ZA SVE PROBLEME PRI REGISTRACIJI (REGISTER) ILI ULASKU (LOG IN) NA GALERIJU PISITE NA MAIL : peky240453@hotmail.com .MOLIM VAS DA PRI REGISTRACIJI PISETE VASE PUNO IME I PREZIME ODVOJENO.HVALA
Forum je otvoren za sve one koji zele da se druze, da sa svojim
prilogom osvjeze, obogate ili vrate iz zaborava: ljude, mjesta,
dogadjaje i trenutke vezane za Knin i Kninjane u periodu do 90-tih.
Nedolicni, provokativni i uvredljivi tekstovi bit ce skinuti sa "Foruma".
Hvala!
Knin zakli pod ledom preko -20 ce Stabla skripu pod ledom.
LJudi bacaju pepel po skalama i cesti da mobu izaci iz kuca a da nepanu na guzicu kako je vani klizavo.
Neki navukli carape preko cipela ili kranpune i drzu se zida da nebi pali.
I ja moram vani Mate kaze da se obucem dobro jer vani sve zakli od leda ja obucem duple duge mudante vunene carape dva denpera debele gace i moje cokule .
Juce sam bijo kod Sitnoga di sam dobijo robe iz Amerike od Crvenog KIriza tako je to onda bilo Sitni nas je oblacijo .
Mate kaze da idem kod Ive C i dajoj donesem par slani Srdela za pastu da napravi rucak sada ce caca doci iz mesnice.
Odem ja dole preko puta Loze kada zvoni pode na kanpanelu s . Ante i kada od jednom najide ledeni vjetar sa Dinare ja mislim da je u onom mometu teperatura spala preko - 40 c u onom mometu letu dvi Cavke prema Vatrogasnom Domu sta su sjedile na kanpanelu disu se prestrasile od zvona .
Izmedu Loze i Doma tu zaledu u zdraku ukocene ko kipovi.
To vidi jedan vatrogasac S, i odma digne uzbunu tako pocima jedna humanitarna akcija dvi zaledene Cavke
Cjela trka brka vice vatrogasac S. da izvade pokretne skale koje su dobili prije par mjeseci radi dva nebodera sta su se gradili kod Desicatako da mogu da stignu do zadnjeg kata nebodera to su skale kavo iz Americki Filmova u NJuvorku.
Vatrogasci izvlacu skale iz garazei postavljaju ispod Cavki i jedan se Vatrogasac se penje prema Cavkama i sa sikiricom razbija santu leda di su Cavke bilezarobljene a dole vec drugi Vatrogasci cekaju sa vidrom vruce vode da bacu Cavke u vidro da se okrave.
Eto tako zavrsi humanitarna akcija DVD KNIN u Kninu
ja mislim da jos te dvi Cavke Kruzu povise Loze.
Ako neko oce da to providi onda se obratite kod njega on je jos u Kninu on sve zna.
To se je desilo prije pola stoljeca.
Evo jos nesto
Srele se dvi Muve posljen dugo vremena na Zidiicu u Kninu i jedna kaze :
Disi bila nisam te vidila pet godina !
Druga joj odgovara
Uletila sam u briktas jednog skrtog Kninjana
Svima Kninjanima sirom svjeta sve najbolje u novoj godini puno srece i zdravlj vama i vasim familijama zivili.
A ja sada idem na ljetovane u Aljasku da vatam pastrvu
bog
''Sastavci'' je naziv za mjesto gdje se Raljevac (Radljevac, Brzica...) (m) baca u zagrljaj Krki (z) i dalje idu prema svome uscu zagrljeni, isprepleteni, izmijesani, rado primajuci ostale pritoke sve do Skradina gdje se glasno i neumoljivo strmoglave u Prokljan ostavljajuci za sobom pricu o vjecnoj ljubavi od sastavaka do usca.
