Ozivljavanje grada

[Vjeko]

Ispod starog zeljeznickog mosta biji je i jedan mali most di si moga da preces preko Örasnice.
Kada su rusili stari most u zidu od mosta su radnici nasli veliko klupko vodeni zmija kazu da je bilo par stotina niko se nije usudijo da i dira nego su ji polili sa naftom i onda zapalili to je bijo cirku za nas klince kada su zmije vatale maglu prema orasnici ikada su radnici poceli sa lopatama mlate po zmijama ta zabava je trajala dobri 2 sata.
Ja i braca S. smo kada se nova stanica radila imal smo dosta posla jer kada su mecali cjevi za vodu izmedu prvog kolosjeka prema teretnoj stsnici te cjevi su bile debele 20ce i od tuca mi smo svaku vece razbzli 2 cjevi i onda te komade bacili u bare dva dana da izgledajukavo da su ti komadi stari tako da smo namazali i malo blata jer Tode sef otpada nebi kupijo ali koji vic kavo Tode nije znavo da nisu tocisti racuni kada mi vec par dana nosimo u vrecama tuc u otpad.
Kada smo Tomi Mrdi prodavali Klanpe koje smo maznili od poduzeca sta je radilo stanicu u Kninu to je poduzece bilo iz Sarajeva a oni su klanpe kupovali kod Tome tako da smo mi vise puta maznili iste Klanpe onda je Tome dobar posa radijo a i mi pita nas Tome znamo di se koja sipka moze za jeftine pare naci mi kazemo samo kada van treba sjor Tomo nema zime
Kada se je most pravijo preko nove Orasnice onda bi mi skinuli skorom sve Klanpe sami ostavili par da se skela ne srusi dok radnici nedodu drugi dan.
Dobra stara vremena.

[detenene]

Jedan od krasnih nacina ozivljavanja duha starog Knina je natjecanje u nabrajanju koliko je tko i cega ukrao. Predlazem da se uz Vijeku i ostalu ukljuce i iskreno nabroje sve sto su maznuli kako bi duh stranicara opstao stoljecima. Eto kao primjer, moj je rodjak odnio obje kase iz SDK, razbio novu kasu u Komercijalnoj banci i dvaput opljackao gotovinu kad se prevozila za place u TVIK-u. Osim toga je poskidao sve kupe sa zgrade Opcine i skinuo 40 kvadrata asvalta sa ceste ispod Suda. Da ne nabrajam koliko je samo betonskih stolova odnio sa pijace sam, na ledjima. Vijeko, samo naprijed, opet su tvoji ''nestasluci'' na redu pa neka ovi mladji vide kakvi su bili stari Kninjani.
Mladjima: Nije sve bilo bas tako, bilo je i lijepih stvari u Kninu.

[Dean Beric]

Otac me je tjerao uciti violinu. Nikad je nisam zavolio, ali je i dan danas volim poslusati. Kako je onda bilo jako tesko nabaviti kolofonij kojim se postizalo jace trenje gudala morao sam koristiti komadice, a jednom sam uspio ukrasti komadic u spremistu vojne glazbe, jer su kraj limenih imali i ostale instrumente. Poslije toga nisam krao dok nije doslo vrijeme kradje zenskih srdaca. Sto sam tada uspio pokrasti i danas me veseli.
Nadam se da se u kradje ne racuna i kradja vocaka sto nam je bila jedna od igara jer smo sve ubrano odmah pojeli bez ''postizanja nezakonite imovinske koristi proskribirane pozitivnim propisima''.
Jedna vrsta kradje je i prepisivanje skolskih zadaca i majstorstvo dobacivanja papirica sa rijesenim matematickim zadacima prijateljima sam uzvisio do savrsenstva. Kako nikad nisam bio uhvacen vjerujem da bi mi trebalo biti oprosteno, ako zbog niceg drugog ono zbog vremenske distance.

[Goran Zelic-Zele]

Sjecam se jos jednog mosta preko starog toka Orasnice.On je bio veza Barica i Rive a nalazio se iznad skalina,odnosno ispod starog Antulinog zahoda na Rivi.Bio je to mali betonski mostic preko kojeg se odlazilo na barice.Odmah na pocetku barica,iznad skalina bila je nekakva porusena betonska gradjevina,ne znam cemu je sluzila.U to doba za nas klince barice su bile ogromne,a ove spomenute su bile prve bare i one su se kosile.Postojale su i druge barice,one su nama klincima bile daleko i na njih smo rijetko yalayili,jedino kad smo trazili guscija jaja.
Stotinjak metara dalje od mosta Orasnica se ulivala u krku,a bilo je to odmah iynad skele preko Krke.Na tom m jestu su kasnije vojnici izgradili drveni most preko krke.

