Evo prilike da spojite ugodno sa korisnim .
Trebalo bi da napisete neku pricu iz vaseg zivota ili neko
vase vidjenje Knina . Pricu koja je vezana za Knin
i Kninjane , normalno da bi taj tekst trebao biti u stilu ( duhu )
Galerije , da se ne dotice ratnih tema i da ne bude vulgarnosti .
Takvi tekstovi , na zalost , nece biti objavljeni .
Tekstove saljite na adresu : peky240453@hotmail.com
Ako zelite ostati anonimni , trebate to navesti .
Skupljeni ( objavljeni ) tekstovi ( do 30.12.04 ) , bit ce procjenjeni
od petoro redovnih clanova Foruma i nagradjeni sa CD-om ili
DVD-om po izboru dobitnika .
Ne mogu garantirati da bi ti tekstovi mogli uci , u neku knjigu
( Galeriju ) o Kninu , ali nikad se ne zna .
AMARCORD (Sjecanje)
Moderator: Gazda
)... -
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
NPR :
Evo za primjer nesto sto sam nasao na Internetu :
"Znate", kaze mi glasom u kojem se osjeca emotivni trepet osamdesetogodisnjaka koji se sjeca djetinjih dana, "Knin mojega djetinjstva bio je mali grad, okruzen brdima i pomalo izgubljen u prostranstvu i ljudi su tamo rano isli na spavanje pa bi ubrzo nestalo svakoga umjetnoga svjetla. Onda bi se iznad Knina otvorilo nebo puno zvijezda. Nikada ih vise nisam vidio toliko puno i tako sjajnih, kao prije toliko godina, dok sam jos bio dijete. Treptale su tamo gore, bljestave, daleke, a ja sam ih mogao promatrati satima i jos ih danas vidim, kada sklopim oci i vratim se u to vrijeme. I pomalo mi je zao danasnje djece koja zaslijepljena svjetlima velegrada nece nikada dozivjeti moja djetinja ushicenja dok sam gledao nebo puno zvijezda iznad Knina."
Hrvoje Saric
"Znate", kaze mi glasom u kojem se osjeca emotivni trepet osamdesetogodisnjaka koji se sjeca djetinjih dana, "Knin mojega djetinjstva bio je mali grad, okruzen brdima i pomalo izgubljen u prostranstvu i ljudi su tamo rano isli na spavanje pa bi ubrzo nestalo svakoga umjetnoga svjetla. Onda bi se iznad Knina otvorilo nebo puno zvijezda. Nikada ih vise nisam vidio toliko puno i tako sjajnih, kao prije toliko godina, dok sam jos bio dijete. Treptale su tamo gore, bljestave, daleke, a ja sam ih mogao promatrati satima i jos ih danas vidim, kada sklopim oci i vratim se u to vrijeme. I pomalo mi je zao danasnje djece koja zaslijepljena svjetlima velegrada nece nikada dozivjeti moja djetinja ushicenja dok sam gledao nebo puno zvijezda iznad Knina."
Hrvoje Saric
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Thu Mar 09, 2006 6:12 am, edited 1 time in total.
-
Milorad-Micko Dujmovic
- Posts: 322
- Joined: Tue May 06, 2003 2:26 pm
eto drage moje kninjanke.tko o sisama doli Kninjanin-Felini.a onu knjigu koja ce mozda ispasti.ona je gotova, ali u mojoj glavi.kad dusa i srce odluce osvanuce na papiru.sto se tice Hrvoja, i sad gledam skoro svako vece zvijezde nad kninom. a zasto bih zalio djecu oni uzivaju na svoj nacin ali nemaju pojma koliko su sretna sto neznaju kako je prije bilo mnogo bolje, odnosno sretna su sto nemaju pojma sto gube.tesko da je prije stotinjak godina odje na ovijem prostorima i sire bilo velegrada.
idem skenirati slike.
idem skenirati slike.
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
SAN !
POVRATAK U TRENU (ili: OKUS TRESANJA)
Pie: Petar B. Popovic ("Pravi odgovor")
Stojim, kao, na vrhu Nae Fotice. Sam samcat.
