Tako bijade jučer a kako ćemo danas nastaviti? Danas 10.og u mjesecu, vidi otamo od Beograda ta se namrgodilo moj dragi, pa nebi rekao smak svijeta, a i treba neko osvjeenje sreću mu vrag diga, jer ovo je prelo sve granice, mada to dobro podnosim kako ti već jednom rekoh. Bog ti jadan dobih četvorku na loto, a to mi je 300 dinara. Jednom peticu i nebi majka boija dalje. Zuvar se nadati.
Boe mili vako nekad dolje, pa se malo prilegne a kad se probudim vedrina nestala i prvi pogled sa onog mi paolića kad izađem iz sobice, mrak nad Dinarom, pa kao da je nestala. Onda neka tutnjava iz daljine, pa oće neće ali sve blie i blie, pa kad one munje načmu oblake i rasparaju ih, pa počmu one krupne rijetke kapi koje ja nazivam kao probne i sastavi ki iz kabla. Razmiljam ta ću raditi, a znam da do polaska u grad sve će biti kao da nita nije ni bilo osim ta će ostati mokra cesta, ali ozgo od Purića kuće evo poznata zvuka stojadina sa oferom Čedom Kaićem i da je ono snimati, sav ivi svijet bi se čudio onoj brzini moga bijeanja uzakale, oblačenja, uzimanja ribarskog pribora, jer ako on stane ispred kuće a nisam na gotovs, ode nazad sreću mu vrag diga, a đe ako me zatekne da jedem. Ma ni galeb nako nebi bre srdele progutao ka ta ih ja moram gutati i eto muke za stomak. Uletim u auto i svađa do jezera iz čista mira sreću mu vrag diga, pa kakvo je ono iivljavanje bilo da mi je znati. E, ba na one me trenutke posijećaju ove oblačine namrgođene otamo od Beograda. Stojim gore u paoliću nad kalama i treniram ivce da neću zaviriti u ormar, jer sam to maločas napravio a neće mi lovačka oprema uteći i neda mi vrag mira, pa opet otvaraj i gledaj, miluj one čaure,... Kako se ja od toga nisam mogao izlječiti sve mu vrag diga? Jo kad miti osmi mjesec. Dođe mi da sa posla skoknem i u lovački ormar zavirim pa more znati kako me je to pritiskalo i mira nije dalo. Svakih deset dana mijenjaj ulje u Ruji i kripi zubima od muke, jer đe je jo 11 - ti mjesec, a Dinara se poteno ozelenila pa dok pouti, pa liće opane, pa prvenac kad rodi, pa,.... Kuku i gotovo, ali ipak to dođe svojim tempom i nita se preskočiti neće pa i onaj prvi dan ipak osvane, onaj rođendan svakog zaraenog lovca. Čak se ujutro taj dan nekako bojaljivo dignem jer se plaim da neki vrag neće omanuti, a znam da se sinoć detaljno dogovorili. Sve mi se čini da sam trebao neto fiće da nabavim i onaj strah da ne trpim, jer su mi to mnogi prigovarali. To bi mene u onim trenutcma spasilo kako mi se čini, jer svaka je ua dolje auta imala. Jedina mi je greka to se neizlječivo zarazih sa lovom, pa da sam i svoj vlak imao nebih se izlječio. Boe moj ta glupu rečenicu napisah - a? Nema veze ali skiti li ti ita naem Savi -a? Napiider mu da ga pozdravlja njegov vjerni davitelj Stiv. Sunce ti boije ćera nas ona buretina u Mokropoljsku gostionu, pa ni ivi ni mrtvi, a vanka od murvu ozgo sa Koma stuti se ona buretina i samo grebka sa ovčijom bekinom. Kao iz nekog bunila Jovo bi htio pokret a Savo bi:
- Kakvoj kući, jo ima sunca desetak metara - Ono, pogleda u nebo pa koliko ima do zalaska a ono su svijetlosne godine a ne metri, pa nam nema druge nego pucaj od smija. Meni se čini da ba nisu bili kompletni jer ni da čuju za lov na krmadiju. Rekoe da u tome ne vide nikakve drai, pa ajde ti tome budi pametan, a uzeli karabine oba. Bijade jednu veče diskusija o tome, čemu dati prednost, pa ili lovu na svinje ili na jarebice. Đusi im to malo nadugo objasni ali Jovo i Sanjin ostae pri svome zadovoljstvu. Sanjin je čak prigovorio da je lov na svinje za početnike a pravi majstori od lovačkog oka i lovačke muice su jarebičari, ali tome Sanjinu se osmjehnu sreća pa neđe tamo iza Koma na ličkoj strani ugleda mrkane, pa ni sam ne zna kako je doao kući od bijesa i sutradan sve od municije davao samo da nađe to krupna olova. Čak je za sekundu i karabin nabavio, ali ih vie ne viđe. Boe kako je to njima Đusi na tenane obrazlagao ta znači to tragati za njima i kuda se sve treba lomatati. ta to znači kad se ipak pogodi pa kad se đilitne i počme se smrti otimati i kaiti one rastuljke oko sebe kao da su kuruzi. Jo kad se rani pa po tragu. Mnogo im toga Đusi napriča i jok! Samo gacati po vinogradima i mira nedati onim sirotim i nedunim ujicama, a toliko razglabati o lovu. Tu bih drao jezik za zubima, pa čak i pokuavao skrenuti temu. Priznati moram da mi jedino uč puca kad zečina uteče, a za mrkana manje vie. Utečeni zec sanu na oči neda sreću mu vrag diga, ali dobro, mrkan kad pane pričaće cjeli grad o tebi i davati svoje komentare. Sa Paićem (Palom) ubih ono čudo od mrkana u Orlovici, pa jedna noga otila u Tvik a druga u građevinsko Dinara i svi konstatovae da je od juneta, a sliku sam poslao jednom dobrom prijatelju u Bihać, pa su se divili i tamonji lovci. E, da Pale taj dan bijade staloeniji bilo bi lova neboj se. Vrag će ga znati, sve sam mu nacrtao ali mu mrkan kidnu iz nogu. Ima jedan kuk i tu mi je često bijeao pa koliko bio da bio tih. Odem lijevo, on desno i obratno. aputavo to rekoh Pali i raziđomo se i samo ta dođoh na lijevu stranu glavičice, puče na desnoj puka i zovnu me. Nevidim nita ispred njega a davam mu znak da ćuti. Priđoh, apće mi ta je bilo i samo da ga je putio desno na ravnicu a snijegu kuda je i otiao mogao ga je ale skinuti. Majstorski sam naao čekinje, par dlaka gdje je ostavio na stjeni, pa kud je izbio na čistinu,...... Iznenadio ga vepar jer se sćulio odmah ispod kuka, da oslukuje rad pasa dolje i ode mu. Mlad čovijek ali ga je teko obuzdati sa riječima da to nije sve i da pasi jo dolje rade,...... Nita mi nije pomoglo, već vidim kako stavlja čakicu da se na njoj ogleda nakon marende, a po zavretku marende naiđe legendarni strmičanac Perkan ivković i sve mu raportiramo i ode sa riječima da će kući čekati sutranjeg sv. Jovana i sve se desi za sekundu. Neubijedih Palu da se kane čake jo za po sata, on die puku, ja dvogled, vepar skiknu sa desne nam strane na prolazu gdje mu je onaj kidno, sputih dvogled, podigoh karabin,.....Aj ća! Danima Pale pripovjedao:
- Samo mi je trebalo zanijeti puku u desno ali Stiv bijade čudno brz, jer je imao zadatak da sputi dvogled skine puku sa ramena i sve to obavi dok sam samo okom trepnuo i to bez nianjenja ga skinu i zamisli koliko je brz bio. -
Prili vepru a evo ozgo Perkana. Upitah ga na osnovu čega se vrati a on će ti meni kako ja udabe ne pucam. Namrgodilo se ozgo od Drenovca pa nema vremena da se tu dere a evo i njegovih ozdo i pade komanda da jedan ide po konja dok ga mi dovučemo do stijena i dolje oborimo i tako bi. Odoh u Kranjsku goru, pa po povratku čuh da je tu bilo preko 50 lovaca sluajući Palu kako im referie ta sam uoči sv. Jovana mrkana mak'o. Sve to bijade nekada, ali arko pamtljivo a da se vidi kako stvari sad stoje, vako gledajući kroz prozor? Malo porosilo, svijeina se osijeća, a kako su dva minuta do sedam, kare laku noć.
MJESEC NAD DINAROM
Moderator: Gazda
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
PRICA BR. 11
Cijelo jutro je ćutao i niko od ukućana ga nita nije ni pitao, a stalno je bacao pogled prema Dinari koja mu je bila kao na dlanu, gledana sa prozora. Subota je i valja se spremiti za sutra. Uurbano se kretao gradom izbjegavajući i one najpoznatije, pravdajući se da mu se uri tako da je jedva dočekao autobus da se vrati. Nije se imalo ta vie čekati za pripreme ali ta je god traio na tom mijestu nije bilo, pa je za svaku sitnicu pitao enu, koja mu nita nije znala reći, već bi tiho za sebe rekla:
- Sreću vrag diga i lovu ta me pojede svake godine i ta ga ne zabrane sve im vrag diga?
- Đe mi je kai od puke?, razdera se odjednom.
- Mene pita - ena će mu, pa zna da si tele veza njime i eto đe ti je. ta ne pamti đe ta ostavlja i vaje od drugoga trai po kući.
- Eda li mi đe oni cipela a tu su bile iza vrata u konabi,...?
- E ba će ih tu naći kako mi se čini. Gore uvr' vinograda pod smokvom su ti ostale kad si prska vinograd i ajde po nji, da ti ja nebi ila,....
- Đe mali?
- Đe mali. Vanka, igra se sa dječinom. Đe mali.
Nervozno se kretao pa kud poao da poao. Na telefonski poziv samo je ena smjela odgovarati da nije kod kuće. Sati su sporo prolazili i dan nikako da se priblii kraju. Zna on kuda će sutra uraniti a jo samo da se okupe za dogovor. Prvi dan je sutra a toliko eljno očekivan, pa sve mora da teče uoči toga dana nepogreivo i dostojanstveno. Često je izlazio vani pred kuću zagledavajući se u već snijegom okićenu i uljepanu Dinaru. Sutra će oni njoj u susret sa svim eljama i nadanjima koje ispunjavaju lovačku duu, ali samo da svane sutranje jutro.
- eno, odoh do Branka, pa da se dogovorimo, a ti reci da nisam tu ako bi me neko traio, jer evo će i mrak. Vidide ko to kuca na vrata?
- Ko kuca, kum Ile. Uđi kume, uđi. Evo njega, tu je. Ulazi i nemoj mi na vratima stajati.
- ta' kume Ile? Uđi brate,...
- Ma kume Mile, mali mi sutra radi, a mene je red da pečem rakiju, pa dođoh da te zamolim da sutra ujutro u četri bude kod mene i sve sam spremio ta treba i nadam se do tri popodne da ćemo biti gotovi. Ajde kad te molim, pa da se vie ne zadravam i laku noć. Tako da zna. 'Esi me čuo?
-Dobro kume dobro, gotovo za sebe je to izgovorio.
Ubacio je jo drva u parket i ostavio otvorena vratica zagledavi se u vatru.
- Evo djeteta iz igre - tiho će mu ena.
- Ajde srećo jedi, 'esi li gladan?
- Ćaća, mogu li ja sutra sa tobom u lov?- sin će tugaljivo.
Nita nije odgovorio a razdragani plamičci vatre igrali su u njegovim očima.
- Sreću vrag diga i lovu ta me pojede svake godine i ta ga ne zabrane sve im vrag diga?
- Đe mi je kai od puke?, razdera se odjednom.
- Mene pita - ena će mu, pa zna da si tele veza njime i eto đe ti je. ta ne pamti đe ta ostavlja i vaje od drugoga trai po kući.
- Eda li mi đe oni cipela a tu su bile iza vrata u konabi,...?
- E ba će ih tu naći kako mi se čini. Gore uvr' vinograda pod smokvom su ti ostale kad si prska vinograd i ajde po nji, da ti ja nebi ila,....
- Đe mali?
- Đe mali. Vanka, igra se sa dječinom. Đe mali.
Nervozno se kretao pa kud poao da poao. Na telefonski poziv samo je ena smjela odgovarati da nije kod kuće. Sati su sporo prolazili i dan nikako da se priblii kraju. Zna on kuda će sutra uraniti a jo samo da se okupe za dogovor. Prvi dan je sutra a toliko eljno očekivan, pa sve mora da teče uoči toga dana nepogreivo i dostojanstveno. Često je izlazio vani pred kuću zagledavajući se u već snijegom okićenu i uljepanu Dinaru. Sutra će oni njoj u susret sa svim eljama i nadanjima koje ispunjavaju lovačku duu, ali samo da svane sutranje jutro.
- eno, odoh do Branka, pa da se dogovorimo, a ti reci da nisam tu ako bi me neko traio, jer evo će i mrak. Vidide ko to kuca na vrata?
- Ko kuca, kum Ile. Uđi kume, uđi. Evo njega, tu je. Ulazi i nemoj mi na vratima stajati.
- ta' kume Ile? Uđi brate,...
- Ma kume Mile, mali mi sutra radi, a mene je red da pečem rakiju, pa dođoh da te zamolim da sutra ujutro u četri bude kod mene i sve sam spremio ta treba i nadam se do tri popodne da ćemo biti gotovi. Ajde kad te molim, pa da se vie ne zadravam i laku noć. Tako da zna. 'Esi me čuo?
-Dobro kume dobro, gotovo za sebe je to izgovorio.
Ubacio je jo drva u parket i ostavio otvorena vratica zagledavi se u vatru.
- Evo djeteta iz igre - tiho će mu ena.
- Ajde srećo jedi, 'esi li gladan?
- Ćaća, mogu li ja sutra sa tobom u lov?- sin će tugaljivo.
Nita nije odgovorio a razdragani plamičci vatre igrali su u njegovim očima.