Bio sam na novim sastavcima, produzenom koritu Raljevca za oko 100 m, kao da je neko ljubomoran na mocnu Krku i vjerni pritok odgodio njihov sastanak.
Po starom malonogometnom igralistu njacu (revu) cetveronozni igraci, a u hladu borica, terenu za briskulu i preferans raste kupina i crni trn.
Ipak je ostao tracak romantike, moze se tamo ici i po danu, nigdje nikog. Prije smo cekali vecer.
Pozdravljam sve na Galeriji Knin vidim svi ste dobro upali u novu 2010 go pa sve vam zelim naljbolje u Novoj.
Citam u Slobodnoj da nas Knin pliva jer se Dinara topi ma odkada se Dinara topi bogati to valda onaj bjeli biljac sta pokrije nasu ljepu Dinaru .
Kazu da kisa pada par dana tako da je Krka Orasnica i Kosovcica dobro nabubrili da je stari Knin pod vodom da su podrumi i avlije pune vode .Dok
vatrogasci praznu podrume a pred Domom pada partija picigina izmedu Drlja Linjaka i Parstva .
Prije kavo klinac kada stari grad poplavi isa sam da trazim Zmije Bjelovuske male i onda bi ji metno u limenku od patine i onda bi nosijo u Skolu ba di zenske strasijo ajme mili boze koja skrika i trka od zenski.
Sad po onim Avlijama kruzu bjelovuske i ribe i sada su Avlije ko akvari .Sada u avliji od gostjone Slavije okrecu Linjaci Drlje i Pastrve na raznju par guja di je prije Stevan peka janjce.
Kaze Linjak Zabi skoci de do sanka i donesi dvi litre zutaka sace guje biti gotove veceras je nasa Festa
Ranije, znali smo govoriti da mostovi spajaju ljude. Iskusniji jos dodaju da covek nikada ne treba iza sebe rusiti mostove. Kasnije je izaslo da mostovi ipak vise razdvajaju ljude nego sto ih spajaju. Od neke, otuda je valjda i pocelo rusenje mostova kod nas.
Nepobitno je da grad koji ima mostove izgleda ljepsi. Stoga, velicina ljepote jednog grada, ogleda se u broju njegovih mostova. Nas grad, sa svojom blizom okolicom, ima cak osam mostova. Neki od nas su cak u stanju da nabroje i citavih devet! Ako ni zbog cega drugog a ono zato, moj grad je mnogo lijep.
Mostovi postaju odrazom dometa tehnologije i graditeljstva. Tako, mostovi svjedoce i o snazi jdenog grada tokom njegove historije. Tijekom protoka vremena, mostovi postaju svedoci minulog doba. Poradi svoje namjene i znacenja, mostovi uglavnom dominiraju svakim gradom. Mostovi osim toga sazimaju jedan grad u cjelinu, pospjesuju njegov promet a mogu da postanu i centralno mjesto gradskog socijalnog zivota.
I spored svega toga, nas most je dugaciji od drugih.
Smjesten u prikrajku grada, nekako na osami, on dijeli grad od periferije i okolnih naseobina. Buduci na takvomu mjestu, nas most prije svega spaja poznati, topli svijet grada sa tajanstvenim, nepoznatim svijetom predgradja. Buduci na kraju grada, na mjestu iznenadnog ulaska Krke u klisuru, most je gotovo preko cijelog dana u sjenci. Za kratko jedino blista u vedra jutra, uhvacen bljestavim zrakama sunca. Otuda i most i taj dio grada tonu u san mnogo prije ostalih dijelova grada, vec u rana popodneva i sa prvim sumrakom.
