Galerija Knina

Gledajuci topic pod koji bi mogao ubaciti koju recenica o Vojinu Jelicu , ovdje na galeriji nisam pronasao nista pogodno pa cu otvoriti ovaj (nisam se konsultovao sa Pekijem ,pa nisam siguran dali ce isti izbrisati).

Smrt Vojina Jelica me ponuka da otvorim post o Kninjankama i Kninjanima da sa par recenica ostane nekakvog traga o nama na Galeriji.

Nemoguce je citav jedan ljudski zivot pa pored toga jos zemljaka staviti u par recenica. Pogotovo Vojislavov knjzevnicki.Ali kao sto napomenuh gore, cinim to da spomene se njegovo ime i rad na Galeriji prije svega jer je rodjeni kninjanin.

Vojin Jelić rođen je 1921. godine u Kninu. školovao se u Šibeniku, a studirao u Beogradu, Pragu i Zagrebu, gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Đukin đerdan objavio je 1950. godine. Od tada do danas objavio je:
Andeli lijepo pjevaju (1956) monographic (book)

Andeli lijepo pjevaju (1956) monographic (book)

Andeli lijepo pjevaju (1961) monographic (book)

Andeli lijepo pjevaju (1963) monographic (book)

Andeli lijepo pjevaju (1969) monographic (book)

Decije radosti (1977) monographic (book)

Dijete i knjiga (1969) analytic

Djecje radosti (1977) monographic (book)

Dozivotni gresnici (1981) monographic (book)

Domino (1969) monographic (book)

Drazba zavicaja (2000) monographic (book)

Gorki bajami (1977) monographic (book)

Hrabriji nego igracka (1965) monographic (book)

Hrvatska knjizevnost za djecu (1984) monographic (book)

Kapetan gola brka (1977) monographic (book)

Kirvaj (1970) monographic (book)

Kozji dvorac (1986) monographic (book)

Lete slijepi misevi (1960) monographic (book)

Lijet Ikara (1990) monographic (book)

Limeni pijetao (1952) monographic (book)

Ljudi kamenjara (1950) monographic (book)

Mala biblioteka Drustva knjizevnika Hrvatske (19--) serial

Narodna knjiga (1958) monographic (book)

Narodna knjiga (1958) serial

Ne damo vam umrijeti (1961) monographic (book)

Nebo nema obala (1957) monographic (book)

Ni brige te sivi ticu (1952) monographic (book)

Nista nije nista (1973) monographic (book)

Pobozni davo (1975) monographic (book)

Pobozni davo (1977) monographic (book)

Pogledaj svoje ruke (1996) monographic (book)

Posljednji Ocenas (1966) monographic (book)

Price za najmlade (1989) monographic (book)

Prosvjeta (1955) serial

Psicu, a kako je tebi ime (1959) monographic (book)

Sterija i Kvintilijan (1988) monographic (book)

Sunceva livada (1990) monographic (book)

Svjetliji svijet (1990) monographic (book)

Izvinjavam se na nejasnom tekstu na pocetku prethodnog posta ( razlika u pismima). Tekst treba da bude ovakav :

Vojin Jelic rodjen je u 1921 u Kninu.Skolovao se u Sibeniku, studirao u Beogradu Pragu i Zagrebu., gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Djukin Djerdan objavio je 1950 u Zagrebu. Od tada pa do kraja zivota objavio je : (pogledaj prethodni post)

Ako neko ima koju informaciju vise, slobodno postavite.
Hvala

Evo teksta iz Zagrebackih novina povodom smrti Vojina Jelica

ZAGREB Jucer je na zagrebackom krematoriju na posljednji pocinak ispracen hrvatski prozaik, pjesnik i publicist Vojin Jelic (Knin, 27. XI. 1921 Zagreb, 19. XII. 2004). Jelic pripada istaknutim pripovjedacima poslijeratne hrvatske proze, osobito onoga njezina odjeljka koji se bavio ruralnom, folklornom tematikom i preispitivanjem djelovanja mita, posebno u kulturi Srba u Hrvatskoj, na ljude sa Å¡krta kamenjara kninskoga dijela dalmatinskoga zaleda.
Tradicionalnim, realistickim narativnim tehnikama primjerenima takvoj prozi, Jelic je umio pridodati modernisticke postupke kolaširanja, kadriranja, fragmentiranja. Najcjenjenija su mu djela prvi roman "Andeli lijepo pjevaju" (1953), zbirke novela "Ljudi kamenjara", "Limeni pijetao" i "Gorki bajami". U posljednjoj knjizi, "Pogledaj svoje ruke" (1996), u prozno-dokumentaristickoj formi tretira "srpsko pitanje" nakon uspostave samostalne Hrvatske.

Vojin Jelić, pisac


Bura i budale


Najveća stvar u povijesti je bio antifašizam, a najveća sramota i apsurd je da mi dozvoljavamo otvaranje rasprava o tome koliko je on bio pravedan, koliko zločinački


Katarina Luketić


U knjizi Pogledaj svoje ruke iz 1996. godine pišete da u Kninu oduvijek "caruju budale i bure". Veliki dio te knjige posvetili ste kritici "čobanskog mentaliteta" krajišnika. S druge strane, čini se da je ta knjiga napisana i kao otpor tome mentalitetu, kao dokaz da su neka građanska tradicija i suživot na tome prostoru u povijesti postojali. Je li taj građanski model nepovratno izgubljen ovim ratom?
Smatram da su u etičkom, a to znači i kulturno-civilizacijskom pogledu načinjene neopisive greške i promašaji, a možemo govoriti o tome da su se određene stvari i hotimice rušile. Prevladala je ideologija, uska ideologija isključivosti. Ona je nametnula svoje parametre. Sva ta mjerila u stvari su nerealna, nisu fundirana na proučavanjima. Nisam stručan, ali kod nas, nažalost, objektivnih socioloških istraživanja o tome gotovo i nema. Što se dogodilo? To nije samo pitanje zadnjih godina, gotovo čitav ovaj vijek svjedoči o intenzivnim seobama, došljacima u gradove. S druge strane, ovdje egzistiraju mala mjesta, a sva ta mjesta imaju neki posebni život, svoju tradiciju i fizionomiju. Za mene je ta bitna gradska fizionomija Knina bila enigma, kako tome prići, kako ukazati na to, kako barem malo o tome svjedočiti. Tu su postojali određeni životni zakoni i u samom saobraćanju ljudi znalo se što je bit toga grada, primjerice vjersko poštivanje, građansko poštivanje, vrednovanja ljudi... Uzmite samo što je nekada u takvom gradu značio direktor gimnazije, sudac. Sve te vrednote su ugrožene, zapravo ponižene. Možda jedan mali detalj. Pri ulazu u grad s ličke strane ima jedan mali zaselak koji spada Kninu, tamo je među inima bio jedan Žunjić, zvali su ga Žele. Bio je mali džeparoš, kradljivac kokošiju. Ali pošto je više puta osuđivan, na kraju je završio u Lepoglavi. Kada se vratio, sam je prihvatio totalnu izolaciju, u krčmu je odlazio uvečer, kad nikog nema, na kupanje je išao kad svi odu... Jer on je bio "kažnjavan". Odjednom se pojavio sasvim drugi svjetonazor. Bio sam student kada sam išao vlakom iz Knina u Zagreb, majka me pratila i vidim ljude sa cvijećem. Pitam koga čekaju, kažu taj i taj se vraća s robije. On je bio iz poznate partizanske familije. Pronevjerio je društveni novac, a oni ga dočekuju sa cvijećem. Ima jedan izraz u Dalmaciji, koji se zove krijanca, a znači da se nečega moraš čuvati da se ne bi postidio. E, toga je nestalo. Pojavila su se druga vrednovanja.
Moja generacija zabilježila je najsudbonosnije događaje, Drugi svjetski rat, fašizam, antifašizam, pa onda tjeranja u zadruge, prisilni otkup hrane, rasap zadruga, pokušaj industrijalizacije pri čemu se gradi i ono što treba i ono što ne treba. Odjednom sa sela dolazi veći broj ljudi, oni uopće ne prihvaćaju bilo što od starosjedilaca. U Kninu konkretno nemate ustaša i četnika ni iz jedne, čestite familije. Međutim, kad je svršio rat, nitko od tih građana nije bio ni poslanik ni zastupnik; sve su to bili neki ljudi sa sela, s oskudnom naobrazbom. Onda su se pojavili razni tečajevi, brze upravno-ekonomske škole i odjednom je masa njih dobila diplome. Potpuno se sve izmijenilo...


Ruralno i urbano


U zadnjih deset godina izrazito je karakterističan taj sindrom ruralnoga koje je progutalo urbano...
Teško je govoriti je li to sada jače ili blaže i koliko je toga naslijeđeno od prije. Nastao je totalni poremećaj u odnosu građana i došljaka. Najednom si vidio potpuno drugu sliku tih ljudi; najednom je iskrsnula mržnja, nepovjerenje, podmetanje, denunciranje, niz negativnosti. Stvari su se toliko zakomplicirale da čovjek prosto ostane osupnut kako je to zlo moglo u tolikoj mjeri - kao na nekoj duginoj skali - eskalirati. Znam da sam u Drugom svjetskom ratu najviše strepio da živ ne padnem u ruke četnicima, pošto sam čuo svjedočenja o tome što su oni radili. Imao sam strašnu averziju, strašan otpor prema samoj riječi nož. Zaklati čovjeka, majko moja! To je ostalo kao jedan sindrom i ja ću vjerojatno i umrijeti s tim sindromom. Međutim, dešava se nešto drugo, u svu tu bijedu koja je tu prisutna uplela se takozvana elita inteligencije. Odjednom, u ovih zadnjih deset godina u Knin je dva ili tri puta dolazio patrijarh, kao da je Knin Jeruzalem. Dolazili su akademici iz Srbije. U manastiru Krki obavljala su se svečana krštenja intelektualaca koji se nisu mogli u doba mraka krstiti, pa su se sada krstili. Ljude su trovali obećanjima. U Kninu je recimo bio proglašen univerzitet "Nikola Tesla", a Knin nije imao ni čestite male biblioteke, da ne govorimo o školama, prostoru. Imenovali su rektora, govorili su da će pokrenuti radio i televiziju, obećavali su brda i doline. Nakon Oluje kad ste prošli tim krajevima, zgrozili ste se. Jer to su krajevi koji se mogu braniti kamenjem. Vojska je promarširala, nitko nije dao otpor, nijedan mostić nije bio srušen... Tu se vidi dogovor.


