KNINJANKE I KNINJANI

Forum je otvoren za sve one koji zele da se druze, da sa svojim
prilogom osvjeze, obogate ili vrate iz zaborava: ljude, mjesta,
dogadjaje i trenutke vezane za Knin i Kninjane u periodu do 90-tih.
Nedolicni, provokativni i uvredljivi tekstovi bit ce skinuti sa "Foruma".
Hvala!

Moderator: Gazda

Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Razmisljanja

Post by Petar-Peky Bukarica »

Ucestase sahrane u zadnje vrijeme. Iznenada, gotovo bez najave odlaze na put bez povratka dragi nam ljudi, nasi Kninjani. Mnogi od njih su otisli zaista prerano, iznenada i tuga je tim veca. Kninski slavuj nas Kijo, Hrvoje Maric sve cesce pjeva nad otvorenim rakama, a rubrika sa Galerije Sprovodi i sahrane sve je deblja. U januaru nam ode nekoliko prijatelja, nekoliko Kninjana. Ili smo mi, mislim na svoju generaciju, vec dobrano ostarili pa je normalno da na groblju susrecemo sve vise poznatih lica, ili se zivot i dalje poigrava sa Kninjanima. Dolazi li ovo na naplatu sav onaj jad i cemer koji smo krajem proslog stoljeca prozivjeli. Neko ovako,neko onako, ali sve nas je to pogodilo i pogadja i dalje. Bilo kako bilo, Kninjana je sve manje.
Samo se tjesim da se oni gore, u rajskim poljima, opet okupljaju i opet zive onim nasim nacinom zivota. Jednostavnim i bezbriznim. Uvjeren sam da su opet na okupu, Bambo, Colja, Ciba, Boro i mnogi drugi iz ekipe i da su nastavili gdje se stalo. Ako je tako onda je i ova moja tuga manja. A ako nije onda mi se valja tjesiti i vjerovati u ovo sto bih zelio. Jer, tesko je shvatiti da mnogi dragi prijatelji iz djetinjstva vise nisu medju nama. Nekakva jeza me uvijek prozme kad otvorim telefonski imenik i kad iz njega iskoce brojevi Colje, Bamba i drugih. Iako ti telefoni vise nikad nece zazvoniti ja njihove brojeve ne brisem. Nadam se da ce mi mozda gore , kad konacno i ja odem na put bez povratka, zatrebati. Da se mogu javiti Prijateljima starim. Da sam stigao i da se trebamo naci. Adio dragi moji prijatelji i drzite se tamo gore. Cekajte i ostatak ekipe, opet ce nam biti lijepo kao nekad. Zaista nemam razloga sumnjati da tako nece biti.

Napisao : Goran Zelic-Zele
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Slovo o Bori Maricu

Post by Petar-Peky Bukarica »

Dok je huk bure sa Dinare kidao zadnju stranicu decembarskok kalendara, a huk Krke svojim kanjonom nestaja ka moru, iznenadnom bozijom voljom krenula je opet ferata, kako napise gospodja Bogunovic, bozijim pravcima, tiho i necujno, bez onog svog zvizduka koji je nekad parao nebo nad njegovim rodnim gradom, odnoseci sa sobom jednu divnu mladost tamo gdje nema ni bola ni tuge ni uzdaha, a hoce li andjeli prebaciti skretnicu, pa ka svjim roditeljima, ili medju svoje iz klape? A ti, brate Igore sa suprugom, gospodjo i sine njegov, a i mi svi drugi, pomiriti se sa cinjenicom da su ljudska sloboda i bozija volja dvije razlicite stvari, pa nam je uzalud mahati
pobunjenickim zastavama protiv smrti surove i nepredvidive. Na taj tuzan i dalek put bez povratka, odvezla je ferata Boru Marica i utihnu pijesma Orfeja. Tu plemenitu dusu, koju bog pozva k sebi za vijeciti san, lice uvijek suncasta osmijeha, kojem je sudbina pretvorila dijetinjstvo natovareno brigama, svojim glasom znalacki je oplemenio briljantne zvuke Dalmatinskog melosa, unoseci u nase duse dusu Mediterana, tog Dalmatinskog blaga.
Svojim glasom brisao je tu razdaljinu sa svojom klapom, cijim se glasovima nije moglo odoljeti, a ti cuvari Dalmatinskog melosa olicenje najstarijem civilizacijskom instrumentu, ljudskom glasu, genetski ponikli iz "rudnika glasova" legendarnog Petra Tralica, ostaje im u amanet da u buketu svoga melosa, sa lijepim uspomenama iz svoje senzibilne duse ponekad nesto posvete njegovoj pamtljivoj senzibilnoj dusi, jer lako je dati kad imas odaklen - rekao je nas narod, a da bi imao moras i sacuvati, stoga sijecanja na Boru dugo ce biti cuvana, posto je njegov glas bio dusi poslastica, a bice i dalje u njegovom raju i andjelima koji ce zaboraviti da lete kad ga cuju.

Napisao : Stevan-Stiv Biserko
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Tode Colak

Post by Petar-Peky Bukarica »

Dr Tode Čolak
(1931, Knin - 1990, Beograd)

Profesor hrvatske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu smer srpsko-hrvatski jezik i jugoslovenska književnost. pisac čitave serije knjižica o hrvatskim književnicima XIX i XX veka, dobar poznavalac i uopšte kulturnih prilika toga doba i toga prostora.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 7:16 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Mirko Marjanovic

Post by Petar-Peky Bukarica »

