Galerija Knina

Zele u pravu si, kalendari su se uglavnom stampali u Mladosti. Tata mi je tamo radio pa bi uoci Nove Godine donjeo nekoliko razlicitih kalendara, a onda mi je najteze bilo donjeti odluku koji mi se najvise svidja jer je ostale trebalo dati rodbini i prijateljima. Ako bi se desilo da donese 1-2 rokovnika, kalendari bi automatski izgubili na privlacnosti. A sjecam se, slike su bile preljepe. Uglavnom pejzazi Knina i okolice, ili motivi tvrdjave.
Cini mi se kao da vise nema tako ljepih kalendara...

kalendar za novu godinu u kninu si mogao da dobijes lako ako si imao nekoga u banci posto su oni naj vise stapali kalendara

uèio ih uèio od petka do srijede
pa je onda prestao,
nestalo mu krede

Stara Orašnica je proticala uz samo nogometno igralište tada postavljeno ukoso uz zapadni zid. Cesto bi u igri lopta upala u orašnicu i izvlacili su je necim što je licilo na špurtil. Tada je Dinaru trenirao neki podoficir, cini mi se Šmigic.Sjecam se kad je jedne prilike kad je lopta upala, a Buce je izvadio tom prilikom zablatio postole i išao ih oprati, a Šmigic kao stari iskusni cistac armijeskih cipela rece "ne, prvo se osuše pa se iscetkaju i onda namažu" sve pokazujuci rukama, a utakmica je i dalje trajala.

Stara mljekara je bila u Ljubicica lokalu, a u Berica kuci su bile brijacnica do ulaza i parfimerija do mljekare. U parfimeriji je radio Nenad Petojevic, otac moje koilegice Cedne, a živili su preko puta starog skladišta na Krki, blizu Atlagica. Cesto se ekipa igrala pogaðanja cijena. To se igra tako da jedan naðe neku cijenu u izlogu, a drugi je traže. Naravno, najbolje je bilo naci cijenu dva artikla, pa bi se teže otkrila. Tu smo igrali mi iz ulice Buce, Novak i ja, a i ostali. Još da dodam da su se u brijacnici odigravali razni dogaðaji. Mirko (necu napisati prezime da ga Novica ne prepozna) bi doveo djecu na šišanje kad bi završila škola, platio i otišao do Tode Loncara na cakule, a njih dvojica ne bi docekali šišanje jer se igrao nožni tenis u Katalinica dvorištu. Tako danas, tako sutra, a Mirku dosadi, dovede ih uze mašinicu (rucnu, tad nije bilo elektricnih) povuce svakom prugu preko glave i onda ih ostavi. Morali su jadni sacekati šišanje do kraja. To mom prijatelju nije pomoglo kosa je polako netragom nestala kao da ih je brico po ko zna koji put ošišao do glave.

Mi u susjedstvu smo imali strogi kodeks gdje cemo krasti voce i tako bi svaki vocnjak samo jednom godišnje došao na red. Moje su smokve jednom brali bez mene pa sam bio ljut. Jedno vece smo se skupili i ne znamo kuda cemo a Tref ce "Ajmo kod mene u jagode, tamo još nismo bili". Sjecam se kukuruzišta prema Raljevcu gdje smo išli po kukuruz za ispec. Kasnije kad sam se oženio otkrio sam tajnu nastanka kukuruza, prije sam samo znao kad se bere mladi. Tu sam bio u prednosti je sam imao staru Rog biciklu i kad bi neko zajmio za poc u kukuruz redovno bih dobio klip za najam.

Zdravo gospodine DEJANU jeli se ti mozda sjecas kada si isa u staru skolu
ipod gimnazije od 1 do 4 razreda jeli se scas te elite prave kninske face
i koje bijo uciteljica b razreda

