ABCCCDDzDjEFGHIJKLLjMNNjOPRSSTUVZZ
Posted: Wed Jul 11, 2012 12:24 pm
Ajde da ozivim sliku na neke ljude,mjesta,predmete i pojmove koji mi se vrzmaju po glavi,ali po abecednom redu.Ovo su samo na brzinu nabacana sjecanja,o svakom ovom "slovu" bi se mogla napisati knjiga,pa i vise.To ce vjerovatno netko i napraviti jednog dana,prije nego sve pozaboravljamo.
Atlagica most
Do 63. sam stanovao iza Atlagica mosta.
Ostale su u sjecanju slike odlaska u skolu preko mosta,borba sa burom koja je cini se bas na tom mostu ludovala vise nego u drugom djelu grada,valjda zbog "vrata" koja su stvarala Ljubacka strana i tvrdjava sa Spasom.Bilo je dana kad ne bi isli u skolu jer nismo imali pri ruci nekog od starijih da nas prevedu preko mosta a mi nejaki i mali ni sa ciglom u turbi ne bi uspjeli oduprijeti se naletima bure.
Za nas klince osim okupljanja ispred nase zgrade (jer je na njoj bila rasvjeta a bio je betoniran i jedan dio,gdje su obicno popodne i predvece sjedili roditelji) mjesto okupljanja bio je i Atlagica most.Na mostu je postojala rasvjeta i asvalt tako da je to bilo idealno mjesto za bezbrizne bosonoge djecije igre i zezancije jer saobracaj vozila skoro da nije ni postojao.
Bobis
Ugostiteljska radnja koju je otvorio splitski "Bobis" u kuci Marka Grgica,na glavoj ulici,pored doma JNA.
Prvi lokal koji je licio na kafic ili je mozda i bio kafic.Nije se pustala muzika kao u kaficima (iako mi se cini da su postojali neki zvucnici) ali je atmosfera bila ugodna.Pogled na glavnu ulicu,setaliste i blizina kina,plesnjaka davali su mu veliki znacaj i zivost.Sjecam se da su tu radili teta Vinka i Marko (vlasnici lokala) i Cina.
Teta Vinka,gospodja,ljubazna i uvijek nasmijana,puna razumijevanja za svakoga i za ono djete sto je doslo po kolac i za nakresanog tipa sto trazi vinjak "na brzaka".Marko (ne znam zasto smo teta Vinku uvijek zvali "teta" a cika Marka samo Marko) je cesto radio u lokalu i znali smo stajati za sankom u zacenjivati kad bi doslo neko djete nesto traziti a Marko nervozan i mrgodan od sebe odbrusi nesto u svom stilu.
Jos su bolje baze bile kada bi subotom neka zena sa sela usla da mu proda neki svoj proizvod.Cina,vesela i okretna,uvijek nasmijana i spremna za salu,rodjena konobarica,bila je zastitni znak kninskog Bobisa.Miha (ili Zagreb,inace Mihajlo),radio je kao prevoznik (na posebnim rucnim kolicima sa dva tocka i znakom bobisa na njima),ustvari on je ujutro docekivao Marjan-expres i preuzimao posiljku za Bobis.A u posiljkama razni kolaci,keksi,bombonjere,sladoledi,bomboni ...
Sjecam se odlicne expreso kave sa slagom,a slag iz Ledo pakovanja (koji smo cesto uzimali umjesto sladoleda) pa onako leden polako se topi i daje ljep okus kavi.
Cirkus
Dolazili su kod nas u svim godisnjim dobima.Knin im je bio dobro mjesto prije odlaska na obalu u ljeto ili da prije zime a poslije sezone na obali uberu jos koju paru.
Cirkusom smo nazivali svaki vid zabave koji je pljenio paznju,djece,odraslih i vojnika kojih je u Kninu bilo u velikom broju.Cesto su to bili samo "zabavni parkovi" sa ringispilom (zaboravio sam i kako se kaze) i drugim aparatima za mamljenje para.Stolni nogomet,dzuboks,automati za vadjenje cigareta,streljane sa mirisljivim ruzama od krem-papira u raznim bojama sa pozlatama,pa rusenje cakica sa krpenim kuglama.Nisam se mogao nagledati onih kutija americkih cigareta,to je bio san snova,SF ...
Prvi ringispili su se vrtili rucno,gazda odredi klince koji ce ici gore na vrh da vrte u krug i za nagradu dobiju da se voze dok drugi okrecu i tako u krug.Poslije su dolalazili sve veci i moderniji ringispili sa "letecim" stolicama na kojima su sjedili odvazni klinci ili djevojka i momak na stolici iza nje pa bi upravo izgledala leteca a tek kad bi sjeli vojnici.
Rijedje su dolazili "pravi" cirkusi sa predstavom u kojoj bi sudjelovali zongleri,madjionicari,akrobaticari,komicari,zivotinje ...
Tada su se trazili nacini kako uci na predstavu jer smo pokusavali na svaki nacin da gledamo sto vise predstava iako je bio isti program.Nekad se plati karta,nekad pomognes nesto ljudima iz cirkusa,nekadse "upadne" u guzvi ili ispod satora a najcesce ostanemo "visiti" naokolo.
Cantruni
"Cantruni" ili lubenice su u ljeto stizale u nas grad kamionima ili zeljeznicom.Ako smo se zadesili oko pijace ili oko "lampe" kad su stizali u grad obicno bi nas vlasnici pitali da im pomognemo istovariti jer su dovozili na tone robe i bez dosta ruku puno bi im vremena trebalo da to sami istovare.Poslje obavljenog posla bili bi placeni sa lubenicama koje smo jeli kod zidica ili gimnazije u nudili prolaznike.Istim tim lubenicarima smo se nocu prikradali,dok su od umora shrvani zaspali na vrpi
od "cantruna",sa namjerom da im ukrademo koji komad i smugnemo na uobicajeno mjesto gdje bi uz cerekanje i zezanciju budili usnule gradjene.
Sjecam se price da se Struco (ili neko drugi) prisuljao do usnulog trgovca i stao razgledati koji komad da mazne,oko mu je zapalo za jedan "cantrun" koji se nalazio ispod glave od lubenicara.Prisao mu je polako,podigao glavu,izvukao "cantrun",spustio glavu i kliznuo u noc.Ako je bilo gusto pri bjezanju koristio se Retelov portun jer si brzo bio na
rivi u mraku i lako si mogao uteci posto si bolje poznavao predio.
Poznati su bile benkovacki "cantruni" sa karakteristicnim sarama i oni drugi skroz tamno zeleni koji su stizali iz unutrasnjosti,ne mogu se sjetiti iz kog kraja,mozda okolina Banja luke.
Ako si uzimao lubenicu (za pare) onda si izabrao onu koju si provjerio stiskajuci je kraj uha i zatim dao trgovcu da je otvori,praveci trokut na njoj,uzorak se koristio za viditi boju i za probati.
Da ne zaboravim i sjemenke (spice) od lubenica,sa njima smo se takmicili u bacanju u dalj.Vlaznu spicu stavis izmedju palca i kaziprsta i stisnes a ona vrci otprilike par metara.Druga disciplina je bila izbacivanje spice iz usta pa ko dalje.
