Page 1 of 2

AMARCORD (Sjecanje)

Posted: Wed Jun 16, 2004 12:27 pm
by Petar-Peky Bukarica
Evo prilike da spojite ugodno sa korisnim .
Trebalo bi da napisete neku pricu iz vaseg zivota ili neko
vase vidjenje Knina . Pricu koja je vezana za Knin
i Kninjane , normalno da bi taj tekst trebao biti u stilu ( duhu )
Galerije , da se ne dotice ratnih tema i da ne bude vulgarnosti .
Takvi tekstovi , na zalost , nece biti objavljeni .
Tekstove saljite na adresu : peky240453@hotmail.com
Ako zelite ostati anonimni , trebate to navesti .
Skupljeni ( objavljeni ) tekstovi ( do 30.12.04 ) , bit ce procjenjeni
od petoro redovnih clanova Foruma i nagradjeni sa CD-om ili
DVD-om po izboru dobitnika .
Ne mogu garantirati da bi ti tekstovi mogli uci , u neku knjigu
( Galeriju ) o Kninu , ali nikad se ne zna .

Uh... :)

Posted: Wed Jun 16, 2004 9:09 pm
by Kninjanin
A kad sada krenu price o "trafikanticama" (kao kod Fellinija! :) )... :)

NPR :

Posted: Thu Jun 17, 2004 10:31 am
by Petar-Peky Bukarica
Evo za primjer nesto sto sam nasao na Internetu :

"Znate", kaze mi glasom u kojem se osjeca emotivni trepet osamdesetogodisnjaka koji se sjeca djetinjih dana, "Knin mojega djetinjstva bio je mali grad, okruzen brdima i pomalo izgubljen u prostranstvu i ljudi su tamo rano isli na spavanje pa bi ubrzo nestalo svakoga umjetnoga svjetla. Onda bi se iznad Knina otvorilo nebo puno zvijezda. Nikada ih vise nisam vidio toliko puno i tako sjajnih, kao prije toliko godina, dok sam jos bio dijete. Treptale su tamo gore, bljestave, daleke, a ja sam ih mogao promatrati satima i jos ih danas vidim, kada sklopim oci i vratim se u to vrijeme. I pomalo mi je zao danasnje djece koja zaslijepljena svjetlima velegrada nece nikada dozivjeti moja djetinja ushicenja dok sam gledao nebo puno zvijezda iznad Knina."
Hrvoje Saric

Posted: Fri Jun 18, 2004 7:24 pm
by Milorad-Micko Dujmovic
eto drage moje kninjanke.tko o sisama doli Kninjanin-Felini.a onu knjigu koja ce mozda ispasti.ona je gotova, ali u mojoj glavi.kad dusa i srce odluce osvanuce na papiru.sto se tice Hrvoja, i sad gledam skoro svako vece zvijezde nad kninom. a zasto bih zalio djecu oni uzivaju na svoj nacin ali nemaju pojma koliko su sretna sto neznaju kako je prije bilo mnogo bolje, odnosno sretna su sto nemaju pojma sto gube.tesko da je prije stotinjak godina odje na ovijem prostorima i sire bilo velegrada.

idem skenirati slike.

SAN !

Posted: Tue Jan 11, 2005 1:36 am
by Petar-Peky Bukarica
POVRATAK U TRENU (ili: OKUS TRESANJA)


Piše: Petar B. Popovic ("Pravi odgovor")

Stojim, kao, na vrhu Naše Fotice. Sam samcat.

S mjesta koje se oduvijek zvalo Bandijera, ispod visokog jarbola na kojem vijori barjak neodredivih boja, motrim - neka silna armija, meni nepoznata opkolila cijelu varoš. Ne razaznajem im uniforme, ni oznake, niti šta drugo, ali znam da su vojnici. S te visine, pod mocnim bedemima kamene grdosije, lice na sitne kukce. Da li su Turci, Francuzi, Austrougari ili neki drugi, možda cak Unproforci - ne znam. Ne mogu odgonetnuti.