Mirko Marjanović
(Raspevani premijer)
Početak - rođen je 27. jula 1937. godine u Kninu. Otac Dušan, radnik i majka Marija, domaćica, krpili su kraj s krajem oskudevajući u svemu, osim u bogatom porodu. Izrodili su petoricu sinova i dve kćeri. Mirko ima brata blizanca Veljka. Najmlađi brat, Rajko, nađen je mrtav u stanu 1968. godine u Zagrebu. "Rajko je bio svestrana ličnost, bio je zaposlen u SDB-u, a neposredno pre smrti nadležnima je predao dokumenta o povezanosti CK SK Hrvatske s ustaškom emigracijom", izjavio je premijer.
Detinjstvo - porodica Marjanović decu je vaspitavala u strogo patrijarhalnom duhu. Mirko je bio dobar učenik, voleo je fudbal i muziku. U to vreme svi Krajišnici živeli su teško, uz stalnu borbu da se preživi na oskudnoj zemlji. Tradicionalno levičarska, porodica se borila s nemaštinom, ratovima i raznim vojskama.
Nacionalnost - Srbin.
Verska opredeljenost - pravoslavac.
Obrazovanje - bio je najbolji đak u Gimnaziji u Kninu. Posebno je bio obdaren za prirodne nauke. Maturirao je 1956. godine. Posle mature lomio se između muzike (za koju je, kao sjajan tenor, imao dobre predispozicije) i ekonomije. Izabrao je ekonomiju. Kako je stariji brat Ilija, tad već direktor "Josipa Kraša", preuzeo brigu o njegovom studiranju, Mirko je stigao u Beograd. Bio je i dobar fudbaler, imao je ponudu da igra za "Hajduk", ali roditelji nisu hteli ni da čuju (brat blizanac koji je postao najbolji u Republici na vratilu i razboju, već se uveliko bavio sportom). U maloj sobi na Čukarici proveo je studentske godine, a ostalo je zabeleženo da je, kao brucoš, prvi novac zaradio hladnog januara 1956. istovarajući vagon uglja na železničkoj stanici. Seća se i raznošenja mleka, vrućeg beogradskog bureka... Fakultet je završio u roku, diplomirao je 1960.
Karijera - počeo je kao poenter (beležio učinak radnika za mašinama) u fabrici "Tvik" u rodnom Kninu. Usledio je prelazak u fotelju finansijskog direktora, odlazak u RMK "Zenica" i, 1973, dugo željeno putešestvije u Moskvu, u predstavništvo "Progresa". Posle tri godine postaje i direktor "Progresa". Da je žestoko radio ilustruje i podatak da je u vreme rukovođenja OOUR "Progres čelik" (često spominjana trgovina socijalistčkim gvožđem) to postao najuspešniji pogon s godišnjim prihodom od 300 miliona dolara. Slede čuvene "ruske godine", dani druženja s Jurijem Brežnjevim, predsednikovim sinom, i ispijanja francuskih konjaka u pariskom "Krejzi horsu", prijateljevanja s bivšim ruskim premijerom Viktorom Černomirdinom, doček 1994. godine s tadašnjim ruskim amabasadorom u Beogradu u "Dva jelena" uz izvorne pesme i ruske romanse... Sklapanje jednog posla vrednog 25 miliona dolara proslavio je skokom u otvoreni bazen u Moskvi, na minus 25 Celzijusovih stepeni. Za generalnog direktora "Progresa"( firme za specijalne državne poslove, iza koje je 80 odsto jugoslovenske crne metalurgije i ostale teške industrije) izabran je 1979. Tu je i danas, kao "neprikosnoveni komandant", mada je imenovanjem za premijera Srbije, 1994, zaledio svoju funkciju. Nacija će ga pamtiti i po čuvenom gasnom aranžmanu, posla sklopljenog, naravno, s Rusijom.
Ljubav prema sportu krunisao je prvo zvaničnim, pa počasnim predsednikovanjem, u fudbalskom klubu "Partizan", gde beleži poene "otimanjem" Predraga Mijatovića, tad već bezecovanog kod "Hajduka". Miljanić ga je opisao kao elitnog predsednika elitnog tima - transferom pameti.
Delo - "Iz krize u reforme".
Stranački angažman - bio je član SK, a taj angažman je objasnio: "Svi na rukovodećim položajima bili su članovi SK, bio je to uslov bez kojeg se nije moglo, ali ni tada, ni posle, politika me nije mnogo interesovala. Ona je uvek bila usputna pojava u mom životu, prilično sam rano shvatio da većina ljudi politici pristupa iz čisto karijerističkih razloga". Članstvo u SPS-u obrazložio je moralnim činom: "Etička ravan moje ličnosti progoni me svaki put kad pogledam oko sebe i vidim ljude koji jedva ili nikako sastavljaju kraj s krajem. To je bio presudan razlog što sam se politički angažovao na strani SPS-a". Za Mirka je, kako se mnogima čini, zbog ponovnog imenovanja za mandatara Vlade doživotno rezervisano mesto republičkog premijera. A tu se, prema svemu sudeći, drži one "repetitio mater studiorum est" (ponavljanje je majka učenju) i svojim podanicima iznova nabraja šta će biti glavni zadaci "ove, nove i jedinstvenije od svih" Vlade - stabilnost kursa i cena, tržišne reforme, sveobuhvatna privatizacija, ekonomski oporavak, povezivanje s međunarodnim finansijskim institucijama...
Zanimljivosti - "Ubija hladnoćom", rekao je jedan novinar. Ali, odlučan je i veoma aktivan. Živi po načelu "što možeš danas, ne ostavljaj za sutra". Kaže da voli lepo da se obuče, ali ne i kicoški. "Ne mora to biti novo, ni najmodernije, ali mora biti skladno, elegantno i uredno. Odelo s kravatom i maramicom u džepu uliva mi osećaj lepote, muškosti i sigurnosti. To i boja glasa, ton kojim se nešto kaže, lični šarm, sve to obezbeđuje najmanje polovinu uspeha", navodi Mirko koji mnogo voli da peva, posebno "Nemoj da me kuneš zbog poljupca dva". Obožava "Malu Florami", arije iz "Madam Baterflaj" i "Figara". Radi od šest do jedan posle ponoći, retko se odmara, a u slobodno vreme voli s prijateljima da igra karte - "briškulu" i "trešet". Ubeđen je da je "snaga vrhunskih biznismena kreativno jednaka svakoj umetnosti ili nauci, mada se u nauci nešto može postići samo radom, bez talenta, ali da u vrhunskom biznisu to nije moguće".
U horoskopu je lav, a njega privlače samo oni koji su na bilo kom planu primetni ili začuđujući. Njima je potrebna pažljiva, diskretna i duboko odana supruga na koju se može osloniti. Premijer je u knjizi"Iz krize u reforme" naveo da je supruga Borjana zadužena za njegov elegantan izgled, zdravlje, ali da je i najveći kritičar. "Cene su pod njenom lupom, često se buni kad se vrati s pijace i pita me što je jaje dinar" (stari citat). Stalno je u sukobu sa sobom, jednom je priznao da ima nešto tolstojevskog u njemu: "Osećam u sebi nešto od Tolstojevog kneza Bolkonskog, ali i Pjera Bezuhova". Sklon je posezanju za pravdom (i onoj "e, sad ću sve da ve tuđim") kad smatra da je oklevetan - tužio je "Nin" "Nedeljni telegraf" i Zorana Đinđića.
Njegovi partijski drugovi, koji ga ne vole, kažu da je iznošenje "pšenične afere" na sud i davanje veće važnosti Đinđiću no što je vrh mislio da treba plod njegove narcisoidnosti i inata zbog čega mu je, lično, zamerio i predsednik. Protivnici, odnosno opozicija ali i dobar deo medija, zamerili su mu okfalifikovanje istih fašistima, ali ga to nije mnogo uznemirilo. Kako tvrdi, nikad se ne predaje. "Jer, uvek postoje prava rešenja i putevi kojima se do njih može doći".
Z. Vulić
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 7:22 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Akademik Hrvoje Pozar

Post by Petar-Peky Bukarica »

