Ozivljavanje grada

[Vjeko]

Evo danas je prvi ljepi dan ovde u NJemackoj posljen jake Zime pa sam odlucijo da danas neidem raditi nego ljencariti .
Danas moja zena sprema Kninsku spizu pa ce kuca biti puna nas Zivkovica
Kupijo sam S .Dalmaciju da vidim imali sta od NK Dinari pa se sjeti kako sa prije u Kninu polovicom 60 ti godina isa kod Tacke da uzmem novine i onda u Hotel na kafu.10 sati ljepi proljetni dan u kninu ulica je puna naroda cakule se vodu sta se desilo u Kninu .
Prolazim pored dojne samo posluge i Vavine radjne stari Sole sjedi kraj ulazni vrata od radjne i cakula sa starim Vavom idem prema Tackinoj radnji i pipam po depovima imali igdi sice ali nema sice a ni krupni dinara udem kod tacke i kazem Milanu sta je tu radijo kod Tacke mogu li uzrti Dalmaciju pa cu vratiti dok popijem kavu u Hotelu kaze Milan nema problema uzmi kada nismo imali sice kod tacke si uvjek dobijo da procitas novine .
Uzmem novine i idem u Hotel na kafu i vidim Mutu kako drzi predavane kada je bijo u Cikagu za vrijeme Alka Ponija kavo njegov privatni sofer neki su mislili da je to istina a ko zna mutu oni su crkavali od smija kako to mute ozbiljno drzi govor kada je bijo u Cikagu. sjednem kraj prozora to smo zvali velika televizija jer si sve vidijo ko prode.
Evo konabara Jure ajde mali imasli novaca da platis stari dug jer ti jos nisi platijo zadnje 3 kave sta ti mislis da sam ja crveni kriz onda idi kod Sitnoga Jure nema zime danas sve placamo sada mi donesi jednu sladu ukuvanu kavu .
Kada sam procita slobodnu i popijo sladu ukuvanu kavu ode kod Jure da je susa u depovima ajde kuragu mali znavo sam ja to platices sutra
Tako je to onda bilo kada nisi ima side i krupni ali si uvjek moga naveresiju dok ne zaradis koji dinar .
Danas eto sam se vratijo za par minuta u moj stari Knin.

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA GRADA Br.8



Arhitektura je simbol raspoznavanja.prostora i ljudskih staništa.Ona u sebi nosi kvalitetu razlikovanje i sadržava upečatljivost. Arhitektura prenosi poruku u pamćenje i označava naslijedje.

Razmišljam, koja je to građevina u ono doba davala gradu upečatljivo obilježje Da li je to bila zgrada hotela Dinare, ili možda robne kuće, željeznička stanica je svakako mamila pozornost, možda je to čak bila i zgrada slušbe društvenog knjigovodstva, a na koncu konca, možda ta uloga pripada stanu komandanta grada, a možda i ...

Kada prežemo Gašparevića most, stižemo na raskršće. Krenemo li udesno, cesta je vodila prema tzv. industrijskoj zoni grada. Odmah tu lijevo, jedno vrijeme nalazilo se stovarište građevnog materijala. Preko puta njega bili su trafika i montažna prodavaona bureka. Nešto dalje odatle Dom željezničara dominirao je desnom stranom. Iza njega, sa iste strane slijede dvije gostione. Od njih “Tri lovca” daleko poznatija, već i po tome što je vlasnik, inače poznat i van krugova posjetitelja gostione, stanovao na katu iznad gostione.
Malo dalje cestom, preko put, bila je vojna pekara, pa zatim pumpna stanica i najzad diljem poznati TVIK.

Ali, asfaltna cesta ide dalje. Sada u blagom usponu, idući u stranu, kako bi izbjegla glavicu, iz čijih šumaraka u pozadini, proviruju nekoliko krovovi razasutih kuća. Na tome mjestu je s proljeća sve kipilo od kukurijeka, visibaba i ljubica. I tu, na samom kraju penjanja ceste, slijedi oštri zavoj ulijevo, sa kojim prestaje administrativno područje grada. Sa tog mjesta, istog momentakad se prođe, grad se gubi iz vida. Baš tu, na desnoj strani ceste, bila je podignuta zgrada gradske elektrodistibucije. Ona je bila vanredan primjer moderne arhitekture poslovnih zgrada. Gotovo na samom rubu gradskog područja, kao da ju je netko prosto želio sakriti od opažaja, smješten je bio biser urbane arhitekture grada. Iz toga razloga, osobno smatram, zgrada Elektrodistribucije Knina, davala je posebno obilježje gradu onoga vremena.

Sagradjena od stakla i armiranog betona, sa proredima ukrasne cigle u pročelju, francuskim vratima i prozorima, položena u liniji, potpuno i harmonično se uklapa sa svojim gabaritom u okolni prostor. Utisak da zgrada služi kao svojevrsni vidikovac stvarao je i sam njen kaskadni plan koji, u svom zadnjem dijelu, inače otvorenom prema širokom prostoru u pozadini, dozvoljava spuštanje za kat niže, do nivoa zadnjeg dvorišta, u kojem je bio parking prostor za interventna vozila.


Pored općeg arhitektonskog dojma, koji zgradi pruža moderni lik, mjesto na kojem je ona bila podignuta, daje takodjer posebnu čar tom čitavom prostoru. Naime, sa toga mjesta pruža se neometan pogled na donji grad i forticu sa juga. Naročito je taj pogled bio impresivan ljeti, u predvečerja. To je bilo ono doba kad cvrčci počinju da ustupaju svoje pozornice zrikavcima, a purpurno-zlatasti treptaj dana uzmiče pred ljubičasto-modrom nagovještaju sumraka. U to doba, nakon žarkog dana, grad je počinjao da se hladi sa povjetarcem koji je dolazio sa Krke i u sjeni fortice i Spasa, koja je polako osvajala grad i močvarne obale Krke. Odatle lijevo, pogled je bio otvoren prema Krčiću, prema pitomim padinama Dinare, baščama i ogradama iza kuća i pojata. U zadnjem dvorištu, u ta nedjeljna predvečerja, parking je bio pust, sa djecom koja su tu igrala nogomet i čiji glasovi su odzvanjali u tišini.