Smjesten na ulasku u tjesnac, na vrhu ostrog zavoja ceste, uvek izgleda kao da je i sam povijen u blagom luku. Obline njegove ograda od metala, elektricni stubovi sa lampionima, koje su djeca iz okolice polupala prackama onog trena kad je po cesti nestalo vrabaca, i uski ivicnjak sa obje strane mosta, bude ceznju za zivotom koji bruji. Sa izuzetkom jednog malog prosirenja sa lijeve strane ispred mosta, gdje su nekada znale zastajati ciganske cerge na svom putu iz Bosnne, oko mosta, i ispod mosta, u svako godisnje doba, bivalo je vazda tiho. Tako je nas most, usvojoj tisini i povucenosti, cuvao svoju cednost tijekom burnih historijskih vremana i dugih ljetnjih dana. Cak ni malo djecje igraliste u parku sa druge strane mosta, nije uspjevalo da poremeti svakodnevnu tisinu na mostu. U sirokomu prostoru uokolo mosta, jedini pouzdani znak zivota bila je samo jos modro-zelena povrs rijeke Krke, koja tako vec vijekovima lagano klizi svome utoku, povijaju}c uspt, u blagom talasanju bujno i razniliko podvodno bilje kroz koje povremeno bezbrizno luta pokoja pastrmka.
Za mene osobno, nas most je bio i ostao put u vrijeme mog djetinjstva. Najprije, taj most za mene nije ni postojao, niti je bilo razloga za njim, kako sam ja onda, u djetinjoj glavi znao da zamisljam. naime, bas nekako preko puta gdadske pijace, postojala je tada skela. To sto je skelom upravljao vojnik i sto su njome prevozene samo starjesine i kuriri do juzne kasarne artiljerijskog puka i obratno, meni je tada izgledalo sasvim normalno i dovoljno za jedan most i jedan grad. Tim prije, posto je granica mog tadasnjeg svijeta ionako zavrsavala u Potkonju, koje sam posmatrao sa obale Krke iz grada. Onda je, jednog dana, moja majka produzila nase setnje niz grad. Tako smo dosli na stvarnu ivicu grada, a ona je bila upravo taj most. Do mosta, sa obe strane ulice, nizao se red gradskih kuca, koji je tu i prestajao. Iza mosta, na ulasku u nepoznato, sa desne strane stajala je vojna strazara sa naoruzanom strazom i rampom. Na lijevo od mosta, izvijala se prasnjava cesta u nepoznato. Tamo je za mene tada bio kraj svijeta. Tako sam otkrio nas most i kao kraj i kao pocetak mojih prvih zivotnih uzbu|enja. Tu je zavrsavao grad, za koji sam dugo mislio da nema ljepsega na ovome svijetu, a i danas mi se opet tako sve vise cini. Na drugoj njegovoj strani, zapocinjao je drugi svijet. Jedan, koji je dugo ostao neistrazen a kojega sam tada znao samo kao put za Split. Postojao je za mene tada jos jedan svijet, koji je otvaran sa ulaskom u kanjon Krke. Setajuci nasipom pored Krke, duz kojega su bile postavljene klupe od bijelog kamena, ja bih zastajao sa majkom pronasavsi pjeskovita mjesta i zapocinjao moja prva zivotna istrazivanja. Odlazeci dalje niz nasip, dolazili bismo u blizinu vojnih magacina, ciji polukruzni krovovi su mene podsjecali na avionske hangare, te sam ja cesto zastajkivao sve nadajuci sa da iz njih svakog trena uzleti avion. Pri svemu tomu, osjecao sam veliku snagu koja se iz moga tijela preliva uokolo na zatravnjeni nasip, topole pored vode, okolno zbunje i visoko plavetnilo neba razapetog sa obe strane iznad kamenjara kanjona. Umoran od duge setnje, stigavsi do mosta, u njegovoj kamenoj cvrstini, ponovo bih osjetio smiraj svojih emocionalnih uzbu|enja, snagu i ljepotu moga grada, kojemu sam se tada i mnogo godina poslije, uvijek vracao sa velikom radoscu. Koliko sam samo puta posle tih godina, tragajuci za onim slikama iz djetinjstva, koracima premjerio nas most, ucinivsi ga istovremeno beskrajno dugim i jos vise lijepim.
