MJESEC NAD DINAROM

[Petar-Peky Bukarica]

Dobro, pa dosta ovo kao dodatak onoj temi o ishrani i ajmoder pobro malo začeprkati po onoj prošlosti, kad nam ni muva ispred očiju nije mogla biti nezapažena, iako vakat za njih nije bio, ali znale bi nam se pridružiti sa ovčinama, uz zidić za vrijeme marende pa bi se i čudili. O onome rano, o onome pisati, jer šta je bilo draže od onoga. Moj dragi, jedne godine izbismo iz Gaja a dana još ima i za tri marende i gore na vrvu, ka neka siječa rastića, pa taman dobro dođoše one panjine za odmor. Posijedali, komentarisali, planirali, hvalili, kudili i sve tako dok nas Velimir ne prekinu pitanjem za ćaću:
- Eno one jarugice u Debelom brdu. Vidi tata. Sićaš se ti kad sam kupio Frenči pa smo ondi lovili. Sićaš se - a? Ono kad mi poleti jato jarebica, pa sa prvim metkom oborih tri i taman da ću poć' zec iskoči pa i njega. Ne znam šta ću prije uzeti, kad vidim lisica se izvlači pa i nju a utom ora tijo one jarebice, pa i njega skinuh. Zabacih pušku na rame, a ono još jedan zec i umal mi neuteče, a tata, sićaš se ti toga? Onom spadalu Luki nije puno falilo da počme namigivati na nas iako niko tome nikakve važnosti nije dao, jer smo se od njega štošta slično naslušali, a tu je htio reći šta je sve napravio sa 5 metaka u onom talijanskom poluautomatu. Bog ti jadan, kad ovu pušku spomenuh one godine kad mi u Kozijaku pade moj prvenac od vepra, izvlačimo se zorom uz Hajdučko vrelo i idem zadnji a ispred mene Beći Jejina, Lukin zet a ispred njega Braco Medić i gore ostali i moj dragi, otkači se Braci remen na ramenu, puška mu sklizinu i poprijeko od puteljka se ispriječi i svih 5 majkana mitraljeski ode u grabar, a da je pala, pa da se položila niz puteljak, bome Beći i ja gadno bi se prošli, a svih 5 su PP bili, pa ti vidi sigurne puške - a? Gadno, sreću mu vrag talijansku odnio, pa sčega ono nako napraviše nesigurno? Ma svaka i jednom godišjne prazna opali. Čisto održavati i mislim da nema da vali. Sad šta štroca, štroca i savremenija vojna tehnika, pa šta se tome treba čuditi a i smijati se tome. Moj Rujo me dva puta slago i to u nevažnim situacijama. Nosiš ga uzase u lijevoj ruci a ona mu kočnica malo nezgodna i zapne za robu i ukoči ga. Imam jedan časopis pa se nemogu nagledati jedne dvocijevke položare sa oštrom municijom. Ima 12 godina da sam dobio taj časopis zapravo katalog iz Austrije i nikako se tog tipa puške nagledati, a nju nose profesionalni lovci. Vidim i neko rusko čudo sa 5 metaka a metci stoje u bubnju kao u pištolja kolaša pa interesantna puška. Ma brate IŽ 27 i kapa joj dolje za sva vremena a "Šulovke" neka pijevaju i gotovo. Ne znam ali volim pušku duge cijevi, pa ne priznam one standardne sa 70 cm, a naročito karabin 65 cm, pa kvragu mu sreća nako kusastom. Kragujevačkom kapa dolje i to se priznati mora. Bože šta se Sanjin namuči sa onim belgijskim i najstrag ga proda. Kad je meni njega Matana davao za bagatela, ali ono je dugo i samo za pačetine , jer mučiti se šnjime po nako gustom terenu muka je živa bila, osim toga Sanjin se nadoveza za neke federe i prstenove, a kako sam to savladao htijedoh ga uputiti ali aja. Muku mučio sa municijom i nikako to da savlada i vaje mu ona kriva. U Mokrom polju, uzeh mu je iz ruke nakljukah svojih pet komada i sunu u kamenje da ga uvijerim da nezna puniti municiju, ali siroma vaje tvrdi sasvim drugi razlog neizbacivanja municije. Recimo karabindžije, vaje bi ludovale za nekim RVS Hinterberg, Norma i šta sve ne, a glavu bi okretali od naše, a ko proizvodi bolju karabinsku municiju od "Prvog partizana". Krv popiše sa nekom talijanskom a šta fali "Krušiku"?, od kojega se nikad nisam odrica a neka oni luduju za talijanskom koliko oće. Majko, par Krušikovih čaura, kapšule.......Puni i neboj se. Mene nikad izdala nije, a kako odlučih da postanem cicija,. jer sam to davao šakom i kapom i vidi. Lov na svinje i treba mi 5 praznih čaura a u robnoj kući mi prijateljski šapće da su malo vlažne. Odam po gradu i davam 5 punih za pet praznih i - jok. Ama niko! Uzeh u robnoj, suši, ali majko otada - odbi! Evo bogu šta oćete više a čast iznimkama. Ih, kad Sanjin napuni pa uveče na patke u Cetinu. Najprije metar plamen sukne pa se onda čuje pucanj i da umremo od smija. Onda oni stručnjaci seljober - maher sa svojim "dok rame ne odvali nije napunjeno" Zatraži ti od mene jedan moj radnik iz Golubića 5 punih PP i napunim kao za sebe. U neđelju se šnjime sasta Jovo Koluvija u Orlovici i ovaj mu pokaza metke ali metci sad otvoreni i sa noktima stisnuti, pa zamisli đubreta od čovijeka. Upita ga Jovo a on će ti njemu: "Ovo mi je dao Stiv ,pa sam provijeravao da me nezezne" Siroma nedovrši a Jovo mu ćapi municiju i zavijori kvragu dolje niz jarugu i svačim ga isova. Upitah ga ja a on se smije nako baš debilno, pa zamisli nepovijerljive budaletine, sreću mu vrag diga e mu diga

[Petar-Peky Bukarica]

E, brate kad me ona subotnja salaukovina ućera u moju sobicu pa koji ceremonijal samo za napuniti dva metkića? Ono je reći fanatizam a sreću mi vrag diga iz godine u godinu, pa koliko se goć kleo da ću se navrijeme spremiti za prvi dan, nikako mi uspijevalo nije, pa sam vaje to sređivao oko ponoći. Subota, dam riječ,.... i vaje me neki vrag spriječi i to baš nepredvidivo. Sijedim sa Sanjinom u "Istri" i bijade skoro dvi ure i kako on reče da ide puniti municiju to mu i ja potvrdih a pošto ide u Čoke predloži mi da me baci autom kući, jer šta mu je to kroz Biserke proći, ali taman šta se promolišmo na vrata da izađemo, evo Trivića i nikako nego da idemo u Mokro polje da mu vidimo neki njegov vrlo komplikovani Češki poluautomat, kojega dotad neviđo. Pogledah u Sanjina, on guta pljuvačku i tamo. Čačka on nekoga vraga pa i neznam šta napravi ali dođoh kući neđe oko osom sati, pa kvragu ja i moja zadata riječ. Oko po noći, uz škripu zubi i sijaset breštimanja i eto. Sedam osam komada i puna kapa i tokom lova dopunjavaj kako se koji potroši, ali brate ceremonijala za to, pa to je za nevijerovati. Ne iz nekog sujevjerja. Bože sačuvaj. Već samo od neke neopisive radosti, pomiješane sa nekom neizvijesnošću, vrag će ga znati kako bi se ono moglo nazvati i eto. Tari čaure, tari kapšule, pribor,..... Poezija i gotovo. Bože sačuvaj ispaljene čaure koristiti. Ma ni za živu glavu. Kvragu, bili se namečili, moj dragi, pa ko bi to nadavao i najednom, kako gore rekoh - nema i gotovo. Četvrta stranica a predzadnji junski utorak, a to će reći da je danas 19 - ti. Dođoh s posla, vodurine nestalo a ima rezerve pivurina i Prolom voda. Ćede se pružeknuti na krevetinu pa odustadoh, televizija neinteresantna a k'o ozeb'o sunce čekam trku oko Vrancuske, pa još ni traga od nje a svu zimu sekunde mog omiljenog sporta niđe! Niđe skijanja! Niđe za cijelu cijelcatu zimu osim po sekunde na dnevniku, sreću im vrag diga njima i ovim trećerazrednim sportovima, pa prevršili su svaku mjeru. Nisam ljubitelj fuzbala žestok ali sreću im vrag diga, pa vide li stadione širom Evrope a on meni prikaziva tvoj komšiluk, neki Bački jarak i šta se na onoj livadi dešava a do jučer je to bila stočna pijaca. Zbilja bijade u njemu jedne godine službeno. Sunce ti božije, već kad vako nepovezano pričam, a i izvini ako se ponavljam. Ma bijade u Jaši Tomiću kano cunami sa Tamiša sve potaraši, pa se Škare čudom načuditi onoj sportskoj im dvorani. Ribari odavde i iz Kragujevca se skupili da to obiđu uz neke priloge skupljene, pa me jedan ovdašnji zovnu da idem. Nešto članka sam napisao u list"Bistro". Zino, kad u nakom mijestu, pa naka dvorana. Za otvaranje četvrte stranice (neću ti se izvinjavati) ovoliko, pa da se vidi đe stadoh na trećoj? Aha, moja lovačka škrtost. Dosta su me glodali sve im vrag diga, e im diga i vaje daj, daj, daj,.....
Vidiš sad čuda i moje skribomanije pa to je za nevijerovati. Juče ti poslah to pismo a vidi doklen stigoh sa ovijem. Maser de luks i gotovo. Kvragu, zapara ljuta a nešto se lahorka kad i kad rodi u ovim zelenim i ocondrenim listovima ali se više uznemire kad zujne autina pored njih, a ne od nekog strujanja zraka. Još samo fali ona zverčica cvrčak, pa da je ugođaj upotpunjen, ali ovuda se nečuje. Dolje bi svi ljetni mijeseci sporo prolazili a onaj prokleti osmi, ama baš nikada, sreću mu vrag diga. On je ona prekretnica ali čim udari ona prva kiša, ćao ljeto i već se počmu trljati dlanovi uz pijuckanje i motriti na Dinaru. Bože mili kad jedne godine osvanu bijela a bilo je 25-ti devetog. To su one godine kad je lov počimao 15-ti desetog. Osmi, osmi, osam ga đavola odnjelo, pa za majku božiju kao da ga neki vrag koči. Em pustara, svi na moru, pa samo gladno se obremo na Golubićkom jezeru, uz iste muke i iščekivanja i samo režimo. Čim osmi miti - aj ća. Idu dani još sporije, ali,..... Đavo mu sreću odnio pa na svakom od nas se vidi neka - ka - tuga, kako bi se ono moglo nazvati. Neka napetost, vrag će nas znati. Sijeda se uz pivo, planira se, nada se, a neki vrag ne štima i to ti je. Niko za ničiji sto ne prilazi, nako žustro, već se - ka šulja, neka bojažljivost, a ipak se upita: "Ako se ne diskutuje o lovu ne sijedam". Čudna smo sorta bili, sunce ti božije. Vrlo čudna, - a nismo se duvali nekako - a? Tiho "bolujući" dočekali bi naš početak, možda nekome smetali a nekome i ne i šta nas je briga. Sam sebi svoje obećanje nikad održati da se spremim na vrijeme, već vaje oko po noći, pa kad mi san na oči i nepada i zoru dočekam u onoj strepnji uz tranzistor, ali majko, kad se desi da nas buretina ispraši , pa kad se u vrelu vodu stave noge, pa još vrelija žlica juhe niz grlo, kužina ko vulkan topla i malko se kunja a televizija neka dipli svoje i bez moga pogleda. Onda oko osom se probudi, oprema se spremi, viditi kako se je dropčić izvadio i kud su ga prošišali i sutra će se o tebi pripovijedati i bezbroj pripovijedanja telefonom uz ono: " na kojem mijestu, ukolio sati, oklen se digao, jeli biježao ljevo ili desno, koliko daleko, koliko balina ga je dovatilo, kako se je pas ponašao, kako su se ostali lovci zatečeni u toj blizini ponašali, koja sačma, kupovna ili si je sam punio, jesi li napunio pušku dok si mu prilazio, jeli kolik bio, koliko ste se tu zadržali, šta ste poslije radili, jesi li ga kome dao, jeli se čulo još pušaka,.....??? One seljoberske bezveznosti, pa ako se bar jedno pitanje nepodudara sa njegovim mišljenjem i zaključkom - nije to tako bilo i ko zna šta je to bilo. Mor' biti na lozi da si ga digo'. Mašala. Jučer ti pismo poslah a vidi i ovoga a slati pismo za pismom bilo bi to bez veze. Završiti pa neka čeka koji dan ili tvoj odgovor. Idem nekog vraga Borkoviću započeti, zbilja.
Eno našem Borkoviću pa neka čita. Samo jedna stranica, tek toliko da ga zagrijem za tu tvoju ideju jer on tu spravu ima a bogme i lijepu riječ za nešto pisati. Poznaješ li ti onog fanatika Škare? Uvatiti ga na zub ali samo u pozitivnom smislu jer nešto negativno šta se mene tiče - jok! Šta ti misliš odati danima oko Krke i tragati za ribljom poslasticom i nađe je. Neka crna mušica, koju je on časkom naperio i kad je vidio kako šnjome tare ribu - odbacio je od sebe i nikom reći za taj mamac, "Šta da sam to razglasio, odnio bi vrag ribu" reče ti on meni jednom. Šta ti misliš "zapaliti" u London u potrazi za literaturom u vezi mušica - a? Ovdje kad smo bili u posjeti Đusiju, koji je ležao u bolnici, pokaza mi jedan svoj izum. Čudo vasionsko. Genijalnost nad genijalnostima i ostah zapanjen kad to viđe. Škare, mali radni sto. Za svaki hobi, a ne samo za lov i ribolov. Čudo nad čudima. Bogatstvo ladica i ladičica i to za svaki prst na ruci a ne samo cijelu ruku. Rastovina sa kombinacijom pocinkovana lima. Zgodno, malo, i za mene baš očaravajuće, pa kapa mu dolje za onaj izum a da mu je zgode i matrijala,..... Uđeš li mu u šake - gotov si, pa se misli kako ćeš ga se riješiti. Vrlo ga je lako dozvati ali isuviše teško za riješiti ga se. Puštati te neće dok ti ne ugodi nako kako on oće. Kući na ručak, pa u restoran, pa na piće.....Muku ja mučim šnjime kad mu se najavim da ću doći u Beograd, jer ne treba mi ništa, već da malo prošetam i eventualno vidim nekog davno viđena, pa i da se ždrakne izlog i neki vrag kupi, ali on to sve negira, i stavi te u svoj program pa se misli. Muzikalno nadaren, lovačko i ribolovački fanatik. Ovdje doći, pa jedva kraj s krajem sastavljati i dati bijesnu cijenu za neki ribarski štap. Zlatne ruke ima i to mu se priznati mora. Uporan i istrajan i na ništa površno ne gleda ako ga interesira pa ovoliko o njemu, a ajmoder sad,....'em ti boga, pa evo kraja i ovoj stranici - a? Kako sad zbrziti završnicu, koja bi više ličila na izrugivanje, a đe ja takav prema tebi da budem. Slušaj, ni prvi ni zadnji put, pa završiti pismo i odmah uvući papir za drugo. Biće to najbolje, a sutra baciti, jer na ovoj jari izlaziti, baš mi se i neide, a nisi ni to pročitao. Ajde fino u zdravlje, sa željom da priznaš da ti ne smetam, ili smetam, pa da ja malo dođem k sebi i rijeđe ti ovakve daveži šaljem. Živ bio i pozdravljam te.

