PRICAM TI PRICU !

[Petar-Peky Bukarica]

Dugo gledam u prazan prostor na kompjuteru i mislim se sta da napisem da ne uvredim Dragu a da opravdam svoj postupak posto sam skinuo njegovu predivnu pricu o kundaku Boze Kaurina.
Redovno pratim Dragine blogove na B92 i sa nestrpljenjem ocekujem kada ce objaviti nesto iz naseg kraja.Tako sam neki dan otvorio blog i procitao predivnu pricu o Bozi Kaurinu,sacuvao je kao i ostale Dragine price da imam za sebe.Neke od tih prica sam objavio a neke ne,razlog ne objavljivanja je sto sam vec na pocetku rada Galerije rekao da ne bih volio da se pise o posljednjem ratu sa prostora Jugoslavije.
Jos jednom se izvinjavam Dragi i svima vama koji se ne slazete sa mnom, takodjer se zahvaljujem Dragi na trudu i zelji da obogati Galeriju.

[Petar-Peky Bukarica]

Slava ..

Sveti Stefan Decansaki..slava mu i milost, kako su govorili i govore svi moji. Krsna je slava Kovacevica iz Ervenika, kod Knina.
Slava moje familije.Nije zapovjedni svetac i u kalendaru nije oznacen crvenim no crnim slovima. Sveti Stefan je otac cara Dušana i veliki mucenik.
On je svetac, a car to nije nikada postao. Mucenik je sveti kralj Stefan i slavimo njega, a ne njegova mocnoga sina koji ga je zbog vlasti, ucinio žrtvom.
Vrijeme je pokazalo kako je dugorocno, istorijski, bolje i dragocjenije bilo biti Stefan nego Dušan. Iako narodi u svome kolektivnome pamcenju i njihovi istoricari posebno,najcešce i najradje, više vole mocne od onih koji su žrtve mocnih, mojoj familiji i znacajnom dijelu srpskoga naroda,
Sveti je Stevan Decanski ( kad o njemu govorimo kao kralju kažemo "Stefan", ali kad govorimo o svecu kažemo "Stevan") najznacajniji svetac, od svih koji postoje. A bar medu Nemanjicima ima svetaca...I nije nam Sveti Stevan samo kucni zaštitnik, nego je i podsjecanje na to da covjek treba i mora biti solidaran i lojalan svojim bližnjima, svojim susjedima i drugim ljudima za koje zna, ma gdje bio. Tako se uci, da se bude lojalan i solidaran ne samo rodu i plemenu, nego zajednici, onima koji nisu potpuno kao ti i tvoji, i onima koji mogu biti i druge vjere, druge rase i druge nacije, onima što slave druge svece, imaju svoga boga i cak drugacijim satom mjere vrijeme.
Parafrazirao sam pokojnoga djeda Stevana, a u vrijeme slavskih i božicnih svecanosti, ovakve sam rijeci od njega slušao nebrojeno puta..I ponavljao je on to meni, mojoj braci i našim vršnjacima iz širega roda, kao neku lekciju koja se mora nauciti Nisam tada baš znao zašto to tako ucestalo govori i ponavalja, ali mi je to kasnije postalo jasno...I hvala mu na tome..do neba mu hvala..
Do izbjeglištva, moja je familija slavila slavu vazda u djedovoj kuci, zajedno. To je trajalo tri dana.Dolazili bi mi, ma dje bili, da te dane budemo zajedno.
I okupljali se u našoj prostranoj, kamenoj kuci, sa ogromnom teresom i ogromnim dvorištem, u Dracevici. Vec dan ranije, nedje predvece bi stizali gosti, šira familija, Šorgici, Opacici i Kuvaci iz Bijevicina sela, Kanaziri iz Mokrog Polja, Simici iz Žegara, Kalati iz Kninskoga Polja, drugi prijatelji i rodjaci cija bi imena trebalo još mnogim redovima nabrajati. Glavnoga, prvoga dana, iza deset uvece, dolazili bi i drugi Kovacevici u našu kucu, i pjesma, groktalica bi ponekad odjekivala iz više od pedeset grla. Te groktalice su bile tako glasne da su vjerujem, na daleko rastjerivale najljuca vucija krda.
Peklo se za tu priliku bar troje bravcadi, bar jedan ovan vilaš i dvoje vece prasadi, sjeklo bar dva pršuta velicine "traktorskog tocka" i trošila velika kolicina ovcijega i kravljega sira cuvanog u maslinovu ulju. O kolicini popijenog vina i lozove rakije, nemoguce je pricati jer precizno saopštavanje tog podatka smatralo se nepristojnim. Jedino o cemu je svaki domacin vodio racuna bilo je da slucajno od njegova vina nikog ko prepije, ne zaboli glava, pa da se, ako se kogod požali,domacin ne obruka, dok je živ.
Medu Bukovcanima je bila velika bruka, ako bi se proculo da ti je vino loše. Nema Dalmatinca kome nije važno da za njegovo vino pricaju da je najbolje.
Zato, vjerujem, da ne postoji na svijetu domacin, narod, niti neka grupa koja više gona i prisiljava goste da piju njihovo vino, insistirajuci svako malo da se izjasne - "kakvo je".To u mnogim prilikama ima karakter nasilja. Kad covjek ne poznaje taj mentalitet, ako je na priliku iz Bosne ili odnekud dalje, za cas može Bukovcane proglasiti, nasilnim, smornim i dosadnim ljudima, a oni nisu ništa drugo nego brižni, glede toga kakvu ceš ocjenu, nakon što probaš, dati njihovu vinu..
Kvalitet vina je svakom domacinu u Dalmaciji pitanje casti.
Današnji dan, slavu moje porodice, obilježili smo na tri mjesta. Na jednoj strani moj brat Nikola, moja sestra Nada i ja, na drugoj, u djedovskoj kuci u Dalmaciji, stric Lazar, brat Savo, rodaci Kanaziri, moji Kalati iz Kninskoga Polja..znacajan broj ljudi..Slavi i moj brat od strica Dragan sa svoja tri sina u Australiji, ...no sveti Stevan je i njemu, apsolutno što i nama...
I komuniciramo porukama..Sjetno, nostaligcno, ali opet nekako živo..Tu smo..opstali smo..Više nas je u Dalmaciji nego u Beogradu, bar za slavu,dal je moguce, odavno nije bilo....neka, hvala Svetome Stevanu, slava mu i milost..kaže moja sestra..
Brat Nikola izbrijan, skromno, ali svecano obucen..Rekoh mu..liciš bogami na pokojnog cacu, što si stariji sve više...Kaže on meni..i ti sve više na ujake,(vazda smo imali to rivalstvo..ko na cacu ko na materine...).
Dolaze gosti...Predivna Bajina familija...Baja je kucni prijatelj, gradevinar, Pljevljak..Dvoje odrasle dijece sa njim, ne zna se koje je ljepše..Cerka, maturantkinja, visoka, lijepa,krupnih ociju, kao slika, ,sin Miško, gimnazijalac, kraktko ošišan, visok, mišicav na cacu.." Ðe ste - kaže - a roden u Beogradu -akcenat mu kao da je nedje iz Krajine,odlican djak, lijep, apolonski gradjen, zna na pamet Lucu Mikrokozmu, Gorski vijenac, citava poglavlja iz Antigone, heksametar mu ne cini nikakvu zapreku, kad ga recituje ko da desetarac izgovara.Malo je djece kao Miško..Ima samo jednu manu, kaže za Miška moj brat Nikola...Koju, naivno pitam...
Veli ..."partizanovac je kao i njegov caca"...Eh, reko nema coeka bez mane, ka da si jucešnji....Dolaze Ljilja, Milja, Zoka, Rade i Zvezdana, puna kuca dragoga i prijateljskoga svijeta...Lijep je život i nenadmašna je Srbija, cak kad je ovako sumorna, bar na dan je najljepše mjesto na svijetu...kako ovo da covjek ne voli...
A sutra, vidjecemo..sutra je novi dan...Veliki je i naš je svijet....pogotovo kad smo po njemu rasuti.A nas Kovacevica ima brate svakuda...