Mislite na dogovor Tuđmana i Miloševića?
Da, to su dogovori, jer riječ je o sistemima koji se međusubno podr�avaju, koji zavise jedan od drugoga. Dakle, kada se govori o negativnostima �ivota, o promjenama u načinu �ivota, treba voditi računa o tome �to je nametnuto tim ljudima, �to je do�lo sa strane. To sa univerzitetom i televizijom; to kako se ponavljalo mi smo uz vas, mi vas čuvamo... Za vrijeme Drugog rata bilo je nekoliko raznih vojvoda, ali nijedan od njih nije imao visoku �kolu, osim Đujića koje je zavr�io bogosloviju. Sada odjednom akademici dolaze na čelo. Manipulacija je ovoga puta bila najizra�enija, neusporedivo prema onome �to je bilo ranije. Jer, Knin je malen, ali je grad, tu je Mediteran. Sjećam se kada sam s pokojnim Borislavom Pekićem, koji je bio dobio Vjesnikovu nagradu, i�ao u Lukovdol. Nisam tada znao da je on jedan dio djetinjstva proveo u Kninu. Kada me pitao za Knin, rekao sam mu - nemojte ići u Knin, jer Knin va�eg djetinjstva imao je oko hiljadu stanovnika, danas ih ima deset hiljada, ali je danas deset hiljada puta manje grad nego u vrijeme va�eg djetinjstva. To ne znači nekakav �al za pro�lim vremenom, već to da se ne�to sru�ilo u odnosu čovjeka sa čovjekom. Sve se poremetilo.


Krajina i mediteransko ozračje


Koliko se promijenio polo�aj Srba u Hrvatskoj nakon promjene vlasti 3. siječnja? Pri tome ne mislim samo na promjenu retorike u odnosu na pitanja manjina, već prije svega na stvarne promjene polo�aja Srba, ljude koji se vraćaju...
Te�ko je davati generalne ocjene, jer su podaci nedostatni. S jedne strane, vraćao se neki broj ljudi, ali mali. S druge strane, jako se komplicira oko izdavanja dokumenata i time odbija ljude. Činjenica je da je veliki broj ljudi oti�ao i da ti ljudi, osim onih floskula koje su im servirale srpska kulturna elita, blage veze nemaju sa �ivotom u Srbiji. Oni se ne mogu tamo sroditi. �ivot Krajine stoljećima se odvijao u mediteranskom ozračju. Kada se ka�e mediteranski, to se odnosi na stanovanje, prehranu, blizinu mora... Ono u čemu je najveća gre�ka i �to bi se trebalo pokrenuti kao fundamentalno jest pitanje građanskih prava. Da ja nisam na prvom mjestu Srbin, nego građanin Hrvatske, onda stvari postaju drukčije. Za to takozvano srpsko pitanje to je kapitalno.


Jesmo li se u tom smislu pomakli od nacionalne koncepcije k nekoj građanskoj koncepciji?
Jako slabo. Mislim da je tu zakazala i ova lijeva struja, socijaldemokracija, da li iz taktičkih, izbornih ili nekih drugih razloga. No, ne osjeća se, ne čuje se, ne mo�e se pročitati da se stvari kreću u tom pravcu. U redu, razumijem da kada dođu ovi iz Beograda, idu kod tih predstavnika manjina, u kulturna dru�tva, ali to za mene nije put. Trebaju hrvatske stranke to pokrenuti.


Kako ocjenjujete djelovanje tih srpskih stranaka, kulturnih dru�tava u Hrvatskoj, odnosno tko po vama na liniji Đukić-Pupovac bolje artikulira polo�aj Srba.
Kada bih govorio o tome, bio bih jako kritičan. Na prvom mjestu, ne prihvaćam ni�ta �to miri�e na geto. Bojim se da nekima odgovara ta getoizacija da bi sebe uhljebili, sebe promovirali, da bi bili vođe. Tu je najveća opasnost i ne vidim rje�enja u toj vječnoj frazi - neka Srbi rije�e svoja pitanja. Za mene srpsko pitanje u Hrvatskoj prevashodno je hrvatsko pitanje. Ako ga ne budu rje�avali usporedno, nema sreće. Ja te stranke ne uzimam kao neku osnovu koja bi mogla na efikasan, suvremen način promovirati status Srba u Hrvatskoj. I zato sam na neki način bijela vrana.


Mo�ete li prokomentirati i novu, navodno demokratsku vlast u Srbiji.
Sada�nje stanje u Srbiji jako je te�ko analizirati. U prvom redu se javlja politički senzacionalizam koji neke stvari upro�ćava ili neke periferne stavlja na prvo mjesto. Nova garnitura jo� nije ni u začetku da preuzme vlast, tu je niz ljudi koji su vezani za Milo�evića ne kao osobu, nego kao sistem, ljudi koji su se obogatili... pa mi znamo kako to ide. Zato mislim da je očekivati neke nagle promjene zapravo kontraproduktivno. Treba se nadati i �eljeti da ta demokracija krene, da krenu neke osnovne stvari.


Svijest o zločinima


Kada govorim o promjenama, mislim i na "mentalno stanje". Recimo, većina ljudi u Srbiji jo� nije spremna na preispitivanje zločina koji su u njihovo ime počinjeni u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu. Ne idealiziram situaciju u Hrvatskoj, ali mi se čini da ovdje danas u �irem dru�tvenom smislu postoji svijest o tome �to je hrvatska vojska radila u Ahmićima, drugdje u Bosni, Oluji...
I tu se ne smije ni�ta upro�ćavati. Cijelo ovo vrijeme Milo�evićeve diktature �ivjeli su tamo i borili se neki ljudi koji su bili pripravni i na velike �rtve. Koliko je samo bilo čistki, hap�enja, pa i ubojstava. Treba po�tivati te ljude, oni su i ukazivali na zločine koji su se radili i u Krajini, Bosni, u Vukovaru. Sada se tamo de�ava i ono �to se u jednoj dimenziji i ovdje de�avalo. Sada se javljaju neki ljudi koji su do jučer bili glavni ideolozi, a sada su glavni kritičari. Ja se izbezumim kada čujem sada neke izjave Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića, kao da su oni bili neki disidenti.
No, kada pričamo o zločinima, uvijek se nekako zapostavlja pojedinac. Čini mi se da će u prvom redu pitanje zločina biti tretirano s obzirom na ono �to su sami Srbi pro�ivjeli u odnosu na Milo�evićev re�im. Koliko ih je stradalo, koliko ih je izbjeglo, kakve su sve traume ti ljudi do�ivjeli. Mislim da će to onda krenuti lančano i da će se preispitivati i ovi drugi zločini koje spominjete. Zločin je zločin, nema tvoga ili moga zločina. Nema kolektivne krivnje.


�to mislite o načinu na koji se dana�nja vlast u Hrvatskoj odnosi prema otkrivanju zločina počinjenih u Krajini za vrijeme Oluje?
To smatram stravičnom lakrdijom. Postoje podaci i ne mo�emo sada govoriti da toga nije bilo. Većina kuća je zapaljena poslije, većina zločina je učinjena poslije, naročito zločin prema starim osobama. To će se morati sankcionirati, do sada nisam vidio da se ti procesi odmotavaju. Vidim samo da se mnogo toga zakompliciralo, kao u slučaju s Gospićem. Ne�to se poku�ava, ali ne mo�e se sve braniti pravnom procedurom. Činjenica je da se mnogo toga zata�kava s takozvanim proceduralnim zakonitostima.


Uloga Pravoslavne crkve


U svojim knjigama često kritizirate i Pravoslavnu crkvu i njezinu sramotnu ulogu u ratnom hu�kanju, podr�avanju mitomanije, o�ivljavanju srednjovjekovne povijesti... Ipak, za mnoge je i danas Pravoslavna crkva ostala nedodirljiva institucija koja čak i do�ivljava sada neki novi procvat. Ko�tunica je primjerice i�ao na sahranu Dučićevih kostiju u Trebinje...
Pravoslavnu crkvu treba analizirati u kontekstu, treba odvojiti tzv. srednjovjekovlje na koje se ona poziva, pa odvojiti njezinu vezu sa četni�tvom u Drugom svjetskom ratu, pa s Milo�evićem u ovom ratu. Da ni�ta drugo, na televiziji smo mogli svjedočiti njezinu ljubljenju s Karad�ićem, Mladićem, metanisanju pred Milo�evićem. Mislim da je Pravoslavnoj crkvi dat veći značaj nego �to ga ona u stvari ima; ona nikada u narodu nije imala neki velik utjecaj. S druge strane, postala je stra�no konzervativna, da ne ka�em primitivna. Do�ao je do izra�aja kaluđerski, mona�ki tip sve�tenika i crkve kao hijerarhije. Ne vidim tu snagu koju joj neki pridaju, a to �to se pojedinci pokazuju kao veliki pravoslavci to nije neko mjerilo. Ne vidim i da i�ta kreće prema nekim reformama u odnosu prema onome �to se događalo. Jer, crkva kao takva, pa onda i Katolička crkva, trebala bi po svojemu poslanju koje stalno ističe pokrenuti pitanje ka�njavanja i osude zločina. Ne vidim da se takvo �to događa.


