DNEVNIK KNINJANA

Forum je otvoren za sve one koji zele da se druze, da sa svojim
prilogom osvjeze, obogate ili vrate iz zaborava: ljude, mjesta,
dogadjaje i trenutke vezane za Knin i Kninjane u periodu do 90-tih.
Nedolicni, provokativni i uvredljivi tekstovi bit ce skinuti sa "Foruma".
Hvala!

Moderator: Gazda

Jovan-Repko Urukalo
Posts: 159
Joined: Thu Mar 22, 2007 11:26 pm

Dnevnik Kninjana

Post by Jovan-Repko Urukalo »

Lano,alaj si ti znatizeljna i nestrpljiva,Dnevnik se ne pise brzo,treba da se dogodi i onda se napise,a koliko ja znam Pekyja on to sve obavlja polako,ali efektivno i kada bude pisao,imacemo sta citati.
Pozdrav svima!
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Hmmmm .

Post by Petar-Peky Bukarica »

Je li to vi u dogovoru mene malo radite , a .
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Bulaaaaaaaaaaaaa !

Post by Petar-Peky Bukarica »

O Fiji-u !
Samo putovanje do Fiji-a i nazad proslo je bez vecih problema . Kazem vecih zato sto u male problemcice racunam da su me skoro i cistacice po aerodromima pocele zaustavljati i pretresati , pretpostavljam da je uzrok bio moj izgled . Pri povratku su nam oduzeli najljepse suvenire , pod izgovorom da moramo platiti par puta vise za karantin i ispitivanje istih nego sto i oni sami kostaju . Vjerovatno su im se dopali kao i nama samima . Dobro , da ne dramatiziram , sve to nije uspjelo da pomuti predivne osjecaje i utiske koje smo ponjeli sa sobom na povratku kuci u Melbourne .
Ne znam da li vam je poznato da su na Fiji-u lijepe plaze sa bogatom vegetacijom u pozadini da su ljudi poznati kao otvoreni i srdacni domacini ( iako su u bliskoj proslosti bili kanibalisti ) uvijek nasmijani sa njihovim pozdravom “bula” na usnama . “Bula” je pozdrav dobrodoslice . Fijianci su karakteristicnog izgleda , visoki ( oba pola ) , snazni , tamne puti , crne kose koja je kovrdzava , veseli i srdacni . Otoke su naselili u velikom broju Indijci koji se bave sa trgovinom , ugostiteljstvom i poljoprivredom . Velika vecina i jednih i drugih zivi bijedno u drvenim i limenim kucama i bavi se iskljucivo poljoprivredom . Izvoze secernu trsku , kokos , banane …
Veliki su zaljubljenici rugby-a i bili su prije par godina svijetski prvaci . Strava ih je pogledati , pravi grmalji , Swartceneger bi im moga biti mali iza gola , sto dovaca lopte , samo se da u politiku .
Tamo je poznata izreka “Fiji time” sto bi znacilo nema zurbe , polako , kud si zapeo i sl.
Resorts (hoteli) su onakvi kakvim zamisljam dijelove raja , (jer meni su i predjeli Dinare kao iz raja , sve sa onim vrletima i gudurama) , puni cvijeca , zelenila , potocica sa ribicama , bazenima , bungalovima ispred kojih se njisu mreze za lezanje , veselim zamorom ljudi i djece , obaveznom pjesmom domacina uz male karakteristicne gitarice .
Ne bih imao nista protiv opet sutra otici tamo i uzivati "Fiji time".
lana

Re: Staze mladosti

Post by lana »

zele wrote: A osim zidiæa, koji nestaje kao simbol ili urbani namještaj onog grada i mladosti, ovih dana nestaje još jedno obilježje grada. One prelijepe krošnje i drvoredi na potezu od željeznièkog konaèišta pa do Dešiæa, se uklanjaju. Odgovorni kažu da korijenje stabala uništava kanalizaciju koja tuda prolazi i da to stvara probleme. Uredit æe se onaj park do pruge, a drvoredi i stabla uz cestu, koji su ljeti davali ugoðaj kao da hodaš kroz zeleni tunel ili ugodan park, više neæe postojati. Ovi mlaði Kninjani i ne pamte takav ugoðaj pa im i nije previše žao, a mi stariji žalimo. No, što se može. Struènjaci kažu da je to jedino rješenje a ja se evo potrudio da ovu novitadu prenesem onim starijim kninjanima, da se ne iznenade kad doðu obiæi staze svoje mladosti.
Èini mi se da nam se ne treba bojati za drvored. Posadjeno je novo drvece i kroz koju godinu imacemo opet onaj lijepi drvored i hladovinu.
Pozivam Mobidicka, (sad kad su Hrvati spušili na prvenstvu, sigurno ce imati puno vise slobodnog vremena) da nam uslika Knin, da vidimo svi koji nismo u Kninu,kako izgleda grad i novi drvored.
lana

majstor Halid i njegova prognoza

Post by lana »

