KNINJANKE I KNINJANI

[Vjeko]

Susret u Subotici


Nakon 20 godina ajde dodacemo malo zunte tako da ima malo vise od 20 godina sa mojim priljateljem i skolskim drugom Dragom Medicem u Subotici.
3 . 11.2012 .godina.
Toliko sam bijo uzrujan i sretan da cu jopet Dragu viditi.
5.15 ujutro stize Autobus iz Beograda tu u centru Indije ima sam par minuta pa sam usa u pekaru da nesto kupim za dorucak .
Izidem vani iz Pekare kada dva Pasa stanu ispred mene i gledaju moj skartoc kako ja vadim moj sengvic a one oci govore sve kaze ja ko nevoli zivotinje nevoli ni Ljude tako ode moj dorucak i osta samo cola za piti.
Dode Autobus skorom prazan uzmem kartu za Suboticu pitam kada stizemo onako o duture u Suboticu Kondukter mi kaze oko osam sati .
Tako se poce cjeli film okrecati od prvoga razreda iz stare skole pa sve sta smo radili i dozivljajali u nasemu rodnom Kninu kavo drcina imomci u Domu Jna i po kninskim zabavama i na zidicu i one kninske baze i kninski suvi humor tako da sam se poce smijati u autobusu jeli takvog homora i baza si moga da cujes samo u Kninu od pravi Kninjan jer to se gradilo stotine godina P. stari Sole .Mute P. Doko .Struco itd.
Prolazim kroz Backu banat kroz ona stara mjesta ona ravnica nigdi kraja tudale su dolazili Sremski Cantruni od 30 kila di smo mi klinci istovarali na zeljiznickoj stanici u Kninu a kasnje krali Nalozi i bacai u Krku da se ladu,
Osam sati prolazi Autobus kraj Tvornice Pionir poznati bonboni Negro sa slikom dimljecara Autobus je stiga na stanicu srce lupa oceli me Drago prepoznati ili ja njega .
Izlazim vani iz Stanice tri cetri cojeka a nigdi Drage gledam ja okolo navokol mislim da Drago jos spava jer mi je Dragina zena Beba da on uvjek spava do osam sati kada sam Bebom razgovara kada krecem iz Indije .
Ajde ide nazvati da mi kaze koja ulica pa cu sa Taksijem kada vidim na drugom kraju stanice tipa 190 visina dugi mantil sesir na glavi otangani brkovo ka Englenski ispektor ruke na guzici jeli to Drago nigdi nikoga samo naz dvoje i idemo jedan prema drugome i vidim poznati hod od Drage oco su mi odma postale vlazne jer sam toliko sreta bijo nakon toliko godina Dragu viditi
U onom mometu kada smo se zagrlili ti 20 godina i nesto zunte se je izbrisalo kavo da se nismo vidili par dana .
Posto Drago par minuta stanije od stanice poceli malo cakulati od Kninu nekima nasim kninjanima mozda se nekima stucalo kada smoi spominjali.
Tako kazem ja Dragi ajme ljepe one ravnise a on meni Slajmane ajde u pizdu Materinu ti ka moja sestra Branka kada idi u suboticu nece da vozi autom putom nego starom cestom pa stalno kaze ajme ljepi Suncokreta a ja popizdim starom cestom mi treba tri sata a autom putom sat ipo
vidi ja ostalo sve po starom.
Dosli mi u stan vidi Bebo Slajman se nista nije promjenijo pozdravim se sa Bebim odma po naski Slajmane jesili Dorucko nisam moj dorucak je osta u Indiji odma Drago skoci do pekare i donesemi burek a uito Beba spremila kafu i tako mi nastavili da pricamo od ovome i onome
uto je dosa i Zota Vukadin ja sam se osjeca kavo da sam u Knini a ne uSubotici to je tako bilo ljepi dan 3.11.2012 je poseban dan .za me
Vjeko

[Stevan-Stiv Biserko]

