PRICAM TI PRICU !

Forum je otvoren za sve one koji zele da se druze, da sa svojim
prilogom osvjeze, obogate ili vrate iz zaborava: ljude, mjesta,
dogadjaje i trenutke vezane za Knin i Kninjane u periodu do 90-tih.
Nedolicni, provokativni i uvredljivi tekstovi bit ce skinuti sa "Foruma".
Hvala!

Moderator: Gazda

laka

eee

Post by laka »

''Ko ce svjetu ugoditi''? Najbolje bi bilo prodati magarca, ko zna shvatice a ko ne zna, dzaba mu govoriti.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

OD TALIJE

Post by Petar-Peky Bukarica »

Čovjeku se smučilo da odlazi na posao svaki dan dok njegova žena stalno ostaje kod kuće.

On je želio da ona vidi kroz šta sve on prolazi, te se pomolio:

''Dragi Gospodine: Ja idem na posao svaki dan i radim tamo 8 sati dok moja žena samo ostaje kod kuće. Želim da ona zna kroz šta sve prolazim, i zato Te molim da dozvoliššda se njeno tijelo zamijeni sa mojim na jedan dan. Amen.''

Bog je, u svojoj beskrajnoj mudrosti, odobrio čovjeku tu želju.

Slijedećeg jutra, naravno, čovjek se probudio kao žena. Ustao se, spremio doručak svojoj supruzi, probudio djecu, pripremio im odjeću za školu, postavio doručak, spakirao užinu, odvezao ih u školu, vratio se kući i pokupio stvari koje su za kemijsko čišćenje, odnio ih na kemijsko, svratio u banku da podigne novac, obavio kupovinu, zatim otišao do kuće da ostavi namirnice, poplaća račune i sredi čekovnu knjižicu.

Zamijenio je pijesak u kutiji za mačku i okupao psa.

Tada je već bilo 13 h te je požurio da namjesti krevete u spavaćim sobama, opere rublje, usisa, prebriše prašinu i prebriše pod u kuhinji; odjurio je po djecu u školu i upustio se u prepirku sa njima na putu do kuće.

Spremio im je mlijeko i kolačiće i pomogao im oko domaćih zadataka.

Zatim je pripremio dasku za peglanje, pa je gledao TV dok je peglao rublje.

U 16.30 je počeo guliti krumpire i prati povrće za salatu, valjao svinjske šnicle u prezle i ljuštio grašak za večeru.

Poslije večere, očistio je kuhinju, uključio mašinu za suđe, složio ispeglano rublje, okupao djecu i stavio ih na spavanje.

U 9 uvečer je bio iscrpljen a kako kućni poslovi jošš uvijek nisu bili završeni, otišao je u krevet jer se od njega očekivalo da vodi ljubav sa ženom, što je nekako uspio obaviti bez žalbi.

Sljedećeg jutra, čim se probudio kleknuo je kraj kreveta i rekao:

''Gospode, ne znam što sam mislio. Mnogo sam pogriješio kada sam zavidio ženi što svaki dan ostaje kod kuće dok sam ja na poslu. Molim Te, kad Te molim, dozvoli da se vratim u svoje tijelo.''

Gospod mu, u svojoj velikoj mudrosti, odgovori:

'' Sine moj, osjećam da si naučio svoju lekciju, i bit ću sretan da sve vratim onako kako je bilo. Samo, morat ćeš sačekati 9 mjeseci. Prošle noći si zatrudnio.''
andjela.pesic
Posts: 53
Joined: Fri Feb 15, 2008 12:29 pm

Post by andjela.pesic »

EKSTRA!Samo toliko!
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Tekst sa Neta.

Post by Petar-Peky Bukarica »

Pokusavao sam kontaktirati autora ovog teksta,zbog dozvole za objavljivanje ali ga nisam uspio pronaci.Nadam se da nema nista protiv?


