Galerija Knina

Malo znam o ovoj temi,ali vjerujem da ce mr.Cipe
znati voditi ovaj topik i dati pravi odgovor ako nekog
nasto zanima.

Mr Peky!
Kao sto sam napisao o kninskim golubarima se vrlo malo zna.
To je bila mala grupa zaljubljenika u golubove, uglavnom u srpske visokoletace, engleske tiplere.
Te dvije rase se odlikuju visokim i dugim letom . Lete u krugovima povise golubarnika na visini i do 1200 metara . Kad su na toj visini, onda se golim okom ne mogu viditi i to smo zvali "zaguba." Nakon nekog vremena spustali su se na 1000 metara gdje su mogli da ih vide samo izostreni pogledi golubara, let im je trajao i do 10 sati, medjutim golubari , kao i lovci, lagali su kad su ih pustili tako da se sa sigurnoscu nije znalo u stvari ko ima naj bolje golubove.
Medjutim u pocetku nas je interesovao samo kvantitet tako da smo kupovali i obicne "avlijanere" kako smo ih mi zvali i to od teta Koke, profesora Ledze matere.
Isli bi kod nje uglavnom nocu, penjali se na njezin tavan koji je bio pun golubova, jos osjecam poseban miris tog tavana, sjecam se starih drvenih skala , stare baterije kockaste sa kojim je osvijetljavala golubove a mi bi birali nekog ljepog sarenog ili nekog ukrstenog ,sa nekom cubicom koji je bar malo licio na visokoletaca.
Jos mi nije jasno zasto je ona ustvari drzala golubove i kome ih je prodavala , mi smo ih kupovali vrlo kratko vreme jel smo se sve vise pocimali profesionalno baviti golubovima i prelazili sa kvantiteta na kvalitet.
Ja licno mislim da je ona te golubove prodavala knjinjanima koji su ih kupovali za jelo, to je bilo davnih 70-tih godina i to mi zvuci jedino logicno.

Posto je ovo duga tema a Peky-a interesuje moracu da pisem u nastavcima.
Moram da se sjetim svih imena ili bar vecine golubara.
Takodje ima puno anegdota u vezi golubova i golubara, takodjer malo o drustvu koje smo poslje osnovali pod imenom YU 49882276
Prva dva slova su oznacavala :Yugoslaviju, druga dva, broj drustva (Pozarevac), treca dva broja su bila broj golubara (ovaj je bio moj 88)
cetvrta dva broja su oznacavala broj goluba i zadnja dva broja, godinu prstenovanja goluba ili godinu izleganja, jel se golub prstenovao sa odprilike 6 ili 7 dana.
Takodje napisao bi nesto o tipu koji se pojavio u Kninu i ubijao golubove, ustvari provaljivao golubarnike , odnosio golubove i kidao im glave na svojoj zgradi.
Napisao bih nesto o sokolu koji nam je unistavao cijela jata.
Premda je zasticena ptica, nasa mrznja prema njemu je bila ogromna,
tako da smo sve pokusavali da ga ubijemo, koristili smo: puske sa obicnom municijom, puske sa specijalnom mrezom, stavljali otrov na ledja goluba i bacali ga pred sokola, do trazenja gnjezda po okolnim cukama.U tome je naj uporniji bio bas Pale tica, jedini tip koji isto fasciniran i golubovima i sokolovima. (Danas zivi u Zajecaru i poznat je sokolar)
Kao sto sam rekao tema je prilicno dugacka, a ja bih jos zbog nje mogao i da ostanem bez posla jel ko ce da me probudi u 5 ujutro, ovdje nema golubara koji bi u to vreme dolazili i zvizdili mi ispod prozora da mi saopste neku novost koja nije mogla cekati.
Nastavlja se....