Cela
Danas je sisanje na "celu" u modi,nekad se to radilo zbog usiju koje su se cesto znale pojavljivati kod skolske djece ili iz ekonomskih i prakticnih razloga.Osisas se na "celu" (nulu,nularicu,celenku...) i miran si do sljedeceg ljeta.Tako gole glave svak moze procitati sa tvoje "tintare" jesi li bio za djavla jer su izasli na vidjelo svi tvoji oziljci i ogrebotine sto si ih zaradio negdje u nekim okrsajima ili nestaslucima.
Ako si se osisao na "celu" znao si sta te sljeduje kada se pojavis u drustvu ili skoli.Padale su poznate "cvrge",malo ko da je prosao pored tebe a da ti nije opalio "cvrgu".Bilo je majstora (obicno oni stariji) koji su udarali "cvrge" tako jako da su suze vrcale a mjesto gdje te pogodi cijeli dan je bridilo i boljelo na dodir.
I tih "cvrga" je bilo razlicitih od onih "krvnickih" koje su se pravile kada srednji prst zategne iza palca i odapne,do onih "gadnih" kad srednji prst nategne sa drugom rukom prema unazad pa odapne do onih "bratskih" kad kaziprst nategne iza palca i otpusti.
Dinarino igraliste
Upoznao sam "Dinarino" igraliste 63. godine i od tada smo bili sastavni dio jedno drugog,narednih desetljeca.Cesto smo kao klinci provodili sate i sate igrajuci loptu,karte,praveci kule od kartona (koji smo uzimali sa otpada od samoposluge) ili samo onako zavaljeni u susnju,
vatajuci zavjetrinu u suncanom zimskom danu i puckajuci nase prve cigarete.Malo koji klinac iz grada da nije dolazio na igraliste da se okusa u Dinarinoj nogometnoj skoli.Talentirani pioniri su ostajali i nastavljali sa treninzima a ovi drugi,antitalenti,u koje sam i ja spadao su se i dalje motali po igralistu pomazuci Mili a poslje i Jovi koji su bili Dinarini "oruzari".Vjerovatno postoji
naziv ali ja ne znam kako se zove trava koja je rasla po dinarinom igralistu.Pruzala bi se po metar/dva od korjena i prekrivala zamlju i sitno kamenje na povrsini igralista.Dobijao se utisak kad gledas iz daleka da je igraliste travnato ali kad panes,pa se pruzis po onoj travi onda vidis da si upravo 'pobranao" teren.To najbolje znaju generacije Dinarinh igraca koji su igrali na tom terenu.Bila je to bas "ljekovita" trava,iako nije spadala u tu vrstu.
Igraliste je bilo popularno mjesto za kockanje (po pare).Nekad se znalo naci i po par "vrpa" na kojima se igralo na karte,obicno se igrao bankuc,poker ili anjc,rijedje maus ili koja druga igra.
Na 'vrpama" je bilo osnovaca,srednjoskolaca,odraslih besposlicara i tako tih tipova.Znala je i milicija intervenisati jer su vjerovatno komsije prijavile ove nase protuzakonite radnje.Jedne prilike su blokirali igraliste i koliko nas se naslo na igralistu potovarili u dvi marice i odvezli u stanicu milicije (staru).
Tamo je palo slikanje,uzimanje podataka ,otisaka i svecano otvaranje kartoteke (dosijea).Pala je poneka "odgojna",a koga je dopao Cerovac sa onim "spicokama" broj 46,malo se duze cesao.
Poslje su posjecene topole oko igralista pa je igraliste okrenuto na istok-zapad,dobilo je novi izgled sa atletskom stazom i ostali terenima za atletiku i mali nogomet,rukomet,odbojku i kosarku,klubske prostorije i pomocno igraliste.
Igraliste se koristilo za obuku i takmicenja osnovaca,srednjoskolaca,vojske i ostalih sportskih drustava i drugih gradskih svecanosti
i proslava.
A i sami gradjani su nasli svoj kutak za balote koji je bio najposjeceniji dogadjaj poslje Dinarine utakmice.Svakodnevno se tu skupljalo po 50 i vise gradjana koji su uzivali u igri ili samo u promatranju odajuci za bulinom,zanovjetajuci i provocirajuci sto je znalo igrace dekoncentrisati ali uvijek u nekoj granici da ne dodje do sukoba.Onaj ko izgubi mora bi se "poklepiti po usima" a pobjednici i publika su uzivali u provociranju.
Cuven je bio Markov gest kad bi pobjedio,popeo bi se na obliznji kamen i vikao da ga svi cuju : "Lika rani konja i junaka,Dalmacija Sirinica Marka".
Dzuboks
Jedini dzuboks "sezdesetih" nalazio se u domu JNA.Postavljen u restoranu,ujedno sali za ples i zabave,uza zid,kod bine za muziku.Znali smo sate i sate provoditi "ciceci" pored njega ubacujuci sitnis,slusajuci muziku,raspravljajuci o nekim stvarima kojih se nikako ne mogu sjetiti,
koje su onda vjerovatno izgledale ozbiljne.
Kad bi ponestalo sitnisa cekali bi da neko naidje i ubaci novcic,pokusavajuci ga nagovoriti da ubaci nesto po nasem izboru.
S'obzirom kakav su kriterij imali u domu JNA (nista japanke,farmerice,kratke gace i takvi fazoni),izbor muzike u dzuboksu,za divno cudo, je bio na razini muzike koju su slusali mladi i po drugim zabavama i popularnim radio emisijama.Ploce (singlice) su bile birane od domace zabavne,pop domace i strane.Ne mogu se sjetiti da li je bila koja narodna "singlica",mislim sa narodnom muzikom.Netko mi je rekao da je vojnik koji je tada radio po tom pitanju "obrlatio" (zamolio) odgovornog starjesinu da postavi ploce po svom izboru i na nasu srecu on je bio poklonik muzike koju smo i mi rado slusali.
Od svih tih pjesama,a bilo ih je oko 25-30,meni su ostale u sjecanju "Sitting on the dock of the bay" Otis Reddinga i "Oh well" Fleetwood Mac.
Poslje nekog vrenena smo "prokljuvili" da dzuboks moze svirati,ne samo na odredjenu kovanicu,nego i na kovanicu od 5 para,malu kovanicu cini mi se neke bakreno-kafene boje,samo je malo pritisnes prije nego je spustis u otvor i ona dobije ubrzanje,upane u odredjeni prostor i krene muzika,pod uslovom da si pravilno ubacio.Sta se u automatu dogadjalo da je "palio" na tu foru ne znam.Takodjer smo koristili i tanku zicu koja je bila savijena na vrhu,uvuces je u otvor i znalacki malo prodrmas,potrazis neki dio gdje se zakaci i povuces prema gore,po zavrsetku brzo izvuces zicu i sakrijes ispod jakete ili kosulje da te ne primjeti dezurni vojnik ili oficir.
Djakonije
Djakonijama ili drangunlijama su se zvale,ako se ne varam,sve male nevazne stvarcice a ipak zgodne za upotrebu i cesto vidjene na nekomu ili necemu.Ako ti je trebalo nesto u tom smislu znao si gdje ces otici,pravac donji dio grada,kod znanog Dusana-Cice Simica.
Nekadasnji kiosk (trafika) za cigarete i novine (pored ljeve platane na skretanju za rivu) preuredio je Cica u svoju malu radnju gdje je prodavao svakojake djakonije.Lasncice,narukvice,mindjuse,satove,kaise za satove i za gace,naocale,franje,djecije pistolje,pistaljke,snale za kosu,prscenje,igle...,ma ne mozes nabrojati koliko je toga bilo.Nije bio dovoljan izlog na kiosku,nego bi Cica izbacio jos i pomocni stol na kojem su se bljestale sve te plasticne ili staklene djakonije,boje zlata,srebra,crvene boje,zelene,zute,plave,sarene...,svih boja i dezena,nema da nema (moze samo da nestane).Najbolje se prodavalo kada je subota,koji svetac ili pazarni dan.Ako bi se koje djete zaletilo i "capilo" koji komad od izlozene robe,nije Cica pravio veliku galamu, imao je razloga.