Gospodar orlova

Doktor Petrović je jutros u redovnoj viziti rekao kako ću najvjerovatnije biti otpušten iz bolnice „ Sveti Sava ” ovdje u Kninu , gdje sam prikovan za bolničku postelju već više od nedjelju dana . Sutra ću napokon skinuti gips , tj. oni će ga skinuti sa moje noge i živote vraćam ti se .
Pogledao sam gips na nozi , i osjetivši više bol u sjećanju negoli u nozi , probudi mi se sjećanje , kako sam zaradio povredu a sa njom i bolnički tretman .
Sve je počelo sa ponudom Prirodnjačkog društva , da za njihovu studiju o Bjeloglavim orlovima prikupim podatke o njihovim staništima u Dinarskoj oblasti .
Posao koji će me barem na neko vrijeme udaljiti od gradske vreve a trebao bi biti i dobro plaćen ( tako sam mislio ) . Nedugo zatim krenuo sam put Dinarskog masiva , pokrenuvši događaje koji će unijeti strahovite promjene u mom životu .
...
Jednog od sunčanijih jutara stigao sam pod vrleti Dinarskog masiva. Moja čula su bila zapljusnuta ljepotom neviđenih prizora. Svuda oko mene prostirala se nedirnutost kraja , drveće je živjelo i umiralo prirodnom smrću ne strahujući od sjekire u ljudskoj ruci . Osjećaj života koji buja unaokolo , natjerao me je da zaurličem primalnim krikom pračovjeka , a krik uhvaćen jekom otplovi niz strmine , još dugo se čujući . Ulogorih se u maloj hrastovoj šumici nadomak stjena. I prvo što zapazih , gore visoko u stjenama veliki broj Orlovskih gnijezda , iz kojih su se put nebesa upućivali njihovi veličanstveni gospodari .
Zadivljen njihovom brojnošću , u sebi ovo mjesto nazvah Orlovac . Nakon par dana provedenih u netaknutom okruženju , primjetih da se šuma i njeni stanovnici lagano navikavaju na moje prisustvo , uvidjevši da za njih ne predstavljam opasnost , slobodno su nastavljali svoj svakodnevni život , a noću su me budili šuškanjem po odbačenim ostatcima od mojih obroka .
Obavih najneophodnije pripreme za svoj zadatak i uključih se u posmatranje orlova . Posmatrao sam ih veći dio dana , bilježeći njihove primjerke i navike .
Ustajući jednog jutra sa dolaskom prvih kapljica kiše , na jednom od najvećih visova spazih ljudsku priliku . Nisam povjerovao , misleći da je to trik mojih opažaja , ali dolazeće jutro je potvrdilo . Visoko gore na stjenama nalazio se čovjek , koji je sjedo na stjeni čekajući .
Prizor me je zatekao , i nisam znao šta da radim . Možda je planinar , možda je povrijeđen , rojila su se pitanja mojim mislima ali bez ikakve smislenosti za odgovor i rješenje viđenog prizora .
Taj dan sam proveo , motreći na čovjeka ,koji je i dalje sjedio na stjeni . Čekao sam da saznam šta on čeka . Noć nas je razdvojila .
Čak ni tada mi nije postalo čudno , što se ta ličnost nije ni jednom pomjerila sa svojeg mjesta gdje se nalazila .
Jutro nam je donijelo opet kišu i čekanje . Kiša je padala žedno se prosipajući po svemu ali toj tajanstvenoj prilici kao da ni najmanje nije smetala . Sve češći i bješnji naleti kiše smanjivali su mi vidljivost i raspoznatljivost , ali u jednom trenutku ( mogao bih se zakleti ) vidjeo sam dvije velike ptice kako se spuštaju do tajanstvene prilike . Nalet hladnog pljuska me je natjerao u zaklon šatora .
U toku te besane i kišne noći odlučio sam da se popnem na nepristupačne stjene , da bih vidjeo , da bih znao . Penjanje mi je oduzelo polovinu dana , ali približio sam se vrhu . Pored klizavih stjena koje sam sa krajnjom vještinom savlađivao , pojavile su se i velike ptice . U početku su se držale po strani , motreći na moje uspinjanje , ali sa svakom mojom stopom prema vrhu , postajale su sve slobodnije i sve agresivnije u svojem nadgledanju . Njihovo ometanje me je još dodatno ozlovoljilo , i prelazeći jednu pukotinu koja je ponirala duboko ispod mene , opreznost me je napustila . Nepažljivo pomjerivši nogu , osjetio sam kako gubim oslonac i idućeg trenutka koji mi je izgledao jako usporen , sunovratih se u dubinu ambisa .
Svega ostalog sjećam se kao kroz nekakve paučinaste velove , koji su se širili oko mene, zakriljujući svjest i oči , vukući me i izbacujući me iz svojih varljivih vrtloga .
Pad sam doživio kao ponovni trenutak rođenja ,ne znajući da li sam živ ili je to varka smrti, koja lukavo odlaže svoje otkrovenje .Samo bol koji je prelazio granice podnošljivosti je ostao , prisutan kao beočug koji me je držao još uvijek u lancu života . Upravo ta sveprožimajuća bol mi je potvrđivala da sam nekim čudom preživio pad niz pukotinu . ali spoznaja da sam preživio nije mi mnogo značila , jer moja lijeva noga je bolno pulsirala , pokazujući moje pravo stanje . Iako živ bio sam prikovan za dno ove duboke pukotine u bespuću , poput pacova uhvaćenog u zamku . Boreći se sa još preostalim ostatcima snage u meni koje su se udvostručile pred strahom bezizlaznosti položaja , bauljao sam uz nesnosne bolove, tražeći izlaz kojeg nije bilo . Bauljajući po dnu , dok su mi se pred očima smjenjivali vrtlozi duginih boja prouzrokovanih bolom , ugledao sam u uglu pukotine nekakvo bjelasanje . Pogledavši jasnije , uočio sam uzrok tog bjeličastog iskrenja . „ jebo ga , upao sam u nečiju grobnicu ” ošinu me poput biča novootkrivena spoznaja . U uglu pukotine , nalazio se kostur , kojem od šoka nisam mogao odrediti veličinu . Kasnije sam shvatio da je vrlo sitan i da se nalazi na nekakvom uzdignuću poput odra ili Orlovskog gnijezda .
Spoznaja toga je podigla u meni neviđen talas užasa i straha . Neko je na sličan način skončao , kao što ću i ja ...!
Zaječah podstaknut atavističkim strahom pred smrću i nesvjesno se okrenuh na leđa , bludeći prema uskoj traci svjetlosti koja je predstavljala Nebesa ...
Kroz uski stjenoviti procjep , ispunjen prigušenim dnevnim svjetlom koje je najednom nestalo , zakriljeno pojavom ogromnih bešumnih stvorenja , što su se obrušavala prema meni ,ne izdržavši više prepustih se spasonosnoj tami nesvjestice , ponavljajući tiho poput litanije : Orlovi će me raskomadati ...
Period proveden u nesvjesti pamtim zbog čudnovate njegove dužine . Ispod velova teškog sna , dopirali su do mene nekakvi čudni zvuci i šumovi . Doživio sam ih kao strujanje vjetra u mojim ušima , odjecima udaljavajuće oluje i nečeg što je ličilo na kliktaj orlova.
Ličilo je to stanje poput talasanja morskih valova , lelujavo i bespomoćno. Odbijao sam sve te zvukove oko sebe, palšeći se , da će me oni opet vretiti opet tamo gdje je bilo bolno , tamo gdje orlušine možda već klucaju moju lešinu, tamo gdje će se moja kosti ,pridružiti kostima nepoznatog.
Smrt se nije pojavljivala , a ja sam je čekao poput radoznalog djeteta ili je možda to bila Smrt.
Grubo drmusanje koje je nastojalo i uporno pokušavalao me vratiti nazad , nije prestajalo. Ispod moje omaglice , zavlačio se taj grubi glas .
- Probudi se , ej , ajde otvori oči ...
Otvorivši oči , vidjeo sam lice ogrubjelo od života na otvorenim prostorima vrletne Dinare. Misleći da sanjam ,
sklopio sam oči promrljavši : Idi u svoj san...
Šamar koji je bolno odjeknuo na mojem licu , potvrdio je da to ipak nije san.I vratio me je u svijet čvrstine , u svijet gdje je lugar koji je slučajno prolazio tim dijelom šume nabasao na čovjeka u nesvjesti. A nabasao je prema njemu ,videći dotada neviđene ptičurine i nadajući se trofeju , naišao na čovjeka , nepoznatog i još u nesvjesti.
Nisam mu mogao objasniti ništa , osim nekakve na brzinu sklepane pričice , da sam tragajući za ljekovitim biljem sunaovratio se u jednu urvinu i pritom uganuo nogu. Nakon toga sam nekako dopuzao do mjesta gdje me je on pronašao.
Jer sve ono što sam vidjeo i doživjeo u Orlovcu ,ličilo mi je na košmarni san. I orlovi , čovjek na stijeni, kostur nepoznatog. Sve je bilo tako nestvarno.
Uronio sam u mrak na dnu provalije , a probudio se nadomak naselja. Previše za moje poimanje.
Tek prema pričama iz bolnice , tražeći moje isprave po džepovima , iz jakne je ispalo ogromno Orlovo pero. Sestre su ga sačuvale za mene , misleći i onako da sam malo pomjerena ličnost.I dok je padalo ka bolničkom patosu , rušilo je moje realistične pretpostavke. Uzeo sam ojećajući u tom trenutku da je to moj odavno izgubljeni dio sudbine. Još uvijek nepoznate ..
Kasnije sam se raspitujući za Orlovac i taj kraj saznao ovu priču:
Prije Svjetskih ratova otac i sin iz tog kraja, lovili su i sakupljali mladunčad orlova i prodavali ih čak i preko mora.
Rjetko su silazili iz planinskih visova među ljude , osim kada bi nešto trgovali , kao da im ljudska blizina nije godila .
Opet ljudi koji bi ih sretali u planinama , pričali bi kako njih dvojica više i ne sporazumjevaju rječima nego kriče i klikću poput Orlova .
I onda prestadoše da dolaze među ljude .
Umjesto njih stiže priča , da se lovčev sin penjući do gnijezda , nekako okliznu i pade u provaliju . Sam lovac odtada se povuče i više ga ne vidješe tamo gdje se dva ili više ljudi susreću . A rjetki koji bi zalutali u Dinarske vrleti, pričali bi kasnije sa strahom kako su vidjeli čovjeka visoko na stjenama da sjedi , i kada bi pokušali mu prići , on bi na njihovo zaprepašćenje nestajao a na mjestu gdje je bio pojavljivao bi se ogroman Orao .
Tako mi je ispričao stari Stevan iz Gornje Polače , za bocu vina , a mene još uvijek proganjaju snovi . Još uvijek sanjam da letim , i onda se probudim okupan znojem očekujući da sam na dnu Orlovačke provalije.