posto si peki pokrenuo golubarstvo meni kao obicno pade na pamet nesto sto se desilo meni i Tonku Grgicu prije dosta godina.(sta mogu ali se opet mladjima izvinjavam).kao prvo ja o golubarstvu znam nesto iz medija , a nesto iz knjiga. no evo price.kao mladji Tonko je imao mnogo golubova.uglavnom su boravili na rivi gdje sad pekar Gega ima terasu.tu je nekad bila rusevina sa cetiri zida ,odnosno kovacija nekog Colaka.kao neko dvoriste.mozda mnogi neznaju ali knin je imao vise piljara pod zajednickim imenom BADEM, a direktor je bio Ljubo Petojevc(prva kuca do Loredanovi vrata,tunela kad se ide na forticu).e pa upravo tu je on drzao gajbe i neki materijal iz tih piljara.to je za golubove bio majdan pa su tu masovno sljetali na spizu.kako je prozor moje kuzine gledao pravo u dvoriste ja sam ih dosta promatrao.jednog dana mi se Tonko pozalio da ga caca napada da golubovi nestaju i optuzio ga da ih ubija.vidim i ja da ih ima manje ali nikako skuziti u cemu je stvar.i tako ti jednog dana spazim ja nesto sto ne bih ni u snu pomislio.do dvorista je gledao jedan prozor i vrata Tonkove babe Luce.promatram ja golubove kad se baba Luca pojavi na vratima i poce bacati neki tanji spag.sleti golub capi za kraj spaga i poce se trzati.baba ga polako dovuce zatvori vrata i nestade.ja tek onda skuzio.spag, udica ,zrno kukuruza ,baba Luca,rizoto ala golub.rjesena misterija. ali Tonko ne smije reci caci.sta se poslije desilo nema smisla da govorim samo se Tonko strasno naljutio i golubovi su...........

Posted: Mon Jun 09, 2003 11:23 pm Post subject: Re: kninski golubari

--------------------------------------------------------------------------------


Posto smo bili klinci, od svojih 12-ak godina
normalno, ni roditelji ni komsiluk nije nam davao nikakvu podrsku u vezi drzanja golubova, nikom nije trebao jedan problem vise, tako da smo se mi uglavnom snalazili sami, i za nabavku golubova, hrane, i ostalog materijala za pravljenje golubarnika, zice, daske greda, itd.
Nabavljali smo sve to uglavnom nocu (kad je bilo naj jeftinije)
Hranu smo nabavljali u ogromnom silosu koji se nalazio preko puta zeljeznickog kolosjeka.
Silos je imao svog cuvara koji je na APN 4 motoru obilazio krug silosa na svaki sat. Cekali bi u mraku, navaljeni na malo poviseni nasip od zeljeznickih tracnica .
Obicno sapucuci , planirajuci akciju. Prekidala nas je svaka sitnica, krik sove, suskanje maca iz barica, manervisanje lokomotiva, i strasni mrak iz iz kojeg nikad nisi znao sta ce da iskoci.Adrenalin je kolao nasim venama i na njega smo se navikli, bez njega bar ja ni dan danas ne mogu da zivim
Kad bi cuvar obisao krug , mi bi stupali u akciju, preskakali ogradu, trcali do ogromnih vrata i ulazili u silos.
Ogromno brdo psenice, nas je uvijek cekalo, napunili bi djakove, i jedan po jedan prebacivali se nazad preko ograde odakle smo i dosli.
Ako bi uzeli vise djakova morali smo se vracati i po nekoliko puta, i to u kasne sate presvercati preko sina, plaseci se zeljeznicara, pa uz stepenice kod stare kuglane u park, pa strah od murije dok pretrcavamo ulicu, pa frka od komsija dok to ne donesemo na tavan do golubarnika.
Zadovoljni poslje napornog posla, ljepo smo spavali.
Ujutro bi ta roba vec bila legalizovana, nosili bi starijim golubarima i mijenjali za golubove.
Naj bolja musterija nam je bio Peso Jelic, on je imao na stotine golubova i najvise je trosio hrane.
Kad god bi nam dao nekog goluba u zamijenu za hranu govori je:
"Ovo pile ce da bude najbolji golub , od strasnih je roditelja, njih sam platio 3000 maraka"
Uvijek su ti "pilici" kako ih je on zvao bili od najboljih srpskih golubara kao sto su Feketic Ivan, Rera, Pele itd.
Mi bi cekali mjesecima da izlezemo leglo od tog "strasnog "goluba i kad bi odgojili mlade ,po pravilu su bili losi letaci a Peso bi uvijek govorio "upropastili ste goluba ,niste trebali da ga uparite sa tim , nego onim i tako u krug uvijek bi bila nasa greska.
Poslje smo shvatili da smo ga spasavali da se rijesi skarta.
Nastavlja se....