[Petar-Peky Bukarica]

Danasnja mladost ili ovi malo stariji od njih tesko mogu shvatiti zivot kakvim se zivilo 50-tih i 60-tih u Kninu .
Vjeko prica svoju pricu , koja je slicna i prici moje mladosti a i moje ekipe .
Poslje 5/6 sati provedenih u skoli zivot se odvijao na ulici, zidicu, baricama , rivi , tvrdjavi , spasu ... Posao nam je bio izmisljane igara ili pizdarija , gdje i kakvu stetu napraviti ili kako zaraditi koju kintu za kolace , kino ili cirkus .
Normalno da nisu svi tako zivjeli . Mozda ce netko i od njih napisati svoje vidjenje djetinjstva i dozivljaja iz mladosti .
Detenene mozes li zamisliti klapu ( vragolana , berekina , mangupa , Tom Sawyer-a ... ) koja ima skolske praznike 90 dana . Jedina obaveza je doci kuci jesti i prespavati a sve ostalo vreme provode vanka . Ej , 90 dana . Vecina danasnja mladosti ( ne racunam kriminalce i beskucnike ) bi za 9 dana uginula pored neke neonke u nekom izlogu ili u cosku wc-a sa povezom na miski .
A mozda i gresim , hm , koj ga zna , koj ga zna .

PS : Toplo preporucujem film "Amarcord" Frederika Felinija onima koji ga nisu gledali a i repriziranje nece skoditi .

[detenene]

Sva su djetinjstva ista, samo je moje istije od drugih. Otkako je svijeta i vijeka roditeljski posao je bio uputiti djecu u zivot, a djeciji posao je bio ne slusati roditelje. Kazu da su u staro vrijeme momci pratili kako bi se cure setale od ferala do ferala, a oba su bila blizu hotela i to onog na pijaci, jer Grand nije bio ni blizu pocetka. Kako su i majke i strine i ujne isto tako vrlo pazljivo pratile da postena cura nikako ne izadje van kruga svjetla zadnje lampe, najveca je umjetnost bila napraviti samo pola koraka u mrak, brzo dodati ceduljicu onom kome je namijenjena i jos brze se vratiti pod zastitnicko svjetlo.
U to vrijeme su ferije trajale drasticno duze jer nisu svi isli u skolu jer bi poceli raditi vec sa 12 - 13 godina. Ni onda, ni poslije, ni puno poslije, ni jucer ni danas, a nadam se niti sutra u djecje vragolije i nestasluke ne moze se ubrojiti niti ondasnji vandalizam niti danasnja bezizlaznost.
S radoscu citam kako se nekad nesto desilo, osim kad se pojave samohvale za nepristojne postupke. Valjda je u onom vremenu u nasem gradu bilo i veselijih dogadjaja od razbijenog giza. Tako ja zamisljam klape berekina, mangupa, Hucklberry Finova i igara i pizdarija ali uvijek u laganom strahu kojeg danas zovu: ''Ajmemeniubicemecaca'' ili ''Ajmemenistacerecimater''

[Aco Dimitrijevic]

da. amarcord.
ili jos "secam se"...
grad ce zivjeti sve dok ima ljudi da o njemu svjedoce, sve dok ima onih koji prenose kroz pricu zivot grada, kakav je bio nekad i sada.
i opet. ljudi su ti koji znace zivot, koji siju i uspomene koje radjaju ta divna osjecanja blagosti, ljepote i ljubavi...

[Goran Zelic-Zele]