Na jednom mjestu u knjizi pi�ete kako su 1935. godine na glavnom kninskom trgu kandidatu Jugoslavenske radikalne stranke ljudi skandirali "vođa...vođa...đavo...đavo". Godine 1990, u Kninu se čulo, kako navodite, samo "vo�d... vo�d..."; dakle osude nacionalizma i uopće ironiziranja vlasti nije bilo. Da li se taj kult vođe kao nacionalnog izbavitelja danas promijenio, pri tome mislim i na srpski i na hrvatski narod.
To se u biti nije promijenilo, koliko su se pak promijenile osobe koje to predstavljaju. Ranije su bili ti patrijarhalni odnosi u kojima je neki seoski domaćin značio nekog predvodnika. Sada su se pojavili neki vo�dovi, vi�e-manje intelektualci, naučnici koji su se na�li na visokim pozicijama i u politici. Kada se skandira vođa slijedi i neki đavo, a kad se ka�e vo�d, puna su usta. Ne vidim u tome neku istovjetnost s nekada�njim stanjem. Nekada se to svodilo na karneval, a znamo �to je karneval. Ovo je pak bio zločin; ovdje je vo�d označavao su�tinu zločina.


Pisanje protiv Zaborava


Vratimo se na knji�evnost. U va�im se knjigama opa�a jaka dokumentaristička crta; često pi�ete o Krajini, djetinjstvu, Drugom svjetskom ratu, četnicima, usta�ama, partizanima... Na neki način, kako i sami sugerirate, riječ je o pisanju kao načinu da se otrgnemo zaboravu.
Kod svjedočanstava uglavnom vrijedi pravilo da to rade povjesničari, međutim postoji jako puno načina da se o nečemu svjedoči, kroz sociolo�ke studije, literaturu... (recimo ono �to je pisao Vladan Desnica). Ovakva literaturna svjedočanstva ipak ostaju kao neka dodatna literatura onome koji to bude kompleksnije proučavao. Nikada nisam uobra�avao da dajem neke povijesne ocjene, kritike. Ali sam nastojao kroz čovjeka dati �to je moguće vi�e svjedočanstava. Mogu biti svjedok, ako ni�ta drugo, iz stava moje porodice. Jer smo svi bili antifa�isti, �to ne znači da smo poslije bili komunjare. Pa, neću valjda govoriti da su mi otac i majka bili marksisti, taman posla. To je bilo pitanje patriotizma. Najveća stvar u povijesti je bio antifa�izam, a najveća sramota i apsurd je da mi dozvoljavamo otvaranje rasprava o tome koliko je on bio pravedan, koliko zločinački.


Va� posljednji roman Dra�ba zavičaja zavr�ava 1989. godine, a govori o godinama oko Drugog svjetskog rata. Pogledaj svoje ruke govori dijelom o devedesetima. Postoji li razlog za tu, na neki način, obrnutu kronologiju?
Dra�ba zavičaja objavljivana je najvećim dijelom u časopisu Mogućnosti 1989. godine. Mislio sam objaviti u jednoj knjizi Dra�bu zavičaja i Pogledaj svoje ruke, ali mi je izdavač sugerirao da ih odvojim. Dra�ba je pisana prije 1989. godine.


Tema je slična onoj o kojoj ste pričali prije, propadanje grada. Ta propast ne počinje devedesetih, nego u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, o čemu pi�ete i u drugim svojim knjigama.
Naravno. Toga ima jo� od Anđela /Anđeli lijepo pjevaju/. Dugo me to progoni. Ja sam znao noću �etati po gradu, pa bi zavr�io u gostionici gdje ću naći par starih Kninjana. Onda bi oni rekli "sad mu se mo�emo izjadati jer znamo da nas neće cinkati", pa bi preda mnom istresli svoje muke. Tu je bilo stra�nih stvari. Uvijek sam govorio da je hotel Dinara dnevni boravak svima Kninjanima, tamo smo se nalazili. Do�ivio sam poslije rata da su me zvali na raport u Komitet jer sam tamo u dru�tvu rekao da zamjeram Narodnom sudu jer ka�njavaju smrću one koje uhvate s oru�jem, a ideologe gotovo da i ne ka�njavaju. Zato su me zvali, pa su mi rekli "da ti nije braće, mi bi ti pokazali".


Za�to se Knin u tome romanu zove Kamov?
Mladelačkom bole�ću pisca smatram davanje autentičnih imena, �to sam i ja činio u prvim radovima, davao maltene autentična imena. Poslije sam apsolvirao da to ne smijem raditi.


Mihanović


Ove godine je va�a pedesetogodi�njica objavljivanja od Đukina đerdana iz 1950. godine. U svim tim knjigama vidljiva je jaka antifa�istička orijentacija. Kako je do�lo do toga da vas u Hrvatskom dr�avnom saboru proglase četnikom?
To je uradio Nedeljko Mihanović 1992. godine, a ne znam iz kojih razloga. On je neki kao povjesničar, la�ni akademik, la�ni kr�ćanin. Morao je znati da se ja nalazim i u Pet stoljeća hrvatske knji�evnosti. No, trebali su mu poeni. Ja sam ga na�alost i slu�ao dok je to govorio. Proglasio me srbofilom, rekao je četnik bio, četnik ostaje. Nakon toga sam razgovarao s Mikom Tripalom, koji me uputio na advokata Slobodana Budaka. On je tra�io da mu se po�alje zapisnik s te sjednice, pa su mu poslali zapisnik koji je imao tri iste stranice umjesto onih na kojima je zapisano ono �to je Mihanović rekao. No, imam i originalni zapisnik koji su mi dali novinari. Netko ga je očito poku�ao izvaditi iz dokumentacije. Naj�alosnije od svega je �to nitko od kolega i ljudi iz institucija nije to kritizirao. Javila se jedina Gordana Grbić u Saboru i neki Kninjani i �ibenčani koji su me znali te novinar Pero Po�ar. Ja znam na čemu je Mihanović to gradio, tu tezu o meni kao čovjeku koji ne trpi ni�ta hrvatsko. Ja sam, naime, 1990. godine poslao pismo Dru�tvu hrvatskih knji�evnika u kojemu molim da me bri�u iz članstva, a to je bilo povodom dolaska Vinka Nikolića, notornog usta�e, kojega su dočekali u Dru�tvu maltene kao nekog Odiseja. Barem da je on neki značajni pjesnik, pa se takvo �to i tolerira, gledamo li kroz povijest literature takvih je slučajeva bilo.


Na ovogodi�njoj skup�tini Dru�tva hrvatskih knji�evnika pozvani su članovi koji su iz bilo kojeg razloga iza�li da se vrate. Hoćete li se vratiti?
Ne. Za�to? Osim toga, smatram da su ta udru�enja recidiv tzv. dru�tvenih organizacija umjesto da su stale�ka dru�tva.


Većina pregleda hrvatske knji�evnosti definira vas kao pisca koji je porijeklom Srbin, ali pripada korpusu hrvatske knji�evnosti (tu ste najče�će u dru�tvu Ive Ćipke i Vladana Desnice) te kao pisca koji se bavi ruralnim temama (tu ste najče�će uz Mirka Bo�ića) te kao pisca koji opisuje �ivot Kninske i Cetinske krajine. Kako to obja�njavate?
Odgovor je jednostavan. Zanima li toga koji to pi�e Vojin Jelić kao pisac ili Vojin Jelić kao Srbin.


Koga smatrate svojim knji�evnim ishodi�tem?
Na mene su najvi�e djelovali, kada sam ih počeo upoznavati, ju�noamerički pisci, Borges, Marquez. Kad bih govorio o domaćima, mene je uputio u �ivot Simo Matavulj. Njegove Bilje�ke su fenomenalne, one pokazuju bit toga na�eg kraja, on je bio presudan za način na koji gledam. Uopće se nisam osvrtao na te ruralne ili neruralne teme, jer se time vraćamo na ono s početka - tko smatra Knin gradom, tko smatra da postoji neka povijest toga grada. Iz ovoga ispada da je Knin bio glavno selo toga kraja, a ne grad koji je, na svoj način, davao pečat tome kraju.


U upravo objavljenom Leksikonu hrvatskih pisaca stoji da ste vi pisac "koji se i nakon devedesete i uspostave neovisne Hrvatske bavi srpskim pitanjem"?
Ma kojim srpskim pitanjem!


Čini mi se da je ta dokumentarnost u va�im knjigama, smje�tanje autobiografskog u kulturolo�ki kontekst, blisko načinu na koji su neki bosanski pisci pisali o svojoj kulturi zadnjih godina, kao Lovrenović, Karahasan?
Rado prihvaćam takav kompliment.

Vojin Jelić rođen je 1921. godine u Kninu. �kolovao se u �ibeniku, a studirao u Beogradu, Pragu i Zagrebu, gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Đukin đerdan objavio je 1950. godine. Od tada do danas objavio je romane Anđeli lijepo pjevaju (1953), Nebo nema obala (1956), Trka slijepih konja (1959), Trči mali �ivot (1963), Domino (1969), Kirvaj (1970), Pobo�ni đavo (1975) i Do�ivotni gre�nici (1981); zatim zbirke novela Ljudi kamenjara (1950), Limeni pijetao (1952), Lete slijepi mi�evi (1960) i Gorki bajami (1977); knjigu publicističkih zapisa Ni brige te sivi tiću (1952) i svjedočanstava Ne damo vam umrijeti (1961).
Godine 1996. iza�la mu je knjiga dokumentarističko-fikcionalne proze Pogledaj svoje ruke (u biblioteci Feral Tribune), a nedavno je objavljen i njegov novi roman Dra�ba zavičaja (u izdanju Durieuxa).

