Moj mali gradic

Forum je otvoren za sve one koji zele da se druze, da sa svojim
prilogom osvjeze, obogate ili vrate iz zaborava: ljude, mjesta,
dogadjaje i trenutke vezane za Knin i Kninjane u periodu do 90-tih.
Nedolicni, provokativni i uvredljivi tekstovi bit ce skinuti sa "Foruma".
Hvala!

Moderator: Gazda

Post Reply
Goran Zelic-Zele
Posts: 128
Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm

Moj mali gradic

Post by Goran Zelic-Zele »

Slusajuci nedavno jedan od albuma svoje mladosti,rijec je o Sajmonu i Grenfaklu,oprostite ali nemam pojma o engleskom jeziku,naisao sam na pjesmu Moj mali gradic.Tako mi je pala na um ideja da napisem nesto o svom malom i nezaboravnom gradu,o mladosti i odrastanju.Bit ce to kao sjetnik na Knin i kninjane iz perioda moje mladosti.Bit ce to sjecanje na onu kninsku glavnu i jedinu ulicu na kojoj se sve desavalo,a koja se danas razvukla na svih sedam kontinenata.Iako siramasno ono moje vrijeme je bilo sretno i puno veselja i zato ga se danas rado sjecam.I tek sada shvatam koliko sam to malo cijenio
Bila su to vremena u kojima su svi koji su to htjeli ,bili zaposleni i koji su se uspjesno borili sa egzistencijalnim teskocama.A oni vispreniji,bome,i obogatili.Vjerovatno ce mnogi imati primjedbe na ovo moje vidjenje Knina i kninjana i na moje pamcenje.Ali, ,da kazem,pisat cu o svom gradu onako kako sam ga ja dozivljavao.Vjerovatno cu neke pojmove pomijesati,mnogo toga se i zaboravilo,a ponesto cu,svakako,i nadodati.Unaprijed se izvinjavam za sve netocnosti jer mi je jedina zelja da bez ikakvih pretenzoija dio onog sretnog perioda stavim na papir,odnosno na NET.Uvjeren sam da ce neki mladji pozavidjeti na tim nasim dasnima srece i bezbriznosti.
.Pokusat cu to redovno objavljivati na Galeriji,a ako nije zanimljivo ili je dosadno,napisite i prekinite me,bez ljutnje.
Goran Zelic-Zele
Posts: 128
Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm

sjetnik

Post by Goran Zelic-Zele »