Jedno vrijeme smo mi klinci oko igralista poludili za raznim vrstama naoruzanja. Osim pucanja uz pomoc karabita, kojeg smo zicali kod zeljeznicara na stanici, proizvodili smo i licno naoruzanja. edno vrijeme su to bile puhalljke kroz koje bi snaznim duvanjem pucali u metu. Municija je bila ili zeleni plod kostela, kojih je bilo u izobilju, ili one crvene bobice koje s jeseni zacrvene kninske parkove. A mete su bile djevojke i djevojcice, koje bi sacekivali u zasjedi i kad bi ispucali municiju bjezali smo ranije utvrdjenim putem. Bila je to i prilika nas momcica da na svoj muski i surov nacin izrazimo ljubav prema svopjoj simpatiji, koju smo i najcesce gadjali.
Jos ranije naoruzavali smo se prackama kojima smo isli u lov na- vrapcice. Raslje bi nalayili na Gajnjaci, kozica za municiju se radila od jezika kakve stare cipele, a gumeni lastici su se sjekli od stare gume za biciklu. Drvoredi od Doma JNA pa do pijace bili su u to vrijeme puni tih malih i dragih pticica. No, koliko god one bile drage mi smo ih nemilice tamanili , ali ne iz zadovoljstva nego iz mnogo prozaicnijih razloga. Nasi su kod kuce od vrabaca pravili ukusan rizoto i naprosto su nas nagovarali da odemo u lov za sutrasnji rucak. Taj lov je uzeo toliko maha da su nas nasi dobri milicioneri nemilosrdno ganjali kad bi vidjeli pracke u nasim rukama. Zato smo mi izmislili posebnu tehniku, raslje u jednu ruku a kozica u kojoj je smjesten kamencic u drugu i ruke bi se prekrstile na prsima.Cim bi vidjeli metu na nekoj grani brzinom munje bi ispalili hitac, a najcesce smo bili dobri strelci. i brzinom munje stavljali u njedra jadnu pticicu .i opet bi prekrstili ruke. Zacudo miliciji nije bilo sumnjivo zasto odjednom svi mulci setaju gradom sa prekrstenim rukama na prsima.
Danas mi je jako zao tih dragih malih pticica, ali onda su vremena bila drugacija.

[Aco Dimitrijevic]

U ono vrijeme nije bilo te Dinarke, niti Dalme, pa ni Name, koje bi mogle da pruze kupcu barem priblizan dozivljaj i zadovoljstvo, kao sto je to bio slucaj sa nasom prodavaonom kandita. Ko je god tada mogao, u narocitu nabavku za kucanstvo, putovao je u obliznje ve6e gradove ili cak u tadasnje republicko srediste. Ali za potrebe svakodnevnog zasladjivanja svoj grad nije bilo potreba da napusta.

Danas, vec polako cili iz pamcenja naziv te prodavaone. Za pamcenje su njene dvije lokacije u gradu. Prva, u prizemlju, na uglu dvospratne ku6e od kamena. Bilo je to sa desne strane glavne ulice na ulasku u donji dio grada, podno sirokih, neuobicajeno dubokih skalina, od sedre i od dugog vremena uglacanog, zaobljenog kamena, oko kojega je s proljeca izbijala trava. Sa desne strane te radnje nalazilo se stoljetno stablo, pod kojim je bio kiosk sa dnevnom stampom, revijama, prvim velikim ukrstenicama i cigaretama. Kada je prvi put bila zatvorena ta radnja, samo koji mjesec potom, zasijala je jos ljepse u velelepnom, cinilo se svom zastakljenom prostoru, odmah preko puta hotela, povise Miljakovca i knjizare sa papirnicom. To je ujedno bila i njena druga, posljednja destinacija. Ubrzo poslije, na tom mjestu otvorena je moderna apoteka.

Ostalo je nepoznato vrijemeo gradnje te one kamene kuce. Nisu poznati ni njeni prvi vlasnici, kao ni to kako je doslo do toga da jedna takva prodavaona bude otvorena kod nas i bas na tome mjestu. Svi ovi detalji koji naviru uz dubine sjecanja, zapljuskujuci prijatnim osjecanjem, nisu nista u usporedbi sa uzbudjenjem koje bi kupac osjetio prilikom ulaska unutra. Njen izlog i vrata, od drveta, obojenog u svjetlo plavu boju, bili su nekako maleni, gotovo skuceni. Od sunca izblijedila, papirom fudrana unutrasnjost izloga, bila je u stanju da ozari nekom narocitom toplinom. Ccak i u zimskim dane, taj izlog je bio u stanju da zagrije, zivo podsjecajuci na duge, ljetnje dane, praznih gradskih ulica, sa mirisima nedjeljnih ruckova i domacih slastica, koji su, kroz pritvorene skure na prozorima, zapljuskivali narocito intenzivno sjenovite strane ulica. Ili je to mozda samo tako izgledalo prolazniku kojemu je bilo prijatnije da zastane u debeloj hladovini.