Šta se meni desilo? U subotu, sedmoga,zove nas naveèe majstor za krov. Došao bi ujutro skinuti salonit.
A dogovaramo se cijelu jesen, prošli svi sunèani dani, otišli u nepovrat. Za nedelju prognoza pogoršanja vremena, pljuskovi i ostale nepogode.
A majstor navalio, veli biæe lijepo vrijeme, dajmo to napraviti. Trebao pokrivati jedan kloštar (nekakva kuæa pored crkve ) pa ga molile èasne sestre ako može neki drugi dan, da ne bude božji dan. I upro na nas ko mutav.
Bi, ne bi, bi, ne bi..... Dobro, ajde kad je navalio, al velim ja njemu: "Majstore, biæe mrtvih ako padne kiša!"
A on zaceno od smijeha: "Ma neæe biti kiše, kad vam ja kažem!"
Uglavnom, u nedelju je osvanuo tmuran, maglovit i hladan dan. Pola osam ujutro, probudi nas buka, dvorište se napunilo: kamion"šestoton" i pet bijelih kombija i nekih petnaestak ljudi.
Majketi, šta je ovo. Krenu svi ti ljudi na naš krov i za sat vremena ostašmo mi bez krova.
Al vidi èuda božjega, prikaza se sunce i malo pomalo ugrija. Tako lijepoga dana nije bilo barem mjesec dana.
Šta da kažem, sve prognoze vremena, smuæaj pa prolij.
Majstor Halid kao da ima neke veze gore.
I cijelo vrijeme ponavlja: "Ja sam, znate, vjeran èovjek!" :roll: :roll:
Goran Zelic-Zele
Posts: 128
Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm

Balkan

Post by Goran Zelic-Zele »

Bio sam na sluzbenom putu u Istambulu i opet spoio ugudno sa korisnim, Korisno je ono sto se zove biznis, to znaæi nabavka robe. A ugodno je druženje sa poznatim i dragim ljudima sa kojima sam se sprijateljio za ovih 15 godina. Vecinom su to naši ljudi iz Bosne,Kosova i Sandjaka, ali združio sam se i sa pravim turcima, pa i sa arapima. Istambul je konglo merat nacija i zaista se nalazi na raskrsnici civilizacija i svijetova.
Poslije trke po magazinima i ducanima drugog dana sam sa dobrim prijateljem,koji mi je bio i vodiæ , obišao neke od brojnih znamenitosti, kojima ovaj grad obiluje.A navecer smo se okupili u hotelu Bosna i onako meraklijski družili, red mezetluka,red piva ili mastike i onda opet ispoèetka.Poneko je pio i èaj,a kava iako se zove turka se ovdje pije rijetko.
Uz ugodne divane doticemo se i ovih nasih prostora pa tako na red doðe i Balkan.Sav ovaj uvod sam napisao da bi mogao spomenuti ovu rijec.Pita me moj prijatelj turcin znam li ja porijeklo rijeci Balkan.ja odgovaram da je to ime nastalo po planini Balkan koja se nalazi negdje u Bugarskoj.
-E nije,spremno me doceka moj prijatelj.ima ta rijec drugacije znacenje.I objasni da na turskom,a svi nasi jezici obiluju turcizmima,bal znaci med,a kan znaci krv.Drugim rijecima sav prostor Balkana su turci nazvali kao zemlju meda i krvi.
Poslije sam dugo razmisljao o ovome i zakljucio da je covjek u pravu. Ovaj predivan kutak planeta zaista lici na raj, ali jos se nije rodila generacija koja na svojim leðima nije okusila bar jedan rat. Valjda je to prokletstvo ovih prelijepih prostora.Zemlja meda i krvi, koje li lijepe kovanice i hoce li se naš poluotok kojom srecom ikada zvati Bal,a onaj dio koji se odnosi na krv da ovdje nikad vise ne bude aktualan.Tko zna.
colja
Posts: 81
Joined: Wed May 30, 2007 1:10 pm

Mrak

Post by colja »