S mjesta koje se oduvijek zvalo Bandijera, ispod visokog jarbola na kojem vijori barjak neodredivih boja, motrim - neka silna armija, meni nepoznata opkolila cijelu varo. Ne razaznajem im uniforme, ni oznake, niti ta drugo, ali znam da su vojnici. S te visine, pod mocnim bedemima kamene grdosije, lice na sitne kukce. Da li su Turci, Francuzi, Austrougari ili neki drugi, moda cak Unproforci - ne znam. Ne mogu odgonetnuti.
(Kako bih i mogao? - nema te vojske koja nas je zaobila, kao da je, kroz vijekove, odvajkada, Moj Rodni Grad stajao na pogrenom mjestu.)
Ne znam koja je godina, ali, dopire mi do svijesti - vratio sam se. To znam posve sigurno.
Pue ledena bura. Udara mi u obraze. Strujanje otrog zraka donosi u nozdrve miris travki i vlane zemlje poslije kie, a sunce, kao, kroz maglu, svjetlucavim iskrama obasjava isprane krovove kuca i zgrada. Svuda naokolo cakle se kine kapljice.
U drevne, debele stijencuge obrasle brljenom i zidine s pukarnicama iz ko zna kojeg zemana, odozdo iz pravca Grada, urasli, kroz zeleno ipraje, izracvani vijugavi puteljci , spoj kakav nijedan neimar ili arhitekta na ovom svijetu, tako kako se to ovdje priroda postarala, ne bi mogao da osmisli i rijei, mislim. I vidim. Kao na dlanu.
Sve je isto kao nekad
(U ovim utvrdama nataloeni su dani i godine, i hiljade i hiljade ljudskih ivota, i sve to najbolje svjedoci o prolaznosti moci, odzvanjaju mi i dan-danas u uima - a, ima tome, o Boe, trideset i vie godina - rijeci mog nastavnika, pokojnog, Mile D, na nekom casu povijesti kojeg nam je odrao u prirodi).
Straim se. Ne znam zato, ali me spopada strah.
Odjednom gledam, sa istog mjesta, raskoni krcicki slap, vodu to se obruava poput pjenuave lave i, povie, snijegom pokrivene visove Dinare (mitska stanita mojih predaka, koja na zbilji ne vidjoh, evo, vec skoro sedam godina); pogled se sputa, pa preko okolnih naselja leti sasvim desno ka jugu - stoji zeleni, gvozdeni most na Krki, na pruzi prema Splitu. Tu u blizini, samo malo lijevo, na brijegu, nae je imanje. Pogled uprt ba tu, ali - kuce nema. (Ba kao na javi.)
Zato se straim?
Kasnije, (sumnjam u ucenje onih to tvrde da san traje samo jedan tren), bojaljivim korakom ulazim u nekakav ator, ne nazirem mu kraja; nogom zapinjem za oveci krtocic krcat crvenim trenjama: krupne kao batlace, rasue se po podu Vratie me u djecacke dane. Takve smo - prodje mi kroz glavu - brali jo kao mali, s velikog stabla u naem starom vinogradu na Ledincima Sagnem se i kupim. Kuam - ljute kao nesazrele oskorue.
Trgoh se, skupljam usta, mrtim se i budim; tuan
(Ne, u stvari, nisam tuan, ali bi se tom rjecju najpriblinije moglo iskazati ono to osjecam.)
Prolo je dva poslije ponoci, cujem otkucaje i srca i zidnog sata i huk motora rijetkih automobila koji jurcaju oblinjim auto-putem na beogradskom Konjarniku. Moji spavaju.
Latim se olovke, da ne bih zaboravio, urim da u polumraku zapiem sve ovo snovidjenje od maloprije
Izjutra citam iskrivljena slova sa izguvanog papira, vracam film i listam sanovnik.
Najprije otvaram stranicu sa slovom t. Traim trenje
Pie: Trenje kisele - elje su ti nedostine.
Pie: Petar B. Popovic ("Pravi odgovor")
Stojim, kao, na vrhu Nae Fotice. Sam samcat.
