Ozivljavanje grada

Forum je otvoren za sve one koji zele da se druze, da sa svojim
prilogom osvjeze, obogate ili vrate iz zaborava: ljude, mjesta,
dogadjaje i trenutke vezane za Knin i Kninjane u periodu do 90-tih.
Nedolicni, provokativni i uvredljivi tekstovi bit ce skinuti sa "Foruma".
Hvala!

Moderator: Gazda

Post Reply
zbogcegatevolim

Re: Literarna vinjeta Br. 12

Post by zbogcegatevolim »

Kad se proðe ulaz malo izdignut od ploènika, tek sa dva tri stepenika, i uvuèen od kiše i vjetra, i otvore, ne baš masivna zastakljena vrata od drveta, bajkoviti svijet željeza nahrupi bi pred ušavši namjernika. U zimske dane, biježeæi od ljute bure, kao dobar zaklon i kratki predah, mogla je poslužiti uprav ta željezara.


Sjecam se kako sam se kao malo dijete s naporom penjala uz za mene tada visoke 2-3 stepenice kojima se ulazilo u zeljezar. Varam li se ili su se u ta davna vremena tamo kupovale i prve gramofonske ploce? Nije ih bilo puno, stajale su u malim otvorenim kartonskim kutijama koje bi trgovac stavio na banak da se moze izabrati izmedju nekoliko....Sjecam se da je to bio prostran ducan pokriven brodskim podom. A prodavale su se tu i razne porculanske figurice koje nisu nicemu sluzile ali ih je bilo u skoro svakoj kuci.
Zasigurno znam da su se kasnije ploce kupovale slicnom ducanju negdje kod Revije, negdje preko puta željeznicke stanice...ili sam to sanjala....?
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

sjecanje

Post by Petar-Peky Bukarica »

Rekao bih da si pomjesala malo jave i malo sanje , ljepa kombinacija .
Ne mogu se sjetiti zeljezare o kojoj pises i tog ulaza sa par stepenica . Doduse bila je preko puta zgrade u kojoj sam stanovao jedna trgovina u kojoj se prodavalo sudje , metalne , staklene i keramicke posude i slicne stvari , ta trgovina je do vrata imala par stepenica . Mozda je to ta trgovina . Nisam siguran ali cini mi se da je tamo radio Dusan Zelenbaba .
E , vidis , sto se tice ploca , ne mogu se sjetiti gdje su se prodavale prije Jugotonove prodavaonice ( trgovina je bila Dinarkina , vjerovatno joj je to bio samo naziv ? ) a nalazila se prekoputa Zidica .
Ili mozda i ja izvlacim neke slike iz svojih snova .
zbogcegatevolim

Re: sjecanje

Post by zbogcegatevolim »

[quote="Peky"]Rekao bih da si pomjesala malo jave i malo sanje , ljepa kombinacija .


Lako je moguce da sam sve pomijesala, ali imas pravo , tamo u dnu grada bio je taj veliki ducan i tamo je bilo izmedju ostalog i sudja.
Ali zasigurno znam da su se ploce puuuno prije prodavale u tim kartonskim kutijama u nekom drugom ducanu, a tek onda je dosao jugotonov ducan. On pripada vec novoj eri LP-a.
To samo znaci da sam ja vrlo stara i da pamtim i neke prastare detalje koji se pomalo gube u magli. Morat cu se propitati kod nekih jos malo starijih pa cu poslati ispravak.
zbogcegatevolim

Re: sjecanje

Post by zbogcegatevolim »

[Provjereno:
Imas pravo, radi se ipak o dva ducana: jedan je bio zeljezar u dnu grada, a drugi je bio ducan sa sudjem i raznim drugim stvarima, s drvenim podom itd... u blizini. Ali ipak je tacno, koliko god bilo cudno, u tom zeljezaru su se uz poljoprivredne strojeve i ostalo, kupovale prve gramofonske ploce.
Drugi zeljezar je bio preko puta zeljeznicke stanice (sada neki turisticki biro) i tamo su se kasnije kupovale gramofonske ploce, u doba kada sam ja bradom mogla dosegnuti rub banka. A to je bilo jako davno:o)... Prije pola stoljeca!
Jovan-Repko Urukalo
Posts: 159
Joined: Thu Mar 22, 2007 11:26 pm

Ozivljavanje grada

Post by Jovan-Repko Urukalo »

Vjerovatno zeljezara koju je Aco opisao je zaljezara u donjem gradu preko puta ona dva hrasta gdje su povise zeljezare zivili Bumberi i Zelenovici.Stvarno u toj zeljezari mogao si kupiti od kolomasti pa do lanaca na kile i od diditija do galice.Stvarno bila je dosta dobro opremljena kako je Aco napisao i ljudi su dolazili iz daljina da bi tu mogli kupiti robu koji druga mjesta nisu imala.U toj prodavaonici(zeljezari) poslovodja je bio Nikica Biserko tz.Bisni i uvjek je nosio plavi radni mantil i svaki pola sata pretcavao preko puta do Slavije na gemist.Takodje su bile u to doba jos dvije zeljezare.Jedna je bija preko puta stanise u domu sindikata,isto dobro opremljena i vise su se prodavali sudje i laka metalna roba.Poslovodj je bio pok. Kojo Kosta Mirkovic.Treca zaljezarija je bila odmah do Balkana ,prema Gasparevicem mostu.To je bila vise kao poljoprivredna apoteka,ali si isto mogao kupiti potkove za konje i tako slicne zeljezne stvari.
Aco Dimitrijevic
Posts: 109
Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am

Post by Aco Dimitrijevic »

bas ti hvala repko, dopunio si mnoga prazna mjesta i ukazao na druge dvije, od kojih je svaka bila osobena za sebe, ali ipak mislim ni jedna tako velelebna ka ona dolje, kojoj su ladice od uglacana drveta sezale do stropa da si im tesko moga ugledati kraja.
sto se tice poslovodje i slavije, koja je bila na boljem mjestu od gostione preko puta, ta dopuna govori sama za sebe.
uzgred, mislim da uprav u ovim dopunama je iskoristena prava prilika za sto zornije ozivljavanje prostora, vremena i ljudi nasega knina.
Ile Cenic
Posts: 95
Joined: Mon Mar 26, 2007 5:19 am
Location: california

dopuna

Post by Ile Cenic »

sjecam se da je izmedju revije i zgrade u kojoj je bila zeljezara,postojala je prodavaonica muzickih rekvizita u kojoj je radio Jovica Radic pa je kasnije presao preko puta zidica.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Kninske zeljezare

Post by Petar-Peky Bukarica »

Preko puta zeljeznicke stanice (lampe) nalazila se ta zgrada sa vojnim stanovima na prvom i drugom spratu a dole je sa ljeve strane bila trgovina Revija iz Sibenika i jedna manja prostorija u kojoj je bila isto trgovina , kao sto rece Ile . Izmedju tih trgovina bio je prolaz za Vojnu menzu i druge stambene objekte . Do nje je bila zgrada u kojoj se nalazila Dinarkina zeljezara , povise nje Komitet i Radio Knin . Pe ide Posta , vojni stambeni peviljon , zelj. konacist , itd ... , e onda Derala , Grahovo ...

Izmedju Vrankovica i Slavije , preko puta zeljezare , kao stubovi Triumfalne kapije stajale su dvi platane , otvarajuci put na rivu , nasip i zogove za balote . Kazu da su te platane a i druge u donjem dijelu grada sadjene u vreme Marije Terezije .
Dean Beric
Posts: 235
Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm

BALKON PREMA ULICI

Post by Dean Beric »

Moj balkon prema dvoristu sluzio je za susenje robe, katkad sa sjedenje uvece kad sunce ode iza bandijere, cak i za veceravanje. Nekad me s njega mama zvala kuæi.
Balkon prema ulici je bio puno znacajniji. S moje strane ulice vidio bih sentadu ispred Granda i zidic (ZIDIC!!!), a preko Delikates (Kukolj) Tacku (Tacka) mljekaru, slasticarnu (Dzemo), mlijecni restoran (Dragec) kasnije Bagat (Drina), a zimi se nazirao Elektromaterijal i cuo mali, glasni zvucnik sa pjesmama po izboru Jovice Radica ili nekog kupca. S balkona sam gledao prolaznike, kola (kasnije aute) za kruh ili smece, neke dogadjaje, a obavezno poplavu ulice, redovnu poslije pljuska ili vatrogasnu cisternu kad bi polivala ulicu ljeti popodne. Cudilo me sto voda ispred sebe dize prasinu, a malo poslije bi se miris svjezine popeo do drugog kata. Prema ulici su balkone imali i Buce i Novak, a i Karlo ili Miroslav s drugog kata gdje su se mijenjali stanari, uglavnom vojna lica. Sredinom juna bi dolazio miris lipa ispred Granda i jos kao mali najprije sam naucio lipanj, a poslije sijecanj, veljacu i td. Prije izlaska van izasao bih na balkon provjeriti vrijeme i pogledati ima li koga, pogotovo poslije petog sata Ekonomske.
Danas kad dodjem u Knin u petak popodne najprije otvorim balkon, kao prozracice se kuca, a ustvari da udju zvukovi i mirisi proslosti. Soba je ionako, kao i nekad, ista.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Djolin portun