Napisao : Drago Kovacevic

[Goran Zelic-Zele]

Evo sam se u jednom drustvu podsjetio nekoliko nezaboravnih baza naseg Mute Zivkovica. On se bavio preprodajom svega i svacega, ali najvise je volio valjati satove. Kad ih nigdje nije mogao pronaci odlazio bi u Trst i donosio ih. Kad se jednom prilikom vratio sa robom odabrao je mjesto gdje ce ih valjati, odnosno odabrao je mjesto za svoju radnju. Bio je to kafic Grizeljev kafic AS. Razradio je on taktiku do u tancine. Sjedio bi uz porucenu kavu i cekao zrtvu.Tada su u modi bili satovi sa stopericom i datumom, a Mute je upravo takve donio iz Trsta. Elem, udje u kafice neka zena, Mute ce kasnije pojasniti da je iz Bukovice i da se preziva Cupac. I dok ona narucuje pice Muki vadi sat i pokazuje ga Slavenu. Pokazuje mu datume, stopericu, objasnjava kao to radi, da moze raditi na 100 metara pod vodom i tako sve dok se i ona zena ne zainteresira i pocne priupitivati Mutu. I kad god ona pita Muki joj kao ljutito i nezainteresirano odgovara,maltene i sa povisenim glasom, kao sta mu smeta pri vaznom razgovoru. Ma jedan je bio nas Muki, znao je psihologiju naserg covjeka i znao je kako ga navuci na tanak led.
I ubrzo se zrtva zainteresira i proguta Mukijev mamac kao glavoc. Veli ona da joj je drugog mjeseca suprugu rodjendan i da mu trazi poklon pa moli Mukija da joj proda to cudo od urarske tehnike, sto radi 100 metara pod vodom, sto ga moze pregaziti kamion i sve u tom smislu. Muki se kao opire i kad je ova bas navalila kaze da ce ga nevoljno prodati samo zato sto cijeni svog supruga i hoce mu kupiti poklon, a malo je danas takvih zena. Uzeo joj je 100 maraka za sat koji je u Trstu platio 5 maraka.
Tog dana je Muki prodao tri sata na takav nacin, sve onako uz kavu kod Grizelja. Gleda to Slaven i vrti glavom,da bi na kraju rekao
-Muki,jebote, ti uz kavu danas zaradi vise n ego ja u tri mjeseca u ovom lokalu.
-E tako ti je to,moj Slavene, kad nemas skole kao ja. Ti mas skolu za riljanje, a ja imam ovu ulicnu skolu. Ma sta skolu, imam fakultet, a to ti nikad ne mozes izuciti. Zato ti lijepo riljaj,a ja cu raditi ovaj svoj filigranski posao i skivajde nam jos po jednu kavu.Mozda naidje jos koji blentavac, odgovoi mu kninska legenda, nas Nikica Zivkovic.