S mjesta koje se oduvijek zvalo Bandijera, ispod visokog jarbola na kojem vijori barjak neodredivih boja, motrim - neka silna armija, meni nepoznata opkolila cijelu varo. Ne razaznajem im uniforme, ni oznake, niti ta drugo, ali znam da su vojnici. S te visine, pod mocnim bedemima kamene grdosije, lice na sitne kukce. Da li su Turci, Francuzi, Austrougari ili neki drugi, moda cak Unproforci - ne znam. Ne mogu odgonetnuti.
(Kako bih i mogao? - nema te vojske koja nas je zaobila, kao da je, kroz vijekove, odvajkada, Moj Rodni Grad stajao na pogrenom mjestu.)
Ne znam koja je godina, ali, dopire mi do svijesti - vratio sam se. To znam posve sigurno.
Pue ledena bura. Udara mi u obraze. Strujanje otrog zraka donosi u nozdrve miris travki i vlane zemlje poslije kie, a sunce, kao, kroz maglu, svjetlucavim iskrama obasjava isprane krovove kuca i zgrada. Svuda naokolo cakle se kine kapljice.
U drevne, debele stijencuge obrasle brljenom i zidine s pukarnicama iz ko zna kojeg zemana, odozdo iz pravca Grada, urasli, kroz zeleno ipraje, izracvani vijugavi puteljci , spoj kakav nijedan neimar ili arhitekta na ovom svijetu, tako kako se to ovdje priroda postarala, ne bi mogao da osmisli i rijei, mislim. I vidim. Kao na dlanu.
Sve je isto kao nekad
(U ovim utvrdama nataloeni su dani i godine, i hiljade i hiljade ljudskih ivota, i sve to najbolje svjedoci o prolaznosti moci, odzvanjaju mi i dan-danas u uima - a, ima tome, o Boe, trideset i vie godina - rijeci mog nastavnika, pokojnog, Mile D, na nekom casu povijesti kojeg nam je odrao u prirodi).
Straim se. Ne znam zato, ali me spopada strah.
Odjednom gledam, sa istog mjesta, raskoni krcicki slap, vodu to se obruava poput pjenuave lave i, povie, snijegom pokrivene visove Dinare (mitska stanita mojih predaka, koja na zbilji ne vidjoh, evo, vec skoro sedam godina); pogled se sputa, pa preko okolnih naselja leti sasvim desno ka jugu - stoji zeleni, gvozdeni most na Krki, na pruzi prema Splitu. Tu u blizini, samo malo lijevo, na brijegu, nae je imanje. Pogled uprt ba tu, ali - kuce nema. (Ba kao na javi.)
Zato se straim?
Kasnije, (sumnjam u ucenje onih to tvrde da san traje samo jedan tren), bojaljivim korakom ulazim u nekakav ator, ne nazirem mu kraja; nogom zapinjem za oveci krtocic krcat crvenim trenjama: krupne kao batlace, rasue se po podu Vratie me u djecacke dane. Takve smo - prodje mi kroz glavu - brali jo kao mali, s velikog stabla u naem starom vinogradu na Ledincima Sagnem se i kupim. Kuam - ljute kao nesazrele oskorue.
Trgoh se, skupljam usta, mrtim se i budim; tuan
(Ne, u stvari, nisam tuan, ali bi se tom rjecju najpriblinije moglo iskazati ono to osjecam.)
Prolo je dva poslije ponoci, cujem otkucaje i srca i zidnog sata i huk motora rijetkih automobila koji jurcaju oblinjim auto-putem na beogradskom Konjarniku. Moji spavaju.
Latim se olovke, da ne bih zaboravio, urim da u polumraku zapiem sve ovo snovidjenje od maloprije
Izjutra citam iskrivljena slova sa izguvanog papira, vracam film i listam sanovnik.