In memoriam
Knjiga pisana o njoj mogla bi poceti od pocetka pedesetih godina.Knjiga o
jednom vremenu,u kojem je svojim odabranim zivotnim pozivom ostavila
neizbrisiv trag svoje neizmjerne humanosti kao neumorni cuvar zdravlja,
da bi pocetkom dvihiljadite godine,kad je njezino istroseno tijelo pocelo da
popusta,sklopila svoje umorne oci,lako bez bola i smrtnog straha ka sto to
dolikuje onima koji su drugima samo dobro cinili,a njima se je uskratila
priliko da joj se oduze.Otisla je tiho i skromno,dostojanstveno ka sta je i zivjela.
Suocena sa teskim problemima i prilikama,kada se je tada jos tesko
zivilo,usprkos svim teskocama izborila se je da se iz naroda kao tesko
breme pomalo nazadnih shvacanja o vidovnjacima i vracarama izbaci,pa u
tako teskim uslovima rada i opreme svojom neumornom svijezinom nikada
nije odustala od poziva kome je njezina pomoc bila potrebna,jer je znala
da zdrav covijek ima bezbroj zelja,a bolestan samo jednu-da ozdravi.
Pripadala je onoj vrsti kjudi koji se pamte po svojoj pozrtvovanosti i humanosti
ostavivsi blistav trag o najljepsim ljudskim osobinama ispoljenim
prema bolesnicima sto je bila i osnova njezina plemenita zivota.Svojom
neumornom svijezinom,uvijek vedrim duhom i energiom tu svoju ljubav
za uspijehom dijelila je sa njima.Tiha i skromna,toplih rijeci ka ljek,ulogom majke
kao najcistiom duznoscu u tako mukotrpnom radu,
svojoj porodici,protkanoj sa unucima, neuskracuje zivotne radosti.
Iz vremena,za mnoge,izgubljenih sijecanja,zauvijek ce se pamtiti lik ciji
se zivot mogao skupiti u jedan cvijet,lik Sinjanke doktorice Hanje Grizelj
-ikone nekadasnjeg Kninskog zdravstva.

[lana]

Iako nije moja rođena tetka, nego tatina sestra od strica,
(slovenci kažu jednostavno teta in to je to, ne dijeli se na bližnje i daljnje tete... to sam u srcu odlučiš kako je)
i ne znam šta je bila meni, ali za mene je bila naša tetka Dragica.
Kako bi je opisala?
Možda sa riječima: mudrost, dobrota, uvijek spremna pomoći, skromna i ponosna.
Ljudi, kao tetka Dragica, će nam uvijek nedostajati, to su posebni ljudi koji čine naš život ljepšim i bogatijim.

Jednom prilikom, kad sam bila mala djevojčica, negdje treći-četvrti razred, neko mi u školi izmaknu novi zimski kaputić.
Toga ukradenoga kaputića se ja ne sjećam ali sjećam se dobro onog što ga je naslijedio.
To je bio moj najljepši kaput u životu i takav će i ostati, na to mjesto ne može doći nijedan drugi kaput.
A Å¡to je zapravo bilo?
Moj tata je ispričao teti Dragici što mi se desilo.
Tetka je odmah predložila, da mi se kupi materijal i ona će "časkom" sašiti novi kaput.
Rečeno učinjeno!
Dobila sam prekrasan kaput, bordo crveno - crni pepito uzorak, dvoredno kopčanje a stajao je kao saliven.
Kako sam bila ponosna na taj tetkin kaputić.
Od tada je tetka Dragica zauzela trajno prvo mjesto na mom pijadestalu popularnosti.
I tu će i ostati.
Bila je velika žena i velika Kninjanka.

[Petar-Peky Bukarica]

Priča o čoveku baršunastog glasa

Ponekad bi u ulazu iznad čuvenog bifea "Komitet" imao neobično zadovoljstvo da sretnem čoveka baršunastog glasa, čiji bi samo kratki odgovor: "Dobro veče.." još dugo odzvanjao stepenicama. Ne verujem da sam ga ikad čuo da peva, što je nevidjena šteta obzirom na kvalitet glasa. Takodjer, ne sećam se da sam ga ikad čuo da je podigao glas, a kamoli viknuo na Nadu, Dunju ili Vanju.Ja se ipak nadam da negde u zaboravljenoj paučini dugog hodnika i dalje odzvanja baš taj njegov, Veljin, baršunasti glas. Veljko Amanović. Nek mu je laka crna zemlja.

Napisao: rudvelajt

[Stevan-Stiv Biserko]