[lana]

-E tako ti je to,moj Slavene, kad nemas skole kao ja. Ti mas skolu za riljanje, a ja imam ovu ulicnu skolu. Ma sta skolu, imam fakultet, a to ti nikad ne mozes izuciti. Zato ti lijepo riljaj,a ja cu raditi ovaj svoj filigranski posao i skuvajde nam jos po jednu kavu.Mozda naidje jos koji blentavac, odgovoi mu kninska legenda, nas Nikica Zivkovic.

Evo da se i ja prijavim:
i ja sam "preko veze" kupila jedan radio kasetofon za sto maraka od Mute. Onda su bili u ðiru oni sa dva kasetofona.
Bio on lijep i velik, na vani sve štima, samo što mu je radio lovio samo i izkljucivo Radio knin i to kad je suncan dan i samo u odreðenoj poziciji.
Uglavnom, niti prvi roðendan nije docekao taj Mutin kasetofon.

[Dean Beric]

Mjesto radnje: Hotel Dinara.
Vrijeme radnje: jesen 1975.
Prodaje Nikica (Mute) u kavani Granda za 100 maraka sat koji moze u vodu, a nije ni skup.
Jedan moj prijatelj (znam koji) mu kaze, dacu ti 150 DEM ako stvarno radi pod vodom. Radi, kaze Nikica, jucer sam plivao u Sarenim i evo ga radi.
Zovnu konobara da donese casu vode.
Ubaci moj prijatelj sat u casu. Malo, malo i sat stane. Izvadio Nikica sat iz case, gleda casu, gleda..... i govori:
''S ovom vodom nesto nije u redu!''

[Jovan-Repko Urukalo]

Neznam dali je istina ali ipak cu napisati zbog druzenja,vec kada se pise o naoj legendi MUTI.Dogodilo se negdje poslije ovog rata:Muti dodijalo nerad pa otisao na berzi rada da trazi neki posao.Ode kod sekretarice i ljepo onako kako Mute zna upita je dali ima neki posao za njega posto mu je dodijalo da luta i vara i da hoce da bute neko.Sekretarica mu kaze,da je sretan covjek,posto je samo pre nekoliko minuta jedna vrllo ljepa dama trazila sofera,imaces 1000 evra mjesecno,vozit ces Jagura i uvjek ces biti u odijelu.Kaze njoj Mute "Koga ti zajebavas" One ljepo kaze Muti ti si prvi poceo zajebanciju.

[Goran Zelic-Zele]

Sedamdeset i neke godine pokrene kninska opcina rat protiv alkoholizma i zavede neku vrst prohibicije.Na svim skupovima drustveno svjesnih subjekata,sto ce reci clanova partije,trubilo se o stetnosti alkohola.Izracunato je koliko se upropasti narodne imovine u pijanstvu,kolika je izgubljena dobit i tako redom .Radni kolektivi , sto po direktivi sto po samocenzuri prihvatise tu inicijativu, koja u krajnosti i nije bila stetna. Na zeljeznici su osnovali radne grupe, zvali smo ih udarne trojke, koje su obilazile kafane u koje su zeljeznicari zalazili prije sluzbe i kontrolirali tko sta pije.
I u TVIKU-u su se uhvatili u klinc sa sdlkoholom i Nikica Zivkovic, odnosnmo Mute u tome vidje svoju sansu. Bilo je to doba kad je jos jednom dobio posao u TVIKU-u i dok radno mijesto nije prodao vrijeme je kratio dodatnim radom u fusu.
Na kapiji Tvornice je dezurao milicioner Sijan koji je bez ustrucavanja pregledavao tko sta unosi u pogone. Prevrtao je torbe i torbice, zavirivao radnicima pod jakete, ali kod nikog nije nalazio alkohola a u pogonu gdje je radio i Mute svakog dana do marende svi pjani. Mozgali su oni u upravi sta se to desava, postavljali zasjede i kojesta drugo ali sve bez uspjeha. Ista ekipa svakog dana pijana ko zemlja. Tek kad su politicari u opcini otupili sa antialkoholizmom, a izgleda da je i Muti dosadilo svako jutro ici na posao, doznala se istina. Nikome nije bilo sumnjivo sto je Muki svako jutro donosio na posao lubenicu. Pitao ga je Sijan sta ce mu tolike lubenice ali on je objasnio da mu je doktor naredio da jede lubenicu jer ga muci kamen u bubregu. Ustvari, on je izdubio lubenicu i unutra stavljao flasu rakije koju je prodavao pajdasima u Tvornici.Genijalac dostojan Al Kaponea,da je Muki kojim slucajem zivio u Cikagu sigurno bi ga primio u ekipu.