Post by Petar-Peky Bukarica »

Deanova prica o portunu povuce me u proslost i trenutke koje smo provodili u nekima od njih udarajuci slicice , pricajuci price u ljetne duge noci (obicno su to bile stravicne price), cekajuci da kisa stane ili cekajuci prijatelja a poslje i simpatije , pa cure , pa zenu , da zavrsi sa uredjivanjem i sidje vec jednom .
Najjaci je bio Djolin portun (mi ga zvali tako po nasem prijatelju Djoki Karanovicu) inace stajali su tu i drugi , znani i neznani .
Izmedju ostalih i Muki - Mute (Nikica Zivkovic) , Macko (Ujakovic) Sostari ...
Puno je porodica protutnjalo kroz tu kucu cekajuci bolje dane i bolji smjestaj .
Cini mi se da je to bila nekad zgrada Milicije i da je u podrumu bio zatvor . Mozda me samo memorija zeza .
Spominjem ga zato sto je bio poseban , raritet . Zidovi debeli oko metar , sunce nikad nije udaralo na njega jer ga je zaklanjala zgrada ispred i kuca iza .
Kad krenes u njega iz Djolinog dvorista , iz kojega ti je vidik prema nebu bio zaklonjen razapetim konopima punim robe koja se susila,u to se dvoriste ulazilo sa glavne ulice , najprije se napijes vode iz cesme koja se nalazila sa ljeve strane
(jer nikad ne znas kad ces izbiti na zeljeno odrediste , kao da kreces u neizvjesnost) i kad si usao u njegovu tamu cekaju te sa obe strane po velika prostorija iz kojih udara memla , prostorije su velicine koliko i stan koji je bio povise .
Tu su se nalazile supe koje su stanari koristili za drva , ugalj i kojesta drugo .
Strme kamene stepenice , bez ograde , samo zidovi , visok ,hladan , mracan po danu a nocu da ne govorim , koma .
Necesto je za vlaznih dana znala struja drmati kad dotaknes zid , valjda izolacija otisla .
Kad si izbio na prvo odmoriste ceka te dvokrilni prozor , obicno razbijenih stakala i na desno Djolina vrata .
E koliko smo tu proveli ljepih trenutaka , druzeci se uz tv-utakmice , karte , rjesavajuci tekuce probleme , nako sami ili u drustvu .
Bilo je tu svega zanimljivog .
Krenes dalje , motajuci tim kamenim stepenicama i nakon sljedeca dva odmorista , nos pun mirisa svjeze spremane hrane ,
u usima po koja psovka ili cika djece iza koje se u pozadini cuje muzika sa radija , izlazis u drugu ulicu nazvanu Manita ulica .
Nakon svega toga ugledas svjetlo dana ili svjetlost javne rasvjete i kazes jeeesss , prezivio .
E , onda biras , oces ljevo iza Pokrova ili desno prema Trefu ili dole niz Hotel .
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Sep 26, 2012 2:32 am, edited 3 times in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

LITERARNA VINJETA Br. 13

Post by Petar-Peky Bukarica »

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 13

Napisao : Aco


Djeca

Glasovi.
Pokatkad, još uvijek, u ušima mi sasma jasno odjekuju oni zvonki dječji glasovi, što sam ih čuo tako davno. U prvi mah, doimalo se jedinim znakom života u gradu oko podneva, za dugih i sunčanih ljetnih dana. Sapet nevidljivom silom i nepokretan, sav utopljen u treptavim damar vreloga zraka i usijanog kamena, sa nerazgovijetnim zvucima u daljini, grad se u to doba dana na prvi pogled diomao budući posve bez života. Užarena kugla o'zgo pritisla ulice i kuće bez miolosti. Prisiljava svo živo na sklanjanje i potpuno mirovanje. Samo povremeno, tu skoro zasljepljujuću tišinu oko podneva, prolamaju zvuci iznenadnog piska lokomotive, tresak vagona na ranžirnom kolosijeku i glasanje djece koje se razlježe po ulici. Nikako nije bilo moguće dokučiti od kuda ti glasovi dopiru na ulice, ali je nastupao dojam da su ona odmah tu negdje, iza prvog ugla. Obično skrivena u dubokom hladu dvorišta, zaklonjena u sjenovitim kantunima, zastala u vječitom trku kroz prolaze između zgrada, koji su u to doba dana bili prepunim ugodnog propuha, raskvartanim igračkama po stubištima od špricanog, sivo-crnog betona i zanijeta u beskraju svijeta dječjih igara, ona su bila jedina u stanju odoljevati nesnosnoj ljetnjoj žegi u gradu oko onih ura iza podneva.

Postojala su točno odredjena mjesta u gradu na kojima su ti glasovi, gotovo redovito, prolamali tišinu koju je stvaralo ljetnje podne po vrelim ulicama. Tako pamtim ono dvorište iza pošte i Revije, potom, onaj prolaz odmah s ljeva, iza Gašparovića mosta, baš kad se krene prvom prečicom prema Sinobadima. Pa ipak, od svih mjesta na kojima su djeca nadjačavala podnevno mirovanje, najživlje je uvijek bilo oko vijakovih i željezničkih zgrada, koje su poređane jedna do druge kao kocke od cukra, pratile sjeveroistočnu padinu Spasa u njenom blagom spuštanju sve do glavne ulice, i preko nje do parka, a onda i još niže, do tračnica željezničke pruge. Na momente u tom dijelu grada oivičenom borovom šumom s jedne i strmom ulicom sa druge strane, bilo je živo kao u košnici usprkos svem suncu.

*

Otkrivanje.
Ljeto. Podne. Sunce žeže. Upaljeno je sve, i nebo, i kamen, i makija po Bulinoj strani, i beton na ulicama i zidovi kuća izloženih suncu. Samo Krka svo to vrijeme mirno teče. Na ulicama skoro nikog nema. Poneka prilika promiče žurno. Zaposleni ionako u to doba sjede u svojim uredima, prodavaone zatvorene pred ručak, u tvornici lagani tempo. Oni rijetki prolaznici gledaju što prije uteći sa sunca. Čak su i gostione gotovo prazne, tek poneko poglavito oni iz okolice, tu većma zatečen nego li u namjeri svraćanja, naprosto zaluta na to mjesto, pa sad drijema uz flašu Lederera, u hladu pod lozom, još omamljen obilatom marendom i sanja da je već stiga kući. Promiču ulicom neki od zadnjih kupaca po pijaci i prodavaonama, bočeći se sa svojom spizom, a drugi opet, mlateći praznih ruku. Baš u to doba nailazila bi Lesa u povratku kući. I jedinoj njoj nije se nikad i nikuda žurilo. Nosi ona tako u ruci ispletenu korpu od morske trave sa par sitnica u njoj, vraćajući se iz grada polagano, nogu pred nogu. Malo u stranu nagnute glave, zagledana neodređeno preda se, ide ona tako uvijek onom istom stranom ulice do općine. Drugi hitaju. Oni strani još ponajviše. Htjeli bi ponajprije ugrabiti od sunca, pa kad stignu doma jos i nahraniti nji’ovu perad i prasad i namiriti ko je još preosta. Glavinjaju oni pijehe, goneći pored sebe upreglu mulad i magarad, ne bi li barem što prije stigli do periferije, gdje ima povjetarca, gdje se već lakše diše. Sa pripetim vrećama brašna i cementa, pridodatim zobnicama, alatkama i kantama gasa, dahću četveronošci pod samarima, koji se ljuljaju u ritmu njihova kretanja. Za njima, premišljajući i računajući potrošeno, podbadajući štapom, idu vlaje i šute. Sitnija djeca, koju su neki od njih poveli sa sobom, kako bi preko ferija vidli grad, sjede na samaru, među boščama i zobnicama, zagledaju po izlozima i rijetkim prolaznicima nepovjerljivo. Drugi, koji su također došli u grad radi kupovine, hitaju prema željezničkoj stanici na vlak u tri, ne bi li ikako uhvatili taj lokalac. Za njih čekanje na putnički u sedam, znači čisti gubitak dana. Njihova djeca to nikako ne doživljavaju isto. Oni bi smo što duže ostati u gradu, samo se malo odmoriti, pa poslije do mile volje razgledati izloge sa dječjim igračkama, a i one druge sa velikim lutkama, šta izgledaju kao pravi odrasli. Njih međutim, samo požuruju oni koji su ih dovukli sa sobom u grad, jer pred očima sve više počinju da vide samo svoje bašte, koje treba navodniti prije mraka. A njihova djeca, dobro zamorena letanjem cijelog dana po gradu, svaki čas zastajkuju, nešta traže, zagledavaju se na sve strane i osvrću ljubopitljivo. Njih, svako malo, njihova mater ili tetka, koje su ih povele sa sobom, grabe za ruku, pa ih onda više vuku nego li vode, kako bi se samo domogli stanice i vlaka. Premorena od štrapaca, ta djeca samo zapinju i posrću po neravnom putu. Za to su im, misle ona, najviše krive njihove nove bijele trike-traka sandale, prvi puta obuvene za tu priliku. Cijela avantura grada njima najednom teško pada.