Hrvoje Požar (Knin, 5. srpnja 1916. - Zagreb, 30. lipnja 1991.), inženjer, doktor tehničkih znanosti, sveučilišni profesor, vrhunski svjetski znanstvenik, enciklopedist i hrvatski akademik.
Hrvoje Požar rodio se u Kninu gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao najprije u Šibeniku, a potom i u I. realnoj gimnaziji, u Zagrebu gdje je maturirao 1934. Godine 1939. diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu i postao inženjer elektrotehnike. Nakon završetka studija radio je na raznim odgovornim rukovodećim dužnostima u elektroenergetici. Godine 1950. počeo je honorarno predavati na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, 1955. godine stekao je doktorat tehničkih znanosti s disertacijom Veličina izgradnje hidroelektrane. Godine 1961. postao je redovni profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a 1965. postao izvanredni član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, te je bio je glavni urednik Tehničke enciklopedije od 6. do 12. sveska, do svoje smrti. Do svoje smrti obavljao je dužnost glavnog tajnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Objavio je preko 330 znanstvenih i stručnih radova te studija, skripata i knjiga s područja energetike, ukupno blizu trideset tisuća stranica.
U čast Hrvoju Požaru Vlada Republike Hrvatske je Energetski institut [1] nazvala po njemu.
Godine 2003. godine objavljena je knjiga "Hrvoje Požar, velikan energetike i moderne sveučilišne nastave 1916.-1991."[2] koja osim o njegovom životu, govori i o njegovoj bogatoj karijeri te značajnim radovima.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 11:49 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Mila - Djuro Jaksic

Post by Petar-Peky Bukarica »

Evo ovu ljepu pjesmu Djure Jaksica poklanjam svim postovanim konobaricama i sankericama, znamim i neznanim, onima koje su nas durale sate i sate, nas dobre i lose, zanimljive i dosadne, raspolozene i namrgodjene, trezne i pijane, s parame i bez para ...


MILA

"Vina, Milo!" I orilo se,
dok je Mila ovde bila.
Sad se Mila izgubila:
tuđe ruke vino nose.
Ana toči, Ana služi,
al za Milom srce tuži.
Nema nama Mile više!
Ono malo veselosti,
što imaše dobri gosti,
to kod Mile ostaviše.
Ana toči, Ana služi,
al za Milom srce tuži.
Iz Milinih ruku mali,
- ma se rasto bela sveta-
mesto čaše od bermeta,
otrova bi progutali.
Ana toči, Ana sluši,
al za Milom srce tuži.
Ko da igra? Ko da peva?
Ko da žedni? Ko da pije?
Ko li brigu da razbije?
Nesta Mile, nesta ćeva!
Ana toči, Ana služi,
al za Milom srce tuži.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 7:26 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Marija Ilic Agapova

Post by Petar-Peky Bukarica »

Marija Ilić Agapova je rođena je u selu Pađene kod Knina 1895. godine. Bila je jedna od prvih školovanih Srpkinja svog kraja. Obrazovanje je stekla u Ruskom institutu za devojke na Cetinju i Državnoj realci u Splitu. Doktorirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1923. godine. Doktorat koji je stekla je bio srednjevropski doktorat kakav je posedovao Ivo Andrić i drugi inetelektualci školovani u Austrougarskoj, Nemačkoj i Italiji tog doba. Advokaturom je počela da se bavi 1926. godine.

Napisala je veliki broj radova o pravima žena. Bila je aktivista ženskog pokreta. Građa koju je sakupila za Biblioteku i Muzej grada Beograda je bila osnova za Istorijski arhiv Beograda. Bila je upravnik Biblioteke grada Beograda od 1932, a nakon toga upravnik Muzeja grada Beograda od 1941. Otkaz je dobila 1945. poput mnogih javnih i kulturinih radnika koji su radili za vreme okupacije. Godine 1947. je penzionisana. Nakon penzionisanja se bavila prevođenjem i nastavom ruskom i italijanskog jezika.

Umrla je 1984. godine u Beogradu.


Nagrada Marija Ilić Agapova ustanovljena je 2001. godine i dobija ime po prvoj upravnici biblioteke grada Beograda Mariji Ilić Agapovi. Marija Ilić Agapova je nagrada koji Biblioteka grada Beograda dodeljuje najboljem beogradskom bibliotekaru. Nagrada se dodeljuje svake godine, 11. januara na dan biblioteke grada Beograda.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 7:27 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Lovre Monti

Post by Petar-Peky Bukarica »

Lovro Monti (Knin, 21. travnja 1835. - Knin, 9. travnja 1898.), hrvatski političar i publicist.

Završio je Pravni fakultet u Padovi (1859.), a neko je vrijeme radio kao odvjetnički pripravnik u Splitu. Uz M. Klaića, N. Nodila, M. Pavlinovića, K. Vojnovića bio je začetnik Narodne stranke i Hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji. Jedan je od utemeljitelja lista Il Nazionale (Narodni list), u kojem se zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i za upotrebu hrvatskog jezika u školama i uredima. U svim svojim nastupima izražavao je protivljenje tuđinskoj hegemoniji, centralizmu idualizmu.
Od 1862. u Kninu je odvjetnik, a 1866. postaje predsjednik općine. Pet je puta uzastopce biran za narodnog zastupnika u pokrajinskom saboru; na prvim izravnim izborima 1873. izabran je za narodnog zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču (ponovno biran 1879). Nezadovoljan oportunističkim smjernicama koje je usvojila Narodna stranka povukao se iz javnog života 1882. godine. To se prije svega odnosilo na raskol u Narodnoj stranci nakon kojega su Srbi istupili i osnovali Srbsku stranku. Monti se nije htio prikloniti nikome.
Bio je prvi gradonačelnik Knina izabran voljom naroda i Narodne stranke. 4 je puta zastupao Dalmaciju u Carevinskom vijeću (Bečki parlament). Za njegova je mandata mnogo toga učinjeno, a naročito je zagovarao poljoprivredu. Oporučno je ostavio svoje imanje, kasnije nazvano "Montova glavica", koje se sastojalo od 32 ha zemlje, 2000 stabala voćaka, 2 ha vinograda i gospodarskih zgrada uz uvjet da se osnuje poljoprivredna škola.

Izvor : Wikipedija
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 7:28 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

O Ili Petkovicu

Post by Petar-Peky Bukarica »