Ovaj tekst sam pronasao prije i imam ga sacuvanog , mislio sam se da li da ga postavim ili ne . Sad kad ga je postavio " ludi konj " , neka bude .

Emira Karabeg

DEVETKA

Prva kafana Ace Devetke, jednog od najčuvenijih beogradskih ugostitelja, nalazila se na Dorćolu, na samom ulazu u Skadarliju. Sada je tu restoran "Dva bela goluba". Njezini prvi, i najčečći gosti, bili su vozači tramvaja broj devet, čija je početna stanica bila tu, u blizini. Dolazili su redovno, rano ujutro, na doručak, piće i kafu. Kafana je po njima dobila ime "Devetka".Arsenije Romanić, bio je rodom iz Bukovice, iz sela nadomak Knina. Mati mu je bila nadaleko čuvena travarica, vidarka, a smatrali su je i vidovitom. Vješto je spravljala čudotvorne lijekove i meleme od ljekovitih trava kojima je uspješno liječila bolesnike u svome rodnom kraju. Svoje usluge nikad nije naplaćivala. Umjesto zahvalnosti, kako to često biva, pakosni ljudi su je proglasili vješticom koje se valja kloniti. Uvrijeđena, ogorčena zbog ljudske zlobe, počela je da se sveti na svoj način. Imala je, kažu, čudotvornu moć da svojim prodornim pogledom, zaustavi i najbrže konje u kasu, da izazove požar, poplavu, bilo kakvu vremensku nepogodu, udes... Nije više imala ni volje, niti želje da ljudima čini dobra djela. Umrla je u najboljim godinama. Aci je tada bilo samo tri godine. Potucao se od nemila do nedraga. Sve radosti djetinjstva bile su mu uskraćene. Naslijedio je nešto od majčine vidovitosti, a njegova jedina kći Nada, koju je dobio u poodmaklim godinama, bila je takođe, vidovita.Živio je godinama u srećnom, skladnom braku, sa nešto starijom ženom. Zaljubio se, iznenada, u Šteficu, lijepu mladu Mađaricu, iz bogate porodice u Vojvodini, koja je učinila sve da mu rasturi brak i postane druga žena. Kao da ga je opčinila. Aca je čitavog života ispaštao tu kobnu grešku, a kad god mu je bilo teško, odlazio je kod prve žene da se utješi. U ovome braku, rodila se kći Nada, otpočetka neželjeno dijete. Uoči Štefičinog porođaja, Aca je bio kod rodbine u blizini Knina. Uputio se ka željezničkoj stanici da se vrati kući u Beograd. Tada mu se, po njegovom kazivanju, u jednom trenutku, prikazao lik svetog Nikole, od davnina zaštitnika njegove rodne Bukovice i upozorio ga da odustane od putovanja, da se vrati u selo. Nekoliko sati poslije toga, desio se saobraćajni udes. Svi putnici su izginuli. Tako je izbjegao skoro sigurnu smrt. Nakon mnogo godina, kad mu se kći porađala u bolnici, Aca je usnio porođaj i bolesničku sobu u kojoj je porodilja ležala. San je bio tako stvaran da mu se činilo da je prisustvovao porođaju.
Ni Štefica, ni Aca, vazda prezauzeti vođenjem kafana i restorana, nisu imali ni vremena, niti volje da se brinu o maloj Nadi. Aca je često prebacivao ženi što mu je rodila što �tene� i tako ga još više vezala za sebe. Kad je djevojčica napunila pet godina, prihvatili su je baba i deda po majci. Živjela je tada bezbrižno, u izobilju, na prebogatom imanju u vojvođanskom selu. Nije osjećala nikakvu želju da se vrati u roditeljski dom, gdje je slušala samo ružne, pogrdne riječi u svađama koje su trajale od jutra do sutra. Često se pitala šta će joj uopšte roditelji koji za nju nimalo ne mare.Najviše su je čuvale, njegovale i vaspitavale žene koje je njena mati zapošljavala da obavljaju kućne poslove. Nada je najviše zavoljela Ciganku, pomajku koja ju je dojila, i majku Divnu, učiteljicu, plemenitu ženu, koja je najviše utjecala na njezin razvoj. Te žene s kojima je odrasla, nikada nije ni zaboravila, niti zanemarila. Kao da je sa mlijekom, kojim ju je dojila Ciganka, stekla i neke ciganske, čergarske osobine. Nikad nije voljela obaveze, prinude. Bila je ćudljiva, pomalo divlje naravi, njezini postupci su često bili nepredvidivi, nedokučivi...Mada nikad nije redovno pohađala školu, bistra, radoznala i ambiciozna na oca, Nada je željela da što više nauči, da što više sazna. Isuviše ozbiljna za svoje godine, naizgled starmala, željno je slušala i pamtila sve što su pričali čuveni pisci, umjetnici, advokati, političari koji su se okupljali u restoranu njezinoga oca, tako je sazrijevala. Radila je u mnogim bibliotekama, te joj je čitanje knjiga postala nasušna duševna hrana koja se, vremenom, pretvorila u pravu strast. Iz dana u dan, pratila je Ivu Andrića u njegovim redovnim šetnjama po Kalemegdanu, u želji da izbliza vidi velikog pisca. Imala je u sebi sklonost prema svemu što je lijepo. Naučila je da slika, da vaja, da izrađuje lampe, ikebane, da ukrašava sve čega se prihvati. Završila je frizerski zanat i daktilografski kurs. Bila je sposobna za sve što se radi i rukom i glavom.Prvi put se udala za mladog inženjera, Hrvata, samo da bi se izbavila iz roditeljsko doma, koji je za nju postao pakao. Pakao u kome su joj se majka i otac jedanaest puta zvanično razvodili i jedanaest puta ponovo vjenčavali. Rodila je lijepu djevojčicu, a poslije sedam mjeseci se razvela. Nedugo poslije toga, zaljubila se do ušiju u mladog Arapina, porijeklom iz Sirije, koji je studirao u Beogradu. Bio je to lijep, naočit momak, iz bogate, trgovačke porodice Hajdari koja je živjela u Alepu. Pošla je s njim tamo i rodila sina. Sve slobodno vrijeme provodila je u muzejima, džamijama i bibliotekama ovog prelijepog, drevnog grada. Zavoljela je islamske običaje i kulturu, počela je da ozbiljno proučava Kuran.Radoznala, nemirna duha, teško je podnosila što joj je muž lijen, nepokretan, ravnodušan, ljubomoran, poput većine Arapa. Nije nikako mogla da se navikne na novu, njoj potpuno stranu sredinu. Razvela se poslije dvanaest godina. Ni sa muškarcima, na koje je kasnije nailazila, Nada nije ostajala dugo. Nikad muškarce nije osobito cijenila, brzo bi joj dosadili, nije željela ni za jednog da se vezuje. Od svakog je uzimala samo onoliko koliko joj je bilo potrebno. Bili su za nju, govorila je, samo potrošna roba. Ipak, nikad nije prestala da poštuje i čak na neki način, voli, svoga drugog muža Arapina, koji je pokušao i donekle uspio, da ukroti njezinu nemirnu, pomalo divlju narav, da je nauči da poštuje i sebe i druge, da osjeti porodičnu atmosferu, nekakav red i mir, na koji u svome roditeljskom domu nije bila svikla. Otud, vjerovatno, njezina velika naklonost prema islamu, i svemu što potiče sa Istoka.Voljela je i poštovala oca, a s majkom nikad nije uspjela da uspostavi bilo kakvu vezu. Štefica, puna sebe, bezobzirna, jedini gazda u kući, činila je sve da odvoji muža od kćeri, kao što je uspjela da ga odvoji i od najbliže rodbine. Nada je čeznula za ocem. U njezinom sjećanju je, do kraja života, ostao, kao najljepši doživljaj, dan kad ju je Aca odveo na kolače u poslastičarnicu hotela "Moskva". Pamti da je svake godine, na dan Titovog rođendana, bila sa djecom osoblja u Bijelom dvoru, gdje su ih častili Tito i Jovanka Broz.U to vrijeme, njezin otac, koji je počeo sa dna, kao kelner u kupleraju, uspio je da postane konobar na Bijelom dvoru. Tu dužnost je obavljao besprijekorno, te je, poslije nekoliko godina, stekao izuzetno pravo da može da otvori restoran gdje god želi. Njegov najpopularniji i najugledniji restoran bio je u Topčideru, omiljeno stjecište kulturnih i javnih radnika. Dolazili su tu na razgovor, uz prvorazrednu hranu i piće, Meša Selimović, Ivo Andrić, Borislav Mihajlović-Mihiz, Zuko Džumhur, Alberto Moravija i mnogi drugi. Aca je običavao da gostima servira prepune tanjure, i prepune čaše, da časti svakog stalnog gosta. Taj njegov običaj, po kome se nadaleko pročuo, i koji mu je punio kuću, naslijedila je, i kasnije održavala, Nada.Nenaviknuta u roditeljskom domu na bilo kakav red, obaveze, tačnost, Nada je odrasla u zanimljivu, zagonetnu mladu ženu koju niko nije mogao da ukroti, a često ni da shvati. Vazda nepredvidiva, radila je samo ono što je željela i otvoreno, često drsko, govorila ono što je mislila. Nije osjetila toplinu roditeljskog doma, nije znala za roditeljsku ljubav. Kako se istorija, gotovo po pravilu, ponavlja, ni njezina djeca joj nisu uzvraćala ljubav. Čitavog života je s njima imala muke. Skoro svaka porodica ima svoju zlu kob. Ta zla kob je, izgleda, u porodici Romanić, bila majka Štefica. Žena opake naravi, nadasve gramziva, voljela je samo sebe i čitavog života nastojala, ne da učvrsti porodično gnijezdo, nego da stekne što više novca. Dinar, za nju, velik kao kuća, bio joj je opsesija i glavno mjerilo. Važniji od ljubavi prema mužu, kćeri, unucima...Nada nikad nije dobro upoznala svog oca, niti se s njim zbližila, ali ga je obožavala i veoma poštovala. Sve što je znala o ugostiteljstvu, od njega je naučila. Vrlo vrijedan, neumoran, smatrao je da svaki posao treba obavljati savršeno. Pamti se svaki od njegovih petnaest kafana i restorana. Od "Dva bela goluba", do poslednjeg "Mala 9", koji je ostavio svojoj kćeri Nadi! Znao je da svaki dobar ugostitelj mora da bude i dobar psiholog. Umio je da pažljivo posmatra, da proučava ljude. Vazda u velikom poslu, nije imao vremena da sklapa i njeguje prijateljstva. A najviše je naučio od ljudi od kojih je, inače, zazirao, koje nije volio.Poslije duge i teške bolesti, umro je tiho, iznenada od moždanog udara u osamdeset i drugoj godini života. Bio je tmuran, kišovit dan, aprila godine 1994. Beogradski ugostitelji su mu priredili veličanstven ispraćaj i ručak u njegovom nekadašnjem restoranu "Košuta". Taj događaj se dugo prepričavao i pamtio. Za posljednji počinak, odavno ga je čekalo mjesto u Aleji velikana na Novom groblju, mada tamo nije sahranjen. U novinama je tih dana pisalo: Umro je Aca Devetka, legenda.U kafani "Mala 9", na Dorćolu, njegova jedinica Nada, koja je iz dna duše prezirala sahrane, naricanje, prenemaganje nad pokojnikom, pozvala je Cigane koji su svu noć pjevali i svirali omiljene pjesme njezina oca. Nahranila je i napojila sve siromahe u susjedstvu. U kafani je, na počasnom mjestu, dugo vremena stajala prepuna čašica domaće dalmatinske rakije travarice. I danju i noću gorjela je velika, purpurna svijeća. Tako se Nada, na njoj svojstven način, oprostila od oca. Uvjerena da njegovoj gorštačkoj slobodoumnoj prirodi, ovakav oproštaj godi više od silnih skupocjenih vijenaca, posmrtnih govora, lažnih žalopojki... Možda pravi oproštaj, dostojan pravoga čovjeka, legende, koji će i ostati - legenda.

