Page 1 of 1

Senseijevi tekstovi

Posted: Tue Jan 27, 2009 1:18 am
by Petar-Peky Bukarica
JEDAN DAN U LOVU

Sjedili smo šćućureni u autu čekajući da svane. Svako je bio zaokupljen svojim mislima. Sinoć smo se dogovarali oko terena, nako uz vino i pršut. Svaki od nas imao je svoga favorita i branio ga je žestoko i uporno. Diskusija je bila često prekidana šalama i događajima iz proteklih sezona. Nekog bi bacili u đir pa bi mu znali vaditi mast uzduž i popreko. Oteglo se do kasno a kad smo se konačno dogovorili, bježmo kući. Treba još spakovati spizu i opremu. Posljednji pogled na opremu, ako je sve spremno na spavanje. San nikako na oči nije dolazio. Stari Kole Ćipan je govorio kako pred lov nikad nije mogao zaspati a ja sam se uvjerio da je bio u pravu. Sat se navijao radi sigurnosti, da se kojim slučajem nešto ne bi otelo planiranom sljedu događaja. Pasić je već znao ustaljeni ritual pa je nestrpljivo čekao pred vratima kuće. Poznati zvuk autine, kratak pozdrav, otvara se gepek, pasić sam uskače. Stići u lovište po mraku i u lovištu dočekati svitanje. Bio je to nepisani zakon, mali djelić vremena koji je lovački ugođaj činio kompletnim. Prije toga svratiti kod Gege po vruć kruv. Iza Dinare se počela pomaljati svjetlost. Vanka su polako postajali prepoznatljivi obrisi terena; kamenje, šmreke, drača, grabovina, travke među liticama, bukavac i smilje. Bura ih je povijala i mlatila snjima lijevo desno. Zvižduk bure se uvlačio u uši kao kakva umilna muzika uigranog orkestra koji nije znao pogrešiti. Tonovi su bili čisti, jasni i prilično ledeni. Jutarnja dobrodošlica za ranoranioce. Onda je neko rekao: "Ajmo polako", a taman smo se ugrijali. Ni cijevi puščetina nisu bile više tako ledene. Izašli smo na buru koja je postajala sve jača i ledenija. Puštaju se paščad iz gepeka. Veselo skakanje i ciktanje paščadije je bio dobar znak. Raspoloženi su i spremni da sa nama podijele sve ono što nam predstojeći dan donosi. Valjaju se na leđima po rijetkoj travi, "dobro je, biće lova", znali bi reći stari lovci. Razdanjivalo se i teren pred nama je postajao sve jasniji i vidljiviji. Namještamo rančeve na leđa, ubacuju se patrone u cijevi. Paščad postaju sve nestrpljivija. Bura donosi miris smilja i šmreke. Svitanje, najljepši dio lovnog dana. Trenutak kad se pospana okamenjena pustoš počine buditi, kad sva čula upijaju mirise i zvukove ove kamene ljepote i kad srce svakog lovca zaigra punom snagom a duša se počme napajati vidikom i predjelima koji postaju sve jasniji i vidljiviji. Prsti su se počeli već mrznuti od bure ali se rukavice nisu stavljale, uši, brada i nos polako su dobijali crvenu boju, koju je bura nanosila svojim ledenim pinelima i to u debelim slojevima. Kapa se nije stavljala na glavu. Ova ljepota se morala upiti svim čulima koja su bila otvorena i napeta do maksimuma. Polako smo uzimali raspored i kretali. Srce je udaralo sve jače a tijelo stisnuto od bure postajalo je sve zategnutije i spremnije da brzo ubaci pušku u zgib ramena. To su trenutci koji se čekaju godinu dana a prođu tako brzo. Zato ih treba koristiti i uživati u njima jer se pamte cijeli život. Tad svi priželjkujemo da dan traje vječito i da ta ljepota nikad ne prođe. Paščadija radi svoj posao. Glave su im spuštene na zemlju, nozdrve širom otvorene, njuškaju nebi li osjetili dobro poznati miris kuma zekana, koji je tuda sinoć prošao, vraćajući se sa večernje paše iz neke ograde. Često bi pogledavali u nas, kao da traže pomoć i podršku ili možda pohvalu za svoj trud. "Traži, traži", samo je neko doviknuo a oni su, ohrabreni nastavili dalje. Stisnuta tijela, hodali smo tako dok nas je bura nemilice ujedala a kamen ljutac derao čizme. Svaki ujed je ostavljao crveni trag na koži ruku, lica, ušiju, nosa. Rukavice se ni za majku božiju nisu stavljale. Stisak gole ruke za potkundak i hvat drugom za vrat kundaka, stvaraju čudno jedinstvo lovca i oružja, brz pokret podizanja i ubacivanja puške u zgib ramena, pogled niz šinu do one žute tačkice na vrhu cijevi koja se poravna sa metom, kažiprst se polako zgrči na obaraču, odjekne pucanj praćen mirisom baruta a desetine užarenih balina polete ka svome cilju. Duša puške i lovca se sjedine u jednu. Trenutak koji se često ne desi ni jednom za vreme lova, trenutak koji traje kratko a pamti se dugo. Promašaj ili pogodak? Svejedno, i o jednom i o drugom se poslije dugo priča i prepričava. O promašaju još i više. Iznenada se začulo štektanje pasa. Visok jasan glas. Naišao je na neki trag pa nam daje do znanja da budemo oprezni. Po lavežu