Ilija Petkovic

Krševita Dinara je Jugoslovenskom fudbalu podarila igrača svetskog kalibra.Ni slutili nisu Božo i Ankica da će jedino muško u porodici,nakon tri ćerke,Gordana,Branka i Božena-sin Ilija, obeležiti čitavu fubdalsku epohu zamlje u kojoj su živeli. Rođen odmah po okončanju Drugog svetskog rata kao treci u porodici Petković u Kninu,Ilija je za glavnu razonodu imao krševitu Dinaru,ledinu i krpenjaču.Čist krajinski vazduh obdario ga je zdravom logikom,upornošću, tvrdoglavošću i velikim talentom za sport u ekspanziji.Bura sa Jadrana,koja je dosezala i do Knina,podarila mu je brzinu i čarobnu moć kontrole nad loptom koja je zasenila i ondašnji fudbalski svet na turnirima u Čileu,Urugvaju,gde je promovisan za najbolje desno krilo sveta,i bacio u senku imena koja se i danas sa velikim poštovanjem izgovaraju na svim kontinentima.A Petković? Ostao je na Pele,Petko, tajfun sa Karaburme,čovek koji je sebe ispunio i kao igrač, domaćin,otac,sportski radnik,selektor.
-Ni slutio nisam da će krpenjača,a potom i prava lopta obeležiti i režirati ceo moj život.Roditelji, pa i sam,sebe sam više video uz knjigu, kao pravnika. Prekretnicu je napravio stomatolog i tada jedini navijač OFK Beograda u mom Kninu, Nebojša Pupovac koji me je iz FK Dinare preporučio na Karaburmi.Ljubav za knjigom davne 1964 godine zamenio sam omladinskim stadionom i plavo-belom bojom,a trener Milovan Ćirić mi pomogao da lako i brzo prebrodim kao momčić iz provincije krizu autoriteta. Ne zaboravite,tada su na jugoslovenskoj fudbalskoj sceni bili Skoblar, Samardžić, Gugleta, Krivokuća ,a svoje mesto tražili Stepanović, Lukić, Zec ,Turudija ,Mešanović ,Mitrović , Vukašinović ,Jokić ...-setno se priseća davnih vremena Ilija Petković.
I dok nostalgija visi u vazduhu,u sobu punu uspomena unosi kafu domaćica i kako Pele reče ''glava kuće'' supruga Biljana.Interesantan životni spoj dame,akademskog slikara i čoveka nemirnog duha stasalog podno Dinare.Uz širok osmeh i vidan šarm,Biljana se priključuje razgovoru.
-Koliko god je Ilija bio neuhvatljiv na terenu,toliko je bio brz i za nas ondašnje devojčurke-iskrena je domaćica.
A šta vas je privuklo Petku?-Fudbal svakako ne, već njegov šarm, neobuzdan duh. Bio je pravi izazov za mnoge devojke.Širok osmeh i oči pune neke gorštačke lepote koju je doneo
iz Knina predstavljale su veliki izazov za mene kao umetnika opredeljenog prirodi,lepom.
Miris kafe ispunjava topli kutak porodice Petković,a domaćica nastavlja.
-Konačno je potpisao kapitulaciju 1973. godine. U punoj zrelosti, jer sa 28 godina ne može da kaže da je ''prevaren''. Harmonija traje preko četiri decenije -šaljivim tonom pojašnjava gospođa Biljana.
Iz ostvarene ljubavi izrodio se i sin Dušan a da bi sreća bila potpuna a očevo srce ispunjeno, podario im je i unuka Jakova.Da li će tradicija koja je počela Petkom,pa sinom Dušanom biti nastavljena?
-Dušana smo dobili 1974 i sam je birao svoj put. I on je počeo fudbalsku karijeru na Karaburmi,odigrao 12 utakmica za reprezentaciju SCG,igrao u Volfsburgu,Japanu,Spartaku iz Moskve.Sa sadašnjeg aspekta,o njega sam se ogrešio.Pred SP se povredio Mirko Vučinić i ja sam u reprezentaciju pozvao sina koji nije bio ništa slabiji od ostalih. Međutim,odjednom su se hvalospevi pretvorili u poziv na linč.Proradio je zavičajni prkos koji me je više puta koštao u životu i Dušana sam ostavio u Beogradu. Morao sam da se ne obazirem i ostanem dosledan, ili podnesem ostavku na mesto selektora.Sve to je ostavilo dubok trag i na ekipu i mene tako da smo u Nemačkoj prošli kao bosi po trnju. Zakleo sam se sebi da takvu grešku nikada više neću ponoviti.Bogu hvala Dušanov sin,a moj ponos Jakov ima 12 godina i trenira fudbal. Naravno po dedinim i očevim stopama, na Karaburmi.Ako bih se ponovo našao u sličnoj situaciji ostao bih čvrst u odluci. Zar je greh biti rod trenera ili selektora? Na zapadu je nepotizam pozitivna stvar,ali smo mi bili i ostali Balkanci -priseća se Petković.
Blistavu fudbalsku karijeru niste unovčili kao neki drugi igrači, koji nisu imali vaš kvalitet?-Imao sam prilike, ali sam 1973 prvi put skupo platio svoju bandoglavost.Dobio sam poziv iz madridskog Reala i odličan ugovor.Prvo sam zakasnio na lekarske preglede,a potom nisam dobio dozvolu Saveza za odlazak.Otišao sam u francuski Troa iz koga za tri godine boravka nosim Šampionsku titulu i mnoge lepe uspomene, ali sam bio jak igrač za njih.
Da li je bilo poziva za promenu dresa u Jugoslaviji?
-Bilo je to drugo časnije, džentlmensko vreme.Igrači rivala nisu vrbovani.Iz kninske Dinare su me tražili Miljan Miljanić u Zvezdu,general Zečević u Partizan, Hajduk.Došao sam među ''romantičare'' i nikada se nisam pokajao.Za OFK sam odigrao 16 sezona u intervalu 1964-1973 i 1976-1983 godina.Nastupio sam na 417 utakmica, postigao 68 golova,obezbedio mesto u reprezentaciji Jugoslavie za koju sam odigrao 43 utakmice i postigao 6 golova.Igrao sam sa našim najboljim strelcem Slobodanom Santračem.Moja generacija je donela poslednji pehar Kup takmičenja 1965-66 godine.Bili smo jedna velika porodica koja jeste imala manje novca,ali nam ništa nije nedostajalo.Uostalom,kao ni mom drugu iz Dinare Radomiru Vučkoviću koji je stao na gol Hajduka.
U bogatoj igračkoj biografiji imate i nastup na Evropskom i Svetskom prvenstvu?
-Preteča Evropskom prvenstvu je Kup nacija na kom sam nastupio 1968. godine u Italiji.Izgubili smo u ponovljenoj utakmici protiv domaćina u finalu.Tada smo ponovili najveći uspeh i u Jugoslaviju doneli srebro. Igrao sam i na Svetskom prvenstvu 1974. u Nemačkoj, dao gol Zairu i kako se pokazalo, završio sa igranjem za reprezentaciju.Kopačke sam okačio o klin dve godine kasnije,u 31. godini.
Karaburma je bila početna stanica i na putu sportskog radnika?
-Moglo bi se reći, jer sam u OFK Beogradu od 1990-93 bio direktor i trener,ali sam se i pre toga okušao na klupi.Bio sam 1987. godine trener u stručnom štabu omladinske reprezentacije Jugoslavije,pred raspad stare,velike države kada smo postali prvaci sveta u Čileu.
Debi u seniorskoj reprezentaciji došao je kasnije?
-Deset godina kasnije sam bio uz selektora,svog klupskog druga i našeg najboljeg strelca i vlasnika srebrene kopačke Evrope, Slobodana Santrača za kvalifikacije na Svetsko prvenstvo u Francuskoj.Ciklus nisam završio jer sam otišao u Japan
Mesto prvog čoveka reprezentacije prvi put dobijate 2000. godine?
-Bile su to kvalifikacije za Svetsko prvenstvo 2002 godine.U sklopu kvalifikacija smo osvojili prvo mesto na SAHA Kupu u Indiji,a onda mi je stigla više nego primamljiva ponuda iz Kine.Otišao sam u dogovoru sa FSSCG.
Iz Kine ste se vratili 2003 i ponovo uzeli kormilo u svoje ruke?
-Ciklus za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2004. je već trajao.I pored dobrih rezultata nismo se kvalifikovali jer je bodovni zaostatak bio veliki,ali su me dobre partije preporučile za naredni ciklus kvalifikacija za Svetsko prvenstvo u Nemačkoj 2006.
Kroz taj period ste se prošetali uz impozantan skor od deset utakmica bez poraza sa samo jednim primljenim golom?
-Rezultati jesu bili takvi,ali bih jedino to vreme ako bih mogao izbrisao iz svog pamćenja jer sam sam sebe pogazio -sa ogorčenjem konstatuje Ilija Petković.
Četiri godine kasnije reprezentacija sa Antićem neslavno završava Svetsko prvenstvo u Južnoj Africi već u prvom krugu?
-Zašto neslavno?Naša očekivanja su bila veća,ali je i na to uticao niz nezdravih odnosa.Ponavljam,sami smo sebi najveći protivnici. Iz sličnih razloga nismo ni ovoga leta u Brazilu.
Evropsko nismo videli od 2000. godine kada smo u Belgiji i Holandiji stigli do četvrtfinala?
-Pred nama su kvalifikacije za Francusku 2016.Dosta smo škola skupo platili Očekujem da smo konačno izvukli pouke.U reprezentaciji vlada zdrava atmosFera.Konačno,dug prema naciji je veliki.
Ove godine ste se po drugi put,posle 8 godina pauze, priključili radu u kući fudbala.Imenovani ste za savetnika predsednika FSS Tomislava Karadžića i direktora nacionalne selekcije uz v.d. selektora Ljubinka Drulovića.
-Srbija ima kvalitet za učešće na svim velikim takmičenjima ali se mnogo toga izgubilo i degradiralo u burnim i teškim vremenima za nama.Krajnje je vreme da se nesuglasice zaborave u interesu Srbije.
Spekulisalo se i sa vašim povratkom na mestu selektora?
-Nemojte da podrivate odnose u reprezentaciji koji su na dobrom putu da postanu dobri.Svi znaju da moju državu volim i nemam alternative.Za nju sam uvek tu,a ako se proceni da mogu da pomognem neću bežati od odgovornosti.Uostalom moj stav se odavno zna - zaključio je Petković.