Juče sam ustao malo kasnije nego obično,oko 9 sati ,bilo mi toplo u krevetu,vrijeme k'o stvoreno za izležavanje,a i sam sam ostao u stanu.Odmah sam pristupio jutarnjim rutinskim radnjama,paljenje TV-a,Wc,umivanje,kava,doručak,izlazak na svježi vazduh...Obavim sve predradnje i taman sam se pripremio da gledam direktni prenos skupštine Srbije koju inače redovno pratim kao neku seriju,recimo,kao seriju "Selo gori,a baba se češlja" mada u skupštini ima mnogo više baba i rijetko se koja češlja,mada i toga ima,ali zato čitaju novine,rješavaju ukrštenice,mobilni telefoni su non stop u upotrebi,čačkaju uši,zube,nos,neki zjevaju,a neki spavaju i tome slično,a najčešće su babe za skupštinskim šankom( piće,bagatela)Neki ljudi s kojima pričam o skupštini bi ne samo zabranili direktne prenose nego bi ukinuli i samu skupštini,kažu,svojim nastupom sramote i sebe i državu,kažu svađaju se samo što se ne tuku,a ja zato i gledam skupštinu,očekujem makljažu kao u parlamentu Tajvana.Što se mene tiče idealno bi bilo,kao poslanike,u skupštinu ubaciti Švarcenegera,Stalonea,Brusove (Vilis i Li)Tarzana,blek Stenu,Tajsona i slične rmpalije pa da vidiš diskusije moj druže,da vidiš čvrstih argumenata...I tako se ja pripremio za gledanje kad ono...kvrc...nestade struje,naprosto prestade napajanje mog TV-prijemnika i on ućuta prije početka sjednice.
Prvo što uradih skinuh sve zvjezde s neba zajedno s mjesecom,onda redom poče kresati bogove koji se razbježaše,nebo potamni i sa nebesa će meni glas :"COLJA,SMIRI SE" i ja,šta ću? smirim se,ta ne smijem protiv nebesa...Tako smiren počeh nešto da radim očekujući napajanje televizora.neprimjetno prođoše minuti pa sati i skoro neprimjetno prođe dan. Pade mrak i oko 18 sati,pod svjećama,okupi se cijela porodica Radmila,Ja,sin Dušan i ćerka Marija.Kako je ko dolazio svak je na svoj načim skidao i zvjezde i mjesec i kresao bogove,a onda bi primjetili kako sam ja smiren što sam vrlo jednostavno prenio na njih i smiriše se i oni.Razgovor poče Dušanovim pitanjem,kako neko može da živi bez struje pa ja poče pametovati i objašnjavati koko je to bilo u Lici (Pribudiću) kad sam ja bio mali,a vraga..,ni ja se dobro ne sjećam,ali moram održati autoritet i tako to krene...malo pitanja malo odgovora,malo monologa,viceva,upadica i sl.Radmila i Ja smo objašnjavali kako smo nekad išli na ples,kako je to bilo u naše vrijema,a djeca su pucala od smija i rugala se starcima,onda su oni objašnjavali kako se danas oni zabavljaju,a Radmila i Ja smo valjali se od smijai tako naizmjenično.Malo po malo izgori nekoliko onih tankih svijeća,a onda neko primjeti da cijelo naselje oko nas ima struju samo naša i još par zgrada pored naše nema i pogledasmo na sat kad ono već ponoć.Kud prije!? Počesmo se spremati za spavanje kad ono...kvrc...dođe struja,e ali kasno,tad nam više nije bila potrebna.Televizor odmah proradi jer je od jutra bio u uključenom stanjiu i ja ga na zadovoljstvo svih odmah ugasi da nam ne pokvari ljepo provedenu večer.Svi smo otišli na spavanje,a ja konstatovah da smo zadnji put toliko vremena proveli zajedno prije 10-tak godina.Iako se bez struje ne može,ipak je nekad i bez nje ljepo.Da nije nestalo struje možda nikad nebi saznao kuda mi se djeca kreću,s kim se druže,gdje izlaze.Vjerojatno mi nisu sve rekli,ali ja nisam znao ni to,a i kako bi znao kada se dnevno vidimo 5-10 minuta.Sad više nisam siguran,dali bi želio da ima struje i da kao manijak sjedim pred teelvizorom i gledam skupštinu ili da nema pa od djece nešto i saznam,ne znam...nisam pametan.
Goran Zelic-Zele
Posts: 128
Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm

struja

Post by Goran Zelic-Zele »