Najprije otvaram stranicu sa slovom t. Traim trenje
Pie: Trenje kisele - elje su ti nedostine.
ivila sam nekada u T....... "selu duhova",
u susjedstvu jedne Minje i jedne Gagane i za njih,posebno za Gaganu ,su vezane najljepe uspomene iz mog djetinstva. Ona mi je bila glavna, najstrpljivija i najbolja učiteljica igranja na "centlu", "zemljita", "sakrivanja", "oblačenja lutki", "kuvanja u staklićima i konzervama"... Bila sam tri-četiri godine mlađa i iako je Minja rijetko dolazila da se igra s nama i pri tom uvjek bila "autoritet", obe su mi bile uzor i sve su znale najbolje... Uvjek je bilo "mama hoću kao Gagana ili Minja". Glavno strateko pitanje gotovo svakog dana mog ranog djetinjstva bilo je kako vodeći mlađeg brata zbrisati kod Gagane, a tamo je bio pravi raj za matovitu djecu: tajnovite kamene ploče među bajamima, bezrepi Cuki, konji Putko i Pramen, raznolike dida Markove lule (najzanimljivija je bila jedna sa malim poklopcem), duvankese i tapovi ,kar, opasni Meda uvijek vezan na kraju guvna ,hrpe bajama na taraci ... i beskrajno Gaganino strpljenje za dvoje mlađih nespretnjakovića koji su uvijek pod prismotrom njihove Tete-Kate i koja samo to nije dola da ih trai... A onda su Minja i Gagana otile iz djetinjstva, postale su djevojke. Ja sam ostala jo malo pa sam i ja otila iz djetinjstva , a zatim i i iz "sela duhova" i to 25 godina daleko. Vraćala sam se samo dva -tri puta , zadnji put ovo ljeto i to nakon 18 godina samo na par sati , do groblja i do stare kuće. Put do kuće između kamenih ograda je urastao, suzio se, vidi se niko tuda ne prolazi, u dvorite nisam mogla. Moji stari ključevi od prije 25 godina nisu mogli otključati. Preko ograde, među umrenom lozom kuća oronula ,pritvorenih kura i polupanih stakala na verandi.Jedno kuro sa mog prozora otpalo i razbilo se na skaline. A unutra, iza kura nadam se, duhovi - tata samo to nije izaao da svrati nekog na bevandu, sad će i mama do bunara (kad nosi na glavi ne pljisne ni kap ,a u rukama pola prolije),evo i Tete-Kate samo u butini zbog vrućine da nas odvuče u hladovinu i pokupi nam franjice , kao u davna vrela ljeta.
u susjedstvu jedne Minje i jedne Gagane i za njih,posebno za Gaganu ,su vezane najljepe uspomene iz mog djetinstva. Ona mi je bila glavna, najstrpljivija i najbolja učiteljica igranja na "centlu", "zemljita", "sakrivanja", "oblačenja lutki", "kuvanja u staklićima i konzervama"... Bila sam tri-četiri godine mlađa i iako je Minja rijetko dolazila da se igra s nama i pri tom uvjek bila "autoritet", obe su mi bile uzor i sve su znale najbolje... Uvjek je bilo "mama hoću kao Gagana ili Minja". Glavno strateko pitanje gotovo svakog dana mog ranog djetinjstva bilo je kako vodeći mlađeg brata zbrisati kod Gagane, a tamo je bio pravi raj za matovitu djecu: tajnovite kamene ploče među bajamima, bezrepi Cuki, konji Putko i Pramen, raznolike dida Markove lule (najzanimljivija je bila jedna sa malim poklopcem), duvankese i tapovi ,kar, opasni Meda uvijek vezan na kraju guvna ,hrpe bajama na taraci ... i beskrajno Gaganino strpljenje za dvoje mlađih nespretnjakovića koji su uvijek pod prismotrom njihove Tete-Kate i koja samo to nije dola da ih trai... A onda su Minja i Gagana otile iz djetinjstva, postale su djevojke. Ja sam ostala jo malo pa sam i ja otila iz djetinjstva , a zatim i i iz "sela duhova" i to 25 godina daleko. Vraćala sam se samo dva -tri puta , zadnji put ovo ljeto i to nakon 18 godina samo na par sati , do groblja i do stare kuće. Put do kuće između kamenih ograda je urastao, suzio se, vidi se niko tuda ne prolazi, u dvorite nisam mogla. Moji stari ključevi od prije 25 godina nisu mogli otključati. Preko ograde, među umrenom lozom kuća oronula ,pritvorenih kura i polupanih stakala na verandi.Jedno kuro sa mog prozora otpalo i razbilo se na skaline. A unutra, iza kura nadam se, duhovi - tata samo to nije izaao da svrati nekog na bevandu, sad će i mama do bunara (kad nosi na glavi ne pljisne ni kap ,a u rukama pola prolije),evo i Tete-Kate samo u butini zbog vrućine da nas odvuče u hladovinu i pokupi nam franjice , kao u davna vrela ljeta.