BOLjI OD PELEA
Ilija Petković je kako kaže imao dva puta čast da igra protiv Pelea, najboljeg igrača sveta svih vremena.Bilo je to u nacionalnom dresu na oproštaju legende od dresa Brazila,a prvi put na turniru u Čileu 1971. kada je ''crna perla'' sa Santosom pretrpala poraz od našeg Pelea 2-0.

DINARA UVEK U SRCU
Skoro je Ilija Petković obišao svoj rodni kraj,a povod je bio vek postojanja kluba u kom je prvi put potrčao za loptom.
-U Dinari sam sa malobrojnim drugovima iz generacije proslavio sto godina postojanja.Razlili smo se po svetu.Izčezli su iz vidokruga, ali ne i iz srca.Uvek su tu negde u krajičku mene i živeće dok i ja živim -setno je vraćanje u detinjstvo Petkovića

OSVOJIO Å VAJCARSKU KINU I JAPAN
Petković je slavu i znanje iz Jugoslavije uspešno prenosio i po svetu kao učitelj.Led je probio u Švajcarskoj u Servetu iz Ženeve 1993-94 kada je ''razbio''dominaciju Gradshopersa i osvoio titulu prvaka.U zemlju izlazećeg sunca, Japan otišao je 1998. godine i ostavio širom otvorena vrata kolegama sa prostora Balkana.U Grčkom Arisu je boravio 2000. godine. Samo dve godine kasnije ''duboko je zaorao''i u Kini u �enhua i Sečuanu,a azijsko podneblje je otvorio u Inčonjangu u Južnoj Koreji 2009.Godinu dana kasnije predvodio je Katarski Al Ahli.Prošle godine se ponovo obreo u Koreji da pomogne opstanku Gjongnamu.

D. Kostic
"Vecernje Novosti"
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 11:57 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Milan Damjanovic

Post by Petar-Peky Bukarica »

Milan Damjanovic

Milan Damjanović je rodjen 15.10.1941. u Golubiću kraj Knina. U Partizanu je počeo kao pionir davne 1954. godine i prošao sve selekcije, uključujući i prv tim, u kome je igrao u generaciji čuvenih "beba" sve do 1971. Za Partizan je odigrao 355 utakmica za prvi tim i postigao 4 gola, a za drugi tim 182 utakmice i postigao 15 golova. Za najbolju selekcij Jugoslavije odigrao je 7 utakmica i učestvovao 1968. u osvajanju srebrne medalje na prvenstvu Evrope u Rimu. Sa Partizanom je osvojio 4 titule šampiona. Godine 1971. odlazi u francuski klub Angers SCO, a igrao je još i za Le Mans i Mullhouse tokom 1976. i 1977. godine ( kao igrač i kao trener). Te 1977. i završava fudbalsku karijeru i dolazi 1.9.1977. u Partizan za trenera mlađih kategorija, gde je sa manjim prekidima (1985-86, i 1989-93) proveo sa omladincima. Smrt ga je zatekla na mestu savetnika u Omladinskoj školi FK Partizan. Điđi,kako su ga zvali, bio je vrhunski tehničar, izvanredan taktičar, igrao je levog beka, a mogao je da igra bez problema i u veznom redu. Damjanović je bio bek koji je raspršio uverenja kako bek mora da bude hitar i oštar. On nije imao ta svojstva, ali zahvaljujući igračkoj inteligenciji i smislu za igru, on je oduzimao loptu na elegantan način, bez grubosti u duelima. Kao vaspitač i trener u omladinskoj školi Partizana, dao je veliki doprinos tokom skoro 30 godina rada. Milan Damjanović je preminuo 23. maja 2006. godine u Beogradu.
(biografija sa zvaničnog sajta FK Partizan)
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 11:47 am, edited 1 time in total.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

O profesoru Misi Urosu

Post by Petar-Peky Bukarica »