Nas most, kao i mnogi drugi mostovi, ima svoji ime, to je Atlagica most.
Po pricanju starijih bila su dva Atlagica mosta. Ovaj danasnji je malo nizvodno. Jos uvijek se za niskog vodostaja Krke vide piloti (drveni potporni stupovi) pedesetak metara uzvodno. Jedne prilike smo uzeli drveni (dosta teski) osmerac i vesla iz Partizana i isli smo se spustati niz Krku. Plan je bio da se prije straze prebacimo u Raljevac pa iza sastavaka opet Krkom, naravno i natrag. Nazalost naletili smo na jedan od pilota i camac se probio. Izasli smo prije mosta i odnijeli camac nazad u salu , gdje je i prije visio pod samim krovom. Kad je Tode Ceko saznao da smo probili camac nazvao nas je ljudozderima, zasto - neznam.
Koliko ja znam Atlagica most nosi ime po svom graditelju, turskom pasi Atlagicu, koji je nekad vladao nasim krajevima.On je ima i dvore Atlagica u Bukovici,(Kula atlagica kao toponim i danas postoji). Ukratko, na tom mjestu most stoji poodavno.
Prema nekim kazivanjima postojao je i viseci most koji je spajao Ljubavn i kuk sa onom prvom okukom na ljubackoj strani. Ne znam koliko je to istina ali pamtim nekakve alke na vrhu Ljubavnog kuka pa iz toga zakljucujem da bi i to moglo biti istina.
Atlagica most je dozivio nekoliko izdanja i uvijek je sluzio narodu sa obje strane Krke. U drugom svjetskom ratu most je bio toliko ostecen da vise nije bio za uopotrebu. Kako je on bio i vana komunikacija za funkcionisanje vojske u Kninu, bez njega je kasarna juni logor, odnosno tamonji artiljerijski puk, bila odsjeæena od glavnine vojnih snaga smjestenih u gradu, odmah nakon rata vojska je napravila improvizirani most. Negdje u visini nekadasnjeg autobusnog kolodvora podignut je drveni most koji je sluzio najprije vojsci a onda i stanovnicima s obje strane rijeke. A tu je podignut jer je Krka na tom mjestu bila najplica. Dok se privremeni drveni m ost gradio na Rivi je, negdje u visini portuna kuce Retelovih, postavljena skela. Njome su se sluzili iskljucivo vojni kuriri i starjesine. Tu je preko Krke bila razapeta sajla s pomocu koje je dezurni vojnik prevlacio camac na suprotnu stranu rijeke.
Negdje pedesetih godina je zavrsena odnova sadasnjeg Atlagica mosta pa je onaj privremeni drveni postao suvisan. Njega je vojska demontirala i prenijela na Rivu.Tu je ponovo izgradjen drveni most, a skela je otisla u penziju. Tog mosta se i ja sjecam i tu sam provodio svoja prva nezaboravna ljeta. Ovi piloti u rijeci,koji se spominju su ostaci nekadasnje skele koja je bila potrebna pri obnovi betonskog mosta, koji i danas sluzi svojoj svrsi.
Bravo Zele! Sve si napisao kako je, samo nidsi napomenuo puntanjerski most sto je vojska napravila uz "DRVENI ILI JUZNI MOST" za prelaz tenkova i ostalog teskog naoruzanja u ono doba.To su bili pokretni mostovi koji su se lako i brzo sklapali i rasklapali.Zivio!
Za razliku od mene koji znam samo price mojih roditelja, ustvari oca i djeda odlicno si napisao sve o mostu i kad bi se o svim lokalitetima oko Knina napisalo nesto tako sazeto i pametno mogla bi se sastaviti monografija. Evo, predlazem pisanje o Marunusi, ako se moze pisati bez malo slobodnijih detalja.