U pravu si Colja druze moj.Ove tehmicke novotarije su nas potpuno otudjile jedne od drugih.Dobro,to ne vazi za Galeriju jer tehnika nam je tupomogla da se povremeno vidimo i cujemo,ali to je vec visa sila. No,u biti televizor nas je otudjio i od najblizih.Sjedimo navecer i buljimo u ekran i niko ni abera.jedini razgovot je onaj kad se svadjamo sto cemo gledati.
A u nase vrijeme,e to je vec bilo nesto.Nije nam tada trebala ni Tv ni struja,dovoljni smo bili sami sebi.Ako bi usli u Dom JNA i pogledali neki TV prijenos utakmice ili Nase malo misto dobro,ako ne bilo je zabave i bez tehnike i struje.Dapace,najveci gusti su bili sjediti u nekakvom portunu i valjati baze.Tu su bez premca velemajstroi bikli Peki i Konta gdje su nam danas takva druzenja,gdje je zezanja,gdje je briskula i gdje je vino. Nema ih,osim u sjecanjima i jednom na godinu u nekakvim prigodama,a i tada je to nekako usiljeno.Izasli smo iz stosa.Ne da nemamo vremena za drugove i rodjake,nego nemamo vremena ni za najblize oko sebe.Koliko li smo se puta lecnuli dok nas u toku prenosa neke utakmice dijete nesto upita,ili zamoli.Kao,sto me smetas,vidis da gledam,previdit cu neki potez.Kao da mi zivot o tome ovisi.
Nazalost,sve ovo je plod napretka.Neko je izgleda pomno isplanirao i isprogramirao nase zivote.I sto cemo raditi i sto cemo jesti,i sto cemo gledati na Tv i s kim cemo see druziti,sto citati,sto obuci.Izgleda da mi vise i nismo svoji gospodari i ako neko iskoci iz tih nametnutih regula ispada kreten,ludjak,u najmanju ruku cudak.Pa sto ce meni drugi televizor u kuci,i to onaj ravni,LCD.A sve u kuci navrlo da kupimo i to,kao imaju komsije a nismo mi najgori.
A sjecate li se kako je bilo u ono nase vrijeme.Prvielevizor u Kninu je bio u Domu JNA,tu smo gledali utakmice,kvizove>Oliver Mlakar i Mica Orlovic< i Smojino <Malo misto<.Kasnije ce prvi televizor kupiti Pekijevi roditelji,a o nda Djolini.Onda s mo mi dolazili u njihove kuce kao u svoje i gledali Tv ali su nas stariji brzo izbacivali napolje jer smo izvodili pizdarije i ometali ih u gledanju Dnevnika.A mi smo to jedva cekali jer je napolju bilo mnogo zabavnije od buljenja u tu glupu kutiju.Nije li vec to bila naznaka da nas tehnika hvata u svoj nehumani i neljudski zagrljaj iz koga cemo tesko izaci.Zato narode,predlazem da danas umjesto da sjednete u fotelju ispred TV ekrana izadjite negdje napolje,prosetajte,otidjite kod komsija na partiju karata,otidjite u kafic,otidjite bilo gdje i druzite se.To je mnogo ljepse od onog sto nam namecu neki odozgo.A i humanije i ljudskije.
Goran Zelic-Zele
Posts: 128
Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm

Bosanski Novi

Post by Goran Zelic-Zele »

Skocio sam na par dana do Knina. Obisao ga uzduz i poprijeko i susreo svega desetak dragih mi ljudi. To su ustvari jedini poznati,svjedoci mog i naseg djetinjstva. Sva ona gomila prolaznika koju sam susretao na ulici i u kaficima je samo bezlicna masa. Nije me se doticala kao ni lanjski snijeg. Jednostavno, nismo se poznavali, to su neki drugi ljudi a oni sa kojima sam prozivio najljepse godine zivota su otputovali. Mnogi se vise nikad nece ni vratiti niti, poput mene, navratiti ovamo. Onih nekoliko prijatelja i starih Kninjana objasnava mi da je nas grad dobio novo ime.Zovu ga Bosanski Novi. Nisam ni pitao zbog cega. U onih nekoliko kafica, gostione vise nisu u modi, okupljaju se preostali Kninjani i sa nostalgijom prepricavaju nekadasnje dane.
A sjete u Kninu na svakom koraku. Ima je koliko hoces. Visi na oronulim zgradama donjeg dijela grada, visi u Strani, na Pijaci, svuda je ima. Nekadasnja okupljalista, pocevsi od Paraceve gostionice, pa preko Slavije, Markise, Ozegovica, Bace, Ive, Putnika, Sporta, Bobisa, Istre i da ne nabrajam dalje, su pusta i zabravljena. Paucina u njima stanuje, a prasina zauzela nasa nekadasnja mjesta. Istina, ima zato novih okupljalista, kafica. No, nije to isto, pogotovo sto u njima necete zateci drage osobe sa kojima ste derali kninski asfalt. Zato ljubomorno cuvam ovih nekoliko ugodnih trenutaka koje sam proveo u drustvu nekolicine svojih starih kninjana. Istina, nismo sjedili u nasim dobrim i dusevnim gostionicama, ali lijepo nam je bilo i u kaficima.Svuda je lijepo kad si u drustvu dragih ljudi. I tako,rijec po rijec, sjecanje po sjecanje,skoro je i pjesma pala, kao nekad. I vrijeme je ucas proletilo. A kad smo se rastajali neko je brisao oci, kaze upala mu musica. A drugi nisu ni skrivali onih nekoliko bisernih kapi sjete koje su zaiskrila u krajiccima ociju.
Ovih nekoliko lijepih trenutaka sam zabravio u najskrovitijem dijelu svoga mozga. Zakljucao sam ih da mi nikad ne izblijede, da se ne zaborave. Takve drage trenutke cuvam kao antiku, kao nesto rijetko i dragocijeno. Zbog toga cu opet morati naci dan/dva i skociti dole do dragih mi ljudi i dragog mi grada. Makar ga sada zvali i Bosanki Novi. Moram na takav nacin puniti baterije dok se to bude moglo.Dok nas starih kninjana jos ima.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

