu mladost, po ostatcima davno minulih nemirnih vremena. Gleda zamišljeno on i sve teže prepoznaje svoj grad koji sada bruji novim životom.

rujan/septembar 2010
Aco Dimitrijevic
Posts: 109
Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am

Oživljavanje grada

Post by Aco Dimitrijevic »

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 16

HOTEL

U nemirnoj povijesti našega grada, tijekom vremena, zeru toga je ostalo nedoticano a još manje neizmijenjeno. Ljudi su izgleda bili najpodložniji narečenom djelovanju zuba vremena. Jedni su odlazili a na njihova mjesta drugi dolazili. Oni što su dolazili, često su bili tuđi i nepoznati, a oni što su ostajali, opet su često morali toliko sebe mijnjati kako bi opstali, tako to naprosto više nisu bili oni isti, prijašnji. Unatoč svemu tomu ostajao je život! A to je i bilo ono najvažnije u cijelom tom kalamburu mimohoda vremena, koji je za jedne bio historijski tok, za druge održavanje gole egzistencije, dočim za treće to nije bilo ništa drugo do osobna drama.

Kao što Dinara dominira u krajoliku dalmatinske Zagore, takvu istu rolu u našemu gradu uživa zgrada Hotela, kojom je definiran lik grada. Ipak, za Hotel se može kazati kako je bio i mnogo više od pukog stožera u ambijentu grada. Mjesto na kojemu je podignut , a još više njegov izgled, tvore “diferentia specifica” urbanog izgleda našega mjesta, postizavajući konačno njegovu preobrazbu od amorfne naseobine, bez raspoznatljivog identiteta poput mnogih drugih, u gradsko stanište posve osobeno u čitavoj regiji srednjedalmatinskog zaleđa. Na taj način je Hotel, pored tvrđave i planinskog masiva vrha Dinare, postao žigom i zaštitnim znakom grada u jednom dosta dugom vremenskom razdoblju.

U samom gradskom jezgru, koje se utisnulo na uzanom prostoru od desne obale Krke, do okomite, stjenovite padine podno tvrđave, dominira cijelo vrijeme zgrada Hotela. Premda arhitektonski nije jasno definiran, jer u sebi sjedinjavao različite arhitrktonske stilove sa početka dvadesetog stoljeća. Prije svega, na fasadi nalazimo elemente neo-klasične arhitekture i bečke secesije, u prvobitnom izgledu Hotela. Potom, tu su i detalji “Art Moderne”, uz prepoznatljiva detaljisanja, koja nose postkonstruktivistički potpis. Na koncu, svakako u renovaciji poslije Drugog svjetskog rata, susrećemo umetnuta uprošćavanja, koja nose značajke Soc-realizma. I pored svega toga, Hotel je ostao lijepa i topla građevina, čistih linija i uzbudljivog pročelja, poglavice u onome svom dijelu koji stoji na uglu glavne ulice i strme bočne prema Martinovom fotografskom ateljeu. Pored masivnosti zgrade vojne komande i nada sve skromne visine tornja vatrogasnog doma, Hotel je bio najvišlja građevina u tom dijelu grada. Unatoč tome što po svojoj voluminoznosti zaostaje iza zgrada komande garnizona i gimnazije, Hotel je dominirao donjim gradom sa izvjesnom nepretenzioznom gracioznošću. Izgubivši, prilikom narečene renovacije, svoju skladnu monumentalnost stvorenu, u pročelje umetnutim klasicističkim stupovima, Hotel je nadoknadio, odmah potom, svojim otvorenjem prema gradu, sa drvoredom srebrnih lipa (Talia argentea), koji je stvorio iznimnu pogodnost ugođaja hotelske bašte, na uzanom trotoaru duž istočne strane Hotela, oživjelom u poznim večernjim satima ljetnjih mjeseci. Tako je gradski ambijent ponovno revitaliziran

u onome svom dijelu oivičenom prometnom ulicom, prodavaonama i lokalima sa sitnim obrtima.

Izuzimajući zadnje dvorište Hotela, ukopano u kamenitu brinu, u koje je stizala dostava svih potrepština Hotela, u njega se moglo još ući na troja vrata. Idući iz pravca gradskog trga pred željezničkom stanicom, odmah nakon parfumerije i prodavaone obuće, postojala su uska, zastakljena drvena vrata, koja su vodila na međukat (mezzanin), u kojem su bili smješteni recepcija Hotela i upravne prostorije. Ondje, na visokom i pomalo strmom stepeništu, vladali su hladovina, tišina i polumrak, navješćujući ulazak u intimni dio hotela. Prilikom spuštanju niz stubište od recepcije prema izlaznim vtatima, stica se dojam da su iza ostajali akordi pjesme Arsena Dedića “Avantura”. Drugi ulaz je vodio direktno sa ulice kroz restoran, koji je sa svojim visokim stropom, sa dvoranskim prostorom u obliku slova g, sa francuskim prozorima, koji su mogli biti otvoreni dok bašta radi čineći tako jedinstven prostor restorana, sa oplatom, karnišnama i venecijanskim zavjesama, bio kao stvoren za balove i bankete, čemu je vjerojatno nekada prevashodno i služila. Treći ulaz je mogao da bude onaj sa ugla, u visini trotoara, bivajući otvoren u s proljeća i u ljetnjoj sezoni. Sa svoja tri kata, ili točnije, sa dva kata, već narečenim visokim prizemljem i skraćenom po visini mansardom, sa bijelim kuglama lampiona duž pročelja prema ulici, sa balkonima ogradom od punog, zaobljenog željeza, industrijskog dizajna, sa drvenarijom velikih prozora i francuskih vrata na balkonima, obojanih u bijelo, Hotel se doimao poput elegantnog gospodina sa finim manirima.

Izgleda Hotel je bio dostigao svoj vrhunac negdje tamo potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. U njemu tada nije uvijek bilo lako naći mjesta. Poseban ugođaj bio doći u hotel na ručak, pa još ako je bilo ljetnje doba, sjesti u baštu. Na jelovniku Hotela bila su jela europske kuhinje, za razliku od dalmatinskih, koja su dominirala jelovnicima po našim kućanstvima. Goste su obično činili oni koji su dolazili poslom u grad, ili pak rijetki turisti na proputovanju kroz grad i u predahu. Djeca nisu dovođena u Hotel. Naime, nije postojala navika a niti sklonost prema obiteljskom okupljanju u restoranu radi objeda. A što se pak tiče gostiju koji su odsjedali u Hotelu, čineći njegovu klientelu, to su mogli biti razni općinski revizori, viši inspekrori državnih željeznica, trgovački putnici ili poslovni partneri Tvornice Vijaka Knin. Promatrajući promet restorana Hotela, sticao se dojam kako je građanstvo tek sa članstvom u udruženju SSRN-a (Socijalističkog Saveza Radnog Naroda), sticalo svoje puno pravo neposrednog uživanja u Hotelu. I doista, ono je to pravo potom uvelike koristilo, za jutarnju kavu i preko dana, kada bi se u Hotel navraćalo na piće. U potonjim godinama, živost u Hotelu je jenjavala i on se sve vise preobražavao u prenoćište i bife. Opet i tu, iznimku su činile subotnje večeri, kada su narošito mladi bračni parovi sa svojim parnjacima i susjedima dolazili u hotel na druženje, prikladno odjeveni i primjetno uzbuđeni.

Usprkos različitog intenziteta živosti u Hotelu, on je i nadalje ostajao vrlo osobito mjesto u gradu. Naročito je to bivao slučaj s proljeća, u nedaljna jutra, između desete ure i podneva, kada bi njegova svojevrsna bašta najviše blistala, sva okupana suncem. Čak je i promet glavnom ulicom tekao u ritmu nedjeljnog jutra, te nije bilo uobičajenog dizanja prašine. Tada je na šalicu kavu redovito dolazila jedna grupa mladih profesora iz gimnazije. Sjedeći obično za za dva stola, ozareni i razdragani u svojoj bezbrižnosti,

unosili su naročitu živost ne samo u baštu nego i na taj dio ulice pa i samog grada. Počesto, odmah za stolom do njih, koji je bio u hladu, odmarao se u predahu od dugih jutarnjih šetnji po gradu, stari Domogoj. Pod njegovim stolom, također se odmarao i njegov vijerni pratilac, crvenodlaki koker španijel. Sjedeći bezbrižno Domogoj bi motrio uokolo nenametljivo, kroz svoje očale za sunce i povremeno listao, pred sobom na stolu raširenu Slobodnu Dalmaciju, prekidajući to listanje kratkim gutljajima espresa. Onima prvima lica su sijala kao i ulica što je, povremeno bivajući glasni u svojim komentarima. Pokatkad su prekidali razgovor među sobom dovikujući se sa svojim poznanicima na drugoj starni ulice, koji su u to doba još išli po svoju jutarnju spizu. Tuda je često u to doba špartao i mladi Miljakovac, koji je vječito bio u pokretu, tako i nedjeljom. Cio dinamičan i užurban, onako krupan i uvijek u odijelu raskopčanog sakoa, sa širokimosmijehom na licu i glasnog grohota, ispunjavao bi svojom pojavom cijelu ulicu, koja se baš tu doimala veoma uskom, nekako pitomom i domaćom. Svaki čas bi on ulazio u svoj atelje, pa onda opet izlazio, prelazio ulicu prema ogradi od bašte Hotela, nešta se razgovarao sa onima šta su tu sjedili, a onda opet se gubio u nekoj od susjednih butiga.

U Hotel je bilo lijepo dolaziti naročito s jeseni, u rano popodne, kada počinju padati prve jesenje kiše. Sjesti za stol dana u dijelu sale prema glavnoj ulici, presvučen uštirkanim i uglačanim bijelim stoljnjakom, sa pepeljarom u sredini, dok još svijetla unutra nisu paljena, bio je osobit ugođaj. Potom, sjediti dugo sve dok mrak potpuno ne svlada ulicu, uz čašu crnog vina i cigaretu, promatrajući kroz velika prozorska okna razmaknutih zavjesa, žuto lišće razasuto po nakvašenom kolniku, sve dok vrijeme ne prođ. Samo bi iz hotelske kuhinje dopiralo zveckanje posuđa, udarci sječiva noža u drveni pladanj, prigušeno svijetlo sijalice i povremeni glasovi. Sala je u to doba dana počesto znala biti prazna. Svijetla još nisu paljena. Konobar bi stajao negdje u uglu, u pripremi, kradom posežući za upaljenom cigaretom, odloženom na rukohvat, a onda brže bolje nastavljao sa pripremanjem čistih servieta, escajga i tanjura. Jedno vrijeme u restoran bi znala svratiti i jedna cura iz gimnazije. Dolazila je ona tu u potrazi za lijekom od različitih školskih tegoba. Netko ju je čak jednom čuo kada je kazala kako je spremna dati profesoru matematike, sve što ima, samo ne bi li se nekako riješila prijetnje nedovoljne ocjene i velikih muka koje su sobom nosili pismena zadaća i izlazak na ploču.

listopad 2010.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Izvodi iz Stivovih pisama

Post by Petar-Peky Bukarica »

Napisao : Stiv

Crtice iz kraja !