Marunusa je jedno od mjesta na kome sam ostavio djetinjstvo. Ime je dobila, navodno, po stablima kestena, koje smo zvali i maruni, mada ja na tamo nikad nisam vidio stablo kestena. Omedjena je Krkom i padinama tvrdjave, a po pricanju starijih, nekada se odatle vadio kamen kojim je gradjena tvrdjava. Tako je i nastalo to udubljenje u padinama na cijem se vrhu uzdize nasa tvrdjava. Kao klinci pokusavali smo savladati tu prepreku i osvojiti strminu te se od Marunuse uspeti na tvrdjavu. Na turskom dijelu tvrdjave, na strani iznad Marunuse ima jedan prozor kroz koji smo ulazili u tvrdjavu. Inace, u to doba ulaz na forticu se naplacivao. Bilo je vise cuvara od kojih su najpoznatiji Remeta i Ante Jelovina.
U Marunusi bi najprije iznikle ljubicice i visivabe te su nas tamo vodile u setnju tete iz naseg vrtica smjestenog nasuprot starog autobusnog kolodvora. Ljeti smo pored Marunuse prolazili kad bi u klapi ili sa roditeljima isli na kupanje na Raljevac. Inace mi klinci iz donjeg dijela grada smo Marunusu i Ljubavni kuk svakodnevno pohodili, narocito ljeti.
Odmah poslije onog rata na desnoj obali Krke, prekoputa stare klaonice i negdje ispod Ljubavnog kuka sagradjena je streljana gdje su skolarci vjezbali gadjanje u sklopu predvojnicke obuke. Posto je u ono doba Krka cesto poplavljivala pocetkom sedamdesetih streljana je sagradjena u Marunusi. Tu su se gadjanju ucili svi kninski srednjoskolci.
A kad smo se zamomcili u Marunusu vise nismo odlazili.Tacnije, danju nam nije padala na pamet. Cim smo poceli gledati za djevojkama Marunusa nam je bila kao dar sa neba. Iskradali bi se iz drustva i sa svojom odabranicom bi zavrsavali u Marunusi. Nije bilo lijepe ljetne noci bez nekog para na mekanoj travi oko streljane.I tako, dok su danju tu odjekivali hici iz vojnickih pusaka, koje su srednjoskolci morali ispucati u sklopu predvojnicke obuke, nocu su se tu culi neki drugi hici. Lijepa nas Marunusa.
Kada bi Atlagicev Most i Marunusa i Ljubavni kuk znali da govore sta smo mi momci curama na tim mjestima lagali mili boze imalo bi matrijala za vise romana .
Bilo mi je onda 18 godina kada sam sa jednom curom iz Zadra staja na mostu bila je Nedilja popodne zima u Kninu nemozes covjeka sresti na cesti kako je bilo ladno .
Ja obradivam Zadranku da idemo u Marunusu i pricam joj bajke da cu se sada popeti na badnjeru da u joj skinuti mjesec sa neba samo da ode smenom u Marunusu do streljane ves sam se okocijo od zime dok sam staja tu na mostui koje sam joj bajke prica ali nista od Marunuse smrzasase je sam joj davo moj kaput kavo pravi kavalir ali nito nije pomoglo.
Zele taj prolazina mala vrata na tunelima su imala zeljezna vrata za taj prolaz nije svako zna od klinaca u Kninu desno od ti vrata kada izides vani pa par metar desno ima jrdna mala kula ili kavo spilja a ispred te kule je jedno stablo pa sakriva ulaz u kulu.
Mi Srancari smo isli kroz taj prolaz uvjek na Spas ili kada bi napadali na Boricane kada bi dosli na Spas .
Tu povise marunus je prije bilo puno Golubova di su imali svoja gnjezda moj brat Mile (jaco ) vata mlade golubovei nosijo kuci jer prije u Strani je svak skoron ima Golubovepa je bila milina gledati kako leto povise starog Knina Zeljko Grubor je ima najbolje i Vinko Grgic golubove prevrtace.