Napisao : Petar B. Popovic

PROFESOR MIÅ O

" Isti si ka pas Miše U. " obrati mi se zemljak u jednoj ovdašnjoj kafani.
Nasmijao sam se, da. Godinama nisam čuo tu rečenicu, pa mi bi nešto milo oko srca što je nije prekrio zaborav.
Milan, Mišo U. je bio profesor latinskog jezika i istorije u gradskoj gimnaziji sredinom prošlog vijeka, jedan iz plejade čuvenih u tom zemanu. Uz Stolu J. za koga se pouzdano znalo da maltene cijeli "Gorski vijenac" zna napamet, matematičarku Liju, kod koje je, ako je neko imao tri, već tada bilo sigurno da će završiti neki od tehničkih fakulteta i daleko dogurati, pa umjetnika Paška P., "Engleza" Svetu R., starog filozofa Milana V., fizičara Franu T..
Strogi, autoritativni i pravedni, bili su zbilja zakon! Niko im kasnije nije bio ni za prinijeti.
Iznjedrili su ti učeni ljudi na hiljade i hiljade inžinjera, ekonomista, pravnika, doktora, literata, umjetnika, profesora i drugih stručnjaka, koji i sada u zrelim godinama, u doba kompjutera i drugih tehnoloških čuda, zakone fizike, zadatke iz logaritamskih tablica ili deklinacije sipaju ko iz rukava (terra, terrae, terrae, terram, terra, terra)... O
stihovima da i ne govorim! (-Hoćeš sad "Đački rastanak" da ti izrecitujem?)
Mišo je bio stasit, korpulentan, gospodskog držanja, sa uredno štucovanim brkovima i fazoniranom bradicom. Dodirivao je obod šešira kad god bi, idući po gradu uspravljen, sa "Moje poštovanje" uljudno pozdravljao poznanike i već golim okom i neko devorni nije mogao promašiti da je riječ o uglednom profesoru. Zimi je nosio šubaru od zečjeg krzna i, i sam veliki rusofil, izgledao je onako upeglan, da ne pretjeram, poput plemića iz štiva ruskih klasika.
Poštari su svjedočili da je, što iz Beograda, što iz inostranstva, stalno naručivao "tovare i tovare knjižurina"', koje je i sam nerijetko prtio u naramku.
Sve važnije istorijske datume, događaje i ličnosti imao je, štono kažu, u malom prstu. Bilo je milina slušati ga kad bi, recimo, hodajući između školskih klupa, zanesen nadahnuto pričao šta je slavni Mihail Ilarionovič Kutuzov večerao uoči Borodinske bitke ili šta je neposredno prije odluke o presudnom protivnapadu u Staljingradskoj operaciji popio legendarni Vasilij Ivanovič Čujkov (svim ruskim vojskovođama on je pridodavao epitet "slavni" ili "legendarni"!), te kako je snajperista Vasilij Zajcev za nekih mjesec dana, u jeku najžešćih završnih borbi, ubio više od 225 neprijateljskih vojnika, pride u svojevrsnom dvoboju i nekog komandanta njemačke
snajperske Å¡kole specijalno dovedenog u Staljingrad da njega likvidira...
- Al, cvrc Milojka, oćeš šipak, Rus je to!
Neko dobaci:
- Slavni!
Profesor dubokim, hrapavim, glasom tromo ponavlja:
- Slavni Vasilij Zajcev, dabome!
U razredu vlada tajac koji remeti samo bat njegovih koraka, a kad se čuje šum iz zadnje klupe slijedi naglo okretanje i isti ton:
- Nota bene, Petkoviću. Nota bene! Dakle, slavni Vasilij Zajcev.
Široko obrazovan, bio je profesor Mišo, povrh toga, strastveni lovac koji, kako neki tvrde, po vlastitom priznanju nije razlikovao pašče od lisice, što je, uvjeren sam hiljadu posto, neumjesna laž, i još strastveniji pušač; cigarete nije vadio iz usta, pa mu za cijeli dan i nije trebalo šuverina, budući da je non-stop pripaljivao jednu o drugu i to mu je, iznimno, bilo dozvoljeno i na nastavi. Prsti lijeve ruke su mu bili žuti od duvana, a dim mu je, ko onom zmaju iz crtanih filmova, stalno kuljao iz usta i nozdrva.
Već na prvom jutarnjem času, kako s pola učionice tresne dnevnikom na katedru, pipao bi džepove pantalona i jakete, iz jednog po jednog vadio prazne kutije
različitih vrsta cigareta i kad bi skontao da nema nijedne hvatao se za briktaš i prozivao:
- Ajde mi, ko je ove sedmice redar? kupi četiri-pet kutija cigareta!
- Koje, druže profesore? - pitao bi prozvani, makar je znao da će čuti uvijek isti odgovor.
- Koje bilo. Najjeftinije , uzvratio bi profesor Mišo i sa uzdignutim kažiprstom uz smiješak, što je odavao kutak njegove plemenite blagosti, dodavao:
- I, dok si tamo, da si amo! Al, nemoj mi ih ti načinjati!
Prilazio bi onda katedri, polako sjedao i gladeći prstima jedne ruke bradicu i brkove, a drugom počinjući da lista stranice dnevnika, pogledavao istovremeno kroz prozor da provjeri da li njegova lovačka kujica Lajka, a, kako bi se kod njega drugačije mogla zvati? koja ga je svuda pratila, leži pred vratima gimnazije.
- Ko je danas lovac? , pitao bi potom dižući guste obrve, što je značilo -Ko fali na času? i kitnjastim ćiriličnim slovima zapisivao navedene.
Prekorijevao je đake kad ne bi znali gradivo:
- C, c, c! O, tempora! O, mores! Ti si jedan lovac i baraba, sjedi drvo na drvo. Ne nabubaš li drugi put, poješćeš sapun, i to ne mirisni, nego onaj veliki, za robu!
Druge bi, opet, stavljao pred izbor:
- Oćeš ti da ti dam jednu pedagošku iza ušiju, ili da ti ćaća ili mater dođu u školu?
Takvi su posramljeni, sliježući ramenima, birali prvo, znajući dobro da profesor tako nešto nikad ne bi uradio.
Ali, ajde stisni, pa ne nauči drugi put!
One smjelije učenike starijih razreda, što bi se na malom odmoru usudili zapaliti cigaretu u školskom klozetu, znao je iznenaditi upadajući unutra, ispružiti dnevnik ispred trbuha kao tacnu i izgovoriti:
-Veni, vidi, vici! Ili bolje rečeno - vadi, vadi, vadi!
Ovi bi prepadnuti, svi ko jedan, izvrtali džepove na keceljama i pomirljivo ostavljali škatule cigareta, dok bi ih on bockao:
- Oho-ho! Ma, vidi, molim te, kako vi imate bogate roditelje. Danas će i profesor da puši kvalitetne cigare!
Da, kad spomenuh onu "pedagošku iza ušiju", prisjetih se naknadno da je jednom ipak primjenio tu mjeru, i tad su ga jedan jedini put u životu ljudi vidjeli ljutitog. Ne bih znao koje se to godine tačno moglo desiti, slagaću budem li puno dumao, ali držim da je bilo u vrijeme hrvatskog maspoka. Sreo je u centru naše varoši, bila subota, pazarni dan, svijeta ko pljeve, Vojina Jelića, pisca rodom iz Zavičaja što živješe u Zagrebu, i sjetivši se da je ovaj tih dana na nekom
zagrebačkom skupu savjetovao svojim sunarodnicima, Srbima iz Hrvatske, da se kanu ćirilice i Beograda, prepriječi mu put, i ni pet-ni šest pljus!
Ovaj se nije ni opasuljio, Mišo s druge strane opet pljus!
- Ti ćeš nama držati lekcije kojim ćemo pismom pisati, smrade plaćenički, sram te i stid bilo!
Pronio se glas da su ti šamari stigli i do suda, ali se mnogi očevici oglušiše o pozive fiškala. Ništa vidjeli! Ništa čuli! Prepričavanja su prirodno pridodala različite detalje, međutim sve se na koncu završilo po onoj "pojeo vuk magarca". S tim što je među narodom naš profesor postao još omiljeniji i što mu je ugled još više porastao.
Slobodouman i oštrouman, pri susretima sa svojim bivšim učenicima, ako bi od nekog od njih čuo da je školovanje nastavio u Zagrebu, znao je reći:
- Pilipenda te ništa nije naučio? A što u Zagrebu, pored onoliko prostranog Beograda?
Mogao se u slobodno vrijeme vidjeti u restoranu gradskog hotela, po prezimenu njegovog predratnog vlasnika i tada zvanog Laćin, gdje su svraćala provincijska gospoda, kako pijucka votku i s naočarima na pola nosa čita "Politiku" a, šta bi on drugo mogao piti i čitati? Ali je njegova omiljena kafana ipak bila "Istra". U tom omanjem lokalu na glavnoj gradskoj ulici, punom dima i isparavajućih maligana nad stolovima s
kariranim stoljnjacima i plehanim pepeljarama, gdje je vazda mirisalo ili na bakalar ili na tripice, često je on " okorijeli vanpartijac " sa odabranim istomišljenicima iz profesorske zbornice, ali još češće sa takozvanim običnim ljudima, sjedio i pio, "bistreći politiku", dok je Lajka, ležeći u ćošku kraj bubnjarice s njuškom na ispruženim nožicama, nemirno bludjela okicama iščekujući da krenu kući.
O Lajci, kratkodlakoj bijeloj kujici sa žutim pjegama, za koju mi nije znano koje je bila pasmine, izuzev ako ne prihvatimo zajebantsko tumačenje berekina da je mješanac ruskog aviona i kamiona, ne samo u Mišinom društvu pričane su bajke: em kako je negdje u surovim vrletima Dinare jedva izvukla živu glavu koljući se s vukom, em kako je na Promini uhvatila orlušinu u niskom letu i udavila ga na licu mjesta, em kako je pametnija od čovjeka, em ovo, em ono, i prosto mi sad kad je sve prohujalo dođe žao što o njoj nisam upamtio više pojedinosti...
Bila je svjedok mnogih Mišinih dogodovština i možda je šteta što se nije ostvarilo ono "'samo što ne progovori".
Jednoj zgodi u kojoj su akteri bili Mišo i kolega mu Sveto R., kako su iščeprkali lokalni mudrovi, nije međutim prisustvovala nego je, vele, cijele noći ispred kuće lajala na nebo zasuto zvijezdama, što do tada nikad nije činila.
Te proljetne noći, ne bih ni u ovom slučaju znao reći precizno koje se to godine moglo zbiti, kad su Mišo i već pomenuti profesor Sveto izašli iz periferijske oštarije Jaše P., na Montinoj glavici, u to doba popularnom gradskom izletištu i sjecištu balotaša, morali su, vraćajući se prečicom, da kod obližnje teretne željezničke stanice pređu brojne kolosjeke, a to, pošto bijahu malo veseliji, i nije bilo baš sigurno. U jednom trenutku, dok su nogu pred nogu "brojali" zmijolike šine i željezničke pragove, izbiše pred malu parnu lokomotivu, zvanu manevarka i uvidjevši da u njoj, mada je šištajući radila, nema strojovođe (valjda je čovjek na tren sišao pišati, šta li), onako, iz čiste zezancije, neka crni vrag zna šta ih je spopalo! I uspentraše se unutra, nekako je pokrenuše i vozeći se sto-dvjesta metara zaustaviše na putničkoj stanici u samom centru grada, Što im i bijaše namjera.
- Ti si jedan lovac i baraba, dobacivali su, tobože, jedan drugom kad su sišli sa makinje.
Dugo se i o tome ćakulalo po varoši, kolali su od usta do usta mjesecima različiti abrovi, neki se i danas kletu da je to živa istina, drugi da je sve plod "rekla-kazala", treći pak da je to tek još jedna lovačka priča...
Nebitno, što bi kazao Ćomi, idemo dalje.
Tek, desi se zbilja u tom periodu neki đavo i gle čuda! profesor Mišo naglo prestade ići u "Istru". Navodno mu je, kako je svjetina mlatila, njegov kućni
prijatelj i još jedna gradska legenda, doktor Siniša R. strogo prikričio da zbog zdravlja više ni jedne jedine ne smije popiti. Nijanci kapi!
Toga se profesor Mišo pridržavao svih pet-šest dana. Zatim, opet prodajem po koliko sam i kupio - Siniša iznenada banu u Mišinu kuću u čijem prizemlju je, usput budi rečeno, bila Batina kafana "Tri lovca", i poslije kraćeg ćaskanja reče:
- Oćeš ti nama, baćuška, nasuti po jedno pićence, il ću ja morati da siđem dolje?
- Pa, esi li mi lično ti zabranio?
- Dobro, krenu da se "vadi" Siniša, to sam ti zabranio ka doktor, al sad ti govorim ka čojak!
Nepoznanica je kako je završio taj susret, ostaje samo da nagađamo, ali bi se uskoro moglo naslutiti.
(Prije toga, nešto da pridodam. Doktor Siniša, čije su ljekarske slušalice i aparat za mjerenje tlaka stigli i u one vukojebine Dalmatinske Zagore, gdje je Bog davno rekao laku noć, i o kome bi svakako takođe trebalo napisati bar ovoliko stubaca, inače je, između ostalog, upamćen i po tome što je, zatekavši se u nekom selu u Bukovici na slavi, pripomogao nekoj ženi u susjedstvu da se porodi, pa joj se na kraju sretnog događaja, držeći tek novorođenu bebu, obratio: "Srećo, el ti ovo najmlađe?"
Elem, da se vratim glavnom junaku.
Za tih proteklih pet-šest dana, profesor Mišo je izbjegavao čak i da prolazi pored svoje omiljene krčme. Međutim, eto sedmog dana, a eto, od Dešića raskrsnice na dobrano poznatoj štrafti u laganom hodu, i njega i njegove Lajke.
Prođe Mišo pored "Istre" i samo se nehajno okrenu da škicne da nema ko poznat, ali je Lajka po ustaljenoj navici za tren oka već šmugnula unutra i mašući repićem napravila krug oko bubnjarice u ćošku, pa se vratila i zalegla ispod astala uvijek rezervisanog za njenog vlasnika. Ni profesoru Miši, kada uoči da je nema za njegovim petama, ne bijade druge nego da se ogluši o preporuku doktora Siniše, uđe u lokal i, na veselje osoblja, naruči votku i piće za cijelu kafanu.
Otada, pa sve, eto, do dana današnjeg, za sve one koji ne umiju zaobići kafane, ostade među čeljadima iz Starog Kraja uzrečica: "Isti si ka pas Miše U!"