(Kako bih i mogao? - nema te vojske koja nas je zaobišla, kao da je, kroz vijekove, odvajkada, Moj Rodni Grad stajao na pogrešnom mjestu.)

Ne znam koja je godina, ali, dopire mi do svijesti - vratio sam se. To znam posve sigurno.

Puše ledena bura. Udara mi u obraze. Strujanje oštrog zraka donosi u nozdrve miris travki i vlažne zemlje poslije kiše, a sunce, kao, kroz maglu, svjetlucavim iskrama obasjava isprane krovove kuca i zgrada. Svuda naokolo cakle se kišne kapljice.

U drevne, debele stijencuge obrasle bršljenom i zidine s puškarnicama iz ko zna kojeg zemana, odozdo iz pravca Grada, urasli, kroz zeleno šipražje, izracvani vijugavi puteljci , spoj kakav nijedan neimar ili arhitekta na ovom svijetu, tako kako se to ovdje priroda postarala, ne bi mogao da osmisli i riješi, mislim. I vidim. Kao na dlanu.

Sve je isto kao nekad…

(“U ovim utvrdama nataloženi su dani i godine, i hiljade i hiljade ljudskih života, i sve to najbolje svjedoci o prolaznosti moci”, odzvanjaju mi i dan-danas u ušima - a, ima tome, o Bože, trideset i više godina - rijeci mog nastavnika, pokojnog, Mile D, na nekom casu povijesti kojeg nam je održao “u prirodi”).

Strašim se. Ne znam zašto, ali me spopada strah.

Odjednom gledam, sa istog mjesta, raskošni krcicki slap, vodu što se obrušava poput pjenušave lave i, poviše, snijegom pokrivene visove Dinare (mitska staništa mojih predaka, koja na zbilji ne vidjoh, evo, vec skoro sedam godina); pogled se spušta, pa preko okolnih naselja leti sasvim desno ka jugu - stoji zeleni, gvozdeni most na Krki, na pruzi prema Splitu. Tu u blizini, samo malo lijevo, na brijegu, naše je imanje. Pogled uprt baš tu, ali - kuce nema. (Baš kao na javi.)

Zašto se strašim?

Kasnije, (sumnjam u ucenje onih što tvrde da san traje samo jedan tren), bojažljivim korakom ulazim u nekakav šator, ne nazirem mu kraja; nogom zapinjem za oveci krtocic krcat crvenim trešnjama: krupne kao batlace, rasuše se po podu… Vratiše me u djecacke dane. Takve smo - prodje mi kroz glavu - brali još kao mali, s velikog stabla u našem starom vinogradu na Ledincima… Sagnem se i kupim. Kušam - ljute kao nesazrele oskoruše.

Trgoh se, skupljam usta, mrštim se i budim; tužan…

(Ne, u stvari, nisam tužan, ali bi se tom rjecju najpribližnije moglo iskazati ono što osjecam.)

Prošlo je dva poslije ponoci, cujem otkucaje i srca i zidnog sata i huk motora rijetkih automobila koji jurcaju obližnjim auto-putem na beogradskom Konjarniku. Moji spavaju.

Latim se olovke, da ne bih zaboravio, žurim da u polumraku zapišem sve ovo snovidjenje od maloprije…

Izjutra citam iskrivljena slova sa izgužvanog papira, vracam “film” i listam sanovnik.

Najprije otvaram stranicu sa slovom “t”. Tražim “trešnje”…

Piše: “Trešnje kisele - želje su ti nedostižne”.