U Kninu se uvijek živilo polagano, sporo i na tanane, sve se znalo I sve je bilo predvidljivo.I kad se neko u grad vrati poslije desetogodisnje peèalbe sve bi našao onako kako je i ostavio, samo što bi se neko u medjuvrmenu oženio. izrodio djecu ili otišao na drugi svijet i u dobra spominjanja. Kao da je neko izmislio Knin i kninjane. I njegov fluid malog mjesta, stješnjenog u dolini, ovièenog brdima. ,Krkom i kamenom. A sve to u blizimi morske obale.
Bila su ono sretna vremena odrastanja. I bili smo sretni ljudi. Uspomene, prijateljstva i životna zadovoljstva, sve je to nekako bilo neupitno, normalno, I trajalo je. Ponosim se što pripadam generaciji “onih vremena” za koje danas neki duhom siromašni i životom jadni tvrde da su tada bila “olovna vremena”. A i ova moja sjeæanja hoæe kazati da su naši ondašnji životi imali smisla. Ne onog koji se danas hoæe prikazati i nametnuti kao smisao što ga po svojim mjerilima i standardima vješto kreiraju surovi meštri globalizacije, koju mirne duše mogu nazvati ”duhovna pustoš”. Naši životi i naše djetinjstvo je imalo smisla jer se zasnivalo na tradicionalnim vrijednostima koje su stoljeæima unatrag utabanali naši preci, i hvala im za to. Bili smo generacija i mladost koja ponosno može reæi da je imala život i da ga je živila punim pluæima, ma koliko bili siromašni i tada željni svega. A poslije, poslije je došlo vrijeme plakanja i ko zna kad æe stati. I dali æe stati.
Naše je djetinjstvo bilo posebno, valjda svi tako kažu. Ipak, mislim da je bilo posebno jer je bilo naše, jer smo bili bezbrižni, a takvi smo bili jer smo bili iskreni i neiskvareni.
A kad danas izadjem na svoje staze djetinjstva i pogledam u kninsko plavo nebo, koje se nigdje ne plavi kao tu, vidim da je sve isto, ili skoro isto. Ali ipak, sve je nekako drugaæije, nema više onog i onakvog cvrkuta ptica, sunce grije drugaæije, èak i željezniæke lokomotive sviraju promuklije, ili mi se sve to æini dok se pokušavam vratiti u dane mladosti. Jedna je, ipak, mladost. I dok obilazim nekadašnja sastajališta i tražim poznate, njih je,nažalost, vrlo malo.
Gledam i radujem se kad danas u mom Kninu naidjem na bilo koga poznatog. To su mi dragocjeni trenuci koje poslije ljubomorno æuvam u malom mozgu kao nesto lijepo i skupocijeno, kao neku antiku koju valja saèuvati jer je rijetka, kao nesto èega više nema, kao raritet I što baš zbog rijetkosti treba saæuvati
Razbacani na sve èertiri strane svijeta, zanimljivo je koliko mi Kninjani i dalje volimo svoj mali gradiæ. I onu njegovu pozitivnu energiju. Sa koliko žala razmišljamo o onoj jedinoj kninskoj ulici, o svim onim malim ali dragim ljudima, o onom skromnom ali nadasve sretnom životu. Uvijek æe nas grijati toplina našeg malog gradiæa, stisnutog izmdju lijepe Krke i monumentalne fortice. I voliæe ga
kninjani dok god ih bude, nekad kninjani, danas gradjani kugle zemaljske, ko “biseri rasuti po cijelom svijetu”.
No, ono što si ostavio više nikad ne možeš pronaæi I kad god se vratim u svoj grad najljepše od svega mi je sjeæanje na ono što je nekad bilo.Poslije svakog tog dolaska toplo mi oko srca. Toplo mi je jer sam bio bar sa nekolicinom ljudi sa kojima me vezivala i vezuje nekakva èudesna ljubav. Lijepo mi je tada jer sam se susreo sa svjedocima svog djetinjstva i odrastanja, jer sam se susreo sa svojim prijateljima, sa svojim kninjanima. Bio sam sa svojim sugradjanima, sugraðanima grada u kojem su svi sve znali i poznavali, za razliku od ovog današnjeg Knina,a i svih drugih gradova u kojima niko nikoga ne poznaje, pa èak ni najbliže susjede. Kad god pogledam te svoje nekadašnje sugradjane i komšije vidim da im dobrota izvire iz pogleda, srce im veliko ko pogaæa, duša da je na ranu priviješ, svi nekako dobroæudni i otvoreni za svakog èovjeka dobre volje Ili se meni to samo èini, poslije tolikih godina odsutnosti.
I tako, u toj našoj izbjglièkoj nesreæi. mi koji odosmo ipak imamo sreæe što znamo šta smo ostavili i što imamo sjeæanja, a ovi što se na naša mjesta useliše ne znaju ni što su dobili, niti što imaju.U tom osjeæaju sreæe, radosti i ponosa, ona neumitna kap plemenite grižnje daje svima nama dobro znani osjeæaj sjete i nostalgije. I tako, idu godine i dekade. I neka idu. Moj Knin iz mene nikad neæe otiæi. Ovim recima želim otrgnuti od zaborava ono naše vrijeme, ljude i dogadjaje. Otrgnuti od zaborava onaj naš Knin kojeg više nema i èiji su gradjani razasuti na sve èetiri strane svijeta. Stoga i pišem ovo, da pokažem da stari Kninjani postoje, da misle o onim danima, da se sjeæaju. Izgubljeno je samo ono èega se odrekneš, a svi mi se trudimo da se ne odreknemo Knina, da ne zaboravimo.
Goran Zelic-Zele
Posts: 128
Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm

Magarece godine

Post by Goran Zelic-Zele »

Knin, mali gradiæ u dalmatinskoj zagori, smješten na raskršæu cestovnih i željeznièkih pravaca, u doba moje mladosti predstavljao je znaèajno željeznicko središte, a postojalo je i nešto industrije. To je Kninjanima davalo lijepe šanse za ugodan život. Uz platu nešto se priskrbilo i u poljoprivredi. pa se moglo baš lijepo živjeti. Najznaèajniji poslodavci su bili Tvornica vijaka i željeznica, a bilo je tu i Stolarsko poduzeæe, “Mladost”, “Kninjanka”, GP “Dinara”, “Kningips”, “Komunalac”, “Dinarka” i jos poneki kolektiv. Dakle, radilo se i živilo, ugodno i bezbrižno. Sva ta èestita kninska povijest mene u nekim dalekim godinama s poèetka šezdesetih prošlog stoljeæa i nije baš opæinjavala.. Moju generaciju, današnje pedesetogodisnjake, zanimali su beskonaèna trèanja po stazama našeg djetinjstva, igre i nestašluci. Sladeled božanestvenog okusa bila nam je tada glavna i jedina želja. A meke našeg hodoèašæa bile su slastièarnice kod Nazmije, kod Ðeme i jedno kratko vrijeme kod Avde u kuæi Petkoviæa. Mi smo svom snagom živili svoje djeèaštvo i mladost, svoje bosonogo djetinjstvo. Bez briga i nedoumica. Gledajuæi danas na taj period s pravom mogu reæi da bi nam na takvom djetinjstvu danas mnogi pozavidjeli.
Bila su doba poslijeratne oskudice, ali i božanski èiste hrane i vode i, što je najvažnije, bilo je to doba istinskog zajednšstva. Pokušat æu se vratiti u te godine nošen nostalgijom za iskonom, za neèim èega više nikad biti neæe. Ovo je jedno podsjeæanje na vrijeme bez problema, briga, bez pohlepe, podsjeæanje koje æe biti zanimljivo samo Kninjanima, onim koji su to doživjeli i proživili. Podsjeæanje je ovo na djeèaštvo i pubertetske godine, koje je neumrli Branko Èopiæ zvao magareæim, nas mladih junoša, kojima je veæ tada cijeli svijet bio premalen. Kao da smo znali da æe nas neka jaka bura, ili bolje reæi oluja, razbacati na sve èetiri strane tog istog svijeta..
Do polaska u školu moj krug bile su barice i igralište NK “Dinara”. Igralište je bilo okrenuto u smjeru glavne kninske ulice, i bilo je omeðeno betonskim zidom. Kuæe do glavne ulice su se tek gradile, neugledne šupe su polako rušene i na njihovom mjestu su podizane malo veæe graðevine. Tako su sagraðene kuæe Vujatoviæ, Maglov, Mariæ, Ožegoviæ i druge. Mi donjegradski mulci vrijeme smo provodili u skladu sa godišnjim dobima. Cijelo ljeto bi bili uz Krku, Orašnicu i barice. Lovili smo ribe i rakove, koje bi prodavali sinjanima i tako zaradjivali svoj prvi djeparac. Ribu smo lovili udicoma, ali i rukama.
U ribu se išlo oko podneva, u doba najveæih vruæina, ne što bi nama tada bilo toplije u hladnoj Krki ili Orašnici, nego što se u to doba riba sklanjala u hlad rijeène travuljine ili korijenje brojnih vrbika. Trebalo je vremena i vremena da bi se nauèilo kako ribu napipati i kako je spretno uhvatiti da ti se ne izmigolji. Ali mi smo vremena imali na pretek, taènije, nismo znali što æemo sa toliko vremena. I po cijele dane smo smišljali kako ga utrošiti. Uz ribu lovili smo i rakove, njih je tada bila zaista mnogo. Ljeti bi gazili Krku i Orašnicu i golim rukama vadili rakove iz vode. Bilo je ujeda, ali nismo se obazirali, bilo je u tom lovu-ribolovu i susreta sa zmijama. One vodene nas nisu previše zabrinjavale, njih bi jednostavno vadili iz vode i bacali na vrbe. Ali, na vrbe su se znali uspeti i poskoci, najotrovnija zmija našeg kraja. Sreæom, osim bliskih susreta nekih veæih nezgoda nije bilo. Kako smo napolju provodili vascijele dane dio ulova bi za objed priprmili na vatri. Rakove bi ili skuhali u kakvom važu, ili bi ih pekli na žaru. Na oba naèina su bili ukusni. Ribu baš i nismo pripremali jer se ona lako mogla prodati, a za piæe nije bilo problema. Krka je u doba naše mladosti bila iskonski èista I mogla se piti na bilo kojem svom dijelu.
