KNINJANKE I KNINJANI
Moderator: Gazda
-
- Posts: 199
- Joined: Thu Mar 20, 2003 4:49 am
KNINJANKE I KNINJANI
Gledajuci topic pod koji bi mogao ubaciti koju recenica o Vojinu Jelicu , ovdje na galeriji nisam pronasao nista pogodno pa cu otvoriti ovaj (nisam se konsultovao sa Pekijem ,pa nisam siguran dali ce isti izbrisati).
-
- Posts: 199
- Joined: Thu Mar 20, 2003 4:49 am
O Vojinu
Smrt Vojina Jelica me ponuka da otvorim post o Kninjankama i Kninjanima da sa par recenica ostane nekakvog traga o nama na Galeriji.
Nemoguce je citav jedan ljudski zivot pa pored toga jos zemljaka staviti u par recenica. Pogotovo Vojislavov knjzevnicki.Ali kao sto napomenuh gore, cinim to da spomene se njegovo ime i rad na Galeriji prije svega jer je rodjeni kninjanin.
Vojin JeliÄ roÄen je 1921. godine u Kninu. Å¡kolovao se u Å ibeniku, a studirao u Beogradu, Pragu i Zagrebu, gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Äukin Äerdan objavio je 1950. godine. Od tada do danas objavio je:
Andeli lijepo pjevaju (1956) monographic (book)
Andeli lijepo pjevaju (1956) monographic (book)
Andeli lijepo pjevaju (1961) monographic (book)
Andeli lijepo pjevaju (1963) monographic (book)
Andeli lijepo pjevaju (1969) monographic (book)
Decije radosti (1977) monographic (book)
Dijete i knjiga (1969) analytic
Djecje radosti (1977) monographic (book)
Dozivotni gresnici (1981) monographic (book)
Domino (1969) monographic (book)
Drazba zavicaja (2000) monographic (book)
Gorki bajami (1977) monographic (book)
Hrabriji nego igracka (1965) monographic (book)
Hrvatska knjizevnost za djecu (1984) monographic (book)
Kapetan gola brka (1977) monographic (book)
Kirvaj (1970) monographic (book)
Kozji dvorac (1986) monographic (book)
Lete slijepi misevi (1960) monographic (book)
Lijet Ikara (1990) monographic (book)
Limeni pijetao (1952) monographic (book)
Ljudi kamenjara (1950) monographic (book)
Mala biblioteka Drustva knjizevnika Hrvatske (19--) serial
Narodna knjiga (1958) monographic (book)
Narodna knjiga (1958) serial
Ne damo vam umrijeti (1961) monographic (book)
Nebo nema obala (1957) monographic (book)
Ni brige te sivi ticu (1952) monographic (book)
Nista nije nista (1973) monographic (book)
Pobozni davo (1975) monographic (book)
Pobozni davo (1977) monographic (book)
Pogledaj svoje ruke (1996) monographic (book)
Posljednji Ocenas (1966) monographic (book)
Price za najmlade (1989) monographic (book)
Prosvjeta (1955) serial
Psicu, a kako je tebi ime (1959) monographic (book)
Sterija i Kvintilijan (1988) monographic (book)
Sunceva livada (1990) monographic (book)
Svjetliji svijet (1990) monographic (book)
Nemoguce je citav jedan ljudski zivot pa pored toga jos zemljaka staviti u par recenica. Pogotovo Vojislavov knjzevnicki.Ali kao sto napomenuh gore, cinim to da spomene se njegovo ime i rad na Galeriji prije svega jer je rodjeni kninjanin.
Vojin JeliÄ roÄen je 1921. godine u Kninu. Å¡kolovao se u Å ibeniku, a studirao u Beogradu, Pragu i Zagrebu, gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Äukin Äerdan objavio je 1950. godine. Od tada do danas objavio je:
Andeli lijepo pjevaju (1956) monographic (book)
Andeli lijepo pjevaju (1956) monographic (book)
Andeli lijepo pjevaju (1961) monographic (book)
Andeli lijepo pjevaju (1963) monographic (book)
Andeli lijepo pjevaju (1969) monographic (book)
Decije radosti (1977) monographic (book)
Dijete i knjiga (1969) analytic
Djecje radosti (1977) monographic (book)
Dozivotni gresnici (1981) monographic (book)
Domino (1969) monographic (book)
Drazba zavicaja (2000) monographic (book)
Gorki bajami (1977) monographic (book)
Hrabriji nego igracka (1965) monographic (book)
Hrvatska knjizevnost za djecu (1984) monographic (book)
Kapetan gola brka (1977) monographic (book)
Kirvaj (1970) monographic (book)
Kozji dvorac (1986) monographic (book)
Lete slijepi misevi (1960) monographic (book)
Lijet Ikara (1990) monographic (book)
Limeni pijetao (1952) monographic (book)
Ljudi kamenjara (1950) monographic (book)
Mala biblioteka Drustva knjizevnika Hrvatske (19--) serial
Narodna knjiga (1958) monographic (book)
Narodna knjiga (1958) serial
Ne damo vam umrijeti (1961) monographic (book)
Nebo nema obala (1957) monographic (book)
Ni brige te sivi ticu (1952) monographic (book)
Nista nije nista (1973) monographic (book)
Pobozni davo (1975) monographic (book)
Pobozni davo (1977) monographic (book)
Pogledaj svoje ruke (1996) monographic (book)
Posljednji Ocenas (1966) monographic (book)
Price za najmlade (1989) monographic (book)
Prosvjeta (1955) serial
Psicu, a kako je tebi ime (1959) monographic (book)
Sterija i Kvintilijan (1988) monographic (book)
Sunceva livada (1990) monographic (book)
Svjetliji svijet (1990) monographic (book)
-
- Posts: 199
- Joined: Thu Mar 20, 2003 4:49 am
Izvinjavam se na nejasnom tekstu na pocetku prethodnog posta ( razlika u pismima). Tekst treba da bude ovakav :
Vojin Jelic rodjen je u 1921 u Kninu.Skolovao se u Sibeniku, studirao u Beogradu Pragu i Zagrebu., gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Djukin Djerdan objavio je 1950 u Zagrebu. Od tada pa do kraja zivota objavio je : (pogledaj prethodni post)
Ako neko ima koju informaciju vise, slobodno postavite.
Hvala
Vojin Jelic rodjen je u 1921 u Kninu.Skolovao se u Sibeniku, studirao u Beogradu Pragu i Zagrebu., gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Djukin Djerdan objavio je 1950 u Zagrebu. Od tada pa do kraja zivota objavio je : (pogledaj prethodni post)
Ako neko ima koju informaciju vise, slobodno postavite.
Hvala
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O VOJINU JELICU !
Evo teksta iz Zagrebackih novina povodom smrti Vojina Jelica
ZAGREB Jucer je na zagrebackom krematoriju na posljednji pocinak ispracen hrvatski prozaik, pjesnik i publicist Vojin Jelic (Knin, 27. XI. 1921 Zagreb, 19. XII. 2004). Jelic pripada istaknutim pripovjedacima poslijeratne hrvatske proze, osobito onoga njezina odjeljka koji se bavio ruralnom, folklornom tematikom i preispitivanjem djelovanja mita, posebno u kulturi Srba u Hrvatskoj, na ljude sa Å¡krta kamenjara kninskoga dijela dalmatinskoga zaleda.
Tradicionalnim, realistickim narativnim tehnikama primjerenima takvoj prozi, Jelic je umio pridodati modernisticke postupke kolaširanja, kadriranja, fragmentiranja. Najcjenjenija su mu djela prvi roman "Andeli lijepo pjevaju" (1953), zbirke novela "Ljudi kamenjara", "Limeni pijetao" i "Gorki bajami". U posljednjoj knjizi, "Pogledaj svoje ruke" (1996), u prozno-dokumentaristickoj formi tretira "srpsko pitanje" nakon uspostave samostalne Hrvatske.
ZAGREB Jucer je na zagrebackom krematoriju na posljednji pocinak ispracen hrvatski prozaik, pjesnik i publicist Vojin Jelic (Knin, 27. XI. 1921 Zagreb, 19. XII. 2004). Jelic pripada istaknutim pripovjedacima poslijeratne hrvatske proze, osobito onoga njezina odjeljka koji se bavio ruralnom, folklornom tematikom i preispitivanjem djelovanja mita, posebno u kulturi Srba u Hrvatskoj, na ljude sa Å¡krta kamenjara kninskoga dijela dalmatinskoga zaleda.
Tradicionalnim, realistickim narativnim tehnikama primjerenima takvoj prozi, Jelic je umio pridodati modernisticke postupke kolaširanja, kadriranja, fragmentiranja. Najcjenjenija su mu djela prvi roman "Andeli lijepo pjevaju" (1953), zbirke novela "Ljudi kamenjara", "Limeni pijetao" i "Gorki bajami". U posljednjoj knjizi, "Pogledaj svoje ruke" (1996), u prozno-dokumentaristickoj formi tretira "srpsko pitanje" nakon uspostave samostalne Hrvatske.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Sun Apr 18, 2021 1:17 pm, edited 1 time in total.
vojin mišljenja
Vojin JeliÄ, pisac
Bura i budale
NajveÄa stvar u povijesti je bio antifaÅ¡izam, a najveÄa sramota i apsurd je da mi dozvoljavamo otvaranje rasprava o tome koliko je on bio pravedan, koliko zloÄinaÄki
Katarina LuketiÄ
U knjizi Pogledaj svoje ruke iz 1996. godine piÅ¡ete da u Kninu oduvijek "caruju budale i bure". Veliki dio te knjige posvetili ste kritici "Äobanskog mentaliteta" krajiÅ¡nika. S druge strane, Äini se da je ta knjiga napisana i kao otpor tome mentalitetu, kao dokaz da su neka graÄanska tradicija i suživot na tome prostoru u povijesti postojali. Je li taj graÄanski model nepovratno izgubljen ovim ratom?
Smatram da su u etiÄkom, a to znaÄi i kulturno-civilizacijskom pogledu naÄinjene neopisive greÅ¡ke i promaÅ¡aji, a možemo govoriti o tome da su se odreÄene stvari i hotimice ruÅ¡ile. Prevladala je ideologija, uska ideologija iskljuÄivosti. Ona je nametnula svoje parametre. Sva ta mjerila u stvari su nerealna, nisu fundirana na prouÄavanjima. Nisam struÄan, ali kod nas, nažalost, objektivnih socioloÅ¡kih istraživanja o tome gotovo i nema. Å to se dogodilo? To nije samo pitanje zadnjih godina, gotovo Äitav ovaj vijek svjedoÄi o intenzivnim seobama, doÅ¡ljacima u gradove. S druge strane, ovdje egzistiraju mala mjesta, a sva ta mjesta imaju neki posebni život, svoju tradiciju i fizionomiju. Za mene je ta bitna gradska fizionomija Knina bila enigma, kako tome priÄi, kako ukazati na to, kako barem malo o tome svjedoÄiti. Tu su postojali odreÄeni životni zakoni i u samom saobraÄanju ljudi znalo se Å¡to je bit toga grada, primjerice vjersko poÅ¡tivanje, graÄansko poÅ¡tivanje, vrednovanja ljudi... Uzmite samo Å¡to je nekada u takvom gradu znaÄio direktor gimnazije, sudac. Sve te vrednote su ugrožene, zapravo ponižene. Možda jedan mali detalj. Pri ulazu u grad s liÄke strane ima jedan mali zaselak koji spada Kninu, tamo je meÄu inima bio jedan ŽunjiÄ, zvali su ga Žele. Bio je mali džeparoÅ¡, kradljivac kokoÅ¡iju. Ali poÅ¡to je viÅ¡e puta osuÄivan, na kraju je zavrÅ¡io u Lepoglavi. Kada se vratio, sam je prihvatio totalnu izolaciju, u krÄmu je odlazio uveÄer, kad nikog nema, na kupanje je iÅ¡ao kad svi odu... Jer on je bio "kažnjavan". Odjednom se pojavio sasvim drugi svjetonazor. Bio sam student kada sam iÅ¡ao vlakom iz Knina u Zagreb, majka me pratila i vidim ljude sa cvijeÄem. Pitam koga Äekaju, kažu taj i taj se vraÄa s robije. On je bio iz poznate partizanske familije. Pronevjerio je druÅ¡tveni novac, a oni ga doÄekuju sa cvijeÄem. Ima jedan izraz u Dalmaciji, koji se zove krijanca, a znaÄi da se neÄega moraÅ¡ Äuvati da se ne bi postidio. E, toga je nestalo. Pojavila su se druga vrednovanja.
Moja generacija zabilježila je najsudbonosnije dogaÄaje, Drugi svjetski rat, faÅ¡izam, antifaÅ¡izam, pa onda tjeranja u zadruge, prisilni otkup hrane, rasap zadruga, pokuÅ¡aj industrijalizacije pri Äemu se gradi i ono Å¡to treba i ono Å¡to ne treba. Odjednom sa sela dolazi veÄi broj ljudi, oni uopÄe ne prihvaÄaju bilo Å¡to od starosjedilaca. U Kninu konkretno nemate ustaÅ¡a i Äetnika ni iz jedne, Äestite familije. MeÄutim, kad je svrÅ¡io rat, nitko od tih graÄana nije bio ni poslanik ni zastupnik; sve su to bili neki ljudi sa sela, s oskudnom naobrazbom. Onda su se pojavili razni teÄajevi, brze upravno-ekonomske Å¡kole i odjednom je masa njih dobila diplome. Potpuno se sve izmijenilo...
Ruralno i urbano
U zadnjih deset godina izrazito je karakteristiÄan taj sindrom ruralnoga koje je progutalo urbano...
TeÅ¡ko je govoriti je li to sada jaÄe ili blaže i koliko je toga naslijeÄeno od prije. Nastao je totalni poremeÄaj u odnosu graÄana i doÅ¡ljaka. Najednom si vidio potpuno drugu sliku tih ljudi; najednom je iskrsnula mržnja, nepovjerenje, podmetanje, denunciranje, niz negativnosti. Stvari su se toliko zakomplicirale da Äovjek prosto ostane osupnut kako je to zlo moglo u tolikoj mjeri - kao na nekoj duginoj skali - eskalirati. Znam da sam u Drugom svjetskom ratu najviÅ¡e strepio da živ ne padnem u ruke Äetnicima, poÅ¡to sam Äuo svjedoÄenja o tome Å¡to su oni radili. Imao sam straÅ¡nu averziju, straÅ¡an otpor prema samoj rijeÄi nož. Zaklati Äovjeka, majko moja! To je ostalo kao jedan sindrom i ja Äu vjerojatno i umrijeti s tim sindromom. MeÄutim, deÅ¡ava se neÅ¡to drugo, u svu tu bijedu koja je tu prisutna uplela se takozvana elita inteligencije. Odjednom, u ovih zadnjih deset godina u Knin je dva ili tri puta dolazio patrijarh, kao da je Knin Jeruzalem. Dolazili su akademici iz Srbije. U manastiru Krki obavljala su se sveÄana krÅ¡tenja intelektualaca koji se nisu mogli u doba mraka krstiti, pa su se sada krstili. Ljude su trovali obeÄanjima. U Kninu je recimo bio proglaÅ¡en univerzitet "Nikola Tesla", a Knin nije imao ni Äestite male biblioteke, da ne govorimo o Å¡kolama, prostoru. Imenovali su rektora, govorili su da Äe pokrenuti radio i televiziju, obeÄavali su brda i doline. Nakon Oluje kad ste proÅ¡li tim krajevima, zgrozili ste se. Jer to su krajevi koji se mogu braniti kamenjem. Vojska je promarÅ¡irala, nitko nije dao otpor, nijedan mostiÄ nije bio sruÅ¡en... Tu se vidi dogovor.
Mislite na dogovor TuÄmana i MiloÅ¡eviÄa?
Da, to su dogovori, jer rijeÄ je o sistemima koji se meÄusubno podr�avaju, koji zavise jedan od drugoga. Dakle, kada se govori o negativnostima �ivota, o promjenama u naÄinu �ivota, treba voditi raÄuna o tome �to je nametnuto tim ljudima, �to je do�lo sa strane. To sa univerzitetom i televizijom; to kako se ponavljalo mi smo uz vas, mi vas Äuvamo... Za vrijeme Drugog rata bilo je nekoliko raznih vojvoda, ali nijedan od njih nije imao visoku �kolu, osim ÄujiÄa koje je zavr�io bogosloviju. Sada odjednom akademici dolaze na Äelo. Manipulacija je ovoga puta bila najizra�enija, neusporedivo prema onome �to je bilo ranije. Jer, Knin je malen, ali je grad, tu je Mediteran. SjeÄam se kada sam s pokojnim Borislavom PekiÄem, koji je bio dobio Vjesnikovu nagradu, i�ao u Lukovdol. Nisam tada znao da je on jedan dio djetinjstva proveo u Kninu. Kada me pitao za Knin, rekao sam mu - nemojte iÄi u Knin, jer Knin va�eg djetinjstva imao je oko hiljadu stanovnika, danas ih ima deset hiljada, ali je danas deset hiljada puta manje grad nego u vrijeme va�eg djetinjstva. To ne znaÄi nekakav �al za pro�lim vremenom, veÄ to da se ne�to sru�ilo u odnosu Äovjeka sa Äovjekom. Sve se poremetilo.
Krajina i mediteransko ozraÄje
Koliko se promijenio polo�aj Srba u Hrvatskoj nakon promjene vlasti 3. sijeÄnja? Pri tome ne mislim samo na promjenu retorike u odnosu na pitanja manjina, veÄ prije svega na stvarne promjene polo�aja Srba, ljude koji se vraÄaju...
Te�ko je davati generalne ocjene, jer su podaci nedostatni. S jedne strane, vraÄao se neki broj ljudi, ali mali. S druge strane, jako se komplicira oko izdavanja dokumenata i time odbija ljude. Äinjenica je da je veliki broj ljudi oti�ao i da ti ljudi, osim onih floskula koje su im servirale srpska kulturna elita, blage veze nemaju sa �ivotom u Srbiji. Oni se ne mogu tamo sroditi. �ivot Krajine stoljeÄima se odvijao u mediteranskom ozraÄju. Kada se ka�e mediteranski, to se odnosi na stanovanje, prehranu, blizinu mora... Ono u Äemu je najveÄa gre�ka i �to bi se trebalo pokrenuti kao fundamentalno jest pitanje graÄanskih prava. Da ja nisam na prvom mjestu Srbin, nego graÄanin Hrvatske, onda stvari postaju drukÄije. Za to takozvano srpsko pitanje to je kapitalno.
Jesmo li se u tom smislu pomakli od nacionalne koncepcije k nekoj graÄanskoj koncepciji?
Jako slabo. Mislim da je tu zakazala i ova lijeva struja, socijaldemokracija, da li iz taktiÄkih, izbornih ili nekih drugih razloga. No, ne osjeÄa se, ne Äuje se, ne mo�e se proÄitati da se stvari kreÄu u tom pravcu. U redu, razumijem da kada doÄu ovi iz Beograda, idu kod tih predstavnika manjina, u kulturna dru�tva, ali to za mene nije put. Trebaju hrvatske stranke to pokrenuti.
Kako ocjenjujete djelovanje tih srpskih stranaka, kulturnih dru�tava u Hrvatskoj, odnosno tko po vama na liniji ÄukiÄ-Pupovac bolje artikulira polo�aj Srba.