Uz djakonije vrtio se tu u pocetku i vrtuljak a poslje i pokoja deviza,ako je trebalo.Sve se znalo u ono doba i nisu nikom smetale ni djakonije,ni vrtuljak ni pokoja deviza.
Elektro materijal
Prvu bolje opremljenu,specijaliziranu radnju za "tehnicku robu" dobili smo sezdesetih kada je izgradjena stambena zgrada za vojna lica
preko puta zidica.U prizemlju te zgrade nalazile su se dvije Dinarkine trgovine koje je dijelio ulaz u zgradu.Sa ljeve strane se nalazila predavaonica radio i tv aparata,gramofona,ploca,tv i radio antena ...,sa desne se nalazila trgovina "bijele tehnike",frizideri,ves-masine,sporeti,bojleri ...
Prva prodavaonica je imala vanjske zvucnike tako da se cesto cula muzika i prekoputa na zidicu.Poslovodja je bio Jovo Radic i ako si kupovao plocu mogao si traziti da je probas (poslusas),onda bi i prolaznici mogli slusati.Cesto smo sa zidica znali otici do prodavaonice zamoliti da nam pusti neku plocu po nasoj zelji,ako nije bilo guzve.
Trgovina je nudila veliki izbor domacih i stranih zabavnih i pop&rock traka,ploca,singlica i long play,takodjer i veliki izbor narodnih pjesama od kojih su najslusanije i prodavanije bile ploce Jovice Nonkovica,kninskog izvodjaca narodnih pjesama.
Borovnica (ako se ne varam,primam ispravku) bio je poslovodja druge prodavaonice u kojoj je sve bilo po koncu,cisto i bjelo,kao sto dolikuje novoj prodavaonici "bijele tehnike".Manje zanimljiva i ineresantna za nas mladje tako da smo tamo rjetko ulazili,skoro nikako.
Trgovine su imale duzinom visoko ostakljene izloge tako da si vidio sta i tko se unutra nalazi sto je razlog vise da se ne ulazi u trgovine bez potrebe.
Fortica
Razne su vojske protutnjale nasim krajem,zadrzavale se neko vrijeme i u tom svom boravku u Kninu trazile siguran zaklon za svoj boravak.Svi su ga nalazili na brdascu Spas povise danasnjeg grada.Gradili su i dogradjivali taj prostor povise grada davajuci mu nazive na svom jeziku.Fortica (ital. Fortezza-mala utvrda) je naziv koji se zadrzao kod Kninjana do danasnjih dana.
Na Fotici ili tvrdjavi (ne znam porijeklo rjeci),kako smo je jos zvali,je prostor na kojem su odrasle generacije i generacije Kninjana.Njoj smo se penjali kad smo se kao mala djeca igrali indijanaca i kauboja ili partizana i njemaca,brali prva jaglace,ljubicice ili jorgovan za majke ili uciteljice,brali tek pozutjele tresnje ili zelene kajsije po tvrdjavi jer ako ih ne uberes ti ubratce ih "boricani" (grupa djecaka iz borica) pa cemo ostati praznih dzepova i majica u koje smo trpali nedozrelo voce.
Fortica i Bosket (suma ispod nje) su imala idealna skrovita mjesta gdje smo igrali karte,pusili prve cigarete i probali prvi alkohol,poslje su ta mjesta koristena za tajne sastanke sa simpatijama.
Penjali smo joj se i nocu,kad u gradu sve zatvori a Mome (Momir Maglov) signalom (upaljenim vanjskim svjetlom) daje znak,"ajmo sta se ceka,gitara zove".Colja je gitaru drzao objesenu na zidu restorana i ako se nije bilo raspolozeno za pjesmu "bacili" bi na karte.Cesto se znalo otici u ribu ili zabe i donjeti kod Mome da spremi,sta je on rado cinio jer smo dosta puta znali biti jedini gosti.Kada bi i on stavio "kljuc u bravu" ne rijetko bi ostajali na tvrdjavi do zore uz pjesmu,razgovor ili strastveni zagrljaj.
E,onda je Mome prebacen u "Balkan",zamijenio ga je neki novi sef,koji nije znao "obicaje",pa je jedno vece,kada je htjeo zatvoriti restoran jer ce ponoc,a mi jos nismo preigrali (briskulu i tresetu) za pice koje smo potrosili,nazvao miliciju.Dosla patrola (Pero i jos jedan),sef im objasnio i onda mi rekli svoju pricu,da preigravamo,milicioner Pero pravicno i znacajno rece "neka preigraju".
Poslije je napravljen "zog" za balote i najzanimljivije partije su padale kad se smraci.Na zogu nije bilo rasvjete pa posto su ekipe obicno bile vec dobro "zagrijane",nije se moglo prekinuti nego bi se bule zamota u papir i zapalio da bi se imao ikakav orjentir,a tek kad bi se isli punti prebrojavati,galama da se u gradu culo.
Cesto si,lutajuci tvrdjavom,sretao nase Kninjane kako sa porodicom ili gostima sa strane,setaju forticom objasnjavajuci im okolinu ili pricajuci im price o istoriji naseg kraja.
Gostiona Ozegovic
Vjerujem da postoji ne mali broj Kninjana,koji nisu imali potrebu da idu u donji dio grada,pogotovo kada je otvorena nova pijaca i kafici u gornjem gradu.Samim tim nisu ni znali,kako Stiv rece za "boemski kvart" koji se nalazio od Pravoslavne do Katolicke crkve.Biser od tih par gostiona,krcma,kafica,konoba,bila je Gostiona Ozegovic.Gostiona je bila vlasnistvo Petra-Pese Ozegovica,uglednog kninskog ugostiteljskog radnika.Dok je drzala kuvana jela,gostiona je bila posebno posjecena zahvaljujuci velemajstoru kuhinje,gospodinu Madzaru.Imala je svoju pecaru u dvoristu i u ljetnom periodu tesko se moglo odoliti mirisu ili zvuku kasapa dok udara po panju.Sve to imale su i neke druge gostione u kninskom kraju i sirom Juge,medjutim ambijent je ono sto daje dusu jednom lokalu a dusu i zivot ovoj gostioni davali su gazda Peso sa suprugom Milkom,osoblje i gosti koji su dolazili u lokal na "svakodnevnu prozivku".
Vjerujem da bi mnogi od njih,kad bi ulazili u gostionu pogledavali kraj vrata gdje su im papuce i topli kucni dzemper,jer je atmosvera uvijek bila prijatna i nekako domaca.Znalo se u danu vise potrositi alkohola nego u deset drugih lokala skupa ali nikad nije doslo do izgreda.Znalo se cuti do hotela kad se vodi neka rasprava o puntima na karte ili balote ali nikad sa psovkom ili uvredama.Zavrsilo bi se uvijek nekom salom ili smijehom uz nazdravljanje i novo narucivanje.