Osobno, nikad nisam imao prilike da dodjem u zgradu Elektrodistribucije, bilo da platim svoj račun za struju, bilo da podnesem zahtjev za novo, višetarifno brojilo. Istaina, planirao sam bio takvo što, ali moj plan još nije ostvaren.

Svaki put kada bih prošao tim putem, bilo u šetnji do Krčića, bilo u odlasku za Split ili u povratku, osjećao bih se kao da je Le Corbusier bio u Kninu! Osjećao sam ponos od modernosti moga grada u tome dobu.

[Vjeko]

Evo nas par klinaca iz starog Knina sjedimo na rubu tratovara kraj Stare Loze i jedemo fete Cantruna jre smo ozednuli jer smo napravili dir preko nase Stare Rivesa nasima trkacima autima a to su zanas bile felge od Bicikla ili zeljezni obruc od kola od Karivole ili kolo od Djeciji Kolica pa smo picili po nasi ulicama .
Savili bi zicu tako u slovo u tako da felga pase a ko nije ima zice taj je uze komad stapa i tako gura ispred swebe sta je ima .
Mi smo se puno igrali izmedu svtog Josipa i Slavije jer onda u kninu nije bilo puno Avuta nas stari Vetrinar sa svojim starim Fordom koji je ima jos drvene felge ili stari Vatrogssni auto ili koji Dem od Vojskeili jos koji sta je bijo u Kninu .
Onda su u Kninu vladala kojnska kola tako da je bilo razlicisti i za razne potrebe tako prije kada bi Kninska Pekara svoj Kruv i Bubice u Mljekaru iu radnju preko puta Loze vozili onda su imali konjska kola sa velikin kasunom a taki je i vojska imala u kninukada su isli po meso u mesopromet preko puta dojne samoposluge tako bilo je puno kola sa zatvoreni kasunima a najvise je imala vojska .
Tako si naulici moga da se igras bez stra moga si da picis sa svojima trkacima autima.


Kada su u starom kninu poceli ulicu da asvaltiraju onda su imali limeni Bacava di su imali katram unutra i kada su bacve prazne bile onda smo pravili trke sa bacvama po ulici posljen kada su radnici osli kuci.
Dole u momu starom Kninu kada gledam sa mojima unucadima Americku seriju mali klinci sa falfa sta ima cuperak kao antena na glavi to me posjeti na ona doba koncom 50godina u starom Kninu onda mi padne napamet sta smo mi sve radili da se uvatim smijati i vrati me u moj stari knin i djetinstvo .


Mnogi vama je poznata Stanparija Mladost uPranparadiji a to poduzece je pocelo da radi kavo mala stanparija u Kninu u kuci di je advokat Aco ima kancelariju preko puta Suda .

[Vjeko]

TRESKAVAC

VIS DINARCI iz knina veceras sviraju na plesu u Gracacu to su Doko Ceko (struca) Solista Pinjo.bubjnar braca Skudrici solo i bas biserko .solo gitara.
Dinarci su bili onda glavni u Kninu i okolici.
Tako nas par odlucimo da idemo u Gracac na ples jer u Kninu sviraju vojnici u Domu .
Krenemo oko pet sati popodne sa putnickim za Gracac tako od knina pa do gradcaca padala zajabancija kada Doko pocme sa svojim nabacivajnima to se je cjeli vagon smija .
Dosli mi u Gracac sve pod debelim snjegom ovdi zima gora nego kodnas u Kninu vidi to svi odaju sa debelim bundama one teske kavo sta su nosili zeljeznicari do zemlje.
Dosli mi u salu Dinarci odma na binu nakon pola sata pocima ples sala je puna ravna ono par stolova zauzeli domaci frajeri sa svojima trebama.
Niko neskida bunde ,Gunjce,jer grijanje neradi dobro pa je bolje bundu zadrzati.
Bilo ljepo ali si uvjek mora da pazis koju zuru pitas za ples jer ovi Gracacki frajeri su malo gledali na krivo jer nije im se svidala konkurencija iz Knina je se je dosta jakog pica popilo pa se za cas dobije po labrinji pa ti onda pjevaj licko lesce otocac i brijne mala moja ne zaboravime ooooojj ali sve je dobro proslo.
Sala se zagrijala muzika dobra Dinarci daju sve da stimug bude sve bolji i bolji kada par tipova napravili mali krug i vicu sviraj te TRESKAVAC TRESKAVAC pita Doko Sta je Treskavac a jeda kaze nesto brzon takoopalise Dinarci nesto brzon kada ovi poceli da skacu uzdrak kavo danas kada mladi idu u Disko i pocnu da skacu bez vezei guraju se pa se sjetim Treskavca iz Gracaca samo je bilo ljepse gledati Treskavac u bundama pa ostanu par sekunda u zraku jer bunda izgleda kavo padobran.
Eto ja mislim da su frajeri iz Gracaca izmislili taj danas moderni ple to sam vidijo u Gradcacu prije dobri 40 godina



Razgovaraju Jeka i Mara pa ce prva ;
Jeli Mare sta je tvoj muz pozanimanju
Agronom muzickog smjera.
Pa sta radi? pita Jeka a Mara ce
Cuva ovce i svira diple

[Petar-Peky Bukarica]

Tekst napisao Aco :