Od vrata na “Avliji Gladnih” (Stivov naziv za kucu preko puta Poljoprivredne apoteke) , koja su cak i zastrasujuce dijelovala u nasim dijecijim ocicama , iza kojih je ranom zorom dopirao omamljujuci miris kruva , pa preko groznih stepenica , koje su vodile ka Golgoti Gimnaziji , onoj ljevaonici mozga, gacajuci po glibovima Orasnice , ipak nam spektakularna mladost bijade . U onim tragovima naseg dijetinjstva , pa i mozda slatkoj lazi , koja se sa odrastanjem izgubi , a malo je ljudi koji su sposobni da razlikuju stvarnost od bajke , a svaki junak bajke nagradjen je na kraju srecom prelazeci onaj trnovit put , pa da li smo zaista srecni ?
Dolje se je slikarstvo pocelo razvijati kroz amaterizam , a mi koji smo u to zagrizli bili , bili smo ubjedjeni da sve sta se stavi na platno – remek dijelo . Siromastvo materijala nas je tjeralo da se snalazimo kako smo znali . Odali po brijacnicama skupljali osisane pramenove kose , vezali ih za klipicu a boje zidne u prahu mijesali sa firnajzom ko je ima , pa cak i sa jestivim uljem , jer se tehnologija nije znala , pa brale , slika radjena sa jestivim uljem (maslinovim jer drugog nije bilo) , onaj smrad sa takvom tehnologijom obara konja na tri kilometra . Bile su sekcije u skoli , ali divili smo se Jovi Coki , Jovi Dukicu , Branku Knezevicu sa Vrbnika , kapetanu Francu Puntaru , gimnazijalcu Burnacu , pa u novije vrijeme Branku Vitasu i jos nekima . Bilo je i putujucih slikara su u Domu otvarali , ali bard slikarstva , Podinarski (bez pridijeva) Rembrant i neznam kako bih nazvao sve Jovu Coku , jer je bio majstor olovke i portreta . Njega da je bilo skolovati , pa Niku Desica za bas pijevaca i Jasu Marica kao tenora , oni bi slavu dozivjeli . Niko Desic pijeva u Sibeniku a klavir ga prati i klavirista nema vise tipki na klavijaturi , jer je jos falilo oko dvadeset centimetara klavijature , pa da prati njegov bas , a za nijansu losiji bio je Anticev caca Josko . Rasli smo sa nasim gradom , napajajuci nas amaterizam sa njim i njegovom okolinom i uzvracali kako smo mogli i znali , ali sluha bas uvijek i nije bilo i stalno smo slusali : “Sta vi mladi ocete”? Nista , jer nista nismo ni trazili osim da Suncem budemo grijani i gladni sporta bili.
Ko zna sta bi bilo od pojedinaca da nismo bili u rukama onih pedagoga-da ne kazem kretena , ali kapa dolje pojedincima.
Vidi , lovacki ispiti i predame sijeda ing. Milak , inzinjer geodezije i moj profesor , pa sta da radim ? A on ce ti meni : Vidi koliko sam sretan kad me ispitiva onaj koga sam ja ispitivao sa zeljom da bude neko.
Moj Petre , saranjivali su nas nemilosrdno , oni koji jedinicu drze kao disciplinsku mijeru , oni koji se busase u prsa : Dijeco , Bog zna za pet , moj profesor za cetri , ja za tri a vi dalje od dvojke nemorete .Dobro je sto su mi uvijek bili u sijecanju pa su ni sluzili kao model da sa svojim prvim pedagoskim radom od njih nista ne kopiram. Prvomajski praznici uz kicenje grada i izloga . Diviti se nasem Vuku Karadzicu , Tacki , koji je mastovito ukrasavao izloge pisuci ona slova , pa smo ih kopirali . Konji i kola sa Mlinice i Kevljanac kocijas Jure mali i natovari se to spravama pa u Burum nastupati , jer sav ce se kraj tu sleci . Vojna muzika , janjci glavom placaju , zastave , zakletve za izgradnju i izvrsenje svakoga zadatka , .... Prve tresnje , ko ce prvi probiti led pa se okupati u ledenoj Krki i tako najaviti sezonu . Brzica , Sarena , Krkini virovi , pa i od Orasnice , skole plivanja sa rucno izradjenim krpenim kostimima , a neki su se sakrivali i oko sevara , jer ni toga imali nisu na sebi .Prvi asvalt krsten je sa najvecim biciklistickim imenima Univerzuma a ne samo Svijeta , pa se i dan danas zna cuti : “Nebi ga Levacic stigao”. Trivic , Medic Bosko , Levacic i Zadrani braca Bailo . Svi su danasnji vitezovi staza nula za njih . Nula za vijeke vijekova .
29-ti Novembar , Dan Republike , svecana akademija u Domu JNA , mi “Partizanovci” treba da odvjezbamo , ali niks ?!
“Nece moja omladina , s’ razumio ti mene sa drvenim puskama . Daj prave “! Moradose ih donjeti navrat nanos za nas dvanaest i moj Petre , 280 taktova sa pravim puskama , koje su u ondasnjim rucicama bile kao perce , jer se je na dosta mijesta u vijezbi moralo sa njima jednom rukom baratati.
Aplauz nevidjen
i ponovi.
Slatke su crtice onog gorkog zivota , pa da se pokusaju izmijesati sa buducnoscu , koja bez proslosti ne moze da stoji jer ona bajkovitost nije za zaborav , pa veo zaborava na ono ne smije da pane i to bez obzira sta se dijecacki opisiva , a to je sa ciljem da bude kao neki podsjetnik , ali tvoja je generacija dosla na gotovo i ovo ti je nelogicno . Ih , kad klanac kod klaonice ne more da proguta sve sta Krka i Orasnica donesu pa dobijemo kratkotrajno Zuto more , koje se preko noci izbistri , a u rano proljece iz one smaragdno zelene boje vode koja se pojavi kad pocmu umirati snjegovi Dinare .
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Sun Oct 17, 2010 11:56 am, edited 1 time in total.
Jovan-Repko Urukalo
Posts: 159
Joined: Thu Mar 22, 2007 11:26 pm

Ozivljavanje grada

Post by Jovan-Repko Urukalo »

BRAVO STIVE! nevjerovatno ljepo i iskreno.Suze mi navalise i tako sam ponosan sto te licno poznam,Ovakvih pisanja bi trebalo sto vise da ozive emocije i sjecanja na nesto sto se zamjeniti nemoze.Ponovno Stive,svaka cast,
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Crtice iz Stivovih pisama

Post by Petar-Peky Bukarica »

Napisao : Stiv

DTO "Partizan" i Tode Ceko

DTO "Partizan" je unio veliki preporod u nas grad.Zapoceli smo u staroj kuci koja je bila ispred stanice i na prostoru od nje do sadasnje Muftine slasticarne.Preko puta tog prostora je sad "Revija",a prije nje je bio teren slican onome povise zidica ispod stare osnovne skole.Nas prostor
je do ulice bio ograden zidom slican onome sad oko gimnazije , samo sta je ovaj bio visi.Tiskao se je tu narod na zid, pa da gleda ono sta mi radimo. U toj staroj kuci dolje je bila neka prostorija gdje smo se mucili savladavajuci one prve sportske vjestine po spravama . Entuzijazam je bio velik i nesavladiv, jer smo bili naprosto gladni svega onog sta nam je to drustvo pruzavo,a iz tih siromasnih mogucnosti stvorili smo drugu vjezbacicu na prvenstvu Hrvatske Nadu Modrinic, zenu Martica, Vinkova ujaka sada.To sportsko drustvo bilo je zamah citave ondasnje Jugoslavie , pa je casno bilo biti njegov clan. Prostor izmedu "Planike" i one dolje radnje , a sad ga ispunjava zgrada "Elektromaterijala " sa stanovima , bio je kao stvoren za okupljnje djaka pred ulaz gore u gimnaziju. Narocito zaklonica od bure, a tamo do pruge zgrada centrale iz koje se je grad napajao strujom i ta zgrada je dodjeljena nama Partizanovcima i to je bilo nezamislivo u ono vrijeme noliki prostor , sjajan parket, bljestava neonska svjetla , svlacionice , kupatila, igraliste do pruge.Sve je to u nama jos vise pojacalo zelju da se jos vise sportski uzdizemo, ali i kulturno vaspitana omladina. 1957-me ljetovali na Murteru, pa tamo na neki otok u camcu prevozili razboj i ostale sprave da onaj svijet vidi sta se sve na njima moze, a i sta to znaci za razvoj omladine, ali sa nasim odrastanjem mijenjali su se i ukusi , jer kao fakultetlije po drugim gradovima , toga smo dosta i vidali kad je rijec o sportu. Zamisli , odabrati ljude relativno u godinama i na silu ih dovuci u salu, a nikad o tome nisu ni sanjali i stvoriti id njh vrstu, koja je na Sletu "Partizana" u Beogradu 1959, na stadionu Armije ( danasnji Partizan) osvaja prvo mjesto .Ljudi , koji su se kanili sporta,pa se dali jurcanju za balotama i takav uspijeh sa njima postici a vodja im je bio Jovo Ceko, a komandnu je palicu drzao njegov prezimenjak i legendarni nas ucitelj - Tode .