Posted: Tue Jun 10, 2003 10:05 pm Post subject: Re: kninski golubari

--------------------------------------------------------------------------------

Day off !!!!!!!!!!
Sorry!

Posted: Wed Jun 11, 2003 11:57 pm Post subject: Re: kninski golubari

--------------------------------------------------------------------------------

Rijesi se skarta a nabavi hranu, jednim potezom dvije muve.
Bila su to teska vremena???
To je kao kad ciganka prosi i zali se za televiziju "nisam nista danas zaradila"
Ja bih pokusao da napisem o svakom od golubara po neku sitnicu.
Sto se tice mene, nije fer da nesto ne kazem i o sebi, medjutim posto ja pisem ,imam privilegiju da budem zadnji na redu, hahaha!
Jedan od glavnih organizatora nabavke hrane bio je Ernest Simic, Erni.
On se dosjetio jednostavnijeg nacina kako doci do zita.(ni zrno zita neprijatelju)
Nabavio je svrdlo ,pa bi probusili vagon jos dok je bio pun zita , onda bi samo na sporednom kolosjeku postavili djakove ispod rupe i tako zeli u neogranicenim kolicinama,svaki trud se isplati pa tako i taj.
Kad zavrsimo sa "zetvom "stavljali bi klip od kukuruza u rupu da nesto ostane i za silos.
Inace Erni je drzao golubove u strani zajedno sa Dragisom Milosevicem Zizijem.Inace doveo je gradnju golubarnika do perfekcije, steta sto se nisu izdavale neke gradjevinske golubarske diplome.
Tavan u kojem su drzali golubove kod zizijeve "tete" kako je zizi zvao, bio je sredjen kao ni jedan golubarnik u gradu, svaki golub je imao svoju kucicu, uvijek cistu i urednu, posude za vodu , hranu sve je bilo besprijekorno cisto.
Medjutim kad su malo poodrasli golubove su preselili u jednu prostoriju pored kuce a tavan je preuredjen u "rezidenciju"
Rezidenciju su posjecivale mnoge dame i svi smo mi imali kljuc od nje.
Jedne veceri maznili smo kolut sira iz mljekare, toliko velik da ja toliki sir nisam vidio do danasjih dana, otprilike kao tocak od auta, i to parmezan.
Bio je toliko tvrd i velik da mi se cini da smo ga jeli godinama.
Kotrljali smo ga od mljekare pa do tvrdjave.
Jednom prilikom neko je zakljucao jednu "damu" u rezidenciju a ja sam trebao da je otkljucam.
Medjutim ja sam za vikend otisao u vikendicu u Sibenik i zaboravio na nju, kad sam se vratio poslje tri dana i otkljucao je, izletila je niz one stepenice sa tvrdjave uletila u slasticarnu i samo viknula vodeeee i popila 5 casa, na zaprepascenje onog sipatara !!!
Poslje smo ukapirali od cega je ozednila, za jest je imala samo prsut i taj sir. Zbog zedji nije mogla da jede slaninu sa prsuta nego je samo ostala rupa, pa red slanine, rupa pa red slanine(upropastila prsut )
Zizi je inace poznat po tome da se popeo na ogroman metalni stub na kojem su bili reflektori, koji su osvijetljivali zeljeznicku stanicu.
Ugledao je tamo sokola .
Kako je ovaj ostao tamo i kad je pao mrak, popeo se i uhvatio ga golim rukama, normalno ovaj ga je dobro izgrebao ali nije se mogao izboriti sa zizijem. Neko vrijeme smo ga hranili sa cistim mesom sta je bilo poslje sa njim ne mogu da se sjetim.
Posto smo volili golubove , normalno je da smo volili i druge ptice, narocito :gardeline, verdune i frzeline.Nekoliko puta sam isao sa zizijem da lovim ptice na ljepilo i baketine koje smo u to vrijeme nabavljali u Italije ustvari dobijali iz Italije.
Zizija bi jos spomenuo u jednoj interesantnoj prici, kad mi je objasanjavao kako macka ima jastucice i moze da skoci sa koje god oces visine i nista joj ne moze biti itd,itd . Rece meni zizi" mozes je baciti na ledja i ona uvijek padne na noge itd."
Da bi dokazao tu svoju tvrdnju uzeo je svoju macku "tipi"( tako se zvala prije tog eksperimenta.)
Popeli smo se na njegovu zgradu i sa 4 sprata bacili macku na ledja, ostalo mi je u glavi dan danas , kojom se brzinom macka okrenula na noge, medjutim jastucici su joj bili previse slabi za tu visinu, tako da je Ziziju tipi samo ostala u ljepoj uspomeni.
Ovo sve pricam da se vidi da smo mi bili golubari ali smo voleli i drzali i druge zivotinje i ptice, premda se nekad dogodi omaska kao ova sa tipi medjutim bili smo klinci mladi i neukusni sto se kaze, valjalo je uciti zivot ,tek je bio pred nama, a Knin idealan grad u to vrijeme, naj sigurnije mjesto na svijetu.
nastavlja se....