Sjecam se , kako ne. Ovo je forum za sjecanja, a zidic je za cakule. U staru školu sam išao do petog razreda, u šestom sam bio u gimnaziji, a u sedmom se otvorila nova osnovna, samo donje krilo. Kad je napuštena stara škola, mi blizu smo upadali dizali daske s poda i nalazili, sitniš, gumise, šestare i slicno. Sjecam se jednom u petom naki je nastavnik bio bolestan pa ga je mijenjala Milka Babic (poslije Jelic). Ona nije znala za rupu u podu, a neko je pokrio samo kartonom. Oni iz "a" ispod se sjecaju da su vidjeli jednu dobru nogu u najlonci kako viri sa plafona. Kad smo vec kod stare škole, bio je jedan V jako nestašan i malo je smetao nastavnicima. Prije sata bi se sakrio u ormar, onda doðe Dobricka, redar kaže koga nema, a ona protrlja ruke i kaže, baš dobro. Kad odjednom iz ormara "Maša ovdje". Isto tako bi se sakrio i iza geografske karte sa istim rezultatom. Nama je tad razrednik bio Tode Šeša, kasnije direktor, a razrednica Katica Cacic. Sjecam se mnogo toga, ali malo po malo.
Ako se V. prepozna nek ide na zidic.

mjesto dogaðaja - varoš, stara špina, ne radi
vrijeme dogaðaja - rano ljeto negdje u našem djetinjstvu
lica - Stevo Manojloviæ, mi
Poslije nastupa nekog hipnotizera Stevo se samouvjereno upustio u hipnotiziranje dobrovoljaca. "Magija, ti spavaš" dobrovoljac spava. "Digni desnu ruku" poslušnost, "Digni lijevu ruku" poslušnost, "Digni lijevu nogu" opet poslušnost, "Digni desnu nogu". "J...i ga Stevo, pašæu." "Dobro, onda prvo spusti lijevu nogu".
To je bilo tamo šezdeset i koje, nas malo ima, malo nema, Steve više nema. èujem. Ostala je slavna: "Magija, ti spavaš". Puno, puno poslije neko mi je pokušao objasniti prepreke u labirintima njegovog života, vrlo sliène mojim, a na kraju je pokušao biti mudar "E da mi bilo je sve to prespavati", a meni se kao jeka oko grla i pomalo oko oèiju zaplelo "Magija, ti spavaš".

Katkad prošetam subotom kroz Knin. Ujutro je pun kninjana i pogotovo kninjanki. Svi nešto kupuju. Popodne obiðem groblja. Uglavnom isto. Uvece proðem ðirom hotel-varoš-Atlagic-Dešic-zidic. Nigdje kninjana, pogotovo kninjanki.
U "Istri" sam zadnji put bio 68. U "Putniku" sam zadnji gulaš pojeo 88. Kraj ekipe na Grgica vratima sam zadnji put zastao 89. Na zidic sam zadnji put sjeo 72.
Da je sad sve tamo, nebih ulazio u "Istru", u "Putnik" možda, kraj "Bobe" bih možda zastao, ali na zidic nebih jer moje klape ionako ima više u TV-foteljama nego po zidicima. Da je sve tamo ne bi mi falilo, ali kad nema, onda fali.
Katkad prošetam subotom kroz Knin. Svaki put ostavim djelic radosti. Teško mi je šetati po Kninu. Jedino bi bilo teže - ne prošetati

Soda-voda je gazirana voda, a služi za špricer(vino sa sodom), malinovac sa sodom, a mogla se piti i sama. Debela staklena boca sa mehanizmom na vrhu za špricanje-ispuštanje. Špric je uvijek pratilo uzbudljivo šištanje mlaza i klokotanje tekucine u caši. Još je moj djed Jovo Beric imao sodaru i snabdijevao šire podrucje. I dan-danas ga se sjecaju neki stariji cak u Dicmu. Aparat za sodu je radio tako da se trebalo vrtiti veliko kolo, a najpoznatiji radnik je bio Tode-soda, što je jedna druga prica. Moj je otac Vladan preuzeo sodaru i zatvorio je tek iza rata (IIww) . Kasnije je bila jedna sodara blizu pijace, otac im je dao boce za CO2, velicine i oblika kao današnje za zavarivanje. Uz soda-vodu radili su se i gazirani sokovi, klakeri, šabeze i ostalo. Ostalo je puno boca, od kojih su one za klakere imale staklenu kuglicu kao zatvarac, pa smo Buce, Novak i ja dosta porazbijali vadeci staklenke. Još uvijek imam nekoliko boca za sodu sa natpisom firme, a imao sam prilike piti crni špricer, puno bolji od gemišta jer ostaje pravi okus vina sa mjehuricima koji golicaju kroz nos. Soda-voda je zajedno sa još mnogo stvari iz mog djetinjstva ostala negdje na dnu sjecanja, a izvukao je Zele neki dan na zidicu.Zele, hvala ti, opet mi je malo sode izašlo kroz nos.