PLES

Isto, samo malo drukčije



I malo poslije.
Subota, uveče. Kraj srpnja. Na ulicama nema auta a ni šetača još. Vojska počima da izlazi u grad. Sve više postaje tjesno. Pomalo vlada dosada. Društvo (ekipa), kod zidića ili ispred Trefa, sad je teško reći gdje se bilo zateklo, premišlja šta od sebe i uopće da uradi. Obišla su se sva mjesta po gradu,. Nigdje se ništa ne događa. Usput se popilo pokoje pivo ili pelinkovac.. Ispilo se već i nebrojeno kava toga dana. Ljetnje veče u Kninu prijeti da ostane pusto. Nema dešavanja. Otišli svi vlakovi do onih u poznim urama. Tad neko reče: Ajmo na ples u Vrpolje! Večeras tamo sviraju “Dinarci”, ili močda su to bile “Plave zvijezde”!Oćemo li ili nećemo ići? Ko će ići? Neki se beć izgubiše u noći.Da li je Kukolj otišo u njegovom tristaću ne zna se točno. Ko je bio s njim, ni to nije poznato. Je li još ko otišo autom, vrag bi ga sad znao.Šta bi sa Devom i Stevišom? Na koncu, Boro Marić i nas još nekolicina krenemo pijehe. Idemo mi kao moralna podrška našim sviračima, mislimo mi. Kad smi najzad stigli u dvorište, pred domom, vidimo ima svijeta. Mrak je uvelike pao, Svirka počela već odavna.. Niko više ne naplaćuje ulaz. Unutra puno. Ne baš jako svijetlo. Bend je dobro zagrijao prisutne sa standardnim hitovima, Bonny M, Bob Marle, Berry White, Marvin Gaye, ili takovo što. Naše društvo motri sa strane, nonšalantno. Nismo nikako autsajderi. Neko bi od nas možda i da zapleše, muzika podiže emocije i kuraž, alinigdje nema partnera na vidiku. Uostalom, u ta doba više se plesalo u grupama i takvih nekoliko krugova već po sali napravljeno. Mi pusimo i nemarno gledamo uokolo. Nema ništa za popit. To ozbiljno dovodi u pitanje cijelo veče. Valjda prije kraja zabave, to jest plesa, krenemo mi nazad. Sad još manje društvo. Gdje su se svi ti pogubili i ne pitamo. Treba sad otpješačiti do Knina. Kroz polja, starim putem do ceste, pored kasarne. Noć puna zvijezda. Pirka vjetrić. Mirišu bašče. Pred nama, u daljini trepere svijetla grada, koji nas mami u svoj topli naručaj. Mi hodamo, opet lagano i razgovaramo. Ko bi ga sad zna o čemu? Ozbiljno, kao pravi momci, valjda
Izvjesno je samo jedno tada bilo, sutra ćemo opet izići u grad da vidimo ima li šta nova u njemu.

[Dean Beric]

Nakupina lijepih zgrada u kojim nema nikoga. Uredjene ulice s brojevima na koje postar ne donosi postu, niko ne zivi, a nema ni postara. Prodavnice lijepo ostakljene i prazne, nema prodavacica jer nema kupaca. To se moze nazvati grad, ali meni to nije grad. Grad mogu ciniti i grupe neceg sto se jedva moze nazvati kucama, ljudi svi znaju jedan drugog pa ne pisu pisma nego odu i napricaju se, ne treba im kucni broj i postar. Sami prozvedu skromnu hranu i nesebicno dijele izmedju sebe, ne treba im prodavnica.
Grad cine ljudi koji vole svoj grad.
Ja volim svoj Knin, u njemu se rodio moj pradjed, djed, otac, ja, sinovi. U njemu su se rodili, ili su doselili i zivili kao da su se rodili, mnogi moji prijatelji. U njemu su se rodile ili doselile neke djevojcica za kojima i danas uzdahnem. Ima kninjana u Kninu, a ima ih i okolo i to odavno. Mnogi su ljubavnim, skolskim ili tuznim sudbinama odvuceni pa ih sad ima svugdje. U svemu ima i neke srece. Moj Knin je sad ogroman, od Kanade do Australije i kad se sretnemo uvijek se zalije.
Ozivljavanje grada moze se shvatiti kao biljezenje nekih ljudi i dogadjaja iz davnina ili nedavnina kako bi malo produzili trajanje i stvorili zajednicko sjecanje. Ja to vise vidim u okupljanjima kao dijelu buduceg ozivljavanja grada. Imao sam malo srece, lani smo slavili godisnjicu mature Gimnazije u KNINU. Ove godine smo ozivili ZIDIC. Ove godine je i moj unuk bio prvi put u Kninu, Krcic, Fortica, Riva do iza mosta. Doci ce i dogodine u grad gje su mu se rodili otac, djed... Jos ce nekih okupljanja biti, godisnjica, zidica. Knin zivi, ne treba ga ozivljavati, jer Knin cine ljudi koji vole svoj Knin.

[Dean Beric]

Na naki nacin u ozivljavanje grada spada i nesto trajno, sto se uporno nastavlja svake godine kao da se nista nije dogodilo.
NIKLI SU ZVONCICI, mali barski bijeli cvjetici koje neko krivo naziva visibabe, ali zvoncici na vrhu krune latica ima male zelene mrljice. Milijuni, nebrojeni mali bijeli zvoncici na dugoj tamnozelenoj stabljici okruzenoj dugim tamnozelenim sabljicama. Stara zgrada ''Knin-teretna'' je srusena i tamo je neka mala nova. Kraj nje prema Krki pa uz Krku prema zeljeznom mostu. Na sve strane zvoncici, zvoncici. Neke ljude nesto podsjeti na neki dogadjaj, dozivljaj. Mene je branje zvoncica podsjetilo na branje zvoncica, naoko glupo za onog ko nije brao zvoncice. Kasnije pazljivo umotani u vlazne ubruse otputovali su u Zagreb, ponijeli smo ih i u Split i redovno mijenjali vodu i skracivali stabljike. Zvoncici su trajali i trajali. Pred kraj su obecali doci dogodine.
Cudi me nesto cudno, nabrali smo tri naramka, polako krenuli prema kuæi. Kad sam se okrenuo - milijuni, nebrojeni mali bijeli zvoncici iza nas, kao da je ovo branje varka, kao da su se odmah popunili zvonkasto se smijuci: Ne mozete nam nista. Pricekajte proljece dogodine, sve cu vas pobrati, zaprijetio sam im. Nastavili su cincincincati kao da me nema.