*

Oglašavanje.
Dok promiču namjernici gradom bez glasa, do ulica dopiru glasovi, iz kutova dvorišta, sa stubišta dvokatnica i iz njihovih podruma polupanih cakala,. To su glasovi nepoznate djece što se cijelo to vrijeme neprestance dozivlju međusobom. Njihova odriješita nadglasavanja i povremeni smijeh koji zvoni kao frnje prosute po staklenoj plohi, su odjeci veselog i bezbrižnog djetinjstva djece koja žive u gradu.

Netko tamo zove Anita, pa Nela, onda Renata i Nives u jednom,.Drugi opet viču Žana , Brigita! Tako neobična i čudna ta imena kada se čuju na nekim drugim mjestima, u ovome gradu se doimaju potpuno prirodno, prožimljući se sa zrakom i svjetlošću, te ostajući lebdjeti u njegovu prostoru na neodređeno vrijeme. Ponavljajući se vremenom, ta imena su naprosto urezivna u zidove tih kuća, u ulice, u pamćenje i tako nastavljala svoje daljnje postojanje, van toga vremena i prostora u kojem su izgovorena. Tajnu tih imena i tog dozivanja, moguće je bilo otkriti samo živjeći u istom gradu. Izgovorena u naročitoj dikciji, zvonko, ta imena se opredmećuju sa prostorom, i takva namah ulaze ne samo u pamćenje nego u maštu. Njihovu tajanstvenost uvećava svakako tjeskoba stvarana po ulicama od pomiješanosti užurbanog gibanja onijeh u prolazu, nesnosne vrućine i nemogućnosti zamjećivanja onih što su se dozivali. Tako su ta imena, pohranjena u tajni nepoznavanja, ponesena negdje daleko, gdje bi onda nakon nekog vremena iznova opet bivala osluškivana u odzvanjaju nekih drugih ulica, nekih drugih dvorišta, otvorenih prozora i hladom zaklonjenih terasa.

U trenu dozivanja nastala bi zvučna kulisa koja se navlači po ulicama, koje kako podne odmiče sve više puste od svijeta ali sve više pune tih glasova. Stapajući se u osjet sa blještavim odsjajem pločnika i prozora, ta imena se pamte kao grad što se pamti. A onda, iznenada, kao što se pojavila, tajnovita kulisa od glasova, povlači se i tako nanovo otkriva potpuno opustjele ulice grada. Možda na tren, mnogo poslije, u čudnovatim oblicima, ti skriveni glasovi oživljavaju pred očima kao tajanstvena lica.Ko zna? Svejedno, ti glasovi i ta imena, zaokupljaju fantaziju, koja je još više rasplamsana sa vrelim zrakom ljeta i prelivom sunca po koži, koje izazivlje osjećaj ugodne topline po cijelome tijelu.

Sad opet, iz svijeta mašte oslobođeni, stižu ti isti glasovi. Noseći sobom ushit i čežnju za ljetom, veliku taman toliko koliko staje u jedan dugi ljetnji dan. Cijeli taj prizor tvori magičnu kompoziciju vremena , prostora i gradskog življa. Stavarana davno ona ostaje sa nesvjesnom namjenom njenog ponovnog sastavljanja poslije mnogo vremena. Izgovorena onda , ta imena ostaju živiti na tom istom mjestu, zauvijek, tvoreći dio njegove povijesti. I onda, uvijek kad se poslije prođe gradom pored toga mjesta, ili se pak probude ta imena na čas u sjećanju, čuju se opet oni isti glasovi. I to mjesto opet neobjašnjivo oživi na onaj isti način. Sa tim glasovima ožive ponovo i te ulice i cijeli grad. Tako, iz sjećanja. izranja onaj isti grad, sa svim njegovim zvucima, sa pjesmom od bezbroja cvrčaka, koja se rasteže poput smole iz hlada borovine. Te zvuke dopunjavaju još ugodni mirisi zgotovljenih jela: ribe na lešo, varene blitve sa češnjakom i maslinovim uljem, goveđe juhe, pržena krumpira, mlade kapule na solu, zelene salate sa kvasinom i šalše od prezrelih pomidora, saisjeckanim petrusimom i bosiokom sa strane i natočenom hladnom bevandom.
Djeca su sad pozvana u kuću, i ručak priveden kraju, pa cijeli prostor tone u podnevni mir. Grad u snu ostade prazan.


*

Možda.
Sa vremenom, udaljenost tih glasova postaje sve veća i ostavlja njihova osluškivanja u napuštenosti. Cijela ta zvučno-vizualno-mirisna senzacija grada u rano popodne, koja poput čipke prevučena preko pamćenja, sjevne sad u jednom trenu probuđenih uspomena. Od bezbroja takvih trenutaka, nanizanih u perlama od dana, ovaploćen je cio život. Promičući ti prizori trenutka, ponekad izdvojeni prizivanjem u pamćenju, razdvojeni od nekih drugih, sličnih trenutaka, ostaju zauvijek živjeti kao prizor pojedinačnog događaja, ali od njih nije više mogućno sastaviti jedan život. To je zato što su ti trenutci tako kratki, a ponekad što su posve daleki. Cijela slika vremenom se sve teže sklapa. Baš tu, sad stoji, pokušaj zaustavljanja neumitnog toka, osluškivanjem, zamišljanjem i nizanjem bezbroja tih trenutaka. Na tren se učini kako cijeli taj pokušaj ostaje bezuspješan. U naumu otimanja toga trenutka od prolaženja i njegova zadržavanja, namah stiže prijetnja od osjećanja posustajanja, radi male snage spram toga grandiozna pothvata, od straha pred nemanjem dovoljna vremena. Ali, istovremeno pristiže i neizrecivi obujam upornosti izvođenja naumljenog otimanja.

O licima onih Ines, Ene, Ive i Paole, slutnja još traje. Njihovi glasovi i danas jednako prolamaju tišinu onog podnevnog sata. Istina, sa vremenskom udaljenošću ti glasovi su nešta tiši ali i dalje snažno podsjećaju na skrovite dubine onih dvorišta, živo dočaravaju stubišta onih zgrada, sa pročeljem od kamenog veza oko njihova ulaza, sa strmim skalinima, ograđenim željeznim rukohvatom i žbukom u bojama ambera, vanilei rozea, koja je mjestimice otpala sa zida.

Pored njihovih igrališta, odloženi leže, jedan žuti i jedan zeleni obruč hula hopa, jedna plava, malena lopta.od plastike. Nešto dalje, krivudavih crta, kredom ispisane školice po stazama od betona, trenutno stoje zanemarene, prazne. Za promjenu, djeca su sad ucrtali kućice po goloj zemlji i u njima sad postaje živo. Odmah pored kućice je i doktorska ordinacija, puna klipa različitih veličina. U njima čekaju na red lutke od gume i od krute, žutkaste plastike. Poneka od njih bez noge ili ruke, sa rijetkom ili potpuno počupanom kosom. Sve te lutke imaju krupne, plave oči. To su pacijenti. Lutke leže okolo umotane u parče deke ili starog ručnika Ako li djevojčica s lutkama toga dana nije izašla vanka, tad su ona najmlađa djeca dobivala uloge bolesnika. A male bolničarke, sa naročitom predanošću pristupaju davanju injekcija. Poslije toga ti bolesni pacijenti spavaju. Užurbanost i ozbiljnost uvijek su nazočni u tim igrama. Kuće se stalno prenose sa jednoga mjesta na drugo, spretne ruke svaki čas uzimaju metle u ruke pa okolo čiste. Tu su i mali špareti, i minijaturni kredenci od plastike, sa isto tako malenim lavorima, vanglama i šerpama od aluminija sa poklopčićima što neobično zvone. U njima su stajali pristavljeni za ručak trava, voda i pijesk, pomiješani skupa.

*

Katarza.
Tamo negdje, malo dalje, Nikša , Dražen i Tode gonaju obruč od stare bačve, a Nine, Damir i Ilija, na smjenu, prometnuti ispod kostura starog ćaćinog bacikla, ćeraju ga ukrug. Njihova mašta šoferira kamionima, voza vlakove. Na drugom mjestu neki opet letaju za izbušenom gumenom loptom, sve odigravajući nogometne utakmice sa svijetskog prvenstva u Čileu. U trci stranamam, sa sklepanim šmajserima i puščetinama, njih trojica-četvorica zamišljaju se Njemaca i partizana, i u nadglasavanju rješavaju dilemu tko je koga prvi upuca. Oni, nešta stariji su se iskrali pa otišli na sastavke gdje hvataju guje i baje, sa kojima će poslije, kad se doma vrate, strašiti po dvorištu djevojčice i one mlađe, plašljivije dječake.