Tode Ceko,siromasno seljace iz njedara Dinare,bistri,obdaren,od malena je ponio u svijet iz skromnog roditeljskog doma postenje i ljudskost nadareno neizrecivom ljubavlju ka sportu, nije vise medu nama .Pocetkom veljace istinski pogodeni bolnom vijescu kninski sportski radnici morali su pogledati u oci zakonima prirode i prihvatiti stvarnost da su ostali bez svog dragog ucitelja onda kad su to najmanje zeljeli,a tu bol osjecao je svaki stanovnik izmedu Dinare i Promine.Ovaj cestiti covjek koji je najprije mislio na druge a tek onda na sebe , od rane mladosti svrstan je pod zastavu Partije i Tita dao je neopisiv doprinos za razvoj sporta Kninske opcine , pa i van njenih granica. Kao predratni "Sokolas", ovaj ljubljanski djak izlazi iz ratnog vihora sa novim socijalistickim svatanjima ,prigrlio trpak zivot i odgovornu zadacu koja trazi cijela covjeka i koja u njemu unosi neku novu ugodu.U skucenom prostoru sa skromnim materijalnim sredstvima godinama pronosi slobodarski barjak sirom Jugoslavije na svim smotrama sportskog stvaralastva donoseci mnogobrojna priznanja i nagrade svom Kninu.Uskladivsi u sebi kvalitete :strucnjaka za ritmicku gimnastiku, vaspitaca, organizatora, ukljucujuci u radove "Partizana " svakog naseg radnog covjeka ,omladinku i omladinca.Jednostavnost njegovog udjela u razvoju sportske kulture sastojala se je u izvrsenju svakog zadatog plana,dosljednosti u ostvarivanju cilja snaznom osjecaju obaveze i kontinuitetu ka socijalistickom razvoju sporta.Njegov smisao za organizaciju i vedrina duha kojega je utiskivao u svaku akciju odavali su njegove trajne kvalitete kao utemeljivaca sporta u Kninu.Stoga je nas drug Tode Ceko bio covjek od akcije ,rada i djelovanja izvrsavajuci svaki zadatak iz najdubljih ljudskih pobuda,pa njegov asketizam , postojanost prema svim izazovima ka savremenom razvoju sporta koje on nosi. Bio je od onog rijetkog soja sportasa koji su zivjeli u skladu sa svojim moralnim sportskim uvjerenjima zasnovanom na rodenom sportasu sinu ponosne Dinar.
Njegov zivot je bio ispunjen stalnim stvaralastvom i borbom u kojoj nikad nije znao da ustakne , pa ce ostati kao nedostizan primjer beskomromisnog borca kao istinskog pregaoca sa ogromnom energijom covjeka koji plijeni svojom neposrednoscu i sirokim srcem .Svojim radom znao je da pokrene, da pridobije, da ohrabri i da pomogne nikad ne potezuci nikakav drugi razlog osim prisnog razumijevanja i dobre volje .Svojim dugogodisnjim i nesebicnim radom gotovo je neprimjetno izgradio cvrste temelje buduceg razvoja sporta ,pa ovo poslijednje veliko olicenje one vjere da se u pogledu sportskih ideala moramo potpuno osloniti na masovnost sporta koji je za njega bio sve u zivotu,a u nasem zivotu bio je i ostao onaj koji medu nama, njegovim djacima , sa osobnom dostojanstvenoscu kao legenda, a legende ne umiru nikada, pa ti zato hvala s'razumio druze Tode Ceko, koji ode za trenutak rastanka a ne zaborava .
Umro je 10/02/1990
Poznate vjezbacice su sestre Modrinic i Novakovic , te braca Radic, pa Bjedov,pa Jaramaz, Marjanovic , Curko, Strkalj, Biserko (stariji mi brat)
Puric ,Grgic, Breka , Krvavica, Goles, Donkov ,Cimburi , Milanovic (Ljubo je bio znacajan jer se je prvi dao na dizanje tegova , te nas je zarazio neizljecivo) i drugi. (Stiv se izvinjava ako je koga izostavio,ne namjerno).Interesantno je da je tu bilo ljudi u "prolazu". Armiju dolje sluzili,pa su vjezbali i dosta toga novoga su nam pokazivali.
Osnovno geslo Tode Ceke je bilo:
- Daj sve od sebe , ili odustani ,jer sportska kultura je dio opce kulture pa ko nema jedne nema ni druge .
Ovo su prihvatili njegovi vjezbaci kao zivotnu obavezu , koju su mnogi ugradili u diplome akademskih gradana.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Fri Nov 19, 2010 11:40 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Crtice iz Stivovih pisama.

Post by Petar-Peky Bukarica »

Evo nekih Stivovih razmisljanja na kraju jednog njegovog pisma:


Sad se dolje cvorci kovitlaju na nebu , pa kao da je bura digla neko sijeno poput uragana i kovitla ga i neda mu pasti i tako oni cvorci lice na neki naviljak sijena.Vrebaju gdje ce pasti i gore nego krupa vinograd kvragu dati.
Brekcu freze po selima,lupaju se bacve kao indijanski bubnjevi,a selo mokro od pranja bacava.
Cekina bukva vec boju promijenila,a vrh Vrsine polako zuti...
Nema jeseni dok nam je nasa Dinara ne rodi.Svako doba,a nju obaska,jer je ona rodjendan svih lovaca,ko zna sta je lov.
Tri su covjeka presudila svijetu.Prvi je bio Spartak,koji se je borio za bolji polozaj robova,a ne da mijenja vlast,drugi je ona spanska buvara,lopurda,koja je znala kuda i zasto plovi,pljackas Kolumbo,jer su se pocele tada razvijati armije da brane svoja dobra,treca licnost je nas kovac koji napravi kovaciju uz baru,pa je zaba vidjela da se konji potkivaju...
Te tri licnosti da nebijade drugacije bi se kolo povijesti okretalo.
Sto rece onaj kosooki rizonja davno,davno prije hrista-U zemlji u kojoj vlada harmonija sramota je biti siromasan,a u zemlji u kojoj vlada haos,sramota je biti bogat.
Ih!,ljepe li mi zavrsnice-a?Sve u sesnaest.Nema veze,pa ispozdravljaj tamo oko sebe,a i udaljenije i sa svojima obaska budi sretan i veseo-moj Petre.
Zivio!
Stiv (potpis hemijskom)
Sensei

Post by Sensei »

Firma " Kičmatrans "

Napisao : Stiv

Jutro tek šta je odmaklo predavajući se vrućini koja je bila prava najava vrelog dana u kojem će i nebo i ptice mirovati. " Balkan " se polako spremao da dočeka svoje vijerne marendaše. Preko puta, pored vrata Dešića gostione na zid je bio naslonjen ražanj sa pečenim janjetom koje se cijedilo na jutarnjem suncu. Sjedili smo na izlogu " Balkana " i poneko bi povremeno provirivao tamo ka putu za Bulinu stranu, 'oće li se išta pojaviti. To naše iščekivanje ličilo je na narvozu onih koji su čakali vlak u čuvenom filmu " Tačno u podne ". Sparan julski dan je počeo.
- Ništa se ne čuje - reče izvidnik dolazeći od ćoška bašte " Balkana " i sjede. Gotovo da nismo vjerovali našim ušima kad se otamo preko ulice, sa vrata pored Dešića začulo:
- Zovu vas dolje u donje skladište kod Krke,.... -
Ostatak riječi nam nije bio potreban, jer smo se već na prve riječi odmakli ka donjem dijelu grada.
Pod gustim krošnjama starih platana na ulazu na Atlagića most nalazilo se skladište a ispred njega već parkiran kamion bez prikolice sa " Ledererom " a to nam dođe kao zagrijavanje. Niko ne zna reći oće li biti još štogoć. Istovarišmo to časom pa nazad pred " Balkan " . Sunce je već bilo u zenitu pa " Balkan " nije više pružao hladovinu.
- Ajmo šta više da se čeka. Dođe li šta, biciklom od jednog do drugog kao i do sada. Ajmo, ajmo malo i do brzice.
Treperava vrelina dana dolazila je sa užarenih tračnica, praćena oporim mirisom ulja sa vrelih švelera, dok sam prolazio između razgolićene mladosti, od podvožnjaka ispod Sinobada do prvog mosta. Svojim rastom dominirao je među njima i taman kad je provukao prste kroz svoju gustu crnu kosu,okrenu se na moje riječi : - Ajmo, " Radenska ", samo kamion tu kod kožare. Izvadio je ruku iz kose i okrenuo se u pravcu Brzice krenuvši ka meni a oko nas se začulo: - Kičmatrans, kičmatrans, kičmatrans,.... - Žamor i vriska čuli su se iza nas sa bistre i hladne Brzice.
Ne znam koliko je vruć pakao ali mi smo ih mnogo imali pod onim ceradama, ispod kojih je trebalo izvući do 1600 punih gajbi. One pune šlepere ponekad smo zvali i kino salom pa i sportskom dvoranom. Danima slušati muke šofera, koji osoblje u svojim pivovarama nikako ubijediti da bez ikakvih pomagala budu ispražnjeni od pet momaka za uru ipo vremena. Sve na ruke. Ubijeđivali i ubijeđivali i ostali nedužni lažovi. Znali smo po zvuku auta koje se spuštalo niz Bulinu stranu da li je za nas ili za neku drugu firmu. Gdje god se pojavimo slušali smo: " Kičmatrans, kičmatrans, kičmatrans,...
Subotnje veče, vreva ispred doma armije jer za sve nema mijesta u njegovoj bašti iz koje mame akordi muzike, uobičajena je slika ljetnih večeri u gradu pod tvrđavom a za mnoge je bilo uobičajeno čuti : " Evo ti bicikla i idi kući pa se presvuci. Idem tražiti ostale pa i ključ od skladišta. Eno ih dva odoše dolje pred skladište. - Prepozna me šofer pred " Balkanom " i mano rukom.- Biježi i nezadržavaj me, Ante mi fali, - dodade, turajući mi biciklu u ruke žustri Savica Dešić i uleti u baštu.
U poodmakloj noći ispunjenoj punim, jasnim i srebrenastim mijesecom, pod kojim su žabe po barama uživale sa svojim horom, oba šlepera su nestajala uz Bulinu stranu.
Prijatelji su kao anđeli, pa čim dobiju krila oni odlete. Prerano svoja krila dobiše SAVICA DEŠIĆ, pa ŽELJKO ŠKOVRLJ - Prominjac, pa IVICA ŠIMUNOVIĆ, pa ANTE RAJAČIĆ - Antić, a preostala trojica ŽELJKO VUJATOVIĆ, MILAN OŽEGOVIĆ, i STEVAN BISERKO - Stiv, zaboraviće ih tek onda ako iko od njih čuje udarac latice od ruže kad pane na zemlju a ovo malo riječi ostaviće uspomenu i na one koji su dovikivali za nama :
- Kičmatrans, kičmatrans, kičmatrans,...
Bili je to davnih sedamdesetih godina kad su kninska ljeta bila jako vrela a naši dlanovi za sunce nisu znali.
Sensei

Post by Sensei »