Posted: Thu Jun 12, 2003 5:15 am Post subject:

--------------------------------------------------------------------------------

Cipe pa to bi mogla biti knjiga, i to jako zanimljiva. Jadna Tipi, pokoj joj dusi, a vjerujem da te se i ona dama dobro sjeca...

Posted: Thu Jun 12, 2003 7:35 am Post subject:

--------------------------------------------------------------------------------

Ja sam zivio u zutoj zgradi i bio sam prisutan pri tom eksperimentu sa mackom negdje 68me ili 69te. Ali macka je prezivila - mora da je to bilo drugi put, mozda Bibin Dzinks. Sjecam se da smo je poslije njegovali u direktorovoj kuci posto je jadna slomila noge.

Posted: Thu Jun 12, 2003 8:24 pm Post subject:

--------------------------------------------------------------------------------

Zdravo Mico !
Mozda je tipi stvarno naduvao jastucice taj put, medjutim drugi put nije imao vremena. J..bi ga malo se opustio, izgleda da ni tipi nije sumnjao u zizijev eksperiment. Nego pokusavam da se prisjetim Mice iz zizijeve zgrade, tj tebe i nikako mi ne uspijeva , al sta ti rece 69-a , pa nije ni cudo.
Bez obzira pozdrav !

Posted: Thu Jun 12, 2003 9:51 pm Post subject:

--------------------------------------------------------------------------------

Sto se tice one zenske ona me se sigurno sjeca, "jel onako je niko nije preveo zednu preko vode"
Siptar koji ju je u cudu gledao, mi poslje nikad nije naplatio limunadu, racunao je ....brate sta joj uradi kad je tako ozednila, hahahah!!!!!
Posto se puno radilo, narocito drvenarijom, koja se nabavljala u skadistu kod pokojnog bisnog vinograda ili kusinih (pok Goran Despotovic) zgrada kako sam ja zvao taj kraj ,normalno kao i sve drugo tako i to, uglavnom se "kupovalo nocu"
bay ni jedan, i jos dobijes nekoliko free.
Koliko smo mi bjezali zapadu u to vrijeme.
Ustvari govorim o gradnji, zato sto svaki gradjevinac ima pauzu, i na pauzi sjedne i zapali cigaru, e tako smo i mi, samo smo se mi penjali da bi zapalili cigaru na pauzi ????
Zasto? Zato sto su nam cigare bile na Paska Pajica lipi, to je bila jedna velika lipa ispred Paskove kuce i kad se zazeleni niko te ne vidi.
Tu smo uglavnom ja i Gula pravili "kube" jos prije Fidela Kastra, mozda je i Cegavara bio ziv ko zna?
Ustvari nabrali bi lisca i ostavili ga gore na stablu da se u hladu dobro i prirodno osusi, onda bi ga nakon nekoliko dana smotali , vezali sa koncem na dva kraja i napravili prave pravcate kube, mislim da se mozda i bolje dimi od prave kube i sad mi se kaslje kad se sjetim.
Spominjem ovo sa kubama posto je i gula bio golubar mislim na gulu Dusana Knezevica i on je jedan medju prvim mojim prijateljima poceo da drzi golubove. Golubarnik je imao u podrumu svoje zgrade.
Jednom prilikom smo kupili nekog goluba ,sjecam se bio je bijeli s crnim tackicama, prilicno rijetka boja za goluba i pokazali ga Simi(iz picerije)
da mu se pohvalimo. Sime je uzeo goluba i rekao "super je" i otkino mu glavu i dao ga nazad guli dok je ovaj ostao bez teksta, a 5000 dinara baceno u vodu .Skupljali smo pare, i skupili smo po prilicno za te godine, pare nam je cuvala gulina mater, kad je dosao dan D, tj dan kad napokon imamo dovoljno para, da izgradimo golubarnik, kupimo golubove, otisli smo da trazimo svoje pare a odgovor je bio: "Nemam kupila sam rudu"???
Od tada sam izgubio volju za stednjom , zamrzio sam bankarski sistem, tako da mi ni kod Jezde ni Dafine nije ostao ni jedan jedini dinar.
Nastavlja se...