Oko treće ure, kao da je svima dosadilo to motanje po vrbacima, blatnjavim obalama i dvorištima. U stvari, to se djeci pomalo počinju priviđati fete kruva, masti i šećera, jer je marenda davno bila. Svi oni tako jedva čekaju ručak. I dok se osluškuje kad će mater pozati u kuću, na redu je potraga za skrivenim djevojčicama, ljubomorno želeći vidjeti čega se to one igraju. Kad ih pronađu, odmah započima nestašno zadirkivanje. Kako i to ubrzo dosadi, poslije kraćeg poigravanja, sljeduje ismijavanje. Djevojčice isprva hine da niša ne primjećuju, mada su postiđene upadom bučnih stranaca. Tu dječaci, nezadovoljni obimom izazvane pažnje, sad počinju protrčavati kroz njihove kućice. Preskaču male sobe i kužine, što djevojčice najzad počinje da nervira. Potom, svaki puta kada prođu kroz kućicu, oni tobože slučajno zapnu o šparet ili učepe koju od lutki. Vidjevši djevojčice potpuno bespomoćne, u naletu prave uje, najraspušteniji započinju sa proračunatim rušenjem. Isprva, koriste loptu, koju među sobom moraju dodavati baš preko istih postavljenih kućica. Tako sa desi pa lopta najprije samo ispada iz ruku, i to baš u trenutku dok oni nemarno baš prolaze kroz kućicu. Kasnije, kad su djevojčice pokupile sta su stigle pa se odmakle u stranu, ali sad gledaju kivno što rade dječaci, ovi započinju nišanjenje i gađanje u onaj deo kućica koji je još ostao netaknut. U nastojanju obrane njihovog dostojanstva, najhrabrije djevojčice isprva jure za dječacima, ne bi li ih razgonile nekako. Ovima baš to i odgovara te se pretvaraju da bježe, pa sve trče u krug i dopuštaju svojim progoniteljima da im priđu blizu. A onda, već u slijedećem trenu, sa pola snage, opet nedostižno, izmiču u razdražljivom smijehu. Kako upornost i temeljitost rušilaštva ne kalava, djevojčicama samo preostaje zvati mater. Došavši pod prozor one plačnim glasom staju dozivati mater, a sve gledajući ispod oka kako na to reagiraju dječaci. Zaključivši da ot toga zvanja matera za sada nema nikakve pomoći, nego da je đavo uzo svaku šalu od kućica dječaci samo većma sturmavaju na ono što je preostalo od carstva slatkog doma. Djevojčice vide nema druge nego moraju ići materama pod prozore.

A mater, privodeći kraju pripravljanje ručka, u žurbi, jer samo što muž nije doša kući s posla, uprav peru zadnje listove salate. Iz toga razloga, na grintanje ispod prozora mater isprva i ne obadiva. Djevojčice pod prozorom, ka’da to i osjećaju, te postaju još upornije i glasnije, kako bi se rješile opake napasti dječaka. Na kraju ipak, promolivši glavu kroz prozor, mater počme vikati na svog Dražna:

- ‘oš li se ti smiriti već jednom i ostaviti ih na miru, vrag uša’ u te !

Kako je mali već prije uteka sa vidika, a tuženje i zapomaganje pod prozorom ne prestaje, mater poduzima novu strategiju, pa sad viče i preteći maše rukom, sa prvom prijetnjom koja joj tad pade na pamet:

Dražene, ulazi brže u kuću, vrag s tobom vriću štopa !

E, tu sad nastupa preokret. Od malog Dražena i ostalih i dalje nema ni traga ni glasa. Sad meter, gubeći strpljenje, dograbi varjaču i izleti vanka. Našavši svoga klapca gdje se krije ispod skala, dohvatila bi ga varjačom po gu’ici, to on nemade druge nego uteći u kuću. Poslije toga bi zavladao mir po dvorištima i oko zgrada. To je bilo vrijeme ručaka i popodnevnog odmora uz obvezantno spavanje. Mnoga od djece nisu nikako volila to spavanje pa su se samo pretvarala dok su provirivala na jedno oko i osluškivala zvuke napolju. Čitavo vrijeme ležanja u krevetu su samo nestrpljivo čekala onaj trenutak kad će netko prvi izaći vanka. To je i ostalima bio znak započinjanja zanovijetanja da i njih mater pusti vanka. Poslije toga nastaje večernja vreva po dvorištima u kojima se zadržavaju posljednji tragovi dnevne sparine.

*

Epilog.
I danas tamo stoje one iste zgrade u gradu, sa prolazima i kantunima, i ista ona dvorišta u sjeni. Te zgrade danas imaju umornija lica, a zemlja u dvorištu izgleda nekako više ugažena negoli prije. Na tim mjestima stoje pohranjene bezbrojne davnašnje tajne, čekajući na svoje ponovno buđenje u uspomenama i znatiželji. Samo, danas više nema one djece. Od njih su postali odrasli ljudi. Neki od njih sada imaju svoju djecu, a ova opet imaju svoju. A neki tamo više i ne žive. Priviđenje boja, aluzije zvukova, u kori korteksa davno urezani mirisi, sad ponovo u riječima bivaju prizivani, te kao takovi oživljavaju budući jedini spomen na ono šta je nekad bilo.







srpanj / juli 2010.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Tue Jan 04, 2011 7:35 am, edited 2 times in total.
Dean Beric
Posts: 235
Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm

DVORISTE

Post by Dean Beric »

Skoro svaka zgrada ima dvoriste i u tim dvoristima se uvijek nesto dogadjalo. Od svih dvorista za mene je bilo jedno posebno i kad bi mi u klapi rekli 'dvoriste' znalo se na koje se misli. To je dvoriste zgrade u kojoj su zivili Buce(1.kat) i Novak(3.kat) a na drugom prolazni uglavnom djeca oficira. Tu se odigralo skoro pola mojih prvih dozivljaja. Od raznih igara koje su tad postojale i koje polako odlaze u zaborav najveci dio je pocinjao bas tu, pa cak i kad je kisilo jer smo imali dosta pokrivenog prostora. U dvoristu nije bilo travke. Baka Ana (Bucina) je bezuspjesno pokusavala posaditi neki cvjetic sa strane, brinula se, zalivala, ali negdje polovinom juna bi poceli praznici i onda bi mi satrali ostatke. Kad sam bio u 8. osnovne u svakom od razreda od 1. do 8. je bio po jedan ili dva iz komsiluka uzeg ili sireg jer su svi dolazili tu i tu je bio centar dogadjanja.
Kad se god sjetim djetinjstva sjetim se Dvorista.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Kninska balada

Post by Petar-Peky Bukarica »

Napisao : torbrajle

KNINSKA BALADA
(odlomak jednog poglavlja)

