Radio klub "Gojko Bjedov"

[Miroslav Stankovic]

Odlaskom na Sinobade, pocinju nasi problemi sa komsilukom, koji ce trajati od tad, nadalje i ubuduce. Najcesce smetnje na televiziji, buka, vika, itd...

Sad cu opet jedan americki:
Nedjelja popodne, idemo ja i Krele iz kluba, kad jedan covjek iza kapije (zaboravio sam opet ime, radio u ZOP-u) kaze, moracemo mi vama ovdje naplacivati (misleci na dom). A Freack ce nato (uvjek je imao zicu za njezno sprdanje) rece, To je dobra ideja, trebali bi ograditi Sinobade zicom i naplacivati ulaznicu. - Tako je, tako je, bilo bi novaca, vi stalno tuda prolazite.

[Miroslav Stankovic]

Optilike u to doba je pocela zaludjenost UKV-om. Mjesavina planinarenja i radio-amaterizma me je uvijek privlacila. Sad se valjda i nebavim radiom, jer ovdje nema planina. Krenuli Caki i ja istraziti kakva je lokacija Promina. Stara planincina strsi nam pod nosom cijeli zivot, visoka preko hiljadu metara, relativno daleko od Dinare, culi smo da ima put iz Drnisa, mora biti odlicna lokacija. Sjeli mi u autobus, iskrcali se Kod Mare, i polako krenuli uzbrdo. Pjesacili smo tako 3-4 sata, dok nismo dosli sa juzne strane Promine, vidimo put sirok 10 metara, prosli neko radnicko naselje i planinarski dom, i grabimo prema vrhu...
Kad odjednom staje kombi pored nas, covjek nas uzbudjeno pita gdje smo se zaputili.... Kad smo mu objasnili, on se cudom nemoze nacuditi. Kaze da je na vrhu vojni objekt, mrtva straza, i da smo imali srece sto smo naisli na njega, da smo mogli poginuti...
Onda je zvao radio stanicom, odveli nas u stanicu milicije u Drnis, pa nas pitali za zdravlje, zvali u Knin, i pustili.

Na Prominu smo kasnije isli nekoliko puta, uz uredne dozvole, ali o tom drugom prilikom...

[Kninjanin]

Mico, ti nista ne rece o prostoriji u tvornickoj zgradi!???

[Mico_]

To je bila zadnja lokacija? Ili sam ja izlapio? Ili si ti izlapio?

[Kninjanin]

To su bila neka doba koja sam ja vecim dijelom proboravio u Splitu, ali....
Dom na Sinobadima nikad, koliko ja znam, nije bio lokacija nego dio radio kluba.... U zgradu u tvornickoj zgradi smo se selili iz prostorija TO!! Ne bismo ni dobili onu prostoriju da TO nije trebala onaj kompletan prostor!
Sjecas se kada je onaj radnik (koji nam je radio WC) rekao: da ste ovo privatno narucili bilo bi gotovo za 7 dana, a ovako ce se raditi 2 mjeseca!!
Cini mi se da su u toj prostoriji ispit polagali i Zare Madzar, itd... (Ne sjecam se - mozda cak i Mico, Jurici, Krele,...!) Bili im u komisiji Nikola Kolundzic, ja, i ne znam je li jos tko... U tu prostoriju je dolazio i Zika Milivojevic, tadaasnji predsjednik Saveza radioamatera Hrvatske! Mislim da ste ti, Freak, Jurici jos bili u srednjoj skoli!
Tek nakon toga (ali sam ja mozda vec i zaboravio. Ti si mjerodavniji za to - slazem se!) je klub dobio neku prostoriju na Sinobadima kada se gore stvarala organizacija Tehnicke kulture, kada je Miso vodio kompjutersku sekciju, a mi imali malu prostoriju za radioamatere! Ti si gore vodio nekakve tecajeve za mlade radioamatere. Gore su se nakon toga dogadjale i neke stvari o kojima ne bih jer bi me Peki banirao! (slazem se, Peki, to zadire u 1990, i to preduboko! I preruzno. )
Mozda sam ja i pobrkao periode, ali eto: dogadja se to kad covjek dodje u moje godine

Nemojte mi zamjeriti ako sam pobrkao neke loncice, ali mislim da bi tu Chaky mogao dati neke detalje, a takodje i Freak!