Krajem osamdesetih, prije nego što će nam kaubojske sotone rasturiti Onu Našu Veliku Državu, tada već penzionisani profesor Mišo će se sa porodicom odseliti za Beograd, ali će se i za vrijeme rata često vraćati u Zavičaj, o kojem napisa i knjigu, tvrdeći da ga vuče huk Podinarja i da "ne može 'bez te vode i tog zraka".
Pričali su mi neki da su mu u očima zaiskrile suze kad je u ljeto 95, onespokojen dočekao onu nepreglednu izbjegličku rijeku Našeg Naroda, sjetivši se:
- Humilies laborant, ubi potentes dissident.
Par godina kasnije svijet je definitivno ostao siromašniji: dok je vjetar, po nekom mom domišljavanju, garantovano pjevušio Gaudeamus, odjezdio je profesor Mišo zauvijek ka vječnim lovištima, ispraćen skromno i dostojanstveno s beogradske šamatorije na Orlovači, mada da napomenem i to nije bolovao ni od raka pluća, niti od ciroze jetre!
Otišle su, neko prije, neko poslije, zamršenim puteljcima u rajske vrtove skoro i sve one njegove mudre kolege, a s njima nestade i soj umnih i poštovanih učitelja. Okončala je, dakako, Boga pitaj kako i gdje, i kujica Lajka i nema više, bar onakve kakva je nekad bila, ni Naše Varoši.
Ostadoše samo uspomene...
U ovom neočekivanom zovu Zavičaja, izazvanog tek uzrečicom s početka priče, na nadaleko čuvenog ili bolje reći slavnog gimnazijskog profesora Mišu U., na njegovu umiljatu Lajku, na onu "Istru" s kariranim stoljnjacima i plehanim pepeljarama gdje je vazda mirisalo ili na bakalar ili na tripice, na sve one dane kad je život imao zašećeren ukus...
Da ih, ma, jebe mi se, nek zvuči patetično, bar dok je nas, čuvamo u lagumima nesavršenih sjećanja.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 11:40 am, edited 2 times in total.
Stevan-Stiv Biserko
Posts: 96
Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am