[Goran Zelic-Zele]

Da nastavim jos koju o antialkoholizmu u nasem gradu. Izgleda da je to bio pravac koji je zacrtala Partija pa se se tim problemom bavili svi. Od radnih kolektiva do politickih organizacija. Kako je Knin uvijek vazio za rekordera po broju tociona pica u odnosu na broj stanovnika u bivsoj drzavi i gradski oci su prionuli ljutoj borbi. I dok su komisije i cuvarske sluzbe radnih kolektiva sunjale po kafanama i gostionama, prijetile puvanjem u mijur, sto ce reci balon, radnici su se kojekako dovijali.
U tili cas su se organizirali gostionicari i njihove musterije pa su zeljeznicari prije odlaska u nocnu sihtu ulazili kod Sarica i s vrata vikali maloj, Dajde mi jednu koktu ili narancadu, ovisno jesu li bili na crnom ili bijelom vinu. Spijuni koji su imali zadatak da motre sto ko pije samo su se cudom cudili odkud odjednom ta promjena. Odkud to da zagrizeni pijanci sada prije sluzbe piju koktu. A jos vise ih je cudilo kad su na posao dolazili, po obicaju, malo pospricani i odrvenjelog jezika.
Gradske vlasti su sa svoje strane donijele odluku da se zabranjuje tocenje alkohola do osam sati ujutro.To je bilo namjenjeno prvenstveno onima iz nocne sihte, koji su imali obicaj ujutro proslavljati uspjesno odradjenu noc. I te proslave bi se provukle i do rucka.
Medjutim, bilo je u svemu ovome onih koji su nastradali pravi zdravi. Danasnjim rijecnikom rekli bi da su oni bili kolateralna steta. Medju njima su bili svi oni dobri ljudi koji pocetak radnog dana nisu mogli zamisliti bez casiice alkohola. Medju njima je bio i sjor Ljubo Grgic, dobra dusa starog Knina. On je ujutro, cim bi otvorio svoju radnju odmah presao u hotel gdje ga je na stolu vec cekao konjak. No, kad je donesena ta nesretna odluka bilo je zabranjeno tocenju u rane jutarnje sate. Stoga je i sjor Ljubo naprasno presao na caj. Jos sa vrata bi dreknuo, valjda da ga cuju i spijuni, Jure dajde mi jedan caj. I Jure bi odmah donosio u velikoj bijeloj cikari pice koji bi Ljubo gustirao valjajuci baze, sada i na racun opcinara. A sto je bilo u bijeloj cikari ne treba ni govoriti. Ukratko, mnogi Kninjani su se tada naglo preobratili u antialkoholicare i poceli trositi velike kolicine kokte, narancade ili caja. Bilo je tu i drugih sifri, kad bi neko trazio kafu u malu soljicu bi se tocila rakija, a moglo je i neko drugo pice. No,Kninjjani su uglavnom pili vino, rakiju i badelov konjak Istina, neko vrijeme je bio popularan i stok ali i rubinov vinjak. Sigurno su i za te djakonije bile izmisljene sifre. Bilo kako bilo, knijnjani su na svoj nacin odgovorili prohibiciji i oidnijeli pobjedu. U gradu se pilo i vise nego prije pokretanja prohibicije. Vjerovatno jer se sve shvatalo kao dobra zabava a i nacin odgovora onim ozgo. Sto ce oni nama regulisati zivotne navike.

[Vjeko]

Zele daje kojim slucajem Muki zivijo u Cikagu Alka Pone bi ga uze u svoju ekipu.
Muki je prvi Kninjanin koji je zivijo u doba Alka Poneja u Cikagu .
Evo kako Muki drzi predavanje izmedu Hotela i Borove radnje.
1970 Subota kavo obicno Muki prova da sta proda i prodaje jednom seljaku sat kaze Muki da je taj sat iz Amerike pitaga seljak dali je Muki bijo u Ameriki da bijo sam u Cikagu bijo sam ti privatni sofer od Alka Poneja a uto vrijeme se skupilo se ljudi oko Mute i seljaka kada ga Muki razveze kako su pljackali banke kao i po cjeloj Ameriki policija gonila a Gojko Bijader pisa od smija na vratima Borovo radjne kako Muki prica bajke i vadi satove iz depova i garatira da svaki sat radi .
Utopi Mute dva sata sav sretan upalila Amerika pita ga jedan selak kada je Mute roden kada je on onda zivijo kada i Alka Pone u Cikagu kaze Muki da nezna tacno ali kada umre oda ce se ustanoviti jer je on proda svoje tjelo Medeskinskom Fakultetu uZagrebu on kaze da ce ga baciti u bazen da pliva i tako buduci doktori vaditi sa stapom od 5 metara sa kukom za istrazivanje i da ustanove kada je on roden .
Eto Mute utopi dva sata i zavrsi predavanje zaradijo je za Mljeko za djecuto je mutina parola
Takvog nisi moga da nades u cjeloj Yugoslaviji to ima samo Knin
Muki je zavrsijo 6 fakulteta a stvarno on je zavrsijo u Splitu za Tesarski zanat.