Kada bih govorio o tome, bio bih jako kritiÄan. Na prvom mjestu, ne prihvaÄam ni�ta �to miri�e na geto. Bojim se da nekima odgovara ta getoizacija da bi sebe uhljebili, sebe promovirali, da bi bili voÄe. Tu je najveÄa opasnost i ne vidim rje�enja u toj vjeÄnoj frazi - neka Srbi rije�e svoja pitanja. Za mene srpsko pitanje u Hrvatskoj prevashodno je hrvatsko pitanje. Ako ga ne budu rje�avali usporedno, nema sreÄe. Ja te stranke ne uzimam kao neku osnovu koja bi mogla na efikasan, suvremen naÄin promovirati status Srba u Hrvatskoj. I zato sam na neki naÄin bijela vrana.
Mo�ete li prokomentirati i novu, navodno demokratsku vlast u Srbiji.
Sada�nje stanje u Srbiji jako je te�ko analizirati. U prvom redu se javlja politiÄki senzacionalizam koji neke stvari upro�Äava ili neke periferne stavlja na prvo mjesto. Nova garnitura jo� nije ni u zaÄetku da preuzme vlast, tu je niz ljudi koji su vezani za Milo�eviÄa ne kao osobu, nego kao sistem, ljudi koji su se obogatili... pa mi znamo kako to ide. Zato mislim da je oÄekivati neke nagle promjene zapravo kontraproduktivno. Treba se nadati i �eljeti da ta demokracija krene, da krenu neke osnovne stvari.
Svijest o zloÄinima
Kada govorim o promjenama, mislim i na "mentalno stanje". Recimo, veÄina ljudi u Srbiji jo� nije spremna na preispitivanje zloÄina koji su u njihovo ime poÄinjeni u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu. Ne idealiziram situaciju u Hrvatskoj, ali mi se Äini da ovdje danas u �irem dru�tvenom smislu postoji svijest o tome �to je hrvatska vojska radila u AhmiÄima, drugdje u Bosni, Oluji...
I tu se ne smije ni�ta upro�Äavati. Cijelo ovo vrijeme Milo�eviÄeve diktature �ivjeli su tamo i borili se neki ljudi koji su bili pripravni i na velike �rtve. Koliko je samo bilo Äistki, hap�enja, pa i ubojstava. Treba po�tivati te ljude, oni su i ukazivali na zloÄine koji su se radili i u Krajini, Bosni, u Vukovaru. Sada se tamo de�ava i ono �to se u jednoj dimenziji i ovdje de�avalo. Sada se javljaju neki ljudi koji su do juÄer bili glavni ideolozi, a sada su glavni kritiÄari. Ja se izbezumim kada Äujem sada neke izjave Dobrice ÄosiÄa, Matije BeÄkoviÄa, kao da su oni bili neki disidenti.
No, kada priÄamo o zloÄinima, uvijek se nekako zapostavlja pojedinac. Äini mi se da Äe u prvom redu pitanje zloÄina biti tretirano s obzirom na ono �to su sami Srbi pro�ivjeli u odnosu na Milo�eviÄev re�im. Koliko ih je stradalo, koliko ih je izbjeglo, kakve su sve traume ti ljudi do�ivjeli. Mislim da Äe to onda krenuti lanÄano i da Äe se preispitivati i ovi drugi zloÄini koje spominjete. ZloÄin je zloÄin, nema tvoga ili moga zloÄina. Nema kolektivne krivnje.
�to mislite o naÄinu na koji se dana�nja vlast u Hrvatskoj odnosi prema otkrivanju zloÄina poÄinjenih u Krajini za vrijeme Oluje?
To smatram straviÄnom lakrdijom. Postoje podaci i ne mo�emo sada govoriti da toga nije bilo. VeÄina kuÄa je zapaljena poslije, veÄina zloÄina je uÄinjena poslije, naroÄito zloÄin prema starim osobama. To Äe se morati sankcionirati, do sada nisam vidio da se ti procesi odmotavaju. Vidim samo da se mnogo toga zakompliciralo, kao u sluÄaju s GospiÄem. Ne�to se poku�ava, ali ne mo�e se sve braniti pravnom procedurom. Äinjenica je da se mnogo toga zata�kava s takozvanim proceduralnim zakonitostima.
Uloga Pravoslavne crkve
U svojim knjigama Äesto kritizirate i Pravoslavnu crkvu i njezinu sramotnu ulogu u ratnom hu�kanju, podr�avanju mitomanije, o�ivljavanju srednjovjekovne povijesti... Ipak, za mnoge je i danas Pravoslavna crkva ostala nedodirljiva institucija koja Äak i do�ivljava sada neki novi procvat. Ko�tunica je primjerice i�ao na sahranu DuÄiÄevih kostiju u Trebinje...
Pravoslavnu crkvu treba analizirati u kontekstu, treba odvojiti tzv. srednjovjekovlje na koje se ona poziva, pa odvojiti njezinu vezu sa Äetni�tvom u Drugom svjetskom ratu, pa s Milo�eviÄem u ovom ratu. Da ni�ta drugo, na televiziji smo mogli svjedoÄiti njezinu ljubljenju s Karad�iÄem, MladiÄem, metanisanju pred Milo�eviÄem. Mislim da je Pravoslavnoj crkvi dat veÄi znaÄaj nego �to ga ona u stvari ima; ona nikada u narodu nije imala neki velik utjecaj. S druge strane, postala je stra�no konzervativna, da ne ka�em primitivna. Do�ao je do izra�aja kaluÄerski, mona�ki tip sve�tenika i crkve kao hijerarhije. Ne vidim tu snagu koju joj neki pridaju, a to �to se pojedinci pokazuju kao veliki pravoslavci to nije neko mjerilo. Ne vidim i da i�ta kreÄe prema nekim reformama u odnosu prema onome �to se dogaÄalo. Jer, crkva kao takva, pa onda i KatoliÄka crkva, trebala bi po svojemu poslanju koje stalno istiÄe pokrenuti pitanje ka�njavanja i osude zloÄina. Ne vidim da se takvo �to dogaÄa.
Na jednom mjestu u knjizi pi�ete kako su 1935. godine na glavnom kninskom trgu kandidatu Jugoslavenske radikalne stranke ljudi skandirali "voÄa...voÄa...Äavo...Äavo". Godine 1990, u Kninu se Äulo, kako navodite, samo "vo�d... vo�d..."; dakle osude nacionalizma i uopÄe ironiziranja vlasti nije bilo. Da li se taj kult voÄe kao nacionalnog izbavitelja danas promijenio, pri tome mislim i na srpski i na hrvatski narod.
To se u biti nije promijenilo, koliko su se pak promijenile osobe koje to predstavljaju. Ranije su bili ti patrijarhalni odnosi u kojima je neki seoski domaÄin znaÄio nekog predvodnika. Sada su se pojavili neki vo�dovi, vi�e-manje intelektualci, nauÄnici koji su se na�li na visokim pozicijama i u politici. Kada se skandira voÄa slijedi i neki Äavo, a kad se ka�e vo�d, puna su usta. Ne vidim u tome neku istovjetnost s nekada�njim stanjem. Nekada se to svodilo na karneval, a znamo �to je karneval. Ovo je pak bio zloÄin; ovdje je vo�d oznaÄavao su�tinu zloÄina.
Pisanje protiv Zaborava
Vratimo se na knji�evnost. U va�im se knjigama opa�a jaka dokumentaristiÄka crta; Äesto pi�ete o Krajini, djetinjstvu, Drugom svjetskom ratu, Äetnicima, usta�ama, partizanima... Na neki naÄin, kako i sami sugerirate, rijeÄ je o pisanju kao naÄinu da se otrgnemo zaboravu.
Kod svjedoÄanstava uglavnom vrijedi pravilo da to rade povjesniÄari, meÄutim postoji jako puno naÄina da se o neÄemu svjedoÄi, kroz sociolo�ke studije, literaturu... (recimo ono �to je pisao Vladan Desnica). Ovakva literaturna svjedoÄanstva ipak ostaju kao neka dodatna literatura onome koji to bude kompleksnije prouÄavao. Nikada nisam uobra�avao da dajem neke povijesne ocjene, kritike. Ali sam nastojao kroz Äovjeka dati �to je moguÄe vi�e svjedoÄanstava. Mogu biti svjedok, ako ni�ta drugo, iz stava moje porodice. Jer smo svi bili antifa�isti, �to ne znaÄi da smo poslije bili komunjare. Pa, neÄu valjda govoriti da su mi otac i majka bili marksisti, taman posla. To je bilo pitanje patriotizma. NajveÄa stvar u povijesti je bio antifa�izam, a najveÄa sramota i apsurd je da mi dozvoljavamo otvaranje rasprava o tome koliko je on bio pravedan, koliko zloÄinaÄki.
Va� posljednji roman Dra�ba zaviÄaja zavr�ava 1989. godine, a govori o godinama oko Drugog svjetskog rata. Pogledaj svoje ruke govori dijelom o devedesetima. Postoji li razlog za tu, na neki naÄin, obrnutu kronologiju?
Dra�ba zaviÄaja objavljivana je najveÄim dijelom u Äasopisu MoguÄnosti 1989. godine. Mislio sam objaviti u jednoj knjizi Dra�bu zaviÄaja i Pogledaj svoje ruke, ali mi je izdavaÄ sugerirao da ih odvojim. Dra�ba je pisana prije 1989. godine.
Tema je sliÄna onoj o kojoj ste priÄali prije, propadanje grada. Ta propast ne poÄinje devedesetih, nego u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, o Äemu pi�ete i u drugim svojim knjigama.
Naravno. Toga ima jo� od AnÄela /AnÄeli lijepo pjevaju/. Dugo me to progoni. Ja sam znao noÄu �etati po gradu, pa bi zavr�io u gostionici gdje Äu naÄi par starih Kninjana. Onda bi oni rekli "sad mu se mo�emo izjadati jer znamo da nas neÄe cinkati", pa bi preda mnom istresli svoje muke. Tu je bilo stra�nih stvari. Uvijek sam govorio da je hotel Dinara dnevni boravak svima Kninjanima, tamo smo se nalazili. Do�ivio sam poslije rata da su me zvali na raport u Komitet jer sam tamo u dru�tvu rekao da zamjeram Narodnom sudu jer ka�njavaju smrÄu one koje uhvate s oru�jem, a ideologe gotovo da i ne ka�njavaju. Zato su me zvali, pa su mi rekli "da ti nije braÄe, mi bi ti pokazali".
Za�to se Knin u tome romanu zove Kamov?
MladelaÄkom bole�Äu pisca smatram davanje autentiÄnih imena, �to sam i ja Äinio u prvim radovima, davao maltene autentiÄna imena. Poslije sam apsolvirao da to ne smijem raditi.
MihanoviÄ
Ove godine je va�a pedesetogodi�njica objavljivanja od Äukina Äerdana iz 1950. godine. U svim tim knjigama vidljiva je jaka antifa�istiÄka orijentacija. Kako je do�lo do toga da vas u Hrvatskom dr�avnom saboru proglase Äetnikom?
To je uradio Nedeljko MihanoviÄ 1992. godine, a ne znam iz kojih razloga. On je neki kao povjesniÄar, la�ni akademik, la�ni kr�Äanin. Morao je znati da se ja nalazim i u Pet stoljeÄa hrvatske knji�evnosti. No, trebali su mu poeni. Ja sam ga na�alost i slu�ao dok je to govorio. Proglasio me srbofilom, rekao je Äetnik bio, Äetnik ostaje. Nakon toga sam razgovarao s Mikom Tripalom, koji me uputio na advokata Slobodana Budaka. On je tra�io da mu se po�alje zapisnik s te sjednice, pa su mu poslali zapisnik koji je imao tri iste stranice umjesto onih na kojima je zapisano ono �to je MihanoviÄ rekao. No, imam i originalni zapisnik koji su mi dali novinari. Netko ga je oÄito poku�ao izvaditi iz dokumentacije. Naj�alosnije od svega je �to nitko od kolega i ljudi iz institucija nije to kritizirao. Javila se jedina Gordana GrbiÄ u Saboru i neki Kninjani i �ibenÄani koji su me znali te novinar Pero Po�ar. Ja znam na Äemu je MihanoviÄ to gradio, tu tezu o meni kao Äovjeku koji ne trpi ni�ta hrvatsko. Ja sam, naime, 1990. godine poslao pismo Dru�tvu hrvatskih knji�evnika u kojemu molim da me bri�u iz Älanstva, a to je bilo povodom dolaska Vinka NikoliÄa, notornog usta�e, kojega su doÄekali u Dru�tvu maltene kao nekog Odiseja. Barem da je on neki znaÄajni pjesnik, pa se takvo �to i tolerira, gledamo li kroz povijest literature takvih je sluÄajeva bilo.
Na ovogodi�njoj skup�tini Dru�tva hrvatskih knji�evnika pozvani su Älanovi koji su iz bilo kojeg razloga iza�li da se vrate. HoÄete li se vratiti?
Ne. Za�to? Osim toga, smatram da su ta udru�enja recidiv tzv. dru�tvenih organizacija umjesto da su stale�ka dru�tva.
VeÄina pregleda hrvatske knji�evnosti definira vas kao pisca koji je porijeklom Srbin, ali pripada korpusu hrvatske knji�evnosti (tu ste najÄe�Äe u dru�tvu Ive Äipke i Vladana Desnice) te kao pisca koji se bavi ruralnim temama (tu ste najÄe�Äe uz Mirka Bo�iÄa) te kao pisca koji opisuje �ivot Kninske i Cetinske krajine. Kako to obja�njavate?
Odgovor je jednostavan. Zanima li toga koji to pi�e Vojin JeliÄ kao pisac ili Vojin JeliÄ kao Srbin.
Koga smatrate svojim knji�evnim ishodi�tem?
Na mene su najvi�e djelovali, kada sam ih poÄeo upoznavati, ju�noameriÄki pisci, Borges, Marquez. Kad bih govorio o domaÄima, mene je uputio u �ivot Simo Matavulj. Njegove Bilje�ke su fenomenalne, one pokazuju bit toga na�eg kraja, on je bio presudan za naÄin na koji gledam. UopÄe se nisam osvrtao na te ruralne ili neruralne teme, jer se time vraÄamo na ono s poÄetka - tko smatra Knin gradom, tko smatra da postoji neka povijest toga grada. Iz ovoga ispada da je Knin bio glavno selo toga kraja, a ne grad koji je, na svoj naÄin, davao peÄat tome kraju.
U upravo objavljenom Leksikonu hrvatskih pisaca stoji da ste vi pisac "koji se i nakon devedesete i uspostave neovisne Hrvatske bavi srpskim pitanjem"?
Ma kojim srpskim pitanjem!
Äini mi se da je ta dokumentarnost u va�im knjigama, smje�tanje autobiografskog u kulturolo�ki kontekst, blisko naÄinu na koji su neki bosanski pisci pisali o svojoj kulturi zadnjih godina, kao LovrenoviÄ, Karahasan?
Rado prihvaÄam takav kompliment.
Vojin JeliÄ roÄen je 1921. godine u Kninu. �kolovao se u �ibeniku, a studirao u Beogradu, Pragu i Zagrebu, gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Äukin Äerdan objavio je 1950. godine. Od tada do danas objavio je romane AnÄeli lijepo pjevaju (1953), Nebo nema obala (1956), Trka slijepih konja (1959), TrÄi mali �ivot (1963), Domino (1969), Kirvaj (1970), Pobo�ni Äavo (1975) i Do�ivotni gre�nici (1981); zatim zbirke novela Ljudi kamenjara (1950), Limeni pijetao (1952), Lete slijepi mi�evi (1960) i Gorki bajami (1977); knjigu publicistiÄkih zapisa Ni brige te sivi tiÄu (1952) i svjedoÄanstava Ne damo vam umrijeti (1961).
Godine 1996. iza�la mu je knjiga dokumentaristiÄko-fikcionalne proze Pogledaj svoje ruke (u biblioteci Feral Tribune), a nedavno je objavljen i njegov novi roman Dra�ba zaviÄaja (u izdanju Durieuxa).
Bura i budale
NajveÄa stvar u povijesti je bio antifaÅ¡izam, a najveÄa sramota i apsurd je da mi dozvoljavamo otvaranje rasprava o tome koliko je on bio pravedan, koliko zloÄinaÄki
Katarina LuketiÄ
U knjizi Pogledaj svoje ruke iz 1996. godine piÅ¡ete da u Kninu oduvijek "caruju budale i bure". Veliki dio te knjige posvetili ste kritici "Äobanskog mentaliteta" krajiÅ¡nika. S druge strane, Äini se da je ta knjiga napisana i kao otpor tome mentalitetu, kao dokaz da su neka graÄanska tradicija i suživot na tome prostoru u povijesti postojali. Je li taj graÄanski model nepovratno izgubljen ovim ratom?
Smatram da su u etiÄkom, a to znaÄi i kulturno-civilizacijskom pogledu naÄinjene neopisive greÅ¡ke i promaÅ¡aji, a možemo govoriti o tome da su se odreÄene stvari i hotimice ruÅ¡ile. Prevladala je ideologija, uska ideologija iskljuÄivosti. Ona je nametnula svoje parametre. Sva ta mjerila u stvari su nerealna, nisu fundirana na prouÄavanjima. Nisam struÄan, ali kod nas, nažalost, objektivnih socioloÅ¡kih istraživanja o tome gotovo i nema. Å to se dogodilo? To nije samo pitanje zadnjih godina, gotovo Äitav ovaj vijek svjedoÄi o intenzivnim seobama, doÅ¡ljacima u gradove. S druge strane, ovdje egzistiraju mala mjesta, a sva ta mjesta imaju neki posebni život, svoju tradiciju i fizionomiju. Za mene je ta bitna gradska fizionomija Knina bila enigma, kako tome priÄi, kako ukazati na to, kako barem malo o tome svjedoÄiti. Tu su postojali odreÄeni životni zakoni i u samom saobraÄanju ljudi znalo se Å¡to je bit toga grada, primjerice vjersko poÅ¡tivanje, graÄansko poÅ¡tivanje, vrednovanja ljudi... Uzmite samo Å¡to je nekada u takvom gradu znaÄio direktor gimnazije, sudac. Sve te vrednote su ugrožene, zapravo ponižene. Možda jedan mali detalj. Pri ulazu u grad s liÄke strane ima jedan mali zaselak koji spada Kninu, tamo je meÄu inima bio jedan ŽunjiÄ, zvali su ga Žele. Bio je mali džeparoÅ¡, kradljivac kokoÅ¡iju. Ali poÅ¡to je viÅ¡e puta osuÄivan, na kraju je zavrÅ¡io u Lepoglavi. Kada se vratio, sam je prihvatio totalnu izolaciju, u krÄmu je odlazio uveÄer, kad nikog nema, na kupanje je iÅ¡ao kad svi odu... Jer on je bio "kažnjavan". Odjednom se pojavio sasvim drugi svjetonazor. Bio sam student kada sam iÅ¡ao vlakom iz Knina u Zagreb, majka me pratila i vidim ljude sa cvijeÄem. Pitam koga Äekaju, kažu taj i taj se vraÄa s robije. On je bio iz poznate partizanske familije. Pronevjerio je druÅ¡tveni novac, a oni ga doÄekuju sa cvijeÄem. Ima jedan izraz u Dalmaciji, koji se zove krijanca, a znaÄi da se neÄega moraÅ¡ Äuvati da se ne bi postidio. E, toga je nestalo. Pojavila su se druga vrednovanja.
Moja generacija zabilježila je najsudbonosnije dogaÄaje, Drugi svjetski rat, faÅ¡izam, antifaÅ¡izam, pa onda tjeranja u zadruge, prisilni otkup hrane, rasap zadruga, pokuÅ¡aj industrijalizacije pri Äemu se gradi i ono Å¡to treba i ono Å¡to ne treba. Odjednom sa sela dolazi veÄi broj ljudi, oni uopÄe ne prihvaÄaju bilo Å¡to od starosjedilaca. U Kninu konkretno nemate ustaÅ¡a i Äetnika ni iz jedne, Äestite familije. MeÄutim, kad je svrÅ¡io rat, nitko od tih graÄana nije bio ni poslanik ni zastupnik; sve su to bili neki ljudi sa sela, s oskudnom naobrazbom. Onda su se pojavili razni teÄajevi, brze upravno-ekonomske Å¡kole i odjednom je masa njih dobila diplome. Potpuno se sve izmijenilo...