In memoriam

U 79-toj godini svoga zivota jedan:poznati strucnjak,
vrijedan covijek,uzoran muz i otac zatvorio je svoje umorne oci i dostojan
stveno i nepovratno otisao tamo gdje ga je uputio sam gospod bog.
Umro je nas Marko Milak.Svijetlost njegova bica,beskrajna plemenita
dobrota,vedar duh,plemenito srce i mnoge druge najlijepse vrline,koje
su krasile samo naseg Marka,sve je bilo dostupno onima oko njega.
Njegove ljudske vrijednosti moraju ostati u trajnom sijecanju svih onih
koji su bili uz njega,pa i dalje i posluziti kao trajan putokaz i primjer kako
se svojim radom i ponasanjem postaje velik covijek koji se nezaboravlja.
Cist,prav i plemenit covijek.Sad mirne duse mozemo reci da je nas Marko
pripadao onoj vrsti ljudi koji po svom znanju i umijecu predstavljaju
pravo bogatstvo znanja i strucnosti,neizmjerljivog znacaja u izgradnji
svakog zadatka udarivsi temelje snaznom zamahu razvoja opcine naseg
grada Knina.U svom zivotu duboko je bio iskren i vrijedan,jednostavan u
svemu,olicenje cestitosti i nesebicnosti,nesebicno ulaze cijeli svoj radni
zivot sa stilom nenadmasnog rukovodioca kninskog giganta "Tvik"-a,
ponosa Jugoslavenske industrije,trajno je obiljezio taj teski put
razvoja nase opcine i svojim dijelom potvrdio onu izreku:-Ako nista nijesi
ucinio za drugoga,nijesi ni zivio. Za koga nas Marko nije dobro ucinio?
Hladna statistika nestoji iza njega,vec njegova upornost,dosljednost,
znanje i neiscrpna energija sto ga je sve ucinilo jednim od najagilnijim
i spremnim da u svakom trenutku odgovori na postavljene zadatke na
teskom putu razvoja nase opcine,boreci se sa mnogim nevoljama.
Sve sta je radio radio je odgovorno,to na rezultate svoga primijernog
rada sa ponosom se je mogao osvrnuti.
Sa stim ponosom,koji je bio u njemu kad je zatvarao svoje umorne oci,
okruzen paznjom i ljubavlju svojih najmilijih,koji ga ispratise na vijeciti mir,
kojeg je svojim primijernim zivotom i zasluzio.Nas Marko Milak,koji je bio ono
sta je najteze biti-bio je covijek.

[Petar-Peky Bukarica]

IN MEMORIAM

Marko Milak

Nedavno je u Beogradu umro Marko Milak (1935) jos jedan od velikana kninskog kraja,ciji je zivotni put bio zasnovan na samopregornom radu za dobro Knina i Kninske krajine,u cemu se isticala neprestana teznja da doprinese boljoj buducnosti svog zavicaja.
Kratko posse osnivanja "Tvornice vijaka" u Kninu,kao mladi ekonomista,
Marko Milak biva postavljen za komercijalnog direktora,a nakon pocetnih teskoca u poslovanju firme,pocetkom 1967. godine,postaje njen direktor.I kao sto se ocekivalo,na funkciji direktora dosla je do izrazaja njegova izuzetna sposobnost za komercijalno,ali i za sveukupno poslovanje "Tvornice vijaka".Tokom tri decenije dugog rukovodjenja svoje delovanje je oplemenio neiscrpnom energijom,koju je nestedimice trosio na angazmane sa poslovnim partnerima,komorama,bankama i brojnim kooperantima.Bio je priznat i veoma omiljen saradnik mnogih licnosti starije generacije privrednika metalskog kompleksa "od Triglava do Djevdjelije".
Poznavajuci trend industrijskog razvoja tadasnje Jugoslavije shvatio je potrebu razvoja proizvodnih kapaciteta u "Tvornici vijaka",s ciljem da snabdeva domacu preradjivacku i masinsku industriju.pocetni korak je bilo udruzivanje u zajednicu Zavoda "Crvena zastava",a nesto kasnije i u Kombinatu "Zenica".Uz zamasna ulaganja ostvaruje se rekordna proizvodnja od 22.000 tona proizvoda,od cega je vise od 8.00 tona bilo namenjeno izvozu.Milak svrstava TVIK u red evropskih proizvodjaca vijcane robe.
Izgradnjom pogona u Kistanjama Bukovici inicirao je privredni razvoj regije i smanjio iseljavanje njenin gradjana.Sa vise od 3.000 zaposlenih osamdesetih godina proslog veka u Kninskoj krajini nije bilo sela a da netko od mestana nije radio u TVIK-u.Zbog svojih zasluga zavicajni Kninjani svrstavaju ga u svetle likove zasluznih gradjana Kninske krajine.Ni danasnji Knin ne bi smeo da mu to zaboravi.

Izvor : Politika
Napisao : Zdravko Raseta

[Petar-Peky Bukarica]

