strah

Forum je otvoren za sve one koji zele da se druze, da sa svojim
prilogom osvjeze, obogate ili vrate iz zaborava: ljude, mjesta,
dogadjaje i trenutke vezane za Knin i Kninjane u periodu do 90-tih.
Nedolicni, provokativni i uvredljivi tekstovi bit ce skinuti sa "Foruma".
Hvala!

Moderator: Gazda

mikikas

hvala na podrsci

Post by mikikas »

hvala na podrsci

ko bi reko , a ......mislila sam da sam sama
lana

strah ne prolazi.............

Post by lana »

Lara, hvala za objašnjenje za strah od letenja.
Mislim da bi u osnovi to bilo to.
Doduše, i avioni danas padaju malo èešæe, tako da i to ne utièe baš smirujuæe na našu dušu.
Sve je tako nesigurno, prolazno i kratkotrajno a i godine idu ko lude.
Jel vam se ne èini da kad jednom proðeš 25 da poènu godine biti godinice.
Do 25. su uglavnom godinetine, nikad im kraja,vreme ne teèe uopæe.
A onda, negdje po 25. se pretvore godinetine u godinice, pa onda u godinièice.
Odeš malo na posao, pobrineš se za ruèak, potomke, prijatelje, malo pogledaš TV, i evo ga odvrtio se ne samo dan , pa onda i mjesec, pa godina.
Meni se èini da je ova prošla 2007. bila najkraæa od svih. Ili se zemlja brže okreæe, nemam pojma.
Ako neko zna nešto više neka javi. Mene baš zanima jel se to samo meni
èini ili je to opèa pojava. :wink: :?: :?: :?:
Sava

Post by Sava »

Možda zato što nije bila prestupna,ali i meni je proletila 2007 godina posve brzo... :( :( :(
lana

ANKETA bez straha

Post by lana »

Da se nadovežem na Savu:
Elem,ja bi imala jedan predlog, a to je da poènemo pisati jedan zajednièki dnevnik Kninjana iz cijeloga svijeta, a tako nekako smo i razštrkani po cijelome svijetu, pa i šire.
Ništa posebno lièno ali eto toliko da dobijemo predstavu kako žive neki naši sugraðani negdje drugdje, kako provode vrijeme,
šta èitaju, šta se zanimljivo dešava u njihovom gradu. :( :o
Èini mi se da bi se dalo malo razbiti monotonije i svako od nas bi barem jednom sedmièno našao što za napisati.
Molim vas izjasnite se o tom. Dajte predloge ako ste za to, a ako niste napišite i to, dobro bi bilo i objasniti razloge protiv.
Diskutirajmo malo o tome. :idea: :arrow: :!:
Glasajte! :!:
Još bi napomenila da pored glasanja održavamo temu topica STRAH jer mislim da još neki imaju ponešto za reæi.
Volim vas sve odreda, uživajte gdje god da ste i javite se. :roll: :D :shock: :idea: :!: :!: :!: :roll:
lara

Post by lara »

Lana

A kako bi bilo da malo pisemo o strahu od starenja. Sto se tice laninog komentara da do 25 sporo godine prolaze ja sam vec odavno prosla 35-tu - i bore se useljavaju bez stambene dozvole!!!!!!!!!

pozdrav svims
lara

Post by lara »

Lana

Sto se tice dnevnika kninjana - veoma dobra ideja. Sta predlazes da u dnevnik unesemo. Kako bi bilo da dnevnik moze biti ziv i da se svi sretnemo
lana

strah od starenja

Post by lana »

Lara,
sad sam se sjetila jednog vica na temu staranja i bora, samo ne znam hoæu li ga znati dobro izprièati:
U staraèkom domu:
ponzioneri Jovica i Žika igraju šah a penzionerka Mica s vremena na vreme prošeæe mimo njih, obuèe jednu haljinu, prošeæe, obuèe drugu haljinu, prošeæe, a ova dva ni ne trzaju, samo igraju šah.
Jednog dana Mici dozlogrdila njihova ignorancija, svuèe se gola i zapuca u šetnju mimo njih.
Proðe minut ,dva minuta, pa pita Žika:
-Jel Jovice, šta je to Mica obukla danas?
- Ne znam, bre Žiko, što je da je, zgužvano je!!! :D :lol: :D
R
Posts: 67
Joined: Fri May 25, 2007 1:20 pm

Post by R »

