BISERI
Moderator: Gazda
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
BISERI
Lutajuci Internetom cesto se susrecemo sa nekim tekstovima za koje pomislimo kako su mudri ili zanimljivi i vredni paznje,kako bi ih trebalo zapamtiti.
Evo da ovdje pokusamo sacuvati te mudrosti i zanimljivosti uz izvinjenje i duzno postovanje stvaraocima zbog objavljivanja njihovih tekstova.
Normalno je da i vase tekstove mozete objaviti ako mislite da su odgovarajuci za ovaj topic.
Evo da ovdje pokusamo sacuvati te mudrosti i zanimljivosti uz izvinjenje i duzno postovanje stvaraocima zbog objavljivanja njihovih tekstova.
Normalno je da i vase tekstove mozete objaviti ako mislite da su odgovarajuci za ovaj topic.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
POGLAVICA SEATTLE
ODLUČIMO LI DA PRIHVATIMO VAU PONUDU DA KUPITE NAA LOVITA, ZAHTEVAĆEMO DA ISPUNITE OVAJ USLOV: BELI ČOVEK MORAĆE DA SE PONAA PREMA IVOTINJAMA OVOG KRAJA KAO PREMA SVOJOJ BRAĆI.
DIVLJI SAM I NE RAZUMEM DRUGAČIJI IVOT - NAPOMENUO JE MUDRI POGLAVICA SIJETL
Veliki beli poglavica iz Vaingtona Frenklin Pirs, četrnaesti predsednik Sjedinjenih Američkih Drava, zamolio je 1854. godine Abrahama Linkolna, vodju novoosnovane Republikanske stranke, da u njegovo ime ponudi indijanskom poglavici Sijetlu otkup zemlje njegovih saplemenika. Zauzvrat, obećao je indijanskom narodu miran i bezbedan ivot u rezervatima. Sijetl je bio poglavica manjih i manje poznatih plemena Duvami i Sukvami koji su iveli u ivopisnoj oblasti Padet Saund na zapadnoj obali SAD, nedaleko od dananje granice s Kanadom, u saveznoj dravi Vaington. Godine 1851. tu stu prvi pioniri iz dalekog Ilinoisa, predvođjeni izvesnim Arturom Denijem. Indijanska plemena, na čelu sa poglavicom Sijetlom, dočekala su ih prijateljski. Sijetl je rođjen verovatno oko 1790. godine. Njegov savremenik, senator Benton, sećao ga se kao gordog stasitog čoveka koga su počtovali svi, bez obzira na boju koe. Ljudi su dolazili izdaleka da ga pozdrave i čuju njegovu reč.
Kad je primio ponudu od predsednika SAD, mudri Sijetl je zaključio da za indijanska plemena dolazi teko vreme. Njegov odgovor Abrahamu Linkolnu, odnosno predsedniku Pirsonu glasi:
Kako moe da se proda ili kupi nebo i toplina zemlje? Takvo neto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici sveine vazduha i bistrine vode. Pa, kako ih moemo kupiti? Svaki je delić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami ume, sveti su u mislima i u ivotu mog naroda.
Sokovi u drveću proeti su sećanjima na crvenog čoveka. Kada mrtvi bledoliki odu u etnju međju zvezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala ivot. Nai mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čoveka.
Deo smo zemlje i ona je deo nas! Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam. Stenoviti vrhovi, sočni panjaci, toplo mustangovo telo i čovek - sve pripada istoj porodici. Kada Veliki poglavica iz Vaingtona alje svoj glas da eli kupiti nau zemlju - previe od nas trai. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mesto na kojem ćemo lepo iveti. On će nam biti otac - mi njemu deca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite nau zemlju. Ali , to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda to teče brzacima i rekama nije samo voda već i krv naih predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj deci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događjaje i uspomene iz ivota mog naroda. ubor vode - glas je oca moga oca.
Reke su naa braća - utoljuju nam eđj. Reke nose nae kanue. Hrane nam decu. Prodamo li vam ovu zemlju , morate se setiti i učiti svoju decu da su reke naa, a i vaa braća. Zato rekama morate pruiti dobrotu kakvu njegovih otaca i zemlja to mu decu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima to mogu da se kupe, opljačkaju , prodaju poput stoke ili sjajnog nakita! Njegova će pohlepa unititi zemlju i za sobom ostaviti samu pusto.
Ne znam! Na se način ivota razlikuje od vaeg. Od pogleda na vae gradove, crvenog čoveka zabole oči. To je moda zato to je crveni čovek divlji i ne razume stvari. U gradovima belog čoveka nema mirnog kutka. Nema mesta na kojem bi se čulo otvaranje lića u proleće ili drhtaj krila muice. Moda zato to sam divlji - jednostavno ne shvatam! Buka mi vređja ui! ta vredi ivot ako čovek ne moe čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku aba u bari?
Znamo da nas beli čovek ne razume. Njemu je jedan deo zemlje isto kao i bilo koji drugi. On je stranac to dođje noću i oduzme zemlji sve to mu treba: zemlja mu nije brat već - neprijatelj. Kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj deci i nije ga briga
Indijanac voli zvuk vetra kada se poigrava povrinom močvara. I miris povetarca osveen popodnevnom kiom ili borovinom.
Najvece blago crvenog čoveka je vazduh. Sve ivo deli isti dah - ivotinja, drvo i čovek. Svima je taj dah potreban. Beli čovek kao da ne opaa vazduh koji udie. Poput nekog ko je dugo na samrti, ne oseća smrad. Prodamo li vam zemlju, morate da se setite da nam je vazduh dragocen, da vazduh deli svoj dah sa svim ivotom koji odraava . Vetar to je mome dedi dao prvi dah - prihvatiće i njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mesto na kojem će i beli čovek moći da udahne vetar zaslađjen mirisom poljskog cveća.
Razmotrićemo vau ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtevaćemo da ispunite ovaj uslov: beli čovek moraće da se ponaa prema ivotinjama ovog kraja kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumem drugačiji ivot. Video sam po prerijama hiljade bizona koje je beli čovek ubio, pucajući iz jurećeg vatrenog konja. Divlji sam i ne razume kako gvozdeni konj iz kojeg suklja dim moe biti vaniji od ivota bizona, kojeg mi ubijamo samo da bismo preiveli. ta je čovek bez ivotinje? Kada bi ivotinje nestale, čovek bi umro od velike usamljenosti duha. to god da zadesi ivotinje, ubrzo snađje i čoveka. Sve je u svetu povezano.
Moraćete učiti svoju decu da im je pod nogama pepeo naih dedova. Da bi potovali zemlji, reći ćete im da je zemlja bogata ivotom naih predaka. Moraćete da učite svoju decu isto kao to mi učimo nau - da nam je zemlja mati. ta snađje zemlju - snađje i njenu decu. Pljuje li čovek na zemlju - pljuje na sebe samog. Zemlja ne pripada čoveku - čovek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međjusobnoj vezi, kao to je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano. Nije čovek tvorac razvoja ivota , već je samo vlakno u njemu. to učini sa razbojem - čini sa sobom. Čak ni beli čovek, čiji Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće izbeći zajedničku sudbinu. Moda smo ipak braća. Videćemo!
Jedno znam sigurno, a to će i beli čovek jednom morati da shvati: na Bog je isti Bog. Moda mislite da Njega moete posedovati, kao to se spremate da uzmete celu nau zemlju. Ali, nećete! On je Bog ljudi i Njegova je milost jednaka i za crvenog i za belog čoveka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrvnite li je isto je kao kad prezrete njenog Stvoritelja. Belog će čoveka nestati. Moda i pre ostalih plemena. Prljate sami svoj leaj i jedne noći udavićete se u sopstvenom izmetu. U svom nastojanju gorećete u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjanjivom namerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovekom. Takva sudbina se nama čini bednom.
Ne razumem zato se ubija bizon? Zato se krote divlji konji? Zato je u dubini ume toliko ljudskog smrada? Zato je pogled na zelene bregove pocepan icama to govore? Gde su jeleni?
Nema ih vie. Gde je orao? Odleteo.
Pravom ivljenju je kraj. Počinje borba za opstanak.
SMRT U REZERVATU
Međjutim, u elji da izbegne prolivanje indijanske krvi i da sačuva mir, jer je dobro znao da ponuda istovremeno znači i pretnju, poglavica Sijetl ipak 1855. potpisuje ugovor sa vladom SAD kojim njegovo i okolna plemena prihvataju nove granice lovita, odnosno ivot u rezervatima. Usledila je estoka pobuna nekih plemena, naročito ratobornih Jukoma. Uzalud je Sijetl nastojao da spreči ubijanje Indijanaca i pomiri zaraćene strane. Rat je trajao do 1858. kad su Indijanci koji su preiveli pokolje takođje smeteni u rezervate. Za razliku od Franklina Pirsa, koji je zapamćen kao uporni zagovornik ropstva , njegov politički protivnik Abraham Linkoln, esnaesti predsednik SAD, čuven je po odluci da početkom 1863. godine ukine ropstvo. Tri godine ranije, kad je Linkoln izabran za predsednika SAD, dolazi do pobune robovlasnika s Juga i poznatog rata Sever - Jug. Junjaci, naime, nikako nisu hteli da prihvate Linkolnovu zamisao o oslobođjenju robova.
Godine 1864. pedesetpetogodisnji Linkoln izabran je za predsednika i drugi put. Ali, godinu dana kasnije, ubio ga je u pozoritu jedan glumac, fanatični junjak.
Sledeće godine, u jednom rezervatu, umire i poglavica Sijetl. Imao je 76 godina. U znak potovanja prema ovom izuzetnom čoveku, itelji Sijetla su odlučili da svom gradi daju njegovo ime. Godine 1890. podigli su mu i spomenik.
Sijetl je danas jedan od najivopisnijih gradova Amerike zbog svoje bogate prirode. Kroz njega prolazi reka Duvami i tako čini da Sijetl izraste u poznat industrijski centar. Pretpostavlja se da je poglavica čije ime nosi bio pismen i da je ovo pismo napisano svojeručno. UNEP, Program OUN za zatitu čovekove okoline,poslao je Sijetlovo pismo gotovo svim zemljama sveta povodim 5. juna, Svetskog dana čovekove okoline
DIVLJI SAM I NE RAZUMEM DRUGAČIJI IVOT - NAPOMENUO JE MUDRI POGLAVICA SIJETL
Veliki beli poglavica iz Vaingtona Frenklin Pirs, četrnaesti predsednik Sjedinjenih Američkih Drava, zamolio je 1854. godine Abrahama Linkolna, vodju novoosnovane Republikanske stranke, da u njegovo ime ponudi indijanskom poglavici Sijetlu otkup zemlje njegovih saplemenika. Zauzvrat, obećao je indijanskom narodu miran i bezbedan ivot u rezervatima. Sijetl je bio poglavica manjih i manje poznatih plemena Duvami i Sukvami koji su iveli u ivopisnoj oblasti Padet Saund na zapadnoj obali SAD, nedaleko od dananje granice s Kanadom, u saveznoj dravi Vaington. Godine 1851. tu stu prvi pioniri iz dalekog Ilinoisa, predvođjeni izvesnim Arturom Denijem. Indijanska plemena, na čelu sa poglavicom Sijetlom, dočekala su ih prijateljski. Sijetl je rođjen verovatno oko 1790. godine. Njegov savremenik, senator Benton, sećao ga se kao gordog stasitog čoveka koga su počtovali svi, bez obzira na boju koe. Ljudi su dolazili izdaleka da ga pozdrave i čuju njegovu reč.
Kad je primio ponudu od predsednika SAD, mudri Sijetl je zaključio da za indijanska plemena dolazi teko vreme. Njegov odgovor Abrahamu Linkolnu, odnosno predsedniku Pirsonu glasi:
Kako moe da se proda ili kupi nebo i toplina zemlje? Takvo neto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici sveine vazduha i bistrine vode. Pa, kako ih moemo kupiti? Svaki je delić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami ume, sveti su u mislima i u ivotu mog naroda.
Sokovi u drveću proeti su sećanjima na crvenog čoveka. Kada mrtvi bledoliki odu u etnju međju zvezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala ivot. Nai mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čoveka.
Deo smo zemlje i ona je deo nas! Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuv, veliki orao - braća su nam. Stenoviti vrhovi, sočni panjaci, toplo mustangovo telo i čovek - sve pripada istoj porodici. Kada Veliki poglavica iz Vaingtona alje svoj glas da eli kupiti nau zemlju - previe od nas trai. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mesto na kojem ćemo lepo iveti. On će nam biti otac - mi njemu deca. Razmotrićemo tu ponudu da kupite nau zemlju. Ali , to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda to teče brzacima i rekama nije samo voda već i krv naih predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj deci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događjaje i uspomene iz ivota mog naroda. ubor vode - glas je oca moga oca.
Reke su naa braća - utoljuju nam eđj. Reke nose nae kanue. Hrane nam decu. Prodamo li vam ovu zemlju , morate se setiti i učiti svoju decu da su reke naa, a i vaa braća. Zato rekama morate pruiti dobrotu kakvu njegovih otaca i zemlja to mu decu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima to mogu da se kupe, opljačkaju , prodaju poput stoke ili sjajnog nakita! Njegova će pohlepa unititi zemlju i za sobom ostaviti samu pusto.
Ne znam! Na se način ivota razlikuje od vaeg. Od pogleda na vae gradove, crvenog čoveka zabole oči. To je moda zato to je crveni čovek divlji i ne razume stvari. U gradovima belog čoveka nema mirnog kutka. Nema mesta na kojem bi se čulo otvaranje lića u proleće ili drhtaj krila muice. Moda zato to sam divlji - jednostavno ne shvatam! Buka mi vređja ui! ta vredi ivot ako čovek ne moe čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku aba u bari?
Znamo da nas beli čovek ne razume. Njemu je jedan deo zemlje isto kao i bilo koji drugi. On je stranac to dođje noću i oduzme zemlji sve to mu treba: zemlja mu nije brat već - neprijatelj. Kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj deci i nije ga briga
Indijanac voli zvuk vetra kada se poigrava povrinom močvara. I miris povetarca osveen popodnevnom kiom ili borovinom.
Najvece blago crvenog čoveka je vazduh. Sve ivo deli isti dah - ivotinja, drvo i čovek. Svima je taj dah potreban. Beli čovek kao da ne opaa vazduh koji udie. Poput nekog ko je dugo na samrti, ne oseća smrad. Prodamo li vam zemlju, morate da se setite da nam je vazduh dragocen, da vazduh deli svoj dah sa svim ivotom koji odraava . Vetar to je mome dedi dao prvi dah - prihvatiće i njegov poslednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mesto na kojem će i beli čovek moći da udahne vetar zaslađjen mirisom poljskog cveća.
Razmotrićemo vau ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtevaćemo da ispunite ovaj uslov: beli čovek moraće da se ponaa prema ivotinjama ovog kraja kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumem drugačiji ivot. Video sam po prerijama hiljade bizona koje je beli čovek ubio, pucajući iz jurećeg vatrenog konja. Divlji sam i ne razume kako gvozdeni konj iz kojeg suklja dim moe biti vaniji od ivota bizona, kojeg mi ubijamo samo da bismo preiveli. ta je čovek bez ivotinje? Kada bi ivotinje nestale, čovek bi umro od velike usamljenosti duha. to god da zadesi ivotinje, ubrzo snađje i čoveka. Sve je u svetu povezano.
Moraćete učiti svoju decu da im je pod nogama pepeo naih dedova. Da bi potovali zemlji, reći ćete im da je zemlja bogata ivotom naih predaka. Moraćete da učite svoju decu isto kao to mi učimo nau - da nam je zemlja mati. ta snađje zemlju - snađje i njenu decu. Pljuje li čovek na zemlju - pljuje na sebe samog. Zemlja ne pripada čoveku - čovek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međjusobnoj vezi, kao to je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano. Nije čovek tvorac razvoja ivota , već je samo vlakno u njemu. to učini sa razbojem - čini sa sobom. Čak ni beli čovek, čiji Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće izbeći zajedničku sudbinu. Moda smo ipak braća. Videćemo!
Jedno znam sigurno, a to će i beli čovek jednom morati da shvati: na Bog je isti Bog. Moda mislite da Njega moete posedovati, kao to se spremate da uzmete celu nau zemlju. Ali, nećete! On je Bog ljudi i Njegova je milost jednaka i za crvenog i za belog čoveka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrvnite li je isto je kao kad prezrete njenog Stvoritelja. Belog će čoveka nestati. Moda i pre ostalih plemena. Prljate sami svoj leaj i jedne noći udavićete se u sopstvenom izmetu. U svom nastojanju gorećete u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjanjivom namerom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovekom. Takva sudbina se nama čini bednom.
Ne razumem zato se ubija bizon? Zato se krote divlji konji? Zato je u dubini ume toliko ljudskog smrada? Zato je pogled na zelene bregove pocepan icama to govore? Gde su jeleni?
Nema ih vie. Gde je orao? Odleteo.
Pravom ivljenju je kraj. Počinje borba za opstanak.
SMRT U REZERVATU
Međjutim, u elji da izbegne prolivanje indijanske krvi i da sačuva mir, jer je dobro znao da ponuda istovremeno znači i pretnju, poglavica Sijetl ipak 1855. potpisuje ugovor sa vladom SAD kojim njegovo i okolna plemena prihvataju nove granice lovita, odnosno ivot u rezervatima. Usledila je estoka pobuna nekih plemena, naročito ratobornih Jukoma. Uzalud je Sijetl nastojao da spreči ubijanje Indijanaca i pomiri zaraćene strane. Rat je trajao do 1858. kad su Indijanci koji su preiveli pokolje takođje smeteni u rezervate. Za razliku od Franklina Pirsa, koji je zapamćen kao uporni zagovornik ropstva , njegov politički protivnik Abraham Linkoln, esnaesti predsednik SAD, čuven je po odluci da početkom 1863. godine ukine ropstvo. Tri godine ranije, kad je Linkoln izabran za predsednika SAD, dolazi do pobune robovlasnika s Juga i poznatog rata Sever - Jug. Junjaci, naime, nikako nisu hteli da prihvate Linkolnovu zamisao o oslobođjenju robova.
Godine 1864. pedesetpetogodisnji Linkoln izabran je za predsednika i drugi put. Ali, godinu dana kasnije, ubio ga je u pozoritu jedan glumac, fanatični junjak.
Sledeće godine, u jednom rezervatu, umire i poglavica Sijetl. Imao je 76 godina. U znak potovanja prema ovom izuzetnom čoveku, itelji Sijetla su odlučili da svom gradi daju njegovo ime. Godine 1890. podigli su mu i spomenik.
Sijetl je danas jedan od najivopisnijih gradova Amerike zbog svoje bogate prirode. Kroz njega prolazi reka Duvami i tako čini da Sijetl izraste u poznat industrijski centar. Pretpostavlja se da je poglavica čije ime nosi bio pismen i da je ovo pismo napisano svojeručno. UNEP, Program OUN za zatitu čovekove okoline,poslao je Sijetlovo pismo gotovo svim zemljama sveta povodim 5. juna, Svetskog dana čovekove okoline
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
ISTINA O ZDRAVLJU I SRECI
*Zdravlje nije samo odsustvo bolesti, zdravlje je fizicko, psihicko i socijalno blagostanje coveka.
*Kada bismo hteli biti samo srecni, to bismo lako postigli. Ali mi elimo biti srecniji od drugih, a to je uvek teko, jer smatramo druge srecnijima nego to jesu.
*Bistri ljudi diskutiraju o idejama,
Prosjecni ljudi o onome sto se svakodnevno dogadja,
Neobrazovani ljudi diskutiraju o drugim osobama.
*Kada bismo hteli biti samo srecni, to bismo lako postigli. Ali mi elimo biti srecniji od drugih, a to je uvek teko, jer smatramo druge srecnijima nego to jesu.
*Bistri ljudi diskutiraju o idejama,
Prosjecni ljudi o onome sto se svakodnevno dogadja,
Neobrazovani ljudi diskutiraju o drugim osobama.
-
- Posts: 55
- Joined: Mon Feb 20, 2006 12:42 am
- Location: split
Sreća
Bit sreće nije u tome da radis ono sto volis nego voljeti ono sto MORAS raditi!
-
- Posts: 174
- Joined: Wed Dec 03, 2003 4:27 pm
- Location: Beograd
-
- Posts: 174
- Joined: Wed Dec 03, 2003 4:27 pm
- Location: Beograd
Jednom davno, svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete
nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put,
Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:
"Hajdemo se igrati skrivaca!
Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjecajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala:
"Skrivaca? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero,
a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Pozuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebicnost se nije trebalo niti traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila,
i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste
pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju zita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopce igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzicnjak.
Zasla je medju ruze, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.
Odjednom se zacu bolan krik.
Ruzino trnje izgreblo je Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto da ucini.
Pronasla je Pobjedu, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.
nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula treci put,
Ludost je, uvijek tako luda, predlozila:
"Hajdemo se igrati skrivaca!
Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjecajima."
Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti, zapitala:
"Skrivaca? Kakva je to igra?"
"To je jedna igra", zapocela je objasnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronadjem, taj je Pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje.
Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo.
Ali nisu se svi htjeli igrati.
Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.
Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.
Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero,
a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.
Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe!
Laz se sakrila na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Pozuda i Strast u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.
Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena.
Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.
Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebicnost se nije trebalo niti traziti.
Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.
Od tolikog trazenja Ludost je ozednila,
i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste
pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju zita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laz na kraju duge (laze, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopce igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci.
Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzicnjak.
Zasla je medju ruze, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.
Odjednom se zacu bolan krik.
Ruzino trnje izgreblo je Ljubavi oci.
Ludost nije znala sto da ucini.
Pronasla je Pobjedu, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.
-
- Posts: 174
- Joined: Wed Dec 03, 2003 4:27 pm
- Location: Beograd
Prijic
Evo nesto sto odgovara nasoj Galeriji:
"Bilo je deset ljudi. I bio je jedanaesti koji nije bio čovjek. Ili bar nije bio tu. Bilo je drugih deset ljudi. I bilo je deset puta po deset ljudi. I svagdje je bio sa njima jedan koji nije bio čovjek ili bar nije bio tu. Tih deset koji nisu bili ljudi ili nisu bili tu bili su ko zna gdje u jednoj od takvih desetina. Ili nisu bili nigdje. Ili je bio jedan usamljenik koji je bio svi ti ljudi koji nisu bili u tim desetinama. Ili nije bio ni on. Uglavnom uvijek je bio neko ko nije bio tu. Tako su uvijek svi bili na okupu.
Na svijetu nema tajni.
S. Prijic
"Bilo je deset ljudi. I bio je jedanaesti koji nije bio čovjek. Ili bar nije bio tu. Bilo je drugih deset ljudi. I bilo je deset puta po deset ljudi. I svagdje je bio sa njima jedan koji nije bio čovjek ili bar nije bio tu. Tih deset koji nisu bili ljudi ili nisu bili tu bili su ko zna gdje u jednoj od takvih desetina. Ili nisu bili nigdje. Ili je bio jedan usamljenik koji je bio svi ti ljudi koji nisu bili u tim desetinama. Ili nije bio ni on. Uglavnom uvijek je bio neko ko nije bio tu. Tako su uvijek svi bili na okupu.
Na svijetu nema tajni.
S. Prijic
Prijic
Nadam se da se Stevo nece naljutiti sto neovlasteno stavljam njegove pjesme ovdje. Ovo su pjesme iz jedne njegove zbirke pjesama...
NOCAS SE ZAORILA
Nocas se zaorila
iznad pjesme visina
nocas se rastvorila
progovorila irina
Jutros se pomolila
samoj sebi ljepota
jutros se prolomila
iznad gore pomolila
Jutros se razgorila
iz male iskre tiina
pa sad pjeva i blista
dan u ocima visina
II
Jutros je poletjela
pjesma iz prvog nitavila
pa je utian krvotok pjeva
i odjekuje tiho u ritmu bila
Jutros je progovorila
rijecju pripitomljeni grom
nad bregovima sijeva
talasa trepti snom
Nocas je sijala u pjesmi
tekla niz zaborava rijeku
jutros je dan na svojoj cesmi
po stoti put oslukivao njenu jeku
NOCAS SE ZAORILA
Nocas se zaorila
iznad pjesme visina
nocas se rastvorila
progovorila irina
Jutros se pomolila
samoj sebi ljepota
jutros se prolomila
iznad gore pomolila
Jutros se razgorila
iz male iskre tiina
pa sad pjeva i blista
dan u ocima visina
II
Jutros je poletjela
pjesma iz prvog nitavila
pa je utian krvotok pjeva
i odjekuje tiho u ritmu bila
Jutros je progovorila
rijecju pripitomljeni grom
nad bregovima sijeva
talasa trepti snom
Nocas je sijala u pjesmi
tekla niz zaborava rijeku
jutros je dan na svojoj cesmi
po stoti put oslukivao njenu jeku
Prijic Stevo
I evo jos nesto i vise vas necu gnjaviti sa Stevinim radovima
SAMOTNIK
Povukao se samotnik. Pobjegao od nametljvih. Zar se od njih negdje moze pobjeci. On je mogao. Mada tihih predjela vie nema. Uspio je.
Gdje god bi on otiao oni bi uskoro stigli. Ali, on je naao pravo mjesto za samotnike. Pobjegao je tamo gdje je bila opasnost i gdje niko nije htio, gdje ive organizovano zli i opasni.
Nametljivi su mu toliko dodijavali da je radije odabrao i opasnost po zivot. Tu je bar mogao da ostvari svoj svijet i svoju tiinu.
Ovdje je mogla da ga napadne propast, ali nametljivi ne. Povukao se u dubine opasnih predjela, samoj zvijeri u ralje.
I umjesto da bude pojeden poceo neustrasivo, skoro ludjacki, da je dresira. Kakav apsurd, kakva nesmotrenost, neznanje! Ali ovaj put se nije radilo o tom. Nije da on nije znao da odraslu zvijer niko ne moze dresirati. Znao je. Ali bas zato. Bezobrazno joj se nacerio u lice. Mozda je u tom bilo i neceg samoubistvenog. Mozda je na taj nacin, u stvari, nadvladavao samoubistvenost u koju su ga tjerali nametljivi.
I zvijer se razbjesnila kao nikad. Urlala je, pokazivala zube. kandze. Uzalud. On ju je i dalje vodio na lancu. Kad je vec jednom dopustila da joj lanac stavi, zvijer mu se nije mogla oduprijeti. Tad je i zvijer pocela smijesno da se ponasa. Kao, plijen joj vise nije bio interesantan. Ta kakav je i to plijen koji nije poskropljen sa bar malo straha.
Iduci iza ovog ludjaka (filozofa) pogruzeno na na lancu, gubila je svaku zelju za otporom.
Cinilo se da mu se cak i ruga pomalo, a u sebi misli, kad vec pregladnim ionako cu te pojesti. A samotnik? Da li je on toga svjestan, i zar se ne boji da ce ga u trenutku slabosti uhvatiti strah i zelja za bjekstvom. A zvijer? Pa ona ga samo takvog dok bjezi, pun straha, i zeli za zalogaj.
Stevo Prijic
SAMOTNIK
Povukao se samotnik. Pobjegao od nametljvih. Zar se od njih negdje moze pobjeci. On je mogao. Mada tihih predjela vie nema. Uspio je.
Gdje god bi on otiao oni bi uskoro stigli. Ali, on je naao pravo mjesto za samotnike. Pobjegao je tamo gdje je bila opasnost i gdje niko nije htio, gdje ive organizovano zli i opasni.
Nametljivi su mu toliko dodijavali da je radije odabrao i opasnost po zivot. Tu je bar mogao da ostvari svoj svijet i svoju tiinu.
Ovdje je mogla da ga napadne propast, ali nametljivi ne. Povukao se u dubine opasnih predjela, samoj zvijeri u ralje.
I umjesto da bude pojeden poceo neustrasivo, skoro ludjacki, da je dresira. Kakav apsurd, kakva nesmotrenost, neznanje! Ali ovaj put se nije radilo o tom. Nije da on nije znao da odraslu zvijer niko ne moze dresirati. Znao je. Ali bas zato. Bezobrazno joj se nacerio u lice. Mozda je u tom bilo i neceg samoubistvenog. Mozda je na taj nacin, u stvari, nadvladavao samoubistvenost u koju su ga tjerali nametljivi.
I zvijer se razbjesnila kao nikad. Urlala je, pokazivala zube. kandze. Uzalud. On ju je i dalje vodio na lancu. Kad je vec jednom dopustila da joj lanac stavi, zvijer mu se nije mogla oduprijeti. Tad je i zvijer pocela smijesno da se ponasa. Kao, plijen joj vise nije bio interesantan. Ta kakav je i to plijen koji nije poskropljen sa bar malo straha.
Iduci iza ovog ludjaka (filozofa) pogruzeno na na lancu, gubila je svaku zelju za otporom.
Cinilo se da mu se cak i ruga pomalo, a u sebi misli, kad vec pregladnim ionako cu te pojesti. A samotnik? Da li je on toga svjestan, i zar se ne boji da ce ga u trenutku slabosti uhvatiti strah i zelja za bjekstvom. A zvijer? Pa ona ga samo takvog dok bjezi, pun straha, i zeli za zalogaj.
Stevo Prijic
Evo
Kako sam raspolozen evo jos nesto, ali nije Steve Prijica nego Stevana Peshica...
"Kad sva srca postanu gluva, i sa njima tvoje sopstveno - postoji put u K... .
Kad se svi putovi zatvore, izgubi prijatelje i svi koje voli napuste te - postoji put u K... .
Kad sve prodje, nestane, vetar jave raznese snove, i kad pomisli da nade nema - postoji put u K... .
Kad sunce hladnije postane i zvezde nad tvojim nebom pocnu da gasnu - postoji put u K... .
I kada te ne bude vie, ostat ce tvoje srce, prazno i veliko kao nebo, i u njemu zvezda. Ime te zvezde je K..."
K... nije Knin nego Katmandu, ali svatko ima pravo staviti sto god zeli
"Kad sva srca postanu gluva, i sa njima tvoje sopstveno - postoji put u K... .
Kad se svi putovi zatvore, izgubi prijatelje i svi koje voli napuste te - postoji put u K... .
Kad sve prodje, nestane, vetar jave raznese snove, i kad pomisli da nade nema - postoji put u K... .
Kad sunce hladnije postane i zvezde nad tvojim nebom pocnu da gasnu - postoji put u K... .
I kada te ne bude vie, ostat ce tvoje srce, prazno i veliko kao nebo, i u njemu zvezda. Ime te zvezde je K..."
K... nije Knin nego Katmandu, ali svatko ima pravo staviti sto god zeli