[Aco Dimitrijevic]

[ Ulomak iz prolaženja ]

Čitav oblak uspomena i zaborava sad se mota po njegovoj glavi. Uporno raspliće vidljivo od nevidljivog, stvarno od nestvarnog, priželjkivano od zornog, i nikako se ne može tomu načuditi i razlučiti, u isto doba, gdje počima njegova mašta a gdje okončava nostalgija.

Gužvaju se sad i drugi oblaci po Dinari i Promoni. Napolju je vlažno. Puše niki jugo-istočnjak. Grad utonuo u tišinu i dremež. Pokoja lokomotiva pisne promuklo, polazeći za Liku. Namračila se pročelja od kuća, skvašena pljuskom, koji je časak prije pod naletima vjetra šibao po njima. Jecaju mokra stabla pod naletima vjetra, žbunje zvoni prosutim biserima, a trava polegla pod srebrnim kapima koje se nečujno kotrljaju po njima. Parkovi se primirili, nema ni ptica u njima. Zemlja mokra i teška. Nema mirisa od kužine, sve je dobro pozatvarano. U prozorima pokoja razbarušena, sijeda, glava otsutno zuri u puste ulice. Rano nedjeljno poslijepodne. Počinje mostarski turnir. Kada završi prijenos utakmice i muški svijet opet izmili vanka, žurno do prve gostione, u njima će grad ponovo oživjeti.

Je li doista tuda nešto prošlo ili je samo riječ o kratkome mirovanju u odmotavanju klupka gradskoga života?!

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA GRADA Br.9



Revolucija je u Knin stigla sa malim zakašnjenjem. Istodobno, ispoljena na vrlo osoben, reklo bi se čak, na originalan način.

Bilo je to vrijeme, pojave seksualne revolucije u svijetu, antiratnih protesta, borbe za gradjanska prava u Americi i studentskog nezadovoljstva uopće. Od svih tih burnih dogadjanja, naš grad nije vidio puno toga. Pa ipak, desilo se nešto doista novo, za naše pojmove svakako revolucionarno. Bio je to svojevrstan dgovor Knina “Hamletu iz Mrduše Donje” Ive Brešana. I dok se u Mrduši zbio Šekspir, po prvi puta u našim krajevima, dotle je u Knin stigao “Bobis”.

Avangarda u tretmanu društvenih pitanja, koja je našla svoj iskaz kroz umjetnost, ušavši najlakše kroz kazalište, u kninskom slučaju ispoljena je kroz jedan nada sve miriljubiv gest, kroz revolucioniranje gradskog socijalnog života. Bobis" postaje zamjena za opskurne gostioname po kojima dominiraju mirisi bevande, pečenja i zanosa pjesme, i u kojima se smišljaju i druga slasna zadovoljstva tijela i duše.

Smješten u samom srcu grada, “Bobis” postaje svjedokom vremena, njegovijeh sugrađana i ritma gradskog života. Sav u caklu i ogledalima, sa francuskim prozorima i sa osobljem u bijelim mantilima, bio je prava ljekarna za potrebe dokonih starijih sugrađana i znatiželjne mladeži.

“Bobis” je uvijek bio nekako pun zadovoljstva, bezbrožnosti, radosti i mladosti. U njemu su posluživale dvije, poslu vrlo prilježne gospodje. Jedna nešta nežta i gracioznija, i druga, znatno stamenije figure u odnosu na prvu, okruglih rumenih obraza i dobrodušnih očiju. Ponekad, u prepodnevnim satima, njima je zna pomagati, jedan posve neupadljivi gospodin, u svom zreom dobu. Doimao se poput dirigenta, koji jedva primetnim pokretima i gotovo nečujnim glasom, naštimava unutarnju organizaciju opsluživanja i evidencije asortimana kafea.

Ništa manje zanimljivim od života koji je promicao vanka, od slastica u rashladnim vitrinama, pristiglim ravno iz Splita, od aparata za kavu i pića u baru, nisu bili ni njegovi posjetitelji.U jutarnjim satima u “Bobis” bi obično svraćali na kavu uposleni iz obližnjih ureda. Nešta rijedje bi tu dotrčavali šoferi i kondukteri autobusa, u pauzama izmedju dvije ture vožnje. Dolazilo se, obično prije večeri i na kolače. Kod svih ovijeh očitovala se žurba i izvjesna doza snebivanja u modernom prostoru i u novom gradskom sadržaju Rana popodnevlja su bila mirna. Rijetki posjetitelji, obično dobri poznanici osoblja, više su svraćali da se ispričaju, nego li da popiju kavu ili štogod drugo. U večeri, poglavito subotom, u “Bobisu” je bilo najživlje. To je bilo vrijeme kada ekipe dolaze u grad. Svaka od njih imala je svoje mjesto. One mladjih doba među njima, obično bi zaposjedali mjesta blizu vrata i tako držali na oku ulicu, kojom bi ubrzo počinjale nailaziti cure na povratku iz škole, ili produžavajući pokoji đir kroz grad prije negoli odu svojim kućama. Ozbiljniji među gostima su držali svoje mjesto, naprijed, izmedju prvih ulaznih vrata kad se naiđe iz pravca Doma, i šanka. To su uglavnom bili dečki sa renomeom. Profesionalcima je bivalo svejedno gdje će biti, oni su obično stajali ispred šanka, ljušteći uz kavu s nogu, vinjak ili pelinkovac. Bilo je to vrijeme kada je po gostionama, pa i po kafeima bilo sasvim prirodno zapaliti cigar. Kada bi se ušlo u “Bobis” oko osam sati navečer, odmah s vrata bi se zaronilo u opojan, plavičasti dim duhana, sa kojim su se pod stropom u žamoru uvijale, svakojake zanimljivosti i tajne.