[Petar-Peky Bukarica]

Škariću, eto tako kako ti rekoh u tom pismu na kraju. Pismo zapakovao, a evo i ovo započimam a za njegov početak vidi šta mi pade na pamet. Ma predavao sam ti ja u Kijevu, od petog do osmog štokakve predmetiće i zavoliše me sve im vrag diga, i moj dragi, peti sat kod petašića i idem a jedna nastavnica me ustavi i panično mi naredi da se nepribližavam zadnjoj klupi, jer u njoj sjedi neka klinka sva u krastama. Baš panično mi to saopći. Idem ka razredu i razmišljam, da šta mi mogu dječije krastice,....
Uđoh u razred i neprimjetno bacih pogled ka toj zadnjoj klupi i srce mi se stegnu za suze. Srce mi se stegnu i gotovo, Upisah u dnevnik tematsku jedinicu i sve ostalo, pa počeh se pripremati šnjima kroz razgovor, šta je na redu a suze mi oće neće,... Odglumih čuđenje, da zašto ona sijedi sama u zadnjoj klupi i Škare, izolovana. Bože sačuvaj i zakloni a sirota klinka samo sitne dvi krastice pored ustašca. Plava, bucmasta, perčinići na glavi, pa sreću joj vrag diga nako šesnoj. Začudi se ja za njezinu samoću, pa uzeh dnevnik i sijede pored nje. Ka, mi ćemo ispitivati a od predavanja nema ništa. Tiho i to vrlo tiho ostali đaci vratiše one klupe na svoje mijesto, jer ju je onaj pedagoški gad gotovo zatvorski izolovao. Vratiše klupe, posijedaše oko nas kao oko ognjišta i muva se samo mogla čuti. Sreću im vrag diga a zamisli kako su sijeli. Svi manje više sijeli na klupe , a ne na stolice. Oko nas kao oko ognjišta. Maloj roditelji u Njemačkoj, pa je pazi baba, a šta one krastice,...Bože bene nastavnice, pa kako bi je uzela za ruke i u ambulantu. Nema veze. Sve nas dvoje ispitivašmo one oko sebe i u one njezine obraščiće uđe krv. Fino se povrati dijete, jer je sva bila blijeda, nako sama i izolovana, pa šta ti misliš koji je to šok za dijete. Sat zazvoni, pa se moradosmo rastati i Škare, nedaj bože da se išta iza mene ču?! Nisu imali šesti sat ali ostaše sjediti u tišini, sve im vrag diga. Raport sutra direktoru ušto sam i zašto potrošio sat, on je ostao bez teksta, jer mi je rekao da već svi u selu bruje o tome mom ponašanju. Čak su me njezini roditelji jedne subote kod "Putnika" zaustavili i malo popričali samnom o tome, ali tada nisam ni radio. Bila neka zamjena dok žena ne dođe sa porođajnog. E, tu kraj nebijade. Godine odoše, a nas jedne zime izmami bura na Cetinu u patke, a na povratku gdje da nesvratiš u gostionu, pa tako i bi. Izađoše iz auta, neka dijeca ispred vrata, pa izađoh i ja i kako izađoh fino se čulo: "Evo našeg profesora, evo najboljeg čovika". Izrukovasmo se, izpozdravljašmo se i uđoh za njima i opet pri izlasku zakasnih, jer me tamo zadržaše sa željom da me počaste, a ko to zasluži kod njih, znaj da im je za srce prirasta. Ovi svirkaju, a evo i mene, pa kako izađoh, bogme dijevojka, nako u vinterici, farmerčice, plava kosa, kako sam to na brzinu vidio naspram one vanjske sijalice i pruži mi ruku sa riječima: "Daće bog da se sritnemo kako triba". Iz auta Luka: "Ajde mala sa nama ima mijesta, on je neoženjen",.... Ništa ti više meni ta dijevojka ne reče a ajde ti vraže znaj ko je to i zašto?? U autu riječi ne progovorih a oni me tješe da je to neka učenica. Znam da jeste, ali koja i zašto one riječi?? Kući doša, to me uznemiri i svu noć se misli i misli i nemade ko drugi da bude već one klinka sa krasticama i - bog!
Opet bih još jedan slučaj otamo. Izađem iz autobusa, neka žena u crnini, ulazim u autobus za kući, opet ta žena. Šta oće? Ne znam niti koga pitam. Jednog dana praznina mi u rasporedu, a Dinara suncem okupana i sav joj grab požutio. Pogleda neskidam šnje, jer samo šta nije počelo. Šetkam oko zgrade, a osmaši fizički, pa da ih gledam kako igraju rukomet. Moj Škare, vidim jedna ne igra i sa druge strane terena priđe mi i fino zapita za tu ženu u crnini šta me prati, pa joj potvrdih sa željolm da ako joj neki vrag treba neka mi priđe. Moj Škare, ona mi reče da to nije to, već da lipšeg momka od mene vidjela nije i samo da se pridnjom prikrstim po njihovom dala bi mi ćer za ženu!!!!! Sve mi vrag diga ako te lažem i gotovo. Nije mi bilo prijatno, ali se ti osmaši raskokodakaše na satu na tu temu, ubjeđujući me da je to najlipša divojka u selu, ali je ja ni do dan danas neviđo. Đe ćeš ti moj dragi, iz lova svratimo na pivo i najmanje sedam osam boca se stavi ispred mene i to sa obrazloženjem da je to platija taj i taj ima dvi nedilje, kako mi znade reći gostioničar, a po dolasku amo nakon par dana u Knez Mihajlovoj trevih jednog đaka, pa je ciktio od sreće kad me viđe i vijerujem da ni ćaću svoga nije nako zagrlio kao mene. Ide rodbini u Australiju, kako mi je rekao. Bože Škare, kako su se meni pojedini momci žalili šta im crkva radi i kako ih teroriše. Izmisle neko kađenje, posvećivanje (ne znam kako to nazvati) kuće u kasne sate. Obično dva poponoći i sve se obilazi i sutradan u crkvi se kritikuje taj i taj, koji je reka da ima tri pršuta, a našli su četri. Ma da ne tupim o ovome a Kijevo ti je bilo Srpsko mijesto, jer je crkva sv.Mihajlo, pa su ga prekrstili u Mijovila, a rađena je u Pravoslavnom stilu, pa čak ima i grobova sa ćirilicom. Otalen su ti Amanovići prešli na Vrbnik, pa i sad u Kijevu ima Amanovića murva, ako nije odsječena. Vidi ti gdje mene odvuče moj kratki pedagoški boravak u onom mijestašcu. Nema - majko, sumnjam da su ikoga pozdravljali po gradu nako kao mene kad me sretnu.
E, jedne godine slabo lovačkog matrijala na tržištu i Uništanin Nina posla zahtijev po jednom đaku da vidi mogu li mu pomoći. Sa Ninom lovio, često se susretali po gradu pa i slikali. Fino kutiju, pa natrpah: 100 komada čaura, kutiju kapšula, čepova poklopaca i dvi nenačete kutije baruta i treću kutiju dimnoga koji meni ne treba. Subota, donio u školu, mali ide gore u Uništa. Kažem to donesoh a kad je Nina sve to pregledao šalje poruku po malom sa pitanjem, koliko mi ovaca treba za ono.Nije prošlo mnogo i sretosmo se u gradu pa u Putnik i čudom se načuditi nije mogao. Koliko toga napisah a još poštene riječi o lovu nema - a? Odužiću ti se ne boj se. Neko vrijeme i u Ivoševcima na zamjeni pa me lijepo počasti ona šta sam je zamjenjivao sa riječima da sam upropastio dijecu neznanjem, te da sam običan stočar, misleći na moje zvanje na diplomi. Sretosmo se i rekoh joj da su stočari na fakultetu slušali 9 kemija a ona jednu jedinu. Kako je ona radila Škare? Uzme đaka da čita a ona ode u kuću da nekog vraga sprema. Sa ponosom ja odam i nesakrivam se od đaka, moj Škare. Evo se i mrak počima vatati pa se spremati za spavanje a sutra čim se dođe s posla uvući papir u mašinu pa nastaviti.

[Petar-Peky Bukarica]

Tako to bijade jučer, a sa čime nastaviti danas dana 21- og? Ajmo koje slovo o meteorološkom izviještaju, jer rođeni uz ovu stanicu, pa mi je to u krvi da budem njezin "stručnjak". Pripeklo do zla boga ali od Đerdapa neki vrag zaćarlija, pa dođe ko melem na ranu. Moj dragi, jednog ljeta Luka Kabić se zabrino kad je vidio kako izgleda filter za zrak, pa crn ki ugalj i zovne ti on Zagreb a ozgo mu jave da to nije ništa čudno, iako tu nema nekih dimnjaka, jer nije bilo strujanja vjetra a dolina i izduvni gasovi od vozila. Crn filter ki ugalj u onoj dolini, pa šta reći za neke velike gradove onda? Eto, mi vaje u ubijeđenju da živimo u čistoj sredini a vidi belaja - a? Kakvi su nam god bili općinari dobro su nas zaštitili, jer svak nam je nudio pogone sa agresivnim tehnologijama, a zamisli belaja šta nam je tvik pravio na Krki i barama, pa šta bi od nas bilo da smo imali nešto žešće. Ma i Promina bi bila crna usred zime kad je pod snijegom, šta bi sve buretina naljepila na nju, a i južina na Dinaru, Dinaru naš lovački Olimp. Crne bi i jarebice bile. Evo, riječ jarebica, pa baš dobro dođe da se kanem ove teme bezvezne i vako bijade dalje. Sreću mu vrag diga, pa farovi su krivi šta je zec nako bio u malom broju a čovijek mi se povijerio da mu je trebao zec za lijek šta bi se reklo i zadnji lovni dan nema kuda nije baza fićom uveče i - ćorak. To mu nije bilo dovoljno, pa sutradan uveče i opet ništa. Ne znam, mnogi elaborati za tu zvijerčicu opisani i nedokazaše ništa šta mu je uzrok smanjenja. Eto tuda po Vojvodini neka budalaština uz pomoć očiju i ništa ne dokazaše. Osudismo poljoprivredne mijere, đubar, pesticide i štošta, pa nismo mi jedini gdje se čovijek tako bori za veće prinose. Poljski stručnjaci vele da su ogromne površine pod zaštitom, nema agrotehničkih mijera a zecu i dalje vrag sreću nosi. Dobro, more mi biti i jasno pa da osudimo noćni lov i poljoprivredne preparate, ali šta nam jarebicu nako vrag odnese? Za godinu dana, jer koji vrag išta po Komu baca. Moj bože, tamo oko Kusačkog jezera, pa ono nisu bila jata, već nešto nepregledno i neprebrojivo, pa da ih neznam ti koliko ljudi broji. Bože sačuvaj i gotovo. Onda Đardin u Krčiću, a o Recima u Dinari da se i ne govori, pa Siva brda i štokuda još. Bio je neki Mate Strikić, Splićanac koji je pisao o lovu pa jedan smiješan natpis zašto nema jarebica i osudi da je to radi toga šta se više ništa nesije po onim škrtim poljima i radi toga dobri stručnjaci ga isovaše, jer to nije razlog, a vidi, meni se čini da postoji neko zajedništvo između divljači i čovijeka. Možda je smješno ovo tvrditi. Srbija se prazni kao i cijeli Balkan. Sad u Srbiji ima preko 2 hiljade sela koja su izumrla, pa zamisli sad tuda divljači - ali nje nema. Lovci odahnuli, jer nema ko da ih vata na zamke i krivolovi, nema ko da posipa štošta po njivicama ali divljači nema i nema. Nikad nisam bio pobornik zabrana. Nikad! Čim se neki teren stavi u zabranu i nakon određenog vremena pusti, on je gotovo sterilan. Očit primjer Veinovića vlaka, koju "stručnjaci" zaklaše za godinu dana. Plješivica radi srna je bila tabu i u jednoj hajci na krmadiju nas gotovo 70 i pasa bezbroj i samo na jedvite jade jednog jedinog zečića. Neki govornik nisam bio ali tada rekoh šta je tu problem i iduće godine je otvoriše, pa radi zeca postade nam glavno lovište i čak sam i ja u nju zalazio iako mi pasala nije. Evo samo što skoknuh do pijace i bacih dva pisma na poštu, sav sam ki voda a posve robe ne nosim na sebi i za ovo mi je trebalo niti 15 minuta. Ki voda i gotovo, pa moreš znati kakav je neki pritisak, a šta goć sunce prilazi smiraju ono sve vruće i vruće, sreću mu vrag diga, pa šta je ovo reći? Đavola, nije mi bila namjera da izađem, ali viđoh da bi mi dobro došla džakica kumpjerina i to me izmami vanka a taman pred vratima kad zacingoli mobić i Mile se javi i reče da ide dolje. Žena mu u penziji, mali završio carinsku školu ali radi u nekoj prodavnici sportske opreme. Radnja nekog našeg ozdo, šta ti ja znam. Sunce ti božije, pa ovo lišće kao da je od olova, jer čak i kad autina prozuji ono nemrda. Ma da viđo, đe gore stadoh prije izlaska vanka? E, da, bila su ono vremena a da nisu kao da bi se vako pamtila - a? Šta ti veliš na to? Što reče u pijesmi Zvonko Bogdan: "Kad sam bio mlađan lovac jaaaaaa,...." Evo dođe i 18 i trideset pa vrijeme je da se večera, zapravo nešto spešta pa u krevet i sutra dan opet istim putem. Bljutavo, bezvezno, ali drugog izlaza nemam pa živio ti meni, do nastavka a i poslje mog nastavka iljadu godina.

[Petar-Peky Bukarica]