O ženskom rukometu u Kninu

Napisao: Stiv

Pisati sve ono šta se zna o poslijeratnom razvoju sporta u našem Kninu i to samo na osnovu sijećanja, svakako je veliki izazov a i potreba ozbiljnog rada, sa željom da se koliko toliko i ono malo poznatog otrgne od zaborava.
" Dinaraši " su nastavili uz svakojake nemaštine sa svojom srčanošću, na terenu na kojem su udareni temelji loptačkog sporta daleke 1913-te godine, na terenu na kojem je nekad bilo bolje ostati na nogama nego dati gol, pošto nije u ono vrijeme bilo neke zaštitne opreme, koja bi spriječila ozljede. Međutim, na tom istom terenu sa još oskudnijom opremom, odmah nakon rata, mlade Kninjanke su igrale HAZENU. Riječ HAZETI, na Češkom znači bacati. Isključivo igra loptom za žene sa ciljem da se lopta ubaci rukom u gol. Nešto kao velki rukomet. Njima ni nakav teren u cijelim fudbalskim dimenzijama nije smetao da pokažu svoju srčanost i borbenost. Oni koje pamte te poslijeratne dane u kojima su Kninjanke pod tvrđavom igrale ovaj sport, svakako pamte i lijepu, munjevitu i nezaustavljivu igračicu, Maričić Senku iz Potkonja. Toj plavokosoj igračici nije trebalo da priđe bliže protivničkom golu jer dok bi se lopta našla u njezinim rukama znalo se gdje će završiti, na čuđenje protivničkog golmana i radost mnogobrojnih navijača. Svojom maštovitošću i brzim pokretima, humoristički je unosila zabunu u protivničku odbranu, pa je za svaku drugu njezinu suigračicu zatresti protivničku mrežu bila formalnost.
Za današnji rukomet kažu da je to najveća i najbrža partija šaha koja može da se odigra. To znači najprije mozak, pa onda oko, a kao neki poznavalac toga sporta sa sigurnošću mogu reći da je u tom šahu naša Senka bila kraljica. Da je kasnije rođena i kojim slučajem došla pod budne oči profesorice iz Gospića, Marije Šebetić, kao i mi mnogi što smo imali tu sreću u koje je ta divna žena utkala mali rukomet, o Senki Maričić
pisala bi mnoga novinarska pera, kao o kraljici rukometa. Ne znam kad se počela igrati ta ženska igra sa loptom pod našom tvrđavom ali vjerovatno su od osnutka "Dinare" zajedno dijelile onaj teren sa svojim radostima na njemu. Pojavom današnjeg rukometa veliki rukomet je "ukinut", ali veo zaborava na prve Kninske rukometašice, predvođene lijepom Hrvaticom Senkom nikad neće pasti.
Aco Dimitrijevic
Posts: 109
Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am

Ozivljavanje grada

Post by Aco Dimitrijevic »

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 17

ULICE

U potrazi za odgovorima na pitanja, koja fenomen bivanja i svakodnevni život postavljaju pred covjeka, putevi vode na razne strane. Cak i kad nije rijec o nuždi traganja za odgovorima nametnutim od strane životnih situacija, covjek opet ima potrebu, naprosto iz svoje puke znatiželje, bazati uokolo, sve u nadi ne bi li otkrio kakvo do tad nepoznato olakšanje, ne bi li utažio kakav svoj poriv, ne bi li nekako priuštio sebi kakvo posebno, još neokušano zadovoljstvo. U životu ima kud i kamo više onih prvih slucajeva, u kojima covjek biva naprosto cušnut od strane nepoznate mu sile, u bjesomucno traganje za spasonosnim izlazom pred nepoznatim koje ga proganja.

Ima puno mjesta po kojima èovjek traga za odgovorima na zadana mu pitanja, ili na pitanja koja sam sebi postavlja. Neka od njih su sasma uobièajena. Kao dijete, svoje prve odgovore èovjek traži u prostoru koji ga izravno okružuje. Kuæa u kojoj je roðen i živi, prvi je strani mu prostor koji ispituje. Ubrzo, njegov mali svijet poèima se širiti. Kada je jedanput napustio svoje gnijezdo, njegov svijet se nezaustavljivo uveæava, sa zakonomjernošæu koja stoji u upravnoj proporciji prema životnim potrebama. Škola postaje jedno od prvih takovih odredišta. Ne smije se zaboraviti da postoji i unutarnji svijet, koji pojedinac nosi u sebi, a plod je njegovih imaginacija i fantaziranja. Taj svijet on istražuje u drugim prilikama i iz drugih razloga. Potom, dolaze javna mjesta u gradu. Prije svih to su uredi državnih službi, pa pošta, banka, tržnica, mesnica i pekara, pa prodavaone svih vrsta roba, prometni kolodvor, berberski salon i frizeraj. Crkva je neko vrijeme bila gurnuta sasma u stranu. U ovom popisu odredišta od èovjekova interesa, posebno mjesto pripada kiosku sa lutrijom. Gostione, normalno samo za neke, su nepresušna i nezaobilazna izvorišta tajni, za one unutar i za one vanka. Glede utaživanja nelagode tajnovitosti života, tek rijetki posežu u pravcu knjižnice, mjesnog arhiva, ili pak gradskog muzeja.

Odlaskom u gradski historijsko-arheološki muzej, koji je jedno vrijeme bio smješten u prostoru crkve sv. Barbare na tvrðavi, moglo se dosta toga èuti, pa i vidjeti, o prošlosti našega grada. U muzeju je, kao kustos, bio uposlen jedan skromni, mlaði èovijek, vedra lica. Rijetkim posjetiteljima muzeja prièao je on dugo o povijesti grada sa puno detalja, polagano, predano, tihim i ravnomjernim glasom. Najsnažniji utisak koji je posjetilac iznosio sa tog mjesta, bilo je saznanje o burnoj prošlosti kraljevskog grada. U prilog tomu svjedoèili su, skromni po broju i po oèuvanosti, ali ipak posve rjeèiti, muzejski artefakti. Rasporeðeni uokolo po kamenom podu bilo je tu nešta odlomljenih komada sa nadgrobnih spomenika i sakralnih objekata, dijelova ukrasa ulaznih vrata i prozora negdašnjih palaèa. Pored ovoga, u staklenim vitrinama sa strane, bilo je poreðano mnoštvo predmeta od zahrðalog metala, obrtnièkih alatki, pribora za uporabu u gospodarstvu, dijelova oružja i komada kovanog novca. Jednom rijeèju, zaostali su bili samo oni predmeti koje zub vremena, i èovjekova destrukcija, nisu lako mogli da naènu.

Napuštanjem toga muzeja i kretanjem ulijevo, ali ne naviše prema sjevernom dijelu tvrðave, nego ulicom koja ide naniže, put vodi prema izlazu. Prošavši kratkim hodnikom, uvijek tamnim, sa još više mraènom prostorijom s desne strane, gdje je po svemu sudeæi nekada boravila straža kapije, praæen jakim mirisom vlage, posjetilac stiže i do kapije. Kad se proðu njena dvostruka teška vrata, uvijek pritvorena, jer se masivno drvo od kojega su napravljena, posve izvitoperilo od kiša i trajanja, a njene šarke izmjestile od silnih bura, kojima kapija baš stoji u pravcu, izlazi se na zaravnjeno proširenje pred njom, koje je u punom kontrastu svijetla sa hodnikom, pod zidom visokog bedema na lijevoj strani. Nastavljanjem kretanja niz strmi prilaz tvrðavi, oivièen lipama, prolaskom kroz Loredanova vrata, stiže se do prvih ulica grada.

Netko bi sad mogao kazati kako danas više nièemu ne služi ono èega nema, ono šta je bilo pa prošlo, jednom rijeèju, sve staro i kao takvo po prirodi osuðeno na nestajanje i zaborav. Takav stav obièno biva potkrepljen iskazom kako èovijek treba uvijek gledati u buduænost. Ako to iz ma kojeg razloga nije u moguæstvu èiniti, onda takav èovjek neizostavno treba biti koncentriran na život u sadašnjem trenutku. Ali poput temelja, koji su osnovom svake gradnje, tako u dobrobiti i prosperitetu života pojedinca i društva, isto mjesto i uloga pripadaju njegovoj prošlosti i povijesti. Uprav stoga njeno pamæenje je potrebito. Pamæenje je moguæe obnavljati kada izlazimo na ulice ili odlazimo u muzej.

Ulice grada, same po sebi, slikaju jedno vrijeme i život u njemu. Isto tako i pojedina mjesta i ljude koji su živjeli i žive u njima. U isto vrijeme, u djeliæu sekunda, one mogu poslužiti za raspoznavanje jednog u odnosu na druge dijelove grada, zaokruživajuæi prizor o posebitosti grada kao cjeline. Od ritma po gradskim ulicama islikan je njegov ambijent, koji uostalom volimo posjeæivati, u kojemu živimo, sa kojim se identificiramo, po kojemu razaznajemo grad i pojedinaène njegove dijelove, a koje kasnije pamtimo. Tako ulice postaju pamæenje grada

Ulice nisu ništa drugo doli mjesta zajednièkog odrastanja i zajednièkih igara. Ulicom se polazi u školu. U polumraku majske veèeri, na ulici se zbivaju prva sastajanja. Sasvim odreðenom ulicom mladi regruti odlaze u vojsku, i pamte tu ulicu sve dok se ne vrate, pa i mnogo vremena poslije. U stanju zanosa, koji kruni èin vjenèanja, ulica je ta koja vodi ka tom bajnovitom svijetu vjenèanih, u kojemu se ispunjavaju mnoge, do tada skrivene i maštane, želje dvoje zaljubljenih. Zato, meðu ostalim, u tom cijelom dogaðaju ulica biva njegov dio i ostaje za pamæenje. Ulicom, momci, kasnije drugovi, ekipe iz kraja, odlaze na utakmice. Ulicom se ide na posao, u kino. Na koncu, oderðenom ulicom ispraæaju se oni koji odlaze na svoj posljednji put. Otuda, pamti se svijetlost ulice, topao ili mrazni dan na ulici, vlažna ili burom posušena cesta. Na ulici se zastaje i progovara sa susjedom, poznanikom, na ulici se u letu hvataju rijeèi drugih ljudi, koji promièu na sve strane. Pamte se i zvuci što se razliježu po ulici, kretnje i mirisi u koje su ulice utopljene, tijekom razlièitih godišnjih doba i u pojedinim dijelovima dana. To sve postaju naèini na koje pamtimo ulice grada uopæe a posebno našeg zavièajnog mjesta, na koje pamtimo sebe.