BUSHFIRE IN VICTORIA

Post by Petar-Peky Bukarica »

Zelim da vas ukratko upoznam sa katastrofom koja nas je zadesila ovdje u Viktoriji ( Australija ) . Prije dvije sedmice je zabiljezeno najvise toplih dana zaredom ( 3 dana +43 C) u posljednjih 50 godina . Obicno bude jedan dan +40 C i sljedecih dana se temperatura spusta . Ta toplina obicno dolazi sa toplim vjetrom tako da imas osjecaj da ti je neko uperio fen za vrat . Kada su tako topli dani velika je opasnost od pozara koji se ne mogu izbjeci , da li ih netko podmece ili su uzrok neke druge okolnosti ali pozari su neizbjezni . Prosle Subote (07.02.09.) je prognozirano da ce biti temperatura od +43 C i da ce biti jak vjetar i posto su zemlja i trava toliko suve a vec postoje pozari po sumama preporucuje se veliki oprez .
Osvanula je Subota , vrela , bolje reci uzarena sa vjetrom od 120 km/h .
Otkazali smo izlet na koji smo planirali otici a koji se nalazio na tim podrucjima na kojima su uskoro izbili pozari . Pratili smo na TV kako se pozari sire i kako vatra sa olujnom vjetrom topi sve pred sobom . Temperatura se penjala iz svakog sata i u gradu i siroj okolici je dostigla +46.4 C . Ta temperatura nije nikad zabiljezena u Viktoriji . Sjeverni krajevi drzave gdje su i izbili najveci pozari biljezi temperaturu od +49 C .
To je malo tesko zamisliti , neznam sa cim bih vam to usporedio . Kao da si u nekom filmu o paklu , valjda je i Dante tako zamisljao jedan dio u paklu .
Pocele su stizati i vijest o zrtvama , tako da se do danas taj broj popeo na 181 a predpostavljaju da ce preci broj 300 , jer nisu jos svi tereni pregledani . Ljudi su ostajali kod svojih kuca i pokusavali da gase pozar ali vecina nije uspijela da pobjegne od vatre . Izgorila su cijela mala mijesta , otprilike kao Kistanje . Prije dvi sedmice smo posjetili jedno od tih gradica ( Marysville ) . Predivan gradic u prirodi kraj vodopada , sa zanimljivom galerijom skulptura od gline . Danas je on sav izgorio . Izgorilo je oko 700 kuca .
Do sada je izgorilo oko 450 000 hektara zemlje a pozari jos traju , opasnost za druga naselja jos postoji . Vise nisu vruci dani samo sto je vjetar jos tu .
Ovo sto sam pokusao opisati biljezi se kao najveca katastrofa koja je zadesila Australiju . Neponovilo se .
Price ljudi koji su prezivjeli ovaj pakao su zanimljive i granice sa nestvarnim kad opisuju tu razbjesnjelu vatru kako divlja uz pomoc orkanskog vjetra .
Zanimljivo je da su svi izjavili da ce se vratiti i obnoviti svoje kuce .
Drzava i stanovnici su odmah stupili u akciju da se tim ljudima pomogne moralno i materijalno , skupljene su ogromne kolicine robe i svega sto treba a za 4 dana skupljeno je dobrovoljnim prilogom $ 45 000 000 .
Ako vas zanima vise o ovoj katastrofi pokusajte na www.heraldsun.com.au
to su Melburnske novine i mozete naci dosta zanimljivog teksta i fotografija .
Veceras sam isao setati sa Buddy-em i trebalo je obuci jaketu (+19 C) . Dobro kazu da je klima u Melburnu promjenljiva i da se u danu promjenu 4 godisnja doba .
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

BUSHFIRE IN VICTORIA

Post by Petar-Peky Bukarica »

Evo i par slika da vam pokusam pokazati kako je to izgledalo za vrijeme pozara i poslije njega . Na predzadnjoj slici se vidi Melbourne City preko izgorenih stabala . Pozar je poharao teren od duznih 32 kilometra za 16 minuta .
PS : Ja licno ne poznam nikoga sa ovih pozarom zahvacenih podrucja .




Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image
andjela.pesic
Posts: 53
Joined: Fri Feb 15, 2008 12:29 pm

Post by andjela.pesic »

Pratim u posljednje vrijeme ova dešavanja u Australiji,u kontaktu sam sa bratom koji je takoðer u Melburnu.Ovo je strašno i što je najgore ovakva dešavanja ne možeš da predvidiš.Jedino svaka èast ljudima dobre volje i naravno Australiji kao državi koja æe da pomogne ljudima koji su ostali bez svojih domova ,ali odmah,što je inaèe rijetkost ili je uopšte nema.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Sensei u Japanu

Post by Petar-Peky Bukarica »

UTISCI IZ JAPANA

Otkako sam se prije nekoliko godina poceo ozbiljno baviti japanskom borilackom vještinom koja se zove Aikido, moj san je bio da odem u Tokio i ucim Aikido od sensei Kendi Šimizua, koga sam upoznao 2002. godine u Beogradu. Sensei Šimizu je jedan od najvecih Budo i Aikido majstora u svijetu, covjek ciji su preci 700 godina bili samuraji i koji je bio posljednji i najomiljeniji ucenik i asistent Moriheja Uešibe, covjeka koji je pocetkom dvadesetog vijeka osnovao Aikido. Vrijeme je prolazilo i sredinom desetg mjeseca 2007. godine na poziv sensei Šimizua sam otišao u Tokio. Ogromnim boingom 777 sam sletio na aerodrom Narita u Tokiju i krocio na japansko tlo. Moj san se poceo ostvarivati. Bio sam vrlo sretan. Umor od dugog puta je nestao jer mi je susret sa ovom dalekom zemljom ulio neku novu snagu. U prvom momentu me je iznenadila cistoca zraka i blagost klime. Mislio sam da cu se u cetrnaestomilionskom gradu nagutati smoga (što od auta, što od industrije) ali ništa od svega toga. Zrak je mirisao na svježinu i cistocu kao da ga puštaju iz nekog velikog jonizatora a svuda oko mene mogla se vidjeti urednost i cistoca. Iako je u podzemnoj željeznici bilo mnogo ljudi koji žure, nije se osjecala ni nervoza ni napetost. Zapravo za sve vreme boravka sam osjecao posebnu smirenost koju je teško opisati, kao da nisam stranac, narocito u drugoj polovini moga boravka u Tokiju. To nije poremetio ni vrlo naporan raspored dnevnih aktivnosti: cetri treninga dnevno i najmanje cetri sata vožnje dnevno u podzemnoj željeznici, najcešce stojeci, jer to prevozno sredstvo koristi vecina stanovnika Tokija. Prvi trening je pocinjao u 6 i 30 ujutro. Dizao sam se svako jutro u 4 i 45, u 5 i 15 sam hvatao voz da bi stigao u salu za vježbanje (dodo) u 6 i 15, promjenivši prethodno tri linije podzemne željeznice. Vozovi su im tacni u sekund i dolaze svakih dva do tri minuta, tako da je skoro nemoguce da na peronu cekate više od minut ili dva. Ako se desi da zbog greške željeznice zakasnite na posao dobicete od njih posebno opravdanje koje treba da pokažete svom poslodavcu a ovaj ce vam u tom slucaju zakašnjeje opravdati. Vrijeme je u Tokiju najveci kapital. Svaki sekund svoje aktivnosti u toku dana morate unapred isplanirati inace necete ništa uraditi. Ni jedan sekund ne smije da se potroši beskorisno. Udaljenosti su velike i ukoliko tacno ne znate šta radite i gdje idete taj dan vam je propao. Sledeci treninzi su bili uvece i to id 18,00 do 21.00. Tri treninga, jedan za drugim sa po petnaest minuta odmora izmedu. Poslije treninga odlazak na veceru sa Japancima u neki od njihovih nacionalnih restorana kojih ima na svakom cošku. Oko 23 00, smo završavali druženje i pravac podzemna željenica pa kuci na spavanje. Hrana u Japanu je nešto o cemu bi mogao napisati stranice i stranice. Vrlo zdrava, puna morskih plodova, ribe i povrca. Uostalom Japanci su najdugovjecniji ljudi na svijetu. Prosjecan životni vijek im je 79,5 godina. Imaju preko milion stanovnika starih izmedu 90 i 100 godina i više stotina hiljada ljudi starijih od 100 godina. Najbrži covijek na svijetu u trcanju na 100 metara za uzrast od 90 do 100 godina je Japanac koji ima 92 godine a dionicu od sto metara je pretrcao za 24 sekunde i nešto još desetinki. Za sve ovo je umnogome zaslužna i zdrava hrana. Probao sam mnogo raznih jela i nemam ni jedne zamjerke. Najviše mi se svidjelo jelo koje se zove sašimi. To je specijalitet koji se sastoji od friške ribe i plodova mora. Sve je svježe tj, nije iz zamrzivaca i jede se živo tj, ne kuva se niti pece. Riba se nareže na kockice (tunjevina, sabljarka) zatim se aranžira sa mesom od školjaka, ikrom i škampima. To se sve umace u saft od soje i vasabija (krema od rena) i jede sa salatom od svježeg povrca. Pivo je odlicnog kvaliteta i ukusa. Voda im je izuzetno meka i cista, ima ph 9,5. Poslije kupanja lice i koža su meki i elasticni, tako da ne morate stavljati nikakvu kremu, cak ni poslije brijanja. Takva voda pivu daje odlican ukus. Uopce nije gorko, nego je slatkasto i vrlo pitko. Jedino što je za nas bilo skupo pa se moj prijatelj Milan Velickovic (koji je zajedno samnom boravio u Tokiju) i ja nikako nismo uspijevali napiti, jer bi nas briktaši opominjali da nisu u stanju da podmire našu žed. Primjetili su to Japanci pa su uskakali, casteci nas sa kojom kriglom ali nije pomagalo. Nije pomagao cak ni sake, tradicionalno japansko pice, kojim smo presjecali krigle piva. Japanci su se cudili kako možemo toliko da pijemo a mi smo im u šali rekli da u slobodno vreme treniramo sa srpskom rakijom. Tad smo izvadili iz torbe