Slike i komentari...
Iz daleka,sa treptanjem u dui gledam tvoj lik na starim slikama ove galerije, kao nekada Tebe sa druge strane nae kninske ulice. Moda bih, tamo nekad nakon gimnazijskih godina, stekavi samopouzdanje i hrabrost, svladala djetinji grč; i prila ispruenih ruku da te dotaknem da tvoje vrijeme nije stalo, a moje nastavilo da teče na drugom kraju svijeta. Počivaj u miru i nedaj se mome sjećanju.
Iz daleka,sa treptanjem u dui gledam tvoj lik na starim slikama ove galerije, kao nekada Tebe sa druge strane nae kninske ulice. Moda bih, tamo nekad nakon gimnazijskih godina, stekavi samopouzdanje i hrabrost, svladala djetinji grč; i prila ispruenih ruku da te dotaknem da tvoje vrijeme nije stalo, a moje nastavilo da teče na drugom kraju svijeta. Počivaj u miru i nedaj se mome sjećanju.
Sjećanje na odlazak
Kasno popodne, kasnog ljeta '78god. pakujem nove haljine, nove cipele, sandale i neke druge lijepe,nove stvari u putne torbe spremljene za drugi grad ,za neke nove nade,za budućnost...Majka donosi jednu po jednu stvar da neto ne zaboravim. Zamagljenog pogleda i blagog glasa govori : "Ponesi trebat će ti ",kao da u torbe moe stati sva njena ljubav i briga i sigurnost ovog naeg doma, a ja mislim kako mi treba jo jedan sunčani dan za ove haljine i sandale na ovoj naoj ulici, jo jedan dan za drugačiju mene u ovom naem gradu - bez gimnazijske crne kecelje i lampavih farmerki. Treba mi jo jedan dan za jedan pogled i nehajan pozdrav. "Već se smračilo, tata će s tobom do stanice ,...i čuvaj povratnu kartu "- kae majka. Meni treba sunčani dan na naoj ulici, a već se smračilo za brzi preko Bosne i povratnu kartu koja će ostati neiskorićena...
Kasno popodne, kasnog ljeta '78god. pakujem nove haljine, nove cipele, sandale i neke druge lijepe,nove stvari u putne torbe spremljene za drugi grad ,za neke nove nade,za budućnost...Majka donosi jednu po jednu stvar da neto ne zaboravim. Zamagljenog pogleda i blagog glasa govori : "Ponesi trebat će ti ",kao da u torbe moe stati sva njena ljubav i briga i sigurnost ovog naeg doma, a ja mislim kako mi treba jo jedan sunčani dan za ove haljine i sandale na ovoj naoj ulici, jo jedan dan za drugačiju mene u ovom naem gradu - bez gimnazijske crne kecelje i lampavih farmerki. Treba mi jo jedan dan za jedan pogled i nehajan pozdrav. "Već se smračilo, tata će s tobom do stanice ,...i čuvaj povratnu kartu "- kae majka. Meni treba sunčani dan na naoj ulici, a već se smračilo za brzi preko Bosne i povratnu kartu koja će ostati neiskorićena...
-
Luka Kabic
- Posts: 199
- Joined: Thu Mar 20, 2003 4:49 am
Zato sam dola ...(na Galeriju)
Nala sam put da ponovo stignem kući u na grad i stavim svoj puzzle na ovo nizanje sjećanja. Ovi to gledaju s čuđenjem iza mojih leđa na ekran mog kompjutera , kakve to slike i tekstove pretačem, nemaju pojma da sam ja opet na kninskoj buri i suncu i gledam u neko drugo vrijeme. Moj stari mi jednom reče kad sam se pohvalila da zidamo kuću , a on je već dugo bio sam u naem starom domu, da kuću ne čine zidovi nego ljudi. Tako je valjda i sa gradom - ne čine ga zidovi i zgrade nego ljudi, njihovi ivoti i njihovo vrijeme, i ma gdje mi sada rasipali ivot- Knin se ugradio u nas vezan za nau mladost.