DINKO SIMUNOVIC

Dijete Dalmatinske zagore, Dinko Šimunović rođen je 1.9.1873. g. u Kninu. Djetinjstvo je proveo u Koljanima, selu nedaleko Vrlike u kojem je njegov otac bio učitelj. Nakon očeva premještaja, mjesto Kijevo podno planine Dinare postaje mu drugi dom. I on postaje učiteljem, završivši učiteljsku školu u Arbanasima pokraj Zadra 1892. Učiteljevao je u Hrvacama i Dicmu (1892.-1909.). Nekoliko pedagoških članaka i beletristički pokušaj bili su uvod prvom objavljivanju ulomka pripovijesti Mrkodol u zadarskom časopisu ''Lovor'' 1905. Istoimena zbirka pripovijedaka (1909.) potvrđuje ga kao književnika. Pomoću tog uspjeha dobiva premještaj u Split u kojem u Obrtničkoj školi radi kao nastavnik. To je ujedno Šimunovićevo najplodnije razdoblje stvaranja (1909.-1927.). Odatle odlazi u mirovinu i seli se u Zagreb gdje i umire 3.8.1933. g. Najpoznatija djela su mu: Mrkodol , Alkar , M uljika, Duga , Rudica , Sa Krke i sa Cetine , Đ erdan , Mladi Dani , Mladost , te dva romana Porodica Vinčić i Tuđinac

JOVAN RADULOVIC


Rođen je 29 septembra 1951. godine u Polači kod Knina. Osnovnu školu je završio u rodnom mestu. a gimnaziju u Kninu. Diplomirao je na Filološkom fakultetuu Beogradu. Objavio je knjige pripovedaka; Ilinštak, Golubnjača, Dalje od oltara, U Islamu Grčkom, Idealan plac, Nema Veronike i druge priče (autorov izbor) i knjigu priča za decu Zamka za zeca; romane: Braća po materi i Prošao život, dramske pozorišne tekstove: Golubnjača i Učitelj Dositej; knjigu dokumentarno-proznih esejističkih zapisa; Po Srpskoj Dalmaciji, izbor iz dramskih tekstova; Televizijski i filmski scenarij. Sve Radulovićeve knjige objavljene su u više izdanja. Novinar Miloš Jevtić je 1999. objavio knjigu razgovora sa Jovanom Radulovićem pod naslovom; Ostaje priča. Na televiziji je izvedeno više originalnih drama i adaptacija Jovana Radulovića. Po romanu Braća po materi, u režiji Zdravka Šotre, snimljen je istoimeni film i televizijska serija. Film i serija nagrađeni su u zemlji i inostranstvu. Radulovićeva proza prevedena je na engleski, ruski, talijanski, švedski, mađarski, ukrajinski, nemački i makedonski jezik. Radulović je dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda, Andrićeve nagrade, Nagrade "Isidora Sekulić", nagrade "Bora Stanković", nagrade "Branko Ćopić", nagrade "Joakim Vujić" (za najbolji dramski tekst), nagarade "Braća Micić", nagrade Vitalove književne fondacije "Zlatni suncokret", Gračaničke povelje, nagrade "Petar Kočić" i nagrade "Matija Ban".

Rođen je 15. juna 1806. u Oćestovu. U manastir Krku je došao u šestoj godini života k svome stricu Vikentiju Kneževiću, nastojatelju manastira. Osnovnu školu je završio u Šibeniku, a gimnaziju i bogosloviju u Karlovcima. Bogoslovske studije je zaokružio na Bogoslovskom fakultetu u Černovicama. Po završetku studija u Beču, Stefan se vraća u manastir Krku, monaši se i rukopolaže u čin đakona 21. maja 1833, a u čin prezvitera novembra 1835. Arhimandritom manastira Krke je postao na Bogojavljenje 1844. Episkopom dalmatinskim je imenovan 16. marta 1853, a hirotonisan je u Karlovcima 17. maja 1853. od patrijarha Josifa Rajačića.

Osnovao je 1853. konzistoriju i izvršio novu podelu eparhije na okružne protoprezviterate. Njegovim zauzimanjem je u Dalmaciji podignuto četrnaest novih hramova, među kojima i hram na Dalmatinskom Kosovu, koji je mnogo doprineo širenju kulta kneza Lazara u Dalmaciji. Posebnu pažnju je posvijetio školovanju siromašne srpske omladine osnivajući u tom cilju razne fondove. Jedan od najznačajnijih poduhvata Vladičinih bilo je osnivanjem svoje zaklade za vaspitanje srpske dalmatinske omladine i njihovo obrazovanje na visokim školama u Beču i Gracu. Na polju prosvjete je mnogo uradio podizanjem škola u srpskim mjestima i ličnim pomaganjem pojedincima - u njihovom školovanju i daljem obrazovanju.U Srpskoj crkvi je izveo punu organizaciju, koju je postavio na savremenu osnovu i u njen život i rad uneo puno aktivnosti sa jakim rodoljubivim obilježjem. Mnogo je radio na podizanju i obnavljanju manastira, crkava i parohijskih domova, uredio je i poboljšao materijalno stanje sveštenika, te osnovao Fond za udovice i svešteničku siročad. Testamentom je čitavo svoje imanje ostavio za dobrotvorne svrhe srpskom narodu.

Umro je 28. januara 1890. u Zadru, a sahranjen u kapeli svetog Save u manastiru Krki.

Iz testamenta vladike Stefana

Otišao sam (u manastir) nejak, u šestoj godini rođenja, od moje rodne kuće i roditelja iz sela Oćestova, i o trošku i nastojanjem mnogozaslužno i nezaboravljenog moga strica Vikentija Kneževića školovan, i na dobri put i narodnu srbsku svest napućen, dakle, niti sam o troku siromašnih roditelja uzdignut, niti šta od očinstva stvarno primio ni uživao, šta više uzdigao sam, školovao i uhljebio o mom trošku pet sinovaca bez i najmanje pomoći njihovih roditelja, odnosno moje braće; to služeći mojoj crkvi i narodu srbskom malo sam mogao zaštediti, na koju moj rod, tj. moja braća i sinovci po krvi, nikakva prava nemaju, jer je moj rod narod srpski pravoslavno istočni u Dalmaciji mom otečestvu za koji sam živio, za koga ću i s onu stranu groba živiti i u srcu i pameti u grob nositi, zato i raspolažem mojim malim imetkom, ako što i zaostane iza moga života na korist moga naroda srbsko - dalmatinskog...'

preuzeto sa wikipedije

Pero Cimbur (Knin, 1930. - Zagreb, 4. veljaèe 2002.), novinar i književnik.
U Kninu je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je književnost na zagrebaèkom Filozofskom fakultetu, a od 1957. do umirovljenja 1992. radio je na Hrvatskom radiju.
Pisao je djeèju literaturu, putopise, eseje i scenarije, a posebnu pozornost svratio je svojim knjigama o fenomenu mucanja inspiriranim vlastitim traumatskim iskustvom. Posebno je volio heraldiku, kreiravši više grbova za opæine i gradove, te zaštitnih znakova za razne ustanove. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložaba, a samostalno je izlagao u Karlovcu, Zagrebu i Crikvenici.
Dobitnik je nagrade Društva novinara Hrvatske (1961.), nagrade za esej èasopisa »Žena« (1976.), nagrada »Školske knjige« (1983., 1988. i 1990.) za djela znanstveno-popularnog ili znanstveno-fantastiènog sadržaja, te nagrade beogradskih Veèernjih novosti za feljton »Sve naše zastave« (1989.). Objavio je više knjiga, meðu kojima, »Iz putne torbe«, »Marko na Bemixu«, »Brod nad kojim nisu letjeli galebovi«, »Lady Machbet IV«, »Kako sam izlijeèio Pppetra«, »Zbogom mucanje« te knjige o Domovinskom ratu »E, moj sine« i »Vior«.