dvolitarsku plasticnu flašu od kisele vode u kojoj smo preko granice prošvercovali domacu kruškovacu, jaku kao grom. Japanci su u cudu gledali ali miris kruške i izazov nepoznatog su bili jaci. Naceti sakeom pristali su da probaju jedan od plodova srpske kulture i tradicije. Rezultat je bio sledeci: nekih 25 Japanaca je uspijelo da popije oko jedne litre rakije prije nego što su popadali po patosu. Preostalu litru smo morali mi da dokrajcimo jer više nije imao ko. Svi su bili komirani, nebi da su bacvu popili. Pomogla su nam dvojica Njemaca, inace naših prijatelja koja su u to vreme bili tamo i koji su vec imali dosta susreta sa srpskim "šnapsom". Dobro su se držali, do posljednje kapljice. Ujutro smo došli na trening kao da ništa nije bilo a Japanci su bili izbeceni od nespavanja jer su cijelu noc povracali. Rakija ih je dala vragu nacisto. Kasnije smo saznali zašto je to tako. Dobili smo medicinsko objašnjenje da Japanci imaju prirodno slabu jetru koja ne može da razgradi vecu kolicinu alkohola pa se brzo napiju. Inace vole da piju. Narocito poslije posla kad usput veceraju u nekom od nacionalnih restorana, pa onda odu u neki karaoke bar (i to su oni izmislili) dobro se napiju i izgalame na onim muzickim uredajima i pojacalima. Onda idu kuci opušteni i oslobodeni stresa. Svaki slobodan trenutak koristio sam za posjetu znacajnim mjestima japanske povijesti, kulture i tradicije. Obišao sam mnogo budistickih hramova i manastira, narocito u Kamakuri, mjestu na obali Pacifika, pored Tokija. Kamakura je nekad bila duhovna prestolnica Japana. Odatle se budizam proširio po cijelom Japanu. Posjetio sam muzej samurajskih katana (maceva). Primjerci su stari 300,400, godina i mladi. Tacno se zna kojem su samuraju pripadali i koji majstor ih je radio. Bio sam i u muzeju tehnike u kojemu su na maketama prikazani mnogi pronalasci i cuda tehnike, pa onda u Budokanu, spotrskoj dvorani u kojoj se održavaju takmicenja u tradicionalnim japanskim borilackim vještinama, Jokohami, najvecoj luci na svijetu i još na mnogo drugih zanimljivih mjesta. To je stvaralo dodatini fizicki umor ali je oplemenjivalo dušu. Jezik koji sam slušao svuda oko sebe mi je ubrzo postao drag. U pocetku nisam ništa razumio ali sam vrlo brzo poceo da ucim poneku rijec. Osjecao sam se veoma dobro jer sam poceo da osjecam dušu ljudi, osjecao sam šta misle, o cemu pricaju. Jedan poznati japanski Zen monah, inace prijatelj sensei Šimizua je cesto govorio da ljudima uopce nije potrebno da razgovaraju da bi se razumijeli. Mogu odlicno da se razumiju i neotvarajuci usta, jer usta i onako cim se otvore izgovore laž. Uvijerio sam se u ovu mudrost. Jezik koji sam slušao oko sebe mi je posto vrlo drag. Uopce nije težak i grub, kako se misli i da sam ostao još malo, cini mi se da bi ga spontano i prirodno progovorio, jer sam ga poceo osjecati kao svoj vlastiti. Treninzi u dodou sensei Šimizua su posebna prica. Koliko god se trudio da opišem taj osjecaj necu uspijeti jer se to mora doživjeti. Kad ucite od najboljih na svijetu onda i sami brzo napredujete. Srdacnost i ljubaznost Japanaca su kljuc koji otvara i najtvrde brave straha i treme. Jednostavnost i skromnost tih ljudi krce put do srca svakog covjeka bez obzira sa kojih meridijana dolazi. Na treninzima se uvijek radi osnova i sve je usmjereno na prevazilaženje izvodenja tehnika na nivou pokreta. Ukoliko se tehnika izvodi samo kao skup pokreta onda ona ne živi i ne izaziva duhovni napredak. Takvo vježbanje brzo postane dosadno i izgubi svoj smisao. Na treningu se cesto cuju rijeci avase, kokju, što znaci uskladiti se, postici harmoniju sa protivnikom, upiti ga svojim duhom. Ovakav nacin vježbanja prevazilazi pokret i razvija duh. Ovo je narocito bilo prisutno na seminaru koji se održao na poluotoku Izu, 180 km. udaljenom od Tokija. Na tom seminaru se jako dobro mogao osjetiti Budo duh. Cio ambijent je u duhu samuraja. Hotel u tradicionalnom stilu, bambusova šuma, topli izvori, tatami strunjace radene na stari nacin. Treninzi su usmjereni na razvoj pocetnickog duha koji je veoma važan za stalni napredak. Na takvim mjestima možete brzo osjetiti i upoznati ljude, njihovu dušu i cud. Za obicnog posmatraca Japanci su možda previše zatvoreni, neprirodno ljubazni, malo daleki, ljudi koji samo rade i nemaju vremena za druženje i zabavu. Mogu slobodno da kažem da je to jedna velika zabluda. Ispod opisane spoljašnjosti krije se toplo i srdacno ljudsko srce, srce do kojeg morate da znate kako da doprete, plemenita duša koju morate znati da osjetite, poštovanje i gostoprimstvo koje cete doživjeti ako ste u gostima kod Japanaca. Ja sam imao srecu da sve to doživim. Ljudi koje sam sretao i upoznao a narocito moj domacin, covjek u cijem sam domu proveo skoro mjesec dana, gospodin Rizue Lino, svojom dobrotom, srdacnošcu i gostoprimstvom širom su otvorili vrata moga srca ka Japanu i japanskom narodu. Nekoliko dana poslije povratka susreo sam se sa tadašnjim ambasadorom Japana u Srbiji, nj.eks. gospodinom Tadaši Nagaijem. Prenio sam mu pozdrave od sensei Šimizua. Na njegovo pitanje o utiscima o boravku u Japanu odgovorio sam jednom jedinom recenicom: "Japan je postao moja druga domovina".
Tekst napisao : Sensei .
lana