IN MEMORIAM

U koljevci izmedju Dinare i Promine,u rodnom gradu Kninu u zahuktalom ratnom vihoru daleke 1941-ve godine,
cestitoj tezackoj bracnoj zajednici,zeni Mandi i muzu joj Todoru Biserko,bog svojom darezljivoscu podari
prvenca i jedinca sina Jovana,te tako majka Manda i otac Tode sa tim bozijim darom u svojoj oskudici i nemastini
nastavise jos srecniji svoj zajednicki zivot sa svojom srecom,sinom Jovanom,a potom i sa dvije ceri Nadom i Jelenom.
Od malena je Jovica svu tu tezacku oskudicu ratom nametnutu prihvatio kao izazov i prkosno joj se suprostavljajuci,
voleci zivot,a ne da bi samo od njega uzimao,vec da bi mu i davao,voleci ljude,prigrlivsi obrazovanje od svojih
roditelja kao nasljedje ljudskosti i postenja kao trajno obiljezje svojih cestitih roditelja neodvajajuci se od toga nikada.
Svacija smrt je teska i tuzna,a jos je tuznija sto upravo uz takvu vijest pocimaju navirati sijecanja,koja
tugu neumanjuju.Ta vijest koja skameni i zaledi srce i dusu.Zavrsio se je zivot jos jednog vrijednog
covijeka i sad kad mu je bog otvorio rajska vrata i uputio ga u nevidljivi svijet,tamo gdje nema bola ni
uzdaha,podarice mu vijecitu svijetlost,koju je svojim primijernim zivotom Jovica i zasluzio.Covijek koji je
sav svoj zivot proveo u napornom radu za srecu svoje supruge Nevenke,kceri i sina.Zivece odskora sa
stalnim bremenom u izbijeglickoj dusi,ostatak svoga zivota nije mogao sacuvati u njegovoj punoci i
odbraniti ga za nova pregnuca koja je citavog svoga zivota uspijesno rijesavao,te da svoju dobrotu i
plemenitost,kao naslijedje od svojih roditelja prenese na svoje unuke,kojima je ostavio zajedno sa
briznom suprugom Nevenkom,dvima cerima,sinu,snaji ,sestri Jeleni,zetovima i ostaloj rodbini,samo
suze i veliku prazninu u srcima.Oni se nikad nece pokusati navikavati da te nema i radi takve istine
bol im je jaca,a bog ce im dati snagu da se nose sa bolom koji im je ostao kad te je uzeo..
Obiljezio si vrijeme mladosti naseg zajednistva.Od nepoznatog nikad drhtao nijesi,duboko si ljudski
bio iskren kao sto ti je sav zivot bio i nijedna te prepreka u zivotu nije postedjivala,te si uvijek uspravne i
muske odlucnosti i svojom plemenitoscu i dobrotom i velikim srcem zasluzio postovanje i vijecito
sijecanje.Njegova skromna sportska karijera uspijesno je zapocela na golu legendarne"Dinare",da bi
se nastavila u Sivericu i opet uz Krku na vratima mjesnog"Zeljeznicara",pa i na golu rukometasa.
Nebrojene su mu zasluge na organiziranju omladinskih aktivnosti nase opcine,tako da ce i na tom
polju svojom nesebicnoscu i aktivnosti ostati u sijecanju kao draga licnost,posto tvoje veliko
prijateljstvo sa svakim neumire,pa kad takav umre rijeci za oprostaj je twsko naci,pa zbogom
Jovica,zbogom rode moj mili.

Napisao : Stiv

[Petar-Peky Bukarica]

Sportske legende:Radomir Vukcevic-Pravio je cuda medju stativama!

