Posted: Wed Mar 17, 2010 3:26 am
by Luka Kabic
Evo nesto i od Mome Kapora:
T r a z i s e . . . . .
Trai se ona reč to mi je već danima navrh jezika, a
nikako da je izgovorim,
i, moda, napiem. Traim već godinama tu strano
vanu reč koja bi me spasila,
a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je traim po
ulicama. Pre toga,
otvaram sanduče za pisma (moda mi je neko poslao
potom?), ali tamo su samo
neplaćeni računi i opomene.
Odlazim da je traim po Terazijama; moda sedi pred
Moskvom i pije pivo, a moda
je u kiosku s novinama.
"ta radi?" - pitaju me poznanici.
ta da im kaem? Da traim neku reč, a ne mogu da je
nađem?
Sve to su traili, to su i nali, zato to i nisu
hteli nita naročito. Lepo
se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo
brojevi i opta mesta....
Trai se
jedan svet, prekjuče ičezao...
Trai se nada...ona davna nada polagana u sebe same i u
vreme koje dolazi.
Trae se svi oni to su nas raznosili komad po komad, deo
po deo: delove naeg
vremena, nae ljubavi, trae se da vrate ljubav...
Trai se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo
čekali, onaj sat to jo
uvek otkucava u naem pamćenju. On se
trai...
Jedanput
bismo primetili da mala kazaljka stoji na est a velika na
dvanaest, i ne bismo
se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na
est i na dvanaest,
samo bi između ta dva pogleda protekao ceo ivot. I on se
trai - taj
ivot to promiče od danas do sutra, onaj ivot to je
kolao, ključao, puzio,
preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao
se, podizao i ponovo
padao i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji
se trai, a koji je ko
zna kuda odnesen.....
Momo
Kapor
ta de se èita
Posted: Sun May 23, 2010 5:05 am
by Aco Dimitrijevic
ta da se èita? Sad kad mi pri ruci nisu mnoge knjige, sad kad je moja lokalna knjinica uvijek zatvorena, padaju mi na pamet neke knjige iz kolske lektire. Kako nemam poeziju Ante Branka imiæa, ili Ujeviæa, mislim samo na pjesnike starih generacija, kako je negdje zagubljenmoj primjerak zbirke pjesama Sreèka Kosovela, Èovjek pjeva poslije rata, dopade mi, posve sluèajno pod ruku jedna druga zbirka pjesama. Rijeè je o Lirici Itake Miloa Crnjanskog. Tu ima jedna pjesma, koja na prvi pogled ne rezonira puno sa situacijom u kojoj smo se svi mi nali, tijekom povijesnih zbivanja, koja moda ponekog èak i iritira, ali je neizostavno izuzetna po svojim umjetnièkim kvalitetima, pa i aktualna, sa jednog prije svega estetskog aspekta.
Lament nad Beogradom
JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, trenje u Kini,
Prividjaju mi se jo, dok ovde æutim, bdim
i mrem,
i leim, hladan, kao na pepelu klada,
Samo, to vie i nismo mi, ivot a ni
Zvezde
Nego neka èudovista, polipi, delfini,
to se tumbaju preko nas i plove, i jezde,
i urlièu: Prah, pepeo, smrt je to.
A vièu i rusko nièevo
I pansko nada.
Ti medjutim, rastes, uz zornjaèu jasnu,
sa Avalom plavom, u daljini kao breg.
Ti treper, i kad ovde zvezde gasnu,
i topi ko Sunce, i led suza, i lanjski
Sneg.
U tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajs kao iskopani stari maè.
U tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plaè.
A kad mi se glas, i oèi, i dah, upokoje,
Ti æe me, znam, uzeti na krilo svoje.
ESPANJA i na Hvar,
Dobroviæ mrtvi, ejk sto se u Sahari beli,
prividjaju mi se jo, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao pe.
Samo to vie nismo mi, u mladosti i moæi,
veæ neki papagaji, èimpanzi, neveseli,
to mi se smeju i vrite u mojoj samoæi.