Petak predzadnji junski pa i u njemu caruje ova jara, koja žetvi pogoduje, jer ništa se drugo i neviđa po cesti nego kombajni i traktori sa prikolicama kud goć okom pogledaš. Est nešto oblačića povremeno zakloni ovo zalazeće sunce kako vidim otamo od Beograda ali sve cvrlji, pa se snalazi kako znadeš. Skoro trčeći dođoh sa posla samo da se što prije razladim. Kažem, jara ne prestaje, pa bi mi dolje rekli da i kamen gori. Onda uveče, kad se iza Dinare pomoli onaj žuti kolač, ona okrugla pogača, kako nam je mijesec izgledao, pa svuda oko nas uzvitla nestašne zrikavce u onoj dolini napunjenoj sa žutom mjesečinom. Ajde u Brezovac jedne godine i odmaraj traktor jer ga je jara gušila, a moj dragi iz nešto oblačića, koji se pomoli iza Dinare pa kao da stade iza Badnja i krupa sa sočicom??!! Krupa sa sočicom, pa daj poteži kratke rukave da se od njih dugi naprave. Srećom svakom netrajaše dugo. Ništa ono osviježenje koje je ipak prijalo, ali šok! Naprosto čovijek da nepovijeruje, a pogledaš dolje ništa man se more blješti, pa ti vidi kakva nam je klima bila. Bez obzira šta smo nako blizu mora ali sve karakteristike alpske klime su bile. Bože nelagodne osijećaja jedne zime kad smo se vraćali sa skijanja a bilo to od 53-će pa naovamo i idemo a u susret nam kao avetinje ide neki karavan. Neki Grahovljani vraćali se sa pazara. Nako pustinjski umotani i odoše put Risovca. Manusmo jedni drugima rukama, a bilo neđe, kažem more biti 55-e. Često smo se susretali. Neki im zemljak, kukavi Jovo, od leda nonđe ostavi kosti kao Jovanov grob. Onda imaš dva groba na ulazu u Risovac, sa desne strane kod Orlovog kuka. Dvi Grahovljanke čule da se kod nas otvorila fotografska radnja pa nemogaše iščekati proljeće i uputiše se dolje da se uslikaju ali stigoše do Orlova kuka a da se sirotice i ne uslikaše. Nosio nas đavo jedne zime a zakasnili u polasku gore i sve bijade dobro dok neizbismo na Suvopolje a ote mrak. Tuče bura kao da topovi pored ušiju pucaju. Jedva dođosmo do one prve Džepinove kolibe, koja se nalazi sa desne strane kad se ulazi u ono borje iza Plješevice. Ona tekice vrvom viri iz snijega i moj dragi kako se stušasmo sa donje strane da vidimo kuda sad i tada Branko Ventrić reče čuvenu izreku sa kojom nas htijede utješiti, a vako je rekao: "Ljudi, ja imam iskustva sa planinom, jer odo sam sa svojim đedom, pa ako nastavimo put - najebali smo, ako ostanemo ovdje - najebali smo a ako se vratimo nazad - najebali smo". Čuvena utješna izreka koju je svaki vrabac dolje ponavljao gdje bi ko vidio nekog od nas. Čisto nako simpatično bi je uzviknuo za bilo kojim od nas. Međutim kako, on to reče ranko ćući prema Plješevici i najednom jedan manji ćućnu pored njega!! Aj tuda!! Stvori se nešto pištoljića u ruci Ratka Ilića a ona buretina gotovo i nedade nekima od nas da čujemo metak, ali svi se nađosmo za sekundu (nas 5) u kolibi a da i neznamo kako smo ušli. Ona krcata snijega. Ozgo navijalo, jer nije bilo krova i daj kopaj guvno u snijegu i fino to uradismo. Ispod snijega naiđosmo na ljese od tora pa i na smotani ševar i ljese prostrijesmo, na njih ševar i u sredini vatra od divlje kruške one bodljikave sa kojom je bila vanka bašča ograđena i pade bogovsko spavanje i neđe pred ponoć buretina stade, a sutradan terena za skijanje kud oćeš, pa se naskijasmo do dvi ure popodne i kući. Čak i stari Ćipan nije vijerovao da smo na nakom vremenu gore prenoćili i to na onme mjestu pa ti vidi šta ti je mladost bez mozga u glavi. Dva brate, vuka i nema tu šta , pa laga nelaga i gotovo. Ko bi nas zaustavio da neidemo gore. Onda orkanske bure jedne godine kad smo Štafetu ozgo sanosili a vedrina ki caka. Šta mi je sad žao onih slika. Vraćamo ti se mi jedne godine sa vrha i bilo oko podne a snijeg tu i tamo i neđe pred ulazak u šumu iz Sjedinovca od Lazića kolibe, ka neka zaravan od šušnja i baš mami da se čovijek nonđe zavali i odmori, a šta ćeš se odmarati kad je kućica dolje još koji stotinjak metara, ali Branko Ventrić baš podviknu kako malo da se odmori i golmanski se baci na onaj šušanj između bukava, pa kako se baci na sve strane oko njega pljusnu voda?! Da umreš od smija. Neka lokva, snijeg se otopio, šušanj ozgo i Branko se fino okupa. Časkom u kućici pa se osuši ali bilo je smija neboj se. Kud nas vrag gore nije nosao i šta se sve nije doživjelo. Bože sačuvaj i zakloni. Vratiš se dolje i cijeli se razred okupi oko tebe i sluša te šta pričaš, jer smo bili neki heroji. Bilo je bilo zgoda i divnih trenutaka ali sa odrastanjem se to nekako izgubilo, pa mi je sve mučnije i mučnije bilo gore izlaziti, jer vaje neki vrag uprska stvari, tako da sam jedva čekao kad ću nazad. Džaba lovačke strasti i nadanja kad sve na nos izađe i prisije. Ma, po onoj narodnoj, vidjela žaba da se konji kuju,..... Kvragu ja i moji memoari i to uz sijaset nepotrebni riječi jer pametan bi sve ovo sakupio u dvi stranice, a još bolje reći da ove budalaštine pametan nebi ni pisao i to vaje iz pisma u pismo - a? Šta ti veliš na ovo? Veliš da se ni na vakog davitelja i masera ni u snu nisi mogao namjeriti. Bože mili, amo s ovu stranu Gaja, poviše Kusačkog jezera, pod nekim redcima njivica, a svud okolo sivi kamen u jesenjem ruhu, dok se na prozorima otonskih kuća crvene stakla od zalazećeg sunca, a blejave ovčine polako mile na počinak. Sijedimo pod nekim zidićem i najednom bi me prenuo Perin glas: "Drugo će vrime. Vidi one crveni otamo od zalaska. Lipo smo odali a i nije bilo uzalud, jer kad se oda kako triba, lova mora bit', a ne kao uni Luka i moj Srđan. Ma jesi li vidija zadnji put u Dinari u Redcima? Dva nam utekoše! Ne iđu kako triba a neće da se uče. Đava će znat i njihov lov kad neiđu kako triba. Ajmo sad polako ovom kosom do pod Bender, pa ćemo malo savit' i polako unim vinogradcima do vlaka. Netriba se žurit, jer vrimena ima. Drugo će vrime sutra,......"
Teško bi mi se bilo dizati i odvajati od one jesenje ljepote, koju još i sada gledam i to nepromijenjenu. Čak bi se i Diksi malo duže protezao pa bi konačno ubacio u "petu" i svojom razigranošću ulio nam nade za opraštanje od onog jesenjeg dana. Polako bi odmicali i stanici primicali i opet poprijeko gledani od onih mudrova koji su neđe u Lici gostovali, jer oni su slavni i ta se čast rijetkima ukazuje. Kako bi ih Pero, a pisao sam ti to, neprimjetno čačkao i mast im vadio pričajući samnom o našem uspijelom danu . Sekund je ondje svaki pamtlji a kamo li neka jača jedinica vremena, a ko se je nadao ikad od onoga i rastati, jer sve je govorilo da će ono biti naša vječnost kao božiji dar. Evo i ovdašnje sunce ostavlja po banatskom šoru sve izduženije i izduženije sjenke zgrada i stabala, što sve gledajući kroz prozor ispraćam, dok mi duh luta onim kamenjarom, kako mi to jednom Savo napiše u pismu. Sedam sati samo što nije . Slatki kupus naulje, ćikara čaja, što je već spremljeno i u krevet. Gledati kapke sa unutrašnje strane, pa polako zaloviti, jer boljeg ljeka nema za uspavljivanje, a oće li sutra biti neko drugo vrime, jer i ovdje je crvenilo zalazećeg sunca, vrag će ga znati,a vijerujem da će me pribiti za ovu mašinu i polako red po red u drugom pismu za kojeg mislim da nećeš imati ništa protiv, osim šta će se poštar zapitati: "Otkud mu sad najednom vako učestala pisma i podebela?" Neka se pita a i neka otvori pa neka i čita, đavo mu brani. Škare, izvinjavati ti se neću, jer čemu izvinjenje kad će i iduće biti ovakvo. Doduše rekao sam ti da će to biti oko tri straničice, ali vidiš da je svako duže od prethodnoga. Ma naći će se neki red, sve mu vrag diga, pa će izazvati neku pažnju, ili će te podsjetiti na neki tvoj lovački korak - a? Evo vako i voliko, pa budi pozdravljen!

[Petar-Peky Bukarica]

Sa nestankom zadnjih zraka zalazećeg sunca na vrhu Dinare, pramenovi večernje sumaglice nečujno su krenuli sa bara uz sive stijene tvrđave, ušuškavajući ispod sebe stari dio grada a veliki žuti mijesec koji se pojavi otamo od Pliskova sa svojom svjetlošću, počeo je ispunjavati onu dolinu, razbuđujući prve žabe po barama čiji bi idiličan kreket povremeno utišala neumorna manevarka sa stanice. Ispred prozora „Putnika“ i lipe mjesta su već popunjena, a izlog od „Narodnih novina“ bio je već zaklonjen.
- Vidi oni’. Zna im se mijesto -, čulo se iz gužve šetača.
Šankistkinja u „Putniku“ dostojanstveno je brisala čaše a u uskom prolazu između „Putnika“ i ambulante stajali su na vratima dvorišta kuvari da uhvate sviježeg zraka. Na momente prostor ispred „Bobisa“ postajao bi i tijesan. Držeći muža ispod ruke prošla je tamo do „Putnika“ prema gore i mahnula rukom prema Markovim vratima. Do početka kina još ima vremena pa se niko i nerazilazi a poredani autobusi na svojim mijestima čekali su polazak. Oni koji su stajali ispod prozora ambulante vodili su „tajne razgovore“ jer sa gornjih prozora niko ih i nije mogao čuti a i prolaznici su sa one strane bili rijetki.
„Fudbaleri“ ispred izloga „Narodnih novina“ bili su sve glasniji i glasniji a druga grupa ispred „Bobisa“ ni malo zaostajala nije. Od „Putnika“ smijeh nebi prestajao uz pljeskanje dlanovima sa saginjanjem gornjeg dijela tijela, pa kao da se nekome klanjaju.
- Ajmo iz ove gužve. Auto mi je gore ispred stanice, jer na autobuskoj nije bilo mijesta. Gore će mo polako. Ajmo amo preko autobuske, jer kroz ovu gužvu mi se ne ide, pa koji su ovo vrazi večeras?
- Ništa, lijepa veče.
- Da nema nešto u domu?
- Ne znam.
- Vidi mijeseca. Stanica prazna. Vrućina, pa mi se danas ništa nije ni radilo a morao sam i na jedvite jade okončah sve, pa računam da malo izađem. Evo mi auta, upadaj. Ma bar da kiša malo pane i ovo rashladi. Neđe gore, pa da satjera hladan zrak amo,...
- Kišu i smrt nikad ne prizivaj. Doći će,....
- Ma kud ti sad ode,...
- Tako kaže naš narod,....
- Vidi „Balkana“, pa puna bašta. Ma da neki pjevači negostuju u Domu?
Gotovo da nam ni jedno auto nije došlo u susret dok smo prilazili našem restoranu. Stolovi i nisu još bili zauzeti gostima a u pečenjari dva jagnjeta su bila pri kraju.
- Ajmo ovdje uz ovaj ćošak. Naše staro mijesto. Zovnide gospođu.
- Ribar?
- Šta treba?
- Sutra ujutro u tri sata, tako su maločas rekli ovdje.
- Dobro. Hvala. Dva piva molićemo.
- Zar u tri ujutro? Tako rano?
- Gore na jezero i tada se dolazi,....
- Doklen ostajete?
- Osam, devet a ako je oblačno nekada i duže. Misliš samo da se za lov treba rano dizati,....
- Lov, lov, naša svetinja, a kad će? Nikad isčekati. Znaš da me i pas tugaljivo pogledava. Izvodim ga ali mu to ne znači ništa kako primjećujem. Gdje je to još,...
- Ideš na more?
- Jok, eno žena i djeca neka idu. Nemogu ja odozdo da vidim Dinaru. Lako je sebe vidjeti u lovu, ali malo nas je koje je priroda obdarila da u sebi lov vidimo,....
- Opa bato!
- Još kad mi neko dođe i tvrdi da mu je dovoljno jednom u sezoni uru vremena poviše kuće i njemu dosta. To lovac! Još oni kod kojih vlada neki takmičarski duh. U najjačim burama i ledovima svi se kući vraćaju smrznuti a ja i moj pas uvijek smo bili omotani nekom toplinom. Grijao se dim od vatre u našim očima, strugala mi je bura uši nezaštićene a i promašaj je bio za mene neki pogodak. Nadmudrivao mi se pas sa jarebicama i sa tim kad se duša počme napajati onda mijesta nema nikakvoj gorčini poraza. Još me žuljaju ona dva promašaja zadnji dan a sve je bilo školski primjer: ferma, podizanje puške,.... Ništa mi smetalo nije, pa kao sa dlana,....
- Šteta, pa bio bi to rijedak Kajzer – šus,...
- Šta ti je to?
- Iz dva metka dvije jarebice. Dubl, ali je pravi naziv takvog pogotka carski pogodak. Kajzer – šus,...
- Fino stade pas a nemore nego nako. Vinčesterova desetka obe cijevi i odoše. Kao sa dlana opet rekoh. Zadnji dan lova pa šta ti misliš. Čak i pasu bijade krivo,....
- Ma biće toga.
- Znam, znam, ali gdje je to još. Odnekidan izajutra sa pasom i radi nema tu šta da se prigovori, ali njemu fali odjek pucnja u ušima i ostaci perja među zubima, kojega se teško riješava. Kad će Dinara da se zapuši, pa da se lovačka duša ustalasa i zatreperi, a lov treba dočekati odmorene duše, a u tome neuspijevam iz godine u godinu pošto je to u meni sve jače nego šta izgleda . Ono kad sijedimo unutra ua onim stolom a kiša burom nošena pa kad neko uđe i kaže:
- Sve mi vrag odnio ako sad ne viđoh par pahuljica pred farovima. –
Sa time kad doda ulje na vatru a te bi mu riječi za nekoga drugoga bile i beznačajne a možda ih je rekao jer zna šta to znači za nas lovce, koji tako nešto i očekivaju. Užarene strele bi te riječi značile za nas. Užarene strele, moj dragi. Još kad ih čuješ par dana pred otvaranje lova, pa da se svim onim željama krene u susret i sa napaćenom dušom radi iščekivanja. Sudariti se sa onim opijajućim kamenom, pa ko izdrži da izdrži. Onaj jutarnji doping koktel koji se sastoji od cviljenja bure kroz grabovinu, one simfonije štektanja pasa, koja se počme motati oko šmreka i ograda, prvog pucnja, čiji bi se eho po nekoliko puta vraćao u uši na mjesto postanka i prvi mirisi barutnog dima počeli ispunjavati nozdrve, od onih užurbanijih koraka ka mjestu pogotka i prvih riječi:
- ’eli kolik? Oklen vrci? Podignide ga malo više. Pušti pasa da ga onjuši. Aaaaaa,.... svaka čast. Stavljaj u rusak i ajmo dalje. Ima on još braće i sestara. Ajmo, nestoj.
- Ovako nešto ako zima nedonese, pa čemu je onda i isčekivati a i čemu onda to godišnje doba ? Zimu je bog stvorio samo radi lova,...
- Gospođo, još jedno pivo. Ha, ha, ha, ha.
- Smi se ti smi, sanduk gospođo a ne bocu. Sanduk! Gajbu! On meni zašto ne idem na more. Treperi duša u ovom isčekivanju a dani mi se sporo vuku jedan za drugim i nikad proći,...
- Sad će ona mini sezona. Lov na patke.
- To ni u snu. Svukud zelenilo oko mene i ajde se ti u takvom ambijentu osijećaj lovcem. Ni u snu. Dok ranka sa Dinare nepirne, pa svuda oko tebe neuskomeša ono granje i rastinje, a pas cikne pa te ukoči i u kip pretvori,.... Ko lov mirno i spokojno more dočekati, ne znam u kakvu bi ga grupu lovaca mogao svrstati. Kad se ljute šmreke grančica trene i zadrhti a on uzdajući se u svoje noge pokuša da strugne između kamenja po onoj od inja bijeloj travi, koja čeka prve zrake sunca, a sve u tebi bude brže od njega i to mu zadnji pokušaj bijade, nebi li još u svom životu uživao a nezna se ko će mu prvi stići, pas ili ja. Vako nešto samo zima može da rađa a ne’š iščekati za majku božiju. Gdje je to još.
- Odeš među Eskime ili u Afriku, pa lovi neprekidno,....
- Lovi neprekidno, kažeš. Ma kakvo je to lovište u kojem Dinaru ne vidiš? Kad uz njezine urvine eho pucnja počme ići ka nebeskom plavetnilu a lavež pasa još ne prestaje, a smrtno pogođeni vepar počme se smrti otimati. Za tu simfoniju treba živjeti,.....
- Ti to sve poetično,.....
- Ma šta je lov nego poezija. Kažu da je to sraman čin nedostojan civilizovanog čovjeka i na prvi pogled to stoji ali ako u sebi lov vidiš onda dugačije i nemore biti nego poezija. Gdje je to još, pa osmi, deveti i deseti mjesec.
- Brzo će to doći. Dok dlanom o dlan, kao i sve u životu,......
- Ne znam. Možda si u pravu, ali lov mi isuviše sporo dolazi za razliku od nekih mi drugih životnih iščekivanja. Isuviše sporo. Sutra u ribu?
- Eto, čuo si. U tri podraniti,....
- Evo, pa ponoći je. Da idemo? Da te bacim tu gore?
- Nema potrebe, jer časkom ću ja. FIna je veče, pa da i prošetam.
- Ma i ja ću uraniti, jer nedjelja je, pa po običaju sa pasom malo dok ne ugrije. Muke su to žive gledati ga kad radi, a pucanj ne čuje,.....
- Ajde vidimo se.
Kroz tu spokojnu tišinu ispunjenu mijesečinom uzvitlavao se kreket neumornih žaba a iz starih borića na Glavici nepospani slavuj sa svojom pijesmom donosio je san drugima. Iz koraka u korak bio mu je sve bliži i bliži.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare, sijedim vako uz prozor i gledam kako asvalt treperi od neke pripeke. Za Kenguriju nekoga vraga dovršavao, jer moram mu dati predaha pošto mi je zadnji put rekao koliko je zauzet i kaže:
-Znadeš kad nemem vremena tvoje pismo čitati, pa da ti neopisivam svoju
zauzetost poslom, a i umorom. Evo razloga da ovo pismo malo pričeka..
Veljo, gledam ovu pripeku koja me naćera i vako stara da malo brže pedale okrenem biježeći sa posla, pa da se što prije dočepam ove svoje prirodne
ladovinke, a padoše mi napamet i oni dani, ona jutra u kojima je bura želila
da zagospodari sa nama, nedajući nam u prvi ma' da se poradujemo izlasku iz
auta. Onda bi sa onim našim prvim koracima ličili na dijete koje počima da
hoda. Vrat bi povlačio glavu među ramena, a nekim čudom glava bi odbacivala
kapu kao mlado magare samar, a ni ruke nam se nebi nagodile koja će prije u
džep, tako da bi prvi koraci bili sa puškom pod miškom, a svaku ruku kao da je
džep zarobio, pa joj vanka neda. Tada bi se toga dosta sukobilo u nama, pa se
nikako snaći. U koju ruku staviti pušku, sagniti se po kamen, a bura kosti
zarobila i nedaju se savijati, a gdje su još prve zrake jutarnjeg Sunca, jer ih
još vrh Jagodnjaka ni uvatio nije. Utišala bura i Zrmanju, pa se samo ona čuje
svuda uokolo kroz lomatanje onih rastuljaka, dok joj samo ljuta šmreka prkosi
svojim neprimijetnim podrhtavanjem, jer i nemisli da joj se pokloni kao
rastuljci po ogradicama, a staro opalo lišće naslagalo se među škrapama kao
da se sprema za zimski san. Zapne se vrhom čizme radi nesigurna koraka kad i
kada, pa nako ukočeni zabasrljamo i zanesemo se
poput vepra dovaćenog i tek tada džepovi pušte ruke da tako uvatimo neku
stabilnost i najednom kao da je Jagodnjak plano, jer one prve zrake
jutarnjeg Sunca rasplamsaju ono žutilo jesenjih boja pa izgleda kao da Sunce
vuče cijeli Kom prema sebi, slijevajući svoje zrake nizanjga kao lava kad ide
niz krater vulkana, a ta ista lava sa Koma počme otkravljivati i nas čineći
nam buru nemoćnom, te nas pušti na miru, pa se konačno lako sagniti po
kamen, a pušci naći pravo mijesto. Pred nama je naš dan, pa njegovom izazovu treba
udovoljiti dušom i srcem, a ne samo kondicijom, a baš ni lovačkim okom i
lovačkom mušicom.
Krenuti sjajem ljepote kamenjara okupanom svijetlošću dana praćeni akordima Dinarine bure, kroz bujicu najfinijih jesenjih boja. Na radost očiju svuda uokolo doklen god pogled dopire struji rasplamsala jesen u sinfonmji fanfara u veličanstvenim tonovima kontrasta čineći dan nezaboravnim. Mučeni strašću ko u bezgraničnim snovima, oslobođeni svakog umora u toj sinfoniji sazrelih boja, koje začuđuju svojom mirnoćom sudarajući se sa našim očima, taj željno očekivani dan vrlo brzo prođe sa puškom o ramenu.
Preturajući po sijećanjima, dok mi dušu miluju moje daljine uzdah mi lebdi po sobi nagrizajući tišinu zbog sijećanja, dok sa ulice rijetki prolaznici biježe sa vrelog sunca, a samo se neki colav pas dugo vrzma oko debla starog kestena ispred prozora.
Samo što se zavalih u krevet otpoče neka grmljavina pa sve mislim da je Dinara rodila dok nako tutnji jer strahopoštovanije grmljavine od majke Dinare niti jedan kraj nemore da rodi. Čujem da opet neki vrag ronda po nebu ali brate na sinoćnoj grmljavini, kako mi duša ode dolje u potrazi za dijelom mene oko Dinare, pa me nikako naći. One probne naše grmljavine koje kidaju dušu i mira joj nedaju. One daljinske pa sve glasnije i glasnije dok se ne izgube iza Promine, a cijelu veče nikako dušu da sputam da se Dinare nedotaknem i nikako mimo nje da grlim neke druge daljine i nikako da je sklonim, a da je Dinara ne zanjiše. Muka živa moj Škare, pa i sam znadeš. Uznemiri se duša pa otplovi morem koje nema ni luka ni obala, nebi li našla izlaz iz prošlosti koja boli.
Oslić sa kumpjerinama kvrklja i samo što nije gotovo a dvi su ipo ure. Tutnjava se više ne čuje, oblaci na nebu i dalje prijete a list polako napušta majčicu stablo i samo reći:
- Blago tebi zelena gorice pa se mladiš svake godinice, a ja sada pa više nikada.
Još koji cent papira i taman da se pošalju topli pozdravi uz izvinjenje za vako siromašno pismo i obećavam da sam dužan ono uobičajeno, kad se i poštar počeška po glavi pitajući se: „Bre, pa šta je ovo vako učestalo debelo pismo?“