Taman sam bio spreman da postujem dva članka o legendarnom Hajdukovom golmanu, kada sam malopre naleteo i na treći - nije me mrzelo da i njega prebacim u digitalni format, jer se baš u tom tekstu govori o nečemu što me je stalno kopkalo: zašto Vukčević, i pored ogromne želje, nije češće igrao za YU reprezentaciju? Da li se zaista radilo samo o tome da je tadašnji prvi golman Ilija Pantelić bio superiorniji, ili je ipak postojao nekakav tinjajući sukob između Vučka i selektora Rajka Mitića? Bilo kako bilo, najpre slede članci iz Plavog vjesnika krajem šezdesetih: priča o Vučkovim počecima i susret sa popularnom splitskom pevačicom Maruškom Šinković...
Netko je prije punih jedanaest godina, gledajući u Kninu jednu utakmicu kninske »Dinare«, rekao za mladog golmana Radomira Vukčevića: »To je igrač za kojeg će se jednog dana otimati mnogi klubovi, vjerujte!« Riječi su se obistinile.
No, mislim do nema smisla da govorim o tom kestenjastom momku tamnih očiju i izvanredne elegancije na kojoj mu zavide mnogi splitski momci. Najbolje je da taj 27-godišnji čuvar mreže splitskog »majstora s mora« sam kaže o sebi ono što možda dosad nigdje nije rekao, a što je i želio. Dakle, nova zvijezda, rođena gotovo preko noći, ali trudom i mukom, ima riječ:
- Ne znam ni sam što da kažem. Počeo sam igrati 1956. godine u Kninu, u»Dinari«. Iako sam počeo igrati gotovo prije 11 godina, baš nemam, bar ja tako smatram, neku osobito dugu karijeru. Smatram da sam tek počeo igrati, i to u pravom smislu riječi, po dolasku u »Hajduk«, gdje su me primili 1963. godine, dakle, prije četiri godine.
Možda će netko reći da je to ipak dugo razdoblje i da sam za to vrijeme već dao sve od sebe i pokazao se u svom pravom svjetlu. Međutim, to nije tačno. Još nisam pokazao sve što znam, upamtite, moja zvijezda još nije dosegla zenit, ona je tek negdje na sredini i ja još moram dosta učiti da bih se mogao usporediti s nekim igračem svjetska glasa.
Katkad se nevoljko sjećam onih prvih dana svog dolaska u »Hajduk«. Bili su tu sve veliki igrači, koji su možda pomalo s visoka gledali na mene, mladog učenika iz Knina. Međutim, nakon kratkog vremena to nepovjerenje je među nama nestalo. Danas u klubu imam veoma dobre partnere u igri, a isto tako i dobre prijatelje. To su između ostalihHlevnjak, Cuzzi i dr.
Dok postavljam pitanje o tome kako su reagirali njegovi roditelji kada su čuli da svoju karijeru želi nastaviti u Splitu, i to baveći se nogometom, Radomir pripaljuje cigaretu i žmirkajući gleda u nešto neodređeno, kao da se upravo sjeća »tatine vike i maminog velikog straha«, kada je čula čim će se njen sin baviti.
Kada mu je šibica gotovo opekla prst, na kojem se nalazila velika zlatna burma koju mu je tek nedavno mlada supruga stavila na prst, rekao je:
- Roditelji su se strašno protivili toj mojoj želji, pa je zbog toga bilo i plača i molbi, ali kada su shvatili da naprosto ne mogu živjeti bez nogometa, dopustili su mi da igram. Još i danas žive u strahu da mi se nešto ne dogodi, jer morate priznati da je moj posao ipak opasan, a što je najteže, veoma odgovoran.
Radomirova usta su se razvukla u dug šarmantan osmijeh kada je nastavio svoju priču:
- Već 11 godina stojim pred branikom, ali ni to dugo razdoblje nije pomoglo da se oslobodim onog čudnog osjećaja, bolje rečeno one treme koja me još i danas hvata prije svake utakmice.Ali, čim dobijem loptu u ruke, ona polako nestaje i ja postajem posve siguran u sebe. Ponovo se vraća pred kraj utakmice kada je tijesan rezultat ili kada gotovo o meni ovisi hoće li moj klub pobijediti.
Međutim, ja se nadam da će me ta trema ipak ostaviti, i to još u »Hajduku«, gdje sam produžio ugovor do 1971.
Na pitanje što bi preporučio svom sinu, ukoliko ga bude imao, čime da se bavi i na pitanje kamo će poslije isticanja ugovora s »Hajdukom«, odgovorio je:
- Nikada neću svom sinu sugerirati što da postane. Volio bih da bude nogometaš, samo ne nogometaš koji bi se pretvorio u monstruma i postao bolestan od želje za novcem i slavom, već da to bude samo zato što to voli, baš kao i ja.
Poslije isticanja ugovora možda ću produžiti ugovor za još nekoliko godina, a možda ću otići u inozemstvo da tamo, poput nekih mojih kolega, nastavim karijeru. No, nadam se da ovo posljednje neće biti tako brzo jer, upamtite, Split vrlo volim i za njega me vežu mnoge divne uspomene, prijatelji,
ljubav ...
Tako je završio razgovor s igračem rođenim 15. IX 1941. godine u Kninu, visokim 179 cm, teškim 80 kg i vlasnikom plavog »Kadeta«, igračem koji i sada ima iste prijatelje i navike kao i prije, s veteranom koji obožava dalmatinski melos, Marušku Šinković, Vicu Vukova, Pelea, Cappelinija (Kapelinija), za kojeg su se prije dolaska u »Hajduk« otimali veliki jugoslavenski klubovi. Rastala sam se od Radomira Vukčevića koji ne zna za »fjaku«, s dojmom da taj mladi čovjek svojom upornošću zaista može i mora sve postići.

Razgovarala: Jadranka Tokić, Plavi vjesnik, Jun 1967.

[Petar-Peky Bukarica]