Jedan se Leiche! Leiche! Leiche! dere.
Drugi mi spaæe: Cadavere!
Treæi: le, le, le
Ti, medjutim, iri, kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budi veselost, to je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku i vapaju.
U tebi, nema crva, ni sa groba.
Ti blista, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan oraè peva, I u zimsko doba,
prelii krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava I budu stali sati,
Ti ce me, znam, poljubiti kao mati.
TI, PROLOST, i moj svet,
Mladost, ljubavi, gondola, i, na nebu, Mljeci,
prividjate mi se jo, kao san, talas, lepi
Cvet.
u drutvu maski, koje je po mene dolo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija to se plavi,
nego neke ruevine, aveti, i steæci,
to ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kau: Tu lei paa! Prosjak!
- Pas!
A vièu i francusko tout passe.
I nae prolo
Ti , medjutim stoji nad irokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut
kao stit.
Ti peva vedro, sa grmljavinom dalekom,
i tka u stoleæa, sa munjama, i svoju nit.
U tebi nema moje ljudske tuge.
Ti ima streljaèa pogled prav i nem.
Ti i plaè pretvara kao dad u arene
duge,
a hladi, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dodje èas, da mi se srce staro stia,
Tvoj ce bagrem pasti na me kao kia.
LIBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu in a morskoj pen,
prividjaju mi se jo, dok mi iak
drhæe kao prut
i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to vie nisu, ni ene, ni ljudi ivi,
nego neke nemoæne, slabe, i setne, seni,
to mi kau, da nisu zveri, da nisu krivi,
pa apæu ñao, ñao,ñao
i nae ne, ne.
Ti, meðutim, die, u noænoj tiini,
do zvezda,to kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slua svog srca lupu, u dubini,
to udara, ko stenom u mraèni
Kalemegdan.
Tebi su nai boli sitni mravi.
Ti biser suza naih baca u prah.
Ali se nad nama, posle, Tvoja zora
Zaplavi,
u kojojse mladi veseo zagledah.
A kad umorno srce moje uæuti, da spi,
uzglavlje meko æe mi, u snu, bit,. Ti.
FINISTERE i njen stas,
Brak, poljupci, bura to je tako silna bila,
Priviðaju mi se jo, po neki leptir,
buklke, klas,
dok, iz prolosti, sluam, njen korak,
tako lak.
Samo, to vie nije ona, ni njen glas
nasmejan,
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
to vièe: zrak svake sreæe tone u Okean.
Pa mi mrmlja reèi tombe i sombre.
Pa kreti njino ombre, ombre
i na grob i mrak.
Ti, meðutim, kreæe, ko na labud veèni,
iz smrti , i krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan toneu tvoj ponor reèni,
Ti se die, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja æu negde, sam u Sahari, stati,
U onoj gde su karavani seni,
ali, ko to iz mrtvog Tuarega èuèi mati,
Ti æe do smtri, biti uteha meni.
A kad mi slome duu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, Tebe,, znam da ne mogu, ne mogu.
IVOT ljudski i hrt,
Sveo list, galeb, srna, i Mesec na puèini,
priviðaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca naeg pozorita.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili vie,
nego neka pena, trenuci, apat u Kini,
to apæe, kao i srce, sve hladnije i tie:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, trenje, ni mandarin.
Niko i nita.
T, meðutim, stoji, i sad, kroz san moj
tavni,
Kroz bezbroj suza naih, veèan, u mrak,
i prah.
Krv tvoja ko rosa palaje na ravni,
Ko nekad, tolikih samrtnièki
dah.
Grlim jo jednom naTtvoj kamen strmi,
i Tebe, i Savu, i tvoj Dunav trom.
Sunce se raða u mom snu. Sini! Sevni!
Zagrmi!
Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom.
A kad u meni odbije smrtni sahat Tvoj,
to ime æe biti, poslednji apat moj.
Cooden Beach 1956.