Borici su najpoznatiji po tome sto sau tu zivjeli "Boricani",neprijatelji nas iz donjeg dijela grada. Kad sam krenuo u zabaviste u "velike".u "male" sam isao u zabaviste kod mosta Atlagica pa kad se ono zatvorilo prebacili su nas u zabaviste kod Borica,drugarice su nas vodile na igru u borice. Iz tog zabavista je kretalo i cvjetno korzo. Inace, kad je kasnije sagradjeno novo zabaviste bas u boricima zgradu starog je kupio advokat Aco Bjelanovic.
Borici su poznati i po tome sto se nalaze prekoputa ulaza u bolnicu.Tada su ulaz u bolnicu i ulaz u borice bili jedno nasuprot drugog. Zimi su borici bili dragocjeni jer se tu nalazila nizbrdica niz koju smo se po cijeli dan sanjkali. Ko na pravim saonicama, ko na kakvom drvetu ili lavoru. U boricima se nalazi i vodosprema koja se snadbjeva iz Crnog vrela i odatle se pune sve spine na zeljeznici. Zeljeznicari imaju svoju vodoopskrbnu mrezu koja nije vezana za gradsku i kad god bi nestalo vode mi smo odlazili na stanicu i tu punili kofe i bocune. Inace, borici su mjesto gdje su izvidjaci ponekad podizali logor i mi klinci smo se okupljali oko njih. Bio je to moj prvi susret sa izvidjackom organizacijom u koju sam se siroka srca ukljucio i sa njom dozivio bezbroj lijepih i nezaboravnih trenutaka.
Negdje pocetkom sedamdesetih pocela je gradnja novog vrtica u boricima, a odmah zatim se u drugim boricima poceo graditi Dom penionera. Tako su popunjena ova dva lijepa prostora u srcu grada. Prvobitna zamisao ondasnjih opcinskih glaversina je bila da se tu podignu parkovi i odmah poslije rata posadjeni su borici. No, nagli razvoj grada i njegovih potreba diktirao je drugaciji tok. Pragmaticnost je popbijedila i odluceno je da se na mjestu zamisljenih parkova u prelijepoj borovoj umi u srcu grada podignu preko potrebni objekti.
Poslije sam borice pohodio svakodnevno, u drustvu neke njezne i drage osobe ili sa svojim drustvom.Cilj je bio Dom penzionera i zabave sto su se tamo priredjivale, od tombole do kuglane pa do plesnih veceri.A kad bi meni i odabranici sa kojom sam plesao uz zvukove "Mobi dika" postalo prevruce povlacili bi se u osamu onih nekoliko preostalih borica. Naslonili bi se,ili sjeli ispod njih i uzivali u njihovoj zastitnickoj tami.
Prije bi mi kazali ajmo jedan dir napraviti oko Gajnace kada je ljepo vrijeme bilo pa sve uz prugu di su bil stajale parrnjace i one male maneverke .
Za nas klince je bila gajnaca intresanta za igrati jer je bilo oni malivangoncina kada su pravili novu stanicu i mecali nove kolosjeke .
jedan dijo Gajnace odma napocetku su odnosili sa kiperima i zasipali staru Orasnicu i barice prema Tviku za nove kolosjeke a i onda je i nova orasnica nastala uz gajnacu.
Prije po. Dogomoj Radic kavo trener NK Dinare je posla igrace da naprave dir oko Gajnace da nabiju kodiciju a on na bicikli za njima .
Gajnaca je bila interesantana za ljubavne parove i kibicere .