Strašna priča za topic Strah
Htjela bih da sa vama podjelim još jednu priču ,o događaju iz djetinjsva moje majke: kao mala ,ona je stanovala sama s babom u iznajmljenoj trošnoj dalmatinskoj kući na spratu (na drvenom podu)do kojeg su vodile drvene stepenice iz prizemlja. Baka je bila prisiljena da je ostavlja po nekoliko sati samu u zaključanoj kući pošto je morala rano da radi kod ljudi nedaleko odatle.Moja majka je tada imala oko pet godina. Znala je da će se probuditi sama u zaključanoj kući ,a vrijeme dok baka ne dođe po nju provodila je jedući ono što bi joj baka ostavila i igrajući se krpenom lutkicom, s kojom je i razgovarala kao što to djeca rade.Jednog jutra je "čula da je doziva " djevojka u bijelom iz krošnje drveta koja se vidjela kroz prozor na kojem su nedostajla stakla(prozor je na spratu).Ubjeđivala ju je da odmah izađe napolje i da se ne plaši da će je grditi, a pošto mama nije znala kako da izađe rekla joj je kako da otvori jednu malu sobicu koju je gazda držao zatvorenu ,a one je nisu koristile i izađe kroz niski prozorčić u prizemlju. Samo što je izašla napolje čuo se tresak iznutra od pada drvenih stepenica i poda,a zatim se urušila i krovna kostrukcija. Sakupio se narod iz susjedstva,dotrčala je prestravljena baka i stari gazda i hvala bogu zatekli dijete napolju.Majka je kasnije,objašnjavala kako i zašto je izašla, a njen opis djevojke u bijelom je odgovarao opisu gazdine ćerke koja je umrla dvadesetak godina prije tog događaja neposredno prije svog vjenčanja i bila sahranjena u za vjenčanje pripremljenoj haljini.Starac je kasnije mojoj majci pokazivao i sliku svoje ćerke da bi djete potvrdilo sličnost. Ovo "čula da je doziva" pišem pod navodnicima jer moja majka nikada nije mogla da razluči ni kao mala ni kasnije kroz priču kao odrasla da li je stvarno čula zvuk ili se radilo samo o toku misli,ali vizije djevojke se jasno sjećala, kao i svog kretanja prema njoj tj. prema prozoru na spratu kroz koji se vidjela u krošnji drveta dok su "komunicirale"
Neka ova priča bude povod za komentare o strahu od natprirodnog ili sudbinskog tj onog na šta ne možemo da utičemo, a odražava se na naš život. Isto tako, možda još neko ima u svom sjećanju neku "vjerovali ili ne" ili " pričaju kod nas stari ljudi" priču pa neka je "bez straha" ispriča.
Nijema

Post by Nijema »

Vrlo rado citam sve sto izadje iz pera postovane R pa i ovaj opis dozivljaja iz djetinjstva njene majke je jako zanimljiv! Mi koji vjerujemo da nas nesto ceka na onoj drugoj strani, osjecamo postovanje prema onima koji su dozivjeli nesto tako neobjasnjivo!
Ponekad sama sebi prigovaram da sam lakovjerna i da lako nasjedam na lijepo ispricane price, ali u dubini duse vjerujem da ima ono " nesto " i .....
U jednom od posljednjih razgovora sa meni vrlo dragom osobom rekla sam joj da " nece grom u ljubicice ", misleci pritom da joj se nista lose nece desiti, a ona mi je, saleci se , rekla da ce mi poslati ljubicicu s onog svijeta ....Ove divne osobe danas nema , u ovom nama poznatom bivstvovanju i ovom nasem svijetu.
Na mojem balkonu je u novembru mjesecu procvijetala ljubicica! Novembar, decembar, januar, februar, mart.....i divna ljubicica koju ja nisam zasadila, cvijeta i dalje.
Ja zivim u jedoj skandinavskoj zemlji...i jako se radujem ovoj ljubicici... Ne moraju sve pojave na svijetu imati neko logicno objasnjenje!
Nijema

Post by Nijema »

:oops: Ja u sustini nisam strasiva, skoro pa nikako, ali danas me nesto uhvatio strah da cu ostati necivilizirana!
Zamisli, molim te, zivis u ovom zapadnjackom svijetu i ostanes ne civiliziran! Bruka i sramota, pa eto ti!
Vjerovatno se pitate , kako to necivilizirana?! Pa, lako: ja jos uvijek volim vise ljude od pasa, ja jos uvijek mislim da novac nije mjerilo ni znanja ni pameti, ja se jos uvijek najvise volim druziti s ljudima kojima u posjetu odlazim nenajavljena i jos uvijek ne mogu da se naviknem na ove sto ne pjevaju vec na slogove izgovaraju nekakve nesuvisle stihove i misle da im je to muzika!
Mogla bih ja jos nabrajati i brojiti i zaliti se, ali to ne pomaze i ne prostaje mi nista drugo nego da se pravim da mi prijaju ova civilizacijska dostignuca. Zvizduci i pravi se da je sve super!
R
Posts: 67
Joined: Fri May 25, 2007 1:20 pm