Za stranca ulica slika grad, to je mjesto njegova prvog, istinskog, susreta sa gradom i životom u njemu. Tu on uoèava kako je neka ulica nova ili stara, široka, odnosno uska, ravna ili strma, prava, krivudava, osunèana ili sjenovita, tiha odnosno dinamièna Domaæima, ulica prije svega služi. Ona je znak raspoznavanja i tako postaje sustavni dio života, njihova identiteta, identiteta obitelji, kulturnog identiteta, odraz prošlosti, prizor sadašnjosti. Ulicom se ide za odreðenim poslom, ona je dobra preèica, to je put kuæi, svojoj rodbini, prijatelju, ljubavi. Iduæi odreðenom ulicom izbjegavaju se neželjeni susret, neprijatne uspomene, odgaða se posao, koji stoji za vratom.

Kada se govori o našemu gradu, na ulicama se može najbolje osjetiti srdaènost naravi kod našega svijeta i humor, kojim je obdaren karakter našega èovjerka. Za neke taj humor svjedoèi o filosofiji života, to je naèin da se pregrmi tegoba klimatskih ekstrema, historijskih poigravanja sa ljudima i prostorima, pasivno podneblje kreènjaèkog tla. Drugima je ta duhovitost naprosto dio same ljudske prirode. Dok neki opet u toj igri sa jezikom i znaèenjem rijeèi, pronalaze kod naših ljudi pritajenu, olaku, sklonost ka ismijavanju i drugih, ali i sebe samih. Svejedno šta je od svega toga po srijedi, prisnost koja se osjeæa na ulicama, razdraganost, doza otvorenosti i uzbuðenja, su nešta što odmah veže pažnju novih. Neposrednost koju jedni na druge ljudi prenose u meðisobnim razgovorima, prosto èedna nepatvorenost iskazivanja doživljaja i osjeæanja, sa kojom srednješkolci meðu sobom razgovaraju, jeste ona naroèita ljepota, gotovo suho blago našega grada, nešta èega je teško pronaæi u drugim, sliènim gradovima.

Baš tu, nakon obilaska tvrðave, stupanjem na ulice, zbiva se zorno osvjedoèavanje istinitosti rijeèi kustosa muzeja o burnoj povijesti grada, a još više njegovih pronicljivih opaski o neumitnom savezu i uzrokovanosti prožimanja historijskih protivurjeènosti u sklopu prošlosti, sadašnjosti i buduænosti. Èesto mijenjanje naziva ulica grada, do kojih dolazi kroz povijest, najbolje svjedoèe o prirodi njegove prošlosti. Kako su ulice važan segment u životu grada i životima njegova puèanstva, to je biranje imana za ulice iznimno osjetljiv posao. Vremenom, kao posljedica jednoga ili drugoga imena, odnekog doba poèima zapinjanje u pamæenju, zbrka oko identiteta.

Vrag bi ga zna koliko ima ulica u našemu malome gradu, koji jedva diše, bilo pritisnut forticom, bilo sapet žegom, ili ukoèen mrazom. Zbunjenost je ipak daleko veæa kada je rijeè o nazivima tih ulica. Ta zbunjenost dolazi od siline potiska proteklog vremena ali i od neminovnosti težnje za probitkom, pod kojim dejstvima dolazi do izmejena nazivia ulica.. U stremljenju ka boljitku, i u istodobnom nastojanju održavanja pamæenja, a to znaèi identiteta grada i onih koji žive u njemu, nazivi ulica su nedvojbeni i nerazdvojni simboli za raspoznavanje jednog vremena i ljudi koji žive u tom vremenu. Govoriti danas o ulicama u našemu gradu nije lako. Mnoge ulice koje se pamte, promijenile su svoje ime. Sa promjenom starog imena, ulica istodobno mijenja i svoj stari identitet za novi. Tako se dogadi pa jedna ulica nestane, a na njeno mjesto doðe druga, nova. Sa starom ulicom pokatkad nestanu i ljudi iz nje. Oni meðu njima, koji ostaju, u novim prilikama lako dospjevaju u potrebu izgradnje i svog novog osobnog identiteta. Tako, pri susretu sa novim identitetom svoje ulice, ti isti ljudi, dobivaju sopstveni novi identitet. Samo se rijetki u toj izmjeni osjeæaju podmlaðenima i kod kuæe. Isto važi i kada je rijeè o bilo kojoj drugoj ulici u gradu.. Zato, zarad izbjegavanja te nelagode i eventualne konfuzije, kada mi danas govorimo o ulicama grada, biramo drugi pristup nespominjuæi njihovo ime. Pa kad reèemo glavna ulica, postaje namah jasno kako je to ona ista ulica koja vodi u središte grada, i do neizbježnog Zidiæa. A kada za drugu reknemo paralelna, svi je istog trena povezauju sa onim putem koji vodi do srednje škole, u kojemu je ulaz na zednja vrata kod Šariæa, i sa putem uzbuðenja, koji okonèava u Trefu, prvome gradskom kafeu. U našemu gradu ima mnogo kratkih ulica, ali je svakako najkraæa samo ona kojom se izlazi na obalu Krke, podno Antine brijaènice. U gradu onoga vremena nije bilo puno neravnih ulica, pa ipak, najviše neravna je bila ona u dnu pijace sa kojom se kod crkve sv. Josipa, kreæe put tvrðave. Imala je dalje i jedna strma ulica, èiji se kraj neda naslutiti, niti je baš jasno kako se njome uopæe može proæi, osim skaèuæi sa kamena na kamen, dok je uporaba auta, bacikla i trotineta tu sasma bila iskljuèena, jer je buduæi uska, a po svemu sudeæi i slijepa, bila potpuno nedostupna svatkom drugom osim njenih malobrojnih stanara. Govoreæi sada o toj ulici, svatkom namah puca pred oèima ulica koja kreæe na lijevo, odmah iza hotela i malo poviše njega. Misleæi sada o lijepim ulicama grada, možda nije najljepša, ali je od svih kamenih ulica u njemu, ali posve sigurno tako zaslužila se zvati samo ona koja vodi prema staroj gradskoj bolnici, a koju ukrašavaju dvokatnice sa jedne strane, a željezna ograda bolnice i drvored stoljetnjih stabala, sa druge. Sinjska ulica, ili jednostavno tvornièka, ne bi se nikako mogla zamijeniti ni sa jednom drugom, pošto ima samo jedna u cijelome gradu koja vodi ka Sinju, odnosno u TVIK. Kada o njoj govorimo, prvo sa èime je asociramo jeste to kako je ta ulica bila jedna od najmirnijih u gradu za kasnih nedeljnih popodneva, kada toplina asfalta još pritišæe grudi. Šetajuæi dalje gradom i dospijevamo do krivudave ulice, one koja vodi pored samostana, iznad crkve sv. Ante i pijace,a koja zatvara zamišljenu kružnicu kod zida pored kojega ova napušta maloprije spomenutu neravnu. Ovom ulicom ili bolje reæi prolazom u koji se ona pretvara, obièno su išli samo oni koji sa jakim porivom za odmaranje u hladu, stojeæi iznad tržnice, koja se sa jednoga mjesta osmatra kao na dlanu. U samome dnu grada, na prilazu Atlagiæa mostu, ulica je zaljubljenih, jer su njome išli, kroz generacije, mnogi mladi i zaljubljeni, bježeæi u noæ, iskradajuæi se pogledima usjedilica sa prozora i zazoru rijetkih prolaznika. Ništa ljepše od imena izletnièka, daje se putu koji vodi na Sastavke, ka obali Krke na koju gleda jugo-zapadna strana tvrðave. Spomenuvši to ime danas, vidimo bosonogu djecu kako hitaju njome u susteru sa rijetkim autima, dok pogledom prate putnièki vlak za Zadar.

U sjeæanju na vrijeme kada su se na ulicama grada èesto mogla susresti dva šetaèa, samo je jedan od njih ostao miljenik pamæenja. To svakako treba pripisati tomu što je on u svojoj pojavi bio osobniji i daleko interesantniji. Rijeè je svakako o Goranu Kneževiæu. Mjerio je Goran tih godina, grad svojim odjseènim korakom neumorno, uzduž i poprijeko, svakoga dana u kasno popodn, svakog proljeæa i ljeta. Oštre kratko ošišane crne kose, pogleda još crnjih oèiju, koje kao da sijevaju, nije Goran mario, ili bolje reæi nije podražavao modne trendove svoga vremena u oblaèenju. Možda uprav zato, sa osobnim iskazom mode ranih šezdesetih, sa uskim hlaèama, u bijeloj košulji, sa strukiranim crnim sakoom, ulaštenim crnim cipelama u špic, a kada bi bilo malo sviježije i sa sa kratkim raskopèanim, crnim mantilom, davao je Goran upeèatljiv izgled svakoj ulici kojom proðe i cijelome gradu, pa i svome vremenu. Ispitivaèkim pogledom komunicirao je sa svojim sugraðanima. Glas mu je bio dubok i u isti mah mekan, topao. Govorio je u kratkim reèenicama, i samo onda kada više nije mogao proæi u æutanju, pored kojega od svojih vršmjaka ili starih školskih drugova. Tih dana, bez Gorana u šetnji ulicama, grad jednostavno nije bio to šta je bio, niti su ulice bile ulice.
Sensei

Post by Sensei »

O učitelju ANDRIJI MATKOVIĆU

Napisao: STIV


Po završetku učiteljske akademije, u vremenu kad su se u Njemačkoj spremali jahači apokalipse, pozdravlja se sa svojom primorskom koljevkom da bi u Kninu našao drugu, u kojoj će časno i pošteno odraditi svoj radni vijek kao učitelj. Učiteljski poziv je prepun uzvišenih zatijeva, jer je učitelj prva osoba do roditelja, pa se u tom pozivu mora proći kroz mnoga iskušenja. Diječija se duša istovremeno razvija i u cvijeću i u korovu a naj bolje uspijeva kad se korov odstranjuje a cvijeće zaliva majčinom ljubavi. On je mnogima bio zamjena za roditelje i svoju ljubav prema dijeci nije štedio. Malo ih je koji se mogu pohvaliti sa takvom nesebičnošću i tako plodnim radom, malo ih je koji su sretni i zadovoljni rezultatima svog rada. Iza učitelja Andrije ostalo je puno toga ljepog i pozitivnog što se na mladima u Kninu moglo i vidjeti. Njegov životni rad može biti jedna knjiga koja ima koja ima svoj početak i kraj. Bez velikog karaktera nema ni velikog čovjeka a to je sve bilo sjedinjeno u čovjeku kojem je učiteljski poziv bio u krvi i duši, našem učitelju ANDRIJI MATKOVIĆU.
Časno i pošteno odradivši svoj radni vijek, kao umirovljenik ne odlaže pero iz ruke, već naizgled skromnim novinarskim radom, riječnikom Podinarca piše članke za ''SLOBODNU DALMACIJU'', pišući o vremenu, životu i običajima podinarskog naroda. Pišući od srca, svojom lirskom dušom, lako i ubjedljivo iskazuje ljubav za tu riznicu podinarskih običaja. Umivao je zaboravljeno čuvajući ga od zaborava. Tako je ostavio neizbrisiv trag pisane riječi koja ostaje da svjedoči o gradu Kninu i o svima nama koje je svojim radom i ljubavlju uzdigao iz zgarišta što ostadoše iza jahača apokalipse, iz naše gladne bosonoge mladosti, onaj plemeniti i poštovani čovijek, naš učitelj ANDRIJA MATKOVIĆ
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Iz Stivovih pisama

Post by Petar-Peky Bukarica »

Iz stivovih pisama.