A kad krene pjesma,prozori lagano vibriraju a zavjese se priljube uz njih od pustih decibala i maligana.Takodjer se znalo zapjevati i "sotto voce",u po glasa,uz pratnju gitare.Sve to imale su i neke druge gostione u kninskom kraju i sirom Juge,medjutim ambijent je ono sto daje dusu jednom lokalu,a dusa ovog lokala i naseg Knina su bili ljudi koji su se povrh svega sastajali jednom godisnje,zauzimali vec zauzeti lokal i slavili svoj dan,dan "40 Velicanstvenih".Tog dana su se svi abonenti odazvali i dosli na proslavu,vidjeni Kninjani,od doktora,pravnika,inzinjera,privatnika,vatrogasaca,radnika,sluzbenika,penzionera ...Cijelu noc bi se jelo i pilo uz pjesmu i zamor.
Danas bi oni bili prozivani za diskriminaciju,jer osim gazdarice i konobarica (Milena i Likic-ke) svi prisutni su muskog pola.Buco i Milan su napravili karte (za briskulu) sa likovima 40 velicanstvenih koje su bile uokvirene i krasile zid gostione.
Kad sve ovo spojis to nije imala niti jedna gostiona u kninskom kraju ili sirom Juge.Na zalost sve dobro brzo ode,tako i "Velicanstveni" sa svojom gostionom polako napustaju ovaj svijet i odlaze u tisinu i zaborav,kao i druzenja i pjesma koja ih je krasila.
Herbarij
I dan danas kad se sjetim skolskih herbarija,nasmijem se od srca.Ako ste zaboravili ili niste nikad ni culi za taj pojam to vam je fascikla ili folder od tvrdoga kartona koji je bio povezan na dva mjesta kurdelom i ona je ujedno bila provucena da se ta fascikla mogla povezati.U nju su se stavljali listovi papira,formata A4 a na te listove su se ljepile sasusene presovane biljke.Te biljke su bile vec odredjene po knjigama i ucenici su ih trebali naci u prirodi,ubrati,staviti pod neki teski predmet (presu) i kad se osusi zaljepiti na odredjeni list papira na kojem je bio napisan naziv biljke i nesto ukratko o njoj.
E,sad oni vredni i vredniji bi to tokom godine uredno popunjavali a oni ljeni i ljeniji (kampanjci) bi to pokusali,kao i obicno,skupusiti sve u zadnjih dan/dva.Mozete zamisliti nasto su izgledale te biljke ubrane tek jucer,onako zelene,jos pune soka koji se razljeva po papiru.
Bilo je slucajeva da su neki "najhrabriji" brali biljke oko skole,prije pocetka nastave i jos sa zemljom na korjenju stavljali ih u herbarij i donosili na pregled.Sjecam se da se i nastavnik smijao tim nasim naivnim pokusajima da ga izvaramo,sve onako koristeci u ono vreme dozvoljene pedagoske mjere.Za razliku od tih,neki su herbariji bili prava riznica biljki sakupljenih sa uredno napisanim podatcima i propisno spresovanim,mala enciklopedija.Obicno su djevojcice imale tako dobro uradjene herbarije.
Izvidjaci-
Izvidjace i izvidjacku organizaciju sam upoznao kada sam preselio kod igralista Marsala Tita 63.Prostorije koje smo zvali
"sala izvidjaca" a i poslje kada je preselila u gornji dio grada (zgrada JZ9).
Predpostavljam da sam se uclanio preko sestre,posto je starija, i njenih prijateljica Kate i Mire,a one predpostavljam
preko Sutjeske ciji je brat Rade i sestra Radojka,takodjer stariji od nje,bili takodjer clanovi izvidjaca.
Tako je to islo,po rodu,prijateljstvu,simpatijama i raznim drugim putevima postajalo se izvidjac.Malo tko da nije bio u
izvidjacima,tacnije u Odredu izvidjaca "Bosko Zunic",po imenu od narodnog heroja koji je poginuo u ratu.
Svi koji su volili druzenje i "avanture" odlazili su u izvidjace i sa njima odlazili na izlete,kampove,logorovanja,
ljetovanja,zimovanja,takmicenja...
Kao mali "poletarci i pcelice" ucili pjesme i neke osnovne izvidjacke zakone i vjestine.kada smo porasli i postali
"izvidjaci i planinke" svladavali smo tehnike orjentisanja u prirodi,signalizaciju sa zastavicama,prvu pomoc,brzo
podizanje satora,prezivljavanje u prirodi...
Odlazak na ljetovanje sa izvidjacima je bio dogadjaj za cijeli grad,jer mnogi su tada prvi put odlazili na duze od kuce
a starjesine su im bili obicno nesto stariji od samih njih.Teta Jela Bakmaz (zvali smo je Goca Jela ?) je cesto isla kao
kuharica tako da nije falilo i domace spize.
Sala izvidjaca je bila jedina javna prostorija u kojoj su se mladi okupljali uz druzenje,igre (sah,stoni tenis,covjece ne
ljuti se,domine...),poslje su imali gramofom i cini mi se TV.
Mislim da svi oni koji nisu imali priliku da budu clanovi odreda izvidjaca ostali su uskraceni za jedno bogatije i
potpunije djetinjstvo.
Evo u par rjeci sta o izvidjacima kaze Miroslav-Mika Antic :
Moda nijedan psiholog nece uspjeti da objasni zato su izvidaci listom dobri ljudi. Tu nema pravila, nema
recepta, tu postoji klima, neto to formira i svijest i savjest, neka posebna toplina, neka lijepa svjetlost u ocima.
Biti izvidac, to znaci u samom sebi biti zdrav, obican, praveden, sanjar, poeta i drug. U ovoj sveoptoj jurnjavi za
egzistencijom, u ovim ekscesima, koji tu i tamo zahvataju mlade, izvidaci su ona bijela, lijepa i cista strana mladosti.
Jogurt
Jogurt ili kiselo mljeko mogao si kupiti u mljecnom restoranu (na Desica raskrscu) gdje je radila Stipina zena (druge radnice,na zalost,ne mogu prepoznati),pa u samoposlugama,robnoj kuci i jos nekim trgovinama.Mogao si ga sam napraviti koristeci onaj kupovni kao "mustru" za kiselenje (ne znam koja je prava rijec za to),
sad ce neko reci "prava si ti mustra",mogao si i sa planine (Brezovac) sanjeti u teci od par litara,vozeci se u autu a da se ni kap vode ne napravi u njemu od drndanja po makadamu.
E,ali niti jedan se ne moze mjeriti sa onim iz Desica prolaza,gdje se nalazilo skladiste kninske mljekare.Nocni cuvar u tom skladistu bio je jedan covjek po imenu Lazo,i svaki put kad bi se zaglavilo do kasno (do pred zoru ili slicno) odlazili bi u prolaz kod dobrog Laze.Zazvali bi ga po imenu,onda bi on onako bunovan,zamotan u bundu pita "sta je klapci".Kad bi cuo da trazimo da nam da jogurta,da smo gladni,obavezno bi rekao da nema i da ne smije davati.Mi bi opet zatrazili moleci ga,onda bi se on okrenuo i iz skladista bi donio pune ruke jogurta.Uzivali smo u jogurtu koji nas je osvjezavao poslje pica i duvana.A dobri covjek Lazo bi se opet uvukao u skladiste,zamandalio vrata i nastavio u svom stilu,cuvati mljeko,jogurt i provjeravati brojno stanje ovcica koje veselo preskacu preko ogradice.
Nekad se znalo i zapjevati poslje tog ranog jogurta.Zamislite sliku idu momci sa jogurtom u ruci i pjevaju,veselo.