Ulaskom unutra, sve je bilo upravo suprotno utisku malenkosti stvorenom izvana. Sucelice od ulaznih vrata, pa na slovo “G” ulijevo, prostitala se tezga, zuto uglacane povrsi.Iza nje, u malenim, od drveta fijokama, opet obojanih u nezno plavo, od poda pa do plafona, sa staklenom sprijeda, bilo je svega sto se moglo zamisliti. Na jednoj strani, onoj lijevoj, valjda, bilo je brasna, pirinca, ulja i secera u kocki i kristalu, a sve to u pregradama sa kosim poklopcima, koje su isle od poda do visine tezge. Iznad njih na policama su bile naslagane riblje konzerve, konzerve pasteta i mesnog dorucka, gulasa i drugih gotovih jela, a bilo je tu i mijesane marmelade u teglicama i vazima, flasa vocnih sirupa, narocito malinovca i onog od marelica, kao i prvih kesica koncetrata gotovih supa. Pravo carstvo slatkisa dominiralo je sitnim, zastakljenim pregradcima iznad sanka, bas naspram ulaznih vrata. Tu je bilo uredno rasporedjeno cijelo carstvo keksa, cokolade i bombona. Samo jedan ulazak u prodavaonu nije bio dovoljan da se zadovolji glad djecjih ociju. Cekajuci na red da bude usluzen, kupac je mogao u miru pogledom da otvori svaki od desetine malih pregradaka. Na jednoj strani redjali su se uraeno sortirani, cajni kolutici, napolitanke sa vocnim punjenjem i sa nugatom, medenjaci, keks Pettit Beure, a posebno Albert keks, od kojega onda nije bilo ukusnijeg. Tu su jos bili i keksi sa filom od voca i kakaoa, koji je ujedno spajao dvije simetricne polovice keksa. Onda je dolazio, cinilo se, nepregledni red prozorcica sa bomboama: mlijecnim karamelama, ljutim, mentol bombonama, uvaljanih u prah secer i tvrdim bombonama, bombonama sa okusom jagoda, limuna i pomorandze, sa bombonama od ljesnjaka i kokosa, cokoladiranih bombona punjenih vocnim sirupima, seri brendijem i kremovima. Plavi devet sa crtom imali su svoje posebno rezervirano mjesto, uvjek napola ispraznjeno jer je njihova potrosnja medju djecom bila jos uvijek najveca. Kruna svemu tome beli su odijeljci sa cokoladom koji su slidedili. Bilo je tu cokolade za kuvanje, mlijecne, cokolade sa kafom, onda pokoja secerna tabla i prve domace bijele cokolade, koja su jos uvijek imala boju kakao praha rastopljenog u vrucem mlijeku.

Posebnu pricu zavredjuje sjor od prodavaone. Kazu da je to bio Gojko Kukolj , jedan nada sve sarmantan, ljubezan i duhovit covijek, tada vec u zrelim godinama. Uvijek uredno ocesljan sa zalizanom kosom, u bijelom mantilu, i uglacanim cipelama, sa velikim osmijehom, usta, punih svjetlucavih bijelih zuba. Nista manje zadovoljstva od kupovine kandita nije bila ni procedura samog usluzivanja. Kroz biranje, vaganje, cakanje na red, vodili su se svakojaki razgovori, o zdravlju, o ukucanima koji su ostali doma, o reumi, buri i snijegu koji je te godine ostao na Dinari sve do polovice svibnja, o mladom zelenisu za supu, o ponudi mesa toga dana u mesnicama, o drzavnim praznicima i nedjeljama, za koje su samo starije gospo|e mogle da izgovore pridjev sveti dani.

Ono sto je za omladinu predstavljao dom JNA subotom uvese, ili sto je za radne ljude poslije posla bila koja od brojnih gostiona, to je za vrijedne domacice i njihove najmladje, bilo iznena|enje u bijeloj papirnoj kesi, na vrhu korpe sa dnevnom spizom, pribavljeno iz jedinstvene gradske prodavaone kandita u Kninu.

[Petar-Peky Bukarica]

Ma , svak pise o onome sta zeli da izdvoji iz svog zivota . Bitno je da nikoga ne vredja i da smo tu . A sto se tice hvale , svi se mi hvalimo cim pocnemo da pisemo , netko s'ovim a netko s'onim .
Nego , sjecam se Aco te "Delikates" trgovine preko puta Hotela , tu je radila gospodja Runjic . Trgovina je bila puna staklenih tegla sa bombonima i cokoladinima , pa gumeni bomboni u obliku zivotinja , pa bomboni koji su se vjesali na boric , zamotani u papir sa resama , raznih boja , pa ...
Trgovina cista , uredna i puna miomirisa . Da danas osvane u svom svjetlu sa gospodjom Runjic iza banka , vjerujem da bi pravila zavidan promet .
Nisam siguran ali cini mi se da je na izlogu sa vanjske strane bila postavljena zeljezna sipka da se zastiti izlog .
Tu smo rijetko zalazili , cijene a i blizina Dzeme su bile uzrok tome .
Eh , Dzemine sampite , krempite , baklave , urmasice , tulumbe , ruske pite , strudle od jabuka , krofne , princes krofne ... !
Na tanjir krempitu , sampitu i baklavu , da onaj toc od baklave udje u donju koru od krempite i sampite , hladnu limunadu u casi sa debelim staklom , ako pane na pod da se ne razbije , pa krenes onom malom viljuskicom , mmmmmm , njam njam .