se vidi da je to trag, da zec nije podignut sa loge. Možda mu je loga tuda neđe u blizini. Zauzimamo pozicije sa kojih se bolje vidi i čekamo. Adrenalin raste, srce kuca sve jače a čula se angažuju do maksimuma. Zaboravlja se bura i ladnoća, krv jurne u obraze a ruke odjednom postaju tople. Ni traga od studeni koja se uvlačila u kosti. Samo isčekivanje. Pjesma goniča odzvanja kamenjarom, pjesma bez koje nema potpunog lovačkog doživljaja. Lavež polako počinje da se udaljava. I dalje smo oprezni jer stari zec zna zavarati paščad bježeći u krug i dok pas raspetljava tragove zec se polako izvlači. Zato je bitno da se lovci dobro postave i da strpljivo i bez glasa čekaju. Ova igra strpljivosti i živaca zna da potraje, zato svaki lovac mora biti spreman na čekanje, mora biti strpljiv i uporan i dobro poznavati svoga pasa. Nakon nekog vremena paščad su se vratila. Ovog puta ih je divljač nadmudrila. Ali dan tek što je počeo. Biće vremena za popravni. Pade komanda da se krene dalje. Napetost polako popušta, živci se malo smiruju a padaju i prvi komentari; šta je to moglo biti, kuda je otišlo itd. Krenuli smo dalje a onda se odjednom kamenjar prelio zlatno žutim svjetlom. Iza Dinare se pojavilo sunce. Predio oko nas je dobio neku novu, magičnu ljepotu. Zastali smo za trenutak da se nagledamo te ljepote koja se prostirala svuda oko nas i nestajala u udaljenim planinama našeg kraja. Stavili smo ruke iznad očiju i uživali u ovom prizoru. Trajao je kratko jer sunce brzo izađe i odskoči na nebu. Ovakvi prizori ostaju u sjećanju a sjećanjem se duša hrani kad odemo neđe daleko preko gora i mora, u neke druge krajeve, koji opet imaju neku svoju ljepotu ali ni izdaleka kao ovu našu. Dolazilo je lovaca sa strane da vide tu čuvenu kamenjarku, kraljicu krša i kamena, da čuju pjesmu goniča, da osjete kninsku buru i popiju gutljaj kninskog vina. Nema ga ko se nije oduševio ali samo onaj koji je tu rođen i odrastao, onaj ko je od malih nogu derao čizme po kamenju i vadio draču iz kože, trpio buru i snjeg, samo taj zna šta je u svemu tome toliko opijajuće i nezaboravno, šta je to što ga stalno vuče da prolazi sve ispočetka i koliko ljepote ima u naizgled bezživotnoj kamenoj pustoši. Zaraziti se kninskim lovom, nema ti gore bolesti. Nastavili smo dalje zadržavajući ovu ljepotu u svojim srcima i sjećanjima. Puno puta ćemo se mi još ovoga sjetiti i o ovome pričati. Hodali smo tako dosta dugo, pažljivo gledajući teren i osluškujući zvukove. Nismo se bacali u grmove. Kad je bura zec je obično na čistini i ne treba se bacati ali treba biti jako oprezan jer se diže na daleko. Prošlo je tako još neko vreme a onda je neko povikao: "Oćemo li marendati?" Nije nas trebalo dva puta pitati jer je glad već stigla a i trebalo je malo zastati, napraviti pauzu da se razbije maler jer ništa nismo ni vidili. Krenuli smo da nađemo zaklonicu od bure, pod zidom obližnje ograde. Jedan je već skupljao drva za vatru, drugi namještao kamenje za sjesti, treći vadio spizu. Lovačka mareneda, jedinstven dio lova koji mu daje posebnu draž. Nema lova bez lovačke marende niti marende bez lovačke vatre. Samo što smo posjedali, prvi pramenovi dima su se počeli dizati. Dim se malo podigao, samo do visine zidića a onda ga je jak nalet bure razvijao po kamenjaru. Suva rastovina i grabić su se otimali plamenu koliko su mogli a onda planuše svom svojom snagom dajući nam toplotu na kojoj smo grijali od leda ukočene ruke. Paščadija se već sćućurila u šušanj koji je bura pokupila po ogradi i svojim ledenim vretenom navijala uza zid, znajući da će nekad umorni lovci i njihovi psi potražiti mekoću lišća da se malo odmore. Dok smo vadili spizu iz rančeva počela je i analiza dotadašnjeg dešavanja; jesmo li išli dobro, kako su paščad radila, šta nismo dobro uradli, kuda dalje itd. Bilo je dergamize za najesti četu vojske. Vadilo se pečenje, panceta, pršut, kobasice, žmare, friška krtina za naražnjić, kapula, so, kruv, neko je donio i botu pure što je ostala od jučešnjeg kupusa i oglavine. Izvadio sam iz rusaka domaći kruv što mi je mater pekla svake subote, specijalno za lov. Mirisao je na raž , šenicu mljevenu na vodenici neđe dolje na Krki, na suvu rastovinu loženu u "Smederevcu" i materinu ljubav. Kidali smo ga, nako rukama i jeli suvog, nismo htjeli da pokvarimo onu slast, dodajući mu nešto od druge spize. Bio nam je kao kakav aperitiv, predjelo koje nas je još više spajalo sa divljinom u kojoj smo se nalazili. U svakom lovu bi najprije on bio pojeden a često ni marendu nije dočekao jer smo ga ćapali onako, s