Sin jutarnje svjetlosti

Prošlo je nekoliko mjeseci ,od kako sam otpušten iz bolnice „Sveti Sava” u Kninu. Nalazio sam se u toplini porodičnog doma , skoro zaboravivši događaje u Dinarskim vrletima , dok se nisu javili snovi .
Došli su tiho , uporno me podsjećajući da „to ” što pokušavam zaboraviti ne želi biti zaboravljeno . Sanjao bih noćima , kako krstarim iznad teško sagledivih vrleti , gustih šuma , osjećajući pritom kako me vjetar nosi , i kako se moje perje širi kada me sjeverac dohvati s boka . U snovima sam se sve više pretvarao u orla . I negdje u dubini mojeg bića , tako bih se i osjećao .
Nedugo zatim, obreo sam se opet podno Dinarskog masiva ,gdje sam pronašao čovjeka koji mi je ponudio gostoprimstvo u svojoj kolibi . Vujadin, tako se zvao moj domaćin , ostao je sam u nepreglednoj Dinarskoj vrleti . Ostao je ne želeći napustiti rodnu grudu zarad nekakvog Banata . Ostali su kolonizirali 48 godine u Vojvodinu i Banat .
Vujadin nije mogao bez planine , a u Banat i kada bi otišao u kratkotrajne posjete , uvijek bi se plašio i zazirao od puste ravnice , u kojoj se pogled gubi i razbija negdje na kraj neba .
Jedne večeri našeg druženja , spomenuh mu da umalo nisam poginuo u Orlovcu , on me pogleda brzim i pomalo čudnim pogledom , i prikri svoju zainteresovanost koja mu bljesnu u očima , loženjem vatre .
A ti si taj ? odhuknuvši , kratko i odlučno reče - Ispričaću ti jednu priču iz ovih krajeva .
„Davno prije negoli sam i bio rođen , desile su se nekakve čudne stvari u ovoj vrleti ! Jedan moj predak po imenu Dušan zagleda se u Mariju , djevojku iz potrebite kuće . Ali srce nema očiju . Njegov ćaća je vrijedio za imućnijeg domaćina , vidjevši da je Dušan stasao za ženidbu , begenisa mu curu iz susjednog sela , iz imućnije kuće . Štono narod kaže para na paru leti . Saznavši za ćaćin naum Dušan nema šta nije pokušao , ali promjeniti nije ništa uspio . Znalo se tada ko je najstariji u kući a ko sluga u njivi . Oženiše Dušana sa Ružom Marić , a Marija koja je još uvijek nadala se Dušanu , preko noći se promjeni i posta drugačija . Niđe je više nisi mogao vidjeti veselu , zatvori se u sebe i ćuti .
A Dušan poče piti , i sve češće odlaziti u nepregledne vrleti u potragu za divljači . Stariji su na njegovo ponašanje govorili : Ma priviće se on Ruži kada mu rodi sina . Al rodi se i sin , a Dušan po starom, jedino presta piti naglo kako je počeo . I puče glas za Dušanom , da nema visine koju nije savladao , a da sva orlovska gnijezda poznaje kao svoj lovački torbak . Svojim pričama, kada bi se pojavio među ljudima još više bi izazivao nevjericu i radoznalost . ”Orlovima zavidim ko nikom živom na svjetu . Kad se popnem na one njihove litice, i pogledam dolje u dubinu , samo što ne skočim , da barem jednom osjetim, kako je letjeti među onim klisurama , koje je i Đavo napustio .„
Ljudi bi ga slušali , čudeći se i odmahujući glavama . Ali Đavo ne miruje . Jedan od glavnih Ružinih prosaca , Lako Stakić ( ko zna jeli uopšte naslućivao šta se sve može izroditi iz toga ) poče proturati i širiti priče kako nije slučajno da Dušan , tako često odlazi u šumu , navodno u lov , a on se tamo sastaje sa svojom nekadašnjom djevojkom .
Priču bi obavezno završavao ” lako je njemu mazati Ruži oči , ali Bog sve vidi , pored onake žene ja bih ...„
Niko nikada nije vidio ništa od onoga što je nesretni Lako pričo . Nikoga nije ni bila briga da to opovrgne , osjećalo se vrijeme koje dolazi , ljudi su zaboravljali jedni na druge , gvozdena vremena su bila pred pragom .
Ali stigoše glasovi i do Ruže , i počeše svađe među njom i Dušanom . Ispočetka tihe i prigušene , a onda sve silnije .
Ukućani bi ih smirivali ali slaba vajda . Sjeme nesreće već bijaše proklijalo . Da ti i to kažem niko nikad nije vidio da je Dušan digo ruku na Ružu . E onda kada se činilo da se to među njima smiriva , Lako ugrabi priliku te ubaci Marijinu maramu u Dušanov torbak . Marama bijaše odlučujući udarac , koji ruši sve pred sobom . Svađali su se cjele noći .
Ruža je prijetila da će Mariju sasjeći sikirom , da će joj živu sodu baciti u oči , da će stotinu čuda napraviti . Dušan je pokušavao razuvjeriti ljubomornu ženu , ali ona je još više padala u vatru i jarost .
Neđe pred zoru , Dušan je napustio kuću , a nedugo za njim , sa malim sinčićem u naramku je izjurila i Ruža . Ukućani bijadoše zbunjeni , dešavanjima , i pomisliše da je njihova snaja otišla u očevu kuću , te ne reagovaše odmah , misleći proći će kao i do sad , ali ...
Neko iz Ružine kuće u toku dana navrati do prijatelja, odnosno do Dušanovih , i strašna spoznaja , poče dobijati svoje okvire .
Šta se desilo taj dan , to jutro , to zna jedino Gospod . Ružu su našli predveče na dnu jedne rasjekline u šumi . Bila je na izdisaju . Zadnjim dahom uspjela je reći ” Odnijeli su mi djete „ .
Izdahnula je upirući prstom prema Orlovcu , ne krijući užas i neizmjernu bol u očima koje su se gasile .
A tamo u daljini gdje je uprla prstom samo su vidjele crne tačke kako krstare nebom . Nesretni Dušan se pojavio u noći , tužnog dana . Kažu kada je ušao u dvorište , da je zastao kao gromom pogođen , i iako mu niko ništa nije rekao , ispustio je krik koji je protresao selo . Od njegovog bola u glasu , ljudi su zastali , osjetivši nekakvu krivicu i nelagodu , krsteći se pred nepoznatim impulsom. Čitavo selo je uzvarilo od tužnog zavijanja pasa i uznemirenog glasanja stoke po štalama , a mala djeca u kolijevkama briznula su u plač , ne mogavši se smiriti za dugo .
Upao je u kuću poput nevremena , ulećući u sobe . Vidjevši kolijevku praznu , zaurlao je nezamaljskim i neljudskim krikom , spajajući Nebesa sa Zemljom . Ljudi su se iskupljali pred Dušanovom kućom , ali niko se nije usuđivao progovoriti . Osjećali su da se strašni događaji, još nisu završili . Dušan je pristupio bez rječi odru na kojem je ležala pokojnica , ne progovorivši ni rječi . Poljubio je njeno hladno čelo na kojom se napokon vidjeo mir i izišao iz kuće . Dočekali su ga zbunjeni i preplašeni ljudi .Ali ćutanje prekinu Lako : Ljudi zovite žandare , pa vidite li da ovo nisu čista posla ...
Ali niko od zaplašenih ljudi ne zadrža Dušana koji nestade u tami , avgustovske noći . Tek na drugi Lakin poziv da se zadrži Dušan , gomila se uskomeša , i krenuše povici : Možda je on ubica , držite ga , ne dajte mu da pobjegne , zovi žandare ...
Iz tame se razleže glas koji zaustavi seljane : ” Stanite nesretnici „ . U dvorište stupi stari travar Miloš . Uticajan i poštovan čovjek nadaleko .
” Ma šta to radite , nesretnici i otpadnici od Boga . Zar su vam srca toliko otvrdla , da više ne osjećate više ama baš ništa .
Jao Dušane , djete moje , što ne viđe, šta se ođe sprema . Teško vama bezumnici , koji odhraniste guju među sobom , ne znajući i nevideći kako palaca jezikom i svojim otrovom truje vaša srca . Ne stupajte u mrak , ako oćete da dočekate jutro .Ne krećite u potjeru za Dušanom , nije on Ružu usmrtio . Usmrtila ju je guja među vama. Odavno mi se već Dušan žališe na svojeg dušmanina , ali sam se uzdao u Boga da će se to rješiti na drugačiji način . Nikada on Ruži ne bi ništa na žao učinio , ali je moro odbolovati bol koji mu njegovi roditelji nanesoše . Da ste ga pustili , sve bi leglo na svoje mjesto i dobili biste boljeg vidara nego što sam ja . Teško meni pred tobom i pred Bogom moj Dušane, sine moj nerođeni , što me ne nađe jutros u kolibi . A vama opet kažem idite u domove svoje , zapalite svijeće i kandila i molite se Gospodu da vam oprosti i smiluje se Dušanu . A njegovo ime spominjite sa strahom i tugom , da se nebi okrenuo prema vama. Bezumnici , maloprije pred vašim slijepim očima i otvrdlim srcima , umrije čovjek vrijedniji od nas sviju . Pređe sam na onu stranu đe sjeni i aveti obitavaju . Spominjite Boga opet vam velim , nadajući da će vam se molbe, uslišiti . A Dušana ne tražite niti mu se nadajte . Njegove kosti vaše oči neće vidjeti . Ne stojte tu , skupljajući na jednom mjestu vaš strah i mržnju , da se ne bi okrenuo onaj čije ime od sada će te sa strahom i kajanjem spominjati . Sklonte se po kućama svojim , da se okrenuo ne bi i povratio među vas , jer u njemu je sada sila i moć kakvu niste vidjeli niti znali za nju . Razilazite se bezumnici nijedni , završi Miloš bujicu oštrih rječi i uroni nazad u tamu. Iza njega ostaše zaprepašteni Dubovčani , i onda se bez rječi raziđoše .
Idući dani nijesu donijeli nikakvo razjašnjenje nemilih događaja . Ružu sutradan sahraniše . Lelek ožalošćene rodbine dugo se čuo u vrletima , odbijajući se od vrha do vrha , pojačavajući se i smanjujući , odlazeći u nizine . Nakon dva tri dana , kada se činilo da će i to proći , kao i sve strahote sa kojima Dubovčani naučiše da žive , počeše se dešavati čudnovate pojave .
Pred kućom Lakinom , preko noći seljani počeše viđati nekakva obličja , koja padahu sa nebesa pa onda isto tako tiho nestajahu u tami . Pa i onako ćudljivo vrijeme se još više izokrenu , te se više ne znade da li je lijepo ili ružno . A nekakvi vjetrovi učestališe praćeni kišom , kada im najmanje bijade potreba .
I na to sve , nesretni Lako se sve učestalije poče žaliti , kako ga prate nečije oči i kako sam u mraku ne smije ostati . Zatraži i pomoć od travara Miloša , ali ga ovaj vrati kući s rječima da mu samo Bog može pomoći .
Jedno jutro ga nađoše obješenog o granu orasa , nasred sela . Tek kada ga sahraniše brzo i bez puno pratnje ( niko nije volio one što dižu ruku na sebe ) neko primjeti da ih još od kuće , pa do rake prati orao iznenađujuće veličine .Poslije toga ljudi i žene se raziđoše , sa osjećajem pritajene strepnje , od nečega što nisu mogli da opipaju svojim rukama otvrdlim od grubog rada .
Kasnije se pričalo da se oko Lakinog groba može često vidjeti crna zmija , ali niko je ne uspijede ubiti , jer se zavuče u njegov grob . Među narodom se proširi priča , da se Lako gadno ogrješio o Dušanovu porodicu , a neko jednom u sam cik zore ,viđe oko Ružinog groba nekakvu svjetlost . Iz svjetlosti dopiraše dječiji plač . Isprede se priča da to Dušanov i Ružin sin odnosno njegova duša koja traži majku . Ali osim priča koje kolaju ovim krajevima , ništa se drugo ne razjasni .
Stari travar Miloš svrativši jednom u Dubovo , napomenu da se nemila situacija primirila , ali da će proći godine i godine dok se grjehovi počinjeni u Dubovu ne otkaju .
Poslije toga se Miloš osami i isčeznu iz vida , ali osta priča o nesretnom djetetu Ružinom kojeg prozvaše „Sin Jutarnjeg sjaja ”.
I niko nikad ne pronađe ni Dušana , ni Dušanovog sina .