Posted: Thu Jun 12, 2003 10:04 pm Post subject:

--------------------------------------------------------------------------------

nije ni cudo sto se Gula poslije bacio u trgovanje, pa vidis da je bio na mamu. Sve u svemu, dobra skola, a ta trava me podsjeti na travu koju je prodavao jedan od nasih Kninjana iza SCa u Zg (necu imenovati ziv i zdrav nam bio) naivnoj zagrebackoj djeci zeljnoj mare. Mislim da se radilo o liscu sa Savskog nasipa, ali kazu da je covjek dobru lovu okrenuo. Moram priznati da sam samo promatrac, nikad nisam imala dara za zaradu (neko i u wc -u nadje zlato, a ja u zlatari g....), pa me vise zanima duhovni nego materijalni put. Zahvaljujuci tome ni ja nisam napunila nijednu banku i ovim putem im se ispricavam.

Ta sretna i bezbrizna vremena prekinuo je tip ,po imenu Damir Milinkovic zvani slovenac . Bio je sin nekog vojnog lica i ne sjecam se koliko je dugo zivio u Kninu, uglavnom dovoljno dugo da ga se sjecamo i do danasnjih dana, "kninski dzek trbosjek"
On je provaljivao golubarnike , odnosio golubove i na najegovoj zgradi otkidao im glave.
Mislim da nema golubara kojem nije bar po kojeg goluba ukrao i ubio.
Medjutim jednom prilikom je odnio i goluba Mikiju Basi koji je neko kratko vrijeme drzao na svojoj zgradi golubove, i to ga je skupo kostalo.
Miki ga je toliko namlatio da su ubrzo poslje toga prestale kradje golubova i napokon smo imali svoj mir.
On je odselio mislim u Sloveniju i vise ga niko nije cuo ni vidio.
Mozda ih je i komunisticka partija Jugoslavije po kazni zbog nedolicnog ponsanja njegovog sina poslala u prekomandu ko ce to znati ,uglavnom mi smo odahnuli.
Posto smo mi drzali uglavnom srpske visokoletace mozda su to bili i prvi nacionalisticki izlivi mrznje.
I cini mi se kao da je to pocetak nesrece koja ce nas poslje zadesiti...

golubove je drzao i Nikola Jovic galeb, medjutim mislim da je njemu to bio samo jedan od hobija , nije bio iskljucivo golubar kao mi.
Drzao je uz golubove i zeceve, ptice, pse , macke itd.
Medjutim poslje sveg ovog vrmena koje je proslo on mi je ostao najvise u sjecanju po vespi, ustvari lambreti koju je imao u to vrijeme.
To je bio jedan od najbrzih motora koje sam ja vidio u svom zivotu.
Dal sam ja bio mali ili su vespe najbrzi motori ja ne znam.
To je bio motor koji je asfalt vidio samo kad bi u Topolju presao cestu prema Crvenoj zemlji, Dinari, i Brezovcu.
Od stohiljada kilometara mislim da je samo 500 metara vidio asfalta.
Jel budne oci cuvara reda uvijek su gledali u galeba i on im nikad nije
dopustao satisfakciju da bude uhapsen, na sta su ovi bili ogorceni do bola.
Inace u to vrijeme majstor u kojeg sam imao toliko povijerenje ,
nema kvara kojeg nije mogao popraviti, i mislim da bih sa njim isao na kraj svijeta sa tom starom lambretom.
Jos uvijek ,cujem ganja motore i ovim putem mu zelim
ugodnu voznju i sretan put.