Svi su ti jogurti po gradu (a i sirom Dalmacije) dolazili iz "Lazinog skladista" ali okus onog iz Lazine ruke je nenadmasiv,sto se tice okusa i ugodjaja.
Nastavlja se.
Atlagica most
Do 63. sam stanovao iza Atlagica mosta.
Ostale su u sjecanju slike odlaska u skolu preko mosta,borba sa burom koja je cini se bas na tom mostu ludovala vise nego u drugom djelu grada,valjda zbog "vrata" koja su stvarala Ljubacka strana i tvrdjava sa Spasom.Bilo je dana kad ne bi isli u skolu jer nismo imali pri ruci nekog od starijih da nas prevedu preko mosta a mi nejaki i mali ni sa ciglom u turbi ne bi uspjeli oduprijeti se naletima bure.
Za nas klince osim okupljanja ispred nase zgrade (jer je na njoj bila rasvjeta a bio je betoniran i jedan dio,gdje su obicno popodne i predvece sjedili roditelji) mjesto okupljanja bio je i Atlagica most.Na mostu je postojala rasvjeta i asvalt tako da je to bilo idealno mjesto za bezbrizne bosonoge djecije igre i zezancije jer saobracaj vozila skoro da nije ni postojao.
Bobis
Ugostiteljska radnja koju je otvorio splitski "Bobis" u kuci Marka Grgica,na glavoj ulici,pored doma JNA.
Prvi lokal koji je licio na kafic ili je mozda i bio kafic.Nije se pustala muzika kao u kaficima (iako mi se cini da su postojali neki zvucnici) ali je atmosfera bila ugodna.Pogled na glavnu ulicu,setaliste i blizina kina,plesnjaka davali su mu veliki znacaj i zivost.Sjecam se da su tu radili teta Vinka i Marko (vlasnici lokala) i Cina.
Teta Vinka,gospodja,ljubazna i uvijek nasmijana,puna razumijevanja za svakoga i za ono djete sto je doslo po kolac i za nakresanog tipa sto trazi vinjak "na brzaka".Marko (ne znam zasto smo teta Vinku uvijek zvali "teta" a cika Marka samo Marko) je cesto radio u lokalu i znali smo stajati za sankom u zacenjivati kad bi doslo neko djete nesto traziti a Marko nervozan i mrgodan od sebe odbrusi nesto u svom stilu.
Jos su bolje baze bile kada bi subotom neka zena sa sela usla da mu proda neki svoj proizvod.Cina,vesela i okretna,uvijek nasmijana i spremna za salu,rodjena konobarica,bila je zastitni znak kninskog Bobisa.Miha (ili Zagreb,inace Mihajlo),radio je kao prevoznik (na posebnim rucnim kolicima sa dva tocka i znakom bobisa na njima),ustvari on je ujutro docekivao Marjan-expres i preuzimao posiljku za Bobis.A u posiljkama razni kolaci,keksi,bombonjere,sladoledi,bomboni ...
Sjecam se odlicne expreso kave sa slagom,a slag iz Ledo pakovanja (koji smo cesto uzimali umjesto sladoleda) pa onako leden polako se topi i daje ljep okus kavi.
Cirkus
Dolazili su kod nas u svim godisnjim dobima.Knin im je bio dobro mjesto prije odlaska na obalu u ljeto ili da prije zime a poslije sezone na obali uberu jos koju paru.
Cirkusom smo nazivali svaki vid zabave koji je pljenio paznju,djece,odraslih i vojnika kojih je u Kninu bilo u velikom broju.Cesto su to bili samo "zabavni parkovi" sa ringispilom (zaboravio sam i kako se kaze) i drugim aparatima za mamljenje para.Stolni nogomet,dzuboks,automati za vadjenje cigareta,streljane sa mirisljivim ruzama od krem-papira u raznim bojama sa pozlatama,pa rusenje cakica sa krpenim kuglama.Nisam se mogao nagledati onih kutija americkih cigareta,to je bio san snova,SF ...
Prvi ringispili su se vrtili rucno,gazda odredi klince koji ce ici gore na vrh da vrte u krug i za nagradu dobiju da se voze dok drugi okrecu i tako u krug.Poslije su dolalazili sve veci i moderniji ringispili sa "letecim" stolicama na kojima su sjedili odvazni klinci ili djevojka i momak na stolici iza nje pa bi upravo izgledala leteca a tek kad bi sjeli vojnici.
Rijedje su dolazili "pravi" cirkusi sa predstavom u kojoj bi sudjelovali zongleri,madjionicari,akrobaticari,komicari,zivotinje ...
Tada su se trazili nacini kako uci na predstavu jer smo pokusavali na svaki nacin da gledamo sto vise predstava iako je bio isti program.Nekad se plati karta,nekad pomognes nesto ljudima iz cirkusa,nekadse "upadne" u guzvi ili ispod satora a najcesce ostanemo "visiti" naokolo.
Cantruni
"Cantruni" ili lubenice su u ljeto stizale u nas grad kamionima ili zeljeznicom.Ako smo se zadesili oko pijace ili oko "lampe" kad su stizali u grad obicno bi nas vlasnici pitali da im pomognemo istovariti jer su dovozili na tone robe i bez dosta ruku puno bi im vremena trebalo da to sami istovare.Poslje obavljenog posla bili bi placeni sa lubenicama koje smo jeli kod zidica ili gimnazije u nudili prolaznike.Istim tim lubenicarima smo se nocu prikradali,dok su od umora shrvani zaspali na vrpi
od "cantruna",sa namjerom da im ukrademo koji komad i smugnemo na uobicajeno mjesto gdje bi uz cerekanje i zezanciju budili usnule gradjene.
Sjecam se price da se Struco (ili neko drugi) prisuljao do usnulog trgovca i stao razgledati koji komad da mazne,oko mu je zapalo za jedan "cantrun" koji se nalazio ispod glave od lubenicara.Prisao mu je polako,podigao glavu,izvukao "cantrun",spustio glavu i kliznuo u noc.Ako je bilo gusto pri bjezanju koristio se Retelov portun jer si brzo bio na
rivi u mraku i lako si mogao uteci posto si bolje poznavao predio.
Poznati su bile benkovacki "cantruni" sa karakteristicnim sarama i oni drugi skroz tamno zeleni koji su stizali iz unutrasnjosti,ne mogu se sjetiti iz kog kraja,mozda okolina Banja luke.
Ako si uzimao lubenicu (za pare) onda si izabrao onu koju si provjerio stiskajuci je kraj uha i zatim dao trgovcu da je otvori,praveci trokut na njoj,uzorak se koristio za viditi boju i za probati.
Da ne zaboravim i sjemenke (spice) od lubenica,sa njima smo se takmicili u bacanju u dalj.Vlaznu spicu stavis izmedju palca i kaziprsta i stisnes a ona vrci otprilike par metara.Druga disciplina je bila izbacivanje spice iz usta pa ko dalje.
Cela
Danas je sisanje na "celu" u modi,nekad se to radilo zbog usiju koje su se cesto znale pojavljivati kod skolske djece ili iz ekonomskih i prakticnih razloga.Osisas se na "celu" (nulu,nularicu,celenku...) i miran si do sljedeceg ljeta.Tako gole glave svak moze procitati sa tvoje "tintare" jesi li bio za djavla jer su izasli na vidjelo svi tvoji oziljci i ogrebotine sto si ih zaradio negdje u nekim okrsajima ili nestaslucima.