Napisao : Stiv

Isao si ti na Sarena dosta puta,pa si tamo iza zeljeznickog mosta na Krki prelazio preko neke (?) brane na Kosovcici.
Beton sa strane,neka kola,...???Skup je to projekat onda bio,ali u borbi za hranu morala se je svaka poljoprivredna povrsina bilo gdje iskoristiti i agrarno je kultivisati za obezbjedjenje prinosa.Ta dobro i strucno zamisljena melioracija onog polja imala je za cilj da oduzme visak vode i tako onemoguci sevaru da raste,a isto tako trebalo je da vraca vodu onim kanalom od betona,ako ti je ostao u sijecanju uz prugu,za zaljevanje basca i drugih kultura,koje su imale pogodno tlo,ali ne uvijek potrebnu vlagu.Ta realizacija je pocela 1955-te.Medjutim,svagdje u to doba stanovnistvo je pokazivalo otpor na takve zahvate,a i druge,koji su vodili ka brzoj revitalizaciji Jugoslavije,jer u onim posljeratnim godinama niko nam nije htio dati ni mrve bilo kakve hrane,pa se je ondasnja vlada morala snalaziti u sopstvenim okvirima,pribjegavajuci "otkupom" od proizvodjaca-seljaka.Taj sistem one melioracije je poceo da funkcionise idealno,jer to nisu projektovala djeca,ali vandalskim cinommijesno stanovnistvo se je obrusilo na njega,pa su sami probijali kanale,jer im je bilo tesko vodu uzimati nekim sicem.Probijali onaj betonski kanal nad svojom bascom,a jaka voda jurne i sve mu zemljiste sapere.Odnese ga u nize dijelove,pa su mu krivi projektanti.Urazumjeti se nisu mogli nikako i sve to osta kao spomenik njihovoj gluposti,pa i nebrige da se pomogne razorenoj Jugoslaviji u onim vremenima,koja joj je bila i te kako potrebna na svakom raspolozivom dijelu a ne samo dolje kod nas.Primjena nekih savremenijih poteza za razvoj poljoprivrede uvijek je nailazila na neki otpor i od svega samo smo bili idealna "lovista" za magarad,po koju su talijani redovito dolazili,dok se neko u vrhu nije opasuljio i to zabranio.U odnosu na broj stanovnika vazili smo kao grad sa najvise agronoma,koji iza sebe bas nista ne ostavise,osim mozda u svojoj basci.Svaki je grad imao udruzenje inzinjera,ali to dolje nije smjelo da zazivi,jer gdje su ti inzenjeri bili kad se je ratovalo?Ko njima dava za pravo da stvaraju neku elitu i pitaj boga sta se sve jos nije petljalo kao nekim anti-elementima.Sve je moralo polaziti od komiteta,a on nije nikad imao sluha,jer je stalno nastupao silom polozaja,a ne silom duha.Rukometni klub nisi mogao osnovati,a da oni to ne provjere cemu to vodi i dali je to potrebno.Glup bih bio kad bih ista ikada i imao protiv njih,ali vodili su ga ljudi,koji blage veze nisu znali sta je to Socijalizam.Moja Glavica,nekad uzorno (primjerno) poljoprivredno gazdinstvo za ondasnju cijelu Evropu,pokusala je biti glavni oslonac,kao nasljednost za brzo i kvalitetno uzdizanje poljoprivrede,ali kao nasljedje iz kapitalizma nije joj se poklanjala ona potrebna paznja nakon 1953-ce,jer je sve bilo kapitalisticko,a to treba satrati,pa nova vlast i nacin rukovodjenja mladim strucnjacima ni kakvu vaznost pridodavali nisu,a nisu bili svjesni svoga maloumnja sta satiru,a njezin osnivac Lovre Monti ju je ostavio drzavi u amanet da se nastavi tamo gdje ih je rat zaustavio i nastavilo se je.Nastavilo se nemilosrdnim varvarstvom i klasicnim primjerom raskucavanja,ali ko je smio zucnuti na nako ponasanje tih "strucnjaka".Najprije urbanizacija pruzi svoje nemilosrnde kandze na njezine povrsine,a ono malo stoke sta je ostalo pod krovovima drevnih joj stala nije imalo vise odaklen hranu da obezbijedjuje,te joj se mesari obradovase.Kroz glavicku poljoprivrednu skolu mnogi su prosli,a njezina revitalizacija nije uspijela 1963-ce,pa je samo izbacila jednu generaciju cetverogidisnjaka i nema srednje skole u Jugoslaviji ondasnjoj koja je dala iz dva razreda ovoliko diplomiranih inzenjera,pa i doktor iz poljoprivrednih oblasti.
Nostalgican je bio pokusaj da se pocme sa domacinskom skolom i svakom od gradjana mora da su ostale u sijecanju one divne izlozbe njihovih radova,koje su bile veoma posijecivane na kraju im skolske godine,pa se i to ugasilo oko 1956-te.
Zubu vremena,a koji se je pozivao da sto prije svoje obedi,Glavica nije mogla da odoli,pa oni joj temelji postase poslastica za urbanizam nasto se je gledalo skrstenih ruku.Sijecena su stabla koja su morala biti drzavnim Ustavom zasticena,a jedini pozitivni gest prema onoj poljoprivrednoj stanici pokazase opcinari kad je maloumnik poceo brusiti sikire i pljunuo u sake da se obracuna sa onim starim boricima,koje nisu smijeli dirati ni okupatori,pa mu ih nedadose.sa moje strane jos uvijek hvala opcinarima i dan-danas,a vijecna slava Lovri Montiju cija bista konacno sa pravog mijesta gleda u jedan ruzan pejsaz iza kojega se radja Sunce,pod kojim nase Glavice vise nema.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Crtice iz kraja

Post by Petar-Peky Bukarica »

Crtice iz kraja !

Napisao: Stiv


Petre,sijecanje na moju Glavicu neblijede,jer sam odrastao u njoj,a izvinjavam se ako se opet ponavlja i vako.
1966-te odgovaram ispit predvojnicka na fakultetu Perica Radmanovic nam je to predavao,pa kad mi cu rijecnik zaineresira se za mijesto rodjenja mi i rekoh mu,a on cede da me provijeri i poce propitivati za okolna sela i podrucja naseg grada,a ja ko iz topa odgovaram i on se zamisli i vako :
-Gdje se nalazi imanje Lovre Montija?-zapita me.(Ovo Petre nije bilo u znaku pitanja ,vec neformalno.)
-Profesore,ako vi znate gdje se nalazi onda zapamtite da od zadnje konjske stale,pa do moje rodne kuce nema osamdeset metara,prema sijeveru,a u produzetku te stale,malo naprijed je skladiste,pa kuzina djacka,ka zapadu,a ka jugu je sjenik,sa kokosinjcima i na kraju je kovacija,prema sumi,...Jos bih mu nabrajao da se oba nismo poceli smijati.Pukovnik,licanin,ratovao za oslobodjenje onog kraja.
Ajmo i ovo .1964-te odgovarajuci predmet citologije i embriologije,pa kad me profesor Jaroslav Sinzercu,upita me za mijesto rodjenja i da me provjeri,upita me za Krku i popa Jelica.Ona prva kuca sa lijeve strane kad se sadje sa Gasparevica mosta prema gradu.Nekad mesnica bila ,pa zadnje "Borovo".Jos se je raspitivao i za Lacin hotel i kad se uvijeri isprica mi kako je u svom uzdisanju Hitler sve poduzeo da se zlousta pastrva iz Krke prenese,pa da se sa njom ukrase i rijeke po Njemackoj.Okupio je sve tadasnje strucnjake za slatkovodno ribarstvo iz cijele Evrope i-corak.Ostao je kratkih rukava.Veliki akvarijumi sa biljnim i zivotinjskim svijetom nase Krke,temperatura i ostalo i-jok.Osta ona jedinstvena pjegava ljepotica,onaj biser,samo na podrucju izvor-zeljeznicki most.To pdrucje je trebalo biti pod zastitom Unesko-a,jer se naki endem nejavlja vise nigdje,osim nesto slicno kod Mostara.Medjutim,izgradnjom ribnjaka i ubacivanjem kalifornijske pastrve smrtni udarac se zadade rijeci Krki i njezinom ribljem fondu,jer se sve pred kalifornijskom pastrvom povlaci i nestaje.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Iz Stivovih pisama

Post by Petar-Peky Bukarica »