Ruralno i urbano
U zadnjih deset godina izrazito je karakteristiÄan taj sindrom ruralnoga koje je progutalo urbano...
TeÅ¡ko je govoriti je li to sada jaÄe ili blaže i koliko je toga naslijeÄeno od prije. Nastao je totalni poremeÄaj u odnosu graÄana i doÅ¡ljaka. Najednom si vidio potpuno drugu sliku tih ljudi; najednom je iskrsnula mržnja, nepovjerenje, podmetanje, denunciranje, niz negativnosti. Stvari su se toliko zakomplicirale da Äovjek prosto ostane osupnut kako je to zlo moglo u tolikoj mjeri - kao na nekoj duginoj skali - eskalirati. Znam da sam u Drugom svjetskom ratu najviÅ¡e strepio da živ ne padnem u ruke Äetnicima, poÅ¡to sam Äuo svjedoÄenja o tome Å¡to su oni radili. Imao sam straÅ¡nu averziju, straÅ¡an otpor prema samoj rijeÄi nož. Zaklati Äovjeka, majko moja! To je ostalo kao jedan sindrom i ja Äu vjerojatno i umrijeti s tim sindromom. MeÄutim, deÅ¡ava se neÅ¡to drugo, u svu tu bijedu koja je tu prisutna uplela se takozvana elita inteligencije. Odjednom, u ovih zadnjih deset godina u Knin je dva ili tri puta dolazio patrijarh, kao da je Knin Jeruzalem. Dolazili su akademici iz Srbije. U manastiru Krki obavljala su se sveÄana krÅ¡tenja intelektualaca koji se nisu mogli u doba mraka krstiti, pa su se sada krstili. Ljude su trovali obeÄanjima. U Kninu je recimo bio proglaÅ¡en univerzitet "Nikola Tesla", a Knin nije imao ni Äestite male biblioteke, da ne govorimo o Å¡kolama, prostoru. Imenovali su rektora, govorili su da Äe pokrenuti radio i televiziju, obeÄavali su brda i doline. Nakon Oluje kad ste proÅ¡li tim krajevima, zgrozili ste se. Jer to su krajevi koji se mogu braniti kamenjem. Vojska je promarÅ¡irala, nitko nije dao otpor, nijedan mostiÄ nije bio sruÅ¡en... Tu se vidi dogovor.
Mislite na dogovor TuÄmana i MiloÅ¡eviÄa?
Da, to su dogovori, jer rijeÄ je o sistemima koji se meÄusubno podr�avaju, koji zavise jedan od drugoga. Dakle, kada se govori o negativnostima �ivota, o promjenama u naÄinu �ivota, treba voditi raÄuna o tome �to je nametnuto tim ljudima, �to je do�lo sa strane. To sa univerzitetom i televizijom; to kako se ponavljalo mi smo uz vas, mi vas Äuvamo... Za vrijeme Drugog rata bilo je nekoliko raznih vojvoda, ali nijedan od njih nije imao visoku �kolu, osim ÄujiÄa koje je zavr�io bogosloviju. Sada odjednom akademici dolaze na Äelo. Manipulacija je ovoga puta bila najizra�enija, neusporedivo prema onome �to je bilo ranije. Jer, Knin je malen, ali je grad, tu je Mediteran. SjeÄam se kada sam s pokojnim Borislavom PekiÄem, koji je bio dobio Vjesnikovu nagradu, i�ao u Lukovdol. Nisam tada znao da je on jedan dio djetinjstva proveo u Kninu. Kada me pitao za Knin, rekao sam mu - nemojte iÄi u Knin, jer Knin va�eg djetinjstva imao je oko hiljadu stanovnika, danas ih ima deset hiljada, ali je danas deset hiljada puta manje grad nego u vrijeme va�eg djetinjstva. To ne znaÄi nekakav �al za pro�lim vremenom, veÄ to da se ne�to sru�ilo u odnosu Äovjeka sa Äovjekom. Sve se poremetilo.
Krajina i mediteransko ozraÄje
Koliko se promijenio polo�aj Srba u Hrvatskoj nakon promjene vlasti 3. sijeÄnja? Pri tome ne mislim samo na promjenu retorike u odnosu na pitanja manjina, veÄ prije svega na stvarne promjene polo�aja Srba, ljude koji se vraÄaju...
Te�ko je davati generalne ocjene, jer su podaci nedostatni. S jedne strane, vraÄao se neki broj ljudi, ali mali. S druge strane, jako se komplicira oko izdavanja dokumenata i time odbija ljude. Äinjenica je da je veliki broj ljudi oti�ao i da ti ljudi, osim onih floskula koje su im servirale srpska kulturna elita, blage veze nemaju sa �ivotom u Srbiji. Oni se ne mogu tamo sroditi. �ivot Krajine stoljeÄima se odvijao u mediteranskom ozraÄju. Kada se ka�e mediteranski, to se odnosi na stanovanje, prehranu, blizinu mora... Ono u Äemu je najveÄa gre�ka i �to bi se trebalo pokrenuti kao fundamentalno jest pitanje graÄanskih prava. Da ja nisam na prvom mjestu Srbin, nego graÄanin Hrvatske, onda stvari postaju drukÄije. Za to takozvano srpsko pitanje to je kapitalno.
Jesmo li se u tom smislu pomakli od nacionalne koncepcije k nekoj graÄanskoj koncepciji?
Jako slabo. Mislim da je tu zakazala i ova lijeva struja, socijaldemokracija, da li iz taktiÄkih, izbornih ili nekih drugih razloga. No, ne osjeÄa se, ne Äuje se, ne mo�e se proÄitati da se stvari kreÄu u tom pravcu. U redu, razumijem da kada doÄu ovi iz Beograda, idu kod tih predstavnika manjina, u kulturna dru�tva, ali to za mene nije put. Trebaju hrvatske stranke to pokrenuti.
Kako ocjenjujete djelovanje tih srpskih stranaka, kulturnih dru�tava u Hrvatskoj, odnosno tko po vama na liniji ÄukiÄ-Pupovac bolje artikulira polo�aj Srba.
Kada bih govorio o tome, bio bih jako kritiÄan. Na prvom mjestu, ne prihvaÄam ni�ta �to miri�e na geto. Bojim se da nekima odgovara ta getoizacija da bi sebe uhljebili, sebe promovirali, da bi bili voÄe. Tu je najveÄa opasnost i ne vidim rje�enja u toj vjeÄnoj frazi - neka Srbi rije�e svoja pitanja. Za mene srpsko pitanje u Hrvatskoj prevashodno je hrvatsko pitanje. Ako ga ne budu rje�avali usporedno, nema sreÄe. Ja te stranke ne uzimam kao neku osnovu koja bi mogla na efikasan, suvremen naÄin promovirati status Srba u Hrvatskoj. I zato sam na neki naÄin bijela vrana.
Mo�ete li prokomentirati i novu, navodno demokratsku vlast u Srbiji.
Sada�nje stanje u Srbiji jako je te�ko analizirati. U prvom redu se javlja politiÄki senzacionalizam koji neke stvari upro�Äava ili neke periferne stavlja na prvo mjesto. Nova garnitura jo� nije ni u zaÄetku da preuzme vlast, tu je niz ljudi koji su vezani za Milo�eviÄa ne kao osobu, nego kao sistem, ljudi koji su se obogatili... pa mi znamo kako to ide. Zato mislim da je oÄekivati neke nagle promjene zapravo kontraproduktivno. Treba se nadati i �eljeti da ta demokracija krene, da krenu neke osnovne stvari.
Svijest o zloÄinima
Kada govorim o promjenama, mislim i na "mentalno stanje". Recimo, veÄina ljudi u Srbiji jo� nije spremna na preispitivanje zloÄina koji su u njihovo ime poÄinjeni u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu. Ne idealiziram situaciju u Hrvatskoj, ali mi se Äini da ovdje danas u �irem dru�tvenom smislu postoji svijest o tome �to je hrvatska vojska radila u AhmiÄima, drugdje u Bosni, Oluji...
I tu se ne smije ni�ta upro�Äavati. Cijelo ovo vrijeme Milo�eviÄeve diktature �ivjeli su tamo i borili se neki ljudi koji su bili pripravni i na velike �rtve. Koliko je samo bilo Äistki, hap�enja, pa i ubojstava. Treba po�tivati te ljude, oni su i ukazivali na zloÄine koji su se radili i u Krajini, Bosni, u Vukovaru. Sada se tamo de�ava i ono �to se u jednoj dimenziji i ovdje de�avalo. Sada se javljaju neki ljudi koji su do juÄer bili glavni ideolozi, a sada su glavni kritiÄari. Ja se izbezumim kada Äujem sada neke izjave Dobrice ÄosiÄa, Matije BeÄkoviÄa, kao da su oni bili neki disidenti.
No, kada priÄamo o zloÄinima, uvijek se nekako zapostavlja pojedinac. Äini mi se da Äe u prvom redu pitanje zloÄina biti tretirano s obzirom na ono �to su sami Srbi pro�ivjeli u odnosu na Milo�eviÄev re�im. Koliko ih je stradalo, koliko ih je izbjeglo, kakve su sve traume ti ljudi do�ivjeli. Mislim da Äe to onda krenuti lanÄano i da Äe se preispitivati i ovi drugi zloÄini koje spominjete. ZloÄin je zloÄin, nema tvoga ili moga zloÄina. Nema kolektivne krivnje.
�to mislite o naÄinu na koji se dana�nja vlast u Hrvatskoj odnosi prema otkrivanju zloÄina poÄinjenih u Krajini za vrijeme Oluje?
To smatram straviÄnom lakrdijom. Postoje podaci i ne mo�emo sada govoriti da toga nije bilo. VeÄina kuÄa je zapaljena poslije, veÄina zloÄina je uÄinjena poslije, naroÄito zloÄin prema starim osobama. To Äe se morati sankcionirati, do sada nisam vidio da se ti procesi odmotavaju. Vidim samo da se mnogo toga zakompliciralo, kao u sluÄaju s GospiÄem. Ne�to se poku�ava, ali ne mo�e se sve braniti pravnom procedurom. Äinjenica je da se mnogo toga zata�kava s takozvanim proceduralnim zakonitostima.
Uloga Pravoslavne crkve
U svojim knjigama Äesto kritizirate i Pravoslavnu crkvu i njezinu sramotnu ulogu u ratnom hu�kanju, podr�avanju mitomanije, o�ivljavanju srednjovjekovne povijesti... Ipak, za mnoge je i danas Pravoslavna crkva ostala nedodirljiva institucija koja Äak i do�ivljava sada neki novi procvat. Ko�tunica je primjerice i�ao na sahranu DuÄiÄevih kostiju u Trebinje...
Pravoslavnu crkvu treba analizirati u kontekstu, treba odvojiti tzv. srednjovjekovlje na koje se ona poziva, pa odvojiti njezinu vezu sa Äetni�tvom u Drugom svjetskom ratu, pa s Milo�eviÄem u ovom ratu. Da ni�ta drugo, na televiziji smo mogli svjedoÄiti njezinu ljubljenju s Karad�iÄem, MladiÄem, metanisanju pred Milo�eviÄem. Mislim da je Pravoslavnoj crkvi dat veÄi znaÄaj nego �to ga ona u stvari ima; ona nikada u narodu nije imala neki velik utjecaj. S druge strane, postala je stra�no konzervativna, da ne ka�em primitivna. Do�ao je do izra�aja kaluÄerski, mona�ki tip sve�tenika i crkve kao hijerarhije. Ne vidim tu snagu koju joj neki pridaju, a to �to se pojedinci pokazuju kao veliki pravoslavci to nije neko mjerilo. Ne vidim i da i�ta kreÄe prema nekim reformama u odnosu prema onome �to se dogaÄalo. Jer, crkva kao takva, pa onda i KatoliÄka crkva, trebala bi po svojemu poslanju koje stalno istiÄe pokrenuti pitanje ka�njavanja i osude zloÄina. Ne vidim da se takvo �to dogaÄa.
Na jednom mjestu u knjizi pi�ete kako su 1935. godine na glavnom kninskom trgu kandidatu Jugoslavenske radikalne stranke ljudi skandirali "voÄa...voÄa...Äavo...Äavo". Godine 1990, u Kninu se Äulo, kako navodite, samo "vo�d... vo�d..."; dakle osude nacionalizma i uopÄe ironiziranja vlasti nije bilo. Da li se taj kult voÄe kao nacionalnog izbavitelja danas promijenio, pri tome mislim i na srpski i na hrvatski narod.
To se u biti nije promijenilo, koliko su se pak promijenile osobe koje to predstavljaju. Ranije su bili ti patrijarhalni odnosi u kojima je neki seoski domaÄin znaÄio nekog predvodnika. Sada su se pojavili neki vo�dovi, vi�e-manje intelektualci, nauÄnici koji su se na�li na visokim pozicijama i u politici. Kada se skandira voÄa slijedi i neki Äavo, a kad se ka�e vo�d, puna su usta. Ne vidim u tome neku istovjetnost s nekada�njim stanjem. Nekada se to svodilo na karneval, a znamo �to je karneval. Ovo je pak bio zloÄin; ovdje je vo�d oznaÄavao su�tinu zloÄina.
Pisanje protiv Zaborava
Vratimo se na knji�evnost. U va�im se knjigama opa�a jaka dokumentaristiÄka crta; Äesto pi�ete o Krajini, djetinjstvu, Drugom svjetskom ratu, Äetnicima, usta�ama, partizanima... Na neki naÄin, kako i sami sugerirate, rijeÄ je o pisanju kao naÄinu da se otrgnemo zaboravu.
Kod svjedoÄanstava uglavnom vrijedi pravilo da to rade povjesniÄari, meÄutim postoji jako puno naÄina da se o neÄemu svjedoÄi, kroz sociolo�ke studije, literaturu... (recimo ono �to je pisao Vladan Desnica). Ovakva literaturna svjedoÄanstva ipak ostaju kao neka dodatna literatura onome koji to bude kompleksnije prouÄavao. Nikada nisam uobra�avao da dajem neke povijesne ocjene, kritike. Ali sam nastojao kroz Äovjeka dati �to je moguÄe vi�e svjedoÄanstava. Mogu biti svjedok, ako ni�ta drugo, iz stava moje porodice. Jer smo svi bili antifa�isti, �to ne znaÄi da smo poslije bili komunjare. Pa, neÄu valjda govoriti da su mi otac i majka bili marksisti, taman posla. To je bilo pitanje patriotizma. NajveÄa stvar u povijesti je bio antifa�izam, a najveÄa sramota i apsurd je da mi dozvoljavamo otvaranje rasprava o tome koliko je on bio pravedan, koliko zloÄinaÄki.
Va� posljednji roman Dra�ba zaviÄaja zavr�ava 1989. godine, a govori o godinama oko Drugog svjetskog rata. Pogledaj svoje ruke govori dijelom o devedesetima. Postoji li razlog za tu, na neki naÄin, obrnutu kronologiju?
Dra�ba zaviÄaja objavljivana je najveÄim dijelom u Äasopisu MoguÄnosti 1989. godine. Mislio sam objaviti u jednoj knjizi Dra�bu zaviÄaja i Pogledaj svoje ruke, ali mi je izdavaÄ sugerirao da ih odvojim. Dra�ba je pisana prije 1989. godine.
Tema je sliÄna onoj o kojoj ste priÄali prije, propadanje grada. Ta propast ne poÄinje devedesetih, nego u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, o Äemu pi�ete i u drugim svojim knjigama.
Naravno. Toga ima jo� od AnÄela /AnÄeli lijepo pjevaju/. Dugo me to progoni. Ja sam znao noÄu �etati po gradu, pa bi zavr�io u gostionici gdje Äu naÄi par starih Kninjana. Onda bi oni rekli "sad mu se mo�emo izjadati jer znamo da nas neÄe cinkati", pa bi preda mnom istresli svoje muke. Tu je bilo stra�nih stvari. Uvijek sam govorio da je hotel Dinara dnevni boravak svima Kninjanima, tamo smo se nalazili. Do�ivio sam poslije rata da su me zvali na raport u Komitet jer sam tamo u dru�tvu rekao da zamjeram Narodnom sudu jer ka�njavaju smrÄu one koje uhvate s oru�jem, a ideologe gotovo da i ne ka�njavaju. Zato su me zvali, pa su mi rekli "da ti nije braÄe, mi bi ti pokazali".
Za�to se Knin u tome romanu zove Kamov?
MladelaÄkom bole�Äu pisca smatram davanje autentiÄnih imena, �to sam i ja Äinio u prvim radovima, davao maltene autentiÄna imena. Poslije sam apsolvirao da to ne smijem raditi.
MihanoviÄ
Ove godine je va�a pedesetogodi�njica objavljivanja od Äukina Äerdana iz 1950. godine. U svim tim knjigama vidljiva je jaka antifa�istiÄka orijentacija. Kako je do�lo do toga da vas u Hrvatskom dr�avnom saboru proglase Äetnikom?
To je uradio Nedeljko MihanoviÄ 1992. godine, a ne znam iz kojih razloga. On je neki kao povjesniÄar, la�ni akademik, la�ni kr�Äanin. Morao je znati da se ja nalazim i u Pet stoljeÄa hrvatske knji�evnosti. No, trebali su mu poeni. Ja sam ga na�alost i slu�ao dok je to govorio. Proglasio me srbofilom, rekao je Äetnik bio, Äetnik ostaje. Nakon toga sam razgovarao s Mikom Tripalom, koji me uputio na advokata Slobodana Budaka. On je tra�io da mu se po�alje zapisnik s te sjednice, pa su mu poslali zapisnik koji je imao tri iste stranice umjesto onih na kojima je zapisano ono �to je MihanoviÄ rekao. No, imam i originalni zapisnik koji su mi dali novinari. Netko ga je oÄito poku�ao izvaditi iz dokumentacije. Naj�alosnije od svega je �to nitko od kolega i ljudi iz institucija nije to kritizirao. Javila se jedina Gordana GrbiÄ u Saboru i neki Kninjani i �ibenÄani koji su me znali te novinar Pero Po�ar. Ja znam na Äemu je MihanoviÄ to gradio, tu tezu o meni kao Äovjeku koji ne trpi ni�ta hrvatsko. Ja sam, naime, 1990. godine poslao pismo Dru�tvu hrvatskih knji�evnika u kojemu molim da me bri�u iz Älanstva, a to je bilo povodom dolaska Vinka NikoliÄa, notornog usta�e, kojega su doÄekali u Dru�tvu maltene kao nekog Odiseja. Barem da je on neki znaÄajni pjesnik, pa se takvo �to i tolerira, gledamo li kroz povijest literature takvih je sluÄajeva bilo.
Na ovogodi�njoj skup�tini Dru�tva hrvatskih knji�evnika pozvani su Älanovi koji su iz bilo kojeg razloga iza�li da se vrate. HoÄete li se vratiti?
Ne. Za�to? Osim toga, smatram da su ta udru�enja recidiv tzv. dru�tvenih organizacija umjesto da su stale�ka dru�tva.
VeÄina pregleda hrvatske knji�evnosti definira vas kao pisca koji je porijeklom Srbin, ali pripada korpusu hrvatske knji�evnosti (tu ste najÄe�Äe u dru�tvu Ive Äipke i Vladana Desnice) te kao pisca koji se bavi ruralnim temama (tu ste najÄe�Äe uz Mirka Bo�iÄa) te kao pisca koji opisuje �ivot Kninske i Cetinske krajine. Kako to obja�njavate?