Posted: Mon Sep 17, 2007 2:13 pm
by R
Živila sam nekada u T....... "selu duhova",
u susjedstvu jedne Minje i jedne Gagane i za njih,posebno za Gaganu ,su vezane najljepše uspomene iz mog djetinstva. Ona mi je bila glavna, najstrpljivija i najbolja učiteljica igranja na "centlu", "zemljišta", "sakrivanja", "oblačenja lutki", "kuvanja u staklićima i konzervama"... Bila sam tri-četiri godine mlađa i iako je Minja rijetko dolazila da se igra s nama i pri tom uvjek bila "autoritet", obe su mi bile uzor i sve su znale najbolje... Uvjek je bilo "mama hoću kao Gagana ili Minja". Glavno strateško pitanje gotovo svakog dana mog ranog djetinjstva bilo je kako vodeći mlađeg brata zbrisati kod Gagane, a tamo je bio pravi raj za maštovitu djecu: tajnovite kamene ploče među bajamima, bezrepi Cuki, konji Putko i Pramen, raznolike dida Markove lule (najzanimljivija je bila jedna sa malim poklopcem), duvankese i štapovi ,kar, opasni Meda uvijek vezan na kraju guvna ,hrpe bajama na taraci ... i beskrajno Gaganino strpljenje za dvoje mlađih nespretnjakovića koji su uvijek pod prismotrom njihove Tete-Kate i koja samo što nije došla da ih traži... A onda su Minja i Gagana otišle iz djetinjstva, postale su djevojke. Ja sam ostala još malo pa sam i ja otišla iz djetinjstva , a zatim i i iz "sela duhova" i to 25 godina daleko. Vraćala sam se samo dva -tri puta , zadnji put ovo ljeto i to nakon 18 godina samo na par sati , do groblja i do stare kuće. Put do kuće između kamenih ograda je urastao, suzio se, vidi se niko tuda ne prolazi, u dvorište nisam mogla. Moji stari ključevi od prije 25 godina nisu mogli otključati. Preko ograde, među umršenom lozom kuća oronula ,pritvorenih škura i polupanih stakala na verandi.Jedno škuro sa mog prozora otpalo i razbilo se na skaline. A unutra, iza škura nadam se, duhovi - tata samo što nije izašao da svrati nekog na bevandu, sad će i mama do bunara (kad nosi na glavi ne pljisne ni kap ,a u rukama pola prolije),evo i Tete-Kate samo u buštini zbog vrućine da nas odvuče u hladovinu i pokupi nam franjice , kao u davna vrela ljeta.

Posted: Wed Dec 05, 2007 3:36 pm
by R
Slike i komentari...

Iz daleka,sa treptanjem u duši gledam tvoj lik na starim slikama ove galerije, kao nekada Tebe sa druge strane naše kninske ulice. Možda bih, tamo nekad nakon gimnazijskih godina, stekavši samopouzdanje i hrabrost, svladala djetinji grč; i prišla ispruženih ruku da te dotaknem da tvoje vrijeme nije stalo, a moje nastavilo da teče na drugom kraju svijeta. Počivaj u miru i nedaj se mome sjećanju.

Posted: Fri Dec 21, 2007 2:31 pm
by R
Sjećanje na odlazak
Kasno popodne, kasnog ljeta '78god. pakujem nove haljine, nove cipele, sandale i neke druge lijepe,nove stvari u putne torbe spremljene za drugi grad ,za neke nove nade,za budućnost...Majka donosi jednu po jednu stvar da nešto ne zaboravim. Zamagljenog pogleda i blagog glasa govori : "Ponesi trebat će ti ",kao da u torbe može stati sva njena ljubav i briga i sigurnost ovog našeg doma, a ja mislim kako mi treba još jedan sunčani dan za ove haljine i sandale na ovoj našoj ulici, još jedan dan za drugačiju mene u ovom našem gradu - bez gimnazijske crne kecelje i šlampavih farmerki. Treba mi još jedan dan za jedan pogled i nehajan pozdrav. "Već se smračilo, tata će s tobom do stanice ,...i čuvaj povratnu kartu "- kaže majka. Meni treba sunčani dan na našoj ulici, a već se smračilo za brzi preko Bosne i povratnu kartu koja će ostati neiskorišćena...

Posted: Sat Dec 22, 2007 3:23 am
by Luka Kabic
Svak cast R!!!!!!! Tekstovi su ti izvrsni. Sa uzivanjem ih citam. Bude neke davne i zaboravljene uspomene. Samo nastavi.