leđa zavlačeći ruku u ranac i kidajući komadine. Osjetivši miris hrane paščad je počela upadati i grabiti meso, pa smo neke morali vezati za obližnji jesenić. Upadali su među nas kao kakvi hajduci, brzo i iznenada a onda se povlačili da sa slašću pojedu svoj plijen. Bilo je simpatično i smješno ali smo ih ipak morali vezati jer se nije moglo marendati. Kad smo se malo otkravili počele su i lovačke šale. To je ono što je lovu davalo poseban ugođaj. Lovačke šale su se učile od starijih lovaca. Svako je mogao biti žrtva ali isto tako i lovac. Učilo se na iskustvu i svojm greškama. Nije bilo ljutnje ni zamjeranja. Sve se prihvatalo viteški, onako sa osmjehom i vedrinom, uostalom svojstveno našem narodu i mentalitetu. "Znaš juče sam bio na stočnom pazaru. Magarad nikad nisu bila jeftinija", bacao je udicu neko sa namjerom da zezne najneopreznijeg. "Ajde, a pošto su bila?", uvatio se najneoprezniji. "Jeftina", nastavio je prvi, "mogao si magarca za dva jaja uvatiti" reče i uozbilji se. Ovaj drugi kukavac se prevari pa zagrize mamac kao, što pastrva zagrize mušicu, napravljenu rukom vještog ribara u kojoj je sakrivena udica ali tako vješto da se neda primjetiti. Uvati se kao niskusan klen što prvi put vidi mamac pa reče vidno iznenađen: "Em ti majku bogovu, dva jaja pet dinara, pa kako tako jeftino". Još ne shvaćajući u kakvu je zamku upao stalno je ponavljao "dva jaja pet dinara, dva jaja pet dinara". Mi smo se zacenjivali od smija a zalogaji iz punih usta su prskali svuda naokolo kao balini tek izletjeli iz cjevi. Morali smo mu konačno objasnititu igru riječi, te specifične baze kninskih lovaca, jer se nikako nije prestajao čuditi a mi više nismo mogli izdržati od smija. Kad je konačno shvatio samo se i on smijao. Još će on to platiti nije sve završeno. Kad ga sretnemo sljedećih dana sigurno ćemo ga pitati jeli bio na pazaru i pošto su magarad. Smijali smo se tako i šalili, a šalu zaljevali crnim vinom koje smo morali u limenoj čuturi malo ugrijati, toliko je bilo ledeno da se nije moglo piti. Dok smo pijuckali i šalili se paščad su se sladila hranom koju smo im pripremili. Nismo ni osjetili kako je vrijeme brzo prolazilo. Činilo se da se urotilo protiv nas. Sedam dana čekamo tu nedjelju, taj dan za lov. Svaki dan toliko dug, svaki sat tako beskonačan a svaki sekund toliko spor. Nikad proći, nikad dočekati. A onda kad konačno dugo čekani dan dođe, vrijeme se opet okrene protiv nas, pa svaki sat leti brzinom svjetlosti i kao da ga neko namjerno skraćuje i ubrzava. Tom utisku se nikako nismo mogli oteti, pa nam se činilo da smo tek počeli loviti a dan je već uveliko odmakao. Kad smo postali svjesni te činjenice pala je komanda za pokret. Ostalo je još dosta dana ali je postajalo sve ledenije. Bura se nije predavala ali ni mi. Odmoreni, ogrijani na lovačkoj vatri i dobro raspoloženi krenuli smo dalje. Davali smo sve od sebe, i mi i paščad. Pravi timski rad. Svako je znao svoj zadatak. Kretali smo se lovački, zastajkivali, gledali, okretali se, pratili paščad koja su pokušavala naći trag. Nije vredilo. Nema pa nema. Nismo ni primjetili kako vrijeme brzo prolazi. Sunce se polako približavalo zapadu. Odlučili smo da u zaklonici jedne ogrdade još malo odmorimo jer do zalaska sunca nije ostalo mnogo a onda kad ono zađe ostaje još malo vremena prije nego se smrkne. Otišao sam do jednog šumarka usred ograde pored kojeg je bila oveća gromila kamenja da nakupim drva za vatru. Gromila se nalazila usred ograde. Nastala je vađenjem okolnog kamenja. Tako se u stare zemane dolazilo do zemlje. Vadilo se kamenje a onda stavljalo na gromilu. Onda se oko toga podigne zid da bura nebi odnjela zemlju. Kamenje bi se nastavilo vaditi i dalje dok god je to bilo moguće a očišćena bi se površina vremenom zatravila. Na zid koji se zidao oko ograde bi se naslagala drača da blago nebi preskakalo i ulazilo u ugradu. U krčenju je učestvovala cijela porodica uključujući i djecu. Nije se nekad išlo u školu nego se mukrtpno radilo po cijeli dan, svako prema svojim mogućnostima. Trebalo je od surovog kamenjara oteti nešto zemlje na kojoj će nići trava a tu travu kositi da bi blago imalo šta jesti za vrijeme dugih zima. Na jednom dijelu ograde bi se napravila struga odnosno prolaz kroz koji bi se puštale ovce unutra. Prolaz bi se zatvarao ljesom, drvenom ogradom koja se podbačala ovećim kamenom. Takav posao je trajao godinama i svaka generacija ga je nastavljala. Tako su nastajale ograde usred krša, koje su cijelom području davale posebnu ljepotu. U njima je sad bivalo sve