Ako si se osisao na "celu" znao si sta te sljeduje kada se pojavis u drustvu ili skoli.Padale su poznate "cvrge",malo ko da je prosao pored tebe a da ti nije opalio "cvrgu".Bilo je majstora (obicno oni stariji) koji su udarali "cvrge" tako jako da su suze vrcale a mjesto gdje te pogodi cijeli dan je bridilo i boljelo na dodir.
I tih "cvrga" je bilo razlicitih od onih "krvnickih" koje su se pravile kada srednji prst zategne iza palca i odapne,do onih "gadnih" kad srednji prst nategne sa drugom rukom prema unazad pa odapne do onih "bratskih" kad kaziprst nategne iza palca i otpusti.
Dinarino igraliste
Upoznao sam "Dinarino" igraliste 63. godine i od tada smo bili sastavni dio jedno drugog,narednih desetljeca.Cesto smo kao klinci provodili sate i sate igrajuci loptu,karte,praveci kule od kartona (koji smo uzimali sa otpada od samoposluge) ili samo onako zavaljeni u susnju,
vatajuci zavjetrinu u suncanom zimskom danu i puckajuci nase prve cigarete.Malo koji klinac iz grada da nije dolazio na igraliste da se okusa u Dinarinoj nogometnoj skoli.Talentirani pioniri su ostajali i nastavljali sa treninzima a ovi drugi,antitalenti,u koje sam i ja spadao su se i dalje motali po igralistu pomazuci Mili a poslje i Jovi koji su bili Dinarini "oruzari".Vjerovatno postoji
naziv ali ja ne znam kako se zove trava koja je rasla po dinarinom igralistu.Pruzala bi se po metar/dva od korjena i prekrivala zamlju i sitno kamenje na povrsini igralista.Dobijao se utisak kad gledas iz daleka da je igraliste travnato ali kad panes,pa se pruzis po onoj travi onda vidis da si upravo 'pobranao" teren.To najbolje znaju generacije Dinarinh igraca koji su igrali na tom terenu.Bila je to bas "ljekovita" trava,iako nije spadala u tu vrstu.
Igraliste je bilo popularno mjesto za kockanje (po pare).Nekad se znalo naci i po par "vrpa" na kojima se igralo na karte,obicno se igrao bankuc,poker ili anjc,rijedje maus ili koja druga igra.
Na 'vrpama" je bilo osnovaca,srednjoskolaca,odraslih besposlicara i tako tih tipova.Znala je i milicija intervenisati jer su vjerovatno komsije prijavile ove nase protuzakonite radnje.Jedne prilike su blokirali igraliste i koliko nas se naslo na igralistu potovarili u dvi marice i odvezli u stanicu milicije (staru).
Tamo je palo slikanje,uzimanje podataka ,otisaka i svecano otvaranje kartoteke (dosijea).Pala je poneka "odgojna",a koga je dopao Cerovac sa onim "spicokama" broj 46,malo se duze cesao.
Poslje su posjecene topole oko igralista pa je igraliste okrenuto na istok-zapad,dobilo je novi izgled sa atletskom stazom i ostali terenima za atletiku i mali nogomet,rukomet,odbojku i kosarku,klubske prostorije i pomocno igraliste.
Igraliste se koristilo za obuku i takmicenja osnovaca,srednjoskolaca,vojske i ostalih sportskih drustava i drugih gradskih svecanosti
i proslava.
A i sami gradjani su nasli svoj kutak za balote koji je bio najposjeceniji dogadjaj poslje Dinarine utakmice.Svakodnevno se tu skupljalo po 50 i vise gradjana koji su uzivali u igri ili samo u promatranju odajuci za bulinom,zanovjetajuci i provocirajuci sto je znalo igrace dekoncentrisati ali uvijek u nekoj granici da ne dodje do sukoba.Onaj ko izgubi mora bi se "poklepiti po usima" a pobjednici i publika su uzivali u provociranju.
Cuven je bio Markov gest kad bi pobjedio,popeo bi se na obliznji kamen i vikao da ga svi cuju : "Lika rani konja i junaka,Dalmacija Sirinica Marka".
Dzuboks
Jedini dzuboks "sezdesetih" nalazio se u domu JNA.Postavljen u restoranu,ujedno sali za ples i zabave,uza zid,kod bine za muziku.Znali smo sate i sate provoditi "ciceci" pored njega ubacujuci sitnis,slusajuci muziku,raspravljajuci o nekim stvarima kojih se nikako ne mogu sjetiti,
koje su onda vjerovatno izgledale ozbiljne.
Kad bi ponestalo sitnisa cekali bi da neko naidje i ubaci novcic,pokusavajuci ga nagovoriti da ubaci nesto po nasem izboru.
S'obzirom kakav su kriterij imali u domu JNA (nista japanke,farmerice,kratke gace i takvi fazoni),izbor muzike u dzuboksu,za divno cudo, je bio na razini muzike koju su slusali mladi i po drugim zabavama i popularnim radio emisijama.Ploce (singlice) su bile birane od domace zabavne,pop domace i strane.Ne mogu se sjetiti da li je bila koja narodna "singlica",mislim sa narodnom muzikom.Netko mi je rekao da je vojnik koji je tada radio po tom pitanju "obrlatio" (zamolio) odgovornog starjesinu da postavi ploce po svom izboru i na nasu srecu on je bio poklonik muzike koju smo i mi rado slusali.
Od svih tih pjesama,a bilo ih je oko 25-30,meni su ostale u sjecanju "Sitting on the dock of the bay" Otis Reddinga i "Oh well" Fleetwood Mac.
Poslje nekog vrenena smo "prokljuvili" da dzuboks moze svirati,ne samo na odredjenu kovanicu,nego i na kovanicu od 5 para,malu kovanicu cini mi se neke bakreno-kafene boje,samo je malo pritisnes prije nego je spustis u otvor i ona dobije ubrzanje,upane u odredjeni prostor i krene muzika,pod uslovom da si pravilno ubacio.Sta se u automatu dogadjalo da je "palio" na tu foru ne znam.Takodjer smo koristili i tanku zicu koja je bila savijena na vrhu,uvuces je u otvor i znalacki malo prodrmas,potrazis neki dio gdje se zakaci i povuces prema gore,po zavrsetku brzo izvuces zicu i sakrijes ispod jakete ili kosulje da te ne primjeti dezurni vojnik ili oficir.
Djakonije
Djakonijama ili drangunlijama su se zvale,ako se ne varam,sve male nevazne stvarcice a ipak zgodne za upotrebu i cesto vidjene na nekomu ili necemu.Ako ti je trebalo nesto u tom smislu znao si gdje ces otici,pravac donji dio grada,kod znanog Dusana-Cice Simica.
Nekadasnji kiosk (trafika) za cigarete i novine (pored ljeve platane na skretanju za rivu) preuredio je Cica u svoju malu radnju gdje je prodavao svakojake djakonije.Lasncice,narukvice,mindjuse,satove,kaise za satove i za gace,naocale,franje,djecije pistolje,pistaljke,snale za kosu,prscenje,igle...,ma ne mozes nabrojati koliko je toga bilo.Nije bio dovoljan izlog na kiosku,nego bi Cica izbacio jos i pomocni stol na kojem su se bljestale sve te plasticne ili staklene djakonije,boje zlata,srebra,crvene boje,zelene,zute,plave,sarene...,svih boja i dezena,nema da nema (moze samo da nestane).Najbolje se prodavalo kada je subota,koji svetac ili pazarni dan.Ako bi se koje djete zaletilo i "capilo" koji komad od izlozene robe,nije Cica pravio veliku galamu, imao je razloga.