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
31.07.2007.
kare, sve ivo na krge die kako bi mi nekada nazivali ovaj val jare i sve vapi za unčom ledene arije. E da je neđe pod bukvom u Brezovcu,.... Ajme brate i gotovo i nita drugo reći. Niđe pasa na ulici. Odgledah ovo iz Francuske na hronometar pa im kia smanji brzinu, ali osijetih neto svijee arije kad ih gledah kroz koje predjele voze, mada mi je u sobi oko 23 stepena pa ovoliko za uvod i vidi sa čime bih nastavio. Ti otamo o svojoj boljci, ja odovuda o istoj boljci, a kako nas je dolje mnogo bilo, ko zna kako oni to odboljevaju, tu bolest zajedničku ta se zove lovac - a?. Svak je bio zagrien na svoj način i svak je mnogo toga zanemarivao radi lova dovodeći samog sebe do nekog fanatizma, a moda smo i neka lovačka sitnjile prema nekim drugim, vrag će nas znati. Moj kare, bio ti je u Glavici jedan čuvar iz Čoka, Mirko sa nadimkom Lebac. Čičica kojem smo mi poslijeratni gladui uč iskidali kradući mu sa nekih par stabala neke uasno ljute jabuke, od kojih su nam zubi otpadali, a ne samo bolili. Moda su to i bile slatke jabuke, međutim eli se formirala iz cvjeta kolik' jagodica prsta nala bi se u naim stomačićima. Bili smo neki trumfovi sa kojima je grdne muke mučio siroti Lebac, inače Sanjinov stric i ljuti lovac. Priđe mu ivot kraju, pa nedade da se mirno njime oprosti, već pomoću raka grla. Dolo vrijeme pitanja dana i sata i moj dragi, neđe predveče te zadnje mu godine zovnu ti on Sanjina preko ene i kad ovaj dođe on zatrai da mu Sanjin napuni par metaka jer će večeras biti pataka, kako mu je rekao dolje ispod kuća im na jezeru. Vidi Sanjin njegovu zadnju posmrtnu elju pa nako pred njim to napuni par komada i sve ih je siroma drao u onoj suvoj ruci do pred zoru, dok se sa duom rastao nije. Zamisli, nećede se opratati sa čeljadima iz kuće, već je one metke svu noć drao i da mu je onda bilo misli čitati-a?. Kruila je dolje priča u naem narodu da ona lastavica koja ostane i ne odleti kanje sama sebe udavi. To sam čuo od par starijih ena i to bez nekog ispitavnja već nekako spontano bi to nailo u razgovoru. Jedna reče kako je za vrijeme mue krave u kasnu jesen lasta uletila na staro gnjezdo pa nekako smrsne neto paića koje donese u kljunčiću pa sebi oko vrata pa nogicama to zatee,.... Vrag će ga znati ima li to smisla i vjerovati ali,.... Nema veze to sa naim Lebcom ali vidi sirotog čičice ta mu bijade zadnja elja i Sanjin mu to udovolji. Onoj staroj generaciji lovaca koji su udarili temelje lovstvu dolje, lov je bio oko kuća i nije se daleko ilo. Drpina glavica bila glavno lovite, Burum, njive pred Vrpoljem i tako. Dimni barut i sjeckane brokve, sreću im vrag staru odnio, kakva su im zadovoljstva bila da mi je znati. Vraga, naučilo da ga priroda hrani i eto zato je zalazio u nju sa pukom na ramenu. Koliko li se puta iz jedne čaure pucalo sunce ti boije - a? Onda kad je sav ivot iao na kaičicu u svemu. Bila kod Vave jedna stara slika grupe predratnih lovaca, pa sam traio da se uveća i stavi u kancelariju, ali niko nemae sluha za onu dragocijenost, sreću im vrag diga. Jednog ljeta mi momak iz Kosova donese neki prsten sa divlje patke, a to mu je toga dana nala mater uz Kosovčicu idući. Prepiem sve sa njega i poaljem u Zagreb, orintolokom zavodu i ozgo mi poalju list od te guske a ovaj je rekao da je to patka, list od guske sa njezinim datumom izleganja na otoku Jilandu, pa mi napisae da nisam svijestan kakav sam im dragocijen podatak dao i to mene zainteresira, pa napiem na oglasnoj tabli u lovačkom da ukoliko se neto prstenovano ubije da se prepiu podatci i da se dostave u lovačko drutvo a tupavci su smatrali da oću da ruim lovačko drutvo. Jedno đubre Civljansko ubi te zime gusku na Cetini i trai da mu platim za podatke sa prstena. Stariji bio neki čičica i pokuah mu objasniti ta to znači a on se stalno cereka i prebaciva mi koliko ću ja dobiti ako mi on to dade. Obavijest na oglasnoj ploči nije se zgrijala ni dva dana i svi me počee poprijeko gledati kanje. Tupav sirot svijet i gdje među nakvima da se neto konstruktivno unaprijedi. Sve je polazilo od članarine i kad bi se goć podigla odmah bi se javili lovočuvari da je to radi njihovih plata koje im se moraju povećati. Ma nita samo reći da je ono sve bila jada i jadika, osim naih nezaboravnih trenutaka bazajući po onom kamenjaru od jutra do mraka i po svakom vremenu pa ako nema na nianu tu su zaostale glavice kupusa, ipci, pečurke, dok su se mnogi sa enom počeli svađati odmah na ulasku u kuću ako im je rusak prazan, pa i dijeca bi morla bijeati u drugu sobu naputajući svoje crtiće, samo da ne vide ćaćin pogled i njegovo mrmljanje da nečuju, ko je kriv za to. Njegova zakletva da vie sa njim nikada neće ići, jer njegov pas nije svaka ua bua. On je rekao da se ide ovuda a Branko nećede nego onuda, on je reko da je zec tute a Đuro nećede posluati, on je rekao da se tute marenda, nećedee ga ni to posluati, on je rekao da se neko prvi isturi gore, nećedoe ga posluati, a dva zeca utekoe radi Đure i njegovija jarebica, sreću vrag diga njemu i njima i kasno će me vie sa sobom vidjeti, ja im veljo, mrmljajući sebi u bradu zavri on svoj monolog. On svoj monolog a ja za danas ovo pismo...
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Prica 12.
Vlak je polako ulaizo u stanicu a već smo stajali kod vrata i najednom se tiho začulo:
- Oton -
Sa lijeve strane ispod pruge polako se dizala jutarnja izmaglica otkrivajući krovove kuća. Nas dva i dvojica iz treće tvikove smjene i drugi vie niko saao nije.
- Sad ću ja za vama sa svojima - reče jedan obraćajući se nama.
- Kuda mislite? -
- Ovuda kao i obično pa ivicom Gaja a moda preći tamo i na Kusačko jezero radi jarebica i tako.
- Ćaća mi reče da su mu se dva digla ispred ovaca, amo gore kod Bendera. Ajte ivili pa srećemo se valjda - reče maući rukom i ode za vlakom koji je polako nestajao kroz maglu prema Gračacu.
- Dići će se magla i neće dugo jer vedro je - reče Pero - Polako, ima dana. Ajmo dolje prema Kravijoj dragi, pa ćemo zaviti ivicom Gaja. Tiho je, mraz, pa mogao bi se dizati nadaleko, pa samo polako i ne treba se bacati -.
Svuda oko nas povlačila se magla otkrivajući poravnate vinogratke prepune jesenjih boja, koji su bili opasani visokim zidovima a zadnji zvuci teretnog vlaka nestae u tunelu. Pas jo nije pokazivao nikakvu volju za radom pa je bio uz nas. Uli smo u vinograd u potrazi za nekom zaostalom čeuljom grođa pa i smokvom koje su već imale kiselkast ukus, dok su uta zrna maratine pod onim mrazom djelovala kao kristalisani med. Kao da nismo doli u lov.
Prve zrake jutarnjeg sunca vrh Koma je počeo zaustavljati a magla je bila rijeđa i rijeđa, pa kao da ju je sunce topilo a između vinograda gotovo da su ovce galopirale, da se to prije trave dočepaju.
- Kud ovce a mraza jo ima? Ma dok dođu gdje trebaju sunce će to već osuiti. Ajmo se polako rasporediti. Dolje prema borićima pa ćemo zaviti, polako -.
Svuda ivicom Gaja stajala su stabla sva u utilu, pa kao da dan rađaju pod onom vedrinom neba. Daleko gore jasno su se vidjela snijegom ukraena plavanjska brda, dok su se pramenovi magle polako sputali u kanjon Gaja, kao da se kriju od sunca koje svojim izlaskom otkri onu jesenju čarobnost, satkanu od predivnih boja kamena i stabala, udahnuvi im ivot svojom toplinom. Najednom u sve to uzvitla se cika pasa i izmijea sa tom simfoniom a pucanj puke razbudi vrane, koje grakćući napustie kronju stabla a i zaustavi zeca koji se pouzdao u svoje brze noge ali mu ovaj put nisu pomogle. Razli se pucanj svuda uokolo i ode put Koma prema plavetnilu neba a veselo se pas zaskakivae ka podignutom zecu, da podijeli radost sa sretnikom. Ubrzo su se rastali, pa je krenuo u potragu za drugim tragom obilazeći kamenje sa kojega je sunce otapalo jutarnju rosu. Jato divljih golubova strmoglavilo se u kanjon Gaja.
Nebo se već crvenilo sa zapada dok so lagano izlazili iz Gaja uskim krivudavim puteljkom a prozori na kućama razasutim ispod stanice gotovo su bjetili crvenom bojom.
- Čekajte, čekajteeee - začu se sa nae desne strane.
- Ko su oni? Ono mora da su Jovo i njegovi. Stanimo. Troje njih. Otkuda oni? -
Stali smo pa je i pasu konačo taj odmor dobro doao, jer odma je zelegao pored naih nogu.
- Zdravo ljudi.
- O Jovane, zdravo. Otkud vi? Zdravo Milane, vidi i padonje, zdravo.
- Zdravo ljudi, vi otamo od Prevjesa - a?
- Iz vlaka izali pa ovuda malo oko vinograda i po polju,...
- 'Este li vi pucali ojutros neđe oko osam sati?
- Tako nekako, eno nonđe onaj vinogradak đeno zavrava pa,.....
- Ma rek'a sam ja da je neto palo.
- Kupinica neka i mrečica a pas se uzvrtio i najednom zatekta , a die se ispred njega i meni poprijeko,....
- Eli kolik'?
- Tako, nije lo.
- Mora da su ono vae puke i tamo oko Kusačkog jezera - a?
- Neđe oko jedanaest sati neto se čulo i sa Debelog brda,....
- Nije bilo bog zna ta a odmah su se čule i dvi puke gore oko Bendera, a otiao je tamo onaj momak ta radi u tviku, jer nam je tako rekao jutros po izlasku iz vlaka.. Navodno da su mu ćaći pred ovcama jučer onuda dva utekla. Tako pa smo preli tamo na jezerce i neto jarebica pa i jo jednoga nađosmo,....
- Nije se čulo puno puaka a mi ojutros se mislili pa mislili i krenuli dolje niz polje na Dragu pa na borje i malo se vatili Vlake pa kanjonom Zrmanje nazad a ispod samih borića đeno počima onaj vinogradak ovome iz nogu a pas mu ga pokri i odnese ga vrag dolje, pa niti da je potega,....
- Ko se nadao. Nako soren zidić pa da prekoracim a utom mi pas iza leđe i nemogah ba nita. Ćeli kanje tamo na kulu preko pa odustali. Vrućo, ne die se. Vrazi ga znali kuda ga na ovom vremenu traiti. Krenuli nazad ozdo naspram mlina a tu smo i marendali i sa same ivice poleti doje niz brinu i Milan ga dovati iz prve,....
- Pas?
- Vraga. Nita. Est ojutros dok je mraza bilo ali čim ugrija vaje uz nogu a ovo mu je drugi lov da neto nije u redu njime, pa ne znam ta mu je, a lani brate dva mi praseta dade u Plavnu, ali ojutros. Ne znam. Kuda bi sada? Do vlaka ima jo vremena. Malo kod mene posjesti ili vako ivicom kanjona pa zaviti đeno ona prosijeka - a? Eto, kaem ovog nali i vrae iko metka da je potroio na ita. ta ovo a na vakom danu. Bacaj se i bacaj. Ne znam. Vrag će ga znati. Ajmo ne stojmo, vako ne daleko jedan od drugoga, ako vam odgovara.
- Ajmo Jovo, rasporedimo se. Ima dana jo.
Nad Komom nebo kao da je gorilo a na bijelim plavanjskim brdima sunce je gasilo svoju svoju svjetlost. Niko vie nije nita govorio.
- Evo ga na lozi - gotovo tihim glasom nas upozori Jovo. Evo ga.
- Čekaj, pa rasporedimo se. Stani. Vako ćemo, pa neka krene tamo prema kanjonu. Priđi Milane - reče tiho padonja. - Ti mali, gurnide nogom u grm, poplai ga -
Nije me sačekao a osam metaka odjekivalo je za njim i ispunivi kanjon Gaja da bi se potom razlilo tamo preko Previjesa ka urvinama Koma. Miris baruta ispuni mi nozdrve a oni dugo nisu skidali pogleda sa pravca kojim je pobjegao niz kanjon Gaja. Zagledali su se jedan u drugoga bez riječi i nezainteresirano krenuli udesno ka kućama zabacivajući puke na rame, dok su oči umorno lutale po kamenjaru. Sunce je odavno zalo a iza nas na Previjesu pod Komom palila su se prva svjetla. Otamo sa Zrmanje prvi pramenovi izmaglice vraćali su se tamo odaklen ih je sunce otjeralo i jedino ta se čulo, bio je vlak koji je izlazio iz tunela povie Bendera.
- Oton -
Sa lijeve strane ispod pruge polako se dizala jutarnja izmaglica otkrivajući krovove kuća. Nas dva i dvojica iz treće tvikove smjene i drugi vie niko saao nije.
- Sad ću ja za vama sa svojima - reče jedan obraćajući se nama.
- Kuda mislite? -
- Ovuda kao i obično pa ivicom Gaja a moda preći tamo i na Kusačko jezero radi jarebica i tako.
- Ćaća mi reče da su mu se dva digla ispred ovaca, amo gore kod Bendera. Ajte ivili pa srećemo se valjda - reče maući rukom i ode za vlakom koji je polako nestajao kroz maglu prema Gračacu.
- Dići će se magla i neće dugo jer vedro je - reče Pero - Polako, ima dana. Ajmo dolje prema Kravijoj dragi, pa ćemo zaviti ivicom Gaja. Tiho je, mraz, pa mogao bi se dizati nadaleko, pa samo polako i ne treba se bacati -.
Svuda oko nas povlačila se magla otkrivajući poravnate vinogratke prepune jesenjih boja, koji su bili opasani visokim zidovima a zadnji zvuci teretnog vlaka nestae u tunelu. Pas jo nije pokazivao nikakvu volju za radom pa je bio uz nas. Uli smo u vinograd u potrazi za nekom zaostalom čeuljom grođa pa i smokvom koje su već imale kiselkast ukus, dok su uta zrna maratine pod onim mrazom djelovala kao kristalisani med. Kao da nismo doli u lov.
Prve zrake jutarnjeg sunca vrh Koma je počeo zaustavljati a magla je bila rijeđa i rijeđa, pa kao da ju je sunce topilo a između vinograda gotovo da su ovce galopirale, da se to prije trave dočepaju.
- Kud ovce a mraza jo ima? Ma dok dođu gdje trebaju sunce će to već osuiti. Ajmo se polako rasporediti. Dolje prema borićima pa ćemo zaviti, polako -.