Beskrajna i zamorna vožnja vlakom, usijano ljeto, cvrcanje cvrcaka, kloparanje kotaca vagona i brujanje Diesel-lokomotive. Popaljena sela, ruševine, neobradena polja i vinogradi, tuneli, kamenjar. Kada je vlak ulazio u stanicu, još sam bio na prozoru vagona, promatrao betonsku stanicnu zgradu i nekoliko ljudi pred cekaonicom. Odjednom sam se odlucio i kao probuden iz sna zgrabio kufer i iskocio iz polazeceg vlaka na peron.
KNIN! Ime, koje je samo par godina bilo poznato u Evropi, radio i televizija su donosili cesto izvještaje i sada je to ime "u svijetu" ponovo zaboravljeno. Ostavio sam kufer u prtljažnici, slijedeci vlak je polazio tek kasno popodne. Prazne ulice, nehotice se govori šapatom. Strana, drugacija lica, mnogi vojnici. Ruševine dviju zapaljenih kuca kod hotela "Granda", koga su bili zapoceli restaurirati: kroz srušeni vanjski zid vidi se nekadašnja kavana, koja je davno prije bila i kino-sala. Tamo sam kao dijete gledao sa tetkom prvi jugoslavenski film "Slavica". Sjetio sam se jednog ruskog filma, možda je to bio "Kameni cvijet". Sjedio sam zajedno sa mojom vršnjakinjom iz susjedstva i smijali smo se glasno, kada je u jednoj sceni netko mucio staru vješticu, koja je teatralno mlatarala sa rukama. Tragicna scena je bila meni i mojoj vršnjakinji komicna; dobili smo od tetke "strogi ukor", ali naš glasni smijeh je bio zarazan - i ona i još nekoliko ljudi u kinu su se morali glasno smijati.
U jednoj od zapaljenih kuca smo stanovali, vis-a-vis hotela "Granda": sa prozora na trecem katu sam gledao malu povorku mladih ljudi, koji su pljeskali i skandirali: Svršio je rat! Svršio je rat! Bilo je to u svibnju 1945! "Mi stanujemo vis-a-vis hotela Granda", rekla je nekome jednom tetka. Zvonka, nerazumljiva i tajanstvena rijeci "vis-a-vis" se kao nož usjekla u moju glavu: osjetio sam prijatnu strepnju prema svemu što je daleko, nedokucivo i izuzetno, pred bajkom života!
Ponovo u Kninu nakon još jednog nepotrebnog rata! Jedna od najranijih uspomena bilo je sjecanje na Knin - u ratu! Moja majka je umrla pocetkom 1944, imao sam nešto više od dvije godine i tetka Danica, oceva sestra, dovela me u Knin. Krajem 1944. godine vodile su se borbe, partizani su opkolili oblast grada i borili se protiv ostataka jedne njemacke divizije. Na nebu iznad Knina letjele su i zavijale njemacke "Štuke", grmile su eksplozije i tetka je, držeci me u krilu, utrcala u sklonište pokraj mosta na Krki, uklesano u vapnenoj stijeni brda pod tvrdavom.
- Molim vas, uzmite mi dijete! - rekla je tetka glasom, u kojemu se miješala molba, strah, patnicko samosažaljenje i zapovijedajuca odrješitost, o koju se nitko nije mogao oglušiti. U sumraku sam vidio samo dvije ruke, koje su me preuzele i spustile na tlo skloništa. Jedva sam mogao razaznati nekoliko blijedih lica uokvirenih u tamne marame; jedna žena je tiho mrmljala molitvu i zazivala svetog Antu u pomoc; starac u kutu je naslonio ruke i glavu na štap - ruke i štap su se stalno tresli, tako nešto sam prvi put vidio. Dok je tetka silazila u sklonište, jedna žena je glasno plakala:
- Ajme meni jadna ti sam, Nikola moj! Gdje si sada, tugo moja!
- Umirite se gospodo, nemojte kukati, doci ce vaš Nikola! - rece tetka nepoznatoj ženi, pokušavajuci prikriti nelagodnost sa patvorenim sažaljenjem, kakvo se u takvoj prilici dolikuje. Aleksandar se zacudio, da je žena na tetkine rijeci utjehe pocela još glasnije naricati.
- Ajde bogati, gospodo, što kukate! Doci ce vaš Nikola! Prestanite plakati, uplašili ste mi dijete! Eh! - rece tetka ljutito.
Kao da je dobila šamar, žena prestade naricati i obrisa šakom suze sa lica. Tetka sjede na jedan balvan u kutu skloništa i pozva me u njeno krilo.
- Dodi dušo tvojoj teti! Dodi!
U blizini skloništa eksplodira bomba i u tišini nakon eksplozije cula se molitva svetom Anti još glasnije. Iznenaden bukom eksplozije, odmah sam dotrcao tetki.
- Ne plaši se dušo, bombe padaju vani, nama se nece ništa dogoditi! Hajde, recitiraj nam tvoju novu pjesmicu!
Ja sam se sramežljivo smiješio i gledao pognute ljude, koji su u polutami sjedili na balvanima. Štap i ruke starca su se i dalje neumorno tresli.
- Nemoj se sramiti! Tko je to vidio da se takav hrabri momcic srami! Hajde, kako te teta ucila? "Ja sam momak, vatra živa..."
Najprije nesigurno i onda odlucno, stao sam par koraka ispred tetke:
- Ja sam momak - vatra živa,
ne bojim se nikoga:
ni ustaša, ni cetnika, niti Švaba!
Iako nisam znao što sam odverglao, bio sam siguran, da cu dobiti od tetke pohvalu i poljubac. Reakcija nije izostala: Jedna starija žena u crnini uskliknu: Sunce moje maleno! Neka te Bog poživi! Cuo se prigušeni smijeh neke žene, molitva svetom Anti prestade za trenutak; samo su se ruke i štap starca i dalje tresli. Na tetkinom licu je treperio zadovoljni osmijeh.
To je bio moj prvi javni nastup! Prvi nastup i prvo cijepljenje vakcinom protiv svake prirodne spontanosti. Možda se tada za citav život ukotvio refleks: majmunisanje je put prema takozvanom priznanju, pohvali ili divljenju! Majmunarije postaju profilakticni grc i magicni ritual, amulet protiv nemilosrdnih grubosti života, uvreda, gubitaka i poniženja!
Svi ostali dogadaji te prve godine u Kninu su nestali iz sjecanja. Mnogo godina kasnije je tetka cesto pripovijedala o životu u ratnim godinama. Jednom sam bio obolio, dobio visoku temperaturu i tetka je strahovala da ce umrijeti od upale pluca. Iako puna strepnje, uspjela je doprijeti do ambulante njemackog garnizona i do njemackog lijecnika i nije se dala istjerati, plakala je i molila, prikazivala bolest djeteta sa citavim arsenalom pantomimskog umijeca i napadima kašlja i ponavljala stalno "fibra, fibra", dok nije dobila tablete, koje joj lijecnik stavio u šaku i dao znak da o tome šuti. Tablete su pomogle i ja sam ubrzo ozdravio. Godinu dana kasnije tetka je vidjela lijecnika sasvim slucajno još jednom - iza rešetaka prozorcica teretnog vagona na kninskoj stanici u vlaku, koji je transportirao njemacke ratne zarobljenike. Odmah ga je prepoznala, imao je upale obraze, blijedo lice i još svježi ožiljak na celu. Tetka je za trenutak zaboravila situaciju u kojoj se lijecnik nalazio i pokušala mu sa znakovima objasniti da su njegove tablete pomogle i da je Aleksandar vec odrastao - ima skoro cetiri godine! Lijecnik se ocigledno sjetio tetkine posjete u garnizonskoj ambulanti, u njegovim umornim plavim ocima je zasvjetlucao davno zaboravljeni osmijeh.
- Vidi Ando - rece tetka prisutnoj susjedi - vidi, to je onaj lijecnik, koji mi je spasio Aleksandra! Jadna ti sam, nemam ništa u kuci! Molim te, potrci tvojoj kuci i donesi malo kruha i mlijeka. I malo sira, ako još imaš! Ja cu ti to sutra vratiti! Ja mu ne mogu zaboraviti da mi je spasio Aleksandra!
Anda otrca u njen stan u blizini stanice, dok se tetka i dalje zahvaljivala za dobro djelo i pokazivala sa svim registrima pantomime da ništa nema, što bi mu poklonila.
- Drugarice, zabranjeno je razgovarati sa fašistima! - pride tetki partizan sa puškom na ramenu.
- On nije fašista, gospodine! On je lijecnik! On mi je dao tablete za moga maloga Aleksandra; da nije bilo njega, Aleksandar bi bio umro, gospodine!
- Ja nisam gospodin drugarice, ja sam drug!
- Što je mene briga što ste vi, ali ja sam za vas gospoda! To znaci, da mogu razgovarati sa kim ja hocu, gospodine! Bilo bi bolje, da imate malo više srca, a ne samo tu pušku na ramenu! - rece tetka ljutito.
Partizan slegnu ramenima i vidjevši prkosnu odrješitost na tetkinom licu, odluci dalje ne raspravljati. Okrenuo se i pravio da ne primjecuje, kada je tetka dala iznenadenom lijecniku flašu mlijeka, kruh i sir, koje je zadihana Anda u posljednji trenutak prije polaska vlaka trceci donijela. Tetka je stajala pokraj kolosijeka pognute glave: nije željela da lijecnik primijeti suze na njenim obrazima.
- Bože moj, da li ce ostati na životu? - rekla je tiho.
Išao sam polagano praznom ulicom. Mala tržnica, prazni kameni stolovi za prodaju poljoprivrednih produkata, nikoga. Tu su se nekada održavali plesovi i priredbe ucenika gimnazije. Nisam išao dalje do mosta, tamo su stajali vojnici i kontrolirali rijetka vozila. Zastao sam kod kuce u kojoj je nekada stanovala tetkina rodaka Nevenka, kroz odškrinuta napukla vrata su se vidjele drvene stepenice, (sjetio sam ih se!) - bio je to pogled kao u otvorenu grobnicu. U starinskoj vitrini je bilo poredano nekoliko srebrnih pehara; kada sam tamo dolazio sa tetkom, smio sam uzeti dva srebrna pehara i udariti jednim u drugoga: srebrni zvon pehara je bio cist i tajanstven, ispunio bi me ushicenjem - bio je to uvod u cudesni svijet bajki! Srebrni zvon pehara - cist kao duša djeteta! Kada sam cetrdeset godina kasnije jednog dana kupio šest malih srebrnih pehara i postavio ih u staklenu vitrinu, moji ukucani su se zacudili - sve su drugo ocekivali: tako nešto kao srebrni pehari nije bilo u skladu sa mojim ukusom. A sada: pogled kroz oronula odškrinuta vrata na drveno razrušeno stepenište koje vodi u praznu tamnu prostoriju u kojoj je nekada lebdio srebrni zvon pehara!
Prošetao sam obalom Krke, rijeka je još uvijek plavo zelena, nekada su tamo rasle trstike sa "macama“. U ulici koja vodi od Dešica prema tvrdavi pošao sam prema kuci, gdje smo poslije drugog svjetskog rata stanovali, jedva sam je prepoznao, jedan kat je nadograden. Na nekadašnjoj livadi, na kojoj su sada stambene zgrade, sakupljao sam male puževe kucice, "pale iz oblaka sa kišom". Nekoliko godina su tamo rasli kukuruzi; tamo sam se cesto sakrivao sa Krešom - bio je par godina stariji od mene - dok se ne bi zacuo tetkin urlik. Kada bi obojica skocili i kao zecevi dotrcali iz kukuruzišta, pitala je strogo: Što uvijek radite vas dvojica tamo u kukuruzima? Gradimo kucicu!
Vidoviceva kuca još stoji i nekadašnja pilana, uvijek puna mirisa svježe pilotine. Ulica, kojom sam cesto trcao, zviždao i dahtanjem imitirao parnu lokomotivu je sada asfaltirana. Pogled prema stanici i kolosijecima je bio onda otvoren, tamo još nije bilo ni jedne zgrade; mogao sam jednom vidjeti, kada se jedna lokomotiva manevarka sudarila sa grupom teretnih vagona. Tetka i njena prijateljica iz susjedstva su šaputale, da je strojovodi otkinuta glava.
Pokucao sam na vrata jedne kuce i htio pitati da li je još netko tu, tko je u staroj kuci stanovao u danima moga djetinjstva. Na trecem katu kuce otvori vrata robusna starica. Predstavio sam se i ona me se sjeti: bila je moja prva "licna" krojacica. Sjetila se, da je za mene krojila dvoje kratkih hlaca, jedne sive i jedne smede. Kaže da sam imao lokne i bujnu smedu kosu. Pokaza mi sa prozora mjesto, gdje je nekada bila betonska jama u kojoj se gasilo vapno i u koju me jednom Krešo nehotice gurnuo i Arsen, nešto stariji djecak iz susjedstva iz nje izvukao - i ruina "fratarske kuce", koja je djeci cesto služila kao javni zahod: sada su tamo betonske stambene zgrade.
"Tako ti je to moj - mali Aleksandre - vrijeme prolazi!"
Ispricao sam mojoj krojacici, kako sam za tetku "nosio jaja". Sjeo bih na preokrenutu stolicicu (škanjel) i onda bih se natezao sve dok tetka ne bi svecano iz škanjela podigla i pokazala jaje. Jednom, kada tetka nije imala ni jedno jaje, sanio sam - komad sapuna! Tetka, barba i susjeda su bili oduševljeni! Tako jednostavno sam postajao junak dana!
Pošao sam putem, koji vodi prema tvrdavi. Na prašnjavoj stazi koja se odvaja na desno, ugledao sam stakleni kliker. Uzeo sam ga pažljivo, obrisao prašinu i pogledao kroz njega prema jednom oblaku: trenutak apsolutne srece! Moj puteljak, odakle sam cesto promatrao dolazak vlakova iz Zagreba i brao divlje jagode. Negdje tamo sam se igrao sa vršnjakom, koji je cuvao koze. Moj prašnjavi puteljak i sada ogromni grmovi sa divljim jagodama. Od njihovih cvjetova sam pravio "eau de cologne", latice bijeloružicastih cvjetova u flašici sa vodom su ostavljene u suncu nakon izvjesnog vremena više smrdjele nego mirisale; par ukradenih kapi rakije bi dali mirisu "kolonjske vode" posebnu notu! Prašnjavi put iz moga djetinjstva i na njemu nadeni kliker - u njemu je okovana sva radost moje djecje duše, koja još nije upoznala strepnju, strah i žalost! U obližnjoj borovoj šumici – u boricima – sakupio sam pet šišarka i osluškivao šum vjetra u krošnjama preostalih ostarjelih borova, krošnje su šumile kao i nekada! Poželio sam da negdje izmedu borova zacujem tetku kako me zove, njen strogi glas i majcinski zaštitnicki smijeh, ali osim vjetra u krošnjama i buke grada ništa se nije culo, tetka i barba pocivaju na groblju u Vrbniku. Moja "Sablja dimiskija", tako su je nazivali u porodici zbog njene odrješitosti i tvrdoglave upornosti; borila se protiv nedaca života, doživjela tri rata i umrla u devedeset i drugoj godini, zaspala. Njen muž je umro u sto i prvoj godini života, bio je dobrodušni skoro gluhi starac; bez tetke bi sa njegovom blagim i ponekad tvrdoglavim karakterom bio propao u životu. Na starom budilniku me naucio ocitati vrijeme dana. Za tetku sam uvijek ostao "moj mali Aleksandar" - kao dijete, i kasnije, kada sam od sedme godine živio kod oca i macehe, kada sam studirao i kada sam otišao u Njemacku. Jednom me posjetila u Njemackoj i hvalila se na povratku svakome, tko je htio saslušati i pricala o mojem životu i uspjehu - sve je bilo ispod (umjesto iznad!) svakog ocekivanja, rekla je! Kakav istiniti lapsus!
Narucio sam kavu u bistrou na željeznickoj stanici, stavio šišarke u kufer i kliker na stol pokraj šalice sa kavom i cekao na dolazak vlaka. Bilo mi je sasvim svejedno da cu izazvati podsmijeh konobara, kada sam stavio kliker pred oko i kroz njega gledao na peron. U klikeru sam ugledao kako upravo zviždeci projuri velika crna parna lokomotiva manevarka...
- Što vidite u klikeru, da stalno gledate kroz njega? - upita konobar kada se zahvalio za napojnicu i nasmiješio se naglašeno prijateljski, da bi prekrio cudenje.
- Cvrcka u borovoj šumi, puževe kucice pale sa kišom i zrikavce, protjerane iz raja! - rekao sam i poceo se smijati, kao da me netko škakljao pod stopalima.
Konobar je stajao za trenutak ukipljeno i kiselo se smješkao u nadi da necu otkriti njegove misli. Moj vlak je upravo ulazio na peron...