manje ovaca i više su služile kao kakve oaze da podsjećeaju na teška vremena kad su naši preci morali mukotrpno raditi da bi oteli od prirode za život. Ograde su bile korisne za divljač jer bi ova u njima nalazila hranu a često i zaklon. Ušao sam u šumarak i počeo skupljati drva za vatru. Hodajući po šušnju koji se tu skupio čuo sam da mi nešto prašće pod nogama. Razgrnuo sam lišće i ugledao gnjile jabuke koje sam zgazio. Iznenađen otkud tu jabuke, nesvjesno sam podigao pogled prema gore. Prizor koji sam vidio me je ostavio bez daha. Usred šumarka, zarasla u grab i jeseniće, izvijala se neka jabuka, na čijim je granama bilo puno ploda, sitnijih crveno žutih jabuka a ni jednog jedinog lista. Okružena rastinjem koje joj je otimalo sunce i crpilo hranu iz zemlje, gušilo je i sputavalo, rasla je izvijajući se uprkos svemu i hrabro se borila za svoj komad sunca i zemlje. Nisu je uspjeli ugušiti ni grab ni jesenić, a ni škrta zemlja na kojoj je rasla. Ubrao sam jednu da probam. Tvrde zdrave ali i slatke. Otporne na zimu i hladnoću. Baš kao i naš čovijek, ponikao i odrastao na tom kršu. Tvrd i otporan, vredan, skroman, dobar u duši i srdačan, navikao na stalnu borbu sa prirodom, opstajao je i odoljevao vjekovima baš kao i ova jabuka a ipak ostao zdrav i čestit prlagođavajući se vremenu i uslovima života. Kakav prizor, u sred kamene i naizgled bezživotne pustare život koji buja a ostaje sakriven čak i oku lovca. Čobanu ova blagodet sigurno nebi promakla ali čobana ovda već odavno nema. Nema blejanja ovaca i klepke ovna predvodnika, ajkanja čobana i laveža ovčarskih pasa. A nekad ih je bilo. Stada su bila rasuta po kamenjaru, jer je naša ovca pramenka pasla samo travčice između kamenja, pažljivo birkala svoju hranu, koja je rasla po kršu, čista i nezagađena, rijetka ali dovoljna za ovu skromnu domaću životinju, kojoj je za ishranu zimi bio dobar i suvi rastov list u nedostatku sijena. Hranila je ova životinja generacije ponikle na kršu, hranila ih sirom i mljekom, oblačila u vunene čarape i džempere, hranila svojim mesom koje je po svojoj slasti bilo čuveno na daleko. Pozvao sam i ostale i začas nabrasmo jabuka pa s njima u rančeve. U prirodi pa makar škrtoj kao što je i ova naša uvijek nešto ima samo treba znati naći. Treba sa prirodom znati živjeti i osjetiti je a ko to može bolje od lovca. Sunce je počelo polako zalaziti. Otamo od Zadra prostre se crven po kamenjaru i oboji ga u čudesne boje i nijanse koje ni jedan slikar opisati ne može a kamoli nacrtati. Sivi kamenjar dobi neku crvenu nijansu koja se pomješa sa zelenilom šmreke i specifičnom bojom smilja. Sve dobi neku čudesnu ljepotu koja nas natjera da zastanemo i da se te ljepote nagledamo. Uživali smo u prizoru pomješanom sa zviždukom bure i punili lovačku dušu ovom ljepotom, koja je trajala koliko i zalazak sunca. A onda se i ono sakri. Ode na drugu polovinu zemaljske kugle da i njima podari život i ljepotu ali ne ovakvu kao našu, jer ovako nešto samo kod nas ima i nigdje na svijetu. Pade odluka da se spustimo u polje i da do sumraka probazamo po vinogradima i pokušamo pronaći poljske jarebice koje smo mi lovci u žargonu zvali "žujice". Svako selo je imalo svoje kraško polje. Polja su nastala davno u doba stvaranja reljefa. U njih je voda vjekovima sapirala zemlju sa krša koji je bio izdignutiji. Za velikih kiša kroz polja je znala naići bujica tj. povodanj koji je nosio sve pred sobom pa su stari ljudi poučeni iskustvom kuće pravili dalje od polja, obično na obodu ili gore u strani pod brdom. Kuće su tako bile zaštićene od vode ali i od bure. Stari ljudi su bili mudri. Poštovali su prirodu i njenu snagu, bili oprezni i skromni. Iskustva su se prenosila sa generacije na generaciju. Tako su se u našem kršu formirala sela, uvijek oko polja ili pored polja. Polja su bila jedina obradiva površina. Stoka se napasala u kršu dok se u poljima uzgajalo žito i radili vinogradi. Vinogradi su bili pratilac svakog sela u našem kraju. Nema života našem čovjeku bez vina, iako je vinograd zahtjevao mukotrpan rad. Kad se s proljeća uđe u njega do jeseni tj, do trganja nema izlaska. Reži, pršći, podabiraj povijaj, ori, kopaj, trgaj. Posla koliko ti bog oće a onda naiđe jedna krupa i sve stuče, dade vragu svu muku i trud a onda ajde iz početka. Ipak, vredilo se boriti za svako zrno jer se od njega pravi nektar koji je bio vjerni pratilac kninskog čovijeka. Vino je pratilo našeg čovjeka od rođenja pa do smrti, podsticalo je svako veselje ali i blažilo svaku tugu i nevolju. A život je bio težak. Stalna