[Djole Karanovic]

Jeste Vjeko nas Muki je zavrsijo tesarski zanat za obradu drveta,umjesto toga on je obradjivao ljude-dobar je moj komso.

[Goran Zelic-Zele]

Vrtuljak je bio popularna spravica u nasem gradu. Posebno subotom kad je pazarni dan i nedjeljom popodne kad je vojska izlazila u grad. Rade Radulovic i kompanija imali su vrtuljak, tojest drveni tocak koji se okretao i na njemu su bili navedeni nazivi klubova prve lige. Bili su odijeljeni brokvicama, a na stolu su takodjer bili navedeni ti isti klubovi. Obicno je Rade okretao vrtuljak i kad bi se on zaustavio pero bi stalo na nekom od klubova. Onaj ko je stavio novac na taj klub dobivao je duplo, ostali su gubili.
Sjede u subotu ujutro Rade Radulovic i Ive Crnogorac uz vrtuljak i cekaju zrtve, odnosno seljake koji su imali novca je su subotom prodavali svoje proizvode. Uz njih stoji i Milos Solaja i krate vrijeme pricama,valjaju baze. Bili su to biseri narodnog uma i prava je steta sto ih niko nije zapisao i tako sacuvao. I dok oni pricaju naidje Mute koji se pridruzuje njihovim dosjetkama. Vrcaju baze sve u sesnaest, nabac do nabaca. Onda uze Mute da se prisjeca kako je u Vijesniku u srijedu, tada popularnom VUS-u , citako kako se jedan nas iseljenik poslije 5o godina vratio iz Amerike jer je pozelio da umre u nekom svom bukovackom selu. Prihvate ona trojica jesku i komentiraju a onda se Muki prebaci i poce
-Ma nije on nista zaradio koliko je mogao, veli Mute
-Pa kako ti znas ,obrecnu se Rade.
-Pa znam jer sam i ja radio u Americi
-Ma kad si ti bio tamo, pita ga Ive Crenogorac
-Pa bilo je to 1905.g, najprije sam kopao u rudniku kod Cikaga, objasnjava Muki. A plata je bila ogromna. Odmah sam kupio velikog sevroleta. No,ubrzo m i je dosadilo, ta znate vi mene, ne mogu ja dugo raditi i ja ti onda jednog dana dignem lovu sa banke, upalim sevroleta i vratim se u Knin.
-Pa gdje ti je to auto, pita Rade, a ni jedan nije ukapirao sta govori Mute i kako ih majstorski voza.
-Ma prodao sam auto nekom zagrepcaninu kad mi je nestalo para. Govori Muki i vec se pomalo smije jer mu nije jasno kako ne kapiraju da ih voza.
I tako jos po sata Mute prica dogodovstine iz Amerike dok starom Soli nije sinulo pa rece
-Ajde Mute ne seri pa ti se 1905.g nisi ni rodio,koliko ja znam ti si rodjen 1937.g
-Ma jesam Sole,rodio sam se ja,ali sam sve te godine prespavao dok nisu izmislili lijek protiv rada. Cim je on izmisljen odmah sam se probudio i evo me ovdje, veli Mute i valja se od smijeha. A ona trojica tek tada shvate da ih je dobro namagarcio i krenuse da ga psuju, ali je Mute vec odjurio do Slavije. Tamo je valjda trazio neke druge zrtve.
-

[Petar-Peky Bukarica]

Tekst napisao Dule Pasic,Drago Kovacevic objavio,a ja evo kopirao za Galeriju.

PJEVČEV GAJ

BENDERSKI TROUGAO



Dokle god u prošlost doseže moje sjećanje, pored ostalih vidim i slike odlazaka na selo, u posjetu kod roditelja mojih roditelja. I danas-dan nosim uspomene na to vreme, ali nekako najimpresivnije su slušanja tajanstvenih “babljih priča” i lokalnih legendi koje su interpretirane s tolikom revnosću da prosto nisam mogao a da mi se ne utisnu duboko u misli, kao upozorenje na oprez. Po pravilu, bila bi to, poslje napornog radnog dana večernja sjedeljka na kojoj su se pored obaveznih, dnevno raportnih, prepričavale i priče pomalo jezivih sadržaja, od susreta seljana sa dlakavim zvjerovima na dvije noge, zastrašujućeg izgleda, do, u travi ugaženim krugovima u kojima su navodno kolo igrale vile, i čudnim ljudima ukletih i nemirnih duša koji su se odjednom, niotkud pojavljivali, ali isto tako i nestajali. I sada dok ovo pišem, dok razmisljam o tome, osjećam kako mi se od nelagode zateže koža oko ušiju.

Kako je vreme prolazilo a ja odrastao, tim pričama i nisam više pridavao mnogo značaja, jednostavno prihvatio sam to kao “stašne priče za zločestu djecu”, i sastavni dio folklora moga zavičaja, ali, koliko god se ja opirao, u krajičku mozga su mi bile priče sa večernjih sjedeljki uz smederevac. Kad bih prolazio nekim putem ili predjelom iz priča, bez obzira što nisam bio vinovnik istih, ali nekao, babljim očima vidio bih slike događaja koji su se navodno tu odigrali, trepereći od nelagode zbog prisustva na tom mjestu.