Rakovi i ribe su bili naš pouzdan izvor novca, a osim rukama lovili smo ih udicom. Na obližnjoj Gajnjaæi bi ubrali ravan štap jasena, na njega zavezali faldišpanju i udicu i uz malo kruha ili glista lov je mogao poèeti. Na taj naæin bi u barama lovili šarana, klena, linjaka ili drlju. Bilo je i drugih naèina ribolova, s proljeæa, poslije kiša barice bi poplavile i linjaci bi izašli iz svojih jezeraca. Mi bi se naoružali štapovima i satima bi gacali vodu tražeæi ribu. Kad bi je ugledali jednostavo bi je mlatnuli štapom i to bi bilo to. Pošto je bilo plitko linjak nije imao prostora za manevriranje i brzo bi postajao našom žrtvom. A ona mala jezerca u barama,koja su stvorile bombe iz saveznickih aviona za onoga rata, smo najprije dobro zamutili tako da su linjaci u potrazi za kisikom morali isplivavati na površinu i tada bi ih hvatali krtolama, odnosno korpama od vrbova pruæa.
Ljeti iza Vidovdana su se iz kuæa iznosili biljci, to su teški vuneni pokrivaæi, i nosili na pranje na barice. Dok još nisu bili izgradjeni nasipi za obranu Knina od poplava bare su se kosile, a na Krki, negdje iza gostione Slavija, je bilo izgradjeno betonsko postolje, koje smo mi zvali skalini. Bio je to prostor uredjen za pranje robe. Žene bi biljce i drugu robu, pošto su se veš mašine tada mogle viditi samo u amerièkim filmovima, potapale u Krku, mazale onim ružnim “Jelen” sapunima i mlatile drvenim prakljaèama. Tako oprana roba se prostirala po vrbama. I dok se roba sušila žene bi æakulale, a djeæurlija je pronalazila zabavu na svoj naæin. Božanstven pogled na staze djetinjstva.i zato znam da dobrota niti može ,niti smije umrjeti.
Kad ne bi bili na rijekama vrijeme smo provodili na “Dinarinom” igralištu. U ono doba igralište je bilo drugaæije okrenuto, protezalo se u smjeru glavne kninske ulice, a bilo je ogradjeno visokim betonskim zidom.Na zapadnoj strani, do ulice, bile su izgradjene tribine, ustvari nekoliko betonskih stepenika na kojima bi gledaoci sjedili. Sa suprotne strane je bila livadica na kojoj smo se mi klinci redovno igrali. Škvadra oko igralista, Peki, Konta, Miso, Colja,Ogi, Šapka, Neðo, Šole, Milan, Boro, Sava, Ðole, Nikica i ja smo znali tu provoditi dobar dio dana. U blizini je bilo i “Partizanovo” igralište, gdje su se odigravale rukometne i prve kosarkaške utakmice. “Partizanom” je upravljao legendarni Tode Æeko, koji je bio alfa i omega sportskih zbivanja u Kninu. Dobra duša kninskog sporta izdavao se za strogog rukovodioca “Partizana”. Mi klinci smo ga znali satima imitirati, a povoda nam je davao na svakom koraku. Jednom prilikom je kucao nekakav dopis na pisaæoj mašini a nas nekoliko smo se zatekli u njegovoj kancelariji. Udara drug Tode po makinji, ali svako malo neko slovo mu fali i ,posto ga ne moze naci ,viæe Stevi Biserku, kojeg smo zbog bavljenja atletikom i razvijenosti zvali Stiv, “Stevo gdje je ono slovo T, sad je bilo ovdje”. Kad bi “partizanovci” nastupali na sletu, koji se svake godine krajem maja organizirao povodom Dana Mladosti, Tode bi svoje atletièara uredno obukao u bijelu atletsku majicu, plavi šorc i “Borovo” patike.Imao je on pritom svoje mjere za te patike, koje je nazivao šlapama Bile su to šlapice, to su one najmanje, šlape, i one najveæe šlapetine. Sa Todom i “Partizanom” smo poveli nekoliko nezaboravnih ljeta u Pakoštanima na moru, gdje smo osjetili sve èari ljetovanja, ali o tome drugom prilikom.
Goran Zelic-Zele
Posts: 128
Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm

Ves masine

Post by Goran Zelic-Zele »

Šezdesete godine prošlog stoljeæa bile su tek naæete, Knin se još živo sjeæao strahota velikog rata i pokušavao se organizirati u onom poslijeratnom siromaštvu. Preko Crvenog križa su u naše domove stizala Trumanova jaj u prahu, mlijeko u prahu, margarin od kitova sala i onaj ukusni žuti sir.Roditelji su odlazili u zgradu opæine po mjeseèna sledovanja,a mi klinci željno smo išèekival otvaranje èarobne kartonske kutije i papirnog bureta u kojem su nam amerikanci slali brašno.Tih godina zakuhala se kubanska kriza i umalo svijet dovela do ivice novog rata,a koju su ipak dogovorom riješili Kenedi i Hrušæov. Naravno, nas klince sve to nije zanimalo i bilo nam je užasno dosadno dok su odrasli raspredali te priæe,Televizija je tada bila još u povoju,a na prste jedne ruke mogli su se prebrojati kninjani koji su posjedovali radio aparat.Zbog toga je vojska ispred Doma JNA,na platane montirala velike zvuènike ispod kojih su se svake veæeri u pola osam okupljale kninske familije i slušale vijesti.Dok su muškarci pomno pratili svaku spkerovu rijeè žene su èakulale o nekim svojim domaænskim temama,a mi djeca smo se igrali lovice ili veæ neke druge igre .Bila su to èedna vremena pretpotrošaèkog društva, vremena u kojima se mnogo više družilo i prijateljovalo. Iako se dnevnik radio Zagreba slušao na ulci ispred doma JNA, koja se tada pretvarala u šetalište i uz rub koje su mnogi sjedili automobili nas nisu baš ometali. Njih tada,zapravo gotovo i nije bilo,osim ono nekoliko službenih,vojnih i policijskih..A život se ipak odvijao svojim ritmm,usporenim, mediteranskim, ali se ipak opdvijao i nikad se nikome, koliko ja pamtim, tih godina nije nigdje žurilo. Polako, vrag odnio prešu, govorili su stariji i tek danas shvatam svu veliæinu te misli.
Knin je živio svoj život, privreda se polako podizala i svakim danom je bilo sve bolje. Nisu tada ni Kninjani bili prezahtjevni, dovoljno je bilo ono najnužnije i svima nam je bilo lijepo. O tehnièkim novotarijama smo mogli ponešto naslutiti samo iz amerièkih filmova koje smo redovno gledali u domu JNA. Kako su i oni rijetko dolazili i davali se i po desetak dana uzastopno mnoge filmove smo znali napamet.U jednom filmu sam prvi put ugledao veš mašinu. Mislim da je Ava Gardner stavljala veš u nekakvu limenu kutiju i odmah je to postala tema o kojoj su raspredsle sve kninske domaæice. Kako i ne bi kad su one rublje pralo ruèno, u velikim limenim vanglama, a ono teže na skalinama na Krki.. Prije toga se bijeli veš iskuhavao na šporetu, a poslije bi ga žene sapunale na maloj metalnoj ili drvenoj ploèi rifljaèi ili bi ga udarale drvenom prakljaèom. Prva veš mašina se pojavila u Kninu mnogo godina kasnije i kad bi je neko instalirao u kuæu sjatilo se kompletno susjedstvo. Ljudi su satima sjedili i kao opèinjeni gledali u mašinu i orketanje bubnja.