Odgovor je jednostavan. Zanima li toga koji to pi�e Vojin JeliÄ kao pisac ili Vojin JeliÄ kao Srbin.
Koga smatrate svojim knji�evnim ishodi�tem?
Na mene su najvi�e djelovali, kada sam ih poÄeo upoznavati, ju�noameriÄki pisci, Borges, Marquez. Kad bih govorio o domaÄima, mene je uputio u �ivot Simo Matavulj. Njegove Bilje�ke su fenomenalne, one pokazuju bit toga na�eg kraja, on je bio presudan za naÄin na koji gledam. UopÄe se nisam osvrtao na te ruralne ili neruralne teme, jer se time vraÄamo na ono s poÄetka - tko smatra Knin gradom, tko smatra da postoji neka povijest toga grada. Iz ovoga ispada da je Knin bio glavno selo toga kraja, a ne grad koji je, na svoj naÄin, davao peÄat tome kraju.
U upravo objavljenom Leksikonu hrvatskih pisaca stoji da ste vi pisac "koji se i nakon devedesete i uspostave neovisne Hrvatske bavi srpskim pitanjem"?
Ma kojim srpskim pitanjem!
Äini mi se da je ta dokumentarnost u va�im knjigama, smje�tanje autobiografskog u kulturolo�ki kontekst, blisko naÄinu na koji su neki bosanski pisci pisali o svojoj kulturi zadnjih godina, kao LovrenoviÄ, Karahasan?
Rado prihvaÄam takav kompliment.
Vojin JeliÄ roÄen je 1921. godine u Kninu. �kolovao se u �ibeniku, a studirao u Beogradu, Pragu i Zagrebu, gdje je diplomirao agronomiju. Prvu knjigu, zbirku novela Äukin Äerdan objavio je 1950. godine. Od tada do danas objavio je romane AnÄeli lijepo pjevaju (1953), Nebo nema obala (1956), Trka slijepih konja (1959), TrÄi mali �ivot (1963), Domino (1969), Kirvaj (1970), Pobo�ni Äavo (1975) i Do�ivotni gre�nici (1981); zatim zbirke novela Ljudi kamenjara (1950), Limeni pijetao (1952), Lete slijepi mi�evi (1960) i Gorki bajami (1977); knjigu publicistiÄkih zapisa Ni brige te sivi tiÄu (1952) i svjedoÄanstava Ne damo vam umrijeti (1961).
Godine 1996. iza�la mu je knjiga dokumentaristiÄko-fikcionalne proze Pogledaj svoje ruke (u biblioteci Feral Tribune), a nedavno je objavljen i njegov novi roman Dra�ba zaviÄaja (u izdanju Durieuxa).
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
INTERVIEW
Ovaj tekst sam pronasao prije i imam ga sacuvanog , mislio sam se da li da ga postavim ili ne . Sad kad ga je postavio " ludi konj " , neka bude .
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
ACO DEVETKA
Emira Karabeg
DEVETKA
Prva kafana Ace Devetke, jednog od najÄuvenijih beogradskih ugostitelja, nalazila se na DorÄolu, na samom ulazu u Skadarliju. Sada je tu restoran "Dva bela goluba". Njezini prvi, i najÄeÄÄi gosti, bili su vozaÄi tramvaja broj devet, Äija je poÄetna stanica bila tu, u blizini. Dolazili su redovno, rano ujutro, na doruÄak, piÄe i kafu. Kafana je po njima dobila ime "Devetka".Arsenije RomaniÄ, bio je rodom iz Bukovice, iz sela nadomak Knina. Mati mu je bila nadaleko Äuvena travarica, vidarka, a smatrali su je i vidovitom. VjeÅ¡to je spravljala Äudotvorne lijekove i meleme od ljekovitih trava kojima je uspjeÅ¡no lijeÄila bolesnike u svome rodnom kraju. Svoje usluge nikad nije naplaÄivala. Umjesto zahvalnosti, kako to Äesto biva, pakosni ljudi su je proglasili vjeÅ¡ticom koje se valja kloniti. UvrijeÄena, ogorÄena zbog ljudske zlobe, poÄela je da se sveti na svoj naÄin. Imala je, kažu, Äudotvornu moÄ da svojim prodornim pogledom, zaustavi i najbrže konje u kasu, da izazove požar, poplavu, bilo kakvu vremensku nepogodu, udes... Nije viÅ¡e imala ni volje, niti želje da ljudima Äini dobra djela. Umrla je u najboljim godinama. Aci je tada bilo samo tri godine. Potucao se od nemila do nedraga. Sve radosti djetinjstva bile su mu uskraÄene. Naslijedio je neÅ¡to od majÄine vidovitosti, a njegova jedina kÄi Nada, koju je dobio u poodmaklim godinama, bila je takoÄe, vidovita.Živio je godinama u sreÄnom, skladnom braku, sa neÅ¡to starijom ženom. Zaljubio se, iznenada, u Å teficu, lijepu mladu MaÄaricu, iz bogate porodice u Vojvodini, koja je uÄinila sve da mu rasturi brak i postane druga žena. Kao da ga je opÄinila. Aca je Äitavog života ispaÅ¡tao tu kobnu greÅ¡ku, a kad god mu je bilo teÅ¡ko, odlazio je kod prve žene da se utjeÅ¡i. U ovome braku, rodila se kÄi Nada, otpoÄetka neželjeno dijete. UoÄi Å tefiÄinog poroÄaja, Aca je bio kod rodbine u blizini Knina. Uputio se ka željezniÄkoj stanici da se vrati kuÄi u Beograd. Tada mu se, po njegovom kazivanju, u jednom trenutku, prikazao lik svetog Nikole, od davnina zaÅ¡titnika njegove rodne Bukovice i upozorio ga da odustane od putovanja, da se vrati u selo. Nekoliko sati poslije toga, desio se saobraÄajni udes. Svi putnici su izginuli. Tako je izbjegao skoro sigurnu smrt. Nakon mnogo godina, kad mu se kÄi poraÄala u bolnici, Aca je usnio poroÄaj i bolesniÄku sobu u kojoj je porodilja ležala. San je bio tako stvaran da mu se Äinilo da je prisustvovao poroÄaju.
Ni Å tefica, ni Aca, vazda prezauzeti voÄenjem kafana i restorana, nisu imali ni vremena, niti volje da se brinu o maloj Nadi. Aca je Äesto prebacivao ženi Å¡to mu je rodila Å¡to �tene� i tako ga joÅ¡ viÅ¡e vezala za sebe. Kad je djevojÄica napunila pet godina, prihvatili su je baba i deda po majci. Živjela je tada bezbrižno, u izobilju, na prebogatom imanju u vojvoÄanskom selu. Nije osjeÄala nikakvu želju da se vrati u roditeljski dom, gdje je sluÅ¡ala samo ružne, pogrdne rijeÄi u svaÄama koje su trajale od jutra do sutra. Äesto se pitala Å¡ta Äe joj uopÅ¡te roditelji koji za nju nimalo ne mare.NajviÅ¡e su je Äuvale, njegovale i vaspitavale žene koje je njena mati zapoÅ¡ljavala da obavljaju kuÄne poslove. Nada je najviÅ¡e zavoljela Ciganku, pomajku koja ju je dojila, i majku Divnu, uÄiteljicu, plemenitu ženu, koja je najviÅ¡e utjecala na njezin razvoj. Te žene s kojima je odrasla, nikada nije ni zaboravila, niti zanemarila. Kao da je sa mlijekom, kojim ju je dojila Ciganka, stekla i neke ciganske, Äergarske osobine. Nikad nije voljela obaveze, prinude. Bila je Äudljiva, pomalo divlje naravi, njezini postupci su Äesto bili nepredvidivi, nedokuÄivi...Mada nikad nije redovno pohaÄala Å¡kolu, bistra, radoznala i ambiciozna na oca, Nada je željela da Å¡to viÅ¡e nauÄi, da Å¡to viÅ¡e sazna. IsuviÅ¡e ozbiljna za svoje godine, naizgled starmala, željno je sluÅ¡ala i pamtila sve Å¡to su priÄali Äuveni pisci, umjetnici, advokati, politiÄari koji su se okupljali u restoranu njezinoga oca, tako je sazrijevala. Radila je u mnogim bibliotekama, te joj je Äitanje knjiga postala nasuÅ¡na duÅ¡evna hrana koja se, vremenom, pretvorila u pravu strast. Iz dana u dan, pratila je Ivu AndriÄa u njegovim redovnim Å¡etnjama po Kalemegdanu, u želji da izbliza vidi velikog pisca. Imala je u sebi sklonost prema svemu Å¡to je lijepo. NauÄila je da slika, da vaja, da izraÄuje lampe, ikebane, da ukraÅ¡ava sve Äega se prihvati. ZavrÅ¡ila je frizerski zanat i daktilografski kurs. Bila je sposobna za sve Å¡to se radi i rukom i glavom.Prvi put se udala za mladog inženjera, Hrvata, samo da bi se izbavila iz roditeljsko doma, koji je za nju postao pakao. Pakao u kome su joj se majka i otac jedanaest puta zvaniÄno razvodili i jedanaest puta ponovo vjenÄavali. Rodila je lijepu djevojÄicu, a poslije sedam mjeseci se razvela. Nedugo poslije toga, zaljubila se do uÅ¡iju u mladog Arapina, porijeklom iz Sirije, koji je studirao u Beogradu. Bio je to lijep, naoÄit momak, iz bogate, trgovaÄke porodice Hajdari koja je živjela u Alepu. PoÅ¡la je s njim tamo i rodila sina. Sve slobodno vrijeme provodila je u muzejima, džamijama i bibliotekama ovog prelijepog, drevnog grada. Zavoljela je islamske obiÄaje i kulturu, poÄela je da ozbiljno prouÄava Kuran.Radoznala, nemirna duha, teÅ¡ko je podnosila Å¡to joj je muž lijen, nepokretan, ravnoduÅ¡an, ljubomoran, poput veÄine Arapa. Nije nikako mogla da se navikne na novu, njoj potpuno stranu sredinu. Razvela se poslije dvanaest godina. Ni sa muÅ¡karcima, na koje je kasnije nailazila, Nada nije ostajala dugo. Nikad muÅ¡karce nije osobito cijenila, brzo bi joj dosadili, nije željela ni za jednog da se vezuje. Od svakog je uzimala samo onoliko koliko joj je bilo potrebno. Bili su za nju, govorila je, samo potroÅ¡na roba. Ipak, nikad nije prestala da poÅ¡tuje i Äak na neki naÄin, voli, svoga drugog muža Arapina, koji je pokuÅ¡ao i donekle uspio, da ukroti njezinu nemirnu, pomalo divlju narav, da je nauÄi da poÅ¡tuje i sebe i druge, da osjeti porodiÄnu atmosferu, nekakav red i mir, na koji u svome roditeljskom domu nije bila svikla. Otud, vjerovatno, njezina velika naklonost prema islamu, i svemu Å¡to potiÄe sa Istoka.Voljela je i poÅ¡tovala oca, a s majkom nikad nije uspjela da uspostavi bilo kakvu vezu. Å tefica, puna sebe, bezobzirna, jedini gazda u kuÄi, Äinila je sve da odvoji muža od kÄeri, kao Å¡to je uspjela da ga odvoji i od najbliže rodbine. Nada je Äeznula za ocem. U njezinom sjeÄanju je, do kraja života, ostao, kao najljepÅ¡i doživljaj, dan kad ju je Aca odveo na kolaÄe u poslastiÄarnicu hotela "Moskva". Pamti da je svake godine, na dan Titovog roÄendana, bila sa djecom osoblja u Bijelom dvoru, gdje su ih Äastili Tito i Jovanka Broz.U to vrijeme, njezin otac, koji je poÄeo sa dna, kao kelner u kupleraju, uspio je da postane konobar na Bijelom dvoru. Tu dužnost je obavljao besprijekorno, te je, poslije nekoliko godina, stekao izuzetno pravo da može da otvori restoran gdje god želi. Njegov najpopularniji i najugledniji restoran bio je u TopÄideru, omiljeno stjeciÅ¡te kulturnih i javnih radnika. Dolazili su tu na razgovor, uz prvorazrednu hranu i piÄe, MeÅ¡a SelimoviÄ, Ivo AndriÄ, Borislav MihajloviÄ-Mihiz, Zuko Džumhur, Alberto Moravija i mnogi drugi. Aca je obiÄavao da gostima servira prepune tanjure, i prepune ÄaÅ¡e, da Äasti svakog stalnog gosta. Taj njegov obiÄaj, po kome se nadaleko proÄuo, i koji mu je punio kuÄu, naslijedila je, i kasnije održavala, Nada.Nenaviknuta u roditeljskom domu na bilo kakav red, obaveze, taÄnost, Nada je odrasla u zanimljivu, zagonetnu mladu ženu koju niko nije mogao da ukroti, a Äesto ni da shvati. Vazda nepredvidiva, radila je samo ono Å¡to je željela i otvoreno, Äesto drsko, govorila ono Å¡to je mislila. Nije osjetila toplinu roditeljskog doma, nije znala za roditeljsku ljubav. Kako se istorija, gotovo po pravilu, ponavlja, ni njezina djeca joj nisu uzvraÄala ljubav. Äitavog života je s njima imala muke. Skoro svaka porodica ima svoju zlu kob. Ta zla kob je, izgleda, u porodici RomaniÄ, bila majka Å tefica. Žena opake naravi, nadasve gramziva, voljela je samo sebe i Äitavog života nastojala, ne da uÄvrsti porodiÄno gnijezdo, nego da stekne Å¡to viÅ¡e novca. Dinar, za nju, velik kao kuÄa, bio joj je opsesija i glavno mjerilo. Važniji od ljubavi prema mužu, kÄeri, unucima...Nada nikad nije dobro upoznala svog oca, niti se s njim zbližila, ali ga je obožavala i veoma poÅ¡tovala. Sve Å¡to je znala o ugostiteljstvu, od njega je nauÄila. Vrlo vrijedan, neumoran, smatrao je da svaki posao treba obavljati savrÅ¡eno. Pamti se svaki od njegovih petnaest kafana i restorana. Od "Dva bela goluba", do poslednjeg "Mala 9", koji je ostavio svojoj kÄeri Nadi! Znao je da svaki dobar ugostitelj mora da bude i dobar psiholog. Umio je da pažljivo posmatra, da prouÄava ljude. Vazda u velikom poslu, nije imao vremena da sklapa i njeguje prijateljstva. A najviÅ¡e je nauÄio od ljudi od kojih je, inaÄe, zazirao, koje nije volio.Poslije duge i teÅ¡ke bolesti, umro je tiho, iznenada od moždanog udara u osamdeset i drugoj godini života. Bio je tmuran, kiÅ¡ovit dan, aprila godine 1994. Beogradski ugostitelji su mu priredili veliÄanstven ispraÄaj i ruÄak u njegovom nekadaÅ¡njem restoranu "KoÅ¡uta". Taj dogaÄaj se dugo prepriÄavao i pamtio. Za posljednji poÄinak, odavno ga je Äekalo mjesto u Aleji velikana na Novom groblju, mada tamo nije sahranjen. U novinama je tih dana pisalo: Umro je Aca Devetka, legenda.U kafani "Mala 9", na DorÄolu, njegova jedinica Nada, koja je iz dna duÅ¡e prezirala sahrane, naricanje, prenemaganje nad pokojnikom, pozvala je Cigane koji su svu noÄ pjevali i svirali omiljene pjesme njezina oca. Nahranila je i napojila sve siromahe u susjedstvu. U kafani je, na poÄasnom mjestu, dugo vremena stajala prepuna ÄaÅ¡ica domaÄe dalmatinske rakije travarice. I danju i noÄu gorjela je velika, purpurna svijeÄa. Tako se Nada, na njoj svojstven naÄin, oprostila od oca. Uvjerena da njegovoj gorÅ¡taÄkoj slobodoumnoj prirodi, ovakav oproÅ¡taj godi viÅ¡e od silnih skupocjenih vijenaca, posmrtnih govora, lažnih žalopojki... Možda pravi oproÅ¡taj, dostojan pravoga Äovjeka, legende, koji Äe i ostati - legenda.
DEVETKA
Prva kafana Ace Devetke, jednog od najÄuvenijih beogradskih ugostitelja, nalazila se na DorÄolu, na samom ulazu u Skadarliju. Sada je tu restoran "Dva bela goluba". Njezini prvi, i najÄeÄÄi gosti, bili su vozaÄi tramvaja broj devet, Äija je poÄetna stanica bila tu, u blizini. Dolazili su redovno, rano ujutro, na doruÄak, piÄe i kafu. Kafana je po njima dobila ime "Devetka".Arsenije RomaniÄ, bio je rodom iz Bukovice, iz sela nadomak Knina. Mati mu je bila nadaleko Äuvena travarica, vidarka, a smatrali su je i vidovitom. VjeÅ¡to je spravljala Äudotvorne lijekove i meleme od ljekovitih trava kojima je uspjeÅ¡no lijeÄila bolesnike u svome rodnom kraju. Svoje usluge nikad nije naplaÄivala. Umjesto zahvalnosti, kako to Äesto biva, pakosni ljudi su je proglasili vjeÅ¡ticom koje se valja kloniti. UvrijeÄena, ogorÄena zbog ljudske zlobe, poÄela je da se sveti na svoj naÄin. Imala je, kažu, Äudotvornu moÄ da svojim prodornim pogledom, zaustavi i najbrže konje u kasu, da izazove požar, poplavu, bilo kakvu vremensku nepogodu, udes... Nije viÅ¡e imala ni volje, niti želje da ljudima Äini dobra djela. Umrla je u najboljim godinama. Aci je tada bilo samo tri godine. Potucao se od nemila do nedraga. Sve radosti djetinjstva bile su mu uskraÄene. Naslijedio je neÅ¡to od majÄine vidovitosti, a njegova jedina kÄi Nada, koju je dobio u poodmaklim godinama, bila je takoÄe, vidovita.Živio je godinama u sreÄnom, skladnom braku, sa neÅ¡to starijom ženom. Zaljubio se, iznenada, u Å teficu, lijepu mladu MaÄaricu, iz bogate porodice u Vojvodini, koja je uÄinila sve da mu rasturi brak i postane druga žena. Kao da ga je opÄinila. Aca je Äitavog života ispaÅ¡tao tu kobnu greÅ¡ku, a kad god mu je bilo teÅ¡ko, odlazio je kod prve žene da se utjeÅ¡i. U ovome braku, rodila se kÄi Nada, otpoÄetka neželjeno dijete. UoÄi Å tefiÄinog poroÄaja, Aca je bio kod rodbine u blizini Knina. Uputio se ka željezniÄkoj stanici da se vrati kuÄi u Beograd. Tada mu se, po njegovom kazivanju, u jednom trenutku, prikazao lik svetog Nikole, od davnina zaÅ¡titnika njegove rodne Bukovice i upozorio ga da odustane od putovanja, da se vrati u selo. Nekoliko sati poslije toga, desio se saobraÄajni udes. Svi putnici su izginuli. Tako je izbjegao skoro sigurnu smrt. Nakon mnogo godina, kad mu se kÄi poraÄala u bolnici, Aca je usnio poroÄaj i bolesniÄku sobu u kojoj je porodilja ležala. San je bio tako stvaran da mu se Äinilo da je prisustvovao poroÄaju.