Post by R »

Nijema wrote:Vrlo rado citam sve sto izadje iz pera postovane R pa i ovaj opis dozivljaja iz djetinjstva njene majke je jako zanimljiv! Mi koji vjerujemo da nas nesto ceka na onoj drugoj strani, osjecamo postovanje prema onima koji su dozivjeli nesto tako neobjasnjivo!
Ponekad sama sebi prigovaram da sam lakovjerna i da lako nasjedam na lijepo ispricane price, ali u dubini duse vjerujem da ima ono " nesto " i .....
U jednom od posljednjih razgovora sa meni vrlo dragom osobom rekla sam joj da " nece grom u ljubicice ", misleci pritom da joj se nista lose nece desiti, a ona mi je, saleci se , rekla da ce mi poslati ljubicicu s onog svijeta ....Ove divne osobe danas nema , u ovom nama poznatom bivstvovanju i ovom nasem svijetu.
Na mojem balkonu je u novembru mjesecu procvijetala ljubicica! Novembar, decembar, januar, februar, mart.....i divna ljubicica koju ja nisam zasadila, cvijeta i dalje.
Ja zivim u jedoj skandinavskoj zemlji...i jako se radujem ovoj ljubicici... Ne moraju sve pojave na svijetu imati neko logicno objasnjenje!
Ja lako i kao utjehu prihvatam da nismo samo tijelo već i duša koja ne umire zajedno s tijelom već ostaje povezana sa živim svijetom ,ljudima i mjestima koja su joj bila bitna . Pitanje je kakva je priroda te veze, koliko ona traje vremenski,dali se svodi samo na osjećaj, percepciju ili je "interaktivna "na neki način,koja joj je prirodna svrha i napokon- tko ima pravo objašnjenje za " ono poslije": iskustvo,religije ili "nauka"?????
R
Posts: 67
Joined: Fri May 25, 2007 1:20 pm

Post by R »

Vjerovali ili ne...
Davno,'79 god. ,padne meni na pamet,da nakon završene prve godine, prodam komplet uđbenika i usrećim nekog brucoša hrpom podebelih knjižurina, prepunih Marksovih briljantnih misli, socijalističkog samoupravljanja i drugih neprikosnovenih mudrosti. Nađem srećnika u prepunom amfiteatru i utrapim mu nauku za keš. Pomislim - ovaj bi proguto i tri kompleta- i izjurim iz hale! Kad - sjevne mi odjednom da sam u jednoj od tih knjižurina zaboravila jednu moju staru sliku, dragu uspomenu iz djetinstva. Imala sam samo jednu takvu i mnogo mi je značila. Bila se "skučila", pa sam je stavila u knjgu da se ispravi.Brzo upadnem nazad u amfiteatar - gledam po redovoma: one face nigdje, nigdje nikog sa onolikom hrpom knjižurina pred sobom, pitam ljude naokolo jel' ga ko vidio - niko, jel' ga ko pozna- niko, jel' neko uočio da vuče knjžurine preko hale - niko!
Što bi rekli, kao da je u zemlju propao.Danima sam poslije dolazila u amfiteatar i raspitivala se ne bi li ga našla, ali ni traga od njega.
Mnogo ,mnogo godina kasnije, kad sam zadnji put bila u Kninu, ispred naše odavno prazne i puste kuće na Municirijama, komšinica mi dade moju staru sliku. Kaže:"Evo, ugledala sam je slučajno prije dva mjeseca,otprilike kad si javila da ćeš možda doći, vitlao je vjetar sa starim papirom ovdje pred kapijom, mislim da je tvoja, pa sam je uzela."Vjerovali ili ne...
lana

lepi u svojoj nesavršenosti

Post by lana »

Ponekad nas prime nekakav strah, strah da nismo dovoljno lepi, strah da nismo dovoljno pametni, strah da nismo dovoljno uspešni, strah da necemo u svakom, baš svakom ,trenutku pustiti najlepši utisak na druge, takav tip top utisak, utisak da nam svi zavide. :lol: :lol: :lol:
Trudimo se, da budemo bolji od drugih, pametniji, lepši, sposobniji, bogatiji od drugih i uopce ("oh i sploh" bi rekli slovenci) idealni. :angel8: :angel8:
A ustvari, ne prihvatamo sebe takvima kao što jesmo, nesavršeni totalno i to svi odreda, bez zamere, ali baš u tome i
jeste lepota, baš to je zanimljivo. :thumbleft:
Zamislite samo da je svet idealan, zamislite, kakva tragedija bi to bila za sve nas. :arrow:
Zato si ja svaki dan stanem pred ogledalo i ponovim glasno (najprije se svejedno uvjerim da sam sama u kuci): Ti si, Lana, jedinstvena ženska, ma zamisli na celom celcatom svetu nema dve takve.
Pa, ako to nije cudo, ja ne znam što je. :smurfin:
ninamilos