[Petar-Peky Bukarica]

Škare,
jednom mi je Antić otamo javio kako je pokazao moje pismo jednom iz Dubrovnika, pa mu je ovaj rekao da bi kuću napravio onome ko bi mu takvo pismo napisao, a slično nešto javio je i Savo da je rekao jedan Sarajlija. Bogme kad bi dobijaii vako učestale daveži, sve mi se čini da bi mijenjali adresu. Nego, đe ono stadoh u tom zadnjem pismu-a? Ono kad smo se Pero i ja opraštali od onog bajkovitog dana u Otonu. E, da je samo jedan naki bio, onda bi to lako bilo, ali dana i godina bijade, pa se nezna koji je od kojega ljepši i pamtljiviji-a? Onuda kad jerebica zaškripi krilima, a jutarnji dugouško se pouzda u svoje noge,
, a pucanj puške počme ispunjavati onaj klanac, pa mu to bude tijesno i počme
se dizati uz Kom, oko kojega je jutarnja sumaglica poput vjenčanice utkana u grabar. Rskala bi se zaostala maraština sakrivena neđe u travl rosom oprana, već malko nakisela smokva bila bi neka poslastica. Dan tek počeo, pa se sve samo od sebe počne uvlačiti u dušu kao da će nekada zatrebati u nekom drugom vremenu nekoj ojađenoj duši. Bogme Škare, ovako ni klinci nebi pisali za domaći rad, jer je ovo više nego dijetinjasto-a?, ali daj me kvragu i ajmoder dalje kad se već sijelo za ovu mašinu i bar štogoć ozbiljnije pokušati načvakati, jer bude li neko od tvojih ovo čitao, mora da će se krstiti uzduž i poprijeko-a?
Bijade to - moj dragi - one godine kano na nekom fudbalskom prvenstvu Svijeta naša reprezentacija dade nekim sirotim Afrikancima tuce golova sa čime se mi i danas ponosimo, a kad nas kvragu dadu neki ljevaci, onda se pitamo za naše mogućnosti i za sekundu mijenjamo trenera jer je tako najlakše umiriti svakoga. Kažem tad to biijade, a evo Luke predkuću mi sa idejom da se ide na Brezovac krečiti kućicu, pa časkom ćapih sve šta mi treba i odosmo. Auto na gornje Vučkoviće i sa rusacima - pravac gore. Neđe na salasku u dolinu ote mrak, pa se nezna kud bi se čovijek prije okrenuo od one ljepote, jer ona večernja sumaglica sa pramenovima poče se uzdizati uz urvine Dinare a tekice su se nazirali vr'ovi bukava iz magle koja ispuni dolinu. Vaje muku muči sa Lukom i Aljošom da mi nepresole srdele, jer slano nevolim, a Luka vaje govori kako će lopatom soli zasuti gradele. Lijepo stigli, raspremili se i daj gradele, kojima Luka neda prići i-sve mu vrag diga-baš zasu šakom onu solurinu. Dobro, malo treniti, so će spasti i kvragu me daj. Moj Škare, probam, pa_slatko?! Slatko i sve mi bijade jasno. Cukar povuka vlagu pa se malko zgrudvao, a Luka kad je vidio da su zrna krupna mislio da je so. Jedem pomalo gunđajući, a Luka vaje dosipava da se okanem jela. Aljoša ga upozorava da će potrošiti svu so i-moj dragi-uze on da proba, pa nako kiselo lice i facu u životu neviđo. Otkri se zabuna pa pravi rat između njih dvoje i svaka čuda na mene. Bože kako je pasalo ono pivo kad ga izvadismo iz bunara i šta znači pravi led. Mislim, prirodno ohlađeno. Ajde izajutra odmah pravi kreč i okrečismo, ali neđe oko 4 uveče pred polazak kući-ka-oštrija arija se uvlači u nos i odma mi sve bijađe jasno, pa izađoh da se uvijerim. Svuda gore po Crnom vrhu i vr'ovima bukava pravo pravcato inje se uvatilo, a tekice kišice porosilo oko podne, pa se odma razbilo, a do jeseni još oho-ho. Čudna i nepredvidiva promijena vremena ali kratkotrajna. Dovoljno da te šokira, ili preplaši, a tek zime, moj dragi. Kad u Dinari počme nešto da tutnji, kao da stenje a vazduh se uskomeša što znači da se rađa bura, koja počme oštriti zube od njezine urvine, pa sve jača i jače dok nepočme da pravi dar-mar od svega što na zub uvati. Naročito ona koja započima neđe oko dvi ure popdne, a oko ponoći-diže. Naša Dinara, naša koljevka bura. Ušto se mi zaljubismo, a kojih masiva po Svijetu-a, šta ti veliš. Ma neka ih, ali Dinara je Dinara. Naše srce, naša duša, naš lovački Olimp. Bilo je istraživača po njoj, pa su svaki kamičak isprevrtali. Biologa, zoologa i druge im sabraće, ali da joj iko bolje pozna ćud od mene-sumnjam. Trsio se Ante Batinica, a o lugarima da se i ne divani ali niko mi ni za mali nokat nije po tom pitanju. Išli su ljudi gore, ali nisu znali da zapažaju, jer-znadeš-kad se ide sa nekim poslom onda se vaje misli kako će se to odraditi i tome slično, pa se i nemisli na ostalo. Moj bože onih nam vremena pa se digli gore do samog Suvopolja i to tačno gdje izlazi stari put iz Vrpoljskog gaja, onaj mali klanac, a mi sijeli da marendamo s onu stranu do Plješivice. Muka pa kakve čari a mene prekide pitanje Save Đujića:
-Šta si se ti Stive zagledao?"
-Ništa Savica. Sijećam se da sam ovdje izbio prvi put 1953-će godine,,..
-Ih,-tada.
-Tada Savo tada, rekoh mu.
Žao mi je mnogih slika iz tih godina, jer je zaćuđujuće bilo za mnoge kad se na njima vidi da je Plješevica baš bila gola, pa šta ti misliš onda jarebica i zečeva po njoj, moj dragi – a? Đavola tada je glavno lovište bilo Drpina glavica. Znadeš li ti, moj dragi, da je pokojni Joco Čoko od skladišta Dinarke, ispred Tri Lovca, pa do svoje kuće ubio 13 zečeva 1957-me, pa ti vidi koliko je toga nekad bilo, a onaj
matičnjak, rasadanik vinove loze šta ti je odmah ispod kuće bio, a pisao sam ti da je tu zasađena prva američka otporna sorta gdje su dolazili iz cijele Juge uzimati rasadni materijal, e, nonđe zečeva baš Žunsko rečeno ko pljemora. Ma svukuda po Glavičini. Onda se može pretpostaviti šta je bilo po Plješivici, ili po Komu. Kažem odlazili su ljudi gore, ali sa drugim shvatanjima od mojih. Nego čudi me dvojakost naziva za pojedina mjesta, jer imao sam karte onog kraja pa na njima jedno piše, a seljaci to drugačije zovu, tako da se nisam bazirao na ono-kartu čitaj, a seljaka pitaj. Sunce ti božije, koje bogatstvo detalja na našim vojnim kartama to je za nevjerovati. Svaki kamičak i grm. Malo, malo je ko poznavao ćudi Dinare i to se mogu pohvaliti kao ja, pa da se kanem i ove teme za sada i samo uzdahnuti i baciti pogled kroz prozor nebih li bilo kakve utjehe našao što sijedim onđe gdje mi nepripada i zašto rođen i nisam, ali....
Šta ti misliš kad se Dinara snijegom nabijena počme crveniti od zraka zalazećeg Sunca a bura komeša ono zatršalo rastinje oko nas i posljednji laveži pasa nas ispraćaju ka autima. Dvogledom gledam jednu grupu, pa drugu, pa,.. .Bolnog li rastanka sa onim danom i strepnje đo iduće neđelje, koja - pitaj boga - kad će doći i plašiš se da te neki vrag neomete, pa da i u njoj nako uživaš. Pasi se dozivaju dok nečiji već leže ispod auta, prazne se puške,...Sad se sijetih dogadaja Đure kad se vraćao ka autu pa sad pušku prazni tek kad u krevet uđe. Prišli autu, on iz nekog grmuljka vrci, pa kao da im se ruga. Uru vremena. su sijedili u autu i svađali se za tu blesavu komandu da se puške prazne a autu se nije prišlo. Priča Đuro kašnje mijesecima da ga srce još boli radi toga. Onaj pejsaž kad sve oko izgleda da je zarđalo od onog starog žutog lista, a bolje reći kafenog. Udeš u auto, pa. ti dođe da izadeš i tu sačekaš iduću neđelju i radi toga vaje sam zavidio onim seljoberima, jer mogu da taj pejsaž, vaje gledaju a ne ja da ga dvogledom sa Glavice privlačim pa koliko, toliko dušu utješim. Interesantno je da su mi mnogi pričali i baš to istinski povijeravali da nema toga krivolova kako mi građani zamišljamo i kunu se svačim da smo mi ozdo najviše krivi za to. Naročito noću, a što se mene tiče i u pravu su. Normalno je da im je puška iza vrata jer vaje neki vrag lunja oko tora, pa da se bude pripravno, ali da se ide u neki nezakoniti lov, to ni govora. Može đekoja klapčina da uzme ćaćinu pušku i prolunja ali neće ga baš nišan. Onda ona dosadna kiša kad zoru probije, sreću joj vrag diga sve kap po kap, e joj diga, ali znali smo joj prkositi i nepredavati joj se, pa neka lije kako oće. Evo, spomenuh nekadašnje naše kiše, a evo je i ovdje. Sad kombajni biježe iz njiva a biježim i ja pozatvarati ove prozore sa druge strane pa do nastavka budi pozdravljen. Bome će biti ovo salaukovina jer vidi vijetrine,..