Za uspomenu na
Danicu Vujatovic, Savu Vujatovic, Krešu Dujmovica, Arsena Kostica i...na puni mjesec nad tvrdavom.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Aug 25, 2010 1:46 pm, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Crtice iz Stivovih pisama

Post by Petar-Peky Bukarica »

Napisao : Stiv


Crtice iz kraja !

Prvomajski praznici uz kicenje grada i izloga . Diviti se nasem Vuku Karadzicu , Tacki , koji je mastovito ukrasavao izloge pisuci ona slova , pa smo ih kopirali . Konji i kola sa Mlinice i Kevljanac kocijas Jure mali i natovari se to spravama pa u Burum nastupati , jer sav ce se kraj tu sleci . Vojna muzika , janjci glavom placaju , zastave , zakletve za izgradnju i izvrsenje svakoga zadatka , .... Prve tresnje , ko ce prvi probiti led pa se okupati u ledenoj Krki i tako najaviti sezonu . Brzica , Sarena , Krkini virovi , pa i od Orasnice , skole plivanja sa rucno izradjenim krpenim kostimima , a neki su se sakrivali i oko sevara , jer ni toga imali nisu na sebi .Prvi asvalt krsten je sa najvecim biciklistickim imenima Univerzuma a ne samo Svijeta , pa se i dan danas zna cuti : “Nebi ga Levacic stigao”. Trivic , Medic Bosko , Levacic i Zadrani braca Bailo . Svi su danasnji vitezovi staza nula za njih . Nula za vijeke vijekova .
29-ti Novembar , Dan Republike , svecana akademija u Domu JNA , mi “Partizanovci” treba da odvjezbamo , ali niks ?! “Nece moja omladina , s’ razumio ti mene sa drvenim puskama . Daj prave “! Moradose ih donjeti navrat nanos za nas dvanaest i moj Petre , 280 taktova sa pravim puskama , koje su u ondasnjim rucicama bile kao perce , jer se je na dosta mijesta u vijezbi moralo sa njima jednom rukom baratati . Aplauz nevidjen i ponovi . Slatke su crtice onog gorkog zivota , pa da se pokusaju izmijesati sa buducnoscu , koja bez proslosti ne moze da stoji jer ona bajkovitost nije za zaborav , pa veo zaborava na ono ne smije da pane i to bez obzira sta se dijecacki opisiva , a to je sa ciljem da bude kao neki podsjetnik , ali tvoja je generacija dosla na gotovo i ovo ti je nelogicno . Ih , kad klanac kod klaonice ne more da proguta sve sta Krka i Orasnica donesu pa dobijemo kratkotrajno Zuto more , koje se preko noci izbistri , a u rano proljece iz one smaragdno zelene boje vode koja se pojavi kad pocmu umirati snjegovi Dinare
Aco Dimitrijevic
Posts: 109
Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am