Ženski svijet je kud i kamo rjeđe navraća u “Bobis”. Obično bi to bila pokoja kolegica sa posla ili kad bi netko od parova sa čvrstom vezom u pothvatu gradske promenade, zapeo za "obis". U stvari, “Bobis” je ponajprije bio mjesto okupljanja, dogovaranja i otvaranja apetita pred odlazak muškog svijeta na finalno odredište večernjeg provoda u gradu.

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA Br. 10


Tih godina, u našemu gradu, ne samo da je bilo revolucionarnih gibanja svoje vrste, nego je èak dolazilo i do radikaliziranja. Jedan takav primjer imamo kada je rijeè o dokolici, posebice kod mladih.

Na ofenzivu provedbe novog doživljavanja svijeta i razvijanja novih osjeæaja, izvršene putem otvaranja prozora u srce grada od strane Bombona i Biskvita iz Splita, uzvraæeno je angažiranom kreativnom energijom domaæeg porijekla, koja je veæma bila sklona ambijentu intimacije u sjenovitosti dvorišta za kuæom, nego indiskretnoj znatiželji izloga.

Spomenuti kontra udar “Bobis-u”, izveden je pod pokroviteljstvom djeteline sa tri lista, u ambijentu futuristièke konobe. Do suèeljavanja tako suprotstavljenih tendencija dolazi u caféu Laæe, koji je demonstrirao visoki stupanj preduzetništva kada mu je pošlo za rukom okupiti na jednome mjestu i hazardere kartaških stolova i romantièare vezane uz obale Krke.

Sa obiljem uporištia za napaæene duše, konzumiranim u dozama od 0.5 deca, sa tonskom zavjesom od hitova sa prvih mjesta top lista domaæe i inozemne popularne glazbe, prigušenim raznobojnim svijetlima, sa ogledalima na sva èetiri zida, sa kožnim sjedalima bez rukohvata, naprosto forsirajuæi nehotièna dodirivanja i okretnim mladim ženskim osobljem kafea za posluživanje u trapericama i pripijenim majicama, Tref je postao idealno mjesto za bijeg od banalnosti svakodnevnog života, od roditeljskog beskonaènog èangrizanja, obvezantne marende, zborova radnih ljudi, partijskih i sindikalnih sastanaka. U isto doba Tref je postao nezamjenljivo mjesto predaha i zaklon mnogom unutarnjim nemirima mladog naraštaja grada.

Odma’ poslije otvaranja kafea, èesto dok još inventar od noænog bdijenja nije vraæen na svoja mjesta, u Tref su dolazili pospani i èupavi gosti. To su bili isti oni koji su prethodnog dana najvrijednije radili. Svi su oni prosto hitali da uz dugi espreso ili uz karlovaèko definitivno rastjeraju mamurluk. Tu se dolazilo u predahu od sijanja pržine i miješanja maltera ili dok se èekalo na listi zavoda za zapošljavanje. Sa svima njima prepodneva u Trefu su tekla lagano, bez mnogo prièe i bez buke.

U ranim popodnevnim i veèernjim satima na redu u Trefu su bili studenti, koji su dolazili za vikend i praznike kuæama, ðaci odbjegli sa zadnjih èasova nastave i oni kojima se nije nikako dalo pisati domaæe zadaæe.

Rano, s veèeri, poèinjali bi da pristižu ozbiljniji gosti. Neki od njih bivali su svježe izbrijani i oèešljani, sa izglaèanim košuljama i džinsicama. Pamte se pojedinci, koji su za ljetnjih mjeseci nosili Varteksov safari komplet i po njemu bili raspoznavani za dugi niz godina. Tada su pristizale i ekipe, sve stasiti, dugokosi i brkati momci, oštra pogleda, èime su podupirali sopstveno životno neiskustvo. Prvih godina u Kninu nije bilo lako nositi bradu. Zota je na primjer bio jedan od onih kojemu je brada u to doba dobro stajala.

Najzanimljiviji su bili posljednji gosti, koji su pristizali uveèe, poslje devete ure. Meðu ovima je bilo i slobodnih umjetnika i profesionalaca u svom zvanju. Oni su ostajali do zatvaranja, za koje nitko toèno nije znao kada æe se dogoditi. Prije toga, u delikatnim trenucima, po koji put, društvo se povlaèilo i u privatni separe, gdje se i Laæa pridruživao svojim najboljim gostima.

U Tref su navraæale i cure, da i one zapale i popiju po koju kavu. Bile su to samo one sa najširim svjetonazorima, jer su mnoge djevojke tada još uvijek zazirale od mjesta poput Trefa. Æakulajuæi, pogledale bi poèesto prema vratima, sve u nadi ne bi li ugledale onoga zbog koga su znale dolaziti.

Tref je bio mjesto potpunog trijumfa novih pogleda i slobodnog mišljenja . Od tada u Kninu je bilo i još uvijek ima mnoštvo café – a ali ni jedan od njih nije dostigao slavu koju je u ono vrijema imao Tref.