Ljeti, negdje poslije Vidovdana, dolazilo je na red pranje teških vunenih biljaca, kuverti i druge zimske robe. Kako se to nije moglo prati u stanovima Kninjani su na obali Krke, uredili prostor za pranje takve« teške« robe. Jedan je bio negdje iza gostione Slavija, a drugi s druge stane Krke, poviše Atlagiæa mosta, u Onisimovom predgradju. Na prvom prosotru su robu prale kninske domaæice, a na onaj drugi su dolazile žene sa Vrbnika, koje su na magarcima donosili svoju robu i tu bi je prale. Mi klinci smo ta perila zvali skaline jer su bile izgradjene u obliku stepenica kako bi se u sluèaju promjene voostaja ipak mogle koristiti. Tih godina je izmedju Krke i »Dinarinog« igrališta bilo moèvarno zemljište koje smo zvali barice. Postojale su prve i druge barice, odnosno bliže i dalje. Do njih se dolazilo preko mosta nad Orašnicom, koji je sa Rive iza starog Antulinog zahoda vodio na skaline. Kad je kasnije tok Orašnice skrenut, taj most je porušen a staro korito je nasuto. Sjeæam se da je na prvim baricama bila nekakva ruševina od nekog zdanja, ali ne znam toèno što se tu nalazilo.
Zimi bi barice poledile i bile su nam poligon za igru, a ljeti bi bile suhe, izuzevši nekoliko jezeraca koje su izdubile bombe baèene iz saveznièkih aviona krajem drugog rata.. Barice su se redovno kosile i bila je to prilika da mi gradski klinci uživo vidimo konje, volove i druge domaæe životinje.

Pranje biljaca i zimske robe pomno se planiralo i dogovaralo izmedju nekoliko familija. Kad bi konaèno došao taj dan muški èlanovi bi nosili robu i biljce, žene hranu koja æe se jesti u pauzi, a mi djeca bi nosili velike drvene prakljaèe, èetke, koje smo zvali bruškini i pokoji komad sapuna. Žene bi biljce najprije namakale u hladnoj Krki, a zatim ih satima sapunale i udarale prakljaèom. Konaèno oprane pokrivaæe bi razvukle po travi ili okolnim vrbama i sad je trebalo èekati nekoliko dana da ih sunce osuši. Bilo je to vrijeme da se nešto pojede, familija bi se okupila oko zdjele, a nas djecu bi majke slale da iz hladne Krke izvadimo domijanicu sa vinom. Naravno, sokova i »koka kola« tada nije bilo ali je bilo izobilje èiste i bistre hladne vode. Zagazili bi do sredine rijeke i jednostavno se napili.