Poravnavanje

Treće noći , koju sam dočekao kod Vujadina , starca gorštaka . Dinarskog gorštaka. Usnio sam čudan san . Jedan od onih snova , koji naliježu na čovjeka , potpuno ga odvlačeći u dubine tame i nestvara , da kada te i nakon vaših krikova drumusaju ne uspijevate se probuditi i rasaniti.
( Vujadinu još uvijek nebijadoh ispričao o svojim doživljajima u Orlovcu)
Legošmo negdje oko 10 ili 11 , uopšte se nisam ni trudio gledati na sat , i nakon izvjesnog vremena , nikako da usnim. Vujadin bijaše već zaspao . Sa njegovog ležaja je dopiralo duboko ravnomjerno disanje.
Prevrtah se po ležaju, trudeći se da mu ne poremetim odmor.
Boreći se sa nesanicom , okrenuh se ognjištu , gdje su dogorjevale bukove cjepanice. I ne znam šta mi prikova pogled za te male plamičke , koji su lijeno lizali preko naslaganih drva , smanjujući se i pojačavajući, osjetih kako san mi pritiska svijest i učini mi se da čujem kako nekakav lepet krila , prelazi preko krova kolibe . Ali san već bijaše nalegao na mene sklapajući mi kapke. I stigoše varljivi velovi prekrivajući me.
Iz dubine sna ,čuh glas koji doziva moje ime , ili nečije tuđe.
Ustadoh i krenuh vani...
Čudno iskričava svjetlost ,osvjetljavala je unutrašnjost kolibe. Vrata se sama otvoriše.
Izađoh . Nedaleko od kolibe u sjenci obližnjih jelika , nazirala se prilika . Ljudska.
Ko je to tamo ...?
Niko ne odgovori. Nepoznata prilika istupi na osvjetljeni prostor . Raspoznah čovjeka , srednjih godina , stasitog . Nepoznatog. Zebnja mi krenu kolati mislima . Strah , nepoznatog uzroka kapnu u moje uskovitlane misli.
Ko si ti...? – ponovih .
Ne boj se – doprije šušketavi glas od nepoznatog.
Zakorači prema meni , raširivši ruke .Krik iznenadjenja se prolomi iz mene.
Ne znam otkud , ali ugledah i Vujadina , koji se obrati nepoznatom –Miloše...
I posljednjim trenutcima opažaja zapazih ili je to možda jedna od varki sna , al kao da vidjeh srebrenkasto svjetlucanje u očima nepoznatog . Suze ili ...
Trgoh se i nerasanjen uspravih na postelji.
- Kojeg li sna ? promucah.
Osjetih se tako usamljeno i ,tek tada zapazih da Vujadin nije na svojem ležaju.
- Vujadine ...pozvah starca , neznajući šta da učinim , uznemiren pređašnjim snom.
Otvoriše se vrata kolibe i starac stupi unutra.
-Probudio si se junače . – izgovori , podstičući vatru na ognjištu.
-Ružno sam sanjao i nešto me je trglo iz sna , evo sav sam se preznojio .
-Oće san , prevariti i prepasti najhrabrijeg , čak je Petar podlego varljivosti sna , iako je bdjeo nad Isusom , i to tri puta , eh...
Krenuh napolje, u prohladnu planinsku noć obasjanu mjesečinom. Hladni povjetarac rastjera koprene sna . Mjesečina je stvarala čaroliju nad krajolikom.
Okrećući se nazad u kolibu , u sjeni visokih jelika ugledah obličje . Ljudsko.Napregoh oči , prodirući kroz tamu. Duboko u sjeni jelika ,stajao je čovjek .
Pojmivši prizor i shvativši koliko je istovjetan malopređašnjom snu , užasnut ,krenuh unazad prema kolibi , pogleda prikovanog za obličje .
Vujadine ...- tiho pozvah starca.
Vujadine ...
Svjetlost vatre procijepi tamu kad starac otvori vrata.
Šta je ?
Tamo neko stoji – uprerih rukom u sjenu jelika.
Ma đe bolan –uzvrati starac nemrdajući sa praga kolibe.
Eno tamo ispod onih jela , maloprije sam ugledao čovjeka .
Eh , ma oklen čojek u ovoj pustari , i po ovoj pomrčini , ajde to ti se utupilo u ovom mraku . Nego ajmo mi leći , sutra nas čeka dug put.- nestade u kolibi.
U sjeni jela , nevidjeh ljudsko obličje i zbunjen situacijom pređoh rukom preko lica . Ljepljiva vlažnost me iznenadi . Pogledah dlan . Krv . Moja .Neosjetno mi je procurila iz nosa . Krenuh za starcom , odgurnjujući od sebe sve proteklo.
...
Ma ima li još koliko Vujadine ? – provlačeći se kroz gusti čestar za starcem , kojeg sam već evo 2 sata slijedio kroz ovu vrlet , jedva ga stižući . I više puta se iznenadih njegovom okretnošću i izdržljivošću .
Još malo ...i nestade u zelenoj četinarskoj zavjesi .
Bjesno frknuvši , krenuh za njim . Uzdižući se prema oblacima nad nas su se nadvijale kamene litice Orlovca.
Sa prvim jutarnjim zracima , Vujadin me razbudi i reče da moramo na jedno mjesto . Zašto i gdje ne reče . I onako zbunjen , proteklim događajima , neimadoh volje ga ispitivati . Ubrzo smo grabili u pravcu Orlovca.
Stigli smo – zaustavi se pred usjekom , koja je išla duboko u unutrašnjost masiva .
Nešto bolno i brzo poput treptaja oka ,projuri mojim mislima.
A zašto smo tu ? – pogledah ga .
Sve ima svoj početak i kraj, moj mladiću , Bezimeni .Idemo unutra ,samo pažljivo , ovo je onaj procjep gdje si upao ali sa druge strane.
Užas me ošinu poput biča .Zgrčih se na poplavu sjećanja ...
Ne plaši se , jer ono što nosiš u sebi ,ni izdaleka se ne može porediti sa najvećim strahom koji ovdje možeš doživjeti. Ajde vrijeme je i vjeruj mi , sve će biti u redu.
Vjerovatno pred poplavom sjećanja ne shvatih da me je Vujadin nazvao Bezimenim ,iako je znao moje ime od prvog dana . Ali...
Vlažni procjep primi nas u svoju zagasitost . Mahovina je prigušivala korake , i stvarala potpuno nestvaran osjećaj pod nogama. Procjep se vijugavo pružao duboko u nepoznato .