[Petar-Peky Bukarica]

Evo mene k tebi opet, a baš jučer i nebijade neke salaukovine kako je prvi val izgledao. Neznam, možda je neđe žešće zavatilo. Dobro, kvragu ga daj, pa i ono malo ipak donese neko žudno osviježenje, -nego đe ono stadoh jučer da viđo, pa da se neponovim? Naše kiše u lovu. Ma nisu nam naudile bog zna kako, ali svakako da je prijatnije bez njih bazati po onom kamenjaru. Ma grđe se-brate-provući kroz orošeni grm nego da lije zavratom-a? One nanizane kapi po grančicama, pa ništa man te obliju ko da si pod kanelom, a_sreću mu vrag diga-onaj -Broving, pa ko suva raspucana zemlja i svukud voda dođe i za -majku božiju zaštititi se nemore, pa nema druge nego promijeni municiju i gazi dalje. Ono, ono kad me ućeraju u Trivića vinograde, pa ona gnjiletina se navata na čizmetinama,... .Moj bože šta oni vaje vidješe na istom terenu da mi je znati? ali ko za kapric vaje neki vrag na nišan mi naleti i onda mi se rugaju da zašto sam protiv tog terena. Jedne godine gonaše nonđe par žujica i ništa, pa se po običaju digosmo u Kom i ozgo u Momčilovu gostionu uz gutljaj na odmor.
-Ima još sunca i bjež'mo-naredi Savo pokret.
Izađosmo i auto ustavišmo ispod Trivića kuće, pa bi ka opet tražili one žujice sirote. Nije mi se išlo, a i ovčine vidim da se šuljaju uz red vinograda, ali da im pravim društvo još dok Sunca ima i-sreću mu vrag zečiju diga-taman šta napunih pušku, pa niti 10 koraka nako, izmaknut, ozgo niz red pravac na mene,.. .Razbiježaše se one ovčine-sreću im vrag diga, e im diga-pa podigoh ga i ajde ti sad tome budi pametn a cijelo jutro gacali onuda-a? Možda u toku dana uteka siroma neđe ispred pasa,-a čim to Savo viđe:
-Eto,sad opet negoduj šta loviš ovuda moj Stive.
Jedne godine sašli sa Koma tamo na Bjedove, s onu stranu mosta, pa bi-ka-one vinogratke ispod puta do Zrmanje, a vidimno nji'ove lovce da bazaju onuda što je vrlo čudno, jer oni su žestoki samo do marende i poslije-voljno. Baš se začudismo kad ih vidjesmo. Ona moja dva svak po zeca, a čini mi se da su se Jovi ljuljkale i dvi jarerebice o visku, dok je Savo svoju stuša neđe u rusačak. Uđosmo u polje, pas se razigra i polako. Polako do jedne male glavičice iza koje je Zrmanja, a s ovu stranu nešto napuštena vinogratka. Jovo uljevo ispred mene, a Savo-ka-da nam se pridruži, a ja gledam - u leđa one četvorice, koji odmiču tamo ka mostu i moj dragi Jovo će ti najednom: „Stive eto ti zeca.“ Potegoh, pade, oni ispred nas se ka prenuše od pucnja i okrenuše se da se uvijere,....Sačekali nas kod mosta, a tamo je onaj kućerak gdje vaje ostavljamo auto, pa kad viđeše zeca pa i ostalu nam lovinu, moj Škare, počeše tražiti greške u svom traženju i bacajući krivicu jedan na drugoga. Tvrde, brate kako su svaku travku pogledali ali evo kako ih mi uvijerismo da nisu baš temeljiti u traženju a đavo mu se nadao, jer kako rekoh i mene prenu Jovino upozorenje. Računam oni tuda prošli mi često i bez nekog uspijeha ali taj dan baš bijade nekim čudom uspiješan. A vidi sad ovo, most na Zrmanji i čim se pređe odmah počima ona njiva sa desne strane na čijem se ćošku nalazi neki rijetki grm. Zadnji dan lova. Ozgo salazi Ivičina klapa, a Baćo zastao a iz donjeg polja evo domaćih lovaca i promisli čuda, kako Baćo priča. Prazni pušku a iz tog rijetkog grma vrci zečina, pa bi ka ivicom njive gore ka Komu i ovaj ga mače a grm onima koji su ga čekali služio kao zaklon od bure a udaljeni od Baće niti 5 metara. Izajutra tuda prošli grm pretražili i vidi iznenađenja i to zadnji dan lova, sreću mu vrag zečiju odnio, e mu odnio a i ti bi se morao sijećati našeg salaska sa Koma povr onih kuća a Jovo već lupa vratima auta a nas dva ka zastali i majko pade i sam si svjedok bio. Uprvi ma sam mislio da je pitomi nako veliki a pored kuća još. Svi smo se čudili. Čudili smo se onda a evo i sad se čudim zašto sam ovdje a ne dolje da škripim zubima gledajući u kalendar čiji dani sporo odmiču. Treperi ona užarena arija kad se baci pogled ka majci Dinari i štokuda drugo a dan stao pa ni makac a đe je još sedmi, pa osmi, pa .... Nema, štukći i čekaj a smrt bi mi bila kad neko predloži onaj ljetni lov na patke, sreću vrag diga Sanjinu i patkama, jer to mu je neka poslastica i vaje bi mi krv pio sa tom željom. Kvragu on i to jer ni kao početnik to nisam volio, pošto mi je nezamislivo puškom odati a zelen svukud oko mene. Onda, onda ona smrznuta trava a vrvom čizme kad se udari u kamen, kao da se šakom bubnulo u bubanj. Još ako sreća posluži pa se vide i prve pahuljice kao lelujavo odmiču ispred očiju. Kvragu Sanjin i njegova zelena Cetina, neinteresantno.
Đavo mu sreću zna kako su izgledali prvi početci lova dolje. Privilegija bogatuna a tandžare nabijače, divljači oko kuće pa se i netreba otiskivati dalje od bašče, olovo pravljeno u peki, kako su mi pričali a neki su čak sijekli i brokava, članarina vrijednosti vola,..... a kašnje to postala socijala. Sirotinjski sport, kojemu ama baš niko nikad pažnje nije posvećivao, osim one bezvezne zakonske obaveze a interesantno je to da smo imali najbolji zakon o lovstvu osim šta je greška bila da se mogu trofeji iznositi. Đavola, sad smo nula, jer pored zemalja koje su se otvorile po tom pitanju sad da neko gaca za kojeg fazana po blatu ili srndaća. Šta ti misliš, recimo safari pa lov po Rusiji i drugim zemljama koje kud i kamo mogu više pružiti, nego sad naši osiromašeni tereni. Đavola, kod nas još dolaze lovci klase“Ž“. Za prave mahere mi nemamo uslova a niti šta da se ponudi osim da se uveče pušte fazani a sutradan tuci, ili nekog žalosno ograđenog prostora kojim kukava krmad ljevo desno biježe,......Ne znam, dolje se pričalo o tim pokušajima zarade na strancima, pa gdje su goć stupili nogom više ni tice nema. Savo je to htio obnoviti pa je ispalo više nego smiješno i još se sjećam onog sastanka, pa sve je odvojio terene za strance, a mi da gacamo po baretinama ili da se tiskamo po šmrekovoj strani.. Ispalo je da bi Mokropoljci trebali nama dolaziti u šmrekovu stranu. Ma budalaština i gotovo. Doduše, sad im je tako dolje, pa se mnogi toga okanjuju, jer više nema one slobode. Kad je lov urani i ako imaš kondicije kud te goć želja vuče – a? Jedne godine Sanjin me moljakaše za nekog mu radnika Plavanjca da se vidi na lovačkom ispitu, pa zamisli kad je dobio ćage šta reče Sanjinu: „Nemoj više da mi promoliš njušku u plavanjski teren, ni ti ni iko iz grada.“ Sanjin mislio da se ovaj šali ali kakvi. Njihovo lovište moj dragi i to ti je to. Uostalom nije tajna da je lov u seoskim sredinama počimao sedam dana ranije. To prećutno jer šta će njima dolaziti građani tući njiove zečeve, jer ne jedu gradsku đetolinu nego njiovu. Znam jedne godine u Mokrom polju, jedna starica uz ovce kad se sretosmo prvi lovni dan a ona će ti: „Dijete pa đe juče bijadoste, juče se ovda lovilo i to naveliko. Vojme šta se pucalo.“ Doduše znalo se nalaziti i čaura, koje ne govore da su starije od jednog dana. Svi su oni težili ka nekom osamostaljenju i to baš neki početnici, dok to nije bilo primjetno kod starijih lovaca. Brate sjećam se jednog sastanka, a tema je bila ta, pa Ivica Marić fino reče: „Dobro, ako je to vaše i mi vam smetamo šta tamo dolazimo, onda lipo šta vi amo dolazite raditi. Radite di živite, kad kažete da lovi svak tamo di živi. Sto godina se tako lovilo i sad vi najednom da vam mi smetamo. Tamo di živite tu i radite i gotovo.“ Kažem dan dva prije otvaranja sezone znali bi se udružiti i zaći u lov, ali nešto preko godine, kako su mi mnogi tvrdili toga nema, već su to pripisivali nama uz pomoć farova. Tu su u pravu. Evo kraja i ovoj stranici, pa dosta.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare,

Ajmo i četvrtu stranicu načeti u zadnju junsku subotu i mijesec, koji cijedi svoje sate. Stavio vode da se ugrije za kupanje pa dok se ugrije okupati se i u krevet, jer 19 je sati i 10 minuta, a da viđo đe stadoh na prethodnoj stranici. Ko je krivolovac a ko tuče na farove? Kvragu im sreće ali biće riječi i još o tome, ali da vidimo šta sada. Žuna? Vrag će mu sreću znati jer njega i Sanjina spomenuti onda majko treba listova i listova. Đe sad Žuna i kome suče o svojim lovačkim podvizima, bog ti jadan. Sreću mu vrag diga, našli se na Žagroviću i dan za "pet" što bi se reklo, ali uznedalo se i gotovo. Zovem ga na marendu a on ide uz neke grmove malo niže od mene i vaje se saginje i stavlja nekog vraga u kapu, pa kao da jaja kupi i izbi gore k meni, a vatra već gori, i moj dragi puna mu kapa pečuraka!! Mene neki žmarci spopadoše pa mu ćapih kapu i sa pečurkama zavijorim kvragu dolje jer mu nije bila potreba da to jede, kad znam da ne zna razlikovati krušku od jabuke, a kamo li pečurke. Kaže da ga je neki tip obučio. Ma ne kuvinja mu ona puščica, sve mu vrag diga, pa sam ga gonio da neđe uzme dvanaesticu ali neće.
Mašala, ode pola godine jer evo prve neđelje u julu, a i moga nastavka. Znači opet trabunjati i u svojoj samoći sjećanjima zaustaviti ono naše vrijeme. Začeprkati po kontejneru sjećanja i šnjima na papir - a?. Sve je to lijepo ali kome to i treba ako ćemo pravo i reći? Vrag će ga znati, pa da se ne dangubi. Evo mi se i štuca a fino sam ručao maločas. Sladak kupus na ulje sa kumpjerima, pa dodam dvi šake mlade koprive i zgnječkam riblju komzervu. Ono, po naški. Kupus sa kumpjerima staviš da se kuva i prije nego ćeš skunuti sa vatre staviš koprivu i to da samo provrije, do 2 minute pa vodu izliješ i kad se oladi malo ulja "Dijamant" i ribu iz limenke bez onog ulja i bog bogova. Ozbiljno ti veljo.
He,heeeeee,..... hvalim ti gore svoj specijalitet, ali evo mi najdražeg specijaliteta, a to je tvoje pismo i samo uzviknuti OPA BATOOOO,......!!! Sa Glavice i pravo u Japan. Svaka čast i kapa dolje - a? Evo šta me oduševi na letimični pogled po tvojim redovima. Sve oduševljava ali ovo je naj. Vidiš Škare, bogme zaključih da sam ti dosadio, jer ti je pauza bila neuobičajena, pa se pozabavih malo sa početkom Savinog pisma ali vidim sad koje su te "nevolje" spriječavale pa ti je za taj trud i takva nagrada. Sa Glavice pa u Japan. Neka, neka, pa ajmoder sad neki red uvatiti i polako a ako bude malo duže onda ću se utješiti sa ovim tvojim riječima kako kažeš da provijeravaš nijesu li se neke stranice slijepile - a? Znači, malo ovo što šaljem. Dobro.
Veliš ti ovdje kako su se mnogi čudili nekad mojim pismima tu oko tebe, a oni nisu prvi. Onih godina kad Srđan bijade u vojsci u Puli a mašine nije bilo, pa bih mu znao na tenane opisati svaki naš lov. Gdje ćeš to staviti u plavu kovertu, bog ti jadan i nema druge nego u onu žutu, jer kako se sijećam, oko 20 listova je svako pismo bilo, a to je 40 stranica, pa ti vidi upornosti. Međutim iskrsnu problem, jer nako pismo mora da se otvara pred stariješinama, te da se uvijere u to čudo neviđeno, a Srđan veli da nema onoga ko ga nije čitao pa kogoć krene na stražu traži moje pismo, tako da je došlo u ruke i jednom profesoru književnosti iz Beograda i to je čudo pohvalno označio. Ništa bolje nisu prolazili ni Antić kad je bio u vojsci pa ni Sanjin. Sanjin veli da ga je on zadnji čitao jer je tu "čast" imao najprije poštar, pa ostali redom iz čete mu. Samo da napomenm da su Antić i Sanjin dobijali kucano pa je lakše stajalo u plavu kofertu pa ovoliko o mom hvalisanju i ajmoder početi narednu temu a to je tvrdoglavost i želja ljudi da naređuju u lovu. Takvima je bio jedini cilj da se oni slušaju a dali će se išta naći na terenu, brige vragu. Mene nikad nije niko htio poslušati za sve vreme bavljenje lovom, pa kao da su ljudi tjerali neki inat samnom. Jedne godine pade odluka da se ide u Oton, ali malo gore prema Benderu, jer je jedan rekao Savi kako su im onuda zečevi pobjegli a meni baš prijatno bijade i moj Škare, dok dlanom o dlan mače Savo zeca, a još se spremamo ispred auta. Neki pasić mu ga naćera a niti pet minuta evo ga i u mom rusaku a pred marendu Joco muku muči sa tri jarebice na visku jer su mu mlatarale i i ometale ga u brzom dizanju puške, pa ko to more da shvati, to bogatstvo ulovljeno - a? Sreću mi vrag odnio da sam ćutao bolje bi bilo i vidi. Sjeli za marendu i govorim ja njima šta taj teren nudi i planiram tek pravi lov a to su vinogradci netaknuti. Nako, zapušteni, zatravljeni a između njihovih panja bilo mi je lovačko krštenje i moj dragi, kako ja to izustih za sekundu pade odluka da se ide na neko pusto polje oćestovsko????? Livada sa nekim bunarom na sredini a naj veća travka je oko 1 cm. U prvi mah povijerovah da se šale, ali jok. Tamo ništa a sutradan mene Savo zove kakao mu je jedan iz Otona pričao da su vidjeli nas u lovu i da su se nakon našeg odlaska latili onih vinogradaka i četri komada su im utekla. Nisam htio to komentarisati. Počastiše me jedne godine da izaberem teren i pade odluka sa moje strane Tuk iza Popovića, đeno Zrmanja ulazi u klanac kad napušta polje. Teren gust, ali nisam nikad čuo da otamo dolaze vijesti. Složiše se samnom i krenusmo ali osipanje odmah poče čim izađošmo iza Pađena, jer tu otkaza Sanjin. Izađe vidim da mu noga neće đe smo dali riječ pa da neduljim i ustavimo se u vrh Vlake. Sutradan muka živa jer je Obrad čuvar iz građevinskog Dinara, vaje lovački obučen, pa ne znam dali ga znadeš, bio uz Bobis i slušao dogovor naš i ono spadalo tamo mače tri komada veli da se je na svako jato dignutih jarebica naprosto prepao, pa ni ovo nisam htio komentarisati sutradan u "Tri lovca" jer su svi izgledali kao pokisli pijevci. Naprosto uživali su da neposlušaju moj izbor terena a time bi sebe osokolili da su bolji maheri od mene. Eto jedino mi je krivo što kasno nabavih karabin iako su me mnogi uvijeravali da ga uzmem, pa bih se kud i kamo češće okitio zubima od mrkana. Ovo mi je popularan naziv za vepra. Bilo je bilo tih "nazovi" vođa. Ajmo malo pauze pa nastaviti sutradan jer evo se i mrak uvatio, pa vajla ići ljegati.