[Chaky]

Da ne bih nabrajao, pozdravljam vas sve redom.
Ljudi moji, mene je okupilo toliko posla u zadnje vrijeme da stvarno nisam imao vremena da kazem nesto vise. A i ovo je cisto na brzinu. Cim budem imao malo vise vremena uradicu i registraciju.
Sto se tice radio kluba, barem za mena, a znam i za masu ostalih, je bio i vise od tehnicke edukacije. Sto se tice pocetaka, tu su Stevo Marinkovic i Kopcalic Haris, pa je tu bio Rasuo, Lezajic, Batak pa onda i ostali redom. U klubu je vladao izuzetan entuzijazam, jako puno se radilo i mogu reci da smo bili dobro poznati u staroj Jugi. Naravno da smo bili ukljuceni u Evropske tj svjetske tokove. Radili smo tehnicki izuzetne stvari i bili nasiroko poznati po uspjesima.
Pored ozbiljnog rada bilo je tu i masa anegdota sto iz kluba sto sa ekspedicija. Frik ili kako ga ja zovem Krele se sigurno sjeca dozivljaja sa magarcem koji nam je nosio (ili barem trebao) opremu na Veliki bat. Bilo je toga dosta, a i bice o tome jos rjeci.
Zelio bih da kazem da je klub bio i prostor za druzenje, pogotovo dok je bio iza gimnazije. Tu su znali svratiti i Gare, Ljute i pokojni Cvijo, Nena Brekic i da ne nabrajam, mislim da nema nikog od gradske ekipe ko bar jednom nije bio u radio klubu.
Veoma rado se sjecam tih vremena i izuzetno mi je drago kad sretnem nekog barem ovim putem. Idem pustiti Bajagu i onu Moji su drugovi biseri rasuti..
Pozdravljam vas do sljedeceg javljanja (stvarno zurim).
Voli vas sve - Chaky

[Miroslav Stankovic]

Isli smo jednom na Pljesevicu na prvo godisnje UKV takmicenje, sva je oprema slozena u klubu na stol, dosao Davor sa Ladom-nivom, Juric, Cenic, Cerni, ko li je jos bio i ja. Odbacio nas Davor do ispod vrha, sa one strane Pljesevice, i vratio se nazad u Knin. Polako smo prikupili stvari natovarili se (ja kao i obicno tovarno magare uzeo najteze), i polako uzbrdo. Na pola puta, da cu zagaziti na mali zemljani plato, kad ooop, tri male sarke leze i suncaju se, jos ih baca bura sjecajuci se zime.
Uspentrali smo se gore, neko postavlja sator, ja se uhvatio antene, gdje je koaksijalac? Jebemti, zaboravili koaksijalni kabl.
Normalno, nasao sam krivca ko je trebao to ponijeti, jedno pet minuta psovao i vikao (sta je rekao jedan planinar da mu je glavni razlog da ide na Dinaru sto dodje na vrh, i onda se isuje, izvice, jebemater ko je zasluzio, i vrati se kuci ko nov). I onda, stacu, strcao odozgo prema Golubicu, nekoga stopirao i dosao do Knina, uzeo kabl u klubu, jedva namolio Kninjanina da sjednemo u tristac i da me odveze donekle (vozio me sve dok jadni tristac nije prokuvao, ispod Badnja). Onda sam se uspentrao na Pljesevicu, takmicenje je taman pocinjalo.

[Kninjanin]