Ni Å tefica, ni Aca, vazda prezauzeti voÄenjem kafana i restorana, nisu imali ni vremena, niti volje da se brinu o maloj Nadi. Aca je Äesto prebacivao ženi Å¡to mu je rodila Å¡to �tene� i tako ga joÅ¡ viÅ¡e vezala za sebe. Kad je djevojÄica napunila pet godina, prihvatili su je baba i deda po majci. Živjela je tada bezbrižno, u izobilju, na prebogatom imanju u vojvoÄanskom selu. Nije osjeÄala nikakvu želju da se vrati u roditeljski dom, gdje je sluÅ¡ala samo ružne, pogrdne rijeÄi u svaÄama koje su trajale od jutra do sutra. Äesto se pitala Å¡ta Äe joj uopÅ¡te roditelji koji za nju nimalo ne mare.NajviÅ¡e su je Äuvale, njegovale i vaspitavale žene koje je njena mati zapoÅ¡ljavala da obavljaju kuÄne poslove. Nada je najviÅ¡e zavoljela Ciganku, pomajku koja ju je dojila, i majku Divnu, uÄiteljicu, plemenitu ženu, koja je najviÅ¡e utjecala na njezin razvoj. Te žene s kojima je odrasla, nikada nije ni zaboravila, niti zanemarila. Kao da je sa mlijekom, kojim ju je dojila Ciganka, stekla i neke ciganske, Äergarske osobine. Nikad nije voljela obaveze, prinude. Bila je Äudljiva, pomalo divlje naravi, njezini postupci su Äesto bili nepredvidivi, nedokuÄivi...Mada nikad nije redovno pohaÄala Å¡kolu, bistra, radoznala i ambiciozna na oca, Nada je željela da Å¡to viÅ¡e nauÄi, da Å¡to viÅ¡e sazna. IsuviÅ¡e ozbiljna za svoje godine, naizgled starmala, željno je sluÅ¡ala i pamtila sve Å¡to su priÄali Äuveni pisci, umjetnici, advokati, politiÄari koji su se okupljali u restoranu njezinoga oca, tako je sazrijevala. Radila je u mnogim bibliotekama, te joj je Äitanje knjiga postala nasuÅ¡na duÅ¡evna hrana koja se, vremenom, pretvorila u pravu strast. Iz dana u dan, pratila je Ivu AndriÄa u njegovim redovnim Å¡etnjama po Kalemegdanu, u želji da izbliza vidi velikog pisca. Imala je u sebi sklonost prema svemu Å¡to je lijepo. NauÄila je da slika, da vaja, da izraÄuje lampe, ikebane, da ukraÅ¡ava sve Äega se prihvati. ZavrÅ¡ila je frizerski zanat i daktilografski kurs. Bila je sposobna za sve Å¡to se radi i rukom i glavom.Prvi put se udala za mladog inženjera, Hrvata, samo da bi se izbavila iz roditeljsko doma, koji je za nju postao pakao. Pakao u kome su joj se majka i otac jedanaest puta zvaniÄno razvodili i jedanaest puta ponovo vjenÄavali. Rodila je lijepu djevojÄicu, a poslije sedam mjeseci se razvela. Nedugo poslije toga, zaljubila se do uÅ¡iju u mladog Arapina, porijeklom iz Sirije, koji je studirao u Beogradu. Bio je to lijep, naoÄit momak, iz bogate, trgovaÄke porodice Hajdari koja je živjela u Alepu. PoÅ¡la je s njim tamo i rodila sina. Sve slobodno vrijeme provodila je u muzejima, džamijama i bibliotekama ovog prelijepog, drevnog grada. Zavoljela je islamske obiÄaje i kulturu, poÄela je da ozbiljno prouÄava Kuran.Radoznala, nemirna duha, teÅ¡ko je podnosila Å¡to joj je muž lijen, nepokretan, ravnoduÅ¡an, ljubomoran, poput veÄine Arapa. Nije nikako mogla da se navikne na novu, njoj potpuno stranu sredinu. Razvela se poslije dvanaest godina. Ni sa muÅ¡karcima, na koje je kasnije nailazila, Nada nije ostajala dugo. Nikad muÅ¡karce nije osobito cijenila, brzo bi joj dosadili, nije željela ni za jednog da se vezuje. Od svakog je uzimala samo onoliko koliko joj je bilo potrebno. Bili su za nju, govorila je, samo potroÅ¡na roba. Ipak, nikad nije prestala da poÅ¡tuje i Äak na neki naÄin, voli, svoga drugog muža Arapina, koji je pokuÅ¡ao i donekle uspio, da ukroti njezinu nemirnu, pomalo divlju narav, da je nauÄi da poÅ¡tuje i sebe i druge, da osjeti porodiÄnu atmosferu, nekakav red i mir, na koji u svome roditeljskom domu nije bila svikla. Otud, vjerovatno, njezina velika naklonost prema islamu, i svemu Å¡to potiÄe sa Istoka.Voljela je i poÅ¡tovala oca, a s majkom nikad nije uspjela da uspostavi bilo kakvu vezu. Å tefica, puna sebe, bezobzirna, jedini gazda u kuÄi, Äinila je sve da odvoji muža od kÄeri, kao Å¡to je uspjela da ga odvoji i od najbliže rodbine. Nada je Äeznula za ocem. U njezinom sjeÄanju je, do kraja života, ostao, kao najljepÅ¡i doživljaj, dan kad ju je Aca odveo na kolaÄe u poslastiÄarnicu hotela "Moskva". Pamti da je svake godine, na dan Titovog roÄendana, bila sa djecom osoblja u Bijelom dvoru, gdje su ih Äastili Tito i Jovanka Broz.U to vrijeme, njezin otac, koji je poÄeo sa dna, kao kelner u kupleraju, uspio je da postane konobar na Bijelom dvoru. Tu dužnost je obavljao besprijekorno, te je, poslije nekoliko godina, stekao izuzetno pravo da može da otvori restoran gdje god želi. Njegov najpopularniji i najugledniji restoran bio je u TopÄideru, omiljeno stjeciÅ¡te kulturnih i javnih radnika. Dolazili su tu na razgovor, uz prvorazrednu hranu i piÄe, MeÅ¡a SelimoviÄ, Ivo AndriÄ, Borislav MihajloviÄ-Mihiz, Zuko Džumhur, Alberto Moravija i mnogi drugi. Aca je obiÄavao da gostima servira prepune tanjure, i prepune ÄaÅ¡e, da Äasti svakog stalnog gosta. Taj njegov obiÄaj, po kome se nadaleko proÄuo, i koji mu je punio kuÄu, naslijedila je, i kasnije održavala, Nada.Nenaviknuta u roditeljskom domu na bilo kakav red, obaveze, taÄnost, Nada je odrasla u zanimljivu, zagonetnu mladu ženu koju niko nije mogao da ukroti, a Äesto ni da shvati. Vazda nepredvidiva, radila je samo ono Å¡to je željela i otvoreno, Äesto drsko, govorila ono Å¡to je mislila. Nije osjetila toplinu roditeljskog doma, nije znala za roditeljsku ljubav. Kako se istorija, gotovo po pravilu, ponavlja, ni njezina djeca joj nisu uzvraÄala ljubav. Äitavog života je s njima imala muke. Skoro svaka porodica ima svoju zlu kob. Ta zla kob je, izgleda, u porodici RomaniÄ, bila majka Å tefica. Žena opake naravi, nadasve gramziva, voljela je samo sebe i Äitavog života nastojala, ne da uÄvrsti porodiÄno gnijezdo, nego da stekne Å¡to viÅ¡e novca. Dinar, za nju, velik kao kuÄa, bio joj je opsesija i glavno mjerilo. Važniji od ljubavi prema mužu, kÄeri, unucima...Nada nikad nije dobro upoznala svog oca, niti se s njim zbližila, ali ga je obožavala i veoma poÅ¡tovala. Sve Å¡to je znala o ugostiteljstvu, od njega je nauÄila. Vrlo vrijedan, neumoran, smatrao je da svaki posao treba obavljati savrÅ¡eno. Pamti se svaki od njegovih petnaest kafana i restorana. Od "Dva bela goluba", do poslednjeg "Mala 9", koji je ostavio svojoj kÄeri Nadi! Znao je da svaki dobar ugostitelj mora da bude i dobar psiholog. Umio je da pažljivo posmatra, da prouÄava ljude. Vazda u velikom poslu, nije imao vremena da sklapa i njeguje prijateljstva. A najviÅ¡e je nauÄio od ljudi od kojih je, inaÄe, zazirao, koje nije volio.Poslije duge i teÅ¡ke bolesti, umro je tiho, iznenada od moždanog udara u osamdeset i drugoj godini života. Bio je tmuran, kiÅ¡ovit dan, aprila godine 1994. Beogradski ugostitelji su mu priredili veliÄanstven ispraÄaj i ruÄak u njegovom nekadaÅ¡njem restoranu "KoÅ¡uta". Taj dogaÄaj se dugo prepriÄavao i pamtio. Za posljednji poÄinak, odavno ga je Äekalo mjesto u Aleji velikana na Novom groblju, mada tamo nije sahranjen. U novinama je tih dana pisalo: Umro je Aca Devetka, legenda.U kafani "Mala 9", na DorÄolu, njegova jedinica Nada, koja je iz dna duÅ¡e prezirala sahrane, naricanje, prenemaganje nad pokojnikom, pozvala je Cigane koji su svu noÄ pjevali i svirali omiljene pjesme njezina oca. Nahranila je i napojila sve siromahe u susjedstvu. U kafani je, na poÄasnom mjestu, dugo vremena stajala prepuna ÄaÅ¡ica domaÄe dalmatinske rakije travarice. I danju i noÄu gorjela je velika, purpurna svijeÄa. Tako se Nada, na njoj svojstven naÄin, oprostila od oca. Uvjerena da njegovoj gorÅ¡taÄkoj slobodoumnoj prirodi, ovakav oproÅ¡taj godi viÅ¡e od silnih skupocjenih vijenaca, posmrtnih govora, lažnih žalopojki... Možda pravi oproÅ¡taj, dostojan pravoga Äovjeka, legende, koji Äe i ostati - legenda.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed May 05, 2021 8:41 am, edited 1 time in total.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
DINKO SIMUNOVIC
DINKO SIMUNOVIC
Dijete Dalmatinske zagore, Dinko imunović rođen je 1.9.1873. g. u Kninu. Djetinjstvo je proveo u Koljanima, selu nedaleko Vrlike u kojem je njegov otac bio učitelj. Nakon očeva premjetaja, mjesto Kijevo podno planine Dinare postaje mu drugi dom. I on postaje učiteljem, zavrivi učiteljsku kolu u Arbanasima pokraj Zadra 1892. Učiteljevao je u Hrvacama i Dicmu (1892.-1909.). Nekoliko pedagokih članaka i beletristički pokuaj bili su uvod prvom objavljivanju ulomka pripovijesti Mrkodol u zadarskom časopisu ''Lovor'' 1905. Istoimena zbirka pripovijedaka (1909.) potvrđuje ga kao knjievnika. Pomoću tog uspjeha dobiva premjetaj u Split u kojem u Obrtničkoj koli radi kao nastavnik. To je ujedno imunovićevo najplodnije razdoblje stvaranja (1909.-1927.). Odatle odlazi u mirovinu i seli se u Zagreb gdje i umire 3.8.1933. g. Najpoznatija djela su mu: Mrkodol , Alkar , M uljika, Duga , Rudica , Sa Krke i sa Cetine , Đ erdan , Mladi Dani , Mladost , te dva romana Porodica Vinčić i Tuđinac
Dijete Dalmatinske zagore, Dinko imunović rođen je 1.9.1873. g. u Kninu. Djetinjstvo je proveo u Koljanima, selu nedaleko Vrlike u kojem je njegov otac bio učitelj. Nakon očeva premjetaja, mjesto Kijevo podno planine Dinare postaje mu drugi dom. I on postaje učiteljem, zavrivi učiteljsku kolu u Arbanasima pokraj Zadra 1892. Učiteljevao je u Hrvacama i Dicmu (1892.-1909.). Nekoliko pedagokih članaka i beletristički pokuaj bili su uvod prvom objavljivanju ulomka pripovijesti Mrkodol u zadarskom časopisu ''Lovor'' 1905. Istoimena zbirka pripovijedaka (1909.) potvrđuje ga kao knjievnika. Pomoću tog uspjeha dobiva premjetaj u Split u kojem u Obrtničkoj koli radi kao nastavnik. To je ujedno imunovićevo najplodnije razdoblje stvaranja (1909.-1927.). Odatle odlazi u mirovinu i seli se u Zagreb gdje i umire 3.8.1933. g. Najpoznatija djela su mu: Mrkodol , Alkar , M uljika, Duga , Rudica , Sa Krke i sa Cetine , Đ erdan , Mladi Dani , Mladost , te dva romana Porodica Vinčić i Tuđinac
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
JOVAN RADULOVIC
JOVAN RADULOVIC
RoÄen je 29 septembra 1951. godine u PolaÄi kod Knina. Osnovnu Å¡kolu je zavrÅ¡io u rodnom mestu. a gimnaziju u Kninu. Diplomirao je na FiloloÅ¡kom fakultetuu Beogradu. Objavio je knjige pripovedaka; IlinÅ¡tak, GolubnjaÄa, Dalje od oltara, U Islamu GrÄkom, Idealan plac, Nema Veronike i druge priÄe (autorov izbor) i knjigu priÄa za decu Zamka za zeca; romane: BraÄa po materi i ProÅ¡ao život, dramske pozoriÅ¡ne tekstove: GolubnjaÄa i UÄitelj Dositej; knjigu dokumentarno-proznih esejistiÄkih zapisa; Po Srpskoj Dalmaciji, izbor iz dramskih tekstova; Televizijski i filmski scenarij. Sve RaduloviÄeve knjige objavljene su u viÅ¡e izdanja. Novinar MiloÅ¡ JevtiÄ je 1999. objavio knjigu razgovora sa Jovanom RaduloviÄem pod naslovom; Ostaje priÄa. Na televiziji je izvedeno viÅ¡e originalnih drama i adaptacija Jovana RaduloviÄa. Po romanu BraÄa po materi, u režiji Zdravka Å otre, snimljen je istoimeni film i televizijska serija. Film i serija nagraÄeni su u zemlji i inostranstvu. RaduloviÄeva proza prevedena je na engleski, ruski, talijanski, Å¡vedski, maÄarski, ukrajinski, nemaÄki i makedonski jezik. RaduloviÄ je dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda, AndriÄeve nagrade, Nagrade "Isidora SekuliÄ", nagrade "Bora StankoviÄ", nagrade "Branko ÄopiÄ", nagrade "Joakim VujiÄ" (za najbolji dramski tekst), nagarade "BraÄa MiciÄ", nagrade Vitalove književne fondacije "Zlatni suncokret", GraÄaniÄke povelje, nagrade "Petar KoÄiÄ" i nagrade "Matija Ban".
RoÄen je 29 septembra 1951. godine u PolaÄi kod Knina. Osnovnu Å¡kolu je zavrÅ¡io u rodnom mestu. a gimnaziju u Kninu. Diplomirao je na FiloloÅ¡kom fakultetuu Beogradu. Objavio je knjige pripovedaka; IlinÅ¡tak, GolubnjaÄa, Dalje od oltara, U Islamu GrÄkom, Idealan plac, Nema Veronike i druge priÄe (autorov izbor) i knjigu priÄa za decu Zamka za zeca; romane: BraÄa po materi i ProÅ¡ao život, dramske pozoriÅ¡ne tekstove: GolubnjaÄa i UÄitelj Dositej; knjigu dokumentarno-proznih esejistiÄkih zapisa; Po Srpskoj Dalmaciji, izbor iz dramskih tekstova; Televizijski i filmski scenarij. Sve RaduloviÄeve knjige objavljene su u viÅ¡e izdanja. Novinar MiloÅ¡ JevtiÄ je 1999. objavio knjigu razgovora sa Jovanom RaduloviÄem pod naslovom; Ostaje priÄa. Na televiziji je izvedeno viÅ¡e originalnih drama i adaptacija Jovana RaduloviÄa. Po romanu BraÄa po materi, u režiji Zdravka Å otre, snimljen je istoimeni film i televizijska serija. Film i serija nagraÄeni su u zemlji i inostranstvu. RaduloviÄeva proza prevedena je na engleski, ruski, talijanski, Å¡vedski, maÄarski, ukrajinski, nemaÄki i makedonski jezik. RaduloviÄ je dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda, AndriÄeve nagrade, Nagrade "Isidora SekuliÄ", nagrade "Bora StankoviÄ", nagrade "Branko ÄopiÄ", nagrade "Joakim VujiÄ" (za najbolji dramski tekst), nagarade "BraÄa MiciÄ", nagrade Vitalove književne fondacije "Zlatni suncokret", GraÄaniÄke povelje, nagrade "Petar KoÄiÄ" i nagrade "Matija Ban".
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Sun Apr 18, 2021 2:35 pm, edited 1 time in total.
-
- Posts: 28
- Joined: Tue Feb 27, 2007 11:55 pm
- Location: Beograd
Episkop SPC Stefan Knezevic
RoÄen je 15. juna 1806. u OÄestovu. U manastir Krku je doÅ¡ao u Å¡estoj godini života k svome stricu Vikentiju KneževiÄu, nastojatelju manastira. Osnovnu Å¡kolu je zavrÅ¡io u Å ibeniku, a gimnaziju i bogosloviju u Karlovcima. Bogoslovske studije je zaokružio na Bogoslovskom fakultetu u Äernovicama. Po zavrÅ¡etku studija u BeÄu, Stefan se vraÄa u manastir Krku, monaÅ¡i se i rukopolaže u Äin Äakona 21. maja 1833, a u Äin prezvitera novembra 1835. Arhimandritom manastira Krke je postao na Bogojavljenje 1844. Episkopom dalmatinskim je imenovan 16. marta 1853, a hirotonisan je u Karlovcima 17. maja 1853. od patrijarha Josifa RajaÄiÄa.
Osnovao je 1853. konzistoriju i izvrÅ¡io novu podelu eparhije na okružne protoprezviterate. Njegovim zauzimanjem je u Dalmaciji podignuto Äetrnaest novih hramova, meÄu kojima i hram na Dalmatinskom Kosovu, koji je mnogo doprineo Å¡irenju kulta kneza Lazara u Dalmaciji. Posebnu pažnju je posvijetio Å¡kolovanju siromaÅ¡ne srpske omladine osnivajuÄi u tom cilju razne fondove. Jedan od najznaÄajnijih poduhvata VladiÄinih bilo je osnivanjem svoje zaklade za vaspitanje srpske dalmatinske omladine i njihovo obrazovanje na visokim Å¡kolama u BeÄu i Gracu. Na polju prosvjete je mnogo uradio podizanjem Å¡kola u srpskim mjestima i liÄnim pomaganjem pojedincima - u njihovom Å¡kolovanju i daljem obrazovanju.U Srpskoj crkvi je izveo punu organizaciju, koju je postavio na savremenu osnovu i u njen život i rad uneo puno aktivnosti sa jakim rodoljubivim obilježjem. Mnogo je radio na podizanju i obnavljanju manastira, crkava i parohijskih domova, uredio je i poboljÅ¡ao materijalno stanje sveÅ¡tenika, te osnovao Fond za udovice i sveÅ¡teniÄku siroÄad. Testamentom je Äitavo svoje imanje ostavio za dobrotvorne svrhe srpskom narodu.
Umro je 28. januara 1890. u Zadru, a sahranjen u kapeli svetog Save u manastiru Krki.