Čudan osjećaj nekakve blage uznemirenosti pomješane sa nepoznatim osjećajem pritisnu mi misli . Nastavih tupo koračati za Vujadinom .
Osjetih peckanje u nosu i zujanje u ušima . Opet mi nos prokrvari. A zujanje u ušima se pojača. Ipak nikakve boli ne osjetih , na sve ovo . Zaustavih se iza starca , pokušavajući zaustaviti krvarenje.
Pukotina nas bijaše dovela do ovećeg proširenja .
Evo nas – okrenu se govoreći mi ...znam da si zbunjen , ali molim te da mi vjeruješ , ovo što ćeš sada vidjeti i osjetiti , uplašiće te , ali nemoj se opirati ,Bogom svevišnjim te zaklinjem...
Zbunjenost mi nedade da isustim ma ijednu riječ...
Miloše , stigli smo .- obrati se nekom meni nevidljivom .
Krvarenje i zujanje se pojača . I blagi nagovještaj mučnine zaleprša u mojoj unutrašnjosti.
Vidim , liči na tebe – opet obrati se u prazno . Eh ...moj Miloše uspjeli smo , vidiš i sam . Otrgli smo ga iz vrtloga nepostojanja . Još malo pa će te vidjeti .
Zaustih pitanje , ali nagli talas mučnine me presječe , tjerajući da se uhvatim za stomak . I žestoko pokulja iz mene kao gejzir , bacajući me na koljena.
Zujanje se utrostruči , suze grunuše rasplinjujući mi vid , a gusta zelena sadržina iz mog želuca naviraše iz mene , presjecajući mi dah.
Klečeći i dalje , pomislih kako je ovo kraj . Ali ...
Bol me prevali na bok , disanje zastade , a srce poput ptice uhvaćene u šaku drhturiše . I crvenilo mi zastrije vid . Grimizno kao krv na snijegu.
- Ne odupiri se biće sve u redu , samo se prepusti – doprije odnekud do mene kroz crvenilo Vujadinov glas.
- Ka...k...oooooooo – prokrkljah.
I naglo kao što je i došlo , neugodnost , nerazumjevanje i bol se zaustaviše. Sivilo zamjeni crvenilo , a blijedo svjetlucanje potisnu sivilo . Podigoh se na koljena . Iscrpljen proteklom bujicom neugodnosti , nekako se uspravih na drhtave i nesigurne noge. .
Kroz maglovite oči ,ugledah ...
Čovjek srednjih godina , stasit . Stajao je pored odra ili nečeg što je ličilo na orlovo gnijezdo .
- Pogledaj .- uperi rukom Vujadin na nešto u gnijezdu , pogledaj i sjeti se .
Kostur . Sitan . Dječiji .
I bujica nepoznatih sjećanja , jurnu u meni kao nabujala rijeka . Mutna i silna . Opasna i mračna . Muljevita .
...uplakana žena sa maramom i malenim djetetom žuri kroz šumu . Osvrće se oko sebe . Sve više shvata da je zalutala , šuma joj postaje mračna i prijeteća. Ne vidi da se približava urvini . Naglo se okreće unazad , uplašena nekakvim zvukom ,iza sebe. Dijete plače . Želeći pobjeći od nepoznatog zvuka , kreće prema ivici urvine ...
Neeeeee ---- kriknuh videći da prelazi ivicu i pada , i dalje stežući dijete .
Kao žgužvano klupko , leže na dnu . Ječanje se mješa sa sve slabijim djetinjim plačom . Šuma kao da je utihnula pred prizorom ove tragedije...
I ogromne sjene ,padaju iz nebeskih visina .
AHHHHHHHHH- ote mi se videći orlove kako slijeću pored umiruće žene i djeteta . Jedan od njih grabi maleni zamotuljak , svojim kandžama i podiže se u vazduh .Za njim kreću i ostali . Podignuta ženina ruka pade ka zemlji . Užasnut prizorom , sruših se na koljena. Nevjerica , zbunjenost pomješana sa užasom nedaju mi da se priberem .
Slike same od sebe teku dalje ...
Orlovi , sa zamotuljkom lete ka ogromnim stijenama . Lete prema svojim gnijezdima .
Spuštaju se u jedan duboki procijep , ostavljaju zamotuljak i kričeći piskavo i uznemireno raspoređuju se pored gnijezda . U procijepu se odjednom pojavljuje čovjek srednjih godina .Stasit .
Unezvjeren prilazi , zamotuljku , nježno ga podiže i shvativši da u njemu nema više života , pada na koljena ...tresući se od grčevitog plača . Jauče , zaziva nepoznata imena . Neljudska i grozna.
Orlovi kriče sa njim , ne pomjerajući se .
Stub svjetlosti , blještavo iskričava , dotaknu tlo pored čovjeka . Lagano se uspravi i ispruži djete u rukama , dopustivši da ga svjetlost , obasja . Ali ona se lagano pomjeri na njega , ostavljajući djete po strani . Krik ,koji čovjek ispusti , natjera orlove da zalepršaju , uplašeni .
Gledajući sve to neosjetih kako mi se suze mješaju sa krlju iz nosa . Nekakva bol me razdiraše iznutra.
I nepoznati iskorači iz stuba svjetlosti . Svjetlost ga opet obasja . Iskorači sa strašnom odlučnošću iz nje ,po drugi put. Svjetlost se povuče . U procjep stupi Vujadin .
Trgoh se videći ga .
Priđe nepoznatom , zagrli ga , dok mu se lice kvasilo suzama .
Miloše , Miloše – ponavljaše mu ime kao kakvu litaniju .
Naglo kako su i došli , prizori se povukoše . Oslabljen ,okrenuh se ka procjepu . Pored odra ili gnijezda stajali su Vujadin i ne više nepoznati .Shvatih da je to Miloš.
Gledali smo se ,ćuteći .
Nekako sam shvatio da je dječiji kostur , kostur Miloševog nastradalog sina .
Ali kakve ovo sve veze ima sa mnom – zabubnja mi mislima .
Petre – obrati mi se Vujadin , to ti je ime koje si dobio od majke i oca.
Ali ja se zovem Dušan – promucah i ... zašto ...
Stani ...
Znam da ti je teško povjerovati , ali tvoje ime je Petar i da li možeš naslutiti čiji je ovo kostur na odru ?
Kostur je od...od Miloševog nastradalog sina...izustih nekako .
Jeste Petre . A ti si Petre Milošev sin...
Zelenilo šoka , uvijeno u velove nesvjestice , ponese me u spasonosnu tamu .