Uz djakonije vrtio se tu u pocetku i vrtuljak a poslje i pokoja deviza,ako je trebalo.Sve se znalo u ono doba i nisu nikom smetale ni djakonije,ni vrtuljak ni pokoja deviza.
Elektro materijal
Prvu bolje opremljenu,specijaliziranu radnju za "tehnicku robu" dobili smo sezdesetih kada je izgradjena stambena zgrada za vojna lica
preko puta zidica.U prizemlju te zgrade nalazile su se dvije Dinarkine trgovine koje je dijelio ulaz u zgradu.Sa ljeve strane se nalazila predavaonica radio i tv aparata,gramofona,ploca,tv i radio antena ...,sa desne se nalazila trgovina "bijele tehnike",frizideri,ves-masine,sporeti,bojleri ...
Prva prodavaonica je imala vanjske zvucnike tako da se cesto cula muzika i prekoputa na zidicu.Poslovodja je bio Jovo Radic i ako si kupovao plocu mogao si traziti da je probas (poslusas),onda bi i prolaznici mogli slusati.Cesto smo sa zidica znali otici do prodavaonice zamoliti da nam pusti neku plocu po nasoj zelji,ako nije bilo guzve.
Trgovina je nudila veliki izbor domacih i stranih zabavnih i pop&rock traka,ploca,singlica i long play,takodjer i veliki izbor narodnih pjesama od kojih su najslusanije i prodavanije bile ploce Jovice Nonkovica,kninskog izvodjaca narodnih pjesama.
Borovnica (ako se ne varam,primam ispravku) bio je poslovodja druge prodavaonice u kojoj je sve bilo po koncu,cisto i bjelo,kao sto dolikuje novoj prodavaonici "bijele tehnike".Manje zanimljiva i ineresantna za nas mladje tako da smo tamo rjetko ulazili,skoro nikako.
Trgovine su imale duzinom visoko ostakljene izloge tako da si vidio sta i tko se unutra nalazi sto je razlog vise da se ne ulazi u trgovine bez potrebe.
Fortica
Razne su vojske protutnjale nasim krajem,zadrzavale se neko vrijeme i u tom svom boravku u Kninu trazile siguran zaklon za svoj boravak.Svi su ga nalazili na brdascu Spas povise danasnjeg grada.Gradili su i dogradjivali taj prostor povise grada davajuci mu nazive na svom jeziku.Fortica (ital. Fortezza-mala utvrda) je naziv koji se zadrzao kod Kninjana do danasnjih dana.
Na Fotici ili tvrdjavi (ne znam porijeklo rjeci),kako smo je jos zvali,je prostor na kojem su odrasle generacije i generacije Kninjana.Njoj smo se penjali kad smo se kao mala djeca igrali indijanaca i kauboja ili partizana i njemaca,brali prva jaglace,ljubicice ili jorgovan za majke ili uciteljice,brali tek pozutjele tresnje ili zelene kajsije po tvrdjavi jer ako ih ne uberes ti ubratce ih "boricani" (grupa djecaka iz borica) pa cemo ostati praznih dzepova i majica u koje smo trpali nedozrelo voce.
Fortica i Bosket (suma ispod nje) su imala idealna skrovita mjesta gdje smo igrali karte,pusili prve cigarete i probali prvi alkohol,poslje su ta mjesta koristena za tajne sastanke sa simpatijama.
Penjali smo joj se i nocu,kad u gradu sve zatvori a Mome (Momir Maglov) signalom (upaljenim vanjskim svjetlom) daje znak,"ajmo sta se ceka,gitara zove".Colja je gitaru drzao objesenu na zidu restorana i ako se nije bilo raspolozeno za pjesmu "bacili" bi na karte.Cesto se znalo otici u ribu ili zabe i donjeti kod Mome da spremi,sta je on rado cinio jer smo dosta puta znali biti jedini gosti.Kada bi i on stavio "kljuc u bravu" ne rijetko bi ostajali na tvrdjavi do zore uz pjesmu,razgovor ili strastveni zagrljaj.
E,onda je Mome prebacen u "Balkan",zamijenio ga je neki novi sef,koji nije znao "obicaje",pa je jedno vece,kada je htjeo zatvoriti restoran jer ce ponoc,a mi jos nismo preigrali (briskulu i tresetu) za pice koje smo potrosili,nazvao miliciju.Dosla patrola (Pero i jos jedan),sef im objasnio i onda mi rekli svoju pricu,da preigravamo,milicioner Pero pravicno i znacajno rece "neka preigraju".
Poslije je napravljen "zog" za balote i najzanimljivije partije su padale kad se smraci.Na zogu nije bilo rasvjete pa posto su ekipe obicno bile vec dobro "zagrijane",nije se moglo prekinuti nego bi se bule zamota u papir i zapalio da bi se imao ikakav orjentir,a tek kad bi se isli punti prebrojavati,galama da se u gradu culo.
Cesto si,lutajuci tvrdjavom,sretao nase Kninjane kako sa porodicom ili gostima sa strane,setaju forticom objasnjavajuci im okolinu ili pricajuci im price o istoriji naseg kraja.
Gostiona Ozegovic
Vjerujem da postoji ne mali broj Kninjana,koji nisu imali potrebu da idu u donji dio grada,pogotovo kada je otvorena nova pijaca i kafici u gornjem gradu.Samim tim nisu ni znali,kako Stiv rece za "boemski kvart" koji se nalazio od Pravoslavne do Katolicke crkve.Biser od tih par gostiona,krcma,kafica,konoba,bila je Gostiona Ozegovic.Gostiona je bila vlasnistvo Petra-Pese Ozegovica,uglednog kninskog ugostiteljskog radnika.Dok je drzala kuvana jela,gostiona je bila posebno posjecena zahvaljujuci velemajstoru kuhinje,gospodinu Madzaru.Imala je svoju pecaru u dvoristu i u ljetnom periodu tesko se moglo odoliti mirisu ili zvuku kasapa dok udara po panju.Sve to imale su i neke druge gostione u kninskom kraju i sirom Juge,medjutim ambijent je ono sto daje dusu jednom lokalu a dusu i zivot ovoj gostioni davali su gazda Peso sa suprugom Milkom,osoblje i gosti koji su dolazili u lokal na "svakodnevnu prozivku".
Vjerujem da bi mnogi od njih,kad bi ulazili u gostionu pogledavali kraj vrata gdje su im papuce i topli kucni dzemper,jer je atmosvera uvijek bila prijatna i nekako domaca.Znalo se u danu vise potrositi alkohola nego u deset drugih lokala skupa ali nikad nije doslo do izgreda.Znalo se cuti do hotela kad se vodi neka rasprava o puntima na karte ili balote ali nikad sa psovkom ili uvredama.Zavrsilo bi se uvijek nekom salom ili smijehom uz nazdravljanje i novo narucivanje.
A kad krene pjesma,prozori lagano vibriraju a zavjese se priljube uz njih od pustih decibala i maligana.Takodjer se znalo zapjevati i "sotto voce",u po glasa,uz pratnju gitare.Sve to imale su i neke druge gostione u kninskom kraju i sirom Juge,medjutim ambijent je ono sto daje dusu jednom lokalu,a dusa ovog lokala i naseg Knina su bili ljudi koji su se povrh svega sastajali jednom godisnje,zauzimali vec zauzeti lokal i slavili svoj dan,dan "40 Velicanstvenih".Tog dana su se svi abonenti odazvali i dosli na proslavu,vidjeni Kninjani,od doktora,pravnika,inzinjera,privatnika,vatrogasaca,radnika,sluzbenika,penzionera ...Cijelu noc bi se jelo i pilo uz pjesmu i zamor.