Maruska-Vucko: CAKULE O BALUNU


Na jednoj prijateljskoj sedeljki zagrebačkih estradnih umjetnika poznata splitska pjevačicaMaruška Šinković bila je veoma žučljiva kad se povela riječ o tome što i kako bi se trebalo pisati o zabavnoj muzici. Bilo je dosta primjedaba na račun reportera koji, kako je to naglašeno bezbroj puta, često postavljaju nezgodna ili neukusna pitanja, zanemarujući, međutim, da u svojim napisima prikažu umjetnika-čovjeka.
Toj zgodi prisustvovao je i naš reporter, koji po kodeksu nije ustao da brani kolege i profesiju naprosto zato što je tu bio jedini predstavnik štampe, dok je pjevača i muzičara bilo napretek. Zato smo sa zadovoljstvom (i radoznalošću) dočekali mogućnost da uz pomoć ove rubrike okušamo novinarske sposobnosti žučljive kritičarke.
Za njenog sugovornika odabrali smo Radomira Vukčevića, danas najpopularnijeg nogometaša u gradu pod Marjanom. Premda nogomet kod Maruške ne izaziva osobito zanimanje (gleda samo utakmice na televiziji), nju je ipak obradovao naš izbor. Posredstvom novinara oni su se već i prije susretali u sličnim zgodama i stoga im je za ovaj razgovor bila nepotrebna konvencijalnost.
Razgovor se vodio u stanu Maruškine rodbine. Mlada domaćica je prije nekoliko dana stigla iz Sovjetskog Saveza, gdje je bila na višemjesečnoj turneji, dok se Vukčević vratio iz Italije. Tu je prisustvovao finalnim utakmicama Kupa evropskih nacija.
- Znaš, Radomire, za čitavo vrijeme naše turneje igrom slučaja sam morala budno pratiti sve utakmice našeg »Hajduka«, započela je razgovor Maruška. - U našoj je grupi bilo mnogo »Dinamovih« simpatizera. Svokodnevno bi se između njih i Miše Kovača zapodjevala prepirka čiji je klub bolji.
Nisam ti ja baš osobiti poznavalac nogometa, ali ipak sam se umiješala u tu neravnopravnu, beskrajnu diskusiju. Nisam im dala »gušta« da mi zadirkuju moga Dalmatinca. Za sve vrijeme boravka Ivica Šerfezi nas je obavještavao o svim sportskim zanimljivostima i vijestima iz zemlje.
Radovalo me je kad je i tebe Rajko Mitić poveo u Italiju. Na žalost, poslije te nisam mogla vidjeti na televiziji. Što je to bilo? Bar te je mogao uvrstiti u momčad na ponovljenom finalu!
-I ja sam očekivao da će mi Mitić baš na toj utakmici ukazati povjerenje, odgovorio je Vukčević, još i sad potišten. - Uoči te utakmice, sve talijanske novine su, prema Mitićevim tvrdnjama, najavile da će gol Jugoslavena braniti golman »Hajduka«. I naši igrači su bili uvjereni da će mi povrijeđeni Ilija (Pantelić) ustupiti svoje mjesto. Pa ipak, neposredno prije početka utakmice, Mitić je došao u svlačionicu i rekao nam da momčad ostaje ista, izuzevši izmjene Petkovića. Bio sam veoma ojađen.
- Pretpostavljam da je za svakog igrača nastup za nacionalnu vrstu velika počast. Ipak mi se čini da je tebi bilo osobito stalo da nastupiš u Rimu!
-Za svakog našeg igrača dobra igra na utakmicama finalnog dijela Kupa nacija predstavljala je životnu priliku da se nametne evropskim ljubiteljima nogometa. Imam 27 godina i još ću godinu-dvije igrati u zemlji. S »Hajdukom« imam ugovor do 1970. godine. Možda ću otići i prije.
Traži me nekoliko poznatih klubova iz Zapadne Njemačke, Holandije i Švicarske. Da sam u susretu protiv Italije nastupio i pružio dobru igru, bilo bi mi mnogo lakše sklapati nove ugovore s inozemnim klubovima. Za to nije dovoljno igrati dobro u svojoj zemlji!
Valja izdrzati do isteka ugovora
- Znači, i ti ćeš u pečalbare, iznenađeno će Maruška. - Ja to nikad ne bih mogla učiniti! Nogometašima zavidim na životnim uvjetima samo kad se nalaze kod kuće. No, taj višegodišnji boravak u stranoj zemlji mora da je vrlo težak! Sam si, bez ikoga svoga, prijatelja, znanaca...
-Sigurno, to će biti moji najteži dani otkako igram nogomet. Ali, što se tu može. Valja stisnuti zube i izdržati do isteka ugovora. A zatim put pod noge i natrag u domovinu. Ne valja što vijek nogometaša traje samo deset i nešto više godina.Kad prestaneš igrati, nitko se ne obazire na tebe. Sve ti postane nekako pusto, strano.
Kod vas pjevača je ipak drukčije. Ukoliko si dobar i ideš ukorak s vremenom, možeš dugo opstati. Uvijek se nanovo divim Ivi Robiću. I uza sve te godine pjevanja, on još ipak uspijeva da bude svjež i rado slušan. Kod tebe sam zapazio da nerado putuješ na duža gostovanja iz Splita, a kada te netko angažira, ti nastojiš da što prije doletiš u svoj Split.
- To si dobro zapazio. Vrlo sam nostalgična. Turneje poput ove po Sovjetskom Savezu, rijetko se pružaju našim pjevačima. Dobro se zaradi, dosta putuje i upozna mnogo ljudi. Pa ipak, sve mi to prisjedne zbog prevelike čežnje za rodnim gradom i njegovim stanovnicima. Kolege me zbog toga često znaju zadirkivati. I pitaju me što me toliko vuče k tom Splitu. Izbjegavam te razgovore, ali mislim da malo koji naš grad ima toliko privlačnosti kao moj Split.
U toku ovog razgovora u uglu sobe je nekoliko puta zazvonio telefon. Uslužna domaćica nijednom nije reagirala. Sva njena pažnja bila je usmjerena sugovorniku.
- Ako me treba, nazvat će kasnije, objašnjavala je ona svoje ponašanje. - U ovih nekoliko dana otkako sam došla s puta stalno me netko naziva. Osim znanaca, često mi dosađuju i nepoznati ljudi. Oni se ne ustručavaju da zovu i u pola noći. Najradije bih isključila telefon. To ipak ne mogu učiniti, jer me uvijek može zatražiti i netko od organizatora. Tako je to u našem poslu. Kad te trebaju, zvrcnu telefonom. Ukoliko nisi na vrijeme o tome obaviještena, angažira se netko drugi!
-U novinama sam pročitao da i ti nastupaš na ovogodišnjim »Melodijama Jadrana«. Kako sam shvatio, ta smotra poprima međunarodni karakter. Što to donosi našim pjevačima?
- Kao i svaka druga smotra - afirmaciju. Naravno, ako je kompozicija koju pjeva sretno odabrana za njegov način interpretacije i ako je pjevna. Radujem se napretku »Melodija«, za napredak kojem sam i ja tokom godina svojim pjevanjem ipak nešto pridonijela. Intimno vjerujem da ćemo ove godine napokon s tim festivalom napraviti prodor naše zabavne muzike u svijet.
-Slične nade i ja polažem u svoj »Hajduk«. Dogodine se borimo za prvo mjesto. Ukoliko osvojimo šampionsku titulu, pred nama je toliko očekivana prilika za rehabilitaciju splitskog prvoligaša u inozemstvu, gdje je taj sportski kolektiv u doba Vukasa, Matošića i Beare značio nešto. Bio bi to dug moje generacije našim brojnim navijačima, koji su usprkos mnogim padovima na prvenstvenim tablicama, i dalje ostajali uza svog miljenika!