Prvog goluba kojeg sam dobio , dobio sam od Ace Martica ( na zalost pokojog , o njemu cu poslje )
Prolazeci kraj Acinog golubarnika, vracajuci se iz skole, naletih na njega.
Dobra vecer, javim se kao i obicno, a on ce meni "evo ti jednog goluba "
i jos kaze, to nije obican golub.
Nisam ga razumio... ali odusevljeno uzmem goluba, stavim ga u kutiju koju mi je on takodjer dao, zahvalim se i krenem kuci.
Sav sretan pokazem caci goluba i kazem , cika Aco mi dao...
Mater sa gadjenjem pogleda , a caca kaze "sta ce ti to" ????
Jas mu kazem ,to nije obican golub , a caca ce, a sta to je neki skolovan golub?
Pismonosa kazem mu , na to on odvrti glavom par puta i ostavi me na miru.
Vidio sam da mu nije pravo i ja odlucim ujutro da odem kod ....
Gorana Despotovica, mog prijatelja nerazdvojnog i komsije.
Pokazem mu ja goluba ujutro i mi sretni odlucimo da mu napravimo kucicu na njegovom balkonu.
Kako odlucismo tako i uradismo, sklepali smo neku kucicu od gajbe drvene , sto smo je uzeli iz piljare.
Danima smo ga hranili a uz put nabavili jos nekoliko "obicnih" golubova od vec pomenute teta koke.
Medjutim Kuso kako smo zvali Gorana je drzao jedno kratko vrijeme golubove i prestao, ipak ga spominjem ovdje kao golubara .
Ipak sam sa njim drzao prvog goluba kojeg sam dobio.
Nakon nekog vremena ja vec iskusan golubar "odrastao", poceo sam prodavati golubove da bih imao za pice, cure, izlaske...
Jedan dan mi dekintirani odlucimo da prodamo nekoliko golubova da bi nastavili pijancenje.

Nastavlja se ....

I tako ti mi iz nekih razloga koje cu da objasnim kasnije krenemo sa susjedne zgrade preko krova do moje, gdje mi je na tavanu bio golubarnik.
Otvorimo kapak udjemo unutra.
Posto nismo imali kesu , ni kutiju, mi golubove natrpamo u jednu veliku staklenu teglu, (od 3 kg ) otprilike.
Popnemo se kroz kapak na krov .
Medjutim pljusak ko iz kabla, mi pripiti, idemo cipele se klizu po mokrom lesonitu.
Odjednom sjevnu, posta kao dan, nakon toga grom tako udari da mi se cini kao da je tacno u nasu zgradu opalio...
Goranu ispade tegla, golubovi poletjese , a mi se primirili... nekoliko minuta , cekamo ,da li je koga ono staklo pogodilo u glavu ?
Kad ne cusmo viku ni brestimanje ,mi se pocesmo smijati, smijali smo se ko blesavi 5 minuta !!!!
Ostalo je nekoliko golubova koje sam ja imao zadjenute u pas mojih gaca, posto nisu svi mogli da stanu u teglu, njih smo prodali i nastavili piti.
Cesto se sjecam tog dogadjaja zbog toga sto je Goran Despotovic poslje nekoliko godina umro od posljedica auto nesrece.
Mene i dan danas pece savjest sto njegovoj materi a ni sestri nikad nisam izjavio saucesce ni otisao im u kucu, za to ima jedan razlog koji je poznat samo meni a cini mi se da su ga i one shvatile, ako su uopste imale poslje vrmena da o meni i misle.
Ja sam Gorana toliko volio i to najmladje djetinjstvo proveo sa njim da jednostavno nisam ziv mogao da se pojavim pred njegovim.
Pekla me savjest sto bar i ja nisam poginuo s njim u naj manju ruku.
Teta pupu sam izbijegavao sve do jednog dana kad se nije moglo vise...
Prosli su vec mjeseci a mozda i godine,
Bol se ocrtavala na njenom licu, ostavila mnoge bore koje sam mozda samo ja vidio, al mi se ucinila bez obzira na to nekako ponosna, kao da je zeljela da pokaze kako je ponosna sto je imala onakvog sina .
I treba da bude ,jel Goran je bio poseban.
Sretao sam je poslje nekoliko puta , nikad nismo pricali o Goranu, i mislim da je ona ipak svhatila, bar nije nicim pokazala da mi zamjera.
Ja i dan danas, poslje 20 i vise godina ,cesto se sjetim Gorana...
i bas tugujem za njim...
nastavalja se...