Galerija Knina

Sladjana Neskovic <knnsn> on Saturday, April 22, 2007 at 9:41 AM - wrote:
Preturam po svojoj glavi, ovoga jutra,dok sebi punim casu svjeze iscijedjenje narandze kao i mnogih jutara do sada, sta me svaki put tolioko iznemnadi moja nesposobnos- kontrolisanja svojih sopsteveni misli ,ovako nataste.Misao na dane, na mjesta, na vrjeme i ljude za koje jos samo vjerujem da su bili stvarni, Nevjerovatno koliko toga se izdesavo za zadnjih 13 godina,koliko sam prica prezivila,koliko uloga sam odigrala i koliko stvari koje su imali sva prava da me ubiju a iz ovog ili onog razloga nisu, nego su me polagano neprimjetno mjenjali .
Lakoca ljudske promene , lakoca odlazaka , pomjeranja , mjenjanja...utapanja ,adaptiranja otupljuje mi svest o postojanju mnogih lica koji su prosetali mojim zivotom ,koji su dotakli na njima specificni nacin moju dusu moje sjecanje , koji su ovaj moj put slatko-gorkim okusom zacinili.
Lica koja polako bljede –I od cega me hvata strah moje nemogucnosti da ih u potpunosti vratim I osvjezim sjecanja njihovih bora,boje ociju mirisa intezitetu njihovih dodira.
Vracam se ovoga jutra, negde tamo,tako daleko.Pitam se: mogu li bilo kakvim opipljivim dokazom da potvrdim sebi i drugima da je to tamo, zaista bilo stvarno? Da sam mu pripadala.
Ovoga jutra,sigurana sam jedino u to da je to onda uzasno, uzasno daleko. I zelim da jos vjerujem u san.
U trazenju nekakvih opipljivih dokaza, shvatam znacaj mnogih malenih stvari ,mojih prica koje neprekidno ponavljam i cinjenice da su izasli iz mode, koje su svojim tada nesvesnim znacenjem bas postali najveci razlog ovog mog postojanja sada.
Pokusavam da izvucem sta to izdvajam sad, kao vazno. Lutajuci kroz to secanje, ja samo postajem svestana sopstvene nesigurnosti. I zaborava.
I evo bas ovog jutra, dok cijedim sebi sok : kako je ljepo sjetititi se.

I decide to follow my foolish hart, curiosity, magic of journey :the quest to fulfil mine destiny and an adventure of being alive.
Sladjana

Jeli ovo nostalgija ili i ti osjeæaš da stariš...

E Sladjo, ja da bih sve to izbjegao, svaki dan, i to bukvalno svaki dan, svratim na Galeriju da bi sva sjecanja ostala da zive

Starim ili nostalgija,uopste nije bitno -o niti jednog se ne moze pobjeci:)

Zasto bjezati kad je puno ljepse prihvatiti to kao nesto normalno,pronaci sebe u prolaznosti i daljini.Shvatiti da je to nesto normalno,nesto sto se ne dogadja samo tebi,svi mi zivimo sa tim.Svi starimo i svi smo otisli daleko od necega.Srecni su oni koji uspiju vladati tim saznanjima,njihov je zivot bogatiji i ugodniji,veseliji i sa manje stresa.

Potpuno se slazem, nase memorije i osjecaje nitko ne moze oduzeti.