mentalitet nasih ljudi

[livadic]

Naco, najteze je poceti,samo pisi sve sto se pise to se i cita.Od mene imas podrsku i to je mentalitet. Ja bi' isto pisao ali bojim se da ne zasjenim pok. Stevu Manojlovica. Pozdrav svima.

[livadic]

[quote="hope"]Koliko Livadic tj. ddj( a mozda je on pola ljudi na forumu :shock: ) ima mentaliteta ? :lol:[/quote]
Ne vrijedim ni za ovog jednog,koji jesam a kamoli za polovinu od svih.
Samo sam iskren i prizna'm greske,mozda bi bilo dobro da i ti ucinis isto.
Pozdrav od Dusana Milivojevica iz lijepe,male Svicarske. Novo ime sam psudio iz tvo'g zargona i za to ti hvala. Eto, to ti je isto moj mentalitet.

[Nada Markic-Sucur]

Sala, Livadicu sala.
Da priznam gresku
U zivotu covjeka ne nazvah livadicem. Sad me ti na to prisiljavas izabravsi to ime.
Nemam ti ja zargon.

[livadic]

Onda se jos jednom izvinjavam,bolje da se salimo nego da se svadjamo. ako jos jednom promjenim ime zvat' cu se Rolling Stones ne sto sam njihov clan grupe nego sto su u kninskom zargonu tako zvali Polacane a ja sam se isto kotrljao sa Polace u Knin. Za mene je to ostalo simpaticno i u tome ne vidim nista lose.Najvaznije je da u Livadicevom srcu,na istom mjestu stoje i Polaca i Knin, naravno i svi ljudi medju koje spadas i ti. Kod mene je tako bilo i tako ce ostati dok djavo ne odnese svog Livadica.

[livadic]

Polacani- Rolling Stones tj. subotom se kao kamencine skotrljaju u grad. [kninjanin]

Samo da ne ispadne da lazem, original skinut sa Kn.rjecnika. Kninjanin se javlja i na ovim stranicama i moze da potvrdi da je sve autenticno.

[Petar-Peky Bukarica]

"Konfiskacija pamcenja", tekst Dubravke Ugresic.
Prica tipicna za sve krajeve bivse Juge.Vjerujem da cete prepoznati dosta toga iz svog zivota ili komsiluka.

Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom. "Hodali" smo, tako se to onda zvalo. Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba. Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, Vera domaćica. U Zagreb su došli iz Bosne. Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevice. Po zidovima su visjele slike s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Vardara pa do Triglava", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru teškog namještaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje) čuvali su od oštećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukrašene školjkama i drugi morski suveniri s natpisima "Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa" bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto išlo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako.Na policama su u miroljubivu suživotu stanovale različite knjige: te koje je čitao moj prijatelj (Schopenhauer, Kant, Hegel, Nietzsche, Kierkegaard...), Stankove (knjige o Titu, monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi...) i one Verine knjige (jeftini, boširani "hertz-romani"). Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima, baš kao kakva kolodvorska čekaonica. Kroz stan su prolazila bučna susjedska djeca, došla bi se napiti vode i uzeti krišku kruha namazanog Verinim domaćim pekmezom. Svakodnevno su navraćale Verine prijateljice, na "kavicu" i "trač-partiju". Dolazile su i naše kolege, studenti, neki bi usput sa Stankom odigrali partiju šaha i popili čašicu domaće bosanske "šljive".
Vera je u spavaćoj sobi pod masivnim bračnim krevetom od orahovine držala zimnicu. Tamo su uredno složene stajale staklenke s pekmezom, kiselim krastavcima, paprikom, ajvarom i vreće s kumpirom i lukom. Jednom me Vera pozvala u spavaću sobu, izvukla ispod kreveta plastičnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svježe iznikle sadnice rajčice. Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede, prijatelje, susjedsku djecu, svakoga tko bi svratio. A svraćali su mnogi, privučeni životom (i očaravajućim kulturnim sinkretizmom) koji je veselo ključao u malom stanu kao voda u čajniku.A onda su djeca (Stanko i Vera imali su osim sina i kćerku) završila studij i napustila kuću. Brinući za svoje roditelje djeca su pronašla drugi, veći i udobniji stan i - preselila roditelje. Kad sam došla da ih vidim, Vera je briznula u plač optužujući djecu da su joj oduzela njezine stvari, njezine suvenire, njezin namještaj, sve su joj oduzela, samo je, eto, jednu stvar uspjela spasiti. I Vera me povela u modernu spavaću sobu i izvukla ispod kreveta sliku s punašnim ljepoticama koje su lješkarile na obali romantična jezera prenapučena lopočima i labudovima.- Držim je pod krevetom. Djeca mi ne daju da je objesim na zid... - rekla je uvrijeđeno poput djeteta.Vera je i dalje pekla bosanske pite, samo što nitko više nije dolazio. Stanko je svaki dan zvao ljude na partiju šaha i bosansku "šljivu", ali ljudima nekako nije bilo usput, ili im se više nije igrao šah. Da, stan je svakako bio veći i bolji, ali je s prelaskom na bolje život definitivno promijenio okus. Stanku i Veri je u ime ljepše budućnosti "konfiscirana" njihova imovina, zalog njihova afektivna pamćenja. Dvoje starih ljudi našli su se, poput riba na suhom, bez svoga prirodnog okoliša. Ljudi nisu ribe, pa tako Stanko i Vera nisu umrli, ali su, tako mi se barem učinilo kad sam ih posjetila, nekako naglo ostarjeli...