Nala sam put da ponovo stignem kući u na grad i stavim svoj puzzle na ovo nizanje sjećanja. Ovi to gledaju s čuđenjem iza mojih leđa na ekran mog kompjutera , kakve to slike i tekstove pretačem, nemaju pojma da sam ja opet na kninskoj buri i suncu i gledam u neko drugo vrijeme. Moj stari mi jednom reče kad sam se pohvalila da zidamo kuću , a on je već dugo bio sam u naem starom domu, da kuću ne čine zidovi nego ljudi. Tako je valjda i sa gradom - ne čine ga zidovi i zgrade nego ljudi, njihovi ivoti i njihovo vrijeme, i ma gdje mi sada rasipali ivot- Knin se ugradio u nas vezan za nau mladost.
Kad sam dola ovdje gdje sam sad...
nala me jedna stara, naa "otuda": "Es' i ti dola "otuda"dijete ...eee, ima vie od trideset godina da sam" ođe đe sam sad"! Jedno kajanje mora imati u ivotu - il to si dola il da si ostala, ali gledaj naprijed ... i dođi da vidi- imam bajam pred kućom! Donjela ja davno u skaeli bajama "otuda",posadila i -primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe,al' neda da mene stegne mraz u dui...
Jo malo pa ću potroiti mojih trideset godina " ođe đe sam sad".I ja imam kvrgavi bajam na kraj dvorita, donjela djeca u skaeli jednom kad smo bili tamo (male su bile i ničeg se drugo i ne sjećaju "otuda" osim ručica i depova punih bajama)...
primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe, samo mu s jeseni vjetar raznese liće kao sjećanja...A moda jednog proljeća ugledam cvjetove
nala me jedna stara, naa "otuda": "Es' i ti dola "otuda"dijete ...eee, ima vie od trideset godina da sam" ođe đe sam sad"! Jedno kajanje mora imati u ivotu - il to si dola il da si ostala, ali gledaj naprijed ... i dođi da vidi- imam bajam pred kućom! Donjela ja davno u skaeli bajama "otuda",posadila i -primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe,al' neda da mene stegne mraz u dui...
Jo malo pa ću potroiti mojih trideset godina " ođe đe sam sad".I ja imam kvrgavi bajam na kraj dvorita, donjela djeca u skaeli jednom kad smo bili tamo (male su bile i ničeg se drugo i ne sjećaju "otuda" osim ručica i depova punih bajama)...
primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe, samo mu s jeseni vjetar raznese liće kao sjećanja...A moda jednog proljeća ugledam cvjetove
Army look ( u Kninu prije 30 godina)
Kupila moja ćerka prije izvjesnog vremena neke SMB majice i maskirna uniforma dezen - dijelove garderobe u army shopu i evo već ih trpa u kese s namjerom da ih se otarasi. Ja joj kaem da bi jeftinije prola da je posjetila vojni otpad i da to drugi put svakako uradi , a onda mi izroni iz sjećanja moja army look epizoda iz Knina od prije trideset i neku godinu. Tamo negdje pred zimu '75 ili '76 god. ispune se novine modelima u army stilu ( boje i krojevi kao u JNA),pa tako i u naim prodavnicama osvane nekoliko sivomaslinastih kaputa sa epoletama i dugmadima sa petokrakom , i ni po čemu se nisu razlikovali od pjeadijskog injela osim to su bili malo vie strukirani i sa enskim kopčanjem. Bili su i prilično skupi, ali ja sam bila odlučna da dobijem jedan koji me je onako teak i glomazan gotovo progutao ( ali moda trai zrtve). Elem, već negdje polovinom zime JNA modni hit potpuno splasne i ja počnem "traiti izlaz iz kaputa".
" Nisi ni morala kupuvati injel , mogla si moj stari prekrojiti"-presudio je stari kao profesionalac vojnik. Ja onda " za inat neču sa razredom u Banjaluku na bratimljenje bez novog kaputa". " Inat lomi vrat, pa će kaput nositi i dogodine"- presudio je vojni sud.