Zabeležio: Vinko Bezić, Plavi vjesnik, jul 1968

[Petar-Peky Bukarica]

VUKCEVIC JE JUGOSLOVENSKI GOLMAN BROJ 1
ali ne znam zbog cega ga Rajko Mitic ne ceni ...

Prema ocenama fudbalskih stručnjaka, Radomir Vukčević je jedini od mnogih odličnih golmana iz Dalmacije koji je po svojoj vrednosti uspeo da se približi svom današnjem učitelju, legendarnom Vladimiru Beari. On ima kvalitete Beare, ali ne i toliko ambicija koliko ih je imao "veliki Vladimir" Kada mu se ta misao spomene, on kaže:
- Nekad su u našoj reprezentaciji igrali najbolji. Tada je isključivo svojim kvalitetom Beara izborio nacionalni dres. Danas - nije tako. U reprezentaciji nisu najbolji, pa šta onda i vredi ambicija...
Očigledno da Vukčević ne može da zaboravi postupak Rajka Mitića koji ga je otpisao iz državne reprezentacije. Posebno je ogorčen posile nedavne izjave Mitića, pre susreta s Nemcima. Tada je Rajko, upitan šta misli o Vukčeviću, rekao:
- Čujem da je u odličnoj formi. Ali, ipak, na njega ne računam.
Te reči veoma su zabolele golmana Vukčevića, koji takve nepravde ne podnosi lako. Pokušali smo izvući neku reč više. Upitasmo:
-Vi, Vukčeviću, imate 28 godina, a Rajko reče da priprema mladi tim. To je, verovatno, razlog što vas zapostavlja.
- Jak mi je to razlog. U Zagrebu je branio Dautbegović. A znate li koliko je on star? Možda je samo nekoliko meseci mlađi od mene! Drugo je pitanje kako Rajko sastavlja perspektivni tim. Zbog tog perspektivnog tima zaboravismo kako izgleda svetsko prvenstvo.
Pitam ja vas da li su u Engleskoj igrali »perspektivni« ili najbolji timovi. Koliko godina ima Bobi Čarlton, ili njegov brat Džeki. Mene Rajko ne ceni. Videli ste kako je nedavno Ćurković ušao u reprezentaciju. Štampa se raspisala, televizija ga milicijskim kolima vodi u studio, pravi se reklama, pompa i - Rajko popušta.
Zreo sam za velike meceve
-Znači, vi mislite da vam je mesto u reprezentaciji?
- Tako kažu stručnjaci. Ja znam jedino da sam stalno bio rezerva, a šansa - nije mi se ukazala. Znam da je poslednjih godina nekoliko golmana prošlo kroz državni tim i - nijedan se nije ustalio. Smatram da sam sad zreo za velike mečeve i ako pravi igrači budu na pravim mestima, jugoslovenska reprezentacija će opet biti ono što je nekad bila.
Ruku na srce, Vukčevićevo rezonovanje ima - nekih rezona. Ove jeseni primio je samo šest golova. Pravio je čuda medu stativama, ali od poziva među reprezentativce - nema ništa. Sve to kod njega ubija volju za radom, onim prekomernim, koji bi ga stimulisao za velike odbrane u državnom timu. Zanimljivo je šta Beara misli o Vukčeviću:
- Da sam savezni kapiten - Vukčević bi bio prvi golman reprezentacije, a na klupi za rezerve imao bih... On je svakako najbolji naš čuvar mreže. Zašto ga Rajko ne ceni, to vam zaista ne znam odgovoriti.
Ako ste pažljivo pratili njegove odbrane, mogli ste zapaziti gde je on najjači. To su one matne situacije kad je gol gotovo siguran. Većina golova koje on primi rezultat su ili silne premoći protivnika, ili je takve sreće da ga prevari vlastiti igrač. Eto, u meču sa Vojvodinom primio je gol od Nikezića sa 20 metara. Niko, međutim, u gledalištu nije vidio da je»Vučko« »imao« loptu već u rukama, ali ju je Lemešić dotakao i - to je bio auto-gol.
I tako, eto, jedan golman gubi volju za rad, ali se ipak nada.