Nivo vječnosti

Zelenilo pomiješano sa kovitlacima srebrenkastih igličastih strujanja , kovitlali su mojim umom.Tuga,zaprepašćenost,nevjerica. I na kraju praznina kroz koju dopire glas.
- Petre , Petre ,Petre ...
- Čije ime doziva taj tuđi glas,ali zelenelilo me povlači u sebe.
- Miloše prekrij ga,što prije tako ti Božijeg imena,zaborav će ga povući sa sobom – iz daljine dopire tuđi glas,i zelenilo se zaustavi.
Ljepliva opojnost poče rasplinjavati.A na rubovima zelenila se pojavi srebrnasta svjetlucavost koja sve više nadiraše ka meni .Glas postade razgovjetniji.
-Petre probudi se sinovče, sjeti se ko si ?
Sjeti se ko si!
Ko da se sjeti ?
Kome se to glas obraća,i zašto je toliko uporan ?
-Petre,Petre ...uporno zazivanje se nastavlja.
I srebnkasta svjetlucavost najzad dohrli do mene,zastade ispitujući na tren , a onda se obavi oko mene kao prekrivač,rastjerujući zelenilo unaokolo.
-Petre ...prepoznadoh Vujadinov glas.
Pa to je Vujadinov glas,sinu mi mislima.
Otvorih oči,promrmljavši nekako se boreći sa mučninom – Vujadine , koga to zoveš tako uporno ?
- Saznaćeš ,sinovče moj , na popij ovo –poturi mi aluminijsku čuturu,kao u onim filmovima sa kraja vjeka kad osvještenom junaku daju alkohol pa se ovaj zagrcne nakon toga.
Nategnuh gutljaj ,dva .
Opora tečnost mi skupi usta ali otjera i zadah bljuvotine iz njih . Potegnuh još jednom .
-Dobro je sinovče moj,nemoj mi sad odlutati uz ove rusovijske mješavine , jedva smo te zaustavili maloprije kad si pohrlio ka porocjepu zaborava.
Pridigoh i naslonih na stijenu . Ma šta se ovo deša...nedovrših pitanje jer kao kroz sve tanju omaglicu raspoznavah čovjeka.
Stajao je na sredini procjepa.odmahnuh glavom ,želeći rastjerati omaglicu .Neuspijedoh .
Koprena sivila bijaše i dalje se ispriječila pred mojim očima,a čovjek je i dalje stajao na istom mjestu .I ono što me prikova za njegov lik ,bijadoše njegove oči .kad nam se susretoše pogledi , u prvi mah mi se učini kao da gledam u izvor Cetine ili možda kao kad putnik na otvorenom moru pogleda preko brodske ograde u tamne morske dubine.
Prikova me ta otvorenost i nesagledivost. I onda je nestade .
- Pa to je ...- zaustih reći.
- Jeste,to je Miloš .
- Ali kako , otkud ...-pokuljaše pitanja iz mene .
- Čekaj , probaj ustati – prekinu me Vujadin .
Ustadoh pomalo nesigurno ,poput pijanca .
Snaga mi se vrati u ukočene udove,poput rojeva gamižućih mrava .
Jesi spreman sinovče ?-uhvati me pod ruku Vujadin. Nestigoh ni upitati za što bih trebao biti spreman , a već smo koračali prema odru .Prišavši mu,shvatih da se ipak radi o orlovskom gnijezdu u kojem je ležao mali skelet.
Vujadin položi desnu ruku na skelet,lijevu na moje oznojeno čelo.
Iz njegovih usta potekoše nerazumljive riječi ,od kojih samo razumjedoh otegnuto ponavljanje – LE OLAM AMEN ,i to samo zbog toga što je više puta na kraju svakog mrmljanja to ponavljao.
I najednom slike krenuše nezaustavljivo ,same od sebe...
Pred vratima sirotišta,kolijevka i nekakva užurbana prilika koja nestaje iza ćoška .Vrata se otvaraju izlazi opatica ,koja kad ugleda kolijevku namršti čelo i pozva nekog iz unutrašnjosti zgrade.
Dječak,plav i nježan poput planinskog cvijeta sa neizmjernom tugom u očima ,stoji pred opaticom dok mu ona ponavlja : I psi na ulici u jednom trenutku imaju vlasnika ali ti , ti si ničiji ...
Tuga je sve veća .I tuga ustupa mjesto predaji. Kraj dolazi na krilima plave ptice koja liči na goluba kojeg nije uspio vidjeti za vrijeme kratkog života .Rođen kao kopile i sahranjen u sirotinjskom groblju brzo i bez suza .Dok lopate zemlje zvone po dječijem kovčegu ,nešto ga povlači u sivilo nedoživljavanja i nesjećenja.
I opet dječak plav ,krhak i plašljiv .posmatra braću i sestre oko sebe,neprimjećujući ljubav u njihovim očima .Nejasno mu je , ali suze će mu dosta toga razjasniti. Suze koje nastaju zbog batina koje su redovne i nezaslužene.Možda tako treba ?????? – tješi se sklanjajući se sve ćešće od bratsko sestrinske ljubavi ,ali nemože je uvijek izbjeći i onda opet suze. Al sve to nije ništa u poredjenju sa ocem , mrkim i stalno ljutitim čovjekom .Često zamišlja da su ga ukrali i ostavili u ovoj tuđoj i stranoj porodici.
I u jednom trenutku mala i simpatična šarena gmizavica . Pruža ruku ka njoj znajući da je to izlaz .Gmizavica uzmiče , ali rješenost odlaska ne popušta .Brzi pokret i oštro peckanje dva zuba koji su mu ubrizgali otrov ,zamjenjuje crvenilo . Kreće sa osmjehom ka njemu ...
I opet dječak plav , nježan ...
Bolešljiv i nejak . Smjeh i poruga .Neprihvatanje od strane okoline.I opet smijeh i poruga.
U jednom trenutku do njega dopire Vujadinov glas ...LE OLAM AMEN...i tjera ga da dalje gleda slike koje naviru ...
Crvenilo u jednom trenutku , ali dječak nastavlja dalje .Iz očiju mu ponekad izbije nakratko pogled ispunjen vatrom i snagom .rvenilo je ovaj put ostavilo tragova u njemu.
I gleda djevojku koja ga obasipa nježnošću i ljubavlju .Lik mu je tako poznat , ali ime izmiče .Njene oči i nekakav tamni oblak iza nje.Djevojka plače i ponavlja : Voljeću te zauvijek , ali tama se nadkriljuje na nju ...
- Nataša , pa to je moja Nataša – promuca i otrgnu se od Vujadina .
To sam ...suze me zagušuju , to sam ... neusuđujem se dotaknuti krhke kosti ...
Ti Petre,sine moj –okrenuh se ,prema glasu ,brišući suze .
Čovjek za kojeg sad znam ko je . Moj davno izgubljeni otac. Miloš .
Ali kako ...
Polako sinovče,sve će doći na svoje mjesto.Iako si toga dosta vidio u ovim zadnjim trenutcima,moram ti još ponešto ispričati,i zaklinjem te imenom svemogućog da me ne prekidaš :
- ono što većina smrtnika vidi i doživljava nije ni blizu onoga što se ponekad iza toga krije i nenaslućuje- uzdahnu Vujadin ...ali dosta toga i nebi valjalo da se sagldava i prema njemu se okreće i postupa.Vidjećeš jednom o čemu ti sada pričam , sada je najbitnije da tvoju a i Miloševu patnju okončamo ,te napokon i ja krenem Stazom iskupljenja.
Petre jer ja te znam već dugo vremena pod tim imenom koje si trebao ponijeti ali nažalost spriječile su te mnogo veće prepreke od krštenja ili nekih drugih ceremonija,moja loza je odavno odlučila služiti dobru ali onom pravom suštinskom dobru na taj način što je uvjek iz naše familije jedan sin odlazio ili u monahe ili u vidare .Mene kao jednog od zadnjih je pripala obaveza vidara .I ja sam se u potpunosti prihvatio .Shvativši da sve oko nas ima Božansku iskru odlučio sam se u potpunosti prepustiti toj obavezi služenja .Nakon toga su mi se otvorile oči i vidio sam ono što ljudskom oku izmiče .U ruke su mi došli mnogi ključevi nepoznatih i čudnih pojava. I tek kad su mi divlje životinje počele prilaziti i lagoditi se oko mene shvatio sam da sam prešao nevidljivu granicu čarolije i da sam postao čarobnjak.
Miloša tvojeg oca sam odlučio naučiti svemu onome što sam u tom trenutku znao.Ali nisam tada još znao da se darovi tajnstva mogu primati u potpuno čistom stanju duha i tjela.A Miloša njegovi već bijadoše oženili.Ženom za koju njegovo srce nije kucalo,takvo vrijeme bilo ,surovo i bespogovorno.
I sile koje su bile cjelo vrijeme unaokolo nas poprimile su tu boju neuzvraćene ljubavi i iz dana u dan su sve više prijetile svojojm razornošću. Udarile su kada smo se najmanje nadali i ja a i Miloš. Udarile su surovo potpomognute ljudskom zlobom i nepraštanjem .Udarile su i odnijele i tebe i tvoju majku .Tebe su usmrtile na samom pragu iz onog svijeta u ovaj , kad još uvijek nisi ,shvatao potrebu prelaska iz jednog svijeta u drugi .Pokušali smo izmoliti nebesa da te vrate ali bilo je kasno , i tvoja duša je ostala zarobljenja u ovom haotičnom međuprostoru. Lutao si iz života u život ,privučen slijepim silama rađanja, ali kao što si vidjeo u nijednom se nisi dugo zadržao.I uvijek u vrijeme tih kratkih bivštvovanja te je pratila tuga i žalost,odbacivanje i prezir.Srećom nailazili smo na tvoje pojavljivanje i pratili smo tvoje dolaske i odlaske u ovu Dolinu Suza. I evo sad kad smo te uspjeli spojiti sa Milošem i njegovu tugu smo razbili i otvorili mu stazu odlaska , a tebi Petre predajemo Stazu Života ,i koračaj njome do samog kraja. Vratićeš se među ljude i o svemu ovome ne pričati nikom čak ni najvoljenijoj osobi ,ne zato što je ovo zabranjena nauka , nego neće ti niko vjerovati i svi bi ti se smijali jer Nivo Vječnosti je bio i ostaće skriven velovima tajne,za kratkovidne i neumne oči.
Mirko Milinkovic
Posts: 25
Joined: Thu Nov 01, 2007 12:58 am