I stvarno, kaput mi je bio teak i na leđima i na dui jo jednu sezonu ,a zbog proputenog izleta u Banjaluku mi je i danas pomalo ao.
Kupila moja ćerka prije izvjesnog vremena neke SMB majice i maskirna uniforma dezen - dijelove garderobe u army shopu i evo već ih trpa u kese s namjerom da ih se otarasi. Ja joj kaem da bi jeftinije prola da je posjetila vojni otpad i da to drugi put svakako uradi , a onda mi izroni iz sjećanja moja army look epizoda iz Knina od prije trideset i neku godinu. Tamo negdje pred zimu '75 ili '76 god. ispune se novine modelima u army stilu ( boje i krojevi kao u JNA),pa tako i u naim prodavnicama osvane nekoliko sivomaslinastih kaputa sa epoletama i dugmadima sa petokrakom , i ni po čemu se nisu razlikovali od pjeadijskog injela osim to su bili malo vie strukirani i sa enskim kopčanjem. Bili su i prilično skupi, ali ja sam bila odlučna da dobijem jedan koji me je onako teak i glomazan gotovo progutao ( ali moda trai zrtve). Elem, već negdje polovinom zime JNA modni hit potpuno splasne i ja počnem "traiti izlaz iz kaputa".
" Nisi ni morala kupuvati injel , mogla si moj stari prekrojiti"-presudio je stari kao profesionalac vojnik. Ja onda " za inat neču sa razredom u Banjaluku na bratimljenje bez novog kaputa". " Inat lomi vrat, pa će kaput nositi i dogodine"- presudio je vojni sud.
I stvarno, kaput mi je bio teak i na leđima i na dui jo jednu sezonu ,a zbog proputenog izleta u Banjaluku mi je i danas pomalo ao.
Putovanje...
... vozom , zeleni vagoni, svega četiri ili pet, drvene klupe,tvrde i neudobne ,ali neobičnog izgleda, kao iz filma (kaubojac). Voz prepun đaka, radnika, ena sa bijelim maramama(boćama) i arenim torbama, seljaka sa crvenim , okruglim kapama s resama ili bez resa (bio je pazarni dan). Ukrcava se prvo stari, pa crni i zeleni kofer( kao da su kutije za cipele, samo velike) ,pa mi ,pa mater.Smjetamo se na klupe, koferi iznad glava, a mi do prozora: "Ne naginji se kroz prozor"- čitam ja
"Pericoloso sporgersi"- ili tako nekako - čita brat, a stari se odmah sjeti da zatvori prozor( da nas ne ubije propuh u putu).Polazimo uz cimanje vagona i maemo uporno nepoznatima , a njih ne mrzi da nam uzvrate. Mater pazi da se ne prljmo i nediramo pepeljre, stari se zapričao sa onim to ima prut u mai i nije ga prodo, a mi znatieljno ispraćamo svaku stanicu. Izlaze đaci, boće i kape s resama , pa boće i kape bez resa, voz se muči uz Moseć, a uto -zeleno spreno Petrovo polje zamjenjuje sivo kamenje kra, ali svejedno je ljepo gledati kroz prozor - Mi idemo na more!!! Uskoro će voz da se provuće između litica , moramo zavriti s marendom iz ute metalne kutije za hranu. ije-ete je utihnulo i spremaju se za izlaz, a mi se spremamo za prvi pogled na more i brodove (prvo one isluene i stare na rezalitu, a onda one lijepe kao sa slika ,u luci).
Jeste li nekad putovali tako?