[Petar-Peky Bukarica]

Evo me nastavljam, nego đe ono stadoh prošli put, a da kod "vođa". Imam ja takvih primjera za romane pisati. Savo nikad ne bi ni primiriša Podinarju da nas ti one godine neotjera tamo a vaje je kričio kako želi upoznati teren, a kao da ja nisam znao šta je Podinarje pa je čekao tebe da ga odvedeš gore. Neka hajka u Betinama a stomak me uvatio i nesmijem se gore dizati a jedan me upita za položaj čeke i rekoh mu a nećede poslušati i posluša me jedan Radučićanac iz "Elektre", i to načuo kad sam ovome davao savjet i nije ga dugo čekao a ja se začudih kad mi pruži ruku sa priznanjem da me je čuo kako onom davam savjet. Međutim kad je u pitanju krmadija, oćeš nećeš slušati i samo reci kad da se nađemo kod auta i voljno, ali kvarili su mi i tu rabotu i to mnogo puta, pa zaključih da su ljudi plašljivi, pa toliko za sada i o ovoj temi i da vidim tu bazu kako ste vukli za nos mog imenjaka. Sumnjam da je neko tako plitak bio ali bilo je tuduma za biologiju divljači a važili su za naj lovce. Recimo, volio sam zezati Đuru Ćuruviju i to je humor živi bio jedne večeri pred robnom kućom kad je došao i pokazao da je uzo kutiju kapšula pa ga ubijedih da su oni za kalibar 16, a ne 12.Vratio se gore i urnebes digao. Isto tako vragu sam ga dao kad mi je pokazao karabin pa ga ubijedih da mu nije dovoljno čokiran. Bilo je bilo dolje lovaca koji se baš nisu tendili ni u najelementarnije pojmove biologije divljači. Užasno mi je smetalo kad kažem da sam na Komu ubio zeca a on odmah panično zapita: "Oklen ti se digao", ma neće ispod banane da se digne, majku mu božiju. Onda traže detalje, brzinu vjetra, uticaj Sunca, položaj nogu, disanje... i ako se to nesloži sa njegovim mišljenjem - slučajnost da je zec pao. Vako bi to bilo na brzaka kako povadih neke interesantne pasuse tvoga pisma, mada je onaj poziv za Japan neopisiv, a evo ti Savina adresa, pa mu napiši par riječi. Vjerujem da ćeš ga prijatno iznenaditi i da vidi vako divno opisane lovne dane viđene iz tvog ugla.
Znači nadaš se Kragujevcu bubačiti fazane i štošta drugo-a? Samo tako, pa bio to pravi lov li ne, jer bolji je ikakav nego nikakav. Nego napominješ ovdje da su mome imenjaku bježali zečevi, pa to je onda slika i prilika našeg Antića, jer je baš ono bilo zabrinjavajuće gledati kako mu bježe. Jedne zime išli gore uz Bjedovljevu dragu, ka na Kom, i fino se draga na završetku širi u baš idilično poljice obraslo sa tankim rastuljcima. Snijega u njoj za vr stope, a odmah gore su strme stijene. Antić jarugom, sa one tamo strane su Savo, Sanjin, i Jovo, ka skupljaju se, jer završetak je jaruge i priprema za marendu. Amo sam sa desne strane pa kao na filmu i vako. Na niti dvadeset metara od njega u lijevo vrci i nemore gore uz stijene nego će ka poprijeko ispred mene i mogao sam ga tući. On brzo diže pušku, podupla i sve ispod njega jer se je tako fino vidjelo na snijegu. Mi bez teksta jer za nako nešto mašiti baš moraš biti mister promašaj, jer da je to grmoliko kamenje, ajde de, ali ki na stolu i gotovo. Bijade brate Sanjin žestoko ljut. Moj dragi, neđe u Vlaki i to baš naspram sela dolje, pa ka ona uvala sa vinogradcima a amo gore pod zidom su rastuljci i baš njegovana ograda. Ozdo uz red ide Jovo sa pasom i vrci mu. Podupla vičući da se ne puca, a on ko najzdraviji će meni gore. Eleknu se poprijeko, pa na soren zid od ograde, more biti da je i danas živ. Kako se Sanjin derao na mene da pucam i kad je došao ispred mene toliko se je zacrvenio od bijesa da izustiti riječi nije mogao i tek kad dođe sebi reče mi da se tako ni Ćimo nebi ponašao kao ja, jer je moje da vidim da li zec zaslužuje još metak, pošto mi je bio na dlanu, ali imajući nemio događaj sa Jovom poslušah ono njegovo da se ne puca. Nije Sanjin ni njega poštedio riječima neboj se, jer onaj nema dlake na jeziku kad neko neprimjeni lovačka pravila i zakone. Ma došao mi je na dlan i puštih ga. Prisjela nam marenda neboj se jer Sanjin nikako da zatvori usta. Teško takava poraz pada sve mu vrag diga i nije ga lako preboliti. Divljači je malo pa se takve prilike rijetko ukazuju ali da nije takvih prilika šta bi i ostalo iza nas. Jedne godine snijeg okopnio ali ga ima uz zidove i grmove i mi se našli u Mokrom polju i to tamo pod Vlakom i nabasašmo na neko jatašce žujica. Jovo, brat mu Branko i Savo. Opletoše, razletiše se i zanjima na neku đetolinicu. Južina sve raskvasila. Zastao sam malo da im nesmetam. One pale pa se raštrkale bile. Jedna poleti ispred Branka i pravi krug ka na Vlaku i zavija prema meni. Šta ti misliš moje munjevitosti kad se poklopi jarebica sa otvorom cijevi Brankove bokerice a amo moja glava i kako se bacih u ono blato to mi mlaz sačme suno poviše mene???!!! Slučajno da je bilo snimanje filma i da tako treba da se bacim tražio bi dublera. Zamisli Branka pa crkava od smija ali kad je došao sebi otišao je u neki vinograd povraćati, a fino im dadoh savjet kako se traže razbježale jarebice, ali merak je nekog Stiva ne poslušati i eto. Nema veze a vidim da si drvenom puškom pošao ćaćinim stopama. Moje muke prve godine, pa niđe pušku naći i letaj pa posuđuj a kad je kome vratim ovaj je nemore prepoznati kako je preporodim i očistim. Srđan ode u armiju i zaprijeti da se puška ne dira jer ju je konzervirao. Subota, puši odsvakuda, a puške niđe i evo Pere nosi Srđanovu, pa sam mislio da se ruga, jer je na sve ličilo samo na pušku nije. Kao da si je iskopao iz đubra. Sva crvena. Daj jelove letvice i struži, daj ulje, daj benzinu,....Oka ne sklopih sve dok ne nedoćerah kakva treba da bude i uspijede. Lovih šnjome dok ovaj ne dođe iz vojske, a ćaćino ga pismo urazumilo da je nismo uzeli - ćao đaci. Broving šesnajstica pa baš reći da je smrt za jarebice. Nešto u "Kičmatransu", nešto honorara na radio Kninu, pa uspijedoh i sliku prodati i sa Srđanom pravac Drvar i izbrojih 123 iljade sa nešto siće za dobrog Ruju i banja. Baš se gradila nova testa za Strmicu i dvi ga neđelje čistio, a treća kad osvanu ode samnom na ramenu u lov. Osta mi brate u sjećanju ona talijanska bokerica koja je ostala kod Velimira od Talijana. Top a ne puška i tri komada u Sivim brdima jednog užasno kišnog lova za Puntara, a ne znam dali ga se sjećaš. Slovenac, vojno lice, obolio, pa radi lova došao iz Gorice da prije smrti probaza Dinarom i to mu udovoljismo i sa onom top bokericom tri rankana. Odnese u Goricu 4 zeca i lijep naviljak jarebica, ali brate uzvratio je materijalom koga nismo ni tražili. Zamisli sunce ti božije sad mi pade naum. Uzo pušku, još je ni očistio nisam, onaj sumagličasti suton već se spušta sa donju stranu Badnja prema Dokića kolibama, a meni još malo fali da dođem do kose i časkom se dolje oborim u Kijevo. Čisto mi žao to napuštati pa se za nesreću okrenuh i pogled mi pade na lokvu. Dvoje većih i troje manjih, a šta ću. Božići katolički i nađo gore dvoje Potkonjaca, pa zajedno marendasmo i rastasmo se. Oni će ka dolje ka Markovcu a ja bih još bazao i moj dragi nešto mi sa lijeve strane šušnu i potegoh pa mu balin PP probio uvo a drugi kuk izvalio. Pitali su me sutradan za onaj pucanj i vidi sad belaja .Vadim kesu, vadim aparat a neki vrag sa onu stranu šušti i sve mi bijade jasno i samo između stijena viđam im one kosijerice i opletoh. Ćapih rusak pa za njima tamo do nad Civljane i rukom da popravim rusak, nema aparata. Biježi dolje a suton već uvelike. Ki zvijezda prečicom a da me ko vidio bi puca,jer u onu uru nako surljati Kozijakom. Aparat na kamenu i biježi ka kosi za Kijevo a zvali me Potkonjci da zajedno idemo dolje do Markovca i nećede jer mi je rano bilo to napuštati. Jedne godine sastalo se nebo sa zemljom i od stra se nemore gledati Bat ozdo iz Kijeva kako tuku gromovi a u Tojčića gostioni će Likić za opkladu da ću se pomoliti iz oblaka. On, Trivić, i Branko Novaković i svi mu pružiše ruku da od toga nema ništa, ali pred jedan sat zasurljah odozgo na Likićevu sreću. Niko taj dan ure lovio nije i čim je otpočelo svak se sklonio đe je brže mogao pa tako i njih troje u gostionu. Nosao me vrag svukuda sve mi vrag diga e mi diga, ali brate loveći sam 4 godine po Kozijaku sažvakao sam dosta toga. Znadeš koja je ura kad su me se Polačanci plašili Ona tamo strane vaje spram suncem, pregledna lak teren i nonđe noćivati i sutradan podraniti i tako svaki dan. Karabin, dvogled i polako se pomijerati. Pane oblak a po kamenu znam gdje se nalazim pa moreš znati kako sam onaj teren sažvakao. Vidim ga jedno jutro kako ulazi u jarugu a znam svaki kamičak u njoj i sad da čekam Markovčane da ga eleknu amo gore, dugo čekati i idem mu se pokušati prikrasti i srećom svakom evo ozgo sa vrha jaruge žene sa ovcama i moj si, mislim se u sebi pa Indijanski k njemu. Vraga crna i kao pitomo prođe kroz ovce i samo starica zaajka za njim a dobar mrkan bijade nema tu šta, sreću vrag diga meni i mom neuzimanju karabina. Sedma stranica na izmaku baš kao i današnje posljepodne, pa će mo vidjeti suta za nastavak.

[Petar-Peky Bukarica]