Ja se sjecam sodare od tvog pok djeda Jove Berica odlicno,posto sam puno puta okretao onaj veliki kotac i punio sinfone i naravno u ono doba pasarete(osvezujuca pica)Imao je trokolicu i sanduke u njoj i onda bi mi to ptodavali po Kninu i oda kada doddjes nazad nema plata u parama,nego pi orandzade koliko god hoces.Ja i Bokse smo tamo danjivali i nocivali ljeti i da samo znas koliko smo puta obrali onu bijelu sljivu u vrtu vasemu.Kada Berici nisu vise bavili sa sodarom onda je preseljena iz trgovine cipela Planika u jednoj baraci i to je bilo ugostiteljskog poduzeca,a glavni je bio Maksim i Tode Orlovic.To su bila ljepa vremena nase mladosti u onom nezaboravnom Kninu.

Kad sam bio mlaði, 1-2 osnovne, tabla "Knin" je stajala u parku ispred opcine i vidjela se sa raskršca Dešica, današnji kružni tok. Sjecam se kad su je prebacili preko mosta Gašparevica, a sjecam se i kad je raðen novi most pa se išlo na noge preko drvenog, 50 metara niže. Poslije je
postavljena malo dalje od ulaza u sjevernu kasarnu, a još kasnije iza Marica.Prema Krcicu je isto išao u etapama, najprije kod Senjaka, pa izmeðu Tvika i veterinarske, da bi na kraju dospio na raskršce skretanja iz Splita, gdje je i danas. Prema Drnišu se malo micao. Prve table se sjecam odmah iza Atlagica, a kasnije na ulazu s Vrbnika, gdje je i sad.
Tako smo se na biciklama vozali po Kninu od table do table (opcina - most Atlagica), a i onda mi je smetalo što neko iz Zadra kad skrene na tvrðavu nezna kad je ušao u Knin.

Omiljena igra naseg djetinjsta su bile franjice.igrali smo obicno na zidicu na dvije ili tri rupe., a igrali smo redovno i ispred nove skole.Postojale su staklenke,one su bile najcjenjenije,a dijelile su se na troperke i cetvoroperke,pa gvozdjenke,plastenke i ciglenke,Ove zadnje smo sami radili od komada cigle.Bilo je majstora i velemajstora u ovoj igri.
Igralo se mnogo i na banice,to je stari novcic kojim se lupalo o kakav zid i tako pokusavalo udariti u protivnicku banicu. Najbolji poligon za ovu igru je bio iza kuce Rade Radulovica,jer je na njoj bilo nekoliko lijepih kamenja o koja se udarala banica. Igrali smo banice dugo i na placu gdje je kasnije obnovljena crkva Bogorodicni pokrov.Postojale su banice dvobe i jednobe,orlici,talijanasi i ko bi sve nabrojao razne monete koje su ostajale u kucama nasih baka poslije prolaska inih gospodara i okupatora.

Zašto su zaboravljene porculanke, one su bile krasnih boja i preljeva i milo su kvrckale u džepu. Za ove mlaðe; nisu sve franje bili istih punata. Recimo staklenke 3 do pet, porculanke isro, gvozdenke 2 do 3, a glinenke jedan. Osim toga postojala je i procjena prije igre,pogotovo za porculanke i staklenke, jer su mogle imati ogrebotine i napuknuæa. Katkad bi se igralo s jednom franjom, a druga se zalagala. Jedino niko nije htio igrati staklenkom protiv gvozdenke da je nebi oštetio. Iz tog vremena je i izraz "kastaš", nemam pojma kako se stvorio, a koristili smo ga kao pravo za micanje smetnji. Još bi bilo rasprava o duljini pedlja (hendikep) i ima li "s koljena". Mi smo èesto igralu u Kataliniæa dvorištu. To je bilo i Novakoviæa dvorište, ali naziv duguje Bucinoj baki Ani Šmuc koja je donkihotovski pokušava posaditi neko cvijeæe, koje bi još nekako bortalo do 14.6., a od 15. nadalje netragom nestalo . Poèeo bi raspust, poèelo bi divljanje