borba sa oskudnom prirodom, borba za opstanak i život u kojoj je vino bilo stalni saveznik naših starih. Poseban je to ugođaj kad se uđe u konobu a grožđe smašćeno pa kuva. Slatki prošek mami, zavuci gumeno crevo u mast, malo srkneš da te ne vide stariji. Tako par puta pa se oči zacrvene a noge više ne slušaju a starijima odma jasno gdje smo bili i šta smo radili.A onda je već bivalo kasno jer smo kao tuke gegali se i smijali za svaku glupost. Obrazi rumeni a noge teške, neće da slušaju. Onda kad vrenje završi odljeva se i sprema u bačve u kojima će se i zbistriti. Bačve su se naljevale do vrha da ne povuku zrak a onda zatvarale drvenim čepom oko kojega bi se mazao goveđi loj. Bačve su ležale na drvenim gredama a na kraju bačve se nalazila kanela na koju bi se vino istakalo. Prva dobra prilika da se proba novo vino je komušanje kuruza ujesen. Radilo se to ručno i trajalo bi dugo. Ljudi su pomagali jedni drugima pa se znao skupiti cjeli zaselak kod jednog domaćina. Jele su se slane srdele sa kruvom ispod peke a onda se načijnalo mlado vino kojim bi se gasila žeđ. Cijeli posao bi se završio pjesmom, nekom do naših ojkavica u kojoj bi ljudi pustli glasove već polako opijeni vinom ali i životnom radošću. Za sreću nikad nije bilo potrebno puno. Dvije srdele, feta kruva, bukara vina, žuljevi na dlanovima, aj ora ora ora je...
Obišli smo i vinograde. Ništa, danas nije naš dan. Promrzli, ni metka ispalili, umorni od kilometraže u nogama a i sumrak se već vatao. Krenusmo polako prema autu. Usput smo komentarisali; kakvi tereni, idealni za zeca i jarebicu, išli smo dobro, onako pravo lovački ali nema pa nema. Divljači je svake godine sve manje. Mnogi stručnjaci su davali svoje teorije o tome zašto populacija zeca i jarebice nije više tako brojna kao nekad. Pa ako se zec i lovi na neke nedozvoljene načine pa ga nema, to je donekle i razumljivo ali jarebicu niko ne dira pa je nema. Neke od tih teorija su bile i smješne iako su ih iznosili ozbiljni i školovani ljudi. Zaboravili su da se u školi neke stvari ne mogu naučiti. Nisu se sjetili da pitaju naše đedove koji su oduvjek govorili onome ko je htio da čuje: "Tamo đe nema čeljadeta nema ni divljači. Neće ni beštija bez čojeka da živi" I bilo je to više nego tačno. Dok su i najzabačenija sela u kninskoj krajini bila živa, bilo je i divljači. Kako su se sela počela prazniti, tako je i divljači polako bivalo sve manje. Izučili su naši stari mnogo težu i suroviju školu od one u klupama. Nisu im trebale knjige da shvate neke stvari. Roditi se negdje pod Dinarom i opstati, uprkos svemu, mnogo je teže nego završiti bilo koje škole. Škola života je uvijek ona najsurovija, osjetiš je na svojoj koži, traje dok si živ i ne trpi loše đake. Sjeli smo u auto i polako krenuli. Put nas je vodio kroz selo a uvijek smo običavali svratiti u seosku gostionu na pivo. Da malo sredimo utiske i ugasimo žeđ. Pivo nam je u takvim prilikama najviše prijalo. Seoske gostione su manje više sve iste. Nalaze se u centru sela ili barem u njegovoj blizini, pored je negdje i autobusno stajalište a u okolini se skoro uvijek nalazio i dom kulture, prostor u kome se odvijao seoski društveni život. Otvorili smo vrata na kojima je farba već odavno izbljedila a drvo ispucalo od sunca i kiše i ušli unutra. Nazvali smo dobar dan i smjestili se za sto do prozora. Sto je bio od drveta, malo raskliman, pokriven kariranim stolnjakom koji već odavno nije vidio vodu i prašak. Sto je bio okružen drvenim stolicama kakve već odavno nije moguće naći niti u jednoj prodavnici. Vjerovatno su kupljene kad je i gostina otvorena a to je sigurno bilo vrlo davno. Od tada se u gostioni ništa nije promjenilo. Osjećala se pljesan i pečena janjetina. Pored šanka je bio oveći brestov panj na kojem je bilo nekoliko komada pečene janjetine koja se već odavno oladila. Seoske gostione su bila mjesta u kojim se odvijao najveći dio društvenog seoskog života. Naročito nedjeljom i to zimi. Baš kao i danas kad smo mi iz lova svratili na pivo. Nedjeljom bi se ljudi skupili u gostioni da se malo opuste, popričaju, razonode igrajući karte, čuju najnovije ćakule a bogami i da zapjevaju. Na nekoliko stolova se igrala briškula a okolo je bilo i dosta kibicera. Ljudi su bili prilično glasni, uostalom briškula je i takva igra a često se čulo i udaranje ruke od sto prilikom bacanja karte, udaranje kojim se želila naglasiti snaga bačene karte i osvojeni punti. Sve je bilo praćeno glasnim odobravanjem i uzvicima kibicera koji su u igri uživali isto koliko i igrači. Pravi igrački