LTERARNA VINJETA br. 14

Post by Aco Dimitrijevic »

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 14

Kuća Arapovića

Ljeto je. Omamljen stojim sav u sunčevu sjaju. Ne znam točno, ni koje je to vrijeme ni gdje je to mjesto na kojemu stojim, ali mi se nekako čini da je to negdje između, na po’ puta, ni ‘vamo ni tamo, ni vanka, ni unutra! Pa ipak ja i dalje tu stojim. Ono šta je posvema izvjesno to je ja postojim, a da su nada mnom i nebo, beskrajno plavo i užarena sun;eva kugla, a preda mnom on - cio grad! Prostr’o se taj grad, na sve četir strane, obujmio nekolike glavice uokolo raspršene, neke od njih ogoljele, kamenite, pod makijom, druge opet prošarane stablima primorske crnogorice. U dnu, pod stranom, stisnuo se on uz niske, skučene obale rijeke i traje – ne da se! Dan se žari, kamen gori, zrak treperi. Odnekud dopire zgusnuto zujanje pčelinjeg roja, koji uporno opsjedja košnice razmještene u hladu voćnjaka. Tisuće cvrčaka pjevaju uokolo, svi u jedan glas, sa njima biva dopunjena zvučna kokafonija ljetnjeg dana tog malog mjesta. U njoj još i brektanje kamionskog motora, i pisak lokomotive, treska zaprežnih kola na prašnjavom putu, negdje u radu ujednačeni udarci hidrauličnog malja, zveka utovaranja građevnog materijala u skladištu i premiještanje robe u magacinima na željezničkoj stanici.
Najednom, iz zbora cvrčaka jedan od njih, tu negdje blizu, nenadano odustaje od pjevanja. Time je namah poremećen obujam zvuka pjesme kojom je pritisnut cio kraj. U prvi momenat čini se sve je stalo sa tim jednim, kratkim ućutkavanjem. Ali, već u narednom trenu, isprva polagano, jedva čujno, gotovo meko, poput prevlačenja dlanom preko prostrtog biljca, nastavlja taj isti svoju pjesmu, pridruživanjem zboru ostalih skrivenih strugača i zrak iznova biva ispunjen omamljujućim brujanjem cvrčaka. Drijemež vrijeba u sjenovitim baštama, dolazi kradom iza kuća, ispunjava cijeli prostor ranog popodneva u gradu. To je snevanje u hodu, u zastajanju. Mislim se nešta, da mi je barem k Vrelu nekako što prije stići, te još jednom oslušnut onaj njegov iskričavi žubor, dok na licu hvatam titraj sjena stoljetnih krošnji ispod vijadukta. Ili, možda to se meni samo tako čini, ja to samo snevam.
Lutajući valovitim, suncu podatnim, predjelima pitome Toskane, putnik može ići nasumice, sve dokle ga volja vuče i da opet uvijek ostane zašuškan u okruženju vinograda, livada i voćnjaka. Klimajući tako u karucama ili na biciklu, krivudavim i prašnjavim putovima što prosjecaju nepregledne daljine, što više odmiče, putnik sve više upada u stanje zanosa, koje ga neprimjetno prevodi iz vremena sadašnjosti u viteško doba prošlosti, trubadura i pompadura. U punoj raskoši osunčanog Mediterana, sa paletom izmješanih nijansi plavih, zelenih i žutih boja, u mirisima lavande i ruzmarina, lutanju sklon avanturist, lako gubi dodir s realnošćui i upada u tajnoviti svijet maštanja. Tu i tamo, sa vrha okolnih brežuljaka, okoliš pod njima nadziru posljednji svjedoci plamene Renesanse, raskošni zamkovi davno upokojenih plemića i njihove svite. Dalje, ravnicom, leže prosuti, brojni ljetnjikovci, tragovi nešta novijeg doba. Oni su tu ostali uljepšavati taj
bogu ugodni krajolik. U spokoju nastalom od dugog trajanja, sa osobenim arhitekturalnim iskazom, koji treba da reprezentira svu gospodstvenost onih što su negda u njima obitavali, sa oštrim crtama pročelja, sa redovima velikih prozora, sa zidovima od masivnog bijelog kamena i mramora, sa figurinama i žardinjerama za cvijeće, unatoč dubokom snu, oni umiču zaboravu nego sada žive izobraženi u atrakcije suvremenih globtrotera. Ta negdašnja pribježišta od vrućina, od prenapučenosti gradskih trgova i pjaceta, od omorina u dugim letnjim večerima, sada su upečatljivi znaci cijelog podneblja. Prikrivene u bokoru vitkih čempresa i gorostasnih pinija, u bokora ruža puzavica, sa crvenim krovovima i slapovima glicinija, begonija i bugenvilija, koji padaju niz bočne strane i natkriljuju prostrane terace, sve te vile danas iz daljine izgledaju opustjele, kao fotografije sa požutjelih poštanskih karata. Ali, po kutovima njihovih biblioteka i blagovaona, još lebde melodije menueta i ronda Skarlatija i Bokerinija, zaustavljene tu za stalno u tapetima po zidovima, u rezbarijama ormara i vitrina, dok čuvaju vatrene ljubavne tajne raskalašnih pirova i opakih zavjera, kovanih u minulim stoljećima.
I to ljeto i ta Toskana sad su opet zajedno, pred nama. Samo, ovi puta u '- Kninu!
Kad se pođe pješke cestom iz Vrpolja prema Kninu, samo što je za leđima ostala žuta, izbljedila tabla prometnog znaka, uokvirenog crnom crtom, koja najavljuje prelazak administrativne granice grada, nailazi se na blagu, dvostruku okuku, natkriljenu stoljetnjim hrastovim stablima sa desne straneceste. Tu, na toj istoj strani, iza ozidane ograde, među nadgrobnim pločama i u hladu vremešnih hrastova, počiva u osami crkva Sv. Jakova. Njeno predvorje odvojeno od ceste pomenutim zidom, do kojega se dolaz kroz usku, željeznu kapiju, počivva u miru. Zidovi crkve, obloženi blokovima od uglačanog kamena, ispiranog kišom, poliranog suncem i dugi niz godina šibanog vjetrom, u jakom su kontrastu sa bojom neba i okolnom vegetacijom. Ispred crkve cesta nastavlja prema gradu u pravoj crti kojih tristo metara kroz polje presječeno njome, u jedva zamijetnom svojemu spuštanju, sve do naredne okuke, pred kojom se malo uzdiže, savija na desno i konačno gubi iz vida sa mjesta pred crkvom.
I sada još kao da vidim Zvonu Marića, kako ide tom cestom prema gradu, uvijek veselih očiju i nasmijana lica i u neizmjernom zanosu. Nosi on tako svoju razbuktalu mladost do grada, ne bi li je nekako utopio, po gradskim ulicama ili u gostionama među društvom.
Stojeći na cesti ispred te kapije, pred očima puca pogled. U krupnom planu otvara se panorama sa gradom u sredini. Krovovi kuća, koje su se ispele po strmim padinama i gornji katovi zgrada, koje se pomaljaju među stablima borova, daju samo naslutiti prave proporcije grada. Gledajući u tom pravcu, ali mnogo bliže stajalištu, uočavaju se paviljoni mamutske kasarne Slavko Rodić, podignuti na goloj, žutoj zemlji i kamenu sjeverne strane Sinobada glavice. Nešta bliže, sa ljeve strane, talasaju se polja prema gradu isprekidana sa mjestimičnim gajevima, dajući naslutiti treću dimenziju prostora koji zatvaraju. U vrhu sa desne strane dominiraju bedemi tvrđave, Vrbnička strana je pravo u sredini, sva zarasla u bujnu vegetaciju izmješanih bjelogorice i crnogorice, a ljevo je zaobljeni vrh Promine, koji je zaronio duboko u nebo. Nešta bliže ka promatraču,
još desno od trvrđave, vidi se bijeli spomenik na Spasu, koji stoji kao putokaz tromeđi Dalmacije, Like i Bosne.
Idući prema gradu cesta dijeli taj prostor velike slikke po sredini na dva, gotovo simetrična dijela. Nekada, dok još ona nije bila proširena i nasuta asfaltom, nego sva izlokana, sa rasutim šoderom po njoj, na rubovima je bio pohranjen debeli sloj prašine, koja je za dugog sušnog razdoblja pružala naročit ugiođaj osjetilima. Duboka i prhka poput brašna, topla kao sunčev dan, bila je pravcati doživljaj bosim nogama djece.
U svojevrsnoj borbi sa prolaznošću i zaboravom, ja još i sad sasma jasno se vidi kako cestom prema gradu ide Zvone Marić, nasmijana lica, vavijek veselih očiju, i u neizmjernom zanosu, dok nosi svoju prvu mladost, da je svojski utopi u kninske ulice i gostione, među svoje drugove.