Posted: Wed Dec 26, 2007 1:28 pm
by R
Zašto sam došla ...(na Galeriju)
Našla sam put da ponovo stignem kući u naš grad i stavim svoj puzzle na ovo nizanje sjećanja. Ovi što gledaju s čuđenjem iza mojih leđa na ekran mog kompjutera , kakve to slike i tekstove pretačem, nemaju pojma da sam ja opet na kninskoj buri i suncu i gledam u neko drugo vrijeme. Moj stari mi jednom reče kad sam se pohvalila da zidamo kuću , a on je već dugo bio sam u našem starom domu, da kuću ne čine zidovi nego ljudi. Tako je valjda i sa gradom - ne čine ga zidovi i zgrade nego ljudi, njihovi životi i njihovo vrijeme, i ma gdje mi sada rasipali život- Knin se ugradio u nas vezan za našu mladost.

Posted: Mon Mar 17, 2008 1:58 pm
by R
Kad sam došla ovdje gdje sam sad...
našla me jedna stara, naša "otuda": "Es' i ti došla "otuda"dijete ...eee, ima više od trideset godina da sam" ođe đe sam sad"! Jedno kajanje moraš imati u životu - il što si došla il da si ostala, ali gledaj naprijed ... i dođi da vidiš- imam bajam pred kućom! Donjela ja davno u skašeli bajama "otuda",posadila i -primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe,al' neda da mene stegne mraz u duši...
Još malo pa ću potrošiti mojih trideset godina " ođe đe sam sad".I ja imam kvrgavi bajam na kraj dvorišta, donjela djeca u skašeli jednom kad smo bili tamo (male su bile i ničeg se drugo i ne sjećaju "otuda" osim ručica i džepova punih bajama)...
primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe, samo mu s jeseni vjetar raznese lišće kao sjećanja...A možda jednog proljeća ugledam cvjetove

Posted: Thu May 15, 2008 1:53 pm
by R
Army look ( u Kninu prije 30 godina)
Kupila moja ćerka prije izvjesnog vremena neke SMB majice i maskirna uniforma dezen - dijelove garderobe u army shopu i evo već ih trpa u kese s namjerom da ih se otarasi. Ja joj kažem da bi jeftinije prošla da je posjetila vojni otpad i da to drugi put svakako uradi , a onda mi izroni iz sjećanja moja army look epizoda iz Knina od prije trideset i neku godinu. Tamo negdje pred zimu '75 ili '76 god. ispune se novine modelima u army stilu ( boje i krojevi kao u JNA),pa tako i u našim prodavnicama osvane nekoliko sivomaslinastih kaputa sa epoletama i dugmadima sa petokrakom , i ni po čemu se nisu razlikovali od pješadijskog šinjela osim što su bili malo više strukirani i sa ženskim kopčanjem. Bili su i prilično skupi, ali ja sam bila odlučna da dobijem jedan koji me je onako težak i glomazan gotovo progutao ( ali moda traži zrtve). Elem, već negdje polovinom zime JNA modni hit potpuno splasne i ja počnem "tražiti izlaz iz kaputa".
" Nisi ni morala kupuvati šinjel , mogla si moj stari prekrojiti"-presudio je stari kao profesionalac vojnik. Ja onda " za inat neču sa razredom u Banjaluku na bratimljenje bez novog kaputa". " Inat lomi vrat, pa ćeš kaput nositi i dogodine"- presudio je vojni sud.
I stvarno, kaput mi je bio težak i na leđima i na duši još jednu sezonu ,a zbog propuštenog izleta u Banjaluku mi je i danas pomalo žao.