ambijent. Gostioničar je donosio piće i odnosio prazne čaše i flaše. Naručili smo pivo. Upita nas o današnjem danu jer je vidio da smo lovci i da nismo iz sela. Ispričasmo mu onako ukratko a on nam reče da su se seoski lovci već odavno vratili i da su prošli isto kao i mi. Nismo znali da li da mu vjerujemo ili je samo želio da nas odobrovolji i oraspoloži. S vremena na vreme poneko od prisutnih bi nas znatiželjno pogledao videći da nismo iz sela. Znali smo da će im gostioničar uskoro ispričati ono što smo mu rekli. Popili smo pivo i polako krenuli uz pozdrav. Vanka se već smrklo, uostalo u ovo doba godine dan je kratak i rano se smrkava. Bura je polako jenjavala. Sjeli smo u auto i krenuli kući. Već se smračilo iako nije bilo puno sati. Dan je kratak, zima, rano se smrkava. Nekih po ure, ili nešto toliko do kuće. Auto je još bio hladan pa smo malo čekali na grijanje. Umor nas je polako stizao a opuštanju je doprinjelo i pivo. San je dolazio na oči jer su živci bili opušteni a toplota iz auta se polako uvlačila u kosti. Uz put smo komenterisali i prepričavali današnji dan. Išli smo dobro, bili uporni iako je bura bila jaka i ledena, paščad su radila koliko su mogla. Nema. Nije ni važno, biće neki drugi put. Važno je da smo se kretali lovački, uživali u prirodi i marendi, lovačkoj vatri i šali. To je ono što se pamti i o čemu ćemo još pričati. Stigao sam pred kuću i kako sam otvorio gepek pasić je iskočio i pravac u svoju kućicu koja je bila nazbijana sijenom u koje se odmah smotao . Moglo se vidjeti da je umoran. I na meni se moglo vidjeti da sam umoran. Pješačilo se puno, bilo je ledeno od bure, noć pred lov nisam od uzbuđenja spavao. Sad me polako sve stizalo. Ušao sam u kuću. Mater i ćaća su sjedili u kužini. Bilo je toplo. U Smederevcu je pucketala suva rastovina a ploča mu se skoro užarila od loženja. U rerni su mirisale police koje je ćaća stavio da se peku. Na stolu je stajala vruća goveđa juha, restovan krompir i goveđa rebra lešo. Dočekala me je toplina doma, roditeljska ljubav i omiljena hrana. Osmjesi na licima ćaće i matere su mi sve govorili a moje je bilo samo da pričam. Ipak mater nije izdržala pa je upitala: "Eda li išta?". Ćaća se samo smješkao jer je znao da ću mu ja sve ispričati. On danas nije bio u lovu jer je njegova lovačka družina danas radila neki važniji posao ali sledeće nedjelje neće ni on izostati. Ispričao sam ukratko kuda smo sve išli, kako smo se kretali, kako su paščasd radila itd. Onda sam im pokazao svoj "ulov", ranac pun jabuka. Ćaća mi je objasnio da su to raljevačke jabuke koje mogu cijelu zimu izdržati jer su prirodno otporne, nešto su sitnije ali slatke i ukusne. I on ih je često znao donositi kući. U mom lovačkom rancu se često nalazila ovakva lovina. Nekad bi kući donio pečuraka koje smo spremali na ploči Smederevca, samo sa malo soli, nekad šipaka od kojih je mater pravila pekmez i sušila ih za čaj. Ovaj put su to bile jabuke. Sledeći put, pa ko zna biće nešto, makar i ljekovith trava koje je ćaća stavljao u rakiju i tako pravio odličnu travaricu. Uvijek se nešto nađe. Najmanje je u mom rancu bilo divljači. Nema veze, to nikad nije kvarilo ugođaj ni uživanje u svakom izlasku u lov. Pričali smo tako dok sam večerao. Ćaća, inače lovac od davnina, samo je sa žaljenjem zaključio da je divljači sve manje i da su oni nekad na tom istom terenu dizali po desetak komada i to samo do marende. Da nekad je tako bilo. Broj divljači se sad smanjio ali se nimalo nije smanjila ljepota lovišta, kamenjara prošaranog šmrekama, dračom, kraškim poljima, vinogradima, ogradama. Nije se ni malo smanjio žar sa kojim smo išli u lov i pripremali se za njega, čekajući ga godinu dana nestrpljivo, a godina je bila duga kao vječnost, pa dok smo čekali jedino nam je ostalo da o njemu pričamo i prepričavamo prošle događaje. Spremio sam nešto hrane i odnio mom vjernom četvoronožnom prijatelju bez koga je lov bio kao svadba bez muzike. Spavao je u sjenu i samo je radosno zavrtio repom kad sam ga pozvao. Navalio je svojski i začas isprazinio tećicu a onda se ponovo zavukao u još toplo sjeno, pogledavši me zahvalno. Ušao sam u kuću i malo se opružio na kauču. Lovni dan još nije bio završen. Trebalo je uveče još otići malo do grada, popričati sa drugim lovcima, vidjeti kako su drugi prošli. Bilo je još rano pa sam malo opružio noge i zadrijemao. Probudio sam se poslije uru vremena. Odmor mi je prijao pa sam žurno obukao jaknu i krenuo ka gradu. Bilo je oko sedam ipo sati. Bura je sve više jenjavala a nebo se osipalo zvijezdama. Krenuo sam polako niz ulicu, dobro poznatim pravcem kojim sam nebrojeno puta prošao. Svijetlo mi nije ni trebalo. Mogao sam ići zatvorenih očiju. Znao sam svaki pedalj napamet. Spustio sam se polako do ceste i nastavio pored "TVIKA". Druga smjena je radila punom parom. Buka strojeva se čula do ulice. Na ulici je bilo malo ljudi. Spustio sam se do "Bobisa". Tu pored njega u portunu markovih vrata bilo je lovaca koji su živo diskutovali. Svako je pričao svoje utiske i doživljaje. Postajalo je sve ledenije pa je bilo teže stajati na tom ledu duže vreme. Zato je neko predložio da se preselimo u gostionu "Tri Lovca". Gostiona je bila omiljeno sastajalište lovaca i kad smo ušli bilo je dosta ljudi za stolovima. Sjeli smo za slobodan sto i naručili piće a onda počeše lovačke priče i šale. Moglo se u takvim prilikama čuti svašta, i pametno i glupo, i zabavno i dosadno. Često se podizao ton, pričalo se glasnije a i vragalo, pa bi neko ko je gledao sa strane mislio da će doći do kakvog sukoba. Međutim samo onaj ko je poznavao ljude znao je da je to sve bezazleno i da niko nikome zlo ne želi. Znale bi se te diskusije otegnuti do samog fajronta. I mi smo se zapričali, bogami dobro pa ni ne osjetišmo vreme koje je brzo prolazilo. Konačno smo krenuli i na vratima prilikom izlaska dočeka nas oštra hladnoća. Bura je sasvim prestala ali je mraz počeo da steže. Nebo je bilo puno zvijezda i sa vrata gostione se lijepo vidio "Veliki Medvjed" ili "Velika kola". Nalazio se tačno iznad Plješivice. Svaki njegov dio bio je jasno vidljiv i sjajan. Kreno sam polako kući povremeno gledajući nebo iznad sebe. Nigdje zvijezde nisu tako sjajne ni lijepe kao na kninskom nebu. Kad bura razbije tamne oblake i donese vedrinu a one se ospu i zažare, pa svjetlucaju nekim posebnim sjajem, nekom posebnom svjetlošču koja omamljuje i neda pogledu da skrene s njih. Kad sa terace moje kuće pogledam prema Dinari i Plješivici a one u rojevima pa svjetlucaju, žmirkaju, kao da namiguju i kažu kako će sutra biti ljep dan za lov. Kažu nam da će opet biti uživanja u prirodi samo treba sačekati nedjelju a onda sve ispočetka. Pomislio sam kako će sporo teći dani do nedjelje i ubrzao korak, kao da ću time ubrzati vreme i skratiti čekanje. Mraz je stezao sve jače ali do kuće nije bilo daleko. Stigao sam brzo i prije nego sam ušao u kuću zavirih u kućicu mog vjernog četvoronožnog prijatelja. Spavao je zašuškan u sijeno. Veselo je mahnuo repom kad me vidio a ja ga pomilovah po glavi i rekoh mu blago:"Spavaj, spavaj, sledeće nedjelje idemo ponovo". Znam ja da on jedva čeka sledeću nedjelju. Čim auto stigne sam u gepek ulazi a kad vidi pušku na ramenu od sebe ga ne možeš otjerati. Pravi lovac. Ušao sam u kuću koja je bila još topla iako se vatra prestala ložiti. Ubaci se grumen uglja i on drži žar do ujutro a kad ćaća ustane na posao ubaci suve rastovine koja se od žara brzo zapali. Tako se održavala toplota a da se vatra nije gasila. Večerao sam i htio da pogledam malo televiziju ali me je umor savlađivao. Zavukao sam se pod biljac. Prođe još jedan lovni dan, ispunjen radošću lovačkog života, tu na našem kamenu, našoj buri i šmreki, na našim lovačkim majdanima koje nebih mjenjao nizašta na svijetu. Radovao sam se sledećoj nedjelji, radovao i jedva čekao da dođe. Vanka je mraz stezao sve jače. "Tražiće zec mater", rekli bi stari ljudi za ovakvo vrijeme. Pomislio sam na to i zaspao. Probudilo me mijaukanje mog kućnog ljubimca, mačka Leopolda koji je stajao na sred sobe i derao se na sav glas. Tad sam shvatio da sam zaplovio u prošlost, kao i nebrojeno puta do tada kad dođem sa posla i malo se opružim, da skupim snage za ostatak dana. Zaplovim sjećanjima u moj mali gradić, u neka lijepa prošla vremena kad se živjelo sa malo izbora ali sa puno duše i ljepote, uživajući punim srcem u onome čega je bilo u izobilju: bure, kamena, šmreke, vina, gostiona, kafića a naročito dobrih i poštenih ljudi koji su tom gradu davali poseban duh i šarm. Među njima su bili i kninski lovci. Ustao sam polako i počeo spremati stvari za večernji trening. Pokreti su mi bili rutinski, robotizovani. Nije ni čudo, ustalo je samo tijelo. Duša je ostala dolje, luta onom ljepotom koja se prostire između Dinare i Promine, Plješivice i Kozijaka, Orlovice i Koma, bere pečurke i šipke, skuplja ljekovite trave i divlje voće, nosi ranac i lovačku pušku preko leđa. "Blago onom ko se kninskim lovom zarazio nije", često bi mi u pismu napisao moj prijatelj i lovac, Biserko Stevan - Stiv. Uvjerio sam se bezbroj puta u istinitost svake riječi.

Senseijevi tekstovi

Posted: Sun Apr 12, 2009 11:11 am
by Petar-Peky Bukarica
Krajem sedamdesetih !

Brzi voz iz .... dolazi na .... kolosijek, poslovni voz iz.... dolazi na .... kolosijek, odjekivalo je po cijeli dan iz razglasa na kninskoj željezničkoj stanici. Dolazili su razni vozovi u Knin, putnički, brzi, poslovni, teretni. Preko stotinu dnevno slivalo se i odlazilo iz njega. Tutnjali su spuštajući se Ličkom i Unskom prugom donoseći ljude i sudbine. Bilo je tu turista, rođaka i prijatelja, navijača, vojske i njihovih oficira i dakako Kninjana. Donosili su vozovi u Knin život i navike, kulture i običaje, i još štošta drugo ali su i odnosili nešto najvrednije što jedan grad može da ima; odnosili su kninsku mladost, koja je početkom svake jeseni odlazila da se školuje u razne univerzitetske gradove širom bivše države. Svaka generacija Kninjana po završetku srednje škole našla se na raskrsnici puteva koji su se nalazili na kninskoj željezničkoj stanici. Ostati ili otići, kako god okreneš željeznička stanica ti ne gine, jer ako sam nigdje ne ideš ono ćeš nekoga ispratiti. Odlazila je kninska studentarija tako svake jeseni, nošena željom za školovanjem, za nečim novim i drugačijim. U starom kuferu su bile spakovane najnužnije stvari za prvu ruku a u srcu su bile sakrivene sve strepnje i strahovi od novog i dotad nepoznatog. Na stanici su ostajali oni koji su ispraćali; mater sa suzama u očima, ćaća sa ozbiljnim licem i tužnim očima, braća i sestre sa dobrim željama i nadom da će i oni poći jednog dana stopama onih koje sad ispraćaju, prijatelji sa željom da se što prije ponovo vide. Takva je bila kninska mladost. Riješena da uspije pa šta bude. A to nije bilo ni malo lako. Potpuno novi način života je bio nepoznato more na kojem su bure bile mnogo opasnije nego one kod kuće. Brodolomi su bili česti i bolni. Veliki gradovi su kao nezasiti kitovi koji jednim otvaranjem usta gutaju velike količine sitnog planktona uvlačeći ga u vir iz kojeg se teško izvući. Odlazila je mladost a Knin je nastavljao da živi svojim životm, siromašniji za jedan dio generacije svršenih srednjoškolaca, naviknut na ovakve jesenske oseke svojih stanovnika. I dalje se navijalo za "Dinaru" i "Želju", kod Baće u kuglani je uvijek bila gužva, gurali su se ljudi na blagajni kina kad se davao neki dobar film, igrala se briškula i trešeta u kninskim gostionama, zidić je bio sve prazniji jer je bivalo sve hladnije, robna kuća je i dalje bila glavni centar trgovine i sklonište od bure, lovci su se pripremali za otvaranje sezone koja je bila blizu, rađale su se nove ljubavi i nova prijateljstva. Živio je Knin strpljivo i tiho, tu na pragu jeseni, čekajući svoje školarce. A oni su dolazili čim je bilo vremena, naj češće za praznike kad bi imali par slobodnih dana. Živnuo bi tad Knin nekom novom snagom. Sastajalo bi se društvo na starom mjestu, pričali bi studenti kako se živi u velikom gradu, pokazivali nove komade garderobe, nove manire, ideje i razmišljanja. U tome bi se često pretjerivalo pa je bilo i komičnih situacija. Sve u svemu svima je bilo dobro, uživali bi u uzajamnom druženju, obišla bi se rodbina da se užica koji dinar, materina spiza je još uvijek bila nezamjenjiva. Tako jedna naša došla za 29. Novembar kući na par dana. Otišla je dva mjeseca prije toga, taman u vreme kad se počelo trgati grožđe, koje je te jeseni s kraja sedamdesetih dobro rodilo. Izašla je iz autobusa koji je stao u centru sela i zaputila se kući. Pošto je bila gladna svratila je u zadružnu prodavnicu mješovite robe da kupi nešto za jesti jer je do kuće bio još dobar komad puta. Ušla je i još sa vrata pozdravila: "Dobar dan striček, ima li kaj za gableca?". Zabezeknuti prodavač je u prvom momentu nije prepoznao a onda se počeo prisjećati djevojke koja je zamršene kose i crvenih obraza od bure, u patikama i farmerkama sjela u autobus i otišla na fakultet. Pred njim je sad stajala kose zamršene u neku modernu frizuru, obraza crvenih ali ne od bure nego od rumenila, u cipelama sa visokom petom. Prepoznavši je ljutito reče: "Ma 'es ti mala Marina, pizda li ti materina". Izašla je postiđena još ne shvatajući da je upravo naučila najtežu lekciju: uvijek biti ono što jesi i ne stiditi se toga. Život je obilato dijelio lekcije na svakom koraku a vozovi su i dalje odnosili kninsku mladost na razne strane svijeta.