Crtice iz kraja

Napisao: Stiv

Unskom prugom prolazili su vlakovi,a prije nje i Sipadovom uskotracnom,pa mnogim putnicima namjernicima,ondasnjoj gospodi cast je bila boraviti u Lacinom hotelu,koji je vec tada bio cuven po kuzini i brizi za goste.Povlaceci se sa africkog fronta u njemu je i boravio general Romel.Nebrojene igranke,balove i druge vidove zabave pamti Grand hotel.Prvo posljeratno kino,carolija slika pokretnih na bijelom platnu izazivalo je gubljenje daha u nama od cuda 1946-te.
Sa prvim ljepim proljecnim danima do ceste postavila bi se zelena ograda od tankih letvica i iznjeli stolovi.Nismo bili dorasli,pa smo samo sa nekim nadama sa strane,prolazeci,pogledavali uvece prema punim stolovima gostiju,koji su sijedili osvijetljeni starinskim lampionima,koji su se nalazili nad velikim staklima koja su se sa unutarnje strane dizala,cineci cijelu prostoriju otvorenom i osvijetljenom.Muzika je stalno uveseljavala goste,sto nam je pricinjavalo posebno zadovoljstvo stajati naspram hotela i slusati.
Zubu vremena neodoli stari Laca,pa i njegovhotel,a naizgled sve je bilo isto.Sve po ustaljenom redu kad pocme proljece pod Dinarom.Basta se je i dalje formirala sa prvim zrakama izlazeceg sunca za stolovima uz jutarnju kavu sijedili su oni najvjernijimu sa novinama u ruci,koje je vec Tacka dovezao sa stanice.Otalen su polazili fudbaleri Dinare i tu se iskrcavali sa pobijedom iz autobusa,ispracani i docekivani od svojih navijaca.Dostojanstveni kelneri i od ugleda sa svojom pedantnoscu jos uvijek Lacine skole nisu posustajali u svojim svakodnevnim obavezama oko gostiju od jutra do mraka.Medjutim,starih,uglednih gostiju iz dana u dan bivalo je sve manje u gradu pod tvrdjavom,a novi su ga poceli zaobilaziti.Samo su ostale price iz prohujalih dana i nekom Lacinom tepihu,koji je bio prostrt od vrata prema stanici do trideset metara po kojem su ulazili gosti iza hotelskih momaka koji su im nosili putne stvari,a isto ih tako ispracali do stanice.
Kad bura pocme da dere iza zavjesa tog vec oronulog starca samo bi iz veceri u vecer bila popunjena dva stola vijernih igraca na domine,na koje bi rijetko ko izvana i bacio pogled,a kako je to nekad bilo ponosno reci;
-Bili smo sinoc u Lacinom hotelu.
Mora da negdje jos postoji njegova ves-masina,pa i frizider i blinker sta je stari Laca sa sobom donio,pod kninsku tvrdjavu iz svog rodnog Skradina.Nema muzeja koji to rado prihvatio nebi za svoju znirku.
Petre,ovim kratkim tekstom mislim da je mnogo receno,a tvrdim i da jesam,pa da vise niste netreba.Izbjeci onu stereotipnost,koja se cesto spominje za ovakva sijecanja stokuda drugo.Sad pisati kako se pamti ovo,pamti ono,...Vidis Petre,dolje sam imao stari predratni turisticki prospekt naseg grada i ostala su mi u sijecanju ukusno uredjene sobe tog hotela na slikama i od svega teksta pamtim da je pisalo kako je taj kraj uz more i da ima karakteristike alpske klime.Sve se ovo moze prosiriti,ali kao neki podsjetnik,dovoljno je.
Aco Dimitrijevic
Posts: 109
Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am

Ozivljavanje grada

Post by Aco Dimitrijevic »

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 18



U danima kada okrene na buru i kada poèmu prve suvomrazice, naš grad je bivao nekako još manji i postajao još tiši. Tim obrtom prirodoslovnog stanja tla i zraka, njegova ljepota nije doticana nimalo, dapaèe, grad je tada bivao još ljepši, samo sada opet na jedan posebit naèin. Naime, sva njegova ljepota poèimala je dolaziti nekako iznutra, iz zatvorenoga. Sjedeæi tako unutar i lutajuæi oèima po ogoljelom žbunju, izmeðu stabala obnaženih krišnji, na strmoj padini fortice sa jedne strane, i gubeæi pogled na vrhu Dinare sa druge, po kojemu se naresilo pramenje tmasto sivih oblaka, koji u grad donose miris prvoga snijega, u èovjekovo tijelo poèima nekako ulaziti nova snaga. Najednom se priviðaju znani mirisi, i ulice opet bruje živošæu, grudi se opet nadimlju i prisjeæanje prostrane lagode strasno obuzima dušu. Otuda nakupljena toplota sada poèimlje zraèiti napolje, dotièe sumorna proèelja zgrada, klizila burom pometenim ulicama, pa se na volšeban naèin opet vraæa u duše, potièiæi na nove pothvate u smjeru trajanja, ophrvanog vjeèitim proptuslovljem insana i goropadne klime, diljem prisojnih strana Dinare.

U našemu malome gradu nije se moglo naæi baš previše takovih mjesta, koja bi bila u stanju pružit pouzdanu oporbu vjetrini što se nemilice obrušavala na grad sa vrhova Dinare i Velebita, nagoneæi sve živo u makar nekakav zatvoreni prostor. Na svu sreæu, od tih nekoliko mijesta, našemu svijetu i nije bilo potrebito više. U njima je tako svatko, našavši se van uèione ili ureda, mogao sebi pronaæi topli kutak zabave u prohladna zimska popodnevlja.

U ta doba godine, u gostione ulazi novi gušt, nastao u priskrbljenoj i dobro èuvanoj toplini i polumraku, iza stalno zatvorenih ulaznih vrata. Tamo, pod visoko koncetriranim mirisima duhanskog dima, pomiješanog sa mirisom praznih baèvi što dolazi iz pomoænih prostorija i mirisa ostruganih panjeva za sjeèenje peèenja, od mirisa vinom natopljenih, trskom opletenih damižana, od po dvadeset pet litara poredanih ispod šanka, mnoštvo naroèitih obrednika, uranja u svoj bajkoviti svijet, koji sada more biti i njihova kuæa, ili priželjkivano novo namještenje, uspon u karijeri, dok za druge opet neko daleko mjesto u svijetu, ili èak kakva osoba, inaèe nepristupaèna njima u onome svijetu izvan gostione.

I èekaone, svih moguæih namjena, bi sadevo oživjele. Poèevši od one na željeznièkoj stanici, poznatijoj meðu mlaðim gradskim berikinima kao lampa, pa do onih u opæini, ili kod ljeènika, pa èak i u pošti ili banci, dobivaju neki novi život. Narod sada nekako tamo poèimlje da se više zadržavao nego što bi inaèe morao. Na taj naèin èekaone se polagano pretvaraju od mjesta neugodnog, neizvjesnog išèekivanja, u mjesta gotovo poklonièke ugode, držeæi se zaklonom od nepogode. Tako vidimo èekaone u svijetlu mjesta za okupljanje i gotovo dokono druženje meðu zateèenim.

Za sve one ine,odveæ povuèene za ushit uprilièen pod gungulom javnog mjesta, ili samo netrpjeljive spram prilika kada vanka nigdje pasa nema, za utjehu je stajala kužina u gospodarstvu. Tamo su onda oni, do mile volje mogli, povazdan sjediti pored kladama raspaljenog špareta, na kojemu je starija èeljad u kuæi naporedo, dok se kuha pašta fažole, zgotovljavala sebi i nenadanim gostima, ko zna veæ koju po redu u nizu toga dana, kavu za divan ili æakule. U drugim prilikama to je bilo ono isto doba i mjesto, kada su ti isti stariji ukuæani, bivali skloni, više no inaèe, zgotovljavanju domaæih recepata za borbu protivu nazeba, reume, opæe slabosti tijela, pa èak i zubobolje, poznatih isto tako meðu narodom i pod nazivom kuhano vino i rakija.

U našemu malome, obiènome gradu, bilo je još jedno takvo, reklo bi se gotovo skrovito mjesto, pravo utoèište, koje je u sebi skrivalo, pred dugim zimskim veèerima, èitav jedan bogat, isto tako tajanstveni svijet. Tamo su se samo neki znali priklanjati, što je svakako tomu mjestu poluèilo naroitu èar. Kada grad obuzme siva boja popodneva zimskog dana, kada pred zimske veèeri ulice ostanu prazne u prvi sumrak, dok posljednji koraci sa pustih ulica odzvanjaju iz mraka veæ usnulih portuna, iz dvorišta, iza kuæa, zamraèenih prozora i sa žmirkavo osvijetljenih stubišta, po stambenim zgradama, svraæanje u gradsku knjižnicu sa svim njenim sadržajima, pretvaralo se odjedared, tamo odlutalim, u iznimni i posvemašni doživljaj. Uklještena izmeðu Vojvodine, prodavaone namještaja, i prostorija Šahovskog kluba Knin, na malenom platou ispod trotoara, od kojega je ovaj bio odvojen sa dva neobièno dugaèka stepenika, u sivo pituranomm proèelju, sa velikim prozorom i obiènim, uskim metalnim vratima, kao na duæanu, mamila je gradska knjižnica vrijedne sugraðane pod svoje okrilje.

Njeni najredovitiji posjetitelji svakako su bile mlade gimnazijalke. Tragale su one tamo za svojim Ivanom Glembajevim i išèekivale na povratak Filipa Latinoviæa. Tada, u našemu gradu, još je bilo rano za Dragojeviæa, Horvatiæa, Majdaka, Luku Paljetka, Josipa Severa, Antuna Šoljana, Branka Ercega, Branka Maleša, Nedu Mirandu Blaževiæ, Nevena Juricu i Anku Žagar. Istina, ubrzo se bio pronio glas gradom o Mansardi, poèelo se šaputati i o Pješèaniku, o Ustima punim zemlje, netko je èuo i za dramu Kad su cvjetale tikve, a prièalo se i o Godinama koje su pojeli skakavci. Naša knjižnica je ostala nijema za sva ta gibanja, pružajuæi svejedno pregršt uzbudjenja za sve koje bi put ili, svejedno potreba, naveli na tu stranu, koja je bila nekako na po puta, kretalo se ka centru ili iz njega.

U knjižnicu nisu baš tako èesto svraæali “deèki”, ti naèi gradski momci. Pogotovu se to nije moglo oèekivati od jedne ekipe. Nekima od njih takovo što nije uopæe padalo ni na kraj pameti. Oni, vavjek mrgodni, kao po zadatku, visoki i pleæati, sa vjetrovkama i jaketama, žurili su tih dana na druga, isto tako topla mjesta, gradsku knjižnicu njima se nije dalo ni zamijetiti. Tamo nikako nisu svraæali ni oni što su, iduæi u svoje škole, tada nosili preklopljene teke u zadnjem džepu od hlaèa, jer njihovo vrijeme je uskoro trebalo stiæi pa su otuda oni bili obuzeti sasma drugom vrstom nemira. Nasuprot njima, knjižnicu su redovito posjeæivali poneki od gradskla umirovljenika, posustali boraci i prvoboraci, i poneko od onih zaostalih, iza gradom prohujaloga doba. Tamo bi oni, po niskim stolovima prepunim primjeraka dnevne štampe i revija, zavirivali u Slobodnu Dalmaciju, Vijesnik, Vijesnik u srijedu, Arenu, Osloboðenje, Politiku, Ilustrovanu Politiku, Politiku Ekspres, ili Politikin zabavnik, prelistavali Sport, Tempo, a kasnije i Sportske Novosti. Tragali su tako oni po svjetskim aktualnostima, crnim kronikama, novim osmrtnicama, uvodnicima, feljtonima i reportažama, za svojim svijetovima, za idealima svoje mladosti, za prohujalim, vunenim vremenima, neumorni u nepresušnom spokoju.