Post by Mirko Milinkovic »

Pero Jakšić :o
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

O njemu...

Post by Petar-Peky Bukarica »

Moze li jos koji podatak,molio bih.
Mirko Milinkovic
Posts: 25
Joined: Thu Nov 01, 2007 12:58 am

Post by Mirko Milinkovic »

Otiđi na Facebook i potraži "Lambert Joseph Pjer". To bi trebao biti čovjek čiji su tekstovi koji su ovdje stavljeni....
To je informacija koju ja imam :!:
Ali tko zna :?:
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

hvala

Post by Petar-Peky Bukarica »

Hvala,nemam FB ali cu pokusati sa strane.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

O Aliji Sirotanovicu

Post by Petar-Peky Bukarica »

Steta sto ne nadjoh ovaj tekst koji dan prije 1. Maja,da ga objavim za praznik,nema veze,vjerujem da ce valjati i danas:

Alija

Evo,jos i danas,cim zamirisi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom,kad kazes "Alija"-koga se sjetis?
Ako se sjetis ovog Alije koga si jednom,u ljeto 1989.,sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina,to znaci da si posve izljecen od svake proslosti ili jos nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstva.Prvi maj,praznik rada.
U ovo doba godine,ama bas uvijek,kada neko spomene nekog Aliju,valja se sjetiti onog Alije,bosanskog rudara Alije Sirotanovica cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam,a da se nikad nikome nije ni zamjerilo,a ni ogadilo.Kada dodje Prvi maj,u televizijskom dnevniku,koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku,jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast Praznika rada.
On je bio taj nas radnik,iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse.Njegovo je lice bilo otisnuto na novcanici od deset dinara,zvanoj hiljadarka,koja je cijelo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se,evo,sjecam dana kad bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko,a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe.S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino,a jos kasnije ona je zamjenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka,ali je vrijedila neusporedivo manje.
Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec "proletarijat" promijenila svoj smisao,a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika.Oni su bili dinosauri u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete,nego se islo u rudnike i tvornice.
Ali u predvecerje Prvog maja,tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset,sjecali smo se radnika i prvog medju njima,Alije Sirotanovica.


Napisao: Miljenko Jergovic
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Thu Nov 14, 2013 3:21 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Zeljko Milivojevic

Post by Petar-Peky Bukarica »

Tri hica u ambasadora

Ubistvo turskog ambasadora u Beogradu Galipa Balkara, 9. marta 1983. godine, bio je prvi i jedini slucaj medunarodnog
terorizma u našem glavnom gradu. Dvojica jermenskih atentatora, 23-godišnji Harucion Krikor Levonijan i dve godine mladi
Rafi Aleksander El Bekijan, sacekali su tog dana, u 11 sati pre podne, kod semafora na uglu Ulice generala Ždanova i
Bulevara revolucije, "mercedes" turske ambasade i kad se upalilo crveno svetlo na semaforu priskocili su mu i pucali na
ambasadora i njegovog vozaca.
Levonijan je ispalio tri hica u ambasadora, a El Bekijan je samo jednim zrnom pogodio šofera Nedžati Kaju. Kad su obojica
poceli da beže, za njima su potrcali gradani. Levonijana je pokušao da zadrži, hvatanjem oko pasa, penzionisani pukovnik
Slobodan Brajovic, a Milivoje Nikolic ga je uhvatio za ruku. Terorista se, medutim, otrgao i pri tom ispalio dva hica u
Brajovica. Jedan je pogodio pukovnika, a drugi prolaznicu Zoricu Zolotic.
Za El Bekijanom su potrcala trojica prolaznika - student Željko Milivojevic, Borislav Jovanovic i Srecko Bugarski.
Atentator se okrenuo u jednom trenutku i sa tri hica usmrtio u grudi Milivojevica. Uspeo je da pobegne, ali je nakon osam
sati uhapšen u Novom Sadu.
Ambasador Balkar umro je dva dana posle atentata.



Ovako je izgledao skraceni izvjestaj iz novina.Knin je Zeljka ispratio na vijecni pocinak u stilu kako se sahranjuju heroji i zasluzni gradjani.
Izgledalo mi je da je cijeli grad i okolica tog dana bila na sahrani.