Ja sam isa sa jedno curom iz knina u gajnacu di sam bijo toliko vruc da se katastrofa desila a pa sta je bilio ma necu sada neki ce se poceti smijati
Starog zeljeznickog mosta preko Orasnice i njenog toka uz juzni zid Dinarinog igralista se sjecam kroz maglu. Pamtim kada su kiperi dovozili zemlju sa Gajnjace i njome nasipali Orasnicu. Otuda i onaj veliki usjek ispod kojeg sada vodi put za lozionicu. Sjecam se vojnih kamiona koji su takodjer nasipali Orasnicu i kad bi se zaglavili u blatu dolazili su vojni @dzemsovi@ da ih izvuku, sto je privlacilo paznju nas djecurlije oko igralista. Iza igralista je bilo gradsko smetliste i tu su dolazili smecari sa svojim kolicima i kamioni sa smecem pokupljenim po gradu. Prije njih su,sjecam se, smece kupili u kola sa konjskom zapregom. A uz zid igralista bila je smetlarska kucima na kojoj smo se okupljali i igrali.
Kad je iskopano novo korito Orasnice i sagradjen novi betonski most,a kolosijeci sa dva prosireni na desetak ,ja sam vec uvelike odlazio na Gajnjacu. Bilo je raznih povoda za to. Najprije smo po Orasnici i barama lovili ribu pa su nam trebali stapovi za pecanje i njih smo nalazili po Gajnjaci u obliku mladih satabala jasena. Poslije smo na Gajnjaci pravili kule, na skrovitom mjestu bi uredili skloniste i tu kradom dolazili. Ovo me odmah podsjeti na prijatelja Branka Marjanovica-Curu sa kojim sam cesto pohodio Gajnjacu. Nesto kasnije smo krali sekundarne sirovine po zeljeznici i skrivali ih u gustisu Gajnjace a kasnije odnosili u otpad na Desicu, gdje smo to unovcavali. Najcesce smo krali bakrene cijevi sa parkiranih parnih lokomotiva, a uskakali smo i u otvorene vagone koji su prevozili staro zeljezo u splitsku Zeljezaru. Kasnije smo uocili da to rade i zeljeznicari i mi bi se privukli kolosijecima i motrili na njih. Kad bi izabrali kakvu cijev ili drugi pogodan metal i izbacili ga sa vagopna, zeljeznicari su ga skrivali u grmlje uz prugu. Nase je bilo samo da ga , posto oni odu za poslom, uzmemo i odnesemo do Tome Mrdje, koji je to redovno otkupljivao. Sjecam se da je uvijek pitao odakle vam to i kad bi mi rakli da smo nasli on se cudio kako to on nikad ne moze naci.
Jos kasnije sam na Gajnjacu, odnosno u nekadasnje kule odlazio sa simpatijom, odnosno djevojcicoim sa kojom bi uzivao u zastitnickoj skrovitosti bujne sumice . Pokraj prve i druge Gajnjace smo ljeti cesto prolazili dok smo pjesacili u pravcu Sarenih jezera. Cesto smo znali skrenuti na brdasce i nabrati bresaka u vocnjaku Nikse Tonkovica, koji ga je zestoko cuvao pa je to bilo i opasno. Ako je on bio u blizini brali smo drenjine, kupine i gloginje, po onoj kad nema mrsave dobra je i debela.Pokraj zeljeznicog mosta na splitskoj pruzi stanovao je nas drug Baja amerikanac pa smo kod njega cesto dolazili na partije poklape i mausa.A u prvoj Gajnjaci je stanovao nas drug Deva.
Kad sam se zaposlio u Dizel depou pored Gajnjace sam svakodnevno prolazio ,a gostiona neumrlog Jase Popovica mi je bila jedna od omiljenih destinacija.Tu sam odlazio na marende i vecere, sa drustvom na pijanke,ili smo igrali balote ili se kockali/remi i poker/.
Od najranijih djecackih dana ovo brdasce koje zovemo Gajnjaca sam gotovo svakodnevno pohodio.Zavolio sam ga i prihvatio kao svoje i zato kad sam god u Kninu skoknem do teretne stanice i popnem se na Gajnjacu.Tek da joj se javim da sam stigao i da je nisam zaboravio.