Dule mi je skrenuo paznju na ovaj ljepi i sijetni tekst Drage Kovacevica o Ivi Simunovicu- Kulturnom.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
KULTURNI

Nije više u životu, a bio je tako snažan, temeljan i žilav, da se činilo kako on nikada ne može umrijeti. Da, Ivan – Ive, moj prvi komšija,čije ime od njegove desete godine niko nije izgovorio, a da nije dodao i ono - «kulturni». Postoje nadimci koji se prosto zalepe na čoveka i postanu važniji od imena. Nadimci u koji stane čitav identitet.Naš ga je junak dobio u svojoj desetoj godini na pomalo skandalozan način, iznenada i spletom nepredvidivih i loših okolnosti. Bio je razredni redar toga dana u paru sa Nelom, kćerkom nekoga oficira, komandanta mesta, koja je godinu - dve iza kritičnoga događaja odselila iz naše varoši u jednoj u nizu očevih prekomandi i verovatno se više nikada tamo nije vraćala.Dakle, Ive je došao na vreme u razred i kao što je red, prvo dohvatio sunđer da obriše školsku tablu na kojoj je ostao ispisan sadržaj sa poslednjeg časa od prethodne smene. Sunđer je bio suv kao barut i valjalo je otići do toaleta i česme, kako bi uredno i na zadovoljstvo stroge učiteljice Bojane pripremio tablu za nastavu. Nekako, baš u to doba nestalo je vode i sa česme nije kapala ni jedna, jedina kap. Na trenutak je zastao, nije znao šta da radi. Bojeći se učiteljičinih grdnji, a ni šiba nije bila isključena, grozničavo je dumao kako da reši nastali problem. I kako mu se baš taj čas pripišalo, dosetio se u tren. Popišaće se u sunđer i to će biti to. Brzo je ušao u praznu wc kabinu, vratio se u razred i nakvašenim, zapišanim sunđerom obrisao tablu. Ostavio ga je potom na svoje mesto, a u učionicu su ušla i ostala deca iz razreda ne znajući za njegovu nevolju sa vodom. Nela nije bila zadovoljna izgledom table i htela je to da popravi. Ive joj je šapatom kazao da ne dira sunđer, jer se zbog toga što nema vode morao u njega popišati. Vratila se Nela u klupu, a potom je došla i učiteljica. Odložila je dnevnik, stavila naočare, izvadila penkalo i u tišini zapisala čas. - Ko je odsutan redari – pitala je...- Nema odsutnih – rekla je Nela- Dobro – u tom je učiteljica pogledala prema tabli, pa prema Neli i rekla:- A, slabo je ovo obrisano, hajde Nela, obriši tablu kako treba.Nela je pocrvenela, oborila pogled i plačnim glasom rekla:- Ne mogu drugarice.- Što ne možeš, pa ti si redar.- Da, jesam redar, ali ne mogu, jer je Ive pišao u sunđer.U razredu je zavladao muk, a onda ekspolzija od dečijeg žagora i cike. Smirivala ih je učiteljica, morala više puta da se snažno prodere kako bi stvar vratila pod kontrolu, i kad je ponovo nastao tajac, kazala:- Ustani Ivane.Ive je ustao. Činilo mu se da nema noge, nego da na mestu lebdi iznad poda. U glavi mu je bila izmaglica, srce jako udaralo, a plašio se kako učiteljice tako i momenta u kome će to saznati njegov strogi i uvek bar malo nervozni otac koji nije pokazivao razumevanje za mnogo blaže ispade.- Dakle, pišao si u spužvu, pa mi kaži zašto si to uradio?Učiteljica je bila neobično mirna, nije zvučala neprijateljski iako je izgledala strogo i Ive se malo oporavio, došao sebi i uspeo progovoriti:- Nije bilo vode, drugarice.- Nije bilo vode, ali to ne znači da si to morao da radiš?- Plašio sam se da ćete me grditi ako tabla ne bude obrisana.Stroga učiteljica Bojana je toga časa prišla dečaku sa smeškom, potapšala ga po glavi i mirno, gotovo majčinski rekla:- Ma ne dušo, ne trebaš se bojati. To što si uradio bilo je u dobroj nameri, ali nije dobro, nije higijenski i nije «kulturno». A sad sedi i ne plaši se. Neću ovo kazati tvome ocu.Pao mu je kamen sa srca. Seo je postiđen, ali i sa osećanjem da se rešio velike bede. No, već na odmoru dobio je nadimak «kulturni». Nemilosrdna, kakva mogu biti samo deca, od svih reči koje mu je učiteljica uputila fiksirali baš tu – «kulturni». Branio se, hteo da se bije, jurio za nekima, ali nije bilo pomoći. Iako ga nikada nije prihvatio, nadimak se zalepio za njega, prosto sa njim srastao, i postao njegov neraskidiv deo. Bez svega je u budućem vremenu mogao ostati, ali bez tog priveska ne. Baš u vreme kad je zaradio nadimak, Ive je, po nagovoru nekih starijih momaka počeo da vežba gimnastiku. Išlo mu je to od ruke, «htele» su ga sprave i dobar deo svakoga dana, iz godine u godinu provodio je vežbajući. Svaki dan je jačao, telo mu je postojalo snop mišića, ali je ostao niskoga rasta. U jednom periodu njegovoga nagloga razvoja, bilo je ekstremno opasno izgovoriti njegov nadimak, a da on čuje. Ko bi se usudio, ili bio neoprezan, dobijao bi šamar istoga časa, a ostalo zavisno od otpora. No šamari nisu ni brana ni prepreka nadimcima. Kao da je ta njegova ljutnja još više legitimisala nadimak i kroz vreme i on ga je ćutke prihvatio. Njegova majka, tiha i prostodušna žena, što iz ponosa, ali i sa blagom dozom brige, pričala je kako mnogo jede otkad vežba i da je postao veliki namet na njihov kućni budžet. I ceo život, zaista, jeo je kao mećava. Hrana je postala njegova neizmerna ljubav i mnogo više od potrebe. Mogao je da pojede sepet voća, bez obzira jesu li to breskve, šljive, jabuke, nije probirao. O tome koliko može pojesti mesa, pričale su se priče. Uživao je u širenju mita o svojoj proždrljivosti i o svojoj snazi, a jedino je pričajući o tome, po nekada bio nerealan. Bio je i proždrljiv i snažan, ali bi pričajući o tim svojim «podvizima», uvek bar malo dodavao, tako da bi se neupućenom slušaocu činilo da laže i da se neumereno hvasta. Ako bi bilo kakvih pitanja ili upadica, kakve neverice spram onog što priča, odmah je nudio opkladu i proverljivost toga što je tvrdio. Video sam, da je opkladivši se sa nekim ogromnim kafedžijom, također «žderonjom», pojeo u hipu pola kilograma punomasnog, slanog sira iz mešine, i na to dodao 12 kremenadli, teglu faferona i pripadajuću dozu hleba. Nisam dalje prisustovao takmičenju, ali verovatno su se iza toga jeli kolači, a sarma je preskočeno samo zato što se takmičenje odvijalo u kasno proleće.Samo jednom sam ga video zbunjenog u sličnim prilikama. Pričao je doživljaj iz studentskih dana u Zagrebu, i kazao da je dobivši novac od kuće, prilično gladan, otišao na pijacu «Dolac», kupio pedeset jaja, popržio ih na kajganu i sve pedeset pojeo na mah. Kao svedoka je naveo nekog Velića, svog cimera, koga smo svi znali, ali je za priču bilo nezgodno to što je Velić već godinama bio u Nemačkoj, i podupiranje njime nije zvučalo do kraja veredostojno. Moj otac, nenaviknut na takve priče, slušao ga je otvorenih usta i upitao:- Pet jaja?- Ne, pedeset jaja!- Eh, pa u čemu si ih pržio - začikavao ga je stari.Ive je na trenutak bio zbunjen. Nastao je tajac od dvadesetak sekundi, muva se čula, a onda se dosetio i trijumfalno uzviknuo:- U lavoru, u čemu možeš ispeći pedeset jaja..Nije kao obično nudio reprizu, svedoke, dokaze, nije davao više nikavih dodatnih objašnjenja, ali je ostala priča o lavoru punom kajgane.Ive je bio sedam – osam godina stariji od mene, i kroz moje detinjstvo bio mi je neka vrsta zaštitnika. Nekoliko puta je, po mojoj prijavi, znao natrljati uši drugoj deci, a stariji i jači od mene znajući za tu mogućnost nisu me dirali i kad bih debelo zaslužio. Jedino sam ja mogao bez pitanja uzeti njegov bickl, jednu krajnje tehnički spornu napravu na dva točka, koja je bila opšte poznata po tome što joj je on dogradio pepeljaru i što je to jedini bickl sa pepeljarom za koji je iko, ikada čuo. Mogao bih do sutra o nestašlucima, ekscentričnosti i humornoj strani njegove ličnosti, da priča o Ivi nije priča sa tužnim sekvencama i tragičnim nastavkom.Ozbiljne nevolje po njega nastupile su početkom devedeset prve godine, samo zato što je bio Hrvat. A, što se pokazivanja nacionalnih osećanja tiče mogao je tako slobodno biti i Eskim. Od toga nikada nije pravio važnu stvar, ali sled događanja će učiniti da će baš ta činjenica, od njega potpuno nezavisna, odrediti bitno njegov život. U fabrici, gde je radio kao inženjer, počeli su iznenada da ga čudno gledaju i da se prema njemu još čudnije ponašaju. Zatim su izbegavali piti kafu sa njim, a na kraju je sekretarica koja je inače svima u sektoru kuvala kafu, njemu prestala kuvati. Pravio se neko vreme da to ne primećuje, ali nije se tako moglo dugo.Upitao je jedno jutro sekretaricu šta znači takav odnos i čime je on to zaslužio, a ona mu vrlo ljutito i skrećući pogled u stranu odbrusila da je najbolje da kuva sam sebi i da mu ona nije kafe kuvarica.Slegnuo je ramenima i pristavio kafu sam. Sledećeg dana, za vreme radne pauze, prišao mu je kolega iz drugog sektora. sa kojim je inače bio u dobrim odnosima i bez okolišanja kazao da bi bilo najbolje da menjaju kuće. Da Ive njemu da svoju kuću u našoj varoši, a on će njemu za uzvrat dati vikendicu na Murteru. Još mu je dodatno objasnio kako je to najbolji način da obojica nekako sačuvaju šta imaju. Predložio je i advokata koji će obaviti posao oko ugovora o zameni, kao i to da troškove oko advokata i knjiženja snose po pola.Glatko ga je odbio. Bio je vezan za svoju lepu, prostranu i svetlu kuću smeštenu na severnom gradskom breželjku, sa prekrasnim pogledom. Sam ju je radio, od projekta do najsitnijih zanatskih radova i bila mu je više od kuće. Bila mu je dom.- Šta je ovo mali – (tako me je zvao) – pitao je pošto mi je ispričao kakvu je ponudu dobio.Video sam koliko je pogođen tim događajem.- Ne znam, odgovorio sam.- Šta misliš hoću li se ja morati seliti?- Ma ne – rekao sam, a da sam nisam bio u to uveren. Bilo mi je neprijatno, a nisam znao kako da ga umirim.Mora da je primetio da moj glas zvuči šuplje i neuverljivo pa je ponovio pitanje i dodao:- Reci mi ako nešto znaš – bolje je da i ja znam.- Ne znam stvarno –ali ako bude nešto što ne valja, ja ću biti uz tebe, budi siguran.Dopalo mu se to što sam kazao, ali ga nije umirilo. Sedeli smo ćutke i pušili, a onda je on podigao pogled i upitao:- Ako bude rata hoćemo li ti i ja biti neprijatelji?- Ne – rekao sam – ja nikada neću biti tvoj neprijatelj.