A za nastavak ovome gore samo nadodati hvalisavo da je malo lovaca dolje bilo koji su se snažno sudarali sa prirodom i njezinim izazovom kad je lov u pitanju bio. Inače, a ne samo lov. Ono viječito pitanje ko je najbolji lovac? To se nemože naći odgovor i nekoga proglasiti, jer koje zadatke taj mora da ispunjava? Potegnuti obaračić more svak, jer u njemu nema sto tona, odati kako ko. Recimo oni grmaroši, pa od grma do grma i teren veličine igrališta u svaki grm zaviri i mora ga naći pa bio ili nebio tu, a to je meni gadljivo jer u kojem načinu traženja treba da se nađe? Redovito dolaziti na zborno mijesto? Ovo baš i nije neki zadatak. Pokoravati se zaštiti lova i mirovati dok je lovostaj? To nema veze. Udovoljavati svakoj lovačkoj akciji ,....Ne znam šta treba sve uzimati u obzir da bi se nekog proglasilo naj. Koliko smo mi dolje postojali? Skoro sto godina a prvi članci o našem radu iz moje olovke su dolazili. Prvi sam postavio lovačke ispite na onakvom načinu i sijećam se jedne godine kad mi je došla komisija iz Zagreba, a bio je Stijepan Darabuš, pravnik jedan i reče: "Gospodine Stevane, nama gore kad dođe neki zahtijev da se dođe u komisiju mi većinom nalazimo bezbroj razloga da to odbijemo, a kad je vaše društvo u pitanju i polaganje ispita, onda je teško odabrati koga da pošaljemo ovamo. Gde sam do sad bil' opći haos. Ništa sređeno, pa čak ni osnovni spisak kandidata, a kamo li njihovi dnevnici i prijave, a to je kod vas na reprezentativnoj visini". Jednom prilikom jedan drugi mi reče da se računa na moje prisustvo u Savezu, jer se divno priča o mom radu u vezi uzdizanja lovstva. Niza, niza pohvala sam imao u vezi moga rada a mogu potvrditi da se je mene dolje baš mnogo pitalo, ali nikako nisam htio u rukovodeće organe. Petnaest godina sam vodio one ispite ali samo dvi godine sa zadovoljstvom, jer sam ostalih trinaest muku mučio sa molbom da me toga riješe i bez uspijeha a srećom svakom dođe do reorganizacije, pa se otarasih toga, ali me iz Zagreba zovnuše da me se neće odreći, te da se pripremim za novu dužnost. Poima nemam šta bi to bilo, pa ponekad i sad nagađam, ali zakuva se i to nedoznadoh. Bilo mi je to smiješno, jer recimo ići u Imotski gdje će biti 11 kandidata, a nas četri člana komisije to moramo ispitivati, pa zar nije to budaleština, a znam da su ostali članovi komisije manje više za pod ruku sa imenjakom mi Gvardijanom. Jedan da postavi pitanje o divljači, drugi o pasima, treći o oružju, četvrti o zakonu, onaj o,....Budaleština i gotovo a u tom poslu se nebih nikome ni pokorio. Niti jedan me član iz Saveza nikad nije htio prekinuti prilikom ispitivanja, pa sam čak i njima dozvoljavao da postavljaju pitanja a to nisu htijeli obrazlažući sa riječima: "Samo nastavite, jer milina vas je slušati kako to vodite". Ne znam pisah li ti i ovo? Na jednom sastanku u Zagrebu povelo se pitanje kako "Vijesnik" uzdignuti? Kako navesti stručnjake da pišu, pa da to zainteresira i običnog građanina a ne samo lovca da ga na kiosku uzme? Kako učiniti da se šalje jedan broj u kuću u kojoj se tri čovjeka bave lovom? Njih troje dobiju taj list a đavo ga i prelista, ako ćemo pravo i reći. Rekoh im podatak da imamo 426 lovačkih radnika ispitivača a niko od njih nije u stanju da napiše samo jedan izvještajni članak. Recimo, gdje je i kad vodio ispite i kako se je na njima uspijeh postigao i tome slično. Digoše dževu na mene, a o kinološkim sudijama da se i nedivani, a majku mu božiju, pa ako su anatomija i genetika tako proste nauke i jednostavne ščega bi se onda izučavale na pojedinim fakultetima jedan do dva semestra? Onih knjižica što preplaviše lovačka društva mogao bih napisati samo za jedno jutro sjedeći na klozetskoj šolji, a mnogi su se šnjima duvali kao da su napisali neko kapitalno djelo. Pisci koji poima nemaju o genima a ni o nasljednim osobinama, kako genetskim tako i životom stečenim jer mnogi su smatrali ako se pare dvi različite rase da će se dobiti treća, nova rasa, i za majku božiju ih ubijediti da su to križanci, jer da se stvori čista rasa treba preko 30 godina mukotrpnog rada. Eto Bretonac, pa još se koti sa repom i bez repa, a to znači da rasa još nije genetski konsolidovana. Onda njemački kratkodlaki , pa ga ima i sa žutim zijenicama i sa tamnim, te i to govori da se genetski nije ustalio, ali naši stručnjaci su preko toga prelazili smatrajući da je to nevažno u njihovom radu kao ocijenjivača pasa. Često puta sam im znao očitati bukvicu kad bi se sastali nakon neke izložbe pasa ili utakmice, a kad bi me zvali u svoje redove, baš bi im odgovorio kako nemam sa kime da radim, jer kako nešto usavršavati a druga strana nepismena. Zamisli kako bi nam izgledao onaj "Vijesnik" da je surađivalo svih 426 "lovačkih" stručnjaka. Prijatno mi je bilo čuti kad urednik ljutito reče ostalima: "Uvijek moram Stevana zvati kad nam ostane prazna prostora". Kvragu, udaljih se posve od teme koga i zašto proglasiti za naj lovca? Šta taj mora da ispuni? Onu starosnu granicu pa da bude počastan lovac u svom društvu i neplaća članarinu. Članarina nam je dolje vaje bila rak - rana. Grozno je bilo kad je Gojko Sinobad vrlo hrabro pokazao listu onih koji nisu plaćali članarinu a lovili su.. Bilo ih je popriličan broj a među njima i podosta baš reći gnjida od ljudi a sa kojim su oni to zaslugama stekli da mi je znati? Mnogi su mi rekli da ne žele da plaćaju članarinu radi nekih ljudi a na to bih im uzvratio. "Kako onda možeš loviti radi tih omrznutih ljudi?". Članarina je samo obaveza da si član društva a pravo na lov stičeš svojim obavezama, koje dolje ama baš niko nije ispunjavao, pa čak i ono najminimalnije ako ćemo reći. Recimo pojedini od njih napišu plakat za zabavu, pa traže da se oslobode članarine, a ja koji napišem "Lovno gospodarsku osnovu", za koju su nam tražili oko 400 hiljada dinara - ujeo vuk magare. Ubio bih se kad bih to i tražio. Ili neki drugi koji je jednom prevezao lovočuvara, i bezbroj takvih budaleština i kako onda na tom shvatanju uzdignuti lov na neki viši i potrebni nivo, kad su u njemu nanje više svi neki "glodari" Udarili u neke akcije i plan se napravio ali mnogima je bilo ispunjenje tih akcija kad idu kositi đetolinu i ponesu pušku sa sobom, te je akciju ostvario. Bijedno je bilo da su mnogi donosili i lječničke potvrde da nemogu ići na akciju, pa i to da nežele derati svoja kola za akciju i bezbroj drugih gluposti, koje sve govore da ljudima nije stalo do lova, ali majko, svaka je uprava kriva šta se vraćaju iz lova praznih šaka. Vraćali smo se jedne godine iz 'ajke, koja je bila u Plješivici, pa bi ka do doma Vrpoljskog. Savić povede razgovor o lovnicima, ili o grupovođama i upitaše me za mišljenje, a rekoh im:"Lovnik je jedan čovijek u društvu kao ekonom divljači, koji odlučuje na osnovu prebrojanih zečeva na nekom terenu, koliko treba izlazaka na taj teren, a to šta vi hoćete, to će nas koštati glave i discipline, jer će se svi ti izabrani kao lovnici postaviti kao mali predsjednici društva i sve će se morati njih pitati, a ne upravu društva. Oni će odlučivati baš o svemu i bez obzira šta ćete im reći da su oni predstavnici grupe i da o ničemu ne odlučuju, ali to će džabe biti." Moj Škare, tako je i bilo, jer svi oni seljober lovci, ti lovnici toliko su digli glavu da ih je bilo nemoguće zauzdati, jer su sebi dali za pravo i to je još jedan pokazatelj da se "seljaku" ne smije dati neka vlast. Svi su željeli u rukovodeće organe a kad treba sastanak za majku božiju ih nemoreš skupiti, jer sve im je bilo preče raditi nego na sastanak doći. Svi se slažu da su bolje i temeljitije diskusije padale kad bi se skupili neđe, pa ili u "Tri lovca" ili uz vrata "Bobisa". Svi su toga zaključka bili , a niko da kaže zašto se takvom diskusijom ne istupi na Skupštini? Recimo Bajat kao Predsjednik Predsjedništva, pa u svim svojim izviještajima o svemu piše, ali o lovu nikako i jedne godine sav mu se izvještaj sastojao o saljevanju ploče na lovačkom domu. Svaka diskusija na Skupštini bi se svodila o pasima lutalicama i krivolovu kojega baš niko i ne dokaza, pa ni lovočuvari sa prijavama. Nikad ništa konstruktivno, već sam kad će se loviti i glad lovočuvara da im se poveća plata, jer se je članarina podigla. Vidi još jedne bijede. Lovočuvari nisu plaćali članarinu, a lovili su jer su zaključili da je to u sklopu njihove službe. Dovede Savo nekoga gosta iz Slovenije iz Ptuja. Oće da vidi kamenjarku i lov na njih i odvedosmo ga u Kom. On bi, ka treba biti uzanjga ali sa Jovom ode i ostavi ga meni. Pođoh od onoga da se pametan sam upoznava a budalu treba drugi upoznavati. Čovijek sve pročita, očara se onim kamenjarom, onim napuštenim kolibama. Dadoh mu dvogled, ipak je par puta vidio fermu i pucao na jarebice, ali zapričasmo se i sve ovo Škare šta ti rekoh za naše društvo, riječ u riječ važi i za njihovo. Ama u slovo, kako mi osta u sijećanju iz njegove priče. Bože zahvalnice od njega kad je dobio slike sa onog terena. Znači nismo samo mi bili nako bezvezni i vrtili se u krug kao neko stogodišnje društvo, koji baš nezadrža nikakvu tradiciju, već samo hakerski, kako je naš Jovo znao reći, pa kad se lovi lovi, kad prestane puške odloži i čekaj narednu sezonu. Ovo važi za nas iz grada a ovi hakeri sa sela, pa ko ih i gleda. Teren je bio ogroman a svako je selo želilo imati svoga predstavnika u organima a ko će to. Stariji su se tiho povlačili pred najezdom mlađih i tu se je gubila ona draž neke lovačke patine, onog lovačkog šmeka, koji je trebao biti vječiti temelj lovstva između Dinare i Promine, ali između te dvi planine samo je bura komešala neku lovačku žabokrečinu i nikako da je proćera kanjonom Krke, pa da više ne smrdi, tako da je taj smrad gušio ono iskonsko lovačko a da mu ništa u zamjenu davalo nije. Nije to bio susret starih i mladih generacija, već za mene nešto neobjašnjivo, pošto je neka samovolja zavladala na svim segmentima razvoja lovstva i oglušujući se i o najelementarnije dužnosti i zakone. Ajme Škare, pa i deveta stranica. Nema mi druge nego na narednoj reći the end za sada. Danas prva julska subota. 2235 koraka jutros do firme a kad se vratih skužih da su mi ključevi od stana ostali i nazad opet isti broj koraka. Staro, senilno,,,,.? Međutim nauka veli da se ne treba vatati za glavu za svaku zaboravnost jer puno je podataka u mozgu pa se mozak preštelava. Prima potrebno a izbaciva nepotrebno. Zlo je kad čovijek zaželi da se prošeta pa čim nogom stupi na vrata i odma se vrati u kuću sa ubijeđenjem da se našetao. Kod takve zaboravnosti vrag je odnio šalu. Te sitne zaboravnosti ne znače ništa ali mnogi su sujevereni radi toga a od sujevjerja do paranoje kratak je korak. Od glavičke škole sam se vratio kući po jedan dio ribarskog pribora i mače pastrvetinu na prvi zabačaj u Krki, kil i 70 deka. Uranio na zborno mjesto u topolje i neđe kod Puljinog mosta idu dvojica biciklama pa me upitaše:"Đe ideš momak", "u lov" rekoh im. Oni se nasmijaše ali pade mrkan taj dan s onu stranu Plješivice, čije se slike još sa interneta šalju. Sve je to dobro ako se ova davež može dobrim nazvati, ali evo će sedam i pet, pa da se skokne preko teste za dva kisela mlijeka, kruva imam, vodu ugrijati, okupati se i u krevet a sutra ovo dovršiti, ako se neki vrag ne omakne, i ćo vraže još jedna stranica. Vijerujem da neću biti tako bezobrazan. Dajem riječ - ali sa Glavice pa u Japan.
Ajmoder nastaviti ovu drugu julsku neđelju dok mi se voda ugrije za kupanje, jer samo to juče neučinih kako ti gore obećah, a sve je ostalo ispunjeno. Mislim na ono oko večere i sa Glavice u Japan, pa sad vako - a da si ostao dolje Japan samo preko televizije, sreću vrag diga nama i našoj ljubavi za Dinarom, pa ti vidi šta velike sredine pružaju. Borković se nemore nahvaliti sa uspijehom svoje ćeri počev od škole, pa do klavira, a da je ostala dolje, a da se i nespominje Savina ćer, tamo s onu stranu Ekvatora, koja je na grupi za dizajn najbolja studentica tamo, a dolje bi bila samo frizerka. Cijenim i taj posao, ali...Moj dragi šta su ti sredine urbane, samo kad čovijek traži od života ono šta mu život može dati, pa nema da fali uspijeh, ukoliko se usklade želje sa mogućnostima. Dobro, neočekivano smo isčupani ispod Dinare, pa nam se sad korijenje manje više slabo prima, ali zavisi kako kod koga. Ima, ima primjera da su dijeca ozdo svukuda uspijela a od mnogih sam čuo da se dolje ni za živu glavu nebi vratili, iako su otišli već kao odrasli. Gonala ih je ta pomisao za povratak u početku, ali sad kad su osijetli šta im ove urbanije sredine pružaju - ćao rodni pragu. Slušaj, nemoj da te one kosooke rižonje posve zadrže, jer kome da pismo pišem, a šta misliš i da ostaneš tamo - a? Još jedna banatska večer se spušta i zalazeće sunce sve iskošenije sijenke baca na ovaj šor. Malo sam i odrijem'o po dolasku s posla a i zadrža me film onog dosadnog Klinta Istvuda, pa ovo vremena šta je ostalo mislim da će biti dovoljno da se i ova davež završi. Evo sedam za deset pa vraže ijanci pasa vanka a da ti je vidjeti života uveče pred Domom kulture tamo u centru, kad ove jare nedaju spavati, pa se sjati tamo sve živo. Jednom sam kasno onuda prošao, pa mi se je ono dopalo. Budu do tri ujutro. Lijep živopisan gradić, ali gasi se, pa je stanovnika sve manje. Amo jedno divno selo, Gaj se zove, pa vele da je prošle godine u njemu umrlo 80 a rodilo se samo 21 dijete. Ma nećemo o ovome, nego ti fino sjedi pred tu spravicu pa našem Savi skiti koju stranicu. Fino o svemu, o svom poslu, o tom putovanju budućem o lovu iz tvog ugla, a ako mu skitiš neznam ti koliko stranica, vaje mu je malo. Samo se pitam šta radi od onoliko mojih pisama? Piši ti njemu, jer to mu je najefikasniji lijek za onu njegovu mukotrpnu svakodnevnicu. Veli da je htio tamo gledati na Olimpijadi gađanje glinenih golubova, pa mu se zavrtilo u glavi kad je vidio cijenu ulaznice. Mame ga neki u lov, ali treba ići na sedam dana, jer lovište je udaljeno oko 300 km. Biće njemu drago kad vidi slova a ne da se muči sa ovim mojim mutnim uz dvogled. Veli da nosi moje pismo, pa kad ga zakrči saobraćaj, ubija dosadu čitajući.
Eto, kako ti ja zamislih na ovom desetostraničnom pismu i samo se tiješim ovim tvojim riječima gdje kažeš da provijeravaš da se koja stranica nije zaljepila a kako vidiš i nije ovaj put. To ti je tako, kad lovac lovcu piše, a jedan od drugoga se po ničemu nerazlikuju, jer iz istih pušaka su gađali, istim koracima gazili, iste kamenje u grmove bacalia, isti kruv jeli, na isti način lov shvaćali,....pa muke je takvom čovjeku i pisati, a bilo bi i šteta nepisati ako ćemo pravo i reći-a? Evo nestrpljivo očekivam taj Tur de Frans, pa ga na ekranu još nikako. Evo još koji red pa te riješavam ovih muka, a tek muke dok sve ovo pročitaš - a? U pet dana biće sve u redu. Nedlja kako rekoh, pa sad milina gore na Golubićskom. Uvijek ista ekipa pa zabacivaj i pričaj dok daha imaš. Biješe nekad život, kojega kako vidiš, još uvijek sjećanjima prizivam. Nemereš prestati i to ti je. Škare živio!

[Petar-Peky Bukarica]

Sunce se još ne predava i kao takvo razbuđuje akorde Dinarinih bura, pa sve u meni tutnji i kroz svaki dio mene cvili, kao kroz grabovinu, nako me komeša. Vako daleko a začuđujuće smo blizu, pa kao da smo ispod nje zaustavili auto i gledamo kako joj što prije doći u zagrljaj, a svaki njezin metar nas mami i onda moreš zamisliti na kakve nas muke stavlja. U ogradicama rastuljci podrhtavaju a nepomični orasi kao njemi svijedoci nečije gluposti i nikad odrasti neće niti ikome 'ladovinu dati. Nekako ka - i pasu se žuri. Kozijak u jesenjem žutilu, pa ništa slabije nemami dušu od Dinare i ispod one vedrine jasan je kao da je na dlanu. Redci su ispred nas a ima još do njih. Jato divljih golubova tražilo je mijesto gdje da se spušti, te je vrlo često strelovito preletalo iznad nas. Sve je bilo kristalno čisto dok je pogled dosezao. Uz urvine Dinare otišao bi po koji eho pucnja jer jarebice nisu mogle dugo da se kriju. Svaka ogradica je bila izazov na svoj način i u svaku se ulazilo sa većim nadanjima. Zagrijani hodom a i sunce je dopunjavalo toplinu, podizali smo se uviše, u naizgled monotone retke u kojima bi se puške ipak oglašavale, govoreći da je izbor terene opravdan.
- Evo dobre zaklonice, a neko je ovdje nekad i ložio vatru, pa kad je njima odgovaralo zašto nebi danas i nama -, reče neko skidajući ranac. - Zovi ostale a ja idem skupljati drva. Deset je skoro prošlo, pa danas kasnimo sa marendom. Ajte amo - "gladni" bi dozivao.
- Dobro, nije loše. Dva komada i te jarebice a dana ima još - otpočeo bi se komentarisati učinak. -Bura a sve mislim zaklonica, ali dere i ovuda,....-
- Kako ti onaj zorom uteče? Ušto si gledao?
- Uteče kako uteče, pa ni prvi ni zadnji a čini mi se da je i podaleko bio. Prva šestica, a druga četvorka i to je sve šta sam mogao poslati za njim, da ga sustigne, a ode daleko.
- Slabo lovaca ovuda,.....-
- Šta' tebi, pa ko ovuda više i lovi, a nekada glavno lovište - a? Koliko je ovdalen odnešeno u rusacima, pa to je za nevijerovati. Snijeg kad zapadne, onda je ovuda interesantno i radi svinja. Nekad se ovuda i nije pošteno moglo kretati od lovaca a danas smo samo mi a ko bi to nekada mogao i pomisliti,....-
- Šta se ovaj zagledao u Kozijak, a da si u njemu zagledavao bi se amo u retke. Gurnide malo te suvarke. Prija vatra i te kako a zaklonica baš odgovara,....-
- Odaklen se tebi diže onaj i dobro ga svati. Iz prve - a? Oklen?
- Skoro sa same čistinice, a neodmače se od mene niti petnaest metara i osta. Učini mi se veći, ali kad ga podigoh, nako, prosječan,...-
- Ko se sjeća onog starca lani dolje u onoj ogradici desno os male Dulibe? Skoro pet kila u njemu. Lani kad smo išli samo šta kiša neotpoče. Eno dolje one ograde a i sad mi krivo šta je neobiđoh,....-
- Vidi otamo od Sivih brda, pa nebi da gađaju čakice,...-
- Biće naišli na jarebice, a onuda i' ima. Sad oni vinogradići oko pržina, pa one ogradice,....-
- Ih, sad oni vinogradići a da si tamo, onda bi bilo - sad oni retci,....-
- Pušti ti njega, jer na vakom kratkom terenu i do marende i sad reći da je lov slab. Pušti ti njega,....-
- Šta mislite dići se gore do borića, pa naići na prasad?
- Ko nam brani, ali rano je još za njih. Ne znam, ništa nečuh od lugara,....-
- Ih, taman će ti on reći za njih. Njima ti vijeruj, njima. Ajde moj sinko,....-
- Ma vidi od Sivih brda,...-
- Ajmo ljudi, vrijeme je. Opet nastaviti ili savijati?
- Naprijed, naprijed, jer đe je to još. Ima dana. Tamo do ivice jaruge, pa ćemo vidjeti. Ajmo, gasi vatru. Eno pas već ode. -
Opet je nekoliko divljih golubova strelovito odletilo preko naših glava, ka mrkim borovima pri vrhu Dinare, pa kao da kontrolišu naše kretanje.