Zima, 80 neka, na ovom krševitom podneblju i sama od sebe dovoljno zastrašujuća. Huk Bure koja čupa i kotrlja rastinje je više nego dovoljan da čovjek pomisli da mu se stalno neko kezi, i dahće mu za vratom.

Krivudavim putem koji je milio dalmatinskim vrletima, sa obe strane omeđenim kamenim zidovima iza kojih se čovjek mogao samo nazreti, očevim kolima, on, naš rođak i ja vozimo se u selo Bender, dvadesetak kilometara uzbrdo od Knina. Naša priča je od početka neobavezna, o svemu, i ničemu, ali tako samo do jedne krivine na uzvišenju, kojeg, saznao sam kasnije, mada nikad ne i zašto, zovu “Pjevčev gaj”.

Popevši se na to uzvišenje, u kolima je odjednom nastala kratka tišina koja mi je uz obrise očevog lica na centralnom retrovizoru, pokazala njegovu zabrinutost. Usljedila je promjena teme. Šutim kao njem, pretvoren u četvore uši, i šćućuren u zadnje sjedište upijam svaki pokret na siluetama lica njih dvojice dok osvjetljeni slabom svjetlošću instrument table, pričaju o tome kako su se, eto, baš ovdje, na ovom mjestu mnogim ljudima dešavale, ali i dalje dešavaju čudne i neobjašnjive, nimalo prijatne stvari.



Davno odigrani događaji su, kažu, uzrok tome. Oni datiraju još iz drugog rata kada su na tom mjestu “retrogradne i zaostale” rodjake, tadšnje snage “progresa, blagostanja i boljitka” poslale na put bez povratka. Prepredalo se kako mučenici nasilno odvojeni od života svojih, tumaraju livadama i ogradama, krvlju natopljenim i njihovim kostima zatrpanim, tražeći mir i pravdu kao zadovoljenje muka pretrpljenih.

Svemu tome bih ja dao konotaciju legendi ispričanih u seoskoj dokolici da nam moj otac, dalje tokom vožnje nije ispričao i svoje iskustvo u vezi sa tim mjestom, koje kažu, treba proći za vid’la, i nikako se tu naći pješke zatečen mrakom.

Zapravo, jedno se veče prolazeći tuda, njemu i bratovom mu sinu Zoranu “iz ničega” ukazalo neko čudno treptavo svjetlo, promjenljivog oblika i sjajno kao podnevnje sunce. Svjetlo je, priča on, lebdilo paralelno sa kolima nekoliko trenutaka, a potom isto tako, “u nigdje” i nestalo. Pazeći na put i vožnju, obojica bljedi od straha ali ipak prisebni, nisu mogli procjeniti realnu veličinu svjetla i udaljenost od kola. Zoran kaže da je bilo veličine ljudske glave, udaljeno oko 50tak metara od njih.

Prošlo je 10tak godina od te davne 80 neke. U jeku je prljavi rat i sve što ide s njim. Rođeni pustolov, Predrag, moj prijatelj iz djetinjstva i ja nalazimo način kako da se makar na trenutak odvojimo od tužne, depresivne i gorke svakodnevice. Rano jutro, 12. Mart ’95, vreme nestvarno i zabrinjavajuće mirno, u zraku se osjećalo nešto podmuklo, kao zatišje pred gadno nevreme. Sjedamo u moja kola i na rezervar kantu od 5 litara goriva kojoj je u to vreme pnadan bilo 5, i više litara krvi, kanimo stići tamo gdje smo i naumili, tu nedaleko, iza sedam brda, destinacija kraj mojih predaka, a krajnja, nazad kući. U avanturu smo poveli i “Kratkodlakog njemačkog”, njegovog lovačkog psa kojeg je zbog uznemirenosti buvama, ali i zbog navike iz lova, zapao prostrani gepek. “Vožnja po oblacima”, nigdje nikoga na cesti, mi nadmeni što smo u kolima i što hrlimo u slobodu, tipična scena sa Hopperom i Fondom, iz filma “Easy Rider”, presretni što makar na nekoliko sati iza sebe ostavljamo učmalost grada, iako je i do sela u koje smo se zaputili dopirao miris “ličkog fronta”, samo nekoliko kilometra udaljenog, tu preko brda.

Po ulasku u selo, na putu, kao da je znala da dolazimo, nimalo iznenađena, dočekala nas je starija žena, bez jednog oka i sa vidnim hendikepom na licu. Svakom ko je nije poznao mogla je u očima pročitati strah, prezir, nepovjerenje i podozrivost prema njoj. Zbog te stigme koju je nosila još iz rane mladosti, lokalni mještani su staricu doživljavali kao zloslutnicu. U tom kraju se vjerovalo da čovjeku Bog daje lice kakva mu je duša.

Mene su još kao malog upozoravali da, kada me ona miluje po licu ili blagosilja, iza leđa ukrstim prste, napravim šipak ili rogove, bilo šta. Nikad mi nije bilo jasno zbog čega. – “Nije sad važno, samo ti uradi kako ti kažemo i ne pitaj”, govorili su. Na sve to gledao sam sa nevjericom, opet folklor, pa ta žena mi nikad nije učinila ništa nažao, štaviše, činila mi se vrlo skrušenom i prijatnom, i bilo mi je žao što ljudi o njoj imaju tako ružno mišljenje.