... vozom , zeleni vagoni, svega četiri ili pet, drvene klupe,tvrde i neudobne ,ali neobičnog izgleda, kao iz filma (kaubojac). Voz prepun đaka, radnika, ena sa bijelim maramama(boćama) i arenim torbama, seljaka sa crvenim , okruglim kapama s resama ili bez resa (bio je pazarni dan). Ukrcava se prvo stari, pa crni i zeleni kofer( kao da su kutije za cipele, samo velike) ,pa mi ,pa mater.Smjetamo se na klupe, koferi iznad glava, a mi do prozora: "Ne naginji se kroz prozor"- čitam ja
"Pericoloso sporgersi"- ili tako nekako - čita brat, a stari se odmah sjeti da zatvori prozor( da nas ne ubije propuh u putu).Polazimo uz cimanje vagona i maemo uporno nepoznatima , a njih ne mrzi da nam uzvrate. Mater pazi da se ne prljmo i nediramo pepeljre, stari se zapričao sa onim to ima prut u mai i nije ga prodo, a mi znatieljno ispraćamo svaku stanicu. Izlaze đaci, boće i kape s resama , pa boće i kape bez resa, voz se muči uz Moseć, a uto -zeleno spreno Petrovo polje zamjenjuje sivo kamenje kra, ali svejedno je ljepo gledati kroz prozor - Mi idemo na more!!! Uskoro će voz da se provuće između litica , moramo zavriti s marendom iz ute metalne kutije za hranu. ije-ete je utihnulo i spremaju se za izlaz, a mi se spremamo za prvi pogled na more i brodove (prvo one isluene i stare na rezalitu, a onda one lijepe kao sa slika ,u luci).
Jeste li nekad putovali tako?
-
tica lastavica
сједи 5!!!R wrote:Kad sam dola ovdje gdje sam sad...
nala me jedna stara, naa "otuda": "Es' i ti dola "otuda"dijete ...eee, ima vie od trideset godina da sam" ođe đe sam sad"! Jedno kajanje mora imati u ivotu - il to si dola il da si ostala, ali gledaj naprijed ... i dođi da vidi- imam bajam pred kućom! Donjela ja davno u skaeli bajama "otuda",posadila i -primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe,al' neda da mene stegne mraz u dui...
Jo malo pa ću potroiti mojih trideset godina " ođe đe sam sad".I ja imam kvrgavi bajam na kraj dvorita, donjela djeca u skaeli jednom kad smo bili tamo (male su bile i ničeg se drugo i ne sjećaju "otuda" osim ručica i depova punih bajama)...
primio se nekako, ne cvjeta, hladno mu je ođe, samo mu s jeseni vjetar raznese liće kao sjećanja...A moda jednog proljeća ugledam cvjetove
5+
такла ме толико ова прича, зато што сваки пут враћајући се из родног краја хоћу у џеповима да понесем неку боју, окус, мирис,... јесенас, сам донијела оскорушу, баш у џепу... ишла сам је тражити преко зараслих ливада и урушених зидина. надала сам се да би се средином септембра можда могла наћи која за појести, али нису још биле приспјеле. годинама, никако да их дочекам,... и ставим двије недозреле у џеп. ако успијевају у далекој русији, морале би и у мом дворишту, поред вријеска и оне лозе која слично овом твом бајаму - примила се, али никад да постигне слад као доље, увијек јој недостаје још који зрак сунца....
Ninska br. 8
Nekidan mi rekoe da tamo stanuje moja mladost, u kući s prozorima bez stakala i razlupanih vrata ( bila su i onako uvjek otvorena; " ...vragu kuća u koju niko ne ulazi"- to kae stari).I nema nikog da zovne od kapije " eeeej 'es te li tuu, komije,!"Nema nikog da zasjedne za sto pod odrinom (rekoe da je rodila i ove godine) i niko ne pije kavu na skalama i dovikuje -"Aj ' svrati i dobro doo!" Prozori bez stakala prazno gledaju, nema nasmijanih očiju da čekaju drage korake. Ne rasipa niko ni nadu ni ljubav iza starih ruinih grmova . Samo bura ulazi i izlazi i ostavlja godine na trnju i korovu.
Nekidan mi rekoe da tamo stanuje moja mladost, u kući s prozorima bez stakala i razlupanih vrata ( bila su i onako uvjek otvorena; " ...vragu kuća u koju niko ne ulazi"- to kae stari).I nema nikog da zovne od kapije " eeeej 'es te li tuu, komije,!"Nema nikog da zasjedne za sto pod odrinom (rekoe da je rodila i ove godine) i niko ne pije kavu na skalama i dovikuje -"Aj ' svrati i dobro doo!" Prozori bez stakala prazno gledaju, nema nasmijanih očiju da čekaju drage korake. Ne rasipa niko ni nadu ni ljubav iza starih ruinih grmova . Samo bura ulazi i izlazi i ostavlja godine na trnju i korovu.