[PALE]

Pročitao sam poslednje tri-četiri stane ove teme i vratiše me u mladost. Dozvolio sam sebi da me ponesu vaše priče i baš mi prija tj. guštam čitajući.
Primjetio sam da je malo zapostavljen gornji dio grada. Vi pišete o Orašnici, baricama a mene misli nose na Dešića raskršće. Administrativni centar Knina, stanica milicije, otpad, općina, Balkan, Bristol, Dešić i sad mi pade na pamet ona kapelica kod Dešića prolaza, nikad mi nije bilo jasno šta predstavlja. Valjda smo tako odgajani da i ne treba da nas zanima religija ("religija je opijum za narod"). Odmah do piljare, mesnica. U ono vrijeme su bile dvije mesnice, gornja i donja. Tako je bilo i sa željezarama, gornja i donja. Valjda je i piljara bila gornja. Ko zna šta je sve gore bilo gornje a dolje donje. Nekako je bilo razdvojeno na gore i dolje. Ja sam stanovao ispod Spasa pa mi je sve bilo dolje, jedino sam kući išao gore.

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA Br. 11

Imalo je jedno mjesto u našemu gradu, pored kojega su gotovo svi njegovi žitelji , i mnogo drugog svijeta, morali prolaziti bar jedanput u danu. Rrijeè je svakako o raskrsnici kod Dešiæa. Tom raskrsnicom put je vodio ðake do škola, vojsku i starješine od Sinobada do komande garnizona, pa još dalje do južne kasarne, milicionare u službenim fiæama i Zastavinim autima u prilježnim patrolama gradom, svraæajuæi samo po zadatku i u gostione. Tuda je put vodio i uposleni u TVIK-u, željeznièkom Depou i u Kninjanki. Domaæice, uredske službenike, umirovljenike i dokone insane da i ne pominjemo, oni su tu svakako morali biti. Na toj raskrsnici je bilo živo povazdan, svih sedam dana u tjednu.

Rano izjutra, kolone naroda iz okolice, sa sjevera, istoka i zapada, prolazile su raskrsnicom. Jedni su hitali da èim prije stignu na tržnicu. Drugi kod ljeènika u dom zdravlja, što je u njihovoj uobrazilji imalo karakter više obreda nego a manje nužde. Treæi, u èvrstoj nakani da zauzmu red meðu prvima u opæini, kod bilježnika, ili da svrate do odvjetnika prije nego li se pojave na sudu. Svi ovi išli su raskrsnicom pješice ili koristeæi neko od njima tada dostupnih prometnih sredstava. Neki su stizali na magaradima, ali su iz nepoznatog razloga na ulasku u grad napušæali samar, goneæi zatim magare pored sebe. Bilo je i onih na konjskim koliama koja, kad su dobila gumene toèkove, pružaju ugoðaj vožnje limizinom. Ili se tako tome narodu bar prièinjavalo. Najživopisniji ipak su bivali oni na traktorskim prikolicama, u kojima su sjedile dvije'tri familije. U vidnoj žurbi ovi su sa zadovoljstvom preticali sve one koji su mnogo ranije od njih kretali na put do grada. Jednima su lica sijala u osmjesima, drugima su bila vrlo ozbiljna, ostavljajuæi dojam na sve pored kojih su promicali, da su u žurbi i poslu od posebne važnosti.

Istim putem hitale su i domaæice, ukrštajuæi svoje puteve od tržnice, do mesnica, delikatesnih prodavaona i posluga. I njima je valjalo da èim prije, dok se ne razgrabi, kupe svjež zeleniš za juhu, vruæ kruv, pecivo i mlijeko, da kod svojega mesara dobiju najbolji komad mesa za šnicle, pohanje, rižoto ili gulaš. Zatim bi sa punim rukama nastavljale žurbu kuæama, da pristave ruèak jerbo æe djeca brzo iz škole, a odma’ poslije i muževi sa posla.

Bilo je tuda u svakodnevnom gužvanju i drugih. Preletalo se raskrsnicom uzduž i poprijeko. Od jedne do druge gostione, da se ugrabi parèe od rebara za marendu, da se vidi jesu li u željezaru stigli šalitra ii kultivatori, jer je vrijeme za prskanje i okopavanje vinograda odavna prispjelo. Išlo se tuda i u Auto Hrvatsku, da se kupe filteri za zrak, mazivo i svjeæice za èetvorotoèkaše. Neki su opet išli poslom u komunalno platiti svoje raèune za smeæe. Prolazili su tuda i oni sa jaketama ogrnutim preko ramena i još oni sa zobnicama preko leða. Mnogi meðu njima dokoni, ne znajuæi toèno što bi i kuda bi, razmišljajiæi s jednog kraja raskrsnice na drugi kako je gradski život poprilièno kaotièan. Oni smireniji zagledajuæi po izlozima, zapravo su samo trošili svoje vrijeme u gradu. Okolo raskrsnice bile su razmještene i tri trafike, jedna preko puta parka od opæine, druga odma' kod Balkana, a treæa poded mosta. Tu su se mogli kupiti dnevna i tjedna štampa, duvan, žigice, bemzin i kremen za fajercage. Kupili bi oni tako svoju Slobodnu, smotali je i stavljali u džep od jakete, pa produžili do koje od dvi-tri gostione, da guštaju svoju prvu kavu ili da zaliju doruèak èašom bevande, i da napokon u miru, od djeèine i èangrizave ženetine, èitaju o tekuæim politièkim dogaðajima u svijetu, novim radnim pobjedama trudbenika i uspjesima športnih momèadi.


Sve do dvi tri ure iza podne, plele su tom raskrsnicom neprekidne kolone svijeta i motornih vozila u svim pravcima, prema Kninskom polju, Benkovcu, Sinju, ili ka centru grada. Bivalo jena momente odveæ buèno i prašinjavo. Onda bi, sa prvim popodnevnim autobusima, ðaèkim i radnim vlakovima, višak naroda naglo nestao sa gradskih ulica, u nepoznatim pravcima. Našom raskrsnicom za ljetnjih dana, zavladala bi popodnevna fiesta. Tako je bilo sve do ranih veèernjih sati, kada siti i odmorni muževi i oèevi, bezbrižna omladina i još oneki, koje je teško svrstati u bilo koju poznatu kategoriju gradskog stanovništva, poèimaju da promièu tuda, u potrazi za mjestima javnog okupljanja, koje sa dolaskom noæi prelazi u provod, opet u nekoj od brojnih gostiona u gradu.