Svuda ivicom Gaja stajala su stabla sva u utilu, pa kao da dan rađaju pod onom vedrinom neba. Daleko gore jasno su se vidjela snijegom ukraena plavanjska brda, dok su se pramenovi magle polako sputali u kanjon Gaja, kao da se kriju od sunca koje svojim izlaskom otkri onu jesenju čarobnost, satkanu od predivnih boja kamena i stabala, udahnuvi im ivot svojom toplinom. Najednom u sve to uzvitla se cika pasa i izmijea sa tom simfoniom a pucanj puke razbudi vrane, koje grakćući napustie kronju stabla a i zaustavi zeca koji se pouzdao u svoje brze noge ali mu ovaj put nisu pomogle. Razli se pucanj svuda uokolo i ode put Koma prema plavetnilu neba a veselo se pas zaskakivae ka podignutom zecu, da podijeli radost sa sretnikom. Ubrzo su se rastali, pa je krenuo u potragu za drugim tragom obilazeći kamenje sa kojega je sunce otapalo jutarnju rosu. Jato divljih golubova strmoglavilo se u kanjon Gaja.
Nebo se već crvenilo sa zapada dok so lagano izlazili iz Gaja uskim krivudavim puteljkom a prozori na kućama razasutim ispod stanice gotovo su bjetili crvenom bojom.
- Čekajte, čekajteeee - začu se sa nae desne strane.
- Ko su oni? Ono mora da su Jovo i njegovi. Stanimo. Troje njih. Otkuda oni? -
Stali smo pa je i pasu konačo taj odmor dobro doao, jer odma je zelegao pored naih nogu.
- Zdravo ljudi.
- O Jovane, zdravo. Otkud vi? Zdravo Milane, vidi i padonje, zdravo.
- Zdravo ljudi, vi otamo od Prevjesa - a?
- Iz vlaka izali pa ovuda malo oko vinograda i po polju,...
- 'Este li vi pucali ojutros neđe oko osam sati?
- Tako nekako, eno nonđe onaj vinogradak đeno zavrava pa,.....
- Ma rek'a sam ja da je neto palo.
- Kupinica neka i mrečica a pas se uzvrtio i najednom zatekta , a die se ispred njega i meni poprijeko,....
- Eli kolik'?
- Tako, nije lo.
- Mora da su ono vae puke i tamo oko Kusačkog jezera - a?
- Neđe oko jedanaest sati neto se čulo i sa Debelog brda,....
- Nije bilo bog zna ta a odmah su se čule i dvi puke gore oko Bendera, a otiao je tamo onaj momak ta radi u tviku, jer nam je tako rekao jutros po izlasku iz vlaka.. Navodno da su mu ćaći pred ovcama jučer onuda dva utekla. Tako pa smo preli tamo na jezerce i neto jarebica pa i jo jednoga nađosmo,....
- Nije se čulo puno puaka a mi ojutros se mislili pa mislili i krenuli dolje niz polje na Dragu pa na borje i malo se vatili Vlake pa kanjonom Zrmanje nazad a ispod samih borića đeno počima onaj vinogradak ovome iz nogu a pas mu ga pokri i odnese ga vrag dolje, pa niti da je potega,....
- Ko se nadao. Nako soren zidić pa da prekoracim a utom mi pas iza leđe i nemogah ba nita. Ćeli kanje tamo na kulu preko pa odustali. Vrućo, ne die se. Vrazi ga znali kuda ga na ovom vremenu traiti. Krenuli nazad ozdo naspram mlina a tu smo i marendali i sa same ivice poleti doje niz brinu i Milan ga dovati iz prve,....
- Pas?
- Vraga. Nita. Est ojutros dok je mraza bilo ali čim ugrija vaje uz nogu a ovo mu je drugi lov da neto nije u redu njime, pa ne znam ta mu je, a lani brate dva mi praseta dade u Plavnu, ali ojutros. Ne znam. Kuda bi sada? Do vlaka ima jo vremena. Malo kod mene posjesti ili vako ivicom kanjona pa zaviti đeno ona prosijeka - a? Eto, kaem ovog nali i vrae iko metka da je potroio na ita. ta ovo a na vakom danu. Bacaj se i bacaj. Ne znam. Vrag će ga znati. Ajmo ne stojmo, vako ne daleko jedan od drugoga, ako vam odgovara.
- Ajmo Jovo, rasporedimo se. Ima dana jo.
Nad Komom nebo kao da je gorilo a na bijelim plavanjskim brdima sunce je gasilo svoju svoju svjetlost. Niko vie nije nita govorio.
- Evo ga na lozi - gotovo tihim glasom nas upozori Jovo. Evo ga.
- Čekaj, pa rasporedimo se. Stani. Vako ćemo, pa neka krene tamo prema kanjonu. Priđi Milane - reče tiho padonja. - Ti mali, gurnide nogom u grm, poplai ga -
Nije me sačekao a osam metaka odjekivalo je za njim i ispunivi kanjon Gaja da bi se potom razlilo tamo preko Previjesa ka urvinama Koma. Miris baruta ispuni mi nozdrve a oni dugo nisu skidali pogleda sa pravca kojim je pobjegao niz kanjon Gaja. Zagledali su se jedan u drugoga bez riječi i nezainteresirano krenuli udesno ka kućama zabacivajući puke na rame, dok su oči umorno lutale po kamenjaru. Sunce je odavno zalo a iza nas na Previjesu pod Komom palila su se prva svjetla. Otamo sa Zrmanje prvi pramenovi izmaglice vraćali su se tamo odaklen ih je sunce otjeralo i jedino ta se čulo, bio je vlak koji je izlazio iz tunela povie Bendera.
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Prica no. 13
PRIČA TRINAESTA
Proljeće je iz dana u dan postajalo sve ivotnije i zelenilom bogatije a aprilski dani polako su se vukli jedan za drugim naizgled isti. Već vrelo sunce sporo je oslobađalo Dinaru njezinog bijelog pokrivača a po barama iz smaragdno zelene vode izbijalo je uto cvijeće. Te večeri jo se nita nije deavalo ispred "Bobisa" osim samoće, tog jednoličnog objekta sivila i dosade. Večer je nailazila svojim uobičajenim tokom. Stajala je pred izlogom "Planike" i na prvi korak ka gore kao da je uhvatila moj pogled sa Markovih vrata, kao za inat počela je izvijati svoje vitko tijelo, noseći svoju ljepotu sa urođenim dostojanstvom, mameći poglede jo malobrojnih prolaznika. Napustio sam vrata i krenuo joj lagano u susret kod lipe ispred "Putnika". Sa očima iz kojih je zračila duevna dobrota pogledala me je i sa osmijehom na licu kao začuđeno:
- O, vidi njega. ta si uranio? Nije to tvoj običaj.
- Po običaju - rekoh
- Sam si, gdje su tvoji?
- Ti?
- Puti me molim te. Puti me. Eto tu dolje gledam neke cipelice za malu i bijeim do robne. Onaj oće neko platno da preparira a ona mu smeta i svi vrazi nju nebi smirili. Ti, ta radi, nekako mirie na kiu, a?
- Na narod kae da kiu i smrt nekad ne treba dozivati, jer doći će.
- Vidi sad njega. Odaklen ti to - ona će pomalo mrzovoljno i nastavi:
- Bijeim, bijeim a ta ću iza njih dvoga naći kad se vratim, neka crni vrag zna. U ribolov sutra a?
- Ne znam, evo čekam svoje pa da se dogovorimo,....
- Idem, bijeim - reče i zanosno se okrenu prema gore ostavljajući me da je ispratim pogledom.
Ostao sam kod lipe jer su vrata već bila zauzeta a znao sam da dugo neće, jer im nije običaj da se pred njima dugo zadravaju. U kronji lipe čije bi se grane pri dnu jedino zanjihale prolaskom auta čavrljalo je nekoliko vrebaca a pred vratima "Bobisa" već su počeli oni vijerni zastajkivati.
- Tu si - začuh glas od stare pote. - Gledam prema vratima tamo i vidim da te nema i evo mi auta na parkiralitu. Ajmo gore. -
- Nije rano? rekoh
- Mijesto ti je tamo zauzeto. Ajmo. -
Dok smo prolazili preko mosta "Marijan" je gotovo nečujno ulazio u stanicu nad kojom je već leala koprena večernje izmaglice.
- Lijepa veče - a?
- Proljeće - rekoh
- U ribu sutra?
- Vidićemo sad.
Malo je gostiju bilo dok smo se dvoumili za koji ćemo sto. Tri jagnjeta su se vrtila na aru dok su dva već gotova bili na ranjvima uspravljenim uza zid, ispod kojih su stajale gomilice već skorenog loja. Nije mogao dugo bez cigarete pa čim smo sjeli dim se počeo motati oko glave mu.
- Radio nekog vraga pa neznadoh kuda ću i odlučih se malo izaći. Imam posla a neda mi se. Sutra podraniti - reče ne ba nekim arom i nastavi: - Ko će uvijek i raditi. Treba se odmarati jer sve mi je ono naporno a drugog izlaza nemam. Onda daj jo neto oko kuće, jer ima toga dosta neizrađenog a to je tako kad se kuće započme pa nikad kraja. Morao bih i pasa malo izvesti jer odkad lov zavri gotovo ga i ne viđam kako bih trebao, a jesi li vidio ta nam sve dade ove zime? Nema mu ravna. Samo ako se sijeća one jarebice na ivici kanjona Zrmanje povie kule i ko bi njih ondje mogao naći nego on, a koliko smo puta onuda proli i nikad ih sresti. Poletie a prvim promaim i viđe li ti gdje ona dolje pade i donese je. Jo da ja njime radim kao drugi. Ono kad smo se vraćali pa kroz onaj grabar i ko se je ondje njima nadao. Mora da ih neto poplailo, a čim smo krenuli on se uzvrtio kao i uvijek u tim prilikama. Ti si bio malo povie nas a nas dva smo oba pucali i odletie. Zavie ispred nas u one ograde i pravac smo ili na njih i niđe ih, i kuda su mogle otići. Ni pas nita ne pokaza, pa kao da su u zemlju propale...
- Odu na nogama.
- Znam da odu, ali pretraismo sve i niđe ih. Kako ti dade onog zeca u onom naputenom vinogratku. Jesi li vidio.
- Pravo da ti kaem da mu se nisam ni nadao a pasa od trave ni vidio nisam pa me iznenadi, a koliki teren obiđosmo taj dan skoro na domak auta ga nađosmo.
- E tako je to u lovu. Svata zna da se dogodi. Prepuno je to iznenađenja a gdje je to jo. Vidi koji je tek mijesec.....
- To će proći dok dlanom o dlan.
- Znam samo mi nekako sporo dlan dlanu prilazi - smjekajući se reče, - pa kao da su mi obe ruke zategnute nekim jakim federima koje treba da istegnem i ruke da skupim. Vidi koji je snijeg na Dinari jo. Vidi one dvojice. Eno ih parkiraju. Iz ribe biće.
Okrenuh se na stranu i iz narandaste "Lade" izađoe njih dvoje, koji su pogledom traili po već ispunjenim stolovima i i gotovo umornim koracima pođoe prema nama.
- ta je? - zapitah ih dok jo nisu ni sijeli.
- Nita - mrzovoljno će onaj prvi provukavi prste kroz sijedu kosu.
- Nita, bili gore na jezeru pa ni da pipne i sve muice izmjenili a najprije na varalicu i nita. Burica kakva se samo poeljeti more i nita......
- Niste rano napustili jezero - zapitah ga ?
- Rano, rano - on će gotovo ljutito, - kako rano, jer od 4 sata pa sve do sada i nita i ta dalje da ćulimo gore. Četvoro nas bilo i niko nita.
- Vas dva? - nastavi smirenim tonom
- Evo ba malo zasijeli i kaem da mi je dosadilo raditi danas pa malo izaao. Ovoga sam digao ispred "Putnika", jer su mu vrata tamo bila zauzeta.....
- Gdje ti je ona plava? Kad njih dvoje stanu tako djeluju kao da su oni sami grad oslobodili četrdesetpete,...
- Ma ta ti je?
- ta, ta mi je. Vidi ga ta se smjulji. Ko te ne zna,....
- Vijerujem da ću sutra zorom gore na jezero, a ti tako - prekinuh ga.
- Ti tako - on će gotovo ljutito. - Večeras je bilo vako kako ti kaem, a za sutra ujutro ne znam. Ti tako - opet se ponovi.
- Sve mi se čini da ću i ja u ribare - reče paleći cigaretu. -Dugo je na lov čekati, ima i to svoje drai,.....
- Ima, ima i te kako da ima i oba ta hobija zaokupiraju čovijeka. U ribolov moe često za razliku od lova, ali,..... Evo ba dok sam bio gore na jezeru - nastavi pomalo sjetnm tonom, - pogled mi ode na Pljeivicu, pa gledam onu jarugu do Betina. Onaj predzadnji dan lova. Izali zarana a već sam čuo od Krugova da pasi laju, a ko mu se je nadao da če nako brzo doći a snjeić poče. Daleko, jer vidim da sam prvi metak podbacio. Daleko. Ode gore u vrh i neobori se amo dolje kako sam očekivao,.....
- Da se nisi pomjerio - zapita ga tresući pepeo?
Napravio je kao neku pauzu i vrteći dnom prazne čae po stolu, uzdahnu i nastavi:
- Nisam a i da jesam nije me mogao viditi iza onih stijena i ko zna ta ga je natjeralo da nako uvisoko najednom krene. Bilo daleko tako da sam drugi metak bez veze opalio. Samac, a i prođe vremena dok se pasi ne pojavie na onoj kosi đeno ti tukao lani onoga. Kod ona dva mala borića. Praktično me je iznenadio - kao da zavri i nali čau zagledavi se u nebo koje je već počelo da sijeva daleko iza Pljeivice.
Kao da je nastao neki tajac među nama pa nam je pogled svakome odlutao na svoju stranu, sluajući udarce kasapa po janjetini, na panju pored anka. Neki su stolovi već odavno ostali prazni a nebo nad Pljeivicom postajalo je sve sjajnije i sjajnije. Pribliavala se kia.
- Biće mutna vode sutra gore - reče on a moda i neće. Zavisi koliko će padati, ako i bude padala. U vr' glave da bude ćara - proteući se reče.
- ta ovaj ćuti? Nema plavojke - a?
- Koji su ti vrazi?
- Koji su mi vrazi. Uto ti. Ko te ne zna. Ljudi moji a juče takoreći lov zavrio i već mislim na iduću sezonu, pa dabe ribolov, dabe sve, a Dinara puna snijega , pa me sve gore mami. Oćemo li jo jednom ovako? Zovnide gospođu. Lov,lov,... Jo opremu nisam spakovao, jer sve se nadam nekom izlasku, nekoj hajci, a skije sam odloio kako treba.