Atentat u Beogradu

Kada se ponekad sjetimo kakvi smo ljudi bili,dodje nam da pomislimo kako to uopce nismo bili mi.Eto,recimo,one godine kada je u Beogradu neki ocajnik pucao na turskog ambasadora,pa se citav grad bio ustrcao uloviti atentatora.Covjek je bjezao,nista mu nije bilo jasno,a za njim su trcali bijesni i drustveno svjesni gradjani.Nece on ispred nase zemlje,tako iz cista mira,ubijati ambasadora.Zapravo,nije vazno sto je u pitanju ambasador.Da je pucao na bilo koga,ljudi bi se isto tako stustili za revolverasem,uhvatili ga i predali narodnoj miliciji.Takvi smo ljudi bili
sve dok se nismo malo promijenili ili dok nismo postali kao i svi drugi ljudi,iako se misli da smo postali gori od svih drugih.
Ambasador nije ubijen,ali je zato ubijen neki mladic po imanu Zeljko kojeg je atentator upucao tren prije nego sto su ga gradjani uhvatili.
Taj je Zeljko pao na braniku jednog nepostojeceg svijeta,onog svijeta koji vodi racuna o tome da ne postoje slucajni prolaznici,jer kada netko puca u jednog od njih,kao da je pucao u sve nas.Prica o tom svijetu za koji je pao Zeljko danas zvuce banalno i vjerujemo da su lazne.Je li onda laz i to da je jedan covjek ubijen samo zato sto je htio uloviti atentatora ili je mozda ubijen zato sto je obavljao posao za koji nije bio kvalifikovan?
Sasvim je svejedno sto je Zeljku doslo glave,ali zar nebi bilo zanimljivo kada bi on uskrsnuo u ovaj nas svijet i u vrijeme nase druge povijesti?
Koliko bi mu vremena trebalo da se snadje,da promijeni navike i obicaje,da pocne trcati samo iz cista mira i da stekne vise razumijevanja za atentatore,a manje za ambasadore?Na ovakva pitanja odgovore mozemo samo zamisljati,iako u nasem iskustvu i zivotu postoji nesto sto bi moglo sa velikom pouzdanoscu potvrditi da bi se Zeljko jako brzo promijenio.Pa i mi smo se brzo promijenili.Tako brzo da to nismo ni primjetili i da uopce ne znamo kada se to dogodilo.Bilo bi strasno vazno saznati kada smo iz jednoga presli u drugi svijet i kada nam je nasa proslost postala prosloscu nekih tudjih,nepoznatih i nestvarnih ljudi.

Napisao:M.J.
PALE

Post by PALE »

Po Darwin-ovoj teoriji evolucije (koja, doduše, polako posrće) bilo bi potrebno nekoliko milenijuma da bi se uočile fizičke promjene kod ljudi, nastale uslijed načina i mjesta življenja. Srećom, u ovom tekstu gore, promjene su samo karakterne, pa se mogu "sagledati" kroz nekoliko decenija. Od hrabrih članova SKJ i potomaka članova KPJ, postali smo demokratske kukavice. Šta smo to jeli i pili u ovim modernim vremenima da nam je to razmotalo DNK lance i pobrkalo gene ?
O pogibiji Željka MilivojeviĆa, izgleda, postoji samo jedna vijest koju su preŽvakale sve novine, kao da je sroČena u ndb (nedajbože) državnoj bezbednosti ? Tekst koji je napisao M.J. vređa zdravu pamet, joššje falilo nekoliko redaka o bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti.
El Bekian je imao "dugu devetku" a Željko je ubijen sa 7,62 , "sluŽbenim" oruŽjem penzionisanih, slabovidih pukovnika, opasnih po svoju okolinu.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Possums

Post by Petar-Peky Bukarica »

Tekstove od M.J. (Miljenko Jergovic) sam nasao u jednoj njegovoj knjizi koja mi se ucinila zanimljivom jer je govorila o vremenu i dogadjanjima iz moje mladosti,a ova dva teksta sam izdvojio vjerujuci da ce se dosta vas sjetiti ovih likova.
Ne znam sta je to tu toliko glupo sta je on napisao i sta te je toliko pogodilo.

U Australiji postoji jedna zivotinja velicine kao macka a zovu je Posum.
Kazu da ako ga uzmes i odneses stotinjak metara u drugi park ili sumu on ugine.


O pogibiji Zeljka Milivojevica ima jos par tekstova sa istrage i vjestacenja,
Google radi 7/24.
PALE

Post by PALE »

Miljenko je bio klinac kad se to dogodilo. Mislim da mu je "legla" priča o nama, nekad i sad i da je priču zloupotrebio,vjerujem- nenamjermo. Mogao je, kao pisac, napisati "Na Drini Ćuprija", ne bih se ni osvrnuo. Izvođenje teza na osnovu sumnjivog režimskog izvještaja me ljuti, nije me pogodilo.
Vjerujem da je tada, u Beogradu, nakon pucnjave bilo zaleganja i bježanije kao što bi se i danas desilo. Niko, goloruk, nije niti bi jurio za naoružanim ubicom ali ne sumnjam da bi svi "cinkarili". Ništa se nismo promjenili, takvi smo bili i ostali. Po Siciliji, kad Mafija nekog nekog upuca, većina ljudi nije ništa vidjela, čitali su novine, bili okrenuti leđima, bili u wc-u itd a MI smo kao, do juče, bili spremni da goloruki jurišamo na neprijateljske tenkove u odbrani revolucionarnih tekovina ? Nisu oni bolji od nas nego su naučili da se ne petljaju.
Ubili su Gadafija, snimak obišao svijet ali ipak imamo nekoliko verzija kako je umro i ko je pucao.
Ne moraš se složiti samnom. Zna se ko je pogođen i ko je gađao. Ovo je moje viđenje i nisam "pogođen" ali da je glupo- glupo je ! Pas s maslom bi teško progutao.
Ipak je ovo "PRIČAM TI PRIČU". Nemam loše namjere, ubij me, tak'i sam.
( a ono za possuma, nema ništa od toga ) :)
pozdrav rijetkim posjetiteljima Galerije
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Mafija na 100 nacina !

Post by Petar-Peky Bukarica »

Mislim da je veliki broj knjiga napisan na temu koja se dogadjala prije nego sto su se autori rodili ili su govorile o temama iz buducnosti.
Meni se tekst dopao i to je razlog da sam ga prenjeo na Galeriju.Rekao bih da ce se na svaki tekst o bilo cemu uvijek naci neko da mu ne odgovara.
Drago mi je da te je tekst "zagolicao" jer evo u ova dva dana topik je otvaran preko 200 puta,vole nasi Kninjani da procitaju ali su drvenih prstiju,vecina.
Dali je Zeljko poginuo od "zalutalog" ili "direktnog" metka ostat ce tajna.
Zivjet ce u prici iz prvih vjesti,ostat ce zalost za jednim mladim zivotom.
Kod nas je drzava bila odgovorna za red i zakon a na Siciliji njena Mafija i protiv Mafije nije bilo "zdravo" raditi i govoriti,Sicilijanci za drzavu nisu brinuli niti su je se bojali.
Ako je Mafija nesto trazila to je i dobila,nije niko isao u wc ili citao novine nego se znalo.
Slazem se da je ovo samo ugodno dopisivanje i nista vise.
PALE

Ma, ne bi' ja ..

Post by PALE »

'Nako, čitam po forumu svašta, ima tu nostalgije, elegije, neki su se raspištoljili i samo trpaju stilske figure. Često se pominje kako nas je "ratni vihor isčupao sa vjekovnih ognjišta". Ajde sad, bilo je ratnih vihora, bilo je čupanja sa ognjišta ali u mome društvu niko nije imao ognjište u kući. Znam kako su izgledala ognjišta, viđao sam ih ponekad kroz odškrinuta vrata starih seoskih kuća. Ofucao se izraz - ognjište, ne zbog njega samoga nego zbog mjesta odakle smo isčupani. U ovo moderno vrijeme valjalo bi ga apgrejdovati. A i brate, uvredljivo mi je nekako, kao, mi smo sjedili po nekim čađavim udžericama , ložili vatru i tu nešto kuvali a onda je dunulo. Možda bi bilo prikladnije "iz vjekovnih konoba" ?
I ono, "sa kućnih pragova" je malo zastarilo. Definitivno sam za -"Sa vjekovnih prostora ".
Post Reply