[MuMi]

. A sto se tice hvale , svi se mi hvalimo cim pocnemo da pisemo , netko s'ovim a netko s'onim

.

Procitavsi ovo i shvativsi koliko je zapravo istinito,prestadoh da pisem ,cak i onako bezveze.
[/quote]

[Aco Dimitrijevic]

U ovoj, imaginarnoj, šetnji prema sve udaljenijim predijelima uspomena, po ko zna koji puta opet, iz zaborava na put iskrsava zidiæ pred gimnazijom. Ali, to više nije staro, dobro znano mjesto saèekivanja i sastajanja. Ovaj puta, taj zidiæ se prikazuje kao rezolutna demarkaciona crta urezana u tijelo grada Sa jedne strane, kod tog zidiæa završava nareèeni gornji grad, koji je sav u neprestanoj kretnji, dinamièan, u kontinuiranom širenju ka otvorenim prostorima polja, koja završavaju podno strmih strana Dinare i Plješevice Sa drugog njegova kraja zapoèima donji, stari dio grada, koji drema u letargiji minula doba, zašuškan u nježnom zagrljaju Krke i okomitom stijenom u luku, na koju se ispela fortica. Taj stari grad, osoben je primjer urbane arhitekture dalmatinskog zaleða. U svojoj raskoši on podaje svoje rijetke skaline i mraène portune, postojane parapete i gizdave pergole, teške škure i jednostavne pilastre, zastakljene vestibule i blistave balustrade, ljubopitnom oku na uživanje. Sa tim znacima raspoznavanja, stari grad jedanako je zanosan zastao pod vrelim suncem ljeta ili skutren s jeseni, pred navalom pomahnitaloga juga, koje po njegovim ulicama i krovovima pretaèe svoje pune damižane mora.


U trankvili povijesti i suvremenosti, u kolopletu uskih prolaza ka obali Krke i strmih, neravnih ulica ka tvrðavi, utisnuta stoji jedna posve obièna dvokatnica. Slièna drugima oko nje, ona nije budila naroèitu pozornost, niti naroèitu pozornost, kako gradskoga svijeta, tako ni rijetkih njihovih gostiju. Buduæi tako neprimjetna ne èudi što lako i danas bježi iz pamæenja grada. Tu, u svojevrsnoj simbiozi arhitektonski skromne, pojednostavljene vanjštine, oštrih crta i utopljenosti u jednoliènost susjednih objekata, pojavljuje se sadržina njenoga prizemlja. Ali taj, na prvi pogled nedostatak, lako je kompenziran obujmom. Ispostavilo se naime da je to bila tada najveæa prodavaona u cijelome gradu. U prostranosti prizemne butige nisu stajali velelebni, politirani eksponati Šipadovih kombinovanih soba niti Mobilijine kuhinje od teška drveta. U njoj se naime prodavala iskljuèivo željezna roba, ili barem ona roba koja je u svom obrtu bila u dodiru sa tom robom.

Kome je tada bilo, a pogotovu kome je danas, poslije svega, još do tamo neke prodavaone željezne robe!?

Možda, pažnja graðanstva onda nije odveæ bila naklona živopisnim momentima jednog banalnog prostora. Možda danas, pridjev živopisan, nosi posve druge osobenosti. Pa ipak, unatoè svemu, uprav radi te živopisnosti, sva svijetla pozornice sada, sa gradom u kretanju ka zaboravu, usmjerena su na tu veliku željezaru na uglu.

Pridjev živopisan, ona prije svega drugog, duguje kupcima ali i znatiželjnicima. I ne samo njima. Živopis je zasigurno bio uzrokovan i raznovrsnošæu roba koje su se tu mogle naæi, ali i razigranim osobljem, koje ne samo da je vladalo robom u radnji, nego i naravima pa i životnim prièama mještana i onih iz okolice, kooji su tu redovito dolazili.

Kada se poðe naniže gradom, vis à vis gostione Velebit, smještena je bila stara željezara. Sa proèeljem od cementne glazure, sa izlozima jedva nešto veæim od obiènog prozora, u kojima je jednom bio viðen siæ, sa tablom od drveta zelene boje i sa braon tehnièkim slovima natpisa, jedva da je mogla nagovijestiti kakvu neobiènost, a pogotovu zanimljivost. Kninjani su tu rijetko sraæali. Mlaði svijet vjerojatno nije ni znao za nju, ai što bi, jer je stajala tik uz pijacu, a oni tamo nisu imali nikakvih potreba. Unatoè tomu, u pijaène dane i prijepodne, u njoj je vrilo od svijeta i glasova. Medju znatiželjnima i onima prispjelim poposlom, šarenilo se od crvenijeh i naranèastih narodskih kapa, od plavih i crnih bereta raznih velièina, oblika i ispranosti, od kaèketa razlièita materijala, od bijelih platnenih i kariranih košulja od flanela, hlaèa od samta i jaketa u bojama meda i èokolade.Posebna pažnja od strane osoblja prodavaone, ukazivana je onima sa plavim kombinezonima i zasukanim do lakata rukavima od košulja. Ponekad, znala je tu zaæi i pokoja roda sa šudarom na glavi, da namiri kakvu sitnu potrebu gospodarstva, dok je njena druga polovina više voljela za to vrijeme sjediti u bašti gostione prekoputa. Ništa manje živopisno i pokretno nije bilo ni iza šanka. Svi oni u modrim kutama, sa ozbiljnim ili nasmijani licima, veæ po potrebi, šervanili su sa jednog kraja na drugi, penjali se po ljestvama prislonjenim uz zidove pune pregradaka sa ladicama, u potrazi za odreðenom robom. Jedni od njih su usluživali sa sitnom robom, drugi svjetovali oko mašina, a oni treæi naplaæivali. Izgleda da se i tu unaprijed znalo ko obavlja koji posa.