Brat mi ia skoro gore u ograde i veli da je pod Vrinom čuo dva pucnja. Nako predveče. Rijatina po ogradi na sve strane, i to svijee. Ima njih gore jo. Jo se nisu povukli nikuda. Eh, kad ih pasi krenu, pa za njima sastave sa svih strana, a snijega ima i samo cik - cak između rastuljaka, a karabini zaprate sa svih strana,... Lov, lov, nastavi kao vie za sebe. - Ajmo ljudi, ajmo jer samo ta kia ne očepi.
Nije to ni izustio a krupne kapi kie već su se čule po plastičnom krovu nadstrenice pod kojom smo sjedili. Grmljavina iza Pljeivice bila je sve učestalija i blia.
- Mutna voda sutra gore. Mutna. Stani dok prićeram auto pa ću te baciti kući.
Kia je postajala sve jača i jača a kolona auta pa i prolaznika govorili su da je druga smijena u tviku zavrila i mnogi su se počeli tiskati pred vrata "Tri lovca".
Proljeće je iz dana u dan postajalo sve ivotnije i zelenilom bogatije a aprilski dani polako su se vukli jedan za drugim naizgled isti. Već vrelo sunce sporo je oslobađalo Dinaru njezinog bijelog pokrivača a po barama iz smaragdno zelene vode izbijalo je uto cvijeće. Te večeri jo se nita nije deavalo ispred "Bobisa" osim samoće, tog jednoličnog objekta sivila i dosade. Večer je nailazila svojim uobičajenim tokom. Stajala je pred izlogom "Planike" i na prvi korak ka gore kao da je uhvatila moj pogled sa Markovih vrata, kao za inat počela je izvijati svoje vitko tijelo, noseći svoju ljepotu sa urođenim dostojanstvom, mameći poglede jo malobrojnih prolaznika. Napustio sam vrata i krenuo joj lagano u susret kod lipe ispred "Putnika". Sa očima iz kojih je zračila duevna dobrota pogledala me je i sa osmijehom na licu kao začuđeno:
- O, vidi njega. ta si uranio? Nije to tvoj običaj.
- Po običaju - rekoh
- Sam si, gdje su tvoji?
- Ti?
- Puti me molim te. Puti me. Eto tu dolje gledam neke cipelice za malu i bijeim do robne. Onaj oće neko platno da preparira a ona mu smeta i svi vrazi nju nebi smirili. Ti, ta radi, nekako mirie na kiu, a?
- Na narod kae da kiu i smrt nekad ne treba dozivati, jer doći će.
- Vidi sad njega. Odaklen ti to - ona će pomalo mrzovoljno i nastavi:
- Bijeim, bijeim a ta ću iza njih dvoga naći kad se vratim, neka crni vrag zna. U ribolov sutra a?
- Ne znam, evo čekam svoje pa da se dogovorimo,....
- Idem, bijeim - reče i zanosno se okrenu prema gore ostavljajući me da je ispratim pogledom.
Ostao sam kod lipe jer su vrata već bila zauzeta a znao sam da dugo neće, jer im nije običaj da se pred njima dugo zadravaju. U kronji lipe čije bi se grane pri dnu jedino zanjihale prolaskom auta čavrljalo je nekoliko vrebaca a pred vratima "Bobisa" već su počeli oni vijerni zastajkivati.
- Tu si - začuh glas od stare pote. - Gledam prema vratima tamo i vidim da te nema i evo mi auta na parkiralitu. Ajmo gore. -
- Nije rano? rekoh
- Mijesto ti je tamo zauzeto. Ajmo. -
Dok smo prolazili preko mosta "Marijan" je gotovo nečujno ulazio u stanicu nad kojom je već leala koprena večernje izmaglice.
- Lijepa veče - a?
- Proljeće - rekoh
- U ribu sutra?
- Vidićemo sad.
Malo je gostiju bilo dok smo se dvoumili za koji ćemo sto. Tri jagnjeta su se vrtila na aru dok su dva već gotova bili na ranjvima uspravljenim uza zid, ispod kojih su stajale gomilice već skorenog loja. Nije mogao dugo bez cigarete pa čim smo sjeli dim se počeo motati oko glave mu.
- Radio nekog vraga pa neznadoh kuda ću i odlučih se malo izaći. Imam posla a neda mi se. Sutra podraniti - reče ne ba nekim arom i nastavi: - Ko će uvijek i raditi. Treba se odmarati jer sve mi je ono naporno a drugog izlaza nemam. Onda daj jo neto oko kuće, jer ima toga dosta neizrađenog a to je tako kad se kuće započme pa nikad kraja. Morao bih i pasa malo izvesti jer odkad lov zavri gotovo ga i ne viđam kako bih trebao, a jesi li vidio ta nam sve dade ove zime? Nema mu ravna. Samo ako se sijeća one jarebice na ivici kanjona Zrmanje povie kule i ko bi njih ondje mogao naći nego on, a koliko smo puta onuda proli i nikad ih sresti. Poletie a prvim promaim i viđe li ti gdje ona dolje pade i donese je. Jo da ja njime radim kao drugi. Ono kad smo se vraćali pa kroz onaj grabar i ko se je ondje njima nadao. Mora da ih neto poplailo, a čim smo krenuli on se uzvrtio kao i uvijek u tim prilikama. Ti si bio malo povie nas a nas dva smo oba pucali i odletie. Zavie ispred nas u one ograde i pravac smo ili na njih i niđe ih, i kuda su mogle otići. Ni pas nita ne pokaza, pa kao da su u zemlju propale...
- Odu na nogama.
- Znam da odu, ali pretraismo sve i niđe ih. Kako ti dade onog zeca u onom naputenom vinogratku. Jesi li vidio.
- Pravo da ti kaem da mu se nisam ni nadao a pasa od trave ni vidio nisam pa me iznenadi, a koliki teren obiđosmo taj dan skoro na domak auta ga nađosmo.
- E tako je to u lovu. Svata zna da se dogodi. Prepuno je to iznenađenja a gdje je to jo. Vidi koji je tek mijesec.....
- To će proći dok dlanom o dlan.
- Znam samo mi nekako sporo dlan dlanu prilazi - smjekajući se reče, - pa kao da su mi obe ruke zategnute nekim jakim federima koje treba da istegnem i ruke da skupim. Vidi koji je snijeg na Dinari jo. Vidi one dvojice. Eno ih parkiraju. Iz ribe biće.
Okrenuh se na stranu i iz narandaste "Lade" izađoe njih dvoje, koji su pogledom traili po već ispunjenim stolovima i i gotovo umornim koracima pođoe prema nama.
- ta je? - zapitah ih dok jo nisu ni sijeli.
- Nita - mrzovoljno će onaj prvi provukavi prste kroz sijedu kosu.
- Nita, bili gore na jezeru pa ni da pipne i sve muice izmjenili a najprije na varalicu i nita. Burica kakva se samo poeljeti more i nita......
- Niste rano napustili jezero - zapitah ga ?
- Rano, rano - on će gotovo ljutito, - kako rano, jer od 4 sata pa sve do sada i nita i ta dalje da ćulimo gore. Četvoro nas bilo i niko nita.
- Vas dva? - nastavi smirenim tonom
- Evo ba malo zasijeli i kaem da mi je dosadilo raditi danas pa malo izaao. Ovoga sam digao ispred "Putnika", jer su mu vrata tamo bila zauzeta.....
- Gdje ti je ona plava? Kad njih dvoje stanu tako djeluju kao da su oni sami grad oslobodili četrdesetpete,...
- Ma ta ti je?
- ta, ta mi je. Vidi ga ta se smjulji. Ko te ne zna,....
- Vijerujem da ću sutra zorom gore na jezero, a ti tako - prekinuh ga.
- Ti tako - on će gotovo ljutito. - Večeras je bilo vako kako ti kaem, a za sutra ujutro ne znam. Ti tako - opet se ponovi.
- Sve mi se čini da ću i ja u ribare - reče paleći cigaretu. -Dugo je na lov čekati, ima i to svoje drai,.....
- Ima, ima i te kako da ima i oba ta hobija zaokupiraju čovijeka. U ribolov moe često za razliku od lova, ali,..... Evo ba dok sam bio gore na jezeru - nastavi pomalo sjetnm tonom, - pogled mi ode na Pljeivicu, pa gledam onu jarugu do Betina. Onaj predzadnji dan lova. Izali zarana a već sam čuo od Krugova da pasi laju, a ko mu se je nadao da če nako brzo doći a snjeić poče. Daleko, jer vidim da sam prvi metak podbacio. Daleko. Ode gore u vrh i neobori se amo dolje kako sam očekivao,.....
- Da se nisi pomjerio - zapita ga tresući pepeo?
Napravio je kao neku pauzu i vrteći dnom prazne čae po stolu, uzdahnu i nastavi:
- Nisam a i da jesam nije me mogao viditi iza onih stijena i ko zna ta ga je natjeralo da nako uvisoko najednom krene. Bilo daleko tako da sam drugi metak bez veze opalio. Samac, a i prođe vremena dok se pasi ne pojavie na onoj kosi đeno ti tukao lani onoga. Kod ona dva mala borića. Praktično me je iznenadio - kao da zavri i nali čau zagledavi se u nebo koje je već počelo da sijeva daleko iza Pljeivice.
Kao da je nastao neki tajac među nama pa nam je pogled svakome odlutao na svoju stranu, sluajući udarce kasapa po janjetini, na panju pored anka. Neki su stolovi već odavno ostali prazni a nebo nad Pljeivicom postajalo je sve sjajnije i sjajnije. Pribliavala se kia.
- Biće mutna vode sutra gore - reče on a moda i neće. Zavisi koliko će padati, ako i bude padala. U vr' glave da bude ćara - proteući se reče.
- ta ovaj ćuti? Nema plavojke - a?
- Koji su ti vrazi?
- Koji su mi vrazi. Uto ti. Ko te ne zna. Ljudi moji a juče takoreći lov zavrio i već mislim na iduću sezonu, pa dabe ribolov, dabe sve, a Dinara puna snijega , pa me sve gore mami. Oćemo li jo jednom ovako? Zovnide gospođu. Lov,lov,... Jo opremu nisam spakovao, jer sve se nadam nekom izlasku, nekoj hajci, a skije sam odloio kako treba.
Brat mi ia skoro gore u ograde i veli da je pod Vrinom čuo dva pucnja. Nako predveče. Rijatina po ogradi na sve strane, i to svijee. Ima njih gore jo. Jo se nisu povukli nikuda. Eh, kad ih pasi krenu, pa za njima sastave sa svih strana, a snijega ima i samo cik - cak između rastuljaka, a karabini zaprate sa svih strana,... Lov, lov, nastavi kao vie za sebe. - Ajmo ljudi, ajmo jer samo ta kia ne očepi.
Nije to ni izustio a krupne kapi kie već su se čule po plastičnom krovu nadstrenice pod kojom smo sjedili. Grmljavina iza Pljeivice bila je sve učestalija i blia.
- Mutna voda sutra gore. Mutna. Stani dok prićeram auto pa ću te baciti kući.
Kia je postajala sve jača i jača a kolona auta pa i prolaznika govorili su da je druga smijena u tviku zavrila i mnogi su se počeli tiskati pred vrata "Tri lovca".
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
31.07.02007.
kare,
bog ti jadan prijatna li osvijeenja ova biciklijada po Vrancuskoj. Prijatna nema ta i po meni zasijenjuje Olimpijske igre pomalo. Samo me nervira ona publika, koja uleće među njih na onim brdskim vonjama. Koliko je to duga etapa a uz put prikolica do prikolice, auto do auta. Masa naroda i gotovo, ali đe juče stadoh da viđo? Onaj nesrećnik koji ne zna da uiva u lovnom danu, pa mu svaki vrag kriv, a bilo ih je bilo, a kare? Tlak mi skoči iljadu, iljadu, kad mi neko kae "Ko ti je kriv kad nisi nita ubio" Puka bi od bijesa tada. Jo kad neko ubije zarana i počme ostale provocirati da se dabe trude a kad i ostali omrse brke, onda mudrov bijei iz grupe pravdajući se kako mu se uri kući, ako ima auto ili ujoli, pa zuba ne promalja dok se ne rastanemo, sreću mu vrag odnio e mu odnio, pa ta mu to znači. Znam ima tih ala, ali brate mrske su mi bile i nikad ih nisam koristio. Čak i kad bih čvaknuo vepra normalno se nastavim ponaati, a odmah se čuje da sam crka od straha, jer nema ta biti dok ćutim. to naem seljober lovcu padne sve napamet, boe sačuvaj i gotovo. Na sve će ti načine umanjiti neko veselje a majka ga rodila za to nije, kao to je tupavi jedan na dolje. Ono se vie ne rađa, sreću mu vrag diga. Od svega je zec pao ali od tvojih balina nije i tu boga nema, pa ili je bio pred krepavanjem, ili su se balini odbili od kamenja, ili ,.... Sreću mu vrag diga e mu diga, pa od nakog oca lovca ba neki kreten lovac da postane. Ne samo kreten lovac već inače. Dibidus bena i gotovo. Uvijek to piem i pisaću, pa đe je Manita draga a đe su ograde iza Prevjesa i sreću mu vrag diga zarana mai zeca u Manitoj dragi, a ćaća mu ubi zeca u ogradi iza Prevjesa i mule mu ga izmami sa riječima da je to onaj njegov jutronji. Jutros ga promaio a ni sunce se pomolilo nije a ćaća mu ga ubi neđe poslije jednog sata popodne i vidi ti smrada. Počme ajmekati, kukati, kleti se, padati na zemlju, ubijeđivati da ga pozna po uima i pitaj boga ta sve neizventava i ćaća mu nema druge nego ga dade, a ovaj čim dođe kući nastavi za ibenik da ga proda. Grkoga smo čaja njime pili u lovu, sreću mu vrag diga po iljadu puta, e mu diga. Nikad se neprestaje smijati a ni govoriti, a čim se čovijek u svakoj prilici smije, osnovni je znak da je glup, a ne samo nekulturan. Za ampiona lai dolje su se takmičili on i jo dvojica. Teko je bilo odabrati ko je naj, pa se nikad niko i nije moga proglasiti za ampiona. Prvi je nastupio sa bazom kako je sa nekom doktoricom dolje igrao karte dok je deurala na porodiljnom, pa ko izgubi taj porađa enu. On izgubio ali svi su snimci pokazali da je ćer a za vrijeme porođaja on je činio neto pa ispade sin, a onda su ga zbog toga manje vie svi očevi buduće dijece traili da on to obavlja. Kune se i klete svačim ivo. Ovaj drugi debil je nastupao sa bazom da je kasnila utakmica Dinama, jer on nije sijedio na klupi poto je pomirivao Arsena Dedića i Gabi Novak. Javno se je na stadionu izvinio publici i utakmica je počela, a jo veći debil ovaj treći, je nastupao sa bazom kako je iao u Milano da kupi neke nove materijale. Ide on ulicom i najednom neki tip mu skoči i počme se derati na njega, da kud je ba tuda naiao ali doleti odnekuda Sofija Loren i smiriva reisera smatrajući da će scena uspjeti. Znači snimao se film, ovaj naiao, pa se naao u kadru ali to ipak razljutilo reisera. U Kanu scena proglaena kao najbolja, pa mu Sofija telefonom čestitala. Htjela je da dođe u ibenik jer mu se ćaća preselio tamo, ali kako mu je ena bila ljubomorna ibenik ne viđe Sofiju. Ovo pročitaj za svakoga po dva puta i kapa ti dolje ako nekome dade tu titulu, jer su sva trojica - naj. De luks ampioni i vidi nata me navede kad spomenuh onog prvog.