[Petar-Peky Bukarica]

Utihnula je lavež pasa i lovačka strepnja nas napušti. Kao po nekoj komandi svi lagano krenusmo naprijed, a odnekud dođe dašak vijetrića i pređe preko naših lica.
- Eno se onaj moj vraća a onaj ode gore,...
- Šta' bilo? viđe li iko?
- Ne znam,......
- Evo i ovoga moga ozgo,....
- Ajde kad smo se okupili, pa da marendamo. Vrijeme je. Kako oćete - a?
- Đavo brani. Evo ove dolje ogradice i ajmo,.....
- Niko ništa neviđe sčega se nako trgoše oba i zaštektaše,......
- Vrag i' je vidio. Eno tamo iza oni' šmreka i u isti ma' zalajaše i jedan pravo, a drugi ode gore,....
- Neruši zid, sve mu vrag diga, pa evo ljese. Evo i njih dva ozdo. Daj tija suvaraka,.....
- Zašto su ona dva štektala?
- Ma i mi se pitamo. Biće neki stari trag,.....
- Stari trag, a razletiše se u dva pravca kako sam vidio. Jedan pravo, a drugi ode gore, pa koliko je tu bilo starih tragova da mi je znati. Stari trag a svaki na svoju stranu ode,....
- Zgrnide tog šušnja i skini koji kamen sa zida i fino vako spram suncem. Skrškaj tija suvaraka sve im vrag diga, pa nije ti prvi put. Tako. Evo ovdje suve trave i uvatiće časkom.
- Slabo se puške čule ojutros s onu stranu ali čudo su pasi tamo radili, pa koji su ono vrazi,....
- Našli su nešto,....
- Đavola su našli, jer da su našli šta bi pasi nakon pucnja i dalje štektali. Oni našli, našli su crna vraga,....
- Vide ovoga pa za pet marendu ponio,.....
- Prase sam sređivao pa ispeka malo, neće se baciti,....
- 'Eli to ispod peke kruv, bog ti jadan? Dajde amo a evo ti ovaj kupovni. Od kada ga vidio nisam i milina ga je gleti. Čisto brašno?
- Čisto i ništa odvajano nije i oću samo tako crni,....
- Ovaj bez kapule nemore,....
- Bogme i tebi nije mrska nikad bila, pa ni sada,...
- Ništa danas,....
- Ko kaže, pa đe je još. Ima dana,....
- Šta će ovaj, pa šilji ražnjić.
- Malo da prigrijem ovu slaninu sve mi vrag diga i pitaš me štaće me ražnjić. Vidi šta
će mi i svemu se čudiš,.....
- Ona je meni uvala sumnjiva bila a neobiđosmo je ,....
- Sumnjiv je crni vrag. Vaje tebi sumnjivo kad nogom ne staneš, a iljadu puta si kroza nju prošao. Vrati se i obiđi ako ti je sumnjiva. Ko ti brani. Mi ćemo te čekati,.....
- Dajde tu kapulu da se nedižem,....
- Digni se, pa nisam ti ja "kosovka djevojka" i da nosim štokome. Digni se pa nijesi jučešnji,.....
- Sve ti smeta,....
- Nako ojutros puške s onu stranu a pasi i dalje nastaviše,....
- Gadan je teren tamo. Gušćar a i sami znamo,...
- Vidi njega, pa i dropčića ponio. Ko telefonski kabal se ukrutio sve mu vrag diga. Ma da nije lanjski,......
- Ih, lanjski, pa šta' tebi,....
- Lijep ti je ovaj kruv i nema šta, pa čisto se njega najesti, bolje nego ikakva mesa,....
- Dobro pasi danas i to odmah izajutra ali nema ništa i šta su oni krvi,...
- Ugrija li se ta slanina više, sve joj vrag diga! Ljuta li je ova kapula pa se ni na vaku nenamjerih . Šta' ovo vako ljuto,....
- Oklen ovaj ove žmare izvadi?! Šta si ih do sada skrivao. Dajde, dajde i bogovska marenda danas kako vidim. Kvragu više i ova salama, pa me đavo vode nebi nalio povazdan,...
- Vidi onomo, pa opet puška se čuje.
- Marendaju pa se ispucavaju.
- Evo slanine, pa ko oće,....
- Bogme ti toga napeče, ali žmare su glavne i provaj, pa ćeš ostaviti slaninu. Provaj i nećeš se pokajati, kad ti kažem.
- Ima vremena,....
- Ima đavo kad ovaj navali,...
- Ljudi moji, pa nebi da smo ploču saljevali,...
- Ajde, šta je tebi, pa na vakom danu i zraku i šta bolje i ima od ovoga, pa nije sve u lovu. Vako na zrak i da se pluća očiste a sutra opet za stroj i gutaj onu prašinu,...
- Ovaj gotov.
- Dosta, meni i ovo previše,....
- Dajte to vino. Ugrija li se više? Još ti se izbistrilo nije, a dobro je, 'esi li imao koliko?
- Lijepa dana, braćo draga, a da sutra nije na rađu sve bi dobro bilo, sve mu vrag diga i ovaj jedini dan i vako brzo prođe,....
- Dede, ako smo gotovi, pa podijeli to pasima šta je ostalo i oni su zaslužili neki zalogaj,....
- Šta' tebi, pa vidiš da se ovaj sprema pržiti kobasice .
- Kobasice!? Ušto mu staje, vrazi ga digli. Onda da se nedižemo još, a i nije sve u lovu, jer može se uživati u prirodi na mnogo načina. S'jedmo još. Dodajde mi taj bocun kad je tako. Pošteno odmoriti i zaviti ka autu,....
- Ne, ne. Loviti kako smo odredili. Naprijed do one jaruge a bežnjega se ižnje nikad vratili nismo koliko se sjećam a mora da se i ostali sijećaju kako je ona jaruga vaje darežljiva bila, pa nije vrag da neće ni sada biti. Naprijed kako smo odredili i gotovo. Ima dana, a ko će autu neka ide,...
- Bome kobasice zamirišaše, a sve im vrag odnio šta si sa njima do sada čekao a ne ove nareske mesne i salamu, pa me svi vrazi vodom naliti neće. Nemoj prepržavati i daj amo odma. Gotove su kad kažem. Daj. Đe ona ljuta kapula? Ajme brate. Ma đe dosad sa njima bijade sve mu vrag diga. Med medeni. Ti ovo pravio?
- Ajmo ljudi. Ode dan, a đe je ona jaruga. Ajmo više. Ušto vam staje. Idem ja , pa ko oće oće, ko neće neće. Cijeli dan marendati,.....
- Ajmo ljudi, ajmo, on ima pravo. Gasi vatru i vas dva budite gornji malo naprijed, a nas tri ćemo se rasporediti amo dolje. Ugasi li vatru,...
- Stavi tu ljesu kako je i bila.
Polako su odmicali od ogradice u svom rasporedu, a sa zapada crvenilo neba nagovještavalo je smiraj dana.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare - lovce prekaljeni!
Kako vidiš za to pismo trebao je selotejp otraga a koliko si bio pružeknut radi njega na kaucu - ne znam, 'esi štopov'o vrijeme, a kako ce ovo izgledati, ce vidimo. Nego nacas prekinuti vako na pocetku, jer vidim da se zalaufava Tur de Frans. Pice kroz Belgiju a kiša. Odvezoše i ajde da se nastavi. Evo odljepih etiketu sa ulja Dijamant, pa cu je poslati na tu neku nagradnu igru na koju nas pozivaju a malo morgen šta cu išta i dobiti. Em po vagona koferata, pa de je tu zakon vjerovatnoce da ce se izvuci ona sa mojim imenom, a uzgred receno sve šta sam u životu dobijao to je pogled niz šinu puške, pa preko onog žutog nišanica i eto oklen mi dolaziše sve moje životne radosti, pa i sreca ako ce mo pravo i reci, a za neki drugi oblik srece - e, Škare da stanem u red nikad je docekao nebih, a vidim da se šnjome i razmecu. Što rece Desanka Maksimovic - Sreca je lijepa samo kad se ceka, kad od sebe samo nagoviještaj da -. Batalimo mi ovo i ajmoder naš zog, šest je za deset. Gadno je ovo kad zapocmem sa ovom svojom prepoznatljivom drvenom filozofijom, a de je još kraj - a? Maher za masažu i gotovo. Ma uozbiljicu se ja i krenuti kako treba. Nako, nabaci se neki vrag iz ove svoje bljutave svakodnevnice, jer na kraju krajeva - nije ni fer bežnje pisati. Kvragu ga daj. Živi se i dobro, nego, pade meni napamet, uciš li japanski - a? Nako, koju rijec za pripremu tamo, ili ce sve teci na engleskom. Bog ti jadan i taj jezik posta globalni, pa nema onog ko ga neuci. Muku muce Francuzi i Njemci da svoj jezik zadrže, ali jok! Cak se ljute na to u Ujedinjenim nacijama, jer nesta jezik, nesta kultura naroda, pa i sam narod. Bog ti jadan nekad je na zemlji bilo 15 hiljada jezika, sad jedva 4 hiljade pa ti gledaj-a? Sijecam se jedne emisije pa prikazivaju neke klince nede u Africi kako cudaju nešto lopte po prašini i ono crnce engleski parla sve mu vrag diga, a upita ga voditeljka cemu engleski. Rece kako ce postati profesionalni fudbaler, a kako ce bez engleskog jezika da se snalazi. Nema, globalizacija tog jezika i to ti je. Svaki tržni centar koji se otvori neznaš li taj jezik - voljno.Vele da samo oko porucja Himalaja ima preko 200 kojekavih dijalekata, a oko rijeke Mekong cak 1500 dijalekata. Medutim intersantno je da se oko podrucja Himalaja nadu rijeci isto kao naše Srpske, a i rijeka Morava u Indiji, sve mu vrag diga - a? Kinezi su još cudaci. Oni znakovi, a isti znak u drugim krajevima ima i razlicito znacenje. Osmak iz škole zna oko 2000 onih cuda, srednjoškolac oko 4, a student oko 6 hiljada, doktor oko 15 hiljada, a vele da ih ima preko 40 hiljada znakova. Citao sam jednom da su izjavili ako bi mjenjali pismo cirilica bi im odgovarala najviše, ali žalosno je šta se ona baš baš gubi, jer de se god neki vrag otvara sve je na latinicnom pismu. Eno, Knez Mihajlova, pa vraže ijanci slova cirilice više ide. Bruka i tragedija. Inace naka ulica, pa ušto se pretvori i više nije licna karata Beograda. Sve mi vrag diga blentavom, pa vidi našto papir trošim, a kao da sam jedan jedini put u životu bio u lovu, pa sam se ispisao više o tom danu, a imam osijecaj da bi svaki sekund opisivao sto stranica. Vraga, nemoreš naci ono pravo, jer nisam ti ja taj kapacitet. Ono u par rijeci, pa sve uhvaceno ali Antic otamo zna zamumlati da je to odlicno, pa i Savo. Mucim se vako djetinjasto i drobim bez veze pa i sam vidiš. Ma i da je Hemingvej živio sa nama dolje vijerujem da bi se i on ceškao po glavi sa kakvim rijecima opisati ono bogatstvo pocev od prirode pa preko one uzavrele naše lovacke košnice, onog nam gradica uoci prvog dana lova. Mucio bi se i te kako, ja mu veljo. Ma ne samo on vec i mnogi drugi. One licke krakore, sa opancima ko škipovi, a suknenim carapama do koljena i šinjelima sa Kajmakcalana, izbljedjeli rusacak bez kaiša, vec sa špažinama, a brkovi zardali od duvancine iz luletine, pa kad udu kod legendarnog Milaka i upitaju: - Imaš li pra' dimnoga? - Obedi ga Milak i ponudi mu poklopcica a on ce ti na to: - Jok bolan. Natiskam ja gore vune i zalijem voskom - odgovori mu ladno. Još kad je pazarni dan, pa se samo cuje blejanje ovcina i pljuštanje balege po asvaltu od krava, a tek kad se pazar pogodi, pa pljušte dlanovi ko prakljaca od prakljacu i po nekoliko puta novac se broji za paripce. Pred Dešicem oni cackalicari sa cackalicom u ustima da se vidi da je janjetina platila danak. Tutnje kasapi o daske za meso ko indijanski bubnjevi pocev od "Slavije" pa amo gore... Za ono znati naci rijeci i opisati i onda reci da se je neki vrag napisao, ali vako djetinjasto trtljati, a da recenica nema onu svoju slikovitu snagu - ne znam. Ne znam neg' vako i gotovo. Ajme meni još kad osvane ono prvenca snježuljka,...... Smrdljiva je to atmosfera bila zadnjih godina. Do zla boga smrdljiva i nepodnošljiva, jer desetak dana pred lov pocimalo bi neko tudenje i bježanje, pa kao da se nikad nismo ni poznavali. Ružno i nekulturno, pa i više nego bijedno, jer do juce zajedno sijedili i pili a sad vidiš da ti postaje neprijatelj,a da ne znaš zašto. Svi sebe grizu, svi se plaše da se necete naci zajedno na istom terenu, svi bolesno sujevjerni, bijesni što lov pocima, ljuti šta su sreli toga i toga na ulici, jer ce im on donjeti nesrecu,.... Bože sacuvaj našto se ono izrodi pa cak ispada da je sramno šta si lovac. Nekad grupica onde, pa onde,... Sve od "Slavije" pa do "Dešica" i svi te zivkaju da im se pridružiš, pa da te cuju sa tvojim planovima i nadanjima, a srecu mu vrag diga, pa kao po nekom pravilu, vaje oni isti iz godine u godinu sa grebanjem za koji metak, ili što matrijala drugoga, pa se ko krpuša uvate i nedaju ti mira dok im nešto ne udijeliš. Vaje sa istom cakom - Cuo sam da dobro puniš municiju, doneside desetak komada da isprobam i da je dadem sud - Ništa manje nego desetak komada srecu im vrag diga desetak puta, e im diga. Budu ljudi u škripcu i pomogne se a jedne godine imao sam dva slucaja i baš ih lijepo otpremih. Svakom dao po dvadeset osmica i cedoše uzvratiti necim drugim, ali nepristadoh. Bilo ih je koji su mi donosili sav potreban materijal i sve im fino napunim ali brate bijade i dubradi, pa da im cistim pušku, a evo sve letim, pa neka se ljute koliko oce i briga mene. Medutim ako je u pitanju nešto "Brovinga" onda ga obucim kako se cisti i nedonosi mi to više. - Znadeš cuo sam da imaš pribor, a ja to nemam,.... - Eno ti u robnoj, pa uzmi - recem mu i voljno. Odakle onim seljoberima ta caka da je puška ljuca kad je prljavija, srecu im vrag diga e im diga. Zamisli svacim te izruže ako vide da si odnjegovao pušku kako treba. Cak po njihovom ona nide nesmije da stoji nego iza vrata u konabi, jer ako je ide drugo stoji - nisi lovac. Srecu im vrag diga i promisli ti toga. Jeli ti cista odma te ruže kako si rob oružja i kao da ceš šnjome živjeti iljadu godina. E, da puška štroca na važic ili kržu, ali majko, izda te kad ti je najpotrebnija, a ti misli kad ceš više taku priliku imati. Ne znam znadeš li ti njega, Crnogorac, u Topolju stanovao, a prodavao bi na pijaci najcešce kiseli kupus i slicno. Mi u Kozijaku i mrkan kao na dlanu a poteži ti obarac koliko oceš moj Crnogorac, poteži. Nema, nalio ulja ko na frezu, stisla se prljavština i eto. Ljut dode medu nas, izvadi metke, opet stavi, stisnu - aja. Nikad više nake prilike, pa sad je pozlati moj Crnogorac i podsmijevaj se ti cistoj pušci i njezinom vlasniku. Pravilo je to, sve mu vrag diga da te izda na takvim metama, koje ti se rijetko pružaju. Ih, moj "Rujo" ko singerica a desi se i da štopa, pa necu šnjime od kamen nego svojom glavom. Onda kad mi komentarišu pucanj, koji je rezak i pravi, jer je obod caure kao nov, a ne ono skupljen i smrežuran, vec kao da je nova caura i vaje trube kako podasipam a njih majka božija nemore urvetiti da se barut ne zbija, pošto im je to navika od dimnoga koji se mora zbijati. Ne znam, pa da završim sa time da nema lijeka kao šta je rifuže matrijal "Krušik". Samo ono i ništa drugo, a vidi cega se sjetih. Jedne godine u šestom mjesecu mi na Sutjesci. To je bio obicaj da se okupljaju društva ljubitelja Sutjeske. Vino se naše obavezno nosi i pršut i jedan pije vino iz Valjeva i napravih se lud, pa se uozbiljih i rekoh da mu nije smio dati pošto nema Kruškovih caura na tržištu i covijeku baš bijade neprijatno, a nikad se nismo vidjeli. Sijedio sa nekim našima i pili. Ajde skuži šalu i zapita mi adresu i sve mu vrag diga posla tri kutije dvanaestki, ali platih mu pouzecem. Ne znam, ali za mene je taj materijal bio baš sve i necedoh ništa drugo do li to. E, Škare, ote mrak, pa za danas toliko.