Post by Stevan-Stiv Biserko »

Ardalic Ljubica(XIX Vjek),sakupljac narodnih umotvorina.Prijeklom iz
Dalmacije,60-ih godina XIX vjeka bila saradnik Srpsko-dalmatinskog
maagazina u kojem je objavljivala tekstove i narodne obicaje u Bukovici i
radila intenzivno na sakupljanju narodnih pijesama i prica iz ovoga kraja.
Kao jedan od rijetkih saradnika Srpsko-dalmatinskog magazina iz
Dalmacije dala je znacajan doprinos razvoju etnografije iknizevnosti na
tlu Dalmatinske Zagore.Umrla je u Bukovici


Srpska enciklopedija knjiga 2..
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Par rijeci o Zeju

Post by Petar-Peky Bukarica »

Napisao: Stiv

Zej!

Čudnog li naziva za film čuvenog grčkog režisera Kosta Gavrasa,samo od jednog slova-Z,
a to donese kao svoj nadimak najvijerniji posijetilac Beograd-festa,Željko Vujatović,
a i kome bi drugo i pristajao nego osobi:prijatna glasa,širokog osmijeha,topla pogleda i plemenita srca-našem Željku.
Sinu blagorodnih roditelja,kao dugo čekani prvenac sa velikom pažnjom odnjegovan i vaspitavan,
rano stekavši obrazovanje u svom domu i divnu duhovnost izgradjenog akademskog obrazovanja kao njegove najviše
vrijednosti koje je formalno potvrdio na ekonomskom fakultetu.
Danas,iznenada,neiscijeljen od teške bolesti,pokošen je njegov život i za
njegove godine isuviše rano,pa je u takvu vijest i teško povijerovati.
U svom kratkom životu spojio je dvije časne uloge,koje krase njegove
vrijednosti.Primijeran suprug i uzoran otac i sad to svoje životno dijelo
ostavlja zasobom,svojoj brižnoj supruzi Zlati i dvojici sinova,koji će živjeti
ranjeni u duši,vidjeti te svuda,a nigdje te nenaći,pa u tišini svog viječitog
mira kad osijeti da nekoga duša i srce boli,čujes jecaj,ili te suze pokvase,znaj Željko da su to oni,
jer si im svojom blagošću,njeznošću ,plemenitoscu,dobrotom i velikim srcem,ispunio srca,
pa i naša sa kim si se družio,te ćeš kao takav ostati i u našim sijećanjima.
Zarobljeni dani našeg zajedništva još u meni žive i nikad neće
umrijeti u ovom ružnom snu,a oni tragovi naših napora koji putuju
još za nama,postavši kao neka suština naših života i bez obzira
šta nas je rat razdvoio,ta najdestruktivnija društvena pojava taj
ukleti pratilac ljudskog nesavršenstva,žuljeviti tragovi kao uspomena onih dana.
Kao da te sad gledam i slušam ono,kad mi veliš pod onom užarenom ceradom šlepera i svojim sirokim osmijhom
citiraš starogrčkog pijesnika Hesioda "Prije uspijeha bogovi odlučiše da se čovijek uznoji".
E,pa,zbogom Zej,stari druže moj.Sad zbogom zauvijek.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 7:36 am, edited 1 time in total.
Stevan-Stiv Biserko
Posts: 96
Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am

Post by Stevan-Stiv Biserko »

Ardalic Vladimir(1857-l920),etnolog i pripovijedac.Rodjen u Djevrskam
Dalmacija u pravoslavnoj svestenickoj porodici,bio je sluzbenik financijske
kontrole i predsjedik seotskog vijeca u rodnom mijestu,rukovoddilac
arheoloskim iskopinama u okolini Bribira i radio na prikupljanju i opisivanju
narodnog zivota u Bukovici.Kao saradnik zagrebackog Zbornika za narodni
zivot i obicaje Juznih Slovena,objavo je velik broj priloga o narodnom
zivotu Bukovice,pripovijetke,pijesme,poslovicem,vjerovanja,crte iz narodnog
privatnog prava,dajuci znacajan doprinos etnoloskim,dijalektoloskim i
folklornim istrazivanjima Dalmacije.Pisao je i oijesme,crtice i reportaze
s motivima iz narodnog zivota.Umro je u Djevrskama.
Petar-Peky Bukarica
Posts: 1301
Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm

Dr Zdravko Raseta

Post by Petar-Peky Bukarica »

Dr Zdravko Rašeta će meni i svima mojima ostati u trajnom sjećanju kao dobar i
korektan čovjek,kao čovjek koji je bio sa nama u svim situacijama kroz
koje je prolazila moja uža i šira familija.
Osjećao se Knjinjaninom bez
obzira što je živio u Beogradu zadnjih 50 godina.
Bio je doktor nauka za spojne elemente prvi u našoj bivšoj zemlji,učestvovao
je u izradi standarda vijaka,napravio kataloge TVIK-a koji su bili u to vrjeme
vrlo traženi od strane TVIK-ovih klijenata kako domaćih tako i stranih,učestvovao je u izradi svih almanaha i knjiga koje je štampao TVIK.
Bio je cjenjen u cijelom našem Udruženju proizvođača vijaka i prerađivača
žice čiji je bio direktor dugi niz godina.

Dusan Sekulic
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Apr 28, 2021 7:38 am, edited 1 time in total.
Post Reply