bog ti jadan prijatna li osvijeenja ova biciklijada po Vrancuskoj. Prijatna nema ta i po meni zasijenjuje Olimpijske igre pomalo. Samo me nervira ona publika, koja uleće među njih na onim brdskim vonjama. Koliko je to duga etapa a uz put prikolica do prikolice, auto do auta. Masa naroda i gotovo, ali đe juče stadoh da viđo? Onaj nesrećnik koji ne zna da uiva u lovnom danu, pa mu svaki vrag kriv, a bilo ih je bilo, a kare? Tlak mi skoči iljadu, iljadu, kad mi neko kae "Ko ti je kriv kad nisi nita ubio" Puka bi od bijesa tada. Jo kad neko ubije zarana i počme ostale provocirati da se dabe trude a kad i ostali omrse brke, onda mudrov bijei iz grupe pravdajući se kako mu se uri kući, ako ima auto ili ujoli, pa zuba ne promalja dok se ne rastanemo, sreću mu vrag odnio e mu odnio, pa ta mu to znači. Znam ima tih ala, ali brate mrske su mi bile i nikad ih nisam koristio. Čak i kad bih čvaknuo vepra normalno se nastavim ponaati, a odmah se čuje da sam crka od straha, jer nema ta biti dok ćutim. to naem seljober lovcu padne sve napamet, boe sačuvaj i gotovo. Na sve će ti načine umanjiti neko veselje a majka ga rodila za to nije, kao to je tupavi jedan na dolje. Ono se vie ne rađa, sreću mu vrag diga. Od svega je zec pao ali od tvojih balina nije i tu boga nema, pa ili je bio pred krepavanjem, ili su se balini odbili od kamenja, ili ,.... Sreću mu vrag diga e mu diga, pa od nakog oca lovca ba neki kreten lovac da postane. Ne samo kreten lovac već inače. Dibidus bena i gotovo. Uvijek to piem i pisaću, pa đe je Manita draga a đe su ograde iza Prevjesa i sreću mu vrag diga zarana mai zeca u Manitoj dragi, a ćaća mu ubi zeca u ogradi iza Prevjesa i mule mu ga izmami sa riječima da je to onaj njegov jutronji. Jutros ga promaio a ni sunce se pomolilo nije a ćaća mu ga ubi neđe poslije jednog sata popodne i vidi ti smrada. Počme ajmekati, kukati, kleti se, padati na zemlju, ubijeđivati da ga pozna po uima i pitaj boga ta sve neizventava i ćaća mu nema druge nego ga dade, a ovaj čim dođe kući nastavi za ibenik da ga proda. Grkoga smo čaja njime pili u lovu, sreću mu vrag diga po iljadu puta, e mu diga. Nikad se neprestaje smijati a ni govoriti, a čim se čovijek u svakoj prilici smije, osnovni je znak da je glup, a ne samo nekulturan. Za ampiona lai dolje su se takmičili on i jo dvojica. Teko je bilo odabrati ko je naj, pa se nikad niko i nije moga proglasiti za ampiona. Prvi je nastupio sa bazom kako je sa nekom doktoricom dolje igrao karte dok je deurala na porodiljnom, pa ko izgubi taj porađa enu. On izgubio ali svi su snimci pokazali da je ćer a za vrijeme porođaja on je činio neto pa ispade sin, a onda su ga zbog toga manje vie svi očevi buduće dijece traili da on to obavlja. Kune se i klete svačim ivo. Ovaj drugi debil je nastupao sa bazom da je kasnila utakmica Dinama, jer on nije sijedio na klupi poto je pomirivao Arsena Dedića i Gabi Novak. Javno se je na stadionu izvinio publici i utakmica je počela, a jo veći debil ovaj treći, je nastupao sa bazom kako je iao u Milano da kupi neke nove materijale. Ide on ulicom i najednom neki tip mu skoči i počme se derati na njega, da kud je ba tuda naiao ali doleti odnekuda Sofija Loren i smiriva reisera smatrajući da će scena uspjeti. Znači snimao se film, ovaj naiao, pa se naao u kadru ali to ipak razljutilo reisera. U Kanu scena proglaena kao najbolja, pa mu Sofija telefonom čestitala. Htjela je da dođe u ibenik jer mu se ćaća preselio tamo, ali kako mu je ena bila ljubomorna ibenik ne viđe Sofiju. Ovo pročitaj za svakoga po dva puta i kapa ti dolje ako nekome dade tu titulu, jer su sva trojica - naj. De luks ampioni i vidi nata me navede kad spomenuh onog prvog.
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O Jovi Knezevicu (Oton) lovocuvaru !
O lovocuvaru Jovi Knezevicu
Svacija smrt je teska i tuzna , a jos je tuznija sto se upravo uz smrt izazivaju sjecanja ,koja malo kad tugu umanjuju,prije bi se reklo da je uvecavaju.Kad se je '96-te godine procula vijest o iznenadnoj smrti lovocuvara iz Otona Jovana Knezevica, tesko da se je utu vijest i povjerovalo jer nema covjeka koji se lako i pomireno rastaje sa dragim prijateljem , covjekom - uciteljem. O covjeku najbolje mogu suditi njegova djela a sa njima se ne smijemo hvaliti vec ih prepustimo vremenu,da ono dade sud o njima, ali vremena nije bilo da se ocijeni djelo dobrog naseg Jovana , koji je iznenada pokosen onom kosom koja pomiruje svaciji zivot.
Ovo je prica o samopregalastvu , nesebicnosti prica o covjeku koji se je borio za napredak lovstva ,uzgoj i zastitu divljaci u lovackom drustvu "Dinara" iz Knina.Njezin pocetak mogao bi se vezati za neke od mnogih slicnih njemu i njegovom zanimanju, ali ona je stvarno pocela njegovim prvim korakom kao lovocuvar i taj prvi njegov korak dao je obecani rezultat ,a to je preobrazaj Kninskog lovstva.Razgovor sa Jovom Knezevicem o lovu je bio jedinstven dozivljaj. Kada bi zatrazili da prica nesto o sebi , on bi pricao o prirodi i njezinim stanovnicima, zivahnog ponasanja i pokreta a kad nesto dokazuje u njegovim ocima se ogledavo entuzijazam i utisnuto zivotno nacelo rada za bolju lovacku sutrasnjicu.Tako su smisao za organiziranje hajki, prednost radu i zastita divljaci postali trajni kvalitet ovog plemenitog covjeka a njegova prirodnost ,nenametljivost , vedrina njegovog duha koju utiskuje u svaku lovacku akciju cinilo ga je najomiljenijim clanom naseg lovackog drustva,jer u borbi protiv krivolova i borbi za zastitu divljaci jos je uvijek pruzao veci doprinos nego svi clanovi skupa.Njegov prezir prema krivolovcima zivo su ilustovale njegove rijeci :"trebamo stvoriti lovca radom a predmet toga rada je lovacka buducnost a to nije nikakva zabava".
Prisustvo mladih i jos neobuzdanih lovaca navaljivalo mu je sve teze breme na njegova radnicka leda pa u tijesnoj vezi sa ispitnom komisijom predlagao je organizovanje programa obuke buduceg lovca koji je licio na izucavanje zanata prije nego sto mu se dade puska u ruke.Duboko zasavsi u pedesetu godinu vjeran svojim rijecima i djelima sa kojima se nikada nije razmetao , uvijek je produzavao da zivi jednostavno i skromno kao dobar muz i otac koji svoje dane provodi u radu ciji je uspjeh dokazivao konkretnim radom a ne nikakvim pricama .Njegova sposobnost da se brine o divljaci nije ogranicena a ljubav koju je osjecao prema divljim zivotinjama je neizreciva tako da je za nas lovce njegov entuzijazam jos uvijek teko shvatljiv bio i ostao.Godinama je "ratovao" sa :hladnocama ,kisama,snijegovima,vrucinama, sa ljudima zastarijelih shvatanja o lovu dalo je jedinstvenost njegovom udijelu izvrsenja njegovog plana.Snazan osijecaj za obavezu svakog zadatka na zastiti divljaci uz neshvatljivu ozbiljnost i hladnokrvnost koju pritom ispoljava izgleda da je bila glavna odlika ovog hrabrog covijeka . Loviti sa njime znacilo je da taj lov ostaje u trajnom sijecanju a ko je god htio da bude dobar lovac za pocetak je uvijek najprije porazgovarao sa Jovom Knezevicem .
Ovo sijecanje na prijatelja i ucitelja je da se mnogi clanovi lovackog drustva "Dinara" iz Knina sijete i sacuvaju uspomenu na jednog od uzora iz svojih redova , koji se razrijedise,uzora koji vise nije medju nama .
Hvala ti dobri Jovo , ljudino Otonska.Zasto si shvatio da zivot nema smisla,kad vise nema lova u tvom bajkovitom Otonu ?
Napisao: Stiv
Svacija smrt je teska i tuzna , a jos je tuznija sto se upravo uz smrt izazivaju sjecanja ,koja malo kad tugu umanjuju,prije bi se reklo da je uvecavaju.Kad se je '96-te godine procula vijest o iznenadnoj smrti lovocuvara iz Otona Jovana Knezevica, tesko da se je utu vijest i povjerovalo jer nema covjeka koji se lako i pomireno rastaje sa dragim prijateljem , covjekom - uciteljem. O covjeku najbolje mogu suditi njegova djela a sa njima se ne smijemo hvaliti vec ih prepustimo vremenu,da ono dade sud o njima, ali vremena nije bilo da se ocijeni djelo dobrog naseg Jovana , koji je iznenada pokosen onom kosom koja pomiruje svaciji zivot.
Ovo je prica o samopregalastvu , nesebicnosti prica o covjeku koji se je borio za napredak lovstva ,uzgoj i zastitu divljaci u lovackom drustvu "Dinara" iz Knina.Njezin pocetak mogao bi se vezati za neke od mnogih slicnih njemu i njegovom zanimanju, ali ona je stvarno pocela njegovim prvim korakom kao lovocuvar i taj prvi njegov korak dao je obecani rezultat ,a to je preobrazaj Kninskog lovstva.Razgovor sa Jovom Knezevicem o lovu je bio jedinstven dozivljaj. Kada bi zatrazili da prica nesto o sebi , on bi pricao o prirodi i njezinim stanovnicima, zivahnog ponasanja i pokreta a kad nesto dokazuje u njegovim ocima se ogledavo entuzijazam i utisnuto zivotno nacelo rada za bolju lovacku sutrasnjicu.Tako su smisao za organiziranje hajki, prednost radu i zastita divljaci postali trajni kvalitet ovog plemenitog covjeka a njegova prirodnost ,nenametljivost , vedrina njegovog duha koju utiskuje u svaku lovacku akciju cinilo ga je najomiljenijim clanom naseg lovackog drustva,jer u borbi protiv krivolova i borbi za zastitu divljaci jos je uvijek pruzao veci doprinos nego svi clanovi skupa.Njegov prezir prema krivolovcima zivo su ilustovale njegove rijeci :"trebamo stvoriti lovca radom a predmet toga rada je lovacka buducnost a to nije nikakva zabava".
Prisustvo mladih i jos neobuzdanih lovaca navaljivalo mu je sve teze breme na njegova radnicka leda pa u tijesnoj vezi sa ispitnom komisijom predlagao je organizovanje programa obuke buduceg lovca koji je licio na izucavanje zanata prije nego sto mu se dade puska u ruke.Duboko zasavsi u pedesetu godinu vjeran svojim rijecima i djelima sa kojima se nikada nije razmetao , uvijek je produzavao da zivi jednostavno i skromno kao dobar muz i otac koji svoje dane provodi u radu ciji je uspjeh dokazivao konkretnim radom a ne nikakvim pricama .Njegova sposobnost da se brine o divljaci nije ogranicena a ljubav koju je osjecao prema divljim zivotinjama je neizreciva tako da je za nas lovce njegov entuzijazam jos uvijek teko shvatljiv bio i ostao.Godinama je "ratovao" sa :hladnocama ,kisama,snijegovima,vrucinama, sa ljudima zastarijelih shvatanja o lovu dalo je jedinstvenost njegovom udijelu izvrsenja njegovog plana.Snazan osijecaj za obavezu svakog zadatka na zastiti divljaci uz neshvatljivu ozbiljnost i hladnokrvnost koju pritom ispoljava izgleda da je bila glavna odlika ovog hrabrog covijeka . Loviti sa njime znacilo je da taj lov ostaje u trajnom sijecanju a ko je god htio da bude dobar lovac za pocetak je uvijek najprije porazgovarao sa Jovom Knezevicem .
Ovo sijecanje na prijatelja i ucitelja je da se mnogi clanovi lovackog drustva "Dinara" iz Knina sijete i sacuvaju uspomenu na jednog od uzora iz svojih redova , koji se razrijedise,uzora koji vise nije medju nama .
Hvala ti dobri Jovo , ljudino Otonska.Zasto si shvatio da zivot nema smisla,kad vise nema lova u tvom bajkovitom Otonu ?
Napisao: Stiv
-
Sensei
O DINARI I KNINSKIM PLANINARIMA
Napisao: STIV
Kad su se prije 35 miliona godina pod utjcajem snanih tektonskih
poremećaja zemljine kore iz starog Sredozemnog mora, koje se zvalo Tetis, počeli izdizati Dinaridi, Alpe i Karpati, stoljećima kiama i vijetrovima bruen dragulj postade na sjeveroistoku Kninske doline, naa Dinara, koja iz svojih vrletnih njedara iznjedri kraku ljepoticu rijeku Krku, jedinu Dalmatinsku dojilju u čijem se toku priroda razmahala osebujnim fenomenom ljepote.