Kod rjetkih koji su je htjeli slušati, branila se pričom da su joj popovi ubili muža i da ih zbog toga ne voli, ni crkvu ni njih. Činilo mi se da starica proživljava nepravdu i zbog toga ne znam da li sam ikad poslušao savjete njenih komšija i uradio ono sa prstima iza leđa!?

Iz čiste pristojnosti zastali smo na trenutak da joj se javimo, i na njen poziv, obećali da ćemo u povratku navratiti na kafu, jer red je, takvi su običaji kad nekoga dugo ne vidiš.

Krenuli smo dalje, uz obrazloženje da treba da obiđem rodbinu i da po selu uradim neke privatne “posle”. Ljep gest, računam, svakako da ćemo svratiti, iako me ubi sramota što joj ni 100 grama kafe nisam ponio, ali neplanski je, tješim se.

Dan se ni blizu nije primicao kraju kad smo Predrag i ja poobavljali sve predviđeno, i spremali se za na kafu, pa kući, računajući u najmanju ruku kako nije pristojno ne ispuniti obećanje, pa od jezika napraviti lopatu.

Predrag je uzeo domaći sok od Drenjine, a ja to, i kafu. Sjedili smo na podužoj drvenoj klupi, jedan pored drugog za stolom, kao u školi, i onako stidljivo odgovarali na pitanja koja nam je starica postavljala, dok je okrenuta leđima dva-tri metra dalje za šporetom na drva spremala kafu u emajliranom plavom lončiću sa bjelim tačkama. Obično sam sa ljudima pričao gledajući se u oči, izuzev kad su imali loše namjere, pa sam se u ovom slučaju malo zbunio jer sa nekim čudnim položajem ruku izgledala mi je, gledajući je s leđa, kao da dok priča s nama istovremeno i nešto plete, mada nije imala ni vunu ni preslicu, obazirući se stalno oko sebe da je slučajno ne gledamo.

Kako smo nabrzaka preslišani, popismo onu kafu i sok na eks, i sjedosmo u auto te se kroz otvoren rpozor srdačno pozdravismo sa staricom. Dok budem živ, ta scena će mi biti duboko urezana u sjećanje. Ljevom rukom položenom preko ruba pregače povezane oko pojasa, i kao Mona Liza, zagonetno nasmijana, starica nam desnom odmahnjuje – “Aj’te, sretan put”!

Puni energije akumulirane na jednodnevnom izletu, i euforični od svega što nam se izdešavalo kao gostima u selu u koje je u to vreme rata sa strane malo ko i dolazio, krenuli smo put kući. Malo niže na krivini sretosmo osnovce, dječaka i djevojčicu koji tu čekaju autobus što ih vozi u školu. Autobus tek treba da prođe, pokupi djecu u susjednom selu, vrati se, pa tek onda da poveze i njih, takav je sistem. Naravno, da bi ih poštedio čekanja kao dobra duša ponudim đacima da ih prije autobusa povezem u grad do škole. Računam, i onako nam je uz put, a i djeca su tu iz sela, naša, što im ne bih učinio!?

Dječak me je nekoliko trenutaka gledao zbunjeno, sa nevjericom, ali nakon kraćeg dvoumljenja izračunao je da će prije stići, ušao u kola i sjeo na slobodno zadnje sjedište. Djevojčica je, sa odjednom izbezumljenim pogledom, kao da je vidila samo zlo, bez rječi odmahnula glavom i ostala na putu čekajući autobus koji, odozdo, samo što nije stigao.

Nas dvojica smo nastavili priču, uglavom kako to biva, o svemu i ničemu. Đak je sjedio, ćutio i slušao. Raspalio sam po onim krivinama kao sumanut, zavaljen u sjedište i potpuno siguran, jer je li, volan je u mojim rukama, a i put poznam tako dobro da ako u ovom vremenu oskudice goriva slučajno neko i naleti, lako ćemo. Autobus koji svakog momenta očekujem iz grada, bez obzira na nepregledan i krivudav put obrastao grmljem, više nalik nekom usječenom kanalu obloženom dalmatinskim suvozidom, ipak je veliki i lako uočljiv. Zbog uštede goriva kojeg je u bjeloj kanti pod haubom bilo na visini moja tri prsta, niz brdo “plovimo na leru”.

Stigli smo do zanimljive priče o filmskim trikovima u saobraćajnim nesrećama, i povredama pri pucanju vjetrobranskog stkala, “Air bag” novoj zaštitnoj tehnologiji i ABS opremi koja služi sa sprečavanje proklizavanja točkova na putu. – “Je li znaš ono kad u filmu puca prednje staklo na kolima pa krhotine sjeku vozača, ma, čovječe, to ti je običan filmski trik sa staklom napravljenim od šećera, da izgleda opasno, zbog dramaturškog naboja, a pravo staklo je osmišljeno tako da pukne u bezbroj sitnih komada, upravo kako ne bi povredilo vozača”, objašnjavam ja Predragu. – “A, znaš li ti ono kad čovjek udari glavom, a u kolima zleti onaj veliki balon i sačuva ga od povreda”, kaže on meni. –“Aha, znam,..”, u krajičak ljevog oka ulazi mi autobus, okrećem glavu, čvrsto grabim volan, refleksno stišćem kočinicu, ŠKRIIIIIIIIIIP,.. Autobus je išao uzbrdo, sasvim sporo, i na dovoljnoj udaljenosti da bi se moj auto zaustavio, ali kao na vražijim krilima nošen, uz škripu guma, bespomoćan srljam u direktan sudar.