I dok su redoviti èlanovi i èitatelji dolazili tijekom cijele godine, knjižnica je postajala iznimno uzbudljivo mjesto, na sam dan pred solisticij, toèno u 4:08 poslije popodne, kada bi za vedrih dana sunce nakratko ušlo kroz prozor, izravo u knjižnicu, zastajuæi na nekoliko trenutaka na njenome zidu. Tada bi veliki bijeli zid, u dijelu za èitanje, oblilo rumenilo zalazeæeg sunca, koje se uprav smiruje tamo negdje izmeðu borova na padini Spasa, i još dalje iza dugaèkoga nagiba izduženog vrha Buline strane, obraslog makijom i prorijeðenim grabom. Otuda sunce svojim posljednjim zracima se probija do grada, bacauæi svoje zadnje odsjaje baš u knjižnicu, pritom po zidu odslikavajuæi jedva primijetni titraj sjena ogoljelih grana od stabala u drvoredu pored ceste. To je unosilo dodatni spokoj meðu èitaoce, prateæi ravnomjerno šuškanje, nastupilo uslijed okretanja stranica štampe, koji su tako se doimalo, u tišini knjižnice tonuli na tren u dubine svojih snova, bivajuæi samo dodatno omamljeni toplinom zagrijane elektriène peæi, koju je ova, smještena tik uz radni stol knjižnièara, zraèila po cijeloj nutrini.

U stvari, u našoj knjižnici je tada radila jedna mlada, ljepa žena, crne, uredno zaèešljane kose, sa rajfom, ponekad sa trakom u kosi, koji su samo još više podvlaèilili urednu liniju njene prave, guste kose što je slijedila visinu njena vrata. Crveni karmin, koji je ona znala nositi, samo je još veæma na njenom licu isticao osobni doživljaj znaèaja posla u polju kulture grada, koji je ona vrijedno i sa vrlo oèitovanom prilježnošæu obavljala. Sa njome bi ponekad, u popodnevnim satima, u knjižnici boravilo i njeno dvoje djece, koji bi tu, po zavrsetku nastave u školi, pisala svoje zadaæe ili nezamjetljivo razmještala knjige duž polica sa uredno poslaganim naslovima, èekajuæi tako na vrijema da majka završi svoj radni dan i svi poðu zajedno kuæi. Djevojèica je sasma prirodno bila mirnija i jedva èujna. Njeno pisanje zadaæa uvjek je trajalo dulje. Njen brat, vidno lijepo vaspitan djeèak, ipak ponekad nije mogao obuzdati svoju mušku prirodu, zadirkujuæi sestru na gotovo neprimijetan naèin, gotovo nehotice ometajuæi je u njenom poslovanju oko školske torbe. Tada bi mater, ostavljajuæi za tren po strani uredno ispunjavanje knjižnièke kartoteke ili zavoðenje u evidenciju netom pozajmljenih knjiga, laganim glasom smirivala djeèije duhove, koji su prijetili da bi se mogli razbuktati u oluju i potom vjerojatno oteti kontroli.

Sve ovo ispunjavalo je zaboravom neizbrisivu sliku grada, okovanog ledenim zrakom. Ni taj zrak, koji bridi ali ne sputava mladost grada, koja je zajapurenih obraza, uvijekje znala nekamo hitati, niti drugi, mnogo veæi izazovi od te zime, nisu mogli odvratiti od traganja koje, usprkos ledu i vjetru i svoj praznini maloga grada u zimsko predveèerje, vodi ka ispunjenju mladalaèki nesluæenih želja, rasutih svukuda po svijetu i po njihovu gradu, tada i mnogo poslije, tamo negdje iza prve okuke, do Komande garnizona i Doma, kod Bobisa, i u Trefu, pa sve tamo do kuæa Onisimovih...



Sijeèanj, 2011
Aco Dimitrijevic
Posts: 109
Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am

Oživljavanje grada

Post by Aco Dimitrijevic »

LITERARNA VINJETA GRADA Br.19


U veljaèi bura poèima puhati nekako drukèije. Danju, vanka najednom postaje svijetlije. Vedro nebo blista.Ogoljele strane Dinare, Promine i Plješevice, u preljevima boje cedji reflektiraju vedrinu neba. Radljevac razdragano žubori sa pjenušavim krijestama šta se utrkuju jedna preko druge. Dešiæa raskrsnica je nasmijana a ljudi nose razgaljena lica od radoznalosti pred nastupajuæim proljeæem. U zavjetrini ogradica i u dvorištima pod sobnim prozorima, veæ su procvale visibabe i ljubice. Bajami svakim danom više pupe.

Ali, i u ožujku zna još biti zime. Jutra donesu u grad sa vrhova Paklenice mraz na buri, koji su u to doba godine još pod snijegom. Oblaci rastjerani vjetrom, poput zavijese od bijelog paperja, stoje nacigovani, tamo daleko, na sjevero-zapadu iznad Velebita. Grad natkrili beskrajno plavo nebo, koje izjutra prije sunca naglo gubi noænu modrinu i ubrzano blijedi dok ne postane svijetlo kao dan. Tada je još uvelike sezona loženja. Rano ujutro, jedan za drugim, na sve strane po gradu iz dimnjaka bi se stali pomaljati bijelièasti pramièci. Poput mnoštva zastava oni viore iznad krovova kuæa. Kad puše jaka bura dim se povija èas na jednu èas na drugu stranu. Nošen vjetrom, namah po izlasku iz dimnjaka, naglo se tanji i ubrzo potpuno gubi u zraku.

Po tradiciji u našoj kuæi zimi se kuhalo i grijalo na drva. Prema mrkom uglju, a pogotovu lignitu, kod nas je vladala odbojnost. Doèim, kod ostaloga svijeta uporaba uglja je sve više uzimala maha. I u rano proljeæe dan je zapoèinja paljenjem vatre. Uto bi se vanka veæ uvelike razdanilo. Kad se, malo iza šest sati, pomole prvi zraci sunca iznad Dinare, pa bljesnu o zidine fortice, bio je to vrijeme djeci za ustajanje. U kuæi je od toga momenta nastajala prava taratušnja, koja je trajala tokom cijelog jutra, sa iznimkom nedjelje. I kod susjeda je bivalo isto tako živo. Ðacima se treba spremiti za školu, roditelji æe ubrzo poæi na posa. Neki idu ljeèniku, te moraju požuriti što prije uhvatiti reda. Naš æaæa je jedno vrijeme iša u Split dva puta tijedno, pa je i on rano žurio na jutarnju vlak. Drugi su opet morali u spizu, što prije dok se svježa roba ne rasproda.

Kod nas je ostala navika èuvanja špareta na drva dugo pošto su elektrièni ušli u modu. Smederevac je dobro dolazio za kuhanje a ujedno i grijanje. Elektrièni, spuštena poklopaca i prekriven vezom, je staja odma uzanj i èekao na svoju ljetnju sezonu.

U našoj kužini odigravala se gotovo ista scena svakog jutra iz dana u dan. Èim ustane æaæa je iša u kupatilo na brijanje. Najmlaða sestra, još pospana i krmeljiva, rašèupana i u ispranoj pidžami okraæalih rukava i nogavica, poèima tumarati uokolo kenjkajuæi. Mater bi prvo njoj što prije pomagala u oblaèenju, jer onako napola gola mogla se lako prehladiti u napola zagrijanoj kuæi. Starija sestra i ja smo se veæ rutinski sami oblaèili, èekajuæi na red za umivanje. Mi bismo svaki èas zapitkivali našta mater ili æaæu, samo kako bismo eto i mi dobili njihovu pažnju. Brijuæi se i držeæi zapaljenu opatijom u kraju usta, u preši, æaæa se zna èesto porezati. Tad bi poèima beštimati dok je sa nakvašenom stipsom klizio preko posjekotine. sve i dalje vièuæi na nas djecu, koja veæ od ranog jutra larmaju, radi èega se on baš mora porezati. Nemajuæi više strpljenja da pred ogledalom veže svoju kravatu, to je èinio u hodu, poradi èega je njen èvor obièno bio ukrivo. Na kraju, pošto bi dobro nakvasio èešalj i zalizao kosu, ulazio je u kužinu. Pripalivši i drugu cigaru prilazio je najprije radiju na kojemu bi tražio Drugi program Radio Zagreba. Slušao je svoju omiljenu emisiju svakog utornika u sedam ujutro kada su voditelji Urlièiæ i Mišiæ, zapoèinjali svoju šetnju po radio valovima od Dubrovnika do Osijeka. Onda bi æaæa sio za sto gdje mu je mater u biðerin veæ usula pravu kava. Pošto bi najprvo povuka još nekoliko dimova iz cigare, i dok mater priprema doruèak za nas djecu, on bi pozvao sestru i mene za sto. Bilo je to vrijeme za ispitivanje tablice množenja, tek da mi ne sjedimo dokoni i da on pokaže autoritet ozbiljnog i odgovornog roditelja. Toga sam se trenutka ja uvijek najviše boja jer, znalo se, kad god se zbunim dobit æu iza ušiju. Prema sestri je imao slabost te joj je samo govorio da ukoliko ne utvrdi tablicu množenja neæe se moæi nikako udati.

I ako se uvelike veæ bilo razdanilo, upaljena žarulja je još goriila iznad stola. Šparet purnja i pucketa, varnice svaki èas praskaju iz njegovih otškrinutih vratnica i lužnice, a po kuæi se, kad je puhala bura, pod njenim udarima vraæao plavièasti dim. I dok se po kuæi širio ugodni miris kuvane varenike, ako li nije uspila iskipiti, mater i starija sestra bi postavljale sto djeci za doruèak.Onda bi vruæu vareniku mater usula u æikare i stavila unutra svakome po žlicu cukra. Æaæa bi nareza crni kruv i mi smo svakog dana pred školu jeli drobljeno mlijeko. Jednanput sam, sa prozora, kod susjeda osjetio miris divke i cikorije od kojih se u našim krajevima pripravljala bijela kava. To je ostao najzanosniji miris koji sam osjetio èitavog mog djetinjstva. Za dugo godina nakon toga maštao sam o tome kako bi bilo lijepo kada bismo i mi u kuæi ujutro pili bijelu kavu i jeli kifle ili zemièke sa putrom. Mnogo godina nakon toga došli su na red Gavriloviæev mesni narezak, èajna kobasica i Zdenka topljeni sir, ali ništa nije bilo ni blizu bijeloj kavi, njenom mirisu i okusu. Bijela kava je valjda tako i postala nezaobilazna za doruèak u veæini gradskih kuæa toga doba.


veljaèa, 2011
Post Reply