- Znam – nasmešio se i udario me po ramenu.I ja sam se nasmešio. Bože, o čemu mi pričamo, proletelo mi je kroz glavu.Nekoliko dana kasnije, u Bariju je Zvezda igrala finale kupa šampiona i na penale dobila Olempik iz Marselja. Nakon utakmice nastala je neviđena tarapana. Ne postoje tako nepodnošljivi događaji kao kad Srbi nešto slave.Takva pucnjava nije se još nikada čula. Gruvalo je rafalno sa svih prozora, balkona, dvorišta, vrhova zgrada. Gorilo je i nebo i zemlja.Sedeli smo u mojoj dnevnoj sobi i pijuckali vino. Nemo smo osluškivali eho pucnjave koji je zlokobno najavljivao nastpujaći rat.- Gotovo je – ja mislim da je rat nemoguće izbeći – rekao je- Stvarno, izgleda da su svi naoružani – ovo je neverevotno.- To se više neda zaustaviti, ta kola su se otkačila i jure niza stranu...Slušaj mali – ja sutra idem kod onoga što mi je nudio zamenu i selim se što pre mogu. Izvini, moram. Nisam kukavica, ali neću da izazivam sudbinu. Može doći do toga da me silom izbacuju, a to ne bih mogao preživeti.- Ma neće, kakvom silom. Ja i naši prijatelji ćemo biti tu.- Ne,ne..Bićete vi tu, pa i vi najebati. Večeras sam odlučio. Odlazim, a ti me više ne zaustavljaj, biće lakše i meni i tebi. I stvarno, već sutradan je počeo raditi na zameni, a za sedam dana dovezao veliki šleper, potrpao u njega stvari i došao da se oprosti. Doneo mi je jednu američku pilotsku jaknu i debelu mornarsku majicu kupljenu negde na severu Evrope, dok je onomad, dve – tri godine plovio kao «prvi oficir makine» u nekoj panamskoj mornaričkoj kompaniji.- Evo, znam da ti se sviđaju... progovorio je, gledajući negde u stranu kako mu se ne bi videle nastupajuće suze. Skoro se tresući, prihvatio sam pružene stvari i isto tako krijući oči otišao sam do regala i iz njega izvadio sve ploče «Bitlsa» koje sam imao.. Pružio sam mu ih, on ih prihvatio levom rukom, desnom me privukao, i zašto ne reći – jecali smo desetak sekundi.Onda se trgli...- Čekaj, rekao sam...Da popijemo po rakiju, ko zna kad ćemo više... Polako, na lice mu se vratila tvrdoća i odlučnost. Prihvatio je čašicu, trgnuo je na iskap, brzo se okrenuo i širokim plećima promakao kroz vrata. Gledao sam za njim kao u bunilu i taj čas se, valjda pod uticajem trenutka setio događaja iz njegove morske epohe kad je jednoga leta ukrcao na brod i zaposlio, desetak besposlenih momaka iz varoši. Ukrcaj je bio u Đenovi, a prevozili su živu stoku. Ta momčad je tamo zaradila pare. Radili su u smenama i slobodno vreme provodila sa njim, jer sa nikim drugim nisu ni mogli. On im je na brodu bio oslonac, šef, otac i majka. Posadu su činili uglavnom Filipinci i momci iz Afrike, a ni jedni ni drugi nisu delovali baš ljubazno. Duga i dosadna plovidba činila ih je sve nervoznima a početnike pogotovo. I negde na Atlantiku uhvatila ih je oluja, valovi su bili nadrealno visoki, brod se ljuljao kao igračka. Pili su viski i ćutke, ali sa napetim licima i očima punim nemira, posmatrali strašni šijun. Samo je Ive bio miran i kao da ga se to ne tiče. Kako je oluja jačala momci su postajali sve nespokojniji, a jedan od njih, sada možda najbogatiji u varoši, koji je razvio posao baš od novcu koji je na brodu zaradio, u panici, dograbio Ivu za mišicu i kukajući upitao...- Ive, šta ću ako se brod, ako se ova krntija prevrne, ja ne znam plivati...Ive ga je lagano drugom rukom potapšao po onoj kojom ga je stisnuo i skoro očinski rekao...- Prika, ne plaši se. Koji će ti q... plivanje na sred Atlantika. Ako odemo, otići ćemo svi zajedno. Panika je loš saveznik. Uzmi još malo viskija i ne misli na to što se napolju događa.Razmišljao sam o tome gde su sada ti ljudi sa broda, a skoro su svi u gradu koji on napušta. Nikoga sada, nikoga tog dana da mu pokaže solidarnost, pozdravi sa sa njim, ponudi pomoć, upita – treba li ti šta? Gadan vakat – što bi rekao Meša.Otišao je Ive, uskoro je počeo rat i ja sam zabavljen svojim problemima sve ređe mislio na njega. Tek ponekad bih se u kakvoj prigodnoj situaciji setio nekog njegovog nestašluka, neke priče ili nekog zajedno preživljenog trenutka.Krajem avgusta, 1995. godine, kad sam već bio u Beogradu, kao izbeglica, u stanu moje tetke zazvonio je telefon. Javio se – Ive i pitao gde sam. Nisam mogao da verujem.- Mali, uspeo sam nekako da te nađem. U starom imeniku sam imao ovaj predratni broj i srećom nije se promenio, a šef pošte mi je omogućio da uspostavimo vezu..Kad bi i kako mogli da se vidimo...- Kako da se vidimo.....Granice su zatvorene..Jedino u Mađarskoj.- U Mađarskoj, neophodno je, imam nešto za tebe što sam našao u tvojoj kući a što će ti trebati. I da znaš, nedam nikome da se tamo useli, iako svaki dan neko dolazi.. Knjige iz regala sam preneo kod sebe, one druge nisam dirao, mnogo ih je i nemam gde sa njima. – samo da znaš. Uzeo sam i jaknu i majicu što sam ti ostavio – jebi ga nisi ih ponio sobom.- Hvala ti prijatelju – a šta si to našao...- Ma znaš ti – ono čega nemaš i šta ti sigurno treba – ono što nisi poneo.Završili smo razgovor tako što je kazao da će se javiti za koji dan da se dogovorimo oko susreta u Mađarkoj. A našao je moj novac, tada i uvek dragocenih 5.000 funti koje je moja supruga sklonila u nekoliko enciklopedija, kako ih deca ne bi pronašla i ne znajući šta je to iznela napolje ili iscepala, zaturila. Ona sa decom iz Knina otišla dvadesetak dana pre «Oluje» i nije uzela taj novac. Ja opet, smatrajući da ga je uzela kad sam polazio u izbeglištvo, nisam ga ni tražio. Sve u svemu više novca nam je ostalo nego li smo sobom doneli.Evo, našao ga je Ive i tražio način da ga uruči. Dobri, stari Ive.Čuli smo se za nekoliko dana i dogovorili susret u Pečuju. Sa uzbuđenjem sam čekao taj susret i zaista, u dogovoreno vreme smo se našli na pečujskom kolodvoru. Ive je bio preplanuo, izgledao je dobro, standardno, baš onako kao kad je odlazio. Udarali smo jedan drugog rukom po ramenu, zagledali, smejali se, radosno vikali....i naravno otišli, gde bi drugo, do u kafanu. Valjalo je jesti, piti vino i razgovarati.Eh, toga razgovara uz Tokajac. Bio je i tužan, setan i na momente veseo. Bili smo živi, što je najvažnije, iako ništa više nije bilo kao nekad. Iznenadio sam se kad je Ive počeo da obilazi u porudžbi teška, začinjena jela. Tražio je nešto laganije, dijetalnije, za fafarone ni čuti, za ljute kobasice ni čuti...- Šta je – pitao sam...- Srce – rekao je...Evo već tri godine imam problema. Nekako, kad sam otišao držala me depresija, ništa mi se nije radilo. Tek bi povremeno sa nekim komšijama izalzio na more, na ribu i odlučim otiči na pregled. Na pregledu, loše, od stresa kaže doktor, imam redovnu terapiju, držim se disciplinovano, i videćemo dokle ću...No danas ću sa tobom malo «zažmuriti», koliko mogu, ali se ipak moram paziti..Priznajem da njegovu priču o ozbiljnoj bolesti nisam najbolje razumeo i najozbiljnije shvatio.. j....., dobro kažu – Zdrav bolesnom ne veruje. Nutkao sam ga stavrima za koje znam da nikada nije mogao odbiti, preterivao u tome i tek sada znam koliko sam grešio.Pričao mi je o katastrofi nakon «Oluje». Ni on skoro nikoga više tamo ne zna. Došli su, naselili neki drugi ljudi, drugčijih navika i temperamenta i da nije nekoliko starih susjeda, ne zna šta bi. Pričao mi je kako štiti od useljavanja moju kuću i ja sam mu rekao da se ne dovodi u opasnost. Vlast će svejedno tamo nekoga useliti ma koliko se on opirao.Trudio se ali nije uspevao sakriti promenjivo raspoloženje. Video sam da se muči:- Šta je – upitao sam opet..- Ništa – rekao je. – U našem gradu se događa veliko zlo, pljačka, otimanje, nasilje. Ne verujem da je tako ikada bilo. Ovo su godine ološa.- Da – rekao sam. Ali ti to ne možeš sprečiti. Činiš šta možeš.- Toliko sam se predao ničemu prijatelju, da ću verovatno brzo i postati ništa, zemlja, prah...možda je to najbolje, da više ne gledam to što gledam.- Hajde, hajde, ne očajavaj...polako...biće sve u redu..Ljudska priroda je destruktivna, ne treba valjda da te ja učim tome...No dođe to na svoje...Stisnuo mi je ruku iznad šake, a onda dohvatio vino. Kucnuli smo se i okrenuli priču na veselije teme. Primakao se čas kad je trebalo da se vratimo. On u Hrvatsku, ja u svoje novo stanište u Srbiji.Na rastanku mi je blago rekao..- Pozdravi svoje, čuvajte se i čuvaj da ti te pare ne otmu na granici ovi tvoji razbojnici...da nisam džaba dolazio...Bio je opet onaj stari i baš se lepo rastadosmo.Čuli smo se svako malo telefonom. Obavestio me je da je neka bosanska porodica, dovedena u kolonizaciju, uselila u moju kuću. Opisivao ih je detaljno i dosta nenaklono. Skoro je vikao kad bi govorio o njima.Nekoliko dana iza Nove godine, zvao me je rođak i kazao da je umro. Iznenada, pozlilo mu. Nije ni stigao do lekara. Bio sam očajan, zatekla me vest. Nije bilo nikakvih mogućnosti da dođem na sahranu. Da bih umirio savest, iako sam ateist, otišao sam u crkvu i zapalio mu sveću. Stajao sam dugo, dugo dok je gorela i gledao igranje plamena. Umro mi je prijatelj.Rođak koji mi je javio vest, stigao je u Beograd nekoliko meseci kasnije i od njega sam čuo priču koja me je zapanjila, frapirala, ostavila bez glasa. Ona glasi ovako.Te zima je u našemu kraju bila neviđeno hladna. Novi stanari moje kuće nisu imali dovoljno drva da se ugreju i ložili su sve što im je padalo pod ruku. Sekli su neka stabla iza kuće, iscepali stari kredenac u kome je moj otac držao alat i kad je sve to sagorelo, prešli na knjige iz paketa koje Ive nije uspeo preneti kod sebe. Za nesreću, naišao je baš kad su u ždrelo peći ubacivali Krležine «Dnevnike» i vrisnuo da to ne rade. Barbari – knjige palite.- Pa to je Krleža majmune.... Došlo je do svađe i gušanja između njega i patera familijasa, novog stanara moje kuće. Ive se toliko uzbudio da mu je istoga časa trebala pomoć. Kolonist, Bosanac, videvši šta se događa izleteo je i zvao moga rođaka u pomoć. Preneli su ga u njegovu kuću i zvali hitnu. Umro je pre nego je doktor stigao, za desetak minuta. Stišćući rođaka za ruke i gubeći se već govorio je – Knjige lože....nesrećnici....
Umro je braneći moje knjige...Kulturni..
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ovaj tekst me podsjetio na istinu koju sam vec par puta postavio na drugim topicima Galerije a koji glasi :
Sa zivotom - kazu stari - doci ce vrijeme kada ce, opet, komsija i prijatelj biti dragocijen kao zraka sunca u dubini spilje.