Iz testamenta vladike Stefana
OtiÅ¡ao sam (u manastir) nejak, u Å¡estoj godini roÄenja, od moje rodne kuÄe i roditelja iz sela OÄestova, i o troÅ¡ku i nastojanjem mnogozaslužno i nezaboravljenog moga strica Vikentija KneževiÄa Å¡kolovan, i na dobri put i narodnu srbsku svest napuÄen, dakle, niti sam o troku siromaÅ¡nih roditelja uzdignut, niti Å¡ta od oÄinstva stvarno primio ni uživao, Å¡ta viÅ¡e uzdigao sam, Å¡kolovao i uhljebio o mom troÅ¡ku pet sinovaca bez i najmanje pomoÄi njihovih roditelja, odnosno moje braÄe; to služeÄi mojoj crkvi i narodu srbskom malo sam mogao zaÅ¡tediti, na koju moj rod, tj. moja braÄa i sinovci po krvi, nikakva prava nemaju, jer je moj rod narod srpski pravoslavno istoÄni u Dalmaciji mom oteÄestvu za koji sam živio, za koga Äu i s onu stranu groba živiti i u srcu i pameti u grob nositi, zato i raspolažem mojim malim imetkom, ako Å¡to i zaostane iza moga života na korist moga naroda srbsko - dalmatinskog...'
preuzeto sa wikipedije
Osnovao je 1853. konzistoriju i izvrÅ¡io novu podelu eparhije na okružne protoprezviterate. Njegovim zauzimanjem je u Dalmaciji podignuto Äetrnaest novih hramova, meÄu kojima i hram na Dalmatinskom Kosovu, koji je mnogo doprineo Å¡irenju kulta kneza Lazara u Dalmaciji. Posebnu pažnju je posvijetio Å¡kolovanju siromaÅ¡ne srpske omladine osnivajuÄi u tom cilju razne fondove. Jedan od najznaÄajnijih poduhvata VladiÄinih bilo je osnivanjem svoje zaklade za vaspitanje srpske dalmatinske omladine i njihovo obrazovanje na visokim Å¡kolama u BeÄu i Gracu. Na polju prosvjete je mnogo uradio podizanjem Å¡kola u srpskim mjestima i liÄnim pomaganjem pojedincima - u njihovom Å¡kolovanju i daljem obrazovanju.U Srpskoj crkvi je izveo punu organizaciju, koju je postavio na savremenu osnovu i u njen život i rad uneo puno aktivnosti sa jakim rodoljubivim obilježjem. Mnogo je radio na podizanju i obnavljanju manastira, crkava i parohijskih domova, uredio je i poboljÅ¡ao materijalno stanje sveÅ¡tenika, te osnovao Fond za udovice i sveÅ¡teniÄku siroÄad. Testamentom je Äitavo svoje imanje ostavio za dobrotvorne svrhe srpskom narodu.
Umro je 28. januara 1890. u Zadru, a sahranjen u kapeli svetog Save u manastiru Krki.
Iz testamenta vladike Stefana
OtiÅ¡ao sam (u manastir) nejak, u Å¡estoj godini roÄenja, od moje rodne kuÄe i roditelja iz sela OÄestova, i o troÅ¡ku i nastojanjem mnogozaslužno i nezaboravljenog moga strica Vikentija KneževiÄa Å¡kolovan, i na dobri put i narodnu srbsku svest napuÄen, dakle, niti sam o troku siromaÅ¡nih roditelja uzdignut, niti Å¡ta od oÄinstva stvarno primio ni uživao, Å¡ta viÅ¡e uzdigao sam, Å¡kolovao i uhljebio o mom troÅ¡ku pet sinovaca bez i najmanje pomoÄi njihovih roditelja, odnosno moje braÄe; to služeÄi mojoj crkvi i narodu srbskom malo sam mogao zaÅ¡tediti, na koju moj rod, tj. moja braÄa i sinovci po krvi, nikakva prava nemaju, jer je moj rod narod srpski pravoslavno istoÄni u Dalmaciji mom oteÄestvu za koji sam živio, za koga Äu i s onu stranu groba živiti i u srcu i pameti u grob nositi, zato i raspolažem mojim malim imetkom, ako Å¡to i zaostane iza moga života na korist moga naroda srbsko - dalmatinskog...'
preuzeto sa wikipedije
PERO CIMBUR
Pero Cimbur (Knin, 1930. - Zagreb, 4. veljaèe 2002.), novinar i knjievnik.
U Kninu je zavrio osnovnu i srednju kolu. Diplomirao je knjievnost na zagrebaèkom Filozofskom fakultetu, a od 1957. do umirovljenja 1992. radio je na Hrvatskom radiju.
Pisao je djeèju literaturu, putopise, eseje i scenarije, a posebnu pozornost svratio je svojim knjigama o fenomenu mucanja inspiriranim vlastitim traumatskim iskustvom. Posebno je volio heraldiku, kreiravi vie grbova za opæine i gradove, te zatitnih znakova za razne ustanove. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izloaba, a samostalno je izlagao u Karlovcu, Zagrebu i Crikvenici.
Dobitnik je nagrade Drutva novinara Hrvatske (1961.), nagrade za esej èasopisa »ena« (1976.), nagrada »kolske knjige« (1983., 1988. i 1990.) za djela znanstveno-popularnog ili znanstveno-fantastiènog sadraja, te nagrade beogradskih Veèernjih novosti za feljton »Sve nae zastave« (1989.). Objavio je vie knjiga, meðu kojima, »Iz putne torbe«, »Marko na Bemixu«, »Brod nad kojim nisu letjeli galebovi«, »Lady Machbet IV«, »Kako sam izlijeèio Pppetra«, »Zbogom mucanje« te knjige o Domovinskom ratu »E, moj sine« i »Vior«.
U Kninu je zavrio osnovnu i srednju kolu. Diplomirao je knjievnost na zagrebaèkom Filozofskom fakultetu, a od 1957. do umirovljenja 1992. radio je na Hrvatskom radiju.
Pisao je djeèju literaturu, putopise, eseje i scenarije, a posebnu pozornost svratio je svojim knjigama o fenomenu mucanja inspiriranim vlastitim traumatskim iskustvom. Posebno je volio heraldiku, kreiravi vie grbova za opæine i gradove, te zatitnih znakova za razne ustanove. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izloaba, a samostalno je izlagao u Karlovcu, Zagrebu i Crikvenici.
Dobitnik je nagrade Drutva novinara Hrvatske (1961.), nagrade za esej èasopisa »ena« (1976.), nagrada »kolske knjige« (1983., 1988. i 1990.) za djela znanstveno-popularnog ili znanstveno-fantastiènog sadraja, te nagrade beogradskih Veèernjih novosti za feljton »Sve nae zastave« (1989.). Objavio je vie knjiga, meðu kojima, »Iz putne torbe«, »Marko na Bemixu«, »Brod nad kojim nisu letjeli galebovi«, »Lady Machbet IV«, »Kako sam izlijeèio Pppetra«, »Zbogom mucanje« te knjige o Domovinskom ratu »E, moj sine« i »Vior«.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O IVI KULTURNOM
Dule mi je skrenuo paznju na ovaj ljepi i sijetni tekst Drage Kovacevica o Ivi Simunovicu- Kulturnom.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
KULTURNI
Nije vie u ivotu, a bio je tako snaan, temeljan i ilav, da se činilo kako on nikada ne moe umrijeti. Da, Ivan Ive, moj prvi komija,čije ime od njegove desete godine niko nije izgovorio, a da nije dodao i ono - «kulturni». Postoje nadimci koji se prosto zalepe na čoveka i postanu vaniji od imena. Nadimci u koji stane čitav identitet.Na ga je junak dobio u svojoj desetoj godini na pomalo skandalozan način, iznenada i spletom nepredvidivih i loih okolnosti. Bio je razredni redar toga dana u paru sa Nelom, kćerkom nekoga oficira, komandanta mesta, koja je godinu - dve iza kritičnoga događaja odselila iz nae varoi u jednoj u nizu očevih prekomandi i verovatno se vie nikada tamo nije vraćala.Dakle, Ive je doao na vreme u razred i kao to je red, prvo dohvatio sunđer da obrie kolsku tablu na kojoj je ostao ispisan sadraj sa poslednjeg časa od prethodne smene. Sunđer je bio suv kao barut i valjalo je otići do toaleta i česme, kako bi uredno i na zadovoljstvo stroge učiteljice Bojane pripremio tablu za nastavu. Nekako, ba u to doba nestalo je vode i sa česme nije kapala ni jedna, jedina kap. Na trenutak je zastao, nije znao ta da radi. Bojeći se učiteljičinih grdnji, a ni iba nije bila isključena, grozničavo je dumao kako da rei nastali problem. I kako mu se ba taj čas pripialo, dosetio se u tren. Popiaće se u sunđer i to će biti to. Brzo je uao u praznu wc kabinu, vratio se u razred i nakvaenim, zapianim sunđerom obrisao tablu. Ostavio ga je potom na svoje mesto, a u učionicu su ula i ostala deca iz razreda ne znajući za njegovu nevolju sa vodom. Nela nije bila zadovoljna izgledom table i htela je to da popravi. Ive joj je apatom kazao da ne dira sunđer, jer se zbog toga to nema vode morao u njega popiati. Vratila se Nela u klupu, a potom je dola i učiteljica. Odloila je dnevnik, stavila naočare, izvadila penkalo i u tiini zapisala čas. - Ko je odsutan redari pitala je...- Nema odsutnih rekla je Nela- Dobro u tom je učiteljica pogledala prema tabli, pa prema Neli i rekla:- A, slabo je ovo obrisano, hajde Nela, obrii tablu kako treba.Nela je pocrvenela, oborila pogled i plačnim glasom rekla:- Ne mogu drugarice.- to ne moe, pa ti si redar.- Da, jesam redar, ali ne mogu, jer je Ive piao u sunđer.U razredu je zavladao muk, a onda ekspolzija od dečijeg agora i cike. Smirivala ih je učiteljica, morala vie puta da se snano prodere kako bi stvar vratila pod kontrolu, i kad je ponovo nastao tajac, kazala:- Ustani Ivane.Ive je ustao. Činilo mu se da nema noge, nego da na mestu lebdi iznad poda. U glavi mu je bila izmaglica, srce jako udaralo, a plaio se kako učiteljice tako i momenta u kome će to saznati njegov strogi i uvek bar malo nervozni otac koji nije pokazivao razumevanje za mnogo blae ispade.- Dakle, piao si u spuvu, pa mi kai zato si to uradio?Učiteljica je bila neobično mirna, nije zvučala neprijateljski iako je izgledala strogo i Ive se malo oporavio, doao sebi i uspeo progovoriti:- Nije bilo vode, drugarice.- Nije bilo vode, ali to ne znači da si to morao da radi?- Plaio sam se da ćete me grditi ako tabla ne bude obrisana.Stroga učiteljica Bojana je toga časa prila dečaku sa smekom, potapala ga po glavi i mirno, gotovo majčinski rekla:- Ma ne duo, ne treba se bojati. To to si uradio bilo je u dobroj nameri, ali nije dobro, nije higijenski i nije «kulturno». A sad sedi i ne plai se. Neću ovo kazati tvome ocu.Pao mu je kamen sa srca. Seo je postiđen, ali i sa osećanjem da se reio velike bede. No, već na odmoru dobio je nadimak «kulturni». Nemilosrdna, kakva mogu biti samo deca, od svih reči koje mu je učiteljica uputila fiksirali ba tu «kulturni». Branio se, hteo da se bije, jurio za nekima, ali nije bilo pomoći. Iako ga nikada nije prihvatio, nadimak se zalepio za njega, prosto sa njim srastao, i postao njegov neraskidiv deo. Bez svega je u budućem vremenu mogao ostati, ali bez tog priveska ne. Ba u vreme kad je zaradio nadimak, Ive je, po nagovoru nekih starijih momaka počeo da veba gimnastiku. Ilo mu je to od ruke, «htele» su ga sprave i dobar deo svakoga dana, iz godine u godinu provodio je vebajući. Svaki dan je jačao, telo mu je postojalo snop miića, ali je ostao niskoga rasta. U jednom periodu njegovoga nagloga razvoja, bilo je ekstremno opasno izgovoriti njegov nadimak, a da on čuje. Ko bi se usudio, ili bio neoprezan, dobijao bi amar istoga časa, a ostalo zavisno od otpora. No amari nisu ni brana ni prepreka nadimcima. Kao da je ta njegova ljutnja jo vie legitimisala nadimak i kroz vreme i on ga je ćutke prihvatio. Njegova majka, tiha i prostoduna ena, to iz ponosa, ali i sa blagom dozom brige, pričala je kako mnogo jede otkad veba i da je postao veliki namet na njihov kućni budet. I ceo ivot, zaista, jeo je kao mećava. Hrana je postala njegova neizmerna ljubav i mnogo vie od potrebe. Mogao je da pojede sepet voća, bez obzira jesu li to breskve, ljive, jabuke, nije probirao. O tome koliko moe pojesti mesa, pričale su se priče. Uivao je u irenju mita o svojoj prodrljivosti i o svojoj snazi, a jedino je pričajući o tome, po nekada bio nerealan. Bio je i prodrljiv i snaan, ali bi pričajući o tim svojim «podvizima», uvek bar malo dodavao, tako da bi se neupućenom sluaocu činilo da lae i da se neumereno hvasta. Ako bi bilo kakvih pitanja ili upadica, kakve neverice spram onog to priča, odmah je nudio opkladu i proverljivost toga to je tvrdio. Video sam, da je opkladivi se sa nekim ogromnim kafedijom, također «deronjom», pojeo u hipu pola kilograma punomasnog, slanog sira iz meine, i na to dodao 12 kremenadli, teglu faferona i pripadajuću dozu hleba. Nisam dalje prisustovao takmičenju, ali verovatno su se iza toga jeli kolači, a sarma je preskočeno samo zato to se takmičenje odvijalo u kasno proleće.Samo jednom sam ga video zbunjenog u sličnim prilikama. Pričao je doivljaj iz studentskih dana u Zagrebu, i kazao da je dobivi novac od kuće, prilično gladan, otiao na pijacu «Dolac», kupio pedeset jaja, poprio ih na kajganu i sve pedeset pojeo na mah. Kao svedoka je naveo nekog Velića, svog cimera, koga smo svi znali, ali je za priču bilo nezgodno to to je Velić već godinama bio u Nemačkoj, i podupiranje njime nije zvučalo do kraja veredostojno. Moj otac, nenaviknut na takve priče, sluao ga je otvorenih usta i upitao:- Pet jaja?- Ne, pedeset jaja!- Eh, pa u čemu si ih prio - začikavao ga je stari.Ive je na trenutak bio zbunjen. Nastao je tajac od dvadesetak sekundi, muva se čula, a onda se dosetio i trijumfalno uzviknuo:- U lavoru, u čemu moe ispeći pedeset jaja..Nije kao obično nudio reprizu, svedoke, dokaze, nije davao vie nikavih dodatnih objanjenja, ali je ostala priča o lavoru punom kajgane.Ive je bio sedam osam godina stariji od mene, i kroz moje detinjstvo bio mi je neka vrsta zatitnika. Nekoliko puta je, po mojoj prijavi, znao natrljati ui drugoj deci, a stariji i jači od mene znajući za tu mogućnost nisu me dirali i kad bih debelo zasluio. Jedino sam ja mogao bez pitanja uzeti njegov bickl, jednu krajnje tehnički spornu napravu na dva točka, koja je bila opte poznata po tome to joj je on dogradio pepeljaru i to je to jedini bickl sa pepeljarom za koji je iko, ikada čuo. Mogao bih do sutra o nestalucima, ekscentričnosti i humornoj strani njegove ličnosti, da priča o Ivi nije priča sa tunim sekvencama i tragičnim nastavkom.Ozbiljne nevolje po njega nastupile su početkom devedeset prve godine, samo zato to je bio Hrvat. A, to se pokazivanja nacionalnih osećanja tiče mogao je tako slobodno biti i Eskim. Od toga nikada nije pravio vanu stvar, ali sled događanja će učiniti da će ba ta činjenica, od njega potpuno nezavisna, odrediti bitno njegov ivot. U fabrici, gde je radio kao inenjer, počeli su iznenada da ga čudno gledaju i da se prema njemu jo čudnije ponaaju. Zatim su izbegavali piti kafu sa njim, a na kraju je sekretarica koja je inače svima u sektoru kuvala kafu, njemu prestala kuvati. Pravio se neko vreme da to ne primećuje, ali nije se tako moglo dugo.Upitao je jedno jutro sekretaricu ta znači takav odnos i čime je on to zasluio, a ona mu vrlo ljutito i skrećući pogled u stranu odbrusila da je najbolje da kuva sam sebi i da mu ona nije kafe kuvarica.Slegnuo je ramenima i pristavio kafu sam. Sledećeg dana, za vreme radne pauze, priao mu je kolega iz drugog sektora. sa kojim je inače bio u dobrim odnosima i bez okolianja kazao da bi bilo najbolje da menjaju kuće. Da Ive njemu da svoju kuću u naoj varoi, a on će njemu za uzvrat dati vikendicu na Murteru. Jo mu je dodatno objasnio kako je to najbolji način da obojica nekako sačuvaju ta imaju. Predloio je i advokata koji će obaviti posao oko ugovora o zameni, kao i to da trokove oko advokata i knjienja snose po pola.Glatko ga je odbio. Bio je vezan za svoju lepu, prostranu i svetlu kuću smetenu na severnom gradskom breeljku, sa prekrasnim pogledom. Sam ju je radio, od projekta do najsitnijih zanatskih radova i bila mu je vie od kuće. Bila mu je dom.- ta je ovo mali (tako me je zvao) pitao je poto mi je ispričao kakvu je ponudu dobio.Video sam koliko je pogođen tim događajem.- Ne znam, odgovorio sam.- ta misli hoću li se ja morati seliti?- Ma ne rekao sam, a da sam nisam bio u to uveren. Bilo mi je neprijatno, a nisam znao kako da ga umirim.Mora da je primetio da moj glas zvuči uplje i neuverljivo pa je ponovio pitanje i dodao:- Reci mi ako neto zna bolje je da i ja znam.- Ne znam stvarno ali ako bude neto to ne valja, ja ću biti uz tebe, budi siguran.Dopalo mu se to to sam kazao, ali ga nije umirilo. Sedeli smo ćutke i puili, a onda je on podigao pogled i upitao:- Ako bude rata hoćemo li ti i ja biti neprijatelji?- Ne rekao sam ja nikada neću biti tvoj neprijatelj.- Znam nasmeio se i udario me po ramenu.I ja sam se nasmeio. Boe, o čemu mi pričamo, proletelo mi je kroz glavu.Nekoliko dana kasnije, u Bariju je Zvezda igrala finale kupa ampiona i na penale dobila Olempik iz Marselja. Nakon utakmice nastala je neviđena tarapana. Ne postoje tako nepodnoljivi događaji kao kad Srbi neto slave.Takva pucnjava nije se jo nikada čula. Gruvalo je rafalno sa svih prozora, balkona, dvorita, vrhova zgrada. Gorilo je i nebo i zemlja.Sedeli smo u mojoj dnevnoj sobi i pijuckali vino. Nemo smo oslukivali eho pucnjave koji je zlokobno najavljivao nastpujaći rat.- Gotovo je ja mislim da je rat nemoguće izbeći rekao je- Stvarno, izgleda da su svi naoruani ovo je neverevotno.- To se vie neda zaustaviti, ta kola su se otkačila i jure niza stranu...Sluaj mali ja sutra idem kod onoga to mi je nudio zamenu i selim se to pre mogu. Izvini, moram. Nisam kukavica, ali neću da izazivam sudbinu. Moe doći do toga da me silom izbacuju, a to ne bih mogao preiveti.- Ma neće, kakvom silom. Ja i nai prijatelji ćemo biti tu.- Ne,ne..Bićete vi tu, pa i vi najebati. Večeras sam odlučio. Odlazim, a ti me vie ne zaustavljaj, biće lake i meni i tebi. I stvarno, već sutradan je počeo raditi na zameni, a za sedam dana dovezao veliki leper, potrpao u njega stvari i doao da se oprosti. Doneo mi je jednu američku pilotsku jaknu i debelu mornarsku majicu kupljenu negde na severu Evrope, dok je onomad, dve tri godine plovio kao «prvi oficir makine» u nekoj panamskoj mornaričkoj kompaniji.- Evo, znam da ti se sviđaju... progovorio je, gledajući negde u stranu kako mu se ne bi videle nastupajuće suze. Skoro se tresući, prihvatio sam pruene stvari i isto tako krijući oči otiao sam do regala i iz njega izvadio sve ploče «Bitlsa» koje sam imao.. Pruio sam mu ih, on ih prihvatio levom rukom, desnom me privukao, i zato ne reći jecali smo desetak sekundi.Onda se trgli...