Post by ninamilos »

Meni se cini da, sto sam starija, imam sve vise strahova. Kazu neki da kad se suocis sa strahom, tada prestaje. Ima tu istine,a i ne. Ja sam ziv primjer da neki strahovi ostaju. Sve je to u glavi. Npr.do prije 4 god imala sam strah od zmija, visine i zatvorenog, uskog prostora(npr.lift). E onda sam se jednog lijepog avgustovskog jutra sa najboljim prijateljem i manjom ekipom zaputila na Kozjak. I to do samog vrha. E na tom putu je bilo svasta. Prvi sok je bio pogledati iza sebe dok se pentras po svim tim liticama i kamenjarima. I napravim ja to. Kad glecuda- nije mi se zavrtilo u glavi niti me je uhvatila panika. A krivac za too je predivna priroda koja se pruzala u mom vidokrugu. Nestao je jedan strah. Sljedeci sok je bio uci u mracnu i usku pecinu. Tacnije hodalo se klececi. E tu su me ubjedjivali pola sata da udje. I usla sam ali mi se cini da sam prije izasla. Taj strah u potpunosti nisam savladala ni dan danas. I dalje idem pjeske na 10 sprat.Daljim putem susreli smo se sa jednim malim poskokom. ajme. :shock:
Tako da , dragi moji i kad se suocis sa nekim svojim najstrasnijim strahovima, nema garancije da ce oni nestati. Mozda se samo malo ublaze. Tako je bar kod mene.

A danas imam strah od NEUSPJEHA, NEPOZNATOG, NE POLOZENOG ISPITA( nisam streber ali kud bas sad taj strah kad su mi ostala jos samo 4 ispita)..... i ko zna cega jos.
R
Posts: 67
Joined: Fri May 25, 2007 1:20 pm

Post by R »

Red straha , red jeze ( a stvarnost je između)
Prvi slučaj - Moje lično iskustvo sa "onim poslije" nije bilo strašno, samo iznenađenje i zapanjenost.Bilo je danju i u prisustvu još tri osobe, i to za vrijeme slučajnog razgovora o nekom koga više nema.Svi smo imali istu viziju i istovremeno smo svako za sebe iznenađeno pošli da je slijedimo samo sa mišlju da bolje vidimo:sjedili smo za kuhinjskim stolom i razgovarali uz kafu evocirajući uspomene - "vidjeli" smo svako za sebe viziju nalakćenu na otvorenom kuhinjskom prozoru sa osmjehom na licu koja se udaljila prema dvorištu ,kao da se udaljila upravo zato što smo svi odjednom uprli zapanjene poglede u prozor, a zatim svi mahinalno i bez riječi pojurili da gledamo kroz prozor preko dvorišta ,a zatim iz kuhinje kroz hodik napolje na verandu , da bi bolje vidjeli. Prizor sa verande je bio sasvim drugačiji- lebdjela je preko dvorišta "drugačije odjevena" tj. onako kako je nekada poslovala po dvorištu,potpuno nezainteresovana za nas, okrenuta u pravcu seoskog groblja ,lebdjela je iz pravca jedne dvorišne zgrade prema nama nekoliko metara i nestala ,a mi smo se ,zgledajući se i snebivajući se, kako jedni drugima početi da objašnjavamo ovakvo iznenadno naše ponašanje, vratili u kuhinju i počeli da se preispitujemo međusobno.
Drugi slučaj-Nakon smrti drage osobe imali smo (svi ukućani) dugo osjećaj prisustva -kao strujanje vazduha i blag dodir, a mogli smo i "čuti" zvukove kretanja kroz kuću, otvaranje vrata i ormana, ali niko nije osjećao strah pa ni nelagodnost, čak ni djeca. Izgleda da spadamo u one ljude koji mogu da percepiraju više od drugih jer ovakva iskustva nisu rijetkost u našoj užoj i široj porodici.Odavno međusobno o njima otvoreno razgovaramo, a to je bio slučaj i sa starijim generacijama.(Društvo, ma ne boj te se !!!)
Post Reply