[Jovan-Repko Urukalo]

E Peky,nabroji ti sve sto se moglo kod Djeme kupiti i osladiti se,ali ne spomenu ti famozni Djemin sladoled,koji je bio poznat ne samo u Kninu nego i u siroj okolici,Ja mislim da nema Kninjanina koji nije oprobao Djemin sladoled i ko nije znao za Djemu,Bio je glavni na proslavi 2gog Maja na Burumu,svake godine. i djeca su ga vise znali nego ucitelje.Poznata njegova reklama:sladoled,sladoled,usta ladi iz djepa pare vadi!

[Dean Beric]

U toj radnji Delikatesu, meni skoro preko puta, poslije gospodje Runjic radio je Gojko Kukolj. Uz sve nabrojano bilo je i rum-stangi i zele-bombona. Danas se sve to moze naci bilo gdje, ali kad god sam kupio nikad nije imalo isti okus kao onaj iz djetinjstva. Ispred radnje je bila velika cjevina s dva drzaca i na nju se moglo nasloniti. Nikad nije bila konacno obojana. Kad je zatvoren Delikates prostorija je preuredjena u poslovnicu Turistickog drustva Knin.
Kod Dzeme je bilo i sam-rolni i madjarica, da spomenem i jabuke u slafroku (oblozene ostakljenim secerom), a najzanimljiviji je bio 'zimski sladoled', ustvari neka krema oblika kugle u kornetu. Ako bi se uslo u Ozegovica dvoriste moglo se kroz prozor s resetkama vidjeti kako nastaju kolaci i dobiti koji komad na poklon, samo ako sacuvamo tajnu da je iza besplatno.
Pravo prezime Dzemaili je dalo nadimak prvom Dzemi, a poslije i ostalim redom do malog Dzeme koji je tu radio vrlo mlad. Cak smo i slasticarnu Uzeiri mi odozdo zvali 'Gornji Dzemo'

[Aco Dimitrijevic]

eto, valjda je upravo to i bit ideje koja stoji iza ove jedinstvene galerije. jos malo i grad ce potpuno da ozivi. a i mi sa njime jer kao da sjedimo skupa u basti doma, na zidicu ili nekom od mnogih drugih mjesta ( a ima ih zaista mnogo, mada uvjek toga i nismo svijesni) i razgovaramo. mi razgovaramo, dopunjavamo jedni druge a grad zivi, u nama i za sebe.

on ponajprije zivi u uspomenama sviju nas ali on zivi i danas. uspomene zadrzavaju proslost onakvom kakva je ona bila. ali to je samo proslost. medjutim, ono sto mi sada osjecamo dok se prisjecamo i pricamo to je ovo sada. tu mi opet ulijevamo punu energiju i u grad i u nas pa zivimo i mi i grad i danas i nadalje. sta vise mi dogradjujemo i dalje gradimo nas grad

[PALE]

Da li neko pamti staru Nenadovu parfimeriju koja je bila 20 metara niže od zidića, desno od ulaza u hotel ? Drveni namazani pod a unutra miriše . U jednoj činiji franje ! Izabereš 2,3 ako kupuješ 5. One ostale ti prodavac dodjeli po svom izboru, da mu ne pokupiš sve troperke. Nisam baš ni siguran da je to bio Nenad, kasnije je otvorena ona parfimerija na samom ćošku u donjem gradu,ispod platana, u koju je uletio Bejki folksvagenom, vraćajući se s mora.

[Nada-Naca Jaramaz]

Pa vi ste pravo ostarili kad se svega sjecate . Salim se, naravno! Ja se pokusavam sjetiti te parfimerije Pale, ali nema sanse. A o franjicama da i ne govorim. Sve hocu da lociram tu parfimeriju, ali ne ide nikako. Ima li kakva slicica iz tih vremena? Mozda bi mi to pomoglo. Ili da ja uzmem neki ljekic za memoriju, mozda bi to bilo bolje
Veliki poljubac svima