Napisao: Edo Pezzi, Tempo, Decembar 1970.

[Petar-Peky Bukarica]

In Memoriam

Nedavno je u svom rodnom Kninu preminuo nas dragi prijatelj od najranije mladosti,plemeniti
roditelj,prijatelj brojnih poznanika,koji ce ga pamtiti i nositi u svojim sijecanjima,Dr Milenko Milic.
Dusko Radovic rece:"Svako ima onoga koga nema."
Mi ce mo naseg Milenka imati uvijek,jer dragi ljudi ostaju u srcima onih u cije su zivote utisnuli trag,a
Milenko nije zivio da bi se isticao,posto je volio svijet oko sebe i ljude u njemu.Kad smrt iznenadi utjehe
nema,to vijest o odlasku Milenka sa ovog Svijeta,potresla mnoge,a ne samo da je svojim nenadni
rastankom od svojih najmilijih nanesena velika bol njegovoj cestitoj obitelji,vec svima nama koji smo ga
poznavali.Otvorena srca,siroka dusa,izuzetno postenje i dobrota,bile su osnove Milenkovog zivota, a ne
samo da je svim svojim bicem bio zarobljenik lovackih strasti i posebnom ljubavlju prema prirodi.Ima je
snagu bez drskosti,hrabrost bez divljastva.Imponovao je svojom kreativnoscu,narodnom lucidnoscu
Dinarida,postenjem,ozbiljnoscu,odmjerenoscu i cvrstim karakterom.Isticao se je predanoscu
drugarstva i lovacke etike,cija je ljubav prema druzenju,lovu i prirodi bila izuzetna i nezaboravna.Bio je
neizbijezan u svim akcijama na unaprijedjenju lovstva iskazujuci se kao vrijedan i plemenit covijek i kao
zaljubljenik prirode.Milenkova jednostavnost,humanost i casnost,nadahnjivalo je mnoge lovce.
Jedan je od rijetkih nosioca lauerata u Jugoslaviji za razvoj strijeljackog sporta u svom gradu-bez
strelista to je na tom polju stekao mnoga druga priznanja,tako da ce njegov rad na unaprijedjenju
strijeljastva ostaviti neizbrisiv trag.
Sa ponosom se sijecam druzenja sa tim plemenitim covijekom i vijerujem da u njegovom ispracaju
za boravak medju andjelima niko nikom pitanje postavio nije"Jeli,jeste li poznavali tog covijeka?".

Napisao : Stiv

[Stevan-Stiv Biserko]

Treci decembra-nekad dan krvavo oslobodjene Dalmacije,pa i naseg
grada,pa slava sinovima Krvavog Kninskog bataljon,a zahvalnost onima
koji ih se jos sijecaju.

[Petar-Peky Bukarica]

Hvala ti Stive na podsjecanju na veliki datum iz kninske historije,datum koji na zalost polako tone u zaborav.

[Jovan-Repko Urukalo]

Mi koji smo bili tu tada i koji smo slavili krvavu pobjedu nikada necemo zaboraviti datun oslobodjenja naseg grada.

[Stevan-Stiv Biserko]

Ni datum ni dijelo Sinova Krvavog Kninskog bataljona,jer zaboraviti njih,
znacilo bi da zaboravljamo sami sebe.