Re: Dinarci još masu drugoga

Post by lana »

Evo, ja bi citirala samu sebe.
lana wrote: :roll: :lol: :lol:
Želim vam još jedan lijep dan
i ne sekirajte se puno,
ionako se sve u životu uredi
i bez sekirancije. :lol: :lol: :lol:
Poljubite muža, ženu, dijete, prijatelja, mater ili æaæu i budite sretni jer ih imate pored sebe.
I volite život jer je lijep i neponovljiv :!: :wink:

Danas je lijep i prohladan dan. Ložimo još uvijek,
a i ne znam kad æemo prestati.
Obièno se u junu može bez grijanja, julij se izdrži,
pošto se još sjeæamo prevruæega junija,
a od 15. augusta poèinje opet smrzaèina
jer grijanje ne mozes ukljuèiti od sramote.
Eto tako izgledaju naša nekad vruæa ljeta.
Al nema veze, lajf je bjutiful. Ne može ga ni vreme pokvariti.
Evo vam malo cvjetiæa. :flower: :flower: :flower: :flower:
:flower: :flower: :flower:
lana

Re: Sensei u Japanu

Post by lana »

Peky wrote:UTISCI IZ JAPANA

Otkako sam se prije nekoliko godina poceo ozbiljno baviti japanskom borilackom vještinom koja se zove Aikido, moj san je bio da odem u Tokio .....................
..i tako dalje......
.i tako dalje..................................................
o utiscima o boravku u Japanu odgovorio sam jednom jedinom recenicom: "Japan je postao moja druga domovina".
Tekst napisao : Sensei .
Kako sam ovo uspjela promašiti. Tek danas sam ga našla.
Odlièan putopis, Sensei.
Post Reply