Ugledavi svijetlost dana u djevičanskoj prirodi, ispod Dinare, sputajući se niz nekoliko krečnjačkih kaskada, ugnjeden među strme stijene obrasle mediteranskim biljem, uri sa svojom smaragdno zelenom bojom vode, da bi se niz veličanstven krečnjački vodopad čudesne ljepote pridruio svojoj izabranici, Krčić, kojem priroda nije dala viječnost i koji pada u sam izvor rijeke Krke, kad um kapljica raspruje sunčane zrake večernjeg rumenila zalazećeg Sunca u čaroban kolorit duginih boja, pa tako udrueni, kroz stijenjeni kanjon koji pljeni svojom ljepotom, naputaju Knin iza drevne mu tvrđave, niz kaskade koje su ljepa jedna od druge,kroz bajkovite lugove ureći ka svome Jadranu. Ta Kninska dva dragulja, Dinara i Krka.
Grijana suncem od čije je vrućine njezino kamenje pucalo, hlađena ledovima kojim joj kamenje nije moglo odoliti, rađala je bure i mećave, rađala je proljeća i ljeta, čarobne jeseni i jo čarobnije zime. Dugo smo nemoćno gledali u njezino plavetnilo stijena pod vedrim nebom pa i kad nam svoje prve snjegove podari. Mnogi su odlazili u njezina njedra a i mi smo čekali. Čekali da stanemo već jednom iza Zlatka Marića, Ante Kljakovića, Mile Mlinarevića, Stojana Mladenovića, pa da nas neko od tih čelnika planinarskog drutva "Dinara" već jednom povede u okrilje te kamene ljepotice. Sredinom maja 1953. godine, Zlatko Marić, dua Kninskih planinara udovolji toj naoj elji. Bez ikakva krova nad glavom drutvo je odravalo svoje sastanke i skuptine na klupama ispred općinske zgrade, pa ako bi bila kia sklonili bi se pod terasu ispred ulaznih vrata u općinsku zgradu.
Dinara, kamena ljeptica svojim ćudima klime, uzimala je i ljudske ivote. Odvijala se ljudska drama pod Badnjom slična Kočićevom Luji, koji najednom u mećavi nije čuo svoga oca, pa tako ni Grahovljanac Jovan, koji se vraćao sa Kninskog pazara sa svojim mijetanima.Zadivljene vijeću da se dolje u Kninu nalazi fotograf, ne čekajući puno Dinarino proljeće, pourile su dvije Grahovljanke da se vide na slikama, jer im ogledalo nije bilo dovoljno, ali zla Dinara, ta snjena kraljica kao da im nedade da budu ljepe od nje i smrtno ih zaustavi iznenadnom mećavom na samom izlasku iz Risovca i za viječnost ih ostavi pod Hajdučkim kukom.
Kad smo izali uz Vrpoljski gaj na Suvopolje, tog maja, brini Zlatko nas zaustavi na Jovanovom grobu, pa nam sve ovo ispriča kao opomenu da dobro razmislimo prije nego krenemo u okrilje nae voljene Dinare, koja nam nije nudila samo svoju zlu ćud, jer pod budnim okom kapetana Stojana Mladenovića ubrzo smo se počeli suočavati sa ljepotama i tekoćama skijanja, topografije i snalaenja u prirodi pa su izazovi nae Dinare, postajali ukrotiviji u svako doba godine. Takvo savladano znanje smo koristili i na drugim planinama na koje su nas odveli planinarski koraci. Godine 1958. nas trojica dobili smo zadatak da kao i do tada sanesemo sa Dinare Titovu planinarsku tafetu. Iako nas je zahvatila neočekivano snana bura, zadatak smo izvrili. Spremna da nam pomogne čekala je dolje kod mlina u Krčiću vojna ekipa. Ipak za to nije bilo potrebe. tafetu su sanjeli Mladenović Stojan, Branko Ventrić i pisac ovih redova. Nagrada za taj poduhvat bila je odlazak na proslavu petnaestogodinjice proboja na Sutjesci, te iste 1958. godine. Tu viđosmo planine, neto visočije od nae Dinare pa nismo mogli odoliti izazovu Maglića i Volujka, na koje nas izvede omiljeni na vođa Stojan Mladenović, koji naputajući Knin radi prekomande reče:
" Gdje vie da nađem Dinaru "
Napisao: STIV
Kad su se prije 35 miliona godina pod utjcajem snanih tektonskih
poremećaja zemljine kore iz starog Sredozemnog mora, koje se zvalo Tetis, počeli izdizati Dinaridi, Alpe i Karpati, stoljećima kiama i vijetrovima bruen dragulj postade na sjeveroistoku Kninske doline, naa Dinara, koja iz svojih vrletnih njedara iznjedri kraku ljepoticu rijeku Krku, jedinu Dalmatinsku dojilju u čijem se toku priroda razmahala osebujnim fenomenom ljepote.
Ugledavi svijetlost dana u djevičanskoj prirodi, ispod Dinare, sputajući se niz nekoliko krečnjačkih kaskada, ugnjeden među strme stijene obrasle mediteranskim biljem, uri sa svojom smaragdno zelenom bojom vode, da bi se niz veličanstven krečnjački vodopad čudesne ljepote pridruio svojoj izabranici, Krčić, kojem priroda nije dala viječnost i koji pada u sam izvor rijeke Krke, kad um kapljica raspruje sunčane zrake večernjeg rumenila zalazećeg Sunca u čaroban kolorit duginih boja, pa tako udrueni, kroz stijenjeni kanjon koji pljeni svojom ljepotom, naputaju Knin iza drevne mu tvrđave, niz kaskade koje su ljepa jedna od druge,kroz bajkovite lugove ureći ka svome Jadranu. Ta Kninska dva dragulja, Dinara i Krka.
Grijana suncem od čije je vrućine njezino kamenje pucalo, hlađena ledovima kojim joj kamenje nije moglo odoliti, rađala je bure i mećave, rađala je proljeća i ljeta, čarobne jeseni i jo čarobnije zime. Dugo smo nemoćno gledali u njezino plavetnilo stijena pod vedrim nebom pa i kad nam svoje prve snjegove podari. Mnogi su odlazili u njezina njedra a i mi smo čekali. Čekali da stanemo već jednom iza Zlatka Marića, Ante Kljakovića, Mile Mlinarevića, Stojana Mladenovića, pa da nas neko od tih čelnika planinarskog drutva "Dinara" već jednom povede u okrilje te kamene ljepotice. Sredinom maja 1953. godine, Zlatko Marić, dua Kninskih planinara udovolji toj naoj elji. Bez ikakva krova nad glavom drutvo je odravalo svoje sastanke i skuptine na klupama ispred općinske zgrade, pa ako bi bila kia sklonili bi se pod terasu ispred ulaznih vrata u općinsku zgradu.
Dinara, kamena ljeptica svojim ćudima klime, uzimala je i ljudske ivote. Odvijala se ljudska drama pod Badnjom slična Kočićevom Luji, koji najednom u mećavi nije čuo svoga oca, pa tako ni Grahovljanac Jovan, koji se vraćao sa Kninskog pazara sa svojim mijetanima.Zadivljene vijeću da se dolje u Kninu nalazi fotograf, ne čekajući puno Dinarino proljeće, pourile su dvije Grahovljanke da se vide na slikama, jer im ogledalo nije bilo dovoljno, ali zla Dinara, ta snjena kraljica kao da im nedade da budu ljepe od nje i smrtno ih zaustavi iznenadnom mećavom na samom izlasku iz Risovca i za viječnost ih ostavi pod Hajdučkim kukom.
Kad smo izali uz Vrpoljski gaj na Suvopolje, tog maja, brini Zlatko nas zaustavi na Jovanovom grobu, pa nam sve ovo ispriča kao opomenu da dobro razmislimo prije nego krenemo u okrilje nae voljene Dinare, koja nam nije nudila samo svoju zlu ćud, jer pod budnim okom kapetana Stojana Mladenovića ubrzo smo se počeli suočavati sa ljepotama i tekoćama skijanja, topografije i snalaenja u prirodi pa su izazovi nae Dinare, postajali ukrotiviji u svako doba godine. Takvo savladano znanje smo koristili i na drugim planinama na koje su nas odveli planinarski koraci. Godine 1958. nas trojica dobili smo zadatak da kao i do tada sanesemo sa Dinare Titovu planinarsku tafetu. Iako nas je zahvatila neočekivano snana bura, zadatak smo izvrili. Spremna da nam pomogne čekala je dolje kod mlina u Krčiću vojna ekipa. Ipak za to nije bilo potrebe. tafetu su sanjeli Mladenović Stojan, Branko Ventrić i pisac ovih redova. Nagrada za taj poduhvat bila je odlazak na proslavu petnaestogodinjice proboja na Sutjesci, te iste 1958. godine. Tu viđosmo planine, neto visočije od nae Dinare pa nismo mogli odoliti izazovu Maglića i Volujka, na koje nas izvede omiljeni na vođa Stojan Mladenović, koji naputajući Knin radi prekomande reče:
" Gdje vie da nađem Dinaru "
-
Sensei
PRICA CETRNAESTA
Te oblacne veceri mracni prolaz izmedju stare poste i ''Putnika'' najednom je pocelo ispunjavati svijetlo iz kupea ''Marijana'' koji je nacujno izlazio iz stanice i ni malo nije prigusio vec rijetki hor zaba koji se jos cuo otamo od Gajnjace. Na vrata brijacnice ispod ''Putnika'' je nervozno izlazio covijek sa rukama u dzepu i vracao se nazad, povremeneo sa izvadjenom desnom rukom upozorevajuci nesto onoga koji je sijedio sa novinama u ruci ne dizuci glavu prema njemu. Kroz guste koltrine na prozorima ''Putnika'' vidjelo se da kelner dostojanstvenim hodom obilazi samo dva stola sa gostima a u prodavnici ispod brijacnice njih dvoje kao da su se dogovarali da zatvore radnju. Sa autobuske stanice poceli su se sporo izvlaciti autobusi, koji bi nad sobom uznemirili do tada mirno lisce grane lipe, koje bi se opet umirilo.
-Sta je ovo, di ode onaj svit? Sve opustilo. Bice u kino.
- Kuci- zacu se sa vrata ''Bobisa'' pa nakon krace pauze nastavi, kao za sebe - Nema, ode i ovo lito. Zabe se sve slabije cuju pa se i one oprastaju od onih vrucina. Gotovo a vec uz lancun triba i deka ujutra. Vide njega, jos si tu- rece i krenu ona tri koraka ka Markovim vratima i kad je stao nastavi:
- Opusti sve, sve se razbizalo, kuci, u kino a mozda su se pripali i kise. Jugo je stalo. Sta ti mislis na ovo vrime?
- Ne znam, moze...
- Ne triba nicemu vise i samo moze zlo naniti. Krupa i tako nekako i djavlu dat vinograde a lipo je ponija. Cilo lito ona zega. Dis ti rucati a stalno sugaman oko vrata, drzati i trati se. Bice lipi dana ali gotovo je. Gotovo je,- ponovi pri tom se vrteci na peti lijeve noge, necujno tapsuci spustenim rukama ispred sebe i okrenute glave ka domu nastavi:
- Kino, koji film a koga to vise i interesira - pomalo nagnut naprijed i dalje na peti okrenu se ka dolje, neprestajuci tapsati dlanovima.
- Sa odrastanjem mijenjaju se i ukusi a tu je i televizija. Nekad smo birali izmedju kina i skole. Ovim skalama dolje prilazili smo skoli onim olovnim koracima, kao onaj sto je teglio onu drvenariju na ledjima ka nesudjenoj Kalvariji a iz skole smo u dva koraka bili kod onih zeljeza dolje, dok se u kino islo obrnuto. Sretni sta ce mo gledati a tuzni sta je sve tako brzo proslo pa smo kratko uzivali u nasim junacima i sporo ponekad salu napustali. Nije se program birao vec samo da se gleda a klasirali smo filmove na kaubojske, gusarske, macevalacke, i obicne. Filmovi o Tarzanu bili su van ove klasifikacije. Obicini su bili svi ostali, kojima neke vaznosti i nismo pridavali ali smo ih gledali jer je bio neki kukavicluk ne ici u kino,...
- Otkud novac za stalno ic u kino?- zapita zainteresirano, umirivsi ruke tako sta ih je prekrstio na prsima.
- Vrlo cesto i nije bio potreban -
- Kako?- rece i malo iskoraci ispred mene okrenuvsi ledja ''Putniku'' i ponovi:
- Nije mi jasno?
- Ma ni nama nije cesto puta onda to bilo jasno ali ulazili smo u kino, upadali, upadali na falsifikate,...
- Nije mi to jasno - opet rece kao za sebe da govori i nastavi:
- Moze li se to sada?
- Nema potrebe, standard je porastao u odnosu na pocetak pedesetih godina, a i nema vise hrabrih. Vidi nekad se ulaznica sastojala iz dvi karte. Jedna bijela i stalno ista, zvali smo je financijska a druga je bila sa oznakama reda i sijedala pa je nosilla, datum i pecat ili broj na kuponu a obe su se na vrhu otkidale kao kuponi,...
- Kako ste dolazili do njih?- povisenim ce tonom pa i zacudjeno.
- Svakako. Nadjes neke ozbiljnije pa ih zamolis da odozgo drze u ruci onu financijsku a od donje kupon da savije, jer se njima toliko nece gledati a ako i ne upali on ce se portiru izviniti da je slucajnost i kad vidis da je proslo, drugi se neko vrati i to pred pocetak zurnala pa te ljutito zovne kako nije imao vremena da te ceka i dade ti onu ne isparanu kartu a ti samo dodas financijsku i upadas. Nekad se radilo i obratno pa se savije donja financijska jer ovu drugu imas, posto si na nju stavio datum ili broj izrezan od gumice. Snalazili smo se na razne nacine i pomagali. Nekome se i ne otpara nista od kupona pa ti sutradan dade sve. Taj drugi dio ulaznice obicno je bio raznih boja; bijela, zute, crvene i tako. Onda ako imas sve kompletirano ubacis medju karte nekih ozbiljnijih pa kad je guzva -upadas.
- Dobro a ako nema mista, sva je sala popunjena, di sidite onda?
- To je veliki problem bio a obicno na kraju reda se stisnemo i tada bi se znalo svijetlo upaliti i - racija. Bijezimo iza onih zavijesa ili se bacimo potrbuske na onaj drveni pod natopljen mazutom a ni koji sijede prebace noge preko tebe, pa dok ne prodje racija culi tako. Inace ta racija znala je vrlo cesto biti i od strane direktora skole. Poslije osam ne smijes biti vani a u kinu da se i ne govori, na sred predstave upali se svijetlo i direktor uz salu trazi,...
- Bice ka onaj one Strumfove, tako nekako, - i na ove mu rijeci oba se nasmijasmo uz moju potrvdu da nije pogrijesio pa nastavih: - Tako je to bilo i svakom smo smetali. -
- Sta ako te uvati, recimo?