Poslije ruèka žene bi oprale posuðe, muškarci bi prilegli u hladovinu, da se odmore za popodnevnu partiju balota, a mi klinci smo ispred sebe imali, tada nepregledne barice, Krku i Orašnicu.U rijekama je bilo rakova i ribe u izobilju i eto zabave, gazili smo po pliæaku i rukama prevrtali kamenje ispod koji smo tražili rakove. Uvijek smo znali nahvatati dovoljno za dobar objed. Kasnije smo nauèili loviti pastrmke golim rukama, a u tome je bez premca bio Slavko Lukiæ, koga smo kasnije prozvali Baja amerikanac jer se krajem šezdesetih prerselio u Ameriku. Mršavi i žgoljavi bili smo željni svega i svaèega, vrlo brzo smo savladali ovu vještinu.

Za velikih ljetnih vruæina riba bi se sklanjala u hladovinu rijeæne trave ili u korijenje brojnih vrba. Valjalo ju je pažljivo napipati, ali tako da je omaðijaš, da ne pobjegne, da je mirnim pokretima uspavaš, što više, hipnotišeš. Na taj naèin bi ribi pažljivo došli do glave i repa, ili do škrga ako je veæi primjerak, snažno stisnuli i gotovo, riba je bila naša. Vrlo brzo su svi klinci koji smo odrasli oko Krke savladali ovu vještinu i postali vrsni ribolovci. Iako je ovakav ribolov bio štetan i zabanjen naši se nisu pretjerano bunili kad bi im predveæe donijeli pune rašlje ribe. Naime, plastiène vreèice tada još nisu bile izmišljene i mi bi ubrali vrbovu granèicu koja se raèva u dva smjera i jednu bi provlaèili kroz škrge svog trofeja i na taj naèin nosili lovinu.

Sva ova èarolija na baricama i oko rijeka je ubrzo nestalo. Veš mašine su poèele u naše kuæe dolaziti veæ sedamdesetih godina, a ubrzo je i Krka postala zagadjena. Otvaranjem dizeslkog depoa. rijeka je od ušèa sa Orašnicom postala prljava Ova rijeèica je ranije tekla tik uza zidove Dinarinog igralista, a malo poviše ju je premoštavao èelièni most namjenjen željeznici. Taj tok rijeèice je zatrpan, a negdje u visini Tvornice vijaka iskopano je novo korito za Orašnicu, preko kojeg je sagradjen betonski željeznièki most.Tako su se željeznièari pripremili za modernizaciju i dolazak dizelskih lokomotiva, koje su u penziju ispratile stare parne lokomotive. Bilo je to poèetkom šezdesetih godina, prve dizelke su iz Amerike, preko Splita, stigle 1962 .godine i za njihovo održavanje je izmedju brda Gajnjaæa i naselja Gambirože sagradjen veliki dizelski depo.Tu su se dizelke popravljale i snabdjevale gorivom i mazivom. Željeznièari su u Orašnicu ispuštali stara ulja i svoje otpadne vode i obale Orašnice i dalje, Krke su postale crne od masti .Skalini, oko kojih smo proveli svoja prva prava ljeta, izgubili su funkciju i postali su nepotrebni, njih su zamijenile veš mašine, mada se u poddinarju roba i dalje prala na slièan naèin. Na rijeæici Krèiæ su Topoljani sagradili specijalne stupe, odnosno preèke koje je okretala voda.U udubljenje kod tih pritki žene su stavljale biljce i bez po muke bi obavljale veliki posao. Nažalost, mi koji smo živjeli nizvodno dolaskom dizel depoa smo izgubili èari koju su davale barice i Krka. Ubrzo su barice postale moèvara u koju više nitko nije zalazio, a ljeta su se provodila drugdje.U modu su došla ljetovanja na moru, ali to je veæ druga priæa.
Post Reply