- Čekaj, rekao sam...Da popijemo po rakiju, ko zna kad ćemo vie... Polako, na lice mu se vratila tvrdoća i odlučnost. Prihvatio je čaicu, trgnuo je na iskap, brzo se okrenuo i irokim plećima promakao kroz vrata. Gledao sam za njim kao u bunilu i taj čas se, valjda pod uticajem trenutka setio događaja iz njegove morske epohe kad je jednoga leta ukrcao na brod i zaposlio, desetak besposlenih momaka iz varoi. Ukrcaj je bio u Đenovi, a prevozili su ivu stoku. Ta momčad je tamo zaradila pare. Radili su u smenama i slobodno vreme provodila sa njim, jer sa nikim drugim nisu ni mogli. On im je na brodu bio oslonac, ef, otac i majka. Posadu su činili uglavnom Filipinci i momci iz Afrike, a ni jedni ni drugi nisu delovali ba ljubazno. Duga i dosadna plovidba činila ih je sve nervoznima a početnike pogotovo. I negde na Atlantiku uhvatila ih je oluja, valovi su bili nadrealno visoki, brod se ljuljao kao igračka. Pili su viski i ćutke, ali sa napetim licima i očima punim nemira, posmatrali strani ijun. Samo je Ive bio miran i kao da ga se to ne tiče. Kako je oluja jačala momci su postajali sve nespokojniji, a jedan od njih, sada moda najbogatiji u varoi, koji je razvio posao ba od novcu koji je na brodu zaradio, u panici, dograbio Ivu za miicu i kukajući upitao...- Ive, ta ću ako se brod, ako se ova krntija prevrne, ja ne znam plivati...Ive ga je lagano drugom rukom potapao po onoj kojom ga je stisnuo i skoro očinski rekao...- Prika, ne plai se. Koji će ti q... plivanje na sred Atlantika. Ako odemo, otići ćemo svi zajedno. Panika je lo saveznik. Uzmi jo malo viskija i ne misli na to to se napolju događa.Razmiljao sam o tome gde su sada ti ljudi sa broda, a skoro su svi u gradu koji on naputa. Nikoga sada, nikoga tog dana da mu pokae solidarnost, pozdravi sa sa njim, ponudi pomoć, upita treba li ti ta? Gadan vakat to bi rekao Mea.Otiao je Ive, uskoro je počeo rat i ja sam zabavljen svojim problemima sve ređe mislio na njega. Tek ponekad bih se u kakvoj prigodnoj situaciji setio nekog njegovog nestaluka, neke priče ili nekog zajedno preivljenog trenutka.Krajem avgusta, 1995. godine, kad sam već bio u Beogradu, kao izbeglica, u stanu moje tetke zazvonio je telefon. Javio se Ive i pitao gde sam. Nisam mogao da verujem.- Mali, uspeo sam nekako da te nađem. U starom imeniku sam imao ovaj predratni broj i srećom nije se promenio, a ef pote mi je omogućio da uspostavimo vezu..Kad bi i kako mogli da se vidimo...- Kako da se vidimo.....Granice su zatvorene..Jedino u Mađarskoj.- U Mađarskoj, neophodno je, imam neto za tebe to sam naao u tvojoj kući a to će ti trebati. I da zna, nedam nikome da se tamo useli, iako svaki dan neko dolazi.. Knjige iz regala sam preneo kod sebe, one druge nisam dirao, mnogo ih je i nemam gde sa njima. samo da zna. Uzeo sam i jaknu i majicu to sam ti ostavio jebi ga nisi ih ponio sobom.- Hvala ti prijatelju a ta si to naao...- Ma zna ti ono čega nema i ta ti sigurno treba ono to nisi poneo.Zavrili smo razgovor tako to je kazao da će se javiti za koji dan da se dogovorimo oko susreta u Mađarkoj. A naao je moj novac, tada i uvek dragocenih 5.000 funti koje je moja supruga sklonila u nekoliko enciklopedija, kako ih deca ne bi pronala i ne znajući ta je to iznela napolje ili iscepala, zaturila. Ona sa decom iz Knina otila dvadesetak dana pre «Oluje» i nije uzela taj novac. Ja opet, smatrajući da ga je uzela kad sam polazio u izbeglitvo, nisam ga ni traio. Sve u svemu vie novca nam je ostalo nego li smo sobom doneli.Evo, naao ga je Ive i traio način da ga uruči. Dobri, stari Ive.Čuli smo se za nekoliko dana i dogovorili susret u Pečuju. Sa uzbuđenjem sam čekao taj susret i zaista, u dogovoreno vreme smo se nali na pečujskom kolodvoru. Ive je bio preplanuo, izgledao je dobro, standardno, ba onako kao kad je odlazio. Udarali smo jedan drugog rukom po ramenu, zagledali, smejali se, radosno vikali....i naravno otili, gde bi drugo, do u kafanu. Valjalo je jesti, piti vino i razgovarati.Eh, toga razgovara uz Tokajac. Bio je i tuan, setan i na momente veseo. Bili smo ivi, to je najvanije, iako nita vie nije bilo kao nekad. Iznenadio sam se kad je Ive počeo da obilazi u porudbi teka, začinjena jela. Traio je neto laganije, dijetalnije, za fafarone ni čuti, za ljute kobasice ni čuti...- ta je pitao sam...- Srce rekao je...Evo već tri godine imam problema. Nekako, kad sam otiao drala me depresija, nita mi se nije radilo. Tek bi povremeno sa nekim komijama izalzio na more, na ribu i odlučim otiči na pregled. Na pregledu, loe, od stresa kae doktor, imam redovnu terapiju, drim se disciplinovano, i videćemo dokle ću...No danas ću sa tobom malo «zamuriti», koliko mogu, ali se ipak moram paziti..Priznajem da njegovu priču o ozbiljnoj bolesti nisam najbolje razumeo i najozbiljnije shvatio.. j....., dobro kau Zdrav bolesnom ne veruje. Nutkao sam ga stavrima za koje znam da nikada nije mogao odbiti, preterivao u tome i tek sada znam koliko sam greio.Pričao mi je o katastrofi nakon «Oluje». Ni on skoro nikoga vie tamo ne zna. Doli su, naselili neki drugi ljudi, drugčijih navika i temperamenta i da nije nekoliko starih susjeda, ne zna ta bi. Pričao mi je kako titi od useljavanja moju kuću i ja sam mu rekao da se ne dovodi u opasnost. Vlast će svejedno tamo nekoga useliti ma koliko se on opirao.Trudio se ali nije uspevao sakriti promenjivo raspoloenje. Video sam da se muči:- ta je upitao sam opet..- Nita rekao je. U naem gradu se događa veliko zlo, pljačka, otimanje, nasilje. Ne verujem da je tako ikada bilo. Ovo su godine oloa.- Da rekao sam. Ali ti to ne moe sprečiti. Čini ta moe.- Toliko sam se predao ničemu prijatelju, da ću verovatno brzo i postati nita, zemlja, prah...moda je to najbolje, da vie ne gledam to to gledam.- Hajde, hajde, ne očajavaj...polako...biće sve u redu..Ljudska priroda je destruktivna, ne treba valjda da te ja učim tome...No dođe to na svoje...Stisnuo mi je ruku iznad ake, a onda dohvatio vino. Kucnuli smo se i okrenuli priču na veselije teme. Primakao se čas kad je trebalo da se vratimo. On u Hrvatsku, ja u svoje novo stanite u Srbiji.Na rastanku mi je blago rekao..- Pozdravi svoje, čuvajte se i čuvaj da ti te pare ne otmu na granici ovi tvoji razbojnici...da nisam daba dolazio...Bio je opet onaj stari i ba se lepo rastadosmo.Čuli smo se svako malo telefonom. Obavestio me je da je neka bosanska porodica, dovedena u kolonizaciju, uselila u moju kuću. Opisivao ih je detaljno i dosta nenaklono. Skoro je vikao kad bi govorio o njima.Nekoliko dana iza Nove godine, zvao me je rođak i kazao da je umro. Iznenada, pozlilo mu. Nije ni stigao do lekara. Bio sam očajan, zatekla me vest. Nije bilo nikakvih mogućnosti da dođem na sahranu. Da bih umirio savest, iako sam ateist, otiao sam u crkvu i zapalio mu sveću. Stajao sam dugo, dugo dok je gorela i gledao igranje plamena. Umro mi je prijatelj.Rođak koji mi je javio vest, stigao je u Beograd nekoliko meseci kasnije i od njega sam čuo priču koja me je zapanjila, frapirala, ostavila bez glasa. Ona glasi ovako.Te zima je u naemu kraju bila neviđeno hladna. Novi stanari moje kuće nisu imali dovoljno drva da se ugreju i loili su sve to im je padalo pod ruku. Sekli su neka stabla iza kuće, iscepali stari kredenac u kome je moj otac drao alat i kad je sve to sagorelo, preli na knjige iz paketa koje Ive nije uspeo preneti kod sebe. Za nesreću, naiao je ba kad su u drelo peći ubacivali Krleine «Dnevnike» i vrisnuo da to ne rade. Barbari knjige palite.- Pa to je Krlea majmune.... Dolo je do svađe i guanja između njega i patera familijasa, novog stanara moje kuće. Ive se toliko uzbudio da mu je istoga časa trebala pomoć. Kolonist, Bosanac, videvi ta se događa izleteo je i zvao moga rođaka u pomoć. Preneli su ga u njegovu kuću i zvali hitnu. Umro je pre nego je doktor stigao, za desetak minuta. Stićući rođaka za ruke i gubeći se već govorio je Knjige loe....nesrećnici....
Umro je braneći moje knjige...Kulturni..
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovaj tekst me podsjetio na istinu koju sam vec par puta postavio na drugim topicima Galerije a koji glasi :
Sa zivotom - kazu stari - doci ce vrijeme kada ce, opet, komsija i prijatelj biti dragocijen kao zraka sunca u dubini spilje.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
KULTURNI
Nije vie u ivotu, a bio je tako snaan, temeljan i ilav, da se činilo kako on nikada ne moe umrijeti. Da, Ivan Ive, moj prvi komija,čije ime od njegove desete godine niko nije izgovorio, a da nije dodao i ono - «kulturni». Postoje nadimci koji se prosto zalepe na čoveka i postanu vaniji od imena. Nadimci u koji stane čitav identitet.Na ga je junak dobio u svojoj desetoj godini na pomalo skandalozan način, iznenada i spletom nepredvidivih i loih okolnosti. Bio je razredni redar toga dana u paru sa Nelom, kćerkom nekoga oficira, komandanta mesta, koja je godinu - dve iza kritičnoga događaja odselila iz nae varoi u jednoj u nizu očevih prekomandi i verovatno se vie nikada tamo nije vraćala.Dakle, Ive je doao na vreme u razred i kao to je red, prvo dohvatio sunđer da obrie kolsku tablu na kojoj je ostao ispisan sadraj sa poslednjeg časa od prethodne smene. Sunđer je bio suv kao barut i valjalo je otići do toaleta i česme, kako bi uredno i na zadovoljstvo stroge učiteljice Bojane pripremio tablu za nastavu. Nekako, ba u to doba nestalo je vode i sa česme nije kapala ni jedna, jedina kap. Na trenutak je zastao, nije znao ta da radi. Bojeći se učiteljičinih grdnji, a ni iba nije bila isključena, grozničavo je dumao kako da rei nastali problem. I kako mu se ba taj čas pripialo, dosetio se u tren. Popiaće se u sunđer i to će biti to. Brzo je uao u praznu wc kabinu, vratio se u razred i nakvaenim, zapianim sunđerom obrisao tablu. Ostavio ga je potom na svoje mesto, a u učionicu su ula i ostala deca iz razreda ne znajući za njegovu nevolju sa vodom. Nela nije bila zadovoljna izgledom table i htela je to da popravi. Ive joj je apatom kazao da ne dira sunđer, jer se zbog toga to nema vode morao u njega popiati. Vratila se Nela u klupu, a potom je dola i učiteljica. Odloila je dnevnik, stavila naočare, izvadila penkalo i u tiini zapisala čas. - Ko je odsutan redari pitala je...- Nema odsutnih rekla je Nela- Dobro u tom je učiteljica pogledala prema tabli, pa prema Neli i rekla:- A, slabo je ovo obrisano, hajde Nela, obrii tablu kako treba.Nela je pocrvenela, oborila pogled i plačnim glasom rekla:- Ne mogu drugarice.- to ne moe, pa ti si redar.- Da, jesam redar, ali ne mogu, jer je Ive piao u sunđer.U razredu je zavladao muk, a onda ekspolzija od dečijeg agora i cike. Smirivala ih je učiteljica, morala vie puta da se snano prodere kako bi stvar vratila pod kontrolu, i kad je ponovo nastao tajac, kazala:- Ustani Ivane.Ive je ustao. Činilo mu se da nema noge, nego da na mestu lebdi iznad poda. U glavi mu je bila izmaglica, srce jako udaralo, a plaio se kako učiteljice tako i momenta u kome će to saznati njegov strogi i uvek bar malo nervozni otac koji nije pokazivao razumevanje za mnogo blae ispade.- Dakle, piao si u spuvu, pa mi kai zato si to uradio?Učiteljica je bila neobično mirna, nije zvučala neprijateljski iako je izgledala strogo i Ive se malo oporavio, doao sebi i uspeo progovoriti:- Nije bilo vode, drugarice.- Nije bilo vode, ali to ne znači da si to morao da radi?- Plaio sam se da ćete me grditi ako tabla ne bude obrisana.Stroga učiteljica Bojana je toga časa prila dečaku sa smekom, potapala ga po glavi i mirno, gotovo majčinski rekla:- Ma ne duo, ne treba se bojati. To to si uradio bilo je u dobroj nameri, ali nije dobro, nije higijenski i nije «kulturno». A sad sedi i ne plai se. Neću ovo kazati tvome ocu.Pao mu je kamen sa srca. Seo je postiđen, ali i sa osećanjem da se reio velike bede. No, već na odmoru dobio je nadimak «kulturni». Nemilosrdna, kakva mogu biti samo deca, od svih reči koje mu je učiteljica uputila fiksirali ba tu «kulturni». Branio se, hteo da se bije, jurio za nekima, ali nije bilo pomoći. Iako ga nikada nije prihvatio, nadimak se zalepio za njega, prosto sa njim srastao, i postao njegov neraskidiv deo. Bez svega je u budućem vremenu mogao ostati, ali bez tog priveska ne. Ba u vreme kad je zaradio nadimak, Ive je, po nagovoru nekih starijih momaka počeo da veba gimnastiku. Ilo mu je to od ruke, «htele» su ga sprave i dobar deo svakoga dana, iz godine u godinu provodio je vebajući. Svaki dan je jačao, telo mu je postojalo snop miića, ali je ostao niskoga rasta. U jednom periodu njegovoga nagloga razvoja, bilo je ekstremno opasno izgovoriti njegov nadimak, a da on čuje. Ko bi se usudio, ili bio neoprezan, dobijao bi amar istoga časa, a ostalo zavisno od otpora. No amari nisu ni brana ni prepreka nadimcima. Kao da je ta njegova ljutnja jo vie legitimisala nadimak i kroz vreme i on ga je ćutke prihvatio. Njegova majka, tiha i prostoduna ena, to iz ponosa, ali i sa blagom dozom brige, pričala je kako mnogo jede otkad veba i da je postao veliki namet na njihov kućni budet. I ceo ivot, zaista, jeo je kao mećava. Hrana je postala njegova neizmerna ljubav i mnogo vie od potrebe. Mogao je da pojede sepet voća, bez obzira jesu li to breskve, ljive, jabuke, nije probirao. O tome koliko moe pojesti mesa, pričale su se priče. Uivao je u irenju mita o svojoj prodrljivosti i o svojoj snazi, a jedino je pričajući o tome, po nekada bio nerealan. Bio je i prodrljiv i snaan, ali bi pričajući o tim svojim «podvizima», uvek bar malo dodavao, tako da bi se neupućenom sluaocu činilo da lae i da se neumereno hvasta. Ako bi bilo kakvih pitanja ili upadica, kakve neverice spram onog to priča, odmah je nudio opkladu i proverljivost toga to je tvrdio. Video sam, da je opkladivi se sa nekim ogromnim kafedijom, također «deronjom», pojeo u hipu pola kilograma punomasnog, slanog sira iz meine, i na to dodao 12 kremenadli, teglu faferona i pripadajuću dozu hleba. Nisam dalje prisustovao takmičenju, ali verovatno su se iza toga jeli kolači, a sarma je preskočeno samo zato to se takmičenje odvijalo u kasno proleće.Samo jednom sam ga video zbunjenog u sličnim prilikama. Pričao je doivljaj iz studentskih dana u Zagrebu, i kazao da je dobivi novac od kuće, prilično gladan, otiao na pijacu «Dolac», kupio pedeset jaja, poprio ih na kajganu i sve pedeset pojeo na mah. Kao svedoka je naveo nekog Velića, svog cimera, koga smo svi znali, ali je za priču bilo nezgodno to to je Velić već godinama bio u Nemačkoj, i podupiranje njime nije zvučalo do kraja veredostojno. Moj otac, nenaviknut na takve priče, sluao ga je otvorenih usta i upitao:- Pet jaja?- Ne, pedeset jaja!- Eh, pa u čemu si ih prio - začikavao ga je stari.Ive je na trenutak bio zbunjen. Nastao je tajac od dvadesetak sekundi, muva se čula, a onda se dosetio i trijumfalno uzviknuo:- U lavoru, u čemu moe ispeći pedeset jaja..Nije kao obično nudio reprizu, svedoke, dokaze, nije davao vie nikavih dodatnih objanjenja, ali je ostala priča o lavoru punom kajgane.Ive je bio sedam osam godina stariji od mene, i kroz moje detinjstvo bio mi je neka vrsta zatitnika. Nekoliko puta je, po mojoj prijavi, znao natrljati ui drugoj deci, a stariji i jači od mene znajući za tu mogućnost nisu me dirali i kad bih debelo zasluio. Jedino sam ja mogao bez pitanja uzeti njegov bickl, jednu krajnje tehnički spornu napravu na dva točka, koja je bila opte poznata po tome to joj je on dogradio pepeljaru i to je to jedini bickl sa pepeljarom za koji je iko, ikada čuo. Mogao bih do sutra o nestalucima, ekscentričnosti i humornoj strani njegove ličnosti, da priča o Ivi nije priča sa tunim sekvencama i tragičnim nastavkom.Ozbiljne nevolje po njega nastupile su početkom devedeset prve godine, samo zato to je bio Hrvat. A, to se pokazivanja nacionalnih osećanja tiče mogao je tako slobodno biti i Eskim. Od toga nikada nije pravio vanu stvar, ali sled događanja će učiniti da će ba ta činjenica, od njega potpuno nezavisna, odrediti bitno njegov ivot. U fabrici, gde je radio kao inenjer, počeli su iznenada da ga čudno gledaju i da se prema njemu jo čudnije ponaaju. Zatim su izbegavali piti kafu sa njim, a na kraju je sekretarica koja je inače svima u sektoru kuvala kafu, njemu prestala kuvati. Pravio se neko vreme da to ne primećuje, ali nije se tako moglo dugo.Upitao je jedno jutro sekretaricu ta znači takav odnos i čime je on to zasluio, a ona mu vrlo ljutito i skrećući pogled u stranu odbrusila da je najbolje da kuva sam sebi i da mu ona nije kafe kuvarica.Slegnuo je ramenima i pristavio kafu sam. Sledećeg dana, za vreme radne pauze, priao mu je kolega iz drugog sektora. sa kojim je inače bio u dobrim odnosima i bez okolianja kazao da bi bilo najbolje da menjaju kuće. Da Ive njemu da svoju kuću u naoj varoi, a on će njemu za uzvrat dati vikendicu na Murteru. Jo mu je dodatno objasnio kako je to najbolji način da obojica nekako sačuvaju ta imaju. Predloio je i advokata koji će obaviti posao oko ugovora o zameni, kao i to da trokove oko advokata i knjienja snose po pola.Glatko ga je odbio. Bio je vezan za svoju lepu, prostranu i svetlu kuću smetenu na severnom gradskom breeljku, sa prekrasnim pogledom. Sam ju je radio, od projekta do najsitnijih zanatskih radova i bila mu je vie od kuće. Bila mu je dom.