Moj Mico poceo pomalo i mjesati loncice, ali sta ces: tako je to kad se ostari...
Ma salim se ja!
Jedne prilike isli smo (tj. isli "su" jer smo ih Milenko Sucevic i ja ispratili tj odvezli Nivom do ispod vrha!:) ) na Pljesivicu. Ekipa: Mico, Juric S. i Krele! Tegli se to sve do vrha. Pomogli i ja i Milenko jer je toga bilo skoro tona Krele naletio na zmijurine (a i sta ce drugo u tom kamenjaru - nece valjda naletiti na lubenice! )
Predvece ja u sobi (odmarajuci se od moga cimera Mice ) kad on upada u sobu! Kaze: zaboravili smo koaxijalni kabl! - Pa gdje ces sada? - Idem gore!
Stari kad je to cuo popizdio i odveze ga dokle je mogao, a ovaj nastavi dalje i odrze to UKV takmicenje! Pricali su kasnije da je cijelu noc grmilo, a oni, na vrhu Pljesivice, imaju 8 metarski metalni stup i antenu!!
Jedne prilike su opet isli na Dinaru pa sam ih ja vozio do Suvopolja. Kad prokuvao tristac kod Jovinog groba! Nema vode, ali je bila vojska par km odatle. Mico je isao 5 puta i donosio vodu dok nismo napunili hladnjak! Dalje se tristacem nije moglo, ali tada naidjose spasitelji sa nekakvim dzipom (cini mi se da je bio Peronja, a najbolje se sjecam Jove Ceke sakiste koji je bio vec poprilicno pijan! ) Utrpasmo im stvari, posjeli, mislim, Krelu, u auto s njima, a Mico i ostatak ekipe produzili pjeske. Ja se vratio nazad do Knina, usput povezao neku babu koja je pjeske s Brezovca isla u Knin kod sina i ona mi dala odlicnog sira ( I danas mi je taj sir u ustima )

[Miroslav Stankovic]

Nema on pojma, veze on nema...

[Slaven Milos Chaky]

Nakon strateskog razmatranja lokacija za UJV takmicenje odlucimo se za Veliki bat (vrh u juznom djelu Dinare). Mico, Krele i ja utovarimo opremu (bilo je toga ko za Mont Everest) u Ladu Nivu sa kojom nas Davor Gambiroza odveze do nekog sela u podnozju. Tu smo od nekog seljaka iznajmili magarca da nam nosi opremu. I sve je lijepo krenulo dok je bilo ravnog puta, medjutim cim je trebalo uzbrdo ili nizbrdo ovaj nece ni da makne. Magarac jedan. Krele kao iskusni kauboj, dade mu da pije vode iz sake, medjutim dzaba. Namrvi mu kuruza, magarac pojede al ni makac. I onda mu zabije komusu u guzicu, kad magarac skoci ko oparen, zaleti se, spotaknu, skotrlja niz klanac zajedno sa nasom opremom. Nije bilo druge nego svu opremu natovariti na sebe i glumiti serpase. Medjutim magarac ni ovako nije htjeo da ide, nego smo jos i njega trebali vuci. I nakon svih stradanja i patnji odustanemo od Bata nego cemo na neku nesto nizu kotu. Kad smo podigli sator i stub sa antenom (vec je bio mrak) odjednom se naoblaci, poce grmiti i sjevati. Brze bolje spustaj stub sa antenom. Takmicenje je propalo, al je srecom bilo dobre spize u rancima.

[Miroslav Stankovic]

Caki je dao glavne dogadjaje sa ekspedicije na Bat, a ja cu dodati sta je on zaboravio, i jos nekoliko slika.
U Unistima smo bili u Domu:


Evo ovdje je Freack, magarici kvasi njusku, jer je tako citao u pisanim Western romanima:

Kad je magarica napravila salto mortale preko radio-stanice i agregata, jadna se ozlijedila, pa su je poslije napadali obadi.
A od magarice je bio neko jos tvrdoglaviji. Kad smo vidjeli da se mora tegliti uzbrdo, ova dvojica ljenguza su htjeli sjesti na prvu cuku i postavljati uredjaje, a ja sam ih ganjao nebi li se bar uspentrali do prvog prevoja tako da nam se otvori sjeverna strana, jer je bez toga ovo bilo slicno lokaciji tvrdjave, milion Talijana i nista drugo.

Sad j....., na kraju se pokazalo da sam ih trebao poslusati. Onda smo morali ici i po gospodju magaricu da je nebi vuk udavio.
Taman kad smo sve namjestili, gromovi su poceli tutnjati, tako da smo morali odnijeti antenu i stub 20tak metara od satora i zaleci pod sator. Nije nam trebalo dugo da zaspemo, a magaricu nismo uvodili u sator.

Jos jedna interesantna stvar, sto sam vidio prvi put u zivotu, bila je ucrvani snijeg.

Tako je osvanulo i jutro, kristalno cisto nebo:



Negdje oko podne smo se morali poceti spremati nazad. Sve smo spakovali, natovarili magaricu, kad eto ti vraze nove nevolje, gospodja magarica nije htjela ici nizbrdo, tako da je opet bilo, cim malo veca nizbrdica, rastovari sve, prenesi dolje, i onda opet natovari magaricu.

Kad smo se vratili, gazda je rekao, pa sta je niste tukli, nece bez toga. j....., nije to rekao prije.

Inace su tu u selu bili i neki etnolozi, sve doktori i profesori sa fakulteta iz Zagreba koji su proucavali narodne obicaje. Oni su nas svojim prijevremenim odlaskom bas obradovali, posto su ostavili pun frizider, a izgleda da su bili dragi gosti u Unistima.

A kad smo se vracali, neznam iz kojeg razloga nije niko dosao po nas, pa smo morali platiti nekog da nas prebaci do glavnog puta, i onda duplu kartu do Knina jer vozac nije htio primiti antenu i antenski stub.

Puno muke, i sigurno nije nizasta. Takmicenje je proslo, a sve ostalo je ostalo.

[Miroslav Stankovic]

Jos slika iz radio kluba sam privremeno smjestio ovdje:
http://www.galerijaknina.com/NEW/RadioKlub/index.htm
Peky ce vidjeti gdje ce slike rasporediti.

[Miroslav Stankovic]

Klub je godinama bio u tvornickoj zgradi u Bloku III Decembar.

Jednom smo odlucili staviti delta loop antenu za 7 Mhz (zica duzine 40 m), Chaky (sad moram tako pisati, uvijek je mrzio kad ga neko pita jeli to Caki od Cakani, posto nema nasih slova) je otisao na suprotnu zgradu koja ima kosi krov, spustio spag tako da neko dolje zaveze kraj antene, kad vidi neko dolje poteze, i to tako zestoko da se Chaky skoro survao sa petog sprata. Bio je to cica, sa kojim smo se kasnije nekako dogovorili da dignemo antenu. Zalio se da kad se probudi ujutro u pet sati, nemoze slusati radio od nase radio stanice, da nikog nije briga za njih penzionere itd...

Drugi put sam prolazio na putu u klub, kad Sandra (sa kojom sam isao u skolu) rece, evo vidis, Simicu se pokvarila televizija od vase radio stanice. Kaze da ce traziti od Radio kluba da plati popravak. A ja rekoh: Pa da, mozda mu se i bojler od radija pokvario? A ona se uhvatila: Pa da, vidis, nama se pokvario bojler prije par mjeseci. Trazicu i ja odstetu. I tako je ja jedva uvjerih, pola kroz smijeh, pola ozbiljno da to nemoze biti.

[Miroslav Stankovic]

Drugi put je komsija kucao na vrata sjekirom... Bila je valjda neka proslava u klubu, koja se otela kontroli... Nisam bio, ali rupa u vratima i danas postoji ako je nisu zakrpili.

[Miroslav Stankovic]

Jos jedna lokacija na koju smo cesto isli bila je Medjak iliti vrh Debelog brda povise Padjena. Tamo je bio elektrin repetitor, tako da se nije morao vuci agregat. A postojao je i put do samog vrha, istina sto je Dule rekao kad sam ga pitao moze li se doci autom do gore: Moze stojadinom, (i onda nakon male pauze) - ali drzavnim.
A ono cega se sjetim kad pomislim na Medjak nisu veze i takmicenja nego jedan dogadjaj kad sam mislio da nam dolaze vanzemaljci. Sad trebam reci i to da sam ja procitao milion SF prica (imali smo u kuci sva izdanja Siriusa - casopisa naucno-fantasticnih prica, a redovno sam citao pred-prezadnju stranicu Zabavnika, Zorana Zivkovica), tako da je i to sigurno imalo utjecaja. Vrijeme je bilo cudno, neki masni crni oblaci (takve sam doduse vidio samo u planinama, kad si u razini oblaka) su prekrili veci dio neba, i spustili su se vrlo nisko, tako da je noc bila crna k'o ugarak, nista se nije vidjelo na metar od satora. Kad odjednom neka ogromna jarko narancasta kugla se pocela pojavljivati kroz oblake. Caki i ja nismo sigurno pet minuta mogli odgonetnuti da je to u stvari bio mjesec. Kasnije smo se smijali, ali to je bo nevjerovatan spektakl prirode i maste koji nisam nikad prije niti poslije dozivio.