Jedna od anegdota Ive Kulturnog:
Vozio je svoju poznatu biciklu Ive jedne prilike,da napomenem da kocnice nisu valjale.Spustajuci se biciklom niz nizbrdicu kod glavice naidje mu u susret neka zena.Posto mu kocnice nisu valjale i posto se nisu nasli u mimoilazenju Ive nju pokupi.Dizuci se sa prasnjavog puta,otresajuci prasinu sa sebe Kulturni se izdera na nju:"Kud gledas zenska glavo,vidis da nemam kocnica".

Jos jedna od Kulturnog:
"Slusaj mala,ovako ti izgledam malen ali sam u krevetu ko jablan".

Nadam se da Vam nece smetati da saznate nesto novo o Drazenu Duporu iako je tekst na Engleskom .
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ARTMadison Area Open Art Studios 2008: Meet Virginia Huber and Drazen Dupor
Amelia Cook on Wednesday 10/01/2008 12:42 pm , (15) Recommendations

Virginia Huber describes herself as “a watercolor painter working in the western world.” Her works, mostly paintings of people, are bright with soft—colors that bleed in a way that makes the viewer question the need for lines, which she uses sparingly. Over the years, she has done away with most backgrounds, opting instead to let viewers color the background with their own stories and memories.

Drazen Dupor is an iconographer, a painter of religious images in the tradition of Eastern Christianity. Using deep color and precise lines, his images of Christ, angels, and the saints transcend this world and stir souls. Born in Gracac, Croatia, Dupor paints in the ancient Byzantine style (think incense-filled basilica) and his work is displayed in churches, galleries, and homes worldwide.

Both artists are among the 140 artists opening their studios to the public this weekend as part of Madison Area Open Art Studios 2008. Now in its sixth year, this free festival coinciding with the autumn Gallery Night put on by the Madison Museum of Contemporary Art showcases the diversity and vibrancy of the Madison visual art scene in a laid-back, come-as-you-are way. While you may snag a free glass of wine somewhere along the way, this event shatters the notion that art must be a black tie affair. In fact, you’re more likely to see artists’ hands covered in clay, paint or looped with yarn than holding a glass of champagne or a canapé.

For both Drazen Dupor and Virginia Huber, Open Art Studios is a great way for regular folks to experience their creative process.

Dupor has been involved with Open Art Studios for the past few years and has found that an artist’s involvement shows the constant progression of his/her work. He says that the visitors to his workspace and to the other participating studios have the opportunity to “learn on the spot” by seeing half-finished projects, talking one-on-one with the artists, and “feeling the space where the real creation of art work happens.”

Open Art Studios is also a way to absorb the big picture of the contributions of Madison artists. With so many participants exhibiting their work and works-in-progress at the same time, the public has a unique chance to see how, in Drazen Dupor’s words, “...artists contribute to cultural content of the city.”

This is the first year that Virginia Huber has participated in Open Art Studios, though she captures the spirit of the event with a lovely story about being a part of a similar event a few years ago.

“Volunteers came to guide visitors to my studio which at the time was upstairs over the garage,” she recalls. “A good friend brought a beautiful, large apple pie over and I kept it in the oven. Each person who came to assist had outstanding warm apple pie and conversation in the kitchen with our family before their shift was over.”

As for a new round visitors this weekend, Huber says, “I think they will be pleasantly interested that some of [my] practices are very similar to what they do professionally. But there are differences, and thinking about something different on the weekend is good for everybody.”

For her, Madison Open Art Studios is the kind of event that “convinces a person that there isn't one right way to make art and not one right reaction to art.”

Madison Area Open Art Studios 2008 will be held this weekend, October 4-5, from 11 a.m. to 5 p.m. each day, following the autumn Gallery Night put on by the Madison Museum of Contemporary Art on Friday. This year’s event opened with a reception and silent auction last week at the Overture Center, where works by all participating artists will be on display through Friday, October 10. All participating studios will be open to the public for free, with maps available at local art galleries, farmers markets, and online as provided by organizers.