Danas bi oni bili prozivani za diskriminaciju,jer osim gazdarice i konobarica (Milena i Likic-ke) svi prisutni su muskog pola.Buco i Milan su napravili karte (za briskulu) sa likovima 40 velicanstvenih koje su bile uokvirene i krasile zid gostione.
Kad sve ovo spojis to nije imala niti jedna gostiona u kninskom kraju ili sirom Juge.Na zalost sve dobro brzo ode,tako i "Velicanstveni" sa svojom gostionom polako napustaju ovaj svijet i odlaze u tisinu i zaborav,kao i druzenja i pjesma koja ih je krasila.
Herbarij
I dan danas kad se sjetim skolskih herbarija,nasmijem se od srca.Ako ste zaboravili ili niste nikad ni culi za taj pojam to vam je fascikla ili folder od tvrdoga kartona koji je bio povezan na dva mjesta kurdelom i ona je ujedno bila provucena da se ta fascikla mogla povezati.U nju su se stavljali listovi papira,formata A4 a na te listove su se ljepile sasusene presovane biljke.Te biljke su bile vec odredjene po knjigama i ucenici su ih trebali naci u prirodi,ubrati,staviti pod neki teski predmet (presu) i kad se osusi zaljepiti na odredjeni list papira na kojem je bio napisan naziv biljke i nesto ukratko o njoj.
E,sad oni vredni i vredniji bi to tokom godine uredno popunjavali a oni ljeni i ljeniji (kampanjci) bi to pokusali,kao i obicno,skupusiti sve u zadnjih dan/dva.Mozete zamisliti nasto su izgledale te biljke ubrane tek jucer,onako zelene,jos pune soka koji se razljeva po papiru.
Bilo je slucajeva da su neki "najhrabriji" brali biljke oko skole,prije pocetka nastave i jos sa zemljom na korjenju stavljali ih u herbarij i donosili na pregled.Sjecam se da se i nastavnik smijao tim nasim naivnim pokusajima da ga izvaramo,sve onako koristeci u ono vreme dozvoljene pedagoske mjere.Za razliku od tih,neki su herbariji bili prava riznica biljki sakupljenih sa uredno napisanim podatcima i propisno spresovanim,mala enciklopedija.Obicno su djevojcice imale tako dobro uradjene herbarije.
Izvidjaci-
Izvidjace i izvidjacku organizaciju sam upoznao kada sam preselio kod igralista Marsala Tita 63.Prostorije koje smo zvali
"sala izvidjaca" a i poslje kada je preselila u gornji dio grada (zgrada JZ9).
Predpostavljam da sam se uclanio preko sestre,posto je starija, i njenih prijateljica Kate i Mire,a one predpostavljam
preko Sutjeske ciji je brat Rade i sestra Radojka,takodjer stariji od nje,bili takodjer clanovi izvidjaca.
Tako je to islo,po rodu,prijateljstvu,simpatijama i raznim drugim putevima postajalo se izvidjac.Malo tko da nije bio u
izvidjacima,tacnije u Odredu izvidjaca "Bosko Zunic",po imenu od narodnog heroja koji je poginuo u ratu.
Svi koji su volili druzenje i "avanture" odlazili su u izvidjace i sa njima odlazili na izlete,kampove,logorovanja,
ljetovanja,zimovanja,takmicenja...
Kao mali "poletarci i pcelice" ucili pjesme i neke osnovne izvidjacke zakone i vjestine.kada smo porasli i postali
"izvidjaci i planinke" svladavali smo tehnike orjentisanja u prirodi,signalizaciju sa zastavicama,prvu pomoc,brzo
podizanje satora,prezivljavanje u prirodi...
Odlazak na ljetovanje sa izvidjacima je bio dogadjaj za cijeli grad,jer mnogi su tada prvi put odlazili na duze od kuce
a starjesine su im bili obicno nesto stariji od samih njih.Teta Jela Bakmaz (zvali smo je Goca Jela ?) je cesto isla kao
kuharica tako da nije falilo i domace spize.
Sala izvidjaca je bila jedina javna prostorija u kojoj su se mladi okupljali uz druzenje,igre (sah,stoni tenis,covjece ne
ljuti se,domine...),poslje su imali gramofom i cini mi se TV.
Mislim da svi oni koji nisu imali priliku da budu clanovi odreda izvidjaca ostali su uskraceni za jedno bogatije i
potpunije djetinjstvo.
Evo u par rjeci sta o izvidjacima kaze Miroslav-Mika Antic :
Moda nijedan psiholog nece uspjeti da objasni zato su izvidaci listom dobri ljudi. Tu nema pravila, nema
recepta, tu postoji klima, neto to formira i svijest i savjest, neka posebna toplina, neka lijepa svjetlost u ocima.
Biti izvidac, to znaci u samom sebi biti zdrav, obican, praveden, sanjar, poeta i drug. U ovoj sveoptoj jurnjavi za
egzistencijom, u ovim ekscesima, koji tu i tamo zahvataju mlade, izvidaci su ona bijela, lijepa i cista strana mladosti.
Jogurt
Jogurt ili kiselo mljeko mogao si kupiti u mljecnom restoranu (na Desica raskrscu) gdje je radila Stipina zena (druge radnice,na zalost,ne mogu prepoznati),pa u samoposlugama,robnoj kuci i jos nekim trgovinama.Mogao si ga sam napraviti koristeci onaj kupovni kao "mustru" za kiselenje (ne znam koja je prava rijec za to),
sad ce neko reci "prava si ti mustra",mogao si i sa planine (Brezovac) sanjeti u teci od par litara,vozeci se u autu a da se ni kap vode ne napravi u njemu od drndanja po makadamu.
E,ali niti jedan se ne moze mjeriti sa onim iz Desica prolaza,gdje se nalazilo skladiste kninske mljekare.Nocni cuvar u tom skladistu bio je jedan covjek po imenu Lazo,i svaki put kad bi se zaglavilo do kasno (do pred zoru ili slicno) odlazili bi u prolaz kod dobrog Laze.Zazvali bi ga po imenu,onda bi on onako bunovan,zamotan u bundu pita "sta je klapci".Kad bi cuo da trazimo da nam da jogurta,da smo gladni,obavezno bi rekao da nema i da ne smije davati.Mi bi opet zatrazili moleci ga,onda bi se on okrenuo i iz skladista bi donio pune ruke jogurta.Uzivali smo u jogurtu koji nas je osvjezavao poslje pica i duvana.A dobri covjek Lazo bi se opet uvukao u skladiste,zamandalio vrata i nastavio u svom stilu,cuvati mljeko,jogurt i provjeravati brojno stanje ovcica koje veselo preskacu preko ogradice.
Nekad se znalo i zapjevati poslje tog ranog jogurta.Zamislite sliku idu momci sa jogurtom u ruci i pjevaju,veselo.
Svi su ti jogurti po gradu (a i sirom Dalmacije) dolazili iz "Lazinog skladista" ali okus onog iz Lazine ruke je nenadmasiv,sto se tice okusa i ugodjaja.
Nastavlja se.