- Pozovu nekog od roditelja ali najgore je bilo to sto si sutra poslastica pojedinim nastavnicima, pa te resetaju i sanse nemas da ista vise dobijes od jedinice a znali su kad te vide da se krivis u redu za karte da im uzmes i za njih. Posalje te neko od starijih da umjesto njega cekas karte a to je bila premija dobiti ih na nako nekulturno tiskanje ispred saltera a nikog nema da zavede neki red. Obicno kad igra nesto omiljeno a sutradan ici, to je znak neuspijeha. U sred predstave svijetlo se upali i od reda do reda, od zavijese do zavijese ali bilo je onih koji su dusu imali i sakrivali nas. Jos kad se ton prekine i javi se Joza sa naredbom da sva vojna lica napuste salu i da se jave u komandu,...
- Sta sad to? O cemu se tu radi?
- Ko ce znati o cemo ali te nam uzbune nisu ni malo prijale i mnogi su se dizali i izlazili iako armiji ne pripadaju. Jos se nije sve stabilizovalo po Evropi pa je valjalo biti na oprezu. Knjige smo skrivali svakuda. Tamo iza stare poste, igraliste. Svakuda. Nekad moras bijezati par minuta prije kraja filma da te ne vidi ili se sakrijes iz zavijese pa kad svi izadju, ides za njima, strogo,...
- Sta su oni dobijali sa time? Ti nastavnici.
- Nista osim da ih zamrzimo pa tu mrznju nismo ni krili . Izadjemo iz skole, raspitamo se o boji karata i trazimo ko koje ima. Neko nekom financijsku, neko onu drugu, solidarnost je bila na visini. Jos kad je predstava za vojsku, pa se za njih otvore sva vrata. Udjes medju njih i kao list suvi opali uletis sa onom lavinom iz sebe. Bile su predstave i u cetiri ali smo htijeli sa starijima u osam, da ne zaostajemo. Balkon je bio rezervisan i tu nismo smijeli a i niko osim generala garnizona pa oko nega ne vidimo gore znademo da ce mo gledati po nekoliko zurnala dok on ne dojdje, jer kino ne smije poceti,...
- Upaliti svitlo i traziti vas , pa di to ima,...
- Ne znam gdje ali tu je bilo. Miskov, direktor gimnazije i kasnije jedan sa Polace, neki Crnogorac se prezivao. Cesto puta bi nam bilo drago kad Joza preko razglasa obavijesti da je izlaz kroz dom, jer to bi nas radovalo da vidimo iz bliza i da koracamo po njima, one bijele skale i sve ono oko njih a to smo samo mogli na dijelic sekunde vidjeti izvana kad bi prosli ispred doma,...
- Ti mene zezas?- gotovo povisenim ce tonom.
- Stani, vojni dom, vojska je to. Cesto puta su nam bile i uskracivane posjete u kino, a o svecanim akademijama da se i ne govori. Pocetak pedestih godina, sta ti je.-
Duboko je uzdahnuo a jos cujnije ispustio zrak iz sebe i kao da me je sa nekom nevijericom malo posmatrao. U tom trenutku kao sijena prisla nam je gospodja Vinka pa smo se malo odmakli od njezinih vrata, kroz koja je ona usla uz svoj njezni glas sa zeljom za laku noc.
- Oklen ovi ozga? Da, kino zavrsilo. Nema medju njima proganjanih iz pedesetih godina. Da, di vi vise i idjete u kino - rece kao za sebe.
Gledajuci preko glava prolaznika koji su naisli iz kina, onaj uski prolaz izmedju stare poste i ''Putnika'' opet poce ispunjavati svijetlost iz kupea vlaka koji je necujno ulazio u stanicu ali se zabe od Gajnjace sa bara nisu vise cule.
- Ajmo, sta i mi cekamo. Stas vise stat. Eno brzi splitski dodje - rece i krenu iscekivanim korakom ka domu.
Nesto je jedva primjetno uznemirilo list na lipi ispred ''Bobisa'' a auto nije proslo pa kad onaj mracni prolaz utonu u mrak krenuh za njim.
- Stani da vidim koji film igra? rece kad mu se priblizih a meni pogled ode preko autobuske stanice u pravcu Dinare na kojoj se ukazase obrisi njezina vrha pod bljeskom neke daleke i necujne munje a nije bilo svrhe vise gledati koji film igra, kad se sad bez straha moze gledati.
Te oblacne veceri mracni prolaz izmedju stare poste i ''Putnika'' najednom je pocelo ispunjavati svijetlo iz kupea ''Marijana'' koji je nacujno izlazio iz stanice i ni malo nije prigusio vec rijetki hor zaba koji se jos cuo otamo od Gajnjace. Na vrata brijacnice ispod ''Putnika'' je nervozno izlazio covijek sa rukama u dzepu i vracao se nazad, povremeneo sa izvadjenom desnom rukom upozorevajuci nesto onoga koji je sijedio sa novinama u ruci ne dizuci glavu prema njemu. Kroz guste koltrine na prozorima ''Putnika'' vidjelo se da kelner dostojanstvenim hodom obilazi samo dva stola sa gostima a u prodavnici ispod brijacnice njih dvoje kao da su se dogovarali da zatvore radnju. Sa autobuske stanice poceli su se sporo izvlaciti autobusi, koji bi nad sobom uznemirili do tada mirno lisce grane lipe, koje bi se opet umirilo.
-Sta je ovo, di ode onaj svit? Sve opustilo. Bice u kino.
- Kuci- zacu se sa vrata ''Bobisa'' pa nakon krace pauze nastavi, kao za sebe - Nema, ode i ovo lito. Zabe se sve slabije cuju pa se i one oprastaju od onih vrucina. Gotovo a vec uz lancun triba i deka ujutra. Vide njega, jos si tu- rece i krenu ona tri koraka ka Markovim vratima i kad je stao nastavi:
- Opusti sve, sve se razbizalo, kuci, u kino a mozda su se pripali i kise. Jugo je stalo. Sta ti mislis na ovo vrime?
- Ne znam, moze...
- Ne triba nicemu vise i samo moze zlo naniti. Krupa i tako nekako i djavlu dat vinograde a lipo je ponija. Cilo lito ona zega. Dis ti rucati a stalno sugaman oko vrata, drzati i trati se. Bice lipi dana ali gotovo je. Gotovo je,- ponovi pri tom se vrteci na peti lijeve noge, necujno tapsuci spustenim rukama ispred sebe i okrenute glave ka domu nastavi:
- Kino, koji film a koga to vise i interesira - pomalo nagnut naprijed i dalje na peti okrenu se ka dolje, neprestajuci tapsati dlanovima.
- Sa odrastanjem mijenjaju se i ukusi a tu je i televizija. Nekad smo birali izmedju kina i skole. Ovim skalama dolje prilazili smo skoli onim olovnim koracima, kao onaj sto je teglio onu drvenariju na ledjima ka nesudjenoj Kalvariji a iz skole smo u dva koraka bili kod onih zeljeza dolje, dok se u kino islo obrnuto. Sretni sta ce mo gledati a tuzni sta je sve tako brzo proslo pa smo kratko uzivali u nasim junacima i sporo ponekad salu napustali. Nije se program birao vec samo da se gleda a klasirali smo filmove na kaubojske, gusarske, macevalacke, i obicne. Filmovi o Tarzanu bili su van ove klasifikacije. Obicini su bili svi ostali, kojima neke vaznosti i nismo pridavali ali smo ih gledali jer je bio neki kukavicluk ne ici u kino,...
- Otkud novac za stalno ic u kino?- zapita zainteresirano, umirivsi ruke tako sta ih je prekrstio na prsima.
- Vrlo cesto i nije bio potreban -
- Kako?- rece i malo iskoraci ispred mene okrenuvsi ledja ''Putniku'' i ponovi:
- Nije mi jasno?
- Ma ni nama nije cesto puta onda to bilo jasno ali ulazili smo u kino, upadali, upadali na falsifikate,...
- Nije mi to jasno - opet rece kao za sebe da govori i nastavi:
- Moze li se to sada?
- Nema potrebe, standard je porastao u odnosu na pocetak pedesetih godina, a i nema vise hrabrih. Vidi nekad se ulaznica sastojala iz dvi karte. Jedna bijela i stalno ista, zvali smo je financijska a druga je bila sa oznakama reda i sijedala pa je nosilla, datum i pecat ili broj na kuponu a obe su se na vrhu otkidale kao kuponi,...
- Kako ste dolazili do njih?- povisenim ce tonom pa i zacudjeno.
- Svakako. Nadjes neke ozbiljnije pa ih zamolis da odozgo drze u ruci onu financijsku a od donje kupon da savije, jer se njima toliko nece gledati a ako i ne upali on ce se portiru izviniti da je slucajnost i kad vidis da je proslo, drugi se neko vrati i to pred pocetak zurnala pa te ljutito zovne kako nije imao vremena da te ceka i dade ti onu ne isparanu kartu a ti samo dodas financijsku i upadas. Nekad se radilo i obratno pa se savije donja financijska jer ovu drugu imas, posto si na nju stavio datum ili broj izrezan od gumice. Snalazili smo se na razne nacine i pomagali. Nekome se i ne otpara nista od kupona pa ti sutradan dade sve. Taj drugi dio ulaznice obicno je bio raznih boja; bijela, zute, crvene i tako. Onda ako imas sve kompletirano ubacis medju karte nekih ozbiljnijih pa kad je guzva -upadas.
- Dobro a ako nema mista, sva je sala popunjena, di sidite onda?
- To je veliki problem bio a obicno na kraju reda se stisnemo i tada bi se znalo svijetlo upaliti i - racija. Bijezimo iza onih zavijesa ili se bacimo potrbuske na onaj drveni pod natopljen mazutom a ni koji sijede prebace noge preko tebe, pa dok ne prodje racija culi tako. Inace ta racija znala je vrlo cesto biti i od strane direktora skole. Poslije osam ne smijes biti vani a u kinu da se i ne govori, na sred predstave upali se svijetlo i direktor uz salu trazi,...
- Bice ka onaj one Strumfove, tako nekako, - i na ove mu rijeci oba se nasmijasmo uz moju potrvdu da nije pogrijesio pa nastavih: - Tako je to bilo i svakom smo smetali. -
- Sta ako te uvati, recimo?
- Pozovu nekog od roditelja ali najgore je bilo to sto si sutra poslastica pojedinim nastavnicima, pa te resetaju i sanse nemas da ista vise dobijes od jedinice a znali su kad te vide da se krivis u redu za karte da im uzmes i za njih. Posalje te neko od starijih da umjesto njega cekas karte a to je bila premija dobiti ih na nako nekulturno tiskanje ispred saltera a nikog nema da zavede neki red. Obicno kad igra nesto omiljeno a sutradan ici, to je znak neuspijeha. U sred predstave svijetlo se upali i od reda do reda, od zavijese do zavijese ali bilo je onih koji su dusu imali i sakrivali nas. Jos kad se ton prekine i javi se Joza sa naredbom da sva vojna lica napuste salu i da se jave u komandu,...
- Sta sad to? O cemu se tu radi?
- Ko ce znati o cemo ali te nam uzbune nisu ni malo prijale i mnogi su se dizali i izlazili iako armiji ne pripadaju. Jos se nije sve stabilizovalo po Evropi pa je valjalo biti na oprezu. Knjige smo skrivali svakuda. Tamo iza stare poste, igraliste. Svakuda. Nekad moras bijezati par minuta prije kraja filma da te ne vidi ili se sakrijes iz zavijese pa kad svi izadju, ides za njima, strogo,...
- Sta su oni dobijali sa time? Ti nastavnici.
- Nista osim da ih zamrzimo pa tu mrznju nismo ni krili . Izadjemo iz skole, raspitamo se o boji karata i trazimo ko koje ima. Neko nekom financijsku, neko onu drugu, solidarnost je bila na visini. Jos kad je predstava za vojsku, pa se za njih otvore sva vrata. Udjes medju njih i kao list suvi opali uletis sa onom lavinom iz sebe. Bile su predstave i u cetiri ali smo htijeli sa starijima u osam, da ne zaostajemo. Balkon je bio rezervisan i tu nismo smijeli a i niko osim generala garnizona pa oko nega ne vidimo gore znademo da ce mo gledati po nekoliko zurnala dok on ne dojdje, jer kino ne smije poceti,...
- Upaliti svitlo i traziti vas , pa di to ima,...
- Ne znam gdje ali tu je bilo. Miskov, direktor gimnazije i kasnije jedan sa Polace, neki Crnogorac se prezivao. Cesto puta bi nam bilo drago kad Joza preko razglasa obavijesti da je izlaz kroz dom, jer to bi nas radovalo da vidimo iz bliza i da koracamo po njima, one bijele skale i sve ono oko njih a to smo samo mogli na dijelic sekunde vidjeti izvana kad bi prosli ispred doma,...
- Ti mene zezas?- gotovo povisenim ce tonom.
- Stani, vojni dom, vojska je to. Cesto puta su nam bile i uskracivane posjete u kino, a o svecanim akademijama da se i ne govori. Pocetak pedestih godina, sta ti je.-
Duboko je uzdahnuo a jos cujnije ispustio zrak iz sebe i kao da me je sa nekom nevijericom malo posmatrao. U tom trenutku kao sijena prisla nam je gospodja Vinka pa smo se malo odmakli od njezinih vrata, kroz koja je ona usla uz svoj njezni glas sa zeljom za laku noc.
- Oklen ovi ozga? Da, kino zavrsilo. Nema medju njima proganjanih iz pedesetih godina. Da, di vi vise i idjete u kino - rece kao za sebe.
Gledajuci preko glava prolaznika koji su naisli iz kina, onaj uski prolaz izmedju stare poste i ''Putnika'' opet poce ispunjavati svijetlost iz kupea vlaka koji je necujno ulazio u stanicu ali se zabe od Gajnjace sa bara nisu vise cule.
- Ajmo, sta i mi cekamo. Stas vise stat. Eno brzi splitski dodje - rece i krenu iscekivanim korakom ka domu.
Nesto je jedva primjetno uznemirilo list na lipi ispred ''Bobisa'' a auto nije proslo pa kad onaj mracni prolaz utonu u mrak krenuh za njim.
- Stani da vidim koji film igra? rece kad mu se priblizih a meni pogled ode preko autobuske stanice u pravcu Dinare na kojoj se ukazase obrisi njezina vrha pod bljeskom neke daleke i necujne munje a nije bilo svrhe vise gledati koji film igra, kad se sad bez straha moze gledati.
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
zavrsetak lovnog dana
Jesenji dan se poceo neprimjetno predavati sumraku dok smo izlazili iz Gaja tog lovnog dana.Nebo nad Komom preliveno,crvenom bojom od zrakazalazeceg Sunca,mijenjalo je boju okoline,a daleko na sijeveru pod mladim snijegom bijelasali su se vrhovi Plavanjskih brda.Oton je tonuo u izmaglicupredvecerja pod pramenovima magle,koji su necujno klizili od Zrmanje po jesenjim bojama pozutjelih stabala.Odozdo,od Kravlje drage,ljeno se je vuklo stado ovaca prema kucama.Ispred male zeljeznicke zgrade u tisini tu i tamo stajalo je njih po dvoje-troje,a pored nogu bile su im pletene korpe i poneka tasna.Samo bi se po pokretima ruke od ponekog,pa i pomijeranje tijela moglo zakljuciti da nesto medjusobno govore.Dvoje dijece vatalo je jedno drugo ne mareci za upozorenje starijih.
-Kaze da ce kasniti-zacu se glas sa vrata stanice,dok smo umorni prilazili klupi,koju niko nije htio koristiti.Nedaleko od klupe stajalo je njih troje,a pored njih je stajala pletena korpa i mali krtocic i oboje su bili prekriveni bijelim platnom,koje se je bijelilo kao bosca na zeninoj glavi,koja je tu stajala.Tamo,uz sam kolosijek,jedno dijete bilo je pripijeno uz stariju zenu,koja se je cesto saginjala da ga poljubi u tijeme ne skidajuci svoje ruke sa njegova ramena.
Iz pletene korpe pored nas dopirao je miris onih sitnih jabucica,kojeg odavaju samo ona Raljevacka rana sorta,nadjacavajuci miris i dunja.
-Tako mali,kako sam ti reka'.Slava prilazi,a nas dvo' sami sve spremiti nemeremo-zacu se od starijeg covijeka,koji je stajao pored one korpe i nastavi na prekide izbacujuci dim od cigarete iz usta:-Dodjite u nedlju svi,pa bar drva da pribavimo,jer vidis da je snijeg gore rano pa',a sutra more i ovda.Dodjite-rece i prinese cigaretu pod pozutjele brkove od duvana,zabacujuci kratak kozni kaput,koji mu je povremeno znao da sklizne sa ramena.U tisini,koja nasta,te rijeci kao da su prenule zenu pored njih,koja nije odvajala vrhove bijele bosce,od ociju,podizuci ih ispod vrata,pa kao da za sebe rece:
-Sreca babina.Vrag diga preladu i sve.Sta mu Hanja kaze?Ajme ti je meni,...
-Majo.Majo!,pa sta ti je cijeli dan.Preladilo se dijete i kao da je to nesto-trgnuvsi svoje tijelo i zabacivsi glavu,rece sin,pa naglo izvadi iz dzepa kutiju cigareta,a zena kroz suze:
-Nemoj mi tako govoriti,bog ti da,mali.Nemoj.Srece babine.Ajme ti je meni,...
-Caca-vec cujnim glasom,rece,ja ovo cutiti vise ne mogu.Ja ne znam,...
-Bog ti da ako ga prodje u nedlju,dovedi srecu babinu,znas i beznjega ne dolazi i ne dam dirati grozdje sa odrne dok sreca babina ne dodje,to da oba znate i gotovo-rece i sagnu glavu ka vrhovima bosce,koje je podigla ispod vrata ka ocima.
-Dobro,majo,sta je tebi danas cijeli dan.Caca,neka ide kuci,ma...
-Mali,znas ti nju-tiho izgovori stariji covijek,oko cije se je glave neometano vio dim od cigarete,pa podizuci pogled ka sinu nastavi:
-Znaci zabacio si onu gornju lastavicu i jos sta zidica oko kuce saliti,...
-To cu koliko do nedlje,pa cu gle'ti odma' i sto kapije da mi se zavari,jer sam sve spremijo.Donji kat jos necu dirati do li na proljece a gore mi je sve sredjeno.
Obe dijecije sobe i sve im je namjesteno,a ima tu jos da se radi,ali za sada do proljeca neka nako ceka-rece paleci drugu cigaretu i u toj nastaloj tisini izmedju njih,ne vise placljivim glasom,zena nastavi:
-More,brate mali i ona doci.Ta njesmo prekosvijeta,...
-Majo,radi,...
-Nemoj ti meni da radi i vaje ona radi.Kad je bila zadnji put-gotovo odrecito rece i nastavi:
-U maju i vaje,ona radi,...
-Majo,radi.Bolnica je to i ne mogu ja njoj komandovati kad ce biti slobodna,cujes li me,...
-Moj boze dje je ona rodjena kad joj selo smeta-rece zena vezuci boscu ispod vrata,popravljajuci je na glavi i prekrsti ruke na prsima,pa nastavi:
-Rade i druge,pa dolaze amo.Njoj smeta selo.Dodjite sad u nedlju svi,samo ako srecu babinu prelada pusti.Ovaj krtocic samo za srece babine.Dolje su dunje i jabuke,a smokve i grozdje su gore.
Kratka dva-tri koraka napravi sin u ljevo,pa se vrati ka njima nevadeci cigaretu iz usta,a covjek je to stojeci obavljao.
-Mali-rece tiho-osta sam bez duvana zbilja,a sutra Djuro izlazi iz trece,pa mu podaj za koju kutiju Drave da mi donese,znas i nemoj mi to zaboraviti.Sta,kazu da i on trazi tamo plac za kucu,kako govore.Znas li ti sta?Govori li ti on-gotovo iznenadjujuce upita sina,prinoseci cigaretu ustima zagledavsi se u njega ispruzenom rukom.
-Ne znam caca.Nesto mi je govorio,...
-Zena mu tako veli,a.?Eto vraze,pa svi odoste-gotovo kroz neki osmijesak se zacu od njega.
Opet je zena podizala vrhove bosce ispod vrata ka ocima i kao da ih nista ni cula nije.
-Vidi nje,opet ona,pa caca,...
-Pusti me dijete molim te i pusti me.Vrag diga preladu,e diga.Ajme ti je meni jadna li sam.Uci li mala?Srece babine i ne dolazite mi bez nji i gotovo,...
-Ne znam caca kako ti ovo mores po cijeli dan durati-smijeskavo ce sin.Cijeli dan,cijeli dan,pa i rucak mi prisijo.Sta ovo da mi je znati,a koje dijete nije preladjeno.Pije sirup i prolazi ga i ako ga prodje do nedlje,a oce,eto nas,...
-Reci mali i njoj da dodje i vrijeme je vise,pa nije ovo preko svijeta i kakva je to vaje radnja na njoj da mi je znati.Rade i druge pa dolaze i nemoj mi se smijati vaje.Ajme ti je meni srece babine,pa kad ce nedlja-rece razvezujuci boscu ispod vrata.
Covjek se je malo odmakao,zamisljena pogleda u zemlju,pa se ponovo vrati i u tom trenutku nagli izlazak prometnika iz zgrade bio je znak da vlak nailazi,jer se je vec i zaculo kloparanje ozgo od Bendera.Svi su se uskomesali i poceli saginjati po ono sta im je bilo oko nogu i polako prilazili kolosijeku.
Poneko je doviknuo neki pozdrav i krenuli u svojim pravcima,samo su njih troje jos bili nerazdvojni.Ne zadugo,dva mala zelena vagona,koja su bila u sred teretne kompozicije,ustavise se naspram zgrade,a po ulasku u vagone prozori su se otvorili i opet se zaculo ispod prozora:
-Tako mali,dodji da spremimo za slavu i nemoj mi duvan zaboraviti po Djuri,ili po kom drugom,a mogla bi se do nedlje i koja ovca objaniti,...
-Bog ti da ,taj krtocic njima dvoma,a vise se nista nije culo osim skripe vlaka koji je krenuo.Pod vanjskom rasvjetom,okrenuli su ledja vlaku i jedno za drugim polako odlazili.
Na vrh Koma,koji je vec zaustavljao prve zrake zutog mijeseca,pocele su treperiti zvijezde,a iz konjistre miris jabucica i dunja poceo se je siriti vagonom,drvenjasem.
Npisao: Stiv
-Kaze da ce kasniti-zacu se glas sa vrata stanice,dok smo umorni prilazili klupi,koju niko nije htio koristiti.Nedaleko od klupe stajalo je njih troje,a pored njih je stajala pletena korpa i mali krtocic i oboje su bili prekriveni bijelim platnom,koje se je bijelilo kao bosca na zeninoj glavi,koja je tu stajala.Tamo,uz sam kolosijek,jedno dijete bilo je pripijeno uz stariju zenu,koja se je cesto saginjala da ga poljubi u tijeme ne skidajuci svoje ruke sa njegova ramena.
Iz pletene korpe pored nas dopirao je miris onih sitnih jabucica,kojeg odavaju samo ona Raljevacka rana sorta,nadjacavajuci miris i dunja.
-Tako mali,kako sam ti reka'.Slava prilazi,a nas dvo' sami sve spremiti nemeremo-zacu se od starijeg covijeka,koji je stajao pored one korpe i nastavi na prekide izbacujuci dim od cigarete iz usta:-Dodjite u nedlju svi,pa bar drva da pribavimo,jer vidis da je snijeg gore rano pa',a sutra more i ovda.Dodjite-rece i prinese cigaretu pod pozutjele brkove od duvana,zabacujuci kratak kozni kaput,koji mu je povremeno znao da sklizne sa ramena.U tisini,koja nasta,te rijeci kao da su prenule zenu pored njih,koja nije odvajala vrhove bijele bosce,od ociju,podizuci ih ispod vrata,pa kao da za sebe rece:
-Sreca babina.Vrag diga preladu i sve.Sta mu Hanja kaze?Ajme ti je meni,...
-Majo.Majo!,pa sta ti je cijeli dan.Preladilo se dijete i kao da je to nesto-trgnuvsi svoje tijelo i zabacivsi glavu,rece sin,pa naglo izvadi iz dzepa kutiju cigareta,a zena kroz suze:
-Nemoj mi tako govoriti,bog ti da,mali.Nemoj.Srece babine.Ajme ti je meni,...
-Caca-vec cujnim glasom,rece,ja ovo cutiti vise ne mogu.Ja ne znam,...
-Bog ti da ako ga prodje u nedlju,dovedi srecu babinu,znas i beznjega ne dolazi i ne dam dirati grozdje sa odrne dok sreca babina ne dodje,to da oba znate i gotovo-rece i sagnu glavu ka vrhovima bosce,koje je podigla ispod vrata ka ocima.
-Dobro,majo,sta je tebi danas cijeli dan.Caca,neka ide kuci,ma...
-Mali,znas ti nju-tiho izgovori stariji covijek,oko cije se je glave neometano vio dim od cigarete,pa podizuci pogled ka sinu nastavi:
-Znaci zabacio si onu gornju lastavicu i jos sta zidica oko kuce saliti,...
-To cu koliko do nedlje,pa cu gle'ti odma' i sto kapije da mi se zavari,jer sam sve spremijo.Donji kat jos necu dirati do li na proljece a gore mi je sve sredjeno.
Obe dijecije sobe i sve im je namjesteno,a ima tu jos da se radi,ali za sada do proljeca neka nako ceka-rece paleci drugu cigaretu i u toj nastaloj tisini izmedju njih,ne vise placljivim glasom,zena nastavi:
-More,brate mali i ona doci.Ta njesmo prekosvijeta,...
-Majo,radi,...
-Nemoj ti meni da radi i vaje ona radi.Kad je bila zadnji put-gotovo odrecito rece i nastavi:
-U maju i vaje,ona radi,...
-Majo,radi.Bolnica je to i ne mogu ja njoj komandovati kad ce biti slobodna,cujes li me,...
-Moj boze dje je ona rodjena kad joj selo smeta-rece zena vezuci boscu ispod vrata,popravljajuci je na glavi i prekrsti ruke na prsima,pa nastavi:
-Rade i druge,pa dolaze amo.Njoj smeta selo.Dodjite sad u nedlju svi,samo ako srecu babinu prelada pusti.Ovaj krtocic samo za srece babine.Dolje su dunje i jabuke,a smokve i grozdje su gore.
Kratka dva-tri koraka napravi sin u ljevo,pa se vrati ka njima nevadeci cigaretu iz usta,a covjek je to stojeci obavljao.
-Mali-rece tiho-osta sam bez duvana zbilja,a sutra Djuro izlazi iz trece,pa mu podaj za koju kutiju Drave da mi donese,znas i nemoj mi to zaboraviti.Sta,kazu da i on trazi tamo plac za kucu,kako govore.Znas li ti sta?Govori li ti on-gotovo iznenadjujuce upita sina,prinoseci cigaretu ustima zagledavsi se u njega ispruzenom rukom.
-Ne znam caca.Nesto mi je govorio,...
-Zena mu tako veli,a.?Eto vraze,pa svi odoste-gotovo kroz neki osmijesak se zacu od njega.
Opet je zena podizala vrhove bosce ispod vrata ka ocima i kao da ih nista ni cula nije.
-Vidi nje,opet ona,pa caca,...
-Pusti me dijete molim te i pusti me.Vrag diga preladu,e diga.Ajme ti je meni jadna li sam.Uci li mala?Srece babine i ne dolazite mi bez nji i gotovo,...
-Ne znam caca kako ti ovo mores po cijeli dan durati-smijeskavo ce sin.Cijeli dan,cijeli dan,pa i rucak mi prisijo.Sta ovo da mi je znati,a koje dijete nije preladjeno.Pije sirup i prolazi ga i ako ga prodje do nedlje,a oce,eto nas,...
-Reci mali i njoj da dodje i vrijeme je vise,pa nije ovo preko svijeta i kakva je to vaje radnja na njoj da mi je znati.Rade i druge pa dolaze i nemoj mi se smijati vaje.Ajme ti je meni srece babine,pa kad ce nedlja-rece razvezujuci boscu ispod vrata.
Covjek se je malo odmakao,zamisljena pogleda u zemlju,pa se ponovo vrati i u tom trenutku nagli izlazak prometnika iz zgrade bio je znak da vlak nailazi,jer se je vec i zaculo kloparanje ozgo od Bendera.Svi su se uskomesali i poceli saginjati po ono sta im je bilo oko nogu i polako prilazili kolosijeku.
Poneko je doviknuo neki pozdrav i krenuli u svojim pravcima,samo su njih troje jos bili nerazdvojni.Ne zadugo,dva mala zelena vagona,koja su bila u sred teretne kompozicije,ustavise se naspram zgrade,a po ulasku u vagone prozori su se otvorili i opet se zaculo ispod prozora:
-Tako mali,dodji da spremimo za slavu i nemoj mi duvan zaboraviti po Djuri,ili po kom drugom,a mogla bi se do nedlje i koja ovca objaniti,...
-Bog ti da ,taj krtocic njima dvoma,a vise se nista nije culo osim skripe vlaka koji je krenuo.Pod vanjskom rasvjetom,okrenuli su ledja vlaku i jedno za drugim polako odlazili.
Na vrh Koma,koji je vec zaustavljao prve zrake zutog mijeseca,pocele su treperiti zvijezde,a iz konjistre miris jabucica i dunja poceo se je siriti vagonom,drvenjasem.
Npisao: Stiv