Posted: Wed Sep 24, 2008 4:03 pm
by R
Putovanje...
... vozom , zeleni vagoni, svega četiri ili pet, drvene klupe,tvrde i neudobne ,ali neobičnog izgleda, kao iz filma (kaubojac). Voz prepun đaka, radnika, žena sa bijelim maramama(bošćama) i šarenim torbama, seljaka sa crvenim , okruglim kapama s resama ili bez resa (bio je pazarni dan). Ukrcava se prvo stari, pa crni i zeleni kofer( kao da su kutije za cipele, samo velike) ,pa mi ,pa mater.Smještamo se na klupe, koferi iznad glava, a mi do prozora: "Ne naginji se kroz prozor"- čitam ja
"Pericoloso sporgersi"- ili tako nekako - čita brat, a stari se odmah sjeti da zatvori prozor( da nas ne ubije propuh u putu).Polazimo uz cimanje vagona i mašemo uporno nepoznatima , a njih ne mrzi da nam uzvrate. Mater pazi da se ne prljmo i nediramo pepeljre, stari se zapričao sa onim što ima pršut u maži i nije ga prodo, a mi znatiželjno ispraćamo svaku stanicu. Izlaze đaci, bošće i kape s resama , pa bošće i kape bez resa, voz se muči uz Moseć, a žuto -zeleno sprženo Petrovo polje zamjenjuje sivo kamenje krša, ali svejedno je ljepo gledati kroz prozor - Mi idemo na more!!! Uskoro će voz da se provuće između litica , moramo završiti s marendom iz žute metalne kutije za hranu. Šije-šete je utihnulo i spremaju se za izlaz, a mi se spremamo za prvi pogled na more i brodove (prvo one islužene i stare na rezalištu, a onda one lijepe kao sa slika ,u luci).
Jeste li nekad putovali tako?

Posted: Thu Nov 27, 2008 12:55 pm
by tica lastavica
R wrote:Kad sam došla ovdje gdje sam sad...
našla me jedna stara, naša "otuda": "Es' i ti došla "otuda"dijete ...eee, ima više od trideset godina da sam" ođe đe sam sad"! Jedno kajanje moraš imati u životu - il što si došla il da si ostala, ali gledaj naprijed ... i dođi da vidiš- imam bajam pred kućom! Donjela ja davno u skašeli bajama "otuda",posadila i -primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe,al' neda da mene stegne mraz u duši...
Još malo pa ću potrošiti mojih trideset godina " ođe đe sam sad".I ja imam kvrgavi bajam na kraj dvorišta, donjela djeca u skašeli jednom kad smo bili tamo (male su bile i ničeg se drugo i ne sjećaju "otuda" osim ručica i džepova punih bajama)...
primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe, samo mu s jeseni vjetar raznese lišće kao sjećanja...A možda jednog proljeća ugledam cvjetove
сједи 5!!!
5+

такла ме толико ова прича, зато што сваки пут враћајући се из родног краја хоћу у џеповима да понесем неку боју, окус, мирис,... јесенас, сам донијела оскорушу, баш у џепу... ишла сам је тражити преко зараслих ливада и урушених зидина. надала сам се да би се средином септембра можда могла наћи која за појести, али нису још биле приспјеле. годинама, никако да их дочекам,... и ставим двије недозреле у џеп. ако успијевају у далекој русији, морале би и у мом дворишту, поред вријеска и оне лозе која слично овом твом бајаму - примила се, али никад да постигне слад као доље, увијек јој недостаје још који зрак сунца....

Posted: Fri Dec 12, 2008 4:12 pm
by R
Ninska br. 8
Nekidan mi rekoše da tamo stanuje moja mladost, u kući s prozorima bez stakala i razlupanih vrata ( bila su i onako uvjek otvorena; " ...vragu kuća u koju niko ne ulazi"- što kaže stari).I nema nikog da zovne od kapije " eeeej 'es te li tuu, komšije,!"Nema nikog da zasjedne za sto pod odrinom (rekoše da je rodila i ove godine) i niko ne pije kavu na skalama i dovikuje -"Aj ' svrati i dobro došo!" Prozori bez stakala prazno gledaju, nema nasmijanih očiju da čekaju drage korake. Ne rasipa niko ni nadu ni ljubav iza starih ružinih grmova . Samo bura ulazi i izlazi i ostavlja godine na trnju i korovu.