U tu željezaru se nekada dolazilo kupiti gas za lampe, a bogami i protiv vašiju, koji je bio pohranjen u buradima sa ruènim pumpama utaknurim u otvore nakon što bi èep bio sa njih skinut. Poslije se sve manje kupovao gas jer su ljudi dobili struju a zdravstvena zaštita i ljeènièke službe uznapredovali. Ostao je samo njegov miris, jer je na koncu konca i pod ostao premazivan tim istim gasom. U prostranom dijelu ispred banka, izložene su bile rayne sitnije poljoprivredne i graðevne mašine, plugovi, kultivatori, kosaèice, mali traktori “ Tomo Vinkoviæ “, mješalice za cement i sita za pržinu. Sa drvenih polica, koje su išle èak do stropa, koji je èinilo se bio u prvom katu, visile su držaljice za motike, krampove, lopate i sjekire, ali je bilo i srpova, kosjera, kosa, pa i bruseva, svakakvijeh finoæa i oblièevi. Naslagane po kutovime stajale su veæ nasaðene lopate, motike, ašovi, baštenske motièice za pljevljenje. Posebno su na cijeni bile æiskije. Bilo je tu još i tabli lima, raznih debljina, a prodavana je i farba. Mogli su se tu naæi još i lanaci, na kilo, koturovi raznovrsne žice u svim promjerima i limene trake. Ništa manje uzbudljivo nije bilo ni po mnogobrojnim ladicama, koje su radi lakšeg pristupa, ostale bez poklopaca. Po njima su bile brokve, od broja jedan do dvanaest. Pa onda navrtnji i vijci, opet u svim velièinama. A kako i ne bi kad je tu, tako rekuæ preko puta, bila tvornica vijaka. Potom, svi moguæi èavli, pa onda zarubice i prirubice, èekiæi, raznih velièina i oblika, sa stranom za èupanje eksera, aili i oni teški za pobijanje koca. Onda klješta, elektrièarska i ona obièna. I tese. Tada je, u toj prodavaoni, još je bilo moguæe kupiti i vide. Neupuæeni posjetilac mogao se lako izgubiti unutra. Èitav taj prostor bio je naprosto fascinantan, jer je bio ispunjen i posljednji njegov pedalj, tek je nekako bilo moguæe priæi do masivne drvene tezge, sve u ožiljcima i izubijane od teških, oštrih i šiljatih predmeta i roba.

Kad se proðe ulaz malo izdignut od ploènika, tek sa dva tri stepenika, i uvuèen od kiše i vjetra, i otvore, ne baš masivna zastakljena vrata od drveta, bajkoviti svijet željeza nahrupi bi pred ušavši namjernika. U zimske dane, biježeæi od ljute bure, kao dobar zaklon i kratki predah, mogla je poslužiti uprav ta željezara. U toplini razbuktale peæi na naftu, u omamljivom mirisu nauljena željeza i žamoru naroda, nesviknuti je lako mogao dospjeti u stanje išempijanosti. Ali zato, oni vièni odredištu, prepuštali bi se beskrajnom uživanju razgledanja i zapitkivanja. Ljeti su tu svakako nudila posve drugojaèije prilike. Tada je to bilo zgodno mjesto za pobjeæi od žege. Sa kamenom gradnjom, sa iznimno visokim stropom, sa svijetlom koje je spolja ulazilo samo kroz stakla na vratima, jedva probijajuæi zamraèenu unutarnjost, sa sjenama lišæa stoljetnih stabala, koje su na povjetarcu igrale proèeljem, sa osjetom propuha od ulice i hlada kuæa u redu preko puta, unutra se širila umirujuæa hladovina. Nekima je ta prodavaona služila kao intermezzo dok se ne stigne u gostionu na tanjur janjetine i èašu vina, nakon što je na pijaci prodata roba i kupljene potrepštine, od cukra i kave, kruva, salame, pa do brokvi i britvi, ponjetih svojim kuæama.

[Dean Beric]

Moj portun je bio cudan, ljeti hladan, zimi topao, kisnih dana suh, a suhih dana nekako vlazan. Imao je stara teska vrata koja se nisu zakljucavala, samo pritvarala. Kad bih oko dva popodne po zvizdanu s posla prosao zidic i malo hlada uletio bih u portun duboko uzdahnuo, ozivio i lagano na drugi skalinu po skalinu. Zimi dere bura ili dinarka, udjem, zatvorim vrata, raskopcam se i skalinu po skalinu. Kad bi vani bilo suho i vrelo u portunu je bilo svjeze, neka ugodna vlaga kao u pecinama, zdrava. Kisa pljusti, u portunu se ni ne cuje, sklopim lumbrelu...
Ljeti smo znali zatvoriti sve prozore i otvoriti vrata na portun i nikad nebi bilo vruce.
Jedne jeseni, hladno kisno vecer, u portun se uvukli Baco, Siz, skoro cijeli ''Kantuni'' i soto voce za svoju dusu. Baka me zove s prvog kata da im odnesem bocu vina (kud bi ona, ona je bila gospodja) i da kazem da joj je zao sto nema vise. Prenesem i predam, a oni ce ''Marice divojko postenoga roda...'', pa ''Marice duso, Marice srce ...''. Baka meni: ''Evo u ovoj boci jos dva deci, odnesi''.
Najvaznije od svega je sto su svi moji prijatelji, kad bi dolazili, morali doci bas tim portunom. I danas kad prodjem kroz portun tiho odjekuju koraci dobrih ljudi iz proslog stoljeca.