[Nijema]

Mozda i ne treba vise od ovih lijepih slicica....one bi mozda najjednostavnije iskazale jedan dio osjecanja koja me obuzmu u trenutcima kad razmisljam o ljudskom rodu i nama sto nosimo ime covjeka ( engleski naziv za covjeka je divna floskula ...human being!...)Ponekad mi se cini da nismo daleko odmakli od onog perioda kad smo zivjeli u coporima i kad je pojedinac bio osudjen na propast vec samim tim sto se ,slucajno ili namjerno , odvojio od copora!
Nista cudno za to vrijeme i za taj period....instinktivna svijest je i omogucila opstanak vrste!
Ono sto je zaprepascujuce je da se i danas individualnost i fizicka i mentalna osudjuje i potcjenjuje pod plastom nekakvog zajednistva koje nam odredjuje i konstante i varijable ovog kratkog vremenskog intervala koji nazivamo zivotom. I ne samo na Balkanu vec i na citavoj zemaljskoj kugli je kolektivizam (sto je samo uceniji naziv za copor )dominanatan u svim sferama i duhovnog i materijalnog bivstvovanja.
Koliko smo spremni da se izdignemo iznad nasih malih sudbina.....i shvatimo da i onaj covjek koji se ne uklapa u nase pojedinacne vrijednosne sisteme ima pravo da bude i dobar i los i zajedljiv i duhovit, bas kao i mi sami. To je toliko jednostavno da se nitko i ne trudi da nesto uradi na tom pitanju, jer zaboga, to se podrazimijeva!....mislimo u sebi i ponavljamo istu gresku vec sutra (citajuci mozda nesto sa cim se ne slazemo ili o cemu mislimo drugacije ). Nitko od nas ne misli da je iskljuciv i deklarativno izjavljujemo da postujemo razlicitosti.....na zalost u praksi to nismo pokazali i jos vucemo za sobom repove koje smo jedni drugima prikacili.
Dragi moji sugradjani , ni potpisnica ovih redova nije imuna na ove, gore opisane pojave....ali pokusava se razjasnjavati sama sa sobom ....put do zvijezda je trnovit ( ovu izreku smo znali i na latinskom kod postovanog prof.Mise.....sramota me je priznati da sam je zaboravila)
i tko zna da li ce ikad uspjeti!!!!

[Nenad Bolta]

PER ASPERA AD ASTRA !

[Nijema]

PER ASPERA AD ASTRA !

Zahvaljujem postovanom! Bas si me obradovao jer toliko me kopkalo to sto sam zaboravila da sam danas namjeravala krenuti u biblioteku i potraziti izreku u knjigama staroslavnim! Ustedio si mi vrijeme, atoga nikad dosta! A da nisam bas sve zaboravila raci cu u istom duhu...HISTORIA EST MAGISTREA VITEAE!- a to sto smo mi dozivotni ponavljaci je druga prica. Srdacan pozdrav!

[Nenad Bolta]

Potpuno si u pravu.Mada nisam tata-mata za taj latinski ponesto mi je jos ostalo u glavi i zato:Hodie mihi, cras tibi

[Nijema]

Potpuno si u pravu.Mada nisam tata-mata za taj latinski ponesto mi je jos ostalo u glavi i zato:Hodie mihi, cras tibi

Ovo mi moras prevesti i to doslovce...molit cu lijepo, jer ni u onim perifernim vijugama ne mogu naci bar priblizan smisao! I posto ovaj latinski prosipas kao iz rukava mora da si od onih sto se mogu svrstati u kategoriju koja se rukovodi pravilom: OMNIA MEA MECKUM PORTO!
Srdacan pozdrav

[livadic]

,,Verba volant - littera scripta manent''.
(Rijeci nestanu,ono sto je napisano ostaje)
zato samo pisite....

I ja malo znam...pozdrav

[Nenad Bolta]

E da sam ja taj koji sve svoje sa sobom nosi onda Knin ne bi bio gdje je sada vec ovdje gdje sam ja

[Nenad Bolta]

Hodie mihi, cras tibi (1/1)
(my turn today, yours tomorrow)

[Nijema]

A mogu li ovu izreku tumaciti kao onu Marulicevu...." kolo srece se okrece, sto bi doli sad je gori...." ?

Hodie mihi, cras tibi (1/1)...
(my turn today, yours tomorrow)