Nastavivši kretanje cestom, koja sa mjesta ispred crkve ide u pravoj crti prema gradu kojih tristo metara, njeno blago spoušanje je jedva primjetno. Tu, s desne strane ceste, nabrane po vrhu malog, polukružnog vijenca od crvene zemlje i sedre, proviruju krovovi kuća Marića, skriveni u krošnjama stabala kostela, hrastova, oraha i pokoje krušake. Uz samu cestu, počevši od crkve pa dalje, ide živica od drače i gloga. Na kraju ljeta, prezrele kupine sjaje iz nje od nakupljenog nektara, a teget bobice gloga, po kojima se uhvatila patina od zrenja ukrašavaju prirodni vijenac cesti. Tu i tamo strči poneki grabić, a sve to pobjelilo pod slojevima prašine, koju danima podižu Čepelovi kamioni sa građom i autobus iz Livna, jedini koji je prolazio tom cestom, stižući u grad svakog dana predveče. Od ceste pa sve do kuća u Marićima, leži livada pod djetelinom.Uz kuće su bašte i pokoje stablo trešnje, kajsije i praske. Lijeva strana ceste bila je malo drugojačija. Ona je sva zarasla u poljsku travu, sa prokopanim plitkim kanalom duž ceste. Iza nje su brojne ograde oivičene žbunjem, šiblljem i niskim stablima, sa kojima su razdijeljeni livade, polja sa kukuruzom i vinogradi. To zemljište uz cestu je bilo uvijek nekako vlažno, te se sticao dojam da pod njim neprestance luta ponikva. Na kraju, pritjeran do ceste, taj komad zemlje, biva zatvoren sporednim putem, koji se sa te strane odvaja i ide dalje prema poljima. Pred tim raskršćem, nalaze se dva ogromna stabla, koja su se nadvila nad duguljstom prizemnom, kamenom kućom, smještenom tik uz cestu. Pred tom kućom često su bauljala sitna, goluždrava, dječica. Oko njih su uvijek, u poslu, žurile nekakve krupne žene, sa jakim nogama, golih listova i zasukanim rukavima platnenih košulja, dok je ispred kuće znao povazdan sjediti ćutke jedan starac, gologlav i osamljen, pušeći na lulu.
Sa druge strane od tog sporednog puta, također pored ceste, u bujnim krošnjama starih stabala, skrivala se jedna velelebna građevina. Bila je to velika, bijela, dvokatnica, čiji crveni krov ju je isticao u boji neba i ševara iza nje. Njeni spoljni zidovi, sa pokoricom od gleđosanog maltera, kakav se nekada sreće samo u bogatim gospodarstvima, stvarali su izdaleka dojam raskoši. Sa te strane kuće okrenute prema crkvi, bila su dva reda velikih prozora, sa masivnim drvenim škurama. Oko prozora i ulaznih vrata, bili su uzidani ukrasni štokovi od bijelog kamena sa Visa, što je još većma isticalo ljpotu te kuće, ističući njenu gracioznost. Kuća je bila sazidana tako da je svojim dužnim stranama
okrenuta u pravcu sjevera i juga. Prema sjeveru bilo je pročelje. Svi prozori i glavni ulaz, bili su na toj strani. Sa suprotne njene strane, na cijelome zidu, bio je samo jedan maleni prozor. Iz toga detalja lako se mogla naslutiti prvotna funkcija te vile podignute u poljima, daleko van grada. Njeno dvorište, koje je također bilo sa sjeverne strane kuće, pružalo je u ljetnjim danima obilje debele hladovine. Gledano sa distance, ono je prije podsjećalo na uzdignutu i prostranu teracu, opasanu stupovima od bijelog mramora, na koju se sa ceste dolazilo kamenim stepenicima kroz kapiju od teškog željeza. Ta teraca je svojom dužinom nadilazila površ ispred kuće i gotovo ulazila u samu cestu, koja baš tu savija, kao da se na taj način uklanja od masivnosti same kuće. Na tom kraju, kako se činilo, teraca se završava skulpturom od drveta hiper realističkih dimanzija. Tek prišavši posve blizu kući, uviđa se da je tu riječ o jednom običnom deblu stabla, kome su davno posječene grane, te je od njega ostao samo patrljak sklon truljenju. Motreći tu kuću iz daleka, njen impozantni volumen, okoliš u kojemu je bila situirana, njeno uranjanje u rubni ambijent grada, svi ti elementi momentalno navješćuju jedno prijašnje doba, u kojem je ta kuća, podignuta van grada, služila uprav kao ljetnjikovac negdašnjih veleposjednika, prvih gradskih bogataša.
Prilazeći toj kući sasma blizu, sa sjevera, otkriva se njeno pravo stanje, baš kao i po pitanju umišljene skulpture iz dvorišta. Najprije, sama ta kuća, ali i sav prostor okolo nje, bili su obavijeni nekakvom naročitom tišinom. Nije bilo čak ni mirisa od kužine da bi lebdjeli uokolo nje. Došavši sasma blizu kući osjećalo se da je tu vrijeme stalo. Ni krov, koji je prosto blistao iz daleka, nije unosio više ni trun vedrine u izgledu te kuće. Sad nešta zagasitijeg tona, crijep vlagom natopljen, imao je po sebi uočljive mjestimično polupane komade. A pred kućom, danima, nije se moglo zateći živog čeljadeta. Prolaznik se nije mogao oteti dojmu da t u u istinu nitko nikada nije ni živio, a ako li jeste, onda ili to bilo davno ili danima niko nije izlazio vanka. Naročito ljeti, slika te kuće je bivala više nekako ubetna nego li tajanstvena. Svi prozori i ulazna vrata bili su uvijek otškrinuti, kao da je riječ o kakvom prolaznom, trenutačno praznom konačištu. Iz rupa od vrata i prozora izbijala je teška hladovina, mrak i ustajalost zraka unutrašnjosti kuće. Iz nutrine, tišina i tajnovitost njenih soba i hodnika, nahrupljivali su na pustu teracu sa nekakvom naročitom snagom, plaveći je i ostajući rasprostrti dugo po njoj.. Njeno pročelje, izdaleka blistavo, bilo je u stvari prošarano udubljenjima, za koje sa moglo zaključiti da potiču od zalutalih kuršuma i granata prijašnjeg rata. Škure su stajale napola izvaljene, sa izbljedilom, ispranom farbom i sa slomljenim, ili nedostajućim prečkama. Razmaknute ili dopola privučene, viseći bezživotno uz kuću, kao da godinama spavaju u tom istom položaju. U ogradi od terace, koja to u stvari nije nego je gustjerna pod pločom od betona, nema nikakvog reda mramornih stupova, nego obični, goli, oronuli zid, koji se lagano i dalje obrušava. Pored ulaza u kuću stoji prazna žardinjera, u kojoj nekada možda bio oleander a sada samo zadržava ustajala kišnica. Na ploči od gustjerne razbacane, dječje igračke: tricikli bez jednoga točka, lopta, plastična kolica od igračaka i razne kantice bez ručki, zatim jedna banja, također od plastike, izvrnuta naopako, i još ponešto starog kuhinjskog inventara, sve to tako ostavljeno stoji na sredini tog neobičnog prednjeg dvorišta. Po onoj, od ceste daljoj ivici njenog prednjeg zida, nije se pentrala nikakva živopisna puzavica, nego je tu bilo ogoljeno stablo stare smokve, sa nekoliko kržljavih grana, skoro bez lišća. Pa i čempresi iza kuće nisu bili vitki nego prije umorni, od vremena davno prestali sa rastom. Prolazeći pored te kuće kroz dugi niz godina,
primjećivano je njeno sve veće zapuštanje. Kao da su je za isto to vrijeme polagano napuštali svi njeni stanari, pa je tako kuća na koncu ostala pusta. Ostavljajući je iza sebe prolaznik je bio u dojmu da je ta usamljena kuća još davno prepuštena zaboravu.
Kako je vrijeme prolazilo skoro se zaboravilo na tu kuću. Ali, kad god bi se išlo toj kući bilo je puno iščekivanja da tamo netkoga jedanput ipak bude bilo. A onda, prolazeći pored te ruševne kuće, njena praznina i pusta, hladnoćom ispunjena teraca, bude u nama tugu jer smo se nadali njenoj ljepoti i životu, a zaticali uvijek samo pustoš i zamor koji pritišće, posvud uokolo nje.
O toj velikoj kući na osami u Kninskom Polju nije se puno pričalo, znalo se samo toliko da je bila Arapovića kuća.

kolovoz / avgust 2010.
Post Reply