1,.. 2,.. 3,.. u tri sekunde, koliko je trajalo naše približavanje autobusu, jasno sam vidio sebe kao bebu u majčinom naručiju, čitavo svoje djetinjstvo, žive slike, video, za koji nisam znao da ga uopšte i imam u glavi, vjerovatno pohranjen negdje u korijenu mozga, kičmi, možda trtici, ne znam!?

Uz strahovit prasak, gužvanje lima i lomljavu stakla koje mi se zabija u lice i ruke, Predrag glavom udara od dio krova koji se spaja sa prednjim staklom. Proživljavamo sve ono o čemu smo samo prije 3 sekunde, ničim izazavano, pričali. Bacam rukama slomljeni volan i instiktivno izlazim kroz otvoren prozor. Sjedam na asfalt, potpuno miran, oslonjen o auto, uopšte ne osjećajući bol, bez obzira na to što sam ozbiljno povređen. Prvo što sam pomislio osvrćući se oko sebe bilo je, - Ne boli me ništa, je li ovo nebo, jesam li mrtav, Raj možda!?

Učinivši desnom rukom znak krsta na sebi, sjetih se starice. Da li je njen zagonetni pozdrav bio od Boga ili onog drugog!?

Gledam izbezumljene putnike kako panično izlaze iz autobusa, i velikih očiju izgovaraju moje ime. Šofer autobusa drži u ruci odvaljen retrovizor autobusa i bjesni na mene, ali ja ne čujem nikoga, čujem samo sebe. OK, uredu je, dobro sam! - “Čovječe, kažem sebi, šta je ovo, izgleda da si jedino ti normalan ovdje”, znam, shvatio sam, bilo je obrnuto.

Vidim Predraga, lica potpuno oblivenog krvlju, ali viče, urla, šutira razbijena kola, svađa se sam sa sobom i sumanuto mlatara rukama, na nogama je, dobro je,..

Nakon hirurškog zahvata i nekoliko dana u bolnici saznao sam zašto je po gradu kružila priča da smo obojica mrtvi. Zapravo, istovremeno, ali samo par stotina metara zračne linije dalje, drugi autobus je doslovno pregazio drugi auto, tačnije crveni Mercedes 190, u kojem su bili dvojica nižih oficira naše vojske, tadašnje RSK. Jeziva je priča, ali kaže da su motor tog automobila našli u nekoj jaruzi, stotinjak metara dalje od mjesta nesreće.

I danas dok kao uspomenu na desnom koljenu nosim ožiljak nalik širokom osmjehu, pitam se da li je to bila samo zla kob ili je tog 12. Marta ’95 “nešto” u “Pjevčevom gaju” tražilo žrtvu u krvi!? Možda bi ishod ovog događaja bio sasvim drugačiji da sam prste stavio u “šipak” Ili “rogove” onog momenta kad nam je starica poželila “sretan put”!? Možda je djevojčica vidila nešto što mi nismo!?

Predragov pas "Toni"sledećih nekoliko nedelja nije lajao i nije ulazio u svoju kućicu. Nedugo nakon ovog događaja do mene je došla vjest da je starica umrla. Nikad nisam saznao recept kafe koju smo popili, niti sam uspjeo da dokučim da li je to od strane “Pjevčevog gaja”, bio unapred određen dan i način žrtve u kojem su ona dva nesretnika, nekim čudom u zadnji čas zamjenili Predraga i mene, a možda samo zbog đaka koji se nije ukalpao u plan.

[lana]

Samo jedan: Vauuuu!....za Dulu! Kakva dobra zgodba!

[Drago Kovacevic]

Samo jedan: Vauuuu!....za Dulu! Kakva dobra zgodba!

Pale piše sjajno. Ima petlju:)

[Petar-Peky Bukarica]

Putovanje

Pred fajront u jednoj beogradskoj gostioni,taman kad kontam da i ja podjem ca,mom stolu elegantnim kafanskim hodom prilazi Jakov Grobarov iliti Miladin Kovacevic,boemska legenda bez koje bi,sto neko rece,Beograd vec decejinama bio prilicno pust.
Strovali se na stolicu preko puta mene,onda pita je li slobodno,pruza mi ruku i izgovara vec cuveni pozdrav:
-Ko je reko "zivio"?
-Ko je reka "zivio"! - uzvracam mu,znajuci da necu odoliti da ne zovnem jos jednu turu.
Dok cekamo konobara,gledam ga u zmirkave,pospane,oci,pa mi iznenada pade na um da ga upitam kad je posljednji put bio u svom zavicaju,u Mostaru?
-Prije dva'est minuta-kaze mirno Jaso,ne razmisljajuci ni tren.
Smijem se grohotom njegovom odgovoru,ali sam posve uvjeren da me ne laze.

Napisao: Petar B. Popovic