- ta je ovo mali (tako me je zvao) pitao je poto mi je ispričao kakvu je ponudu dobio.Video sam koliko je pogođen tim događajem.- Ne znam, odgovorio sam.- ta misli hoću li se ja morati seliti?- Ma ne rekao sam, a da sam nisam bio u to uveren. Bilo mi je neprijatno, a nisam znao kako da ga umirim.Mora da je primetio da moj glas zvuči uplje i neuverljivo pa je ponovio pitanje i dodao:- Reci mi ako neto zna bolje je da i ja znam.- Ne znam stvarno ali ako bude neto to ne valja, ja ću biti uz tebe, budi siguran.Dopalo mu se to to sam kazao, ali ga nije umirilo. Sedeli smo ćutke i puili, a onda je on podigao pogled i upitao:- Ako bude rata hoćemo li ti i ja biti neprijatelji?- Ne rekao sam ja nikada neću biti tvoj neprijatelj.- Znam nasmeio se i udario me po ramenu.I ja sam se nasmeio. Boe, o čemu mi pričamo, proletelo mi je kroz glavu.Nekoliko dana kasnije, u Bariju je Zvezda igrala finale kupa ampiona i na penale dobila Olempik iz Marselja. Nakon utakmice nastala je neviđena tarapana. Ne postoje tako nepodnoljivi događaji kao kad Srbi neto slave.Takva pucnjava nije se jo nikada čula. Gruvalo je rafalno sa svih prozora, balkona, dvorita, vrhova zgrada. Gorilo je i nebo i zemlja.Sedeli smo u mojoj dnevnoj sobi i pijuckali vino. Nemo smo oslukivali eho pucnjave koji je zlokobno najavljivao nastpujaći rat.- Gotovo je ja mislim da je rat nemoguće izbeći rekao je- Stvarno, izgleda da su svi naoruani ovo je neverevotno.- To se vie neda zaustaviti, ta kola su se otkačila i jure niza stranu...Sluaj mali ja sutra idem kod onoga to mi je nudio zamenu i selim se to pre mogu. Izvini, moram. Nisam kukavica, ali neću da izazivam sudbinu. Moe doći do toga da me silom izbacuju, a to ne bih mogao preiveti.- Ma neće, kakvom silom. Ja i nai prijatelji ćemo biti tu.- Ne,ne..Bićete vi tu, pa i vi najebati. Večeras sam odlučio. Odlazim, a ti me vie ne zaustavljaj, biće lake i meni i tebi. I stvarno, već sutradan je počeo raditi na zameni, a za sedam dana dovezao veliki leper, potrpao u njega stvari i doao da se oprosti. Doneo mi je jednu američku pilotsku jaknu i debelu mornarsku majicu kupljenu negde na severu Evrope, dok je onomad, dve tri godine plovio kao «prvi oficir makine» u nekoj panamskoj mornaričkoj kompaniji.- Evo, znam da ti se sviđaju... progovorio je, gledajući negde u stranu kako mu se ne bi videle nastupajuće suze. Skoro se tresući, prihvatio sam pruene stvari i isto tako krijući oči otiao sam do regala i iz njega izvadio sve ploče «Bitlsa» koje sam imao.. Pruio sam mu ih, on ih prihvatio levom rukom, desnom me privukao, i zato ne reći jecali smo desetak sekundi.Onda se trgli...- Čekaj, rekao sam...Da popijemo po rakiju, ko zna kad ćemo vie... Polako, na lice mu se vratila tvrdoća i odlučnost. Prihvatio je čaicu, trgnuo je na iskap, brzo se okrenuo i irokim plećima promakao kroz vrata. Gledao sam za njim kao u bunilu i taj čas se, valjda pod uticajem trenutka setio događaja iz njegove morske epohe kad je jednoga leta ukrcao na brod i zaposlio, desetak besposlenih momaka iz varoi. Ukrcaj je bio u Đenovi, a prevozili su ivu stoku. Ta momčad je tamo zaradila pare. Radili su u smenama i slobodno vreme provodila sa njim, jer sa nikim drugim nisu ni mogli. On im je na brodu bio oslonac, ef, otac i majka. Posadu su činili uglavnom Filipinci i momci iz Afrike, a ni jedni ni drugi nisu delovali ba ljubazno. Duga i dosadna plovidba činila ih je sve nervoznima a početnike pogotovo. I negde na Atlantiku uhvatila ih je oluja, valovi su bili nadrealno visoki, brod se ljuljao kao igračka. Pili su viski i ćutke, ali sa napetim licima i očima punim nemira, posmatrali strani ijun. Samo je Ive bio miran i kao da ga se to ne tiče. Kako je oluja jačala momci su postajali sve nespokojniji, a jedan od njih, sada moda najbogatiji u varoi, koji je razvio posao ba od novcu koji je na brodu zaradio, u panici, dograbio Ivu za miicu i kukajući upitao...- Ive, ta ću ako se brod, ako se ova krntija prevrne, ja ne znam plivati...Ive ga je lagano drugom rukom potapao po onoj kojom ga je stisnuo i skoro očinski rekao...- Prika, ne plai se. Koji će ti q... plivanje na sred Atlantika. Ako odemo, otići ćemo svi zajedno. Panika je lo saveznik. Uzmi jo malo viskija i ne misli na to to se napolju događa.Razmiljao sam o tome gde su sada ti ljudi sa broda, a skoro su svi u gradu koji on naputa. Nikoga sada, nikoga tog dana da mu pokae solidarnost, pozdravi sa sa njim, ponudi pomoć, upita treba li ti ta? Gadan vakat to bi rekao Mea.Otiao je Ive, uskoro je počeo rat i ja sam zabavljen svojim problemima sve ređe mislio na njega. Tek ponekad bih se u kakvoj prigodnoj situaciji setio nekog njegovog nestaluka, neke priče ili nekog zajedno preivljenog trenutka.Krajem avgusta, 1995. godine, kad sam već bio u Beogradu, kao izbeglica, u stanu moje tetke zazvonio je telefon. Javio se Ive i pitao gde sam. Nisam mogao da verujem.- Mali, uspeo sam nekako da te nađem. U starom imeniku sam imao ovaj predratni broj i srećom nije se promenio, a ef pote mi je omogućio da uspostavimo vezu..Kad bi i kako mogli da se vidimo...- Kako da se vidimo.....Granice su zatvorene..Jedino u Mađarskoj.- U Mađarskoj, neophodno je, imam neto za tebe to sam naao u tvojoj kući a to će ti trebati. I da zna, nedam nikome da se tamo useli, iako svaki dan neko dolazi.. Knjige iz regala sam preneo kod sebe, one druge nisam dirao, mnogo ih je i nemam gde sa njima. samo da zna. Uzeo sam i jaknu i majicu to sam ti ostavio jebi ga nisi ih ponio sobom.- Hvala ti prijatelju a ta si to naao...- Ma zna ti ono čega nema i ta ti sigurno treba ono to nisi poneo.Zavrili smo razgovor tako to je kazao da će se javiti za koji dan da se dogovorimo oko susreta u Mađarkoj. A naao je moj novac, tada i uvek dragocenih 5.000 funti koje je moja supruga sklonila u nekoliko enciklopedija, kako ih deca ne bi pronala i ne znajući ta je to iznela napolje ili iscepala, zaturila. Ona sa decom iz Knina otila dvadesetak dana pre «Oluje» i nije uzela taj novac. Ja opet, smatrajući da ga je uzela kad sam polazio u izbeglitvo, nisam ga ni traio. Sve u svemu vie novca nam je ostalo nego li smo sobom doneli.Evo, naao ga je Ive i traio način da ga uruči. Dobri, stari Ive.Čuli smo se za nekoliko dana i dogovorili susret u Pečuju. Sa uzbuđenjem sam čekao taj susret i zaista, u dogovoreno vreme smo se nali na pečujskom kolodvoru. Ive je bio preplanuo, izgledao je dobro, standardno, ba onako kao kad je odlazio. Udarali smo jedan drugog rukom po ramenu, zagledali, smejali se, radosno vikali....i naravno otili, gde bi drugo, do u kafanu. Valjalo je jesti, piti vino i razgovarati.Eh, toga razgovara uz Tokajac. Bio je i tuan, setan i na momente veseo. Bili smo ivi, to je najvanije, iako nita vie nije bilo kao nekad. Iznenadio sam se kad je Ive počeo da obilazi u porudbi teka, začinjena jela. Traio je neto laganije, dijetalnije, za fafarone ni čuti, za ljute kobasice ni čuti...- ta je pitao sam...- Srce rekao je...Evo već tri godine imam problema. Nekako, kad sam otiao drala me depresija, nita mi se nije radilo. Tek bi povremeno sa nekim komijama izalzio na more, na ribu i odlučim otiči na pregled. Na pregledu, loe, od stresa kae doktor, imam redovnu terapiju, drim se disciplinovano, i videćemo dokle ću...No danas ću sa tobom malo «zamuriti», koliko mogu, ali se ipak moram paziti..Priznajem da njegovu priču o ozbiljnoj bolesti nisam najbolje razumeo i najozbiljnije shvatio.. j....., dobro kau Zdrav bolesnom ne veruje. Nutkao sam ga stavrima za koje znam da nikada nije mogao odbiti, preterivao u tome i tek sada znam koliko sam greio.Pričao mi je o katastrofi nakon «Oluje». Ni on skoro nikoga vie tamo ne zna. Doli su, naselili neki drugi ljudi, drugčijih navika i temperamenta i da nije nekoliko starih susjeda, ne zna ta bi. Pričao mi je kako titi od useljavanja moju kuću i ja sam mu rekao da se ne dovodi u opasnost. Vlast će svejedno tamo nekoga useliti ma koliko se on opirao.Trudio se ali nije uspevao sakriti promenjivo raspoloenje. Video sam da se muči:- ta je upitao sam opet..- Nita rekao je. U naem gradu se događa veliko zlo, pljačka, otimanje, nasilje. Ne verujem da je tako ikada bilo. Ovo su godine oloa.- Da rekao sam. Ali ti to ne moe sprečiti. Čini ta moe.- Toliko sam se predao ničemu prijatelju, da ću verovatno brzo i postati nita, zemlja, prah...moda je to najbolje, da vie ne gledam to to gledam.- Hajde, hajde, ne očajavaj...polako...biće sve u redu..Ljudska priroda je destruktivna, ne treba valjda da te ja učim tome...No dođe to na svoje...Stisnuo mi je ruku iznad ake, a onda dohvatio vino. Kucnuli smo se i okrenuli priču na veselije teme. Primakao se čas kad je trebalo da se vratimo. On u Hrvatsku, ja u svoje novo stanite u Srbiji.Na rastanku mi je blago rekao..- Pozdravi svoje, čuvajte se i čuvaj da ti te pare ne otmu na granici ovi tvoji razbojnici...da nisam daba dolazio...Bio je opet onaj stari i ba se lepo rastadosmo.Čuli smo se svako malo telefonom. Obavestio me je da je neka bosanska porodica, dovedena u kolonizaciju, uselila u moju kuću. Opisivao ih je detaljno i dosta nenaklono. Skoro je vikao kad bi govorio o njima.Nekoliko dana iza Nove godine, zvao me je rođak i kazao da je umro. Iznenada, pozlilo mu. Nije ni stigao do lekara. Bio sam očajan, zatekla me vest. Nije bilo nikakvih mogućnosti da dođem na sahranu. Da bih umirio savest, iako sam ateist, otiao sam u crkvu i zapalio mu sveću. Stajao sam dugo, dugo dok je gorela i gledao igranje plamena. Umro mi je prijatelj.Rođak koji mi je javio vest, stigao je u Beograd nekoliko meseci kasnije i od njega sam čuo priču koja me je zapanjila, frapirala, ostavila bez glasa. Ona glasi ovako.Te zima je u naemu kraju bila neviđeno hladna. Novi stanari moje kuće nisu imali dovoljno drva da se ugreju i loili su sve to im je padalo pod ruku. Sekli su neka stabla iza kuće, iscepali stari kredenac u kome je moj otac drao alat i kad je sve to sagorelo, preli na knjige iz paketa koje Ive nije uspeo preneti kod sebe. Za nesreću, naiao je ba kad su u drelo peći ubacivali Krleine «Dnevnike» i vrisnuo da to ne rade. Barbari knjige palite.- Pa to je Krlea majmune.... Dolo je do svađe i guanja između njega i patera familijasa, novog stanara moje kuće. Ive se toliko uzbudio da mu je istoga časa trebala pomoć. Kolonist, Bosanac, videvi ta se događa izleteo je i zvao moga rođaka u pomoć. Preneli su ga u njegovu kuću i zvali hitnu. Umro je pre nego je doktor stigao, za desetak minuta. Stićući rođaka za ruke i gubeći se već govorio je Knjige loe....nesrećnici....
Umro je braneći moje knjige...Kulturni..
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ovaj tekst me podsjetio na istinu koju sam vec par puta postavio na drugim topicima Galerije a koji glasi :
Sa zivotom - kazu stari - doci ce vrijeme kada ce, opet, komsija i prijatelj biti dragocijen kao zraka sunca u dubini spilje.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Mon Oct 06, 2008 11:03 am, edited 1 time in total.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
IVE KULTURNI
Jedna od anegdota Ive Kulturnog:
Vozio je svoju poznatu biciklu Ive jedne prilike,da napomenem da kocnice nisu valjale.Spustajuci se biciklom niz nizbrdicu kod glavice naidje mu u susret neka zena.Posto mu kocnice nisu valjale i posto se nisu nasli u mimoilazenju Ive nju pokupi.Dizuci se sa prasnjavog puta,otresajuci prasinu sa sebe Kulturni se izdera na nju:"Kud gledas zenska glavo,vidis da nemam kocnica".
Vozio je svoju poznatu biciklu Ive jedne prilike,da napomenem da kocnice nisu valjale.Spustajuci se biciklom niz nizbrdicu kod glavice naidje mu u susret neka zena.Posto mu kocnice nisu valjale i posto se nisu nasli u mimoilazenju Ive nju pokupi.Dizuci se sa prasnjavog puta,otresajuci prasinu sa sebe Kulturni se izdera na nju:"Kud gledas zenska glavo,vidis da nemam kocnica".
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
IVE KULTURNI
Jos jedna od Kulturnog:
"Slusaj mala,ovako ti izgledam malen ali sam u krevetu ko jablan".
"Slusaj mala,ovako ti izgledam malen ali sam u krevetu ko jablan".
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O DRAZENU DUPORU
Nadam se da Vam nece smetati da saznate nesto novo o Drazenu Duporu iako je tekst na Engleskom .
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ARTMadison Area Open Art Studios 2008: Meet Virginia Huber and Drazen Dupor
Amelia Cook on Wednesday 10/01/2008 12:42 pm , (15) Recommendations
Virginia Huber describes herself as a watercolor painter working in the western world. Her works, mostly paintings of people, are bright with softcolors that bleed in a way that makes the viewer question the need for lines, which she uses sparingly. Over the years, she has done away with most backgrounds, opting instead to let viewers color the background with their own stories and memories.
Drazen Dupor is an iconographer, a painter of religious images in the tradition of Eastern Christianity. Using deep color and precise lines, his images of Christ, angels, and the saints transcend this world and stir souls. Born in Gracac, Croatia, Dupor paints in the ancient Byzantine style (think incense-filled basilica) and his work is displayed in churches, galleries, and homes worldwide.
Both artists are among the 140 artists opening their studios to the public this weekend as part of Madison Area Open Art Studios 2008. Now in its sixth year, this free festival coinciding with the autumn Gallery Night put on by the Madison Museum of Contemporary Art showcases the diversity and vibrancy of the Madison visual art scene in a laid-back, come-as-you-are way. While you may snag a free glass of wine somewhere along the way, this event shatters the notion that art must be a black tie affair. In fact, youre more likely to see artists hands covered in clay, paint or looped with yarn than holding a glass of champagne or a canapé.
For both Drazen Dupor and Virginia Huber, Open Art Studios is a great way for regular folks to experience their creative process.
Dupor has been involved with Open Art Studios for the past few years and has found that an artists involvement shows the constant progression of his/her work. He says that the visitors to his workspace and to the other participating studios have the opportunity to learn on the spot by seeing half-finished projects, talking one-on-one with the artists, and feeling the space where the real creation of art work happens.
Open Art Studios is also a way to absorb the big picture of the contributions of Madison artists. With so many participants exhibiting their work and works-in-progress at the same time, the public has a unique chance to see how, in Drazen Dupors words, ...artists contribute to cultural content of the city.
This is the first year that Virginia Huber has participated in Open Art Studios, though she captures the spirit of the event with a lovely story about being a part of a similar event a few years ago.
Volunteers came to guide visitors to my studio which at the time was upstairs over the garage, she recalls. A good friend brought a beautiful, large apple pie over and I kept it in the oven. Each person who came to assist had outstanding warm apple pie and conversation in the kitchen with our family before their shift was over.
As for a new round visitors this weekend, Huber says, I think they will be pleasantly interested that some of [my] practices are very similar to what they do professionally. But there are differences, and thinking about something different on the weekend is good for everybody.
For her, Madison Open Art Studios is the kind of event that convinces a person that there isn't one right way to make art and not one right reaction to art.
Madison Area Open Art Studios 2008 will be held this weekend, October 4-5, from 11 a.m. to 5 p.m. each day, following the autumn Gallery Night put on by the Madison Museum of Contemporary Art on Friday. This years event opened with a reception and silent auction last week at the Overture Center, where works by all participating artists will be on display through Friday, October 10. All participating studios will be open to the public for free, with maps available at local art galleries, farmers markets, and online as provided by organizers.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ARTMadison Area Open Art Studios 2008: Meet Virginia Huber and Drazen Dupor
Amelia Cook on Wednesday 10/01/2008 12:42 pm , (15) Recommendations
Virginia Huber describes herself as a watercolor painter working in the western world. Her works, mostly paintings of people, are bright with softcolors that bleed in a way that makes the viewer question the need for lines, which she uses sparingly. Over the years, she has done away with most backgrounds, opting instead to let viewers color the background with their own stories and memories.
Drazen Dupor is an iