Galerija Knina

Stara,drugarica seoska uciteljica...
izgledale su one slicno jedna drugoj - frizura "trajna" pri kraju trajanja, odjeća "komplet" ili suknja i "set", cipele ravne na pertlu za ić pjeske i utrčavati u autobus u zadnji čas. Modeli gotovo isti za cijeli radni staz , plus torba iz koje vire biljeznice i drska kisobrana i minus crno nalivpero i tinta (zamjenjeno kemijskom).One ,nekako, nepromjenjive godinama ,kao sto su i skole bile slične sa učionicama sa pećima na ugalj , velikim računalima sa drvenim kuglama i crnim tablama na zidu . Vaspitne metode također stare , ali djelotvorne ( dva-tri pruta na katedri , ostajanje u "kazni", stajanje u ćosku i magareća klupa).Mijenjale su se samo generacije, od malisana u trikama i bijelim vunenim čarapama sa prevelikim didovim "amrelom", do generacija malih manekena (ko će ljepse, ko novije ). I prioriteti su se mijenjali na početku skolskog sata - prvo da se osuse mokre nogice i sve klupe naguraju oko peći, da se oduzmu praćke i franjice ili kasnije, plastični pistolji na kartice , klik-klak i cigare (najcrnji prekrsaj i nije prolazilo bez prutom po dlanovima).
Čitanje, pisanje,tablica mnozenja , oprati ruke prije jela, ne govori dok jedes, budi uredan, postovati knjige i ljude : mala-velika znanja za polazak u zivot. Odavno je moja stara na velikom odmoru, u tisini i bez dječje graje , na groblju pored puta za seosku skolu u kojoj vise nema đaka.

Autor teksta : R

Sreća me gleda, đavo mi neda...
sta pozeljeti vise od onog nekadasnjeg sasvim običnog zivota , od dana koji se nizu spokojno, bez zurbe i ostavljaju u sjećanju samo vedrinu? Kome bi trebalo nesto vise od onog skromnog zivota bogatog samo mladosću i nadom? Nista nije smetalo sto je cijeli grad u jednoj ulici, i cijeli svijet je mogo tamo stati. Ma kakvi daleki vidici , kad i onako imas oči za samo jednu kariranu kosulju na "gradelama". Kakve svjetske krize, kad "nemas izlaz" jer ti je ukraden poljubac u đačkom vozu, a sva pitanja imaju odgovore na skalama pred gimnazijom. Sve je bilo moguće i nadohvat da đavo nije mrsio konce i rasipao brokve po putevima.

Kapa za ukop
Vuku se za svakim od nas proslost i godine , urezuju trag kroz uspomene i sjećanja. Ostaju po skrovitim mjestima predmeti , slike, pisma ...,materijalno gotovo bezvrijedni, ali "vazni simboli", ilustracije knjige naseg zivota. Čuvamo takve stvari često, gotovo iracionalno , ne znajući zasto odavno nisu bačene - valjda samo zato sto nam se čine kao neke vazne spone u lancu vlastitog zivota ili sto gledajući ih - gledamo, zapravo, u proslost. Ostavljao je tako, tamo kod kuće, i moj stari "svoje stvari" u jedno sifonjersko krilo "pod ključ". I sto je duze bio sam to mu je manje trebao ključ za te vazne stvari. Djeca odavno nisu bila djeca i odavno su znala sta ima unutra - lovačka oprema odavno nekorisćena, stara konzervirana dvocjevka , trofejna bereta iz drugog svjetskog rata, brizljivo slozena "dokumentacija" o svemu i svačemu, stara sapka i paradna uniforma, uglancane stare vojničke čizme i nekakva skalamerija za izuvanje istih.Bila je tu i stara rudarska karbitna svjetiljka , torbica napravljena od vojničke bluze i u njoj par odlikovanja i medalja koje su odavno izgubile smisao , te slike- ranjenik u Trstu i druge vojničke iz raznih garnizona. Donio je jednom, i stavio unutra i novo- kupljenu crvenu prominsku kapu ." sta će ti ta kapa ,stari , takvu nikad nisi nosio"."Nosio je moj stari, did - to mi je za ukop , da se zna đe pripadam kad odem kod njih". Međutim, zivot je starom spremao kraj ovdje gdje sam ja , iako se "staro drvo ne presađuje " i "vamo ne pripada". Stvari iz sifonjerskog krila su ostavljene stihiji. Vaznost im je potpuno izblijedila, nit' ih je tracio, nit' su mu trebale. Samo je jednom pomeno: " Da sam bar onu kapu ponio sa sobom..."

Svaka cast za tekstove R, ne zna se koji je bolji od kojeg. Zbilja, hvale vrijedno. Samo naprijed

Poslusaj R,
ti bi morala ove svoje tekstove u neku knjigu dati, najozbiljnije.
Stvarno imas talenta. Tvoji tekstovi se mogu citati svaki dan ponovo, pa nikad da dosade.
Svaki put poslije citanja, ostane nesto u zraku.
Ono nesto od cega se najezim, dotakne mi dusu i ostane lebdjeti negdje oko mene.
Eto, tako nekako bi opisala reakciju na tvoje pisanje.
Majstor rijeci si, draga R.

Nije sala , nije vic...
Kad sam prvi put dosla u staru kuću mog supruga, dođose njegove strine i tetke da me upoznaju, da vide mladu iz daleke Dalmacije. Doklima sa nijma i jedan djedica uz pomoć dva stapa, kao stručnjak za moj rodni kraj (sluzio kod nas vojsku prije sto godina). Stari sve zna i sve pamti, nego..."Kako se ono zoves,ćero - zaboravio sam..." "Ruza"-kazem ja. "Eee, pa dopala si Ruzina groba! Ha,ha ,ho, ho!?!?- smije se on krezubo, brada mu se trese, a mene spopade jeza. Strine graknuse da ne plasi dijete, a ja slozim facu kao u Preradovićevim stihovima (- Boze mili kud sam zaso, noć me stigla u tuđini...), tj. sta li me snađe??? Moj se prvo(tek)vjenčani odmah dograbi da istrese jednu fijoku, lete papiri na sve strane, uzme par pečatiranih za dokaz - katastarski spisi (???). Ispade da se Ruza iz Dalmacije udala u Dalmatinsku ulicu na mjesto Ruzin grob. No , hvala bogu, za sada u grobu boravim samo povremeno, uglavnom vikendom. Izmakla sam se nekoliko kilometara dalje...

Na željezničkoj...
smo čekali đački i radnički,vukući školske torbe,da naučimo nedoučeno, da utvrdimo zanat, da se pohvalimo prvom platom. čekali smo da sazri mladost, da stigne ljubav, studentske dane, vojničke dane. Čekali smo da nam svijet dođe iz svijeta, po svijetu da nas raznese. Čeka li neko sada da se vratimo?Moje umorne oči i sredovječno lice nebi poznali, a i ja bi, da se sad nađem tamo, u gužvi i žamoru staničnog hola, mogla reći:"Nigdje nikog nema...", (iz mog vremena).

8. mart,
Dan žena, Majčin dan -svečani praznik, simbol ženske emancipacije- ovdje gdje sam ja još nije zaboravljen, nikako!!! Evo upravo sam u mojoj firmi primila osmomartovski poklon : velika kristalna vaza sa amblemom firme i jedan karanfil- simbol radničke klase. Vaza je "boli glava"i bole ruke jer je glomazna ko' bronzin, dovoljna ne samo za buket nego za snop karanfila, baška onaj jedan. Četiri stotine žena je oduševljeno istom takvom . Vrednost vaze tj biznisa će mo vidjeti u odbitcima na platnoj listi. Same sebi sigurno nebi kupile takav poklon, da je bilo izbora. Možemo otići i na izlet sindikalne podružnice, od plate na rate .Zato nam je, zapravo ,8. mart ,danas- šestog. Rekli bi : sve je isto kao nekad ,( samo njega nema), tj. forma je zadovoljena. Koji nam je krompir trebala emancipacija, kad smo mogle svjetom vladati iz sjenke- zar ne, ženske?
Srećan vam praznik , zemljakinje!!!

Guščije jaje
Svakog Uskrsa mi djeca iz komšiluka smo se okupljali da bi tucali jaja i takmičili se čije će biti najjače i polomiti najviše . Jednom smo ja i brat od nekog dobili nekoliko lakiranih drvenih jaja s natpisom " Uspomena iz Vrnjačke banje" ,i važno ih iznijeli na "megdan". Naravno da su drvena jaja odmah bila diskvalifikovana , iako smo mi naivno ubijeđvali da su prava. Ipak, svima su bila interesantna i htjeli su se mijenjati (tri-četiri prava za jedno drveno) , sve dok nije došao Nero noseći pravo , veliko, crveno ofarbano guščije jaje. To super jaje je bilo van svake konkurencije, ali Nero je, iako stariji i pomalo prznica (pa smo ga se mi najmanji plašili), bio fer igrač i takmičio se onim običnim kokošjim jajima. Guščijem jajetu smo se mogli samo diviti ,i kad sam ja došla na red da ga razgledam trebalo je da ga držim sa obe ruke.Međutim, ja sam pakosno iza leđa držala drveno jaje i tras - smrskala ovo u ispruženoj Nerinoj ruci. Onda mi je srce odjednom sišlo u pete i plačući sam potrčala "od strašnog Nere" da se sakrijem iza svoje Teta-Kate. " Ne trči, past' ćeš na kamenje!"-vikao je on." Past' ćeš, ne boj se ! Neću ti ništa!" Kad sam se konačno okrenula i ugledala razočarano Nerino lice, razumjela sam koliko je nisko i besmisleno bilo to što sam uradila ,i od tada sam, pa za uvijek , prezrela lukava "herojstva".

Sutra na Đurđevdan...
bi trebali biti kod kuće da vidimo kako stari stric stavlja veliku voštanu svijeću u oku žita i sprema đurđevdansko jagnje, i ljuljačku od šarenog užeta vezanu na granu starog brijesta, da se djeca ljujaju zbog snage , da porastu visoka i dosegnu daljine.Al' to je stara priča... šta bi sutra kod kuće?Otići tamo, u praznu kuću, praznih ruku i potrošena života?Početi ispočetka - teško...

Idemo u disko !!!
...U koje? - U disko PROMONA u Te...u !!! Negdje od polovine sedamdesetih jedan od prvih i najbolje organiziranih disko klubova , sa dobrim izborom muzike i super atmosferom ( light show , slajdovi na zidovima sa snimcima glavnih faca, ponekad i neka grupa -" Stijene"npr.). Okupljala se tu omladina svake subote i to od Drniša do Knina i okolice - da vide i da budu viđeni. Spremalo se " za u disko"- šminka , frizure, garderoba: modni trendovi u domaćoj verziji. Iz pretrpanih fića i stojadina te poneke lade Žigulin izlazile su dugokose face u rolkama i zvoncarama , štikle, klompe ,"rimljnke" ,cipele "pačji kljun", minjaci i šarene duge suknje, a ljeti - prizor za ilustraciju pjesme " Djevojke u ljetnim haljinama". Nezaboravni "Rock Around the Clock " ili plesačke egzibicije ("bump" , na Boney M) u gužvi i duvanskom dimu. Bilo je to ipak, bezbjedno mjesto za odrastanje i "probijanje leda" od prve cigarete do prvog "sentiš" tanga...

Gledanje u pasulj
Davno ,prije o-ho-ho godna , kad smo se ja i moj (budući)suprug igrali domaćinstva u podstanrskoj studentskoj sobi ,ja sam na rešou kuvala pasulj ,kao nešto što je "prosto kao pasulj" skuvati i tako nastojala pokazati i dokazati da sam "velemaistor" u kuhinji. Mada, ja do tada nisam mogla pasulj smisliti, ni na usta staviti. Izbjegavala sam ga uporno i u studentskoj menzi iako se služio tri puta nedjeljno. Razumije se da ni ovaj nisam predhodno probala iako sam ga hrabro servirala. S obzirom da je moj dragi jeo s priličnim apetitom i bez namrštene grimase na licu, usudim se i ja progutati jednu kašiku (bljaaaak!, zagorjelo i neslano) - Ja ne mogu jesti, nisam gladna!- definitivno. -Ma super ti je ovaj pasulj, za prvi put- (Kako da ne!).
Srećo, jel danas za ručak pasulj!?- pita me danas dragi, nakon skoro trideset godina kuvanja i možda pola tone skuvanog pasulja do sada (čak ga i ja jedem) - sjećaš li se onog studentskog - bio je super za prvi put.
Naravoučenije: ako vam nekad proreknu sreću gledajući u pasulj - slobodno povjerujte!!!

Titraj Å¡arene sjenke
U ono naivno vrijeme kad još nije bilo poljubaca
idemo šarenom sjenkom ispod drvoreda one naše ulice ususret ,bezbjedno odvojeni živom ogradom.Mimoilazimo se ,osmjeh i pogled, pogled i osmjeh, a onda iznenada osjetim blagi dodir ruke na desnom ramenu kao titraj šarene sjenke:"Hej ,zdravo mala , stani da se vidimo! Pogledaj me -kaže osmjeh, baš si dijete s tom kosom spletenom u kiku! Pa mi se znamo, ideš u gimnaziju?"-"Aha" , kažem zbunjeno, i mislim kako ne želim da ličim na dijete, nikako ne želim. "žurim se"- kao , i odnesem dodir ruke na ramenu zauvjek, a osmjeh ostade da titra kao šarena sjenka ispod drvoreda u našoj ulici.

Povratak u izgubljeni grad
Desi se meni ponekad da putem nekog teškog sna (koji ne odmara , nego kao mora sjedne na dušu i drži tijelo kao sapeto) stignem u naš grad na željezničku stanicu, na kojoj sve vrvi od đaka i naroda , baš kao nekada i svi su nekako poznati i mladi "kao nekada", a samo meni teče vrijeme i ja nisam" kao nekada ", nego sam nevidljiva za njih kao duh i ne putujem nigdje već " čekam glas"."Glas" me pita :"Čekaš li?", a onda odem polako ulicom kući , a svi su moji tamo i čekaju me nasmijani , pitaju:" Jesi li čula glas?"Onda me budi topot konja i kotrljanje kosivačkih karova ispod prozora "kao nekada", ali sam ovdje " kao sapeta" i svjesna da za mene nema ko poslati glas od kuće.

Ooj!... Ooooooooooooj....
Odoše onomad ,ovaj moj i ovdašnje komšije u vinograde, još uspavane i prekrivene snijegom da dobro popiju i proslave sv. Trifuna , bez da im žene čantraju (njima toga dana ,po običaju, nije dozvoljen pristup), a nije nas ni briga s obzirom na hladnoću i razgaženi snijeg i mučninu od miješanja vina (treba svačije probati).Mi se radije držimo dana zaljubljenih - bar je toplije ( a njih baš briga).
Ostadoh, tako , opet ja sama, sa sjećanjem na - vinograde, one naše, u ogradama od kamena sa dračom povrh zidina.Čekaju kopače Kosovljane, ona dva naša vinograda , stari veliki i mladi manji iza kuće, tamo u selu. Uređeni, orezani panjevi ( mi djeca smo izvlačili pruće i slagali ga na kraj ) čekaju šiljate motike, kratke povijene drške,zgodne za zemlju punu kamenja. Kopači , Kum Tode (kum ili rođo- više se ne sjećam, a nema mi ko ni reći) , iz Kosova i stari s njima zajedno ,do večeri sve okopaju ,a onda poslije večere ,uz lanjski crnjak počne ojkanje. Mi djeca slušamo iz sobe ( strpali nas na spavanje): Ooj!...konta stari Tode (riječi više ne pamtim, a nema mi ko ni reći), ostali "privaćaju"...Oooooooooooj...Razliježe se čudna stara pjesma ...ooooooooj .... dugo i prostrano , preko oba vinograda .Kao da i danas ječi ,preko starog ,izgubljenog, bez panjeva i mlađeg sa umršenom nerezanom lozom , popadalog kolja i ponekog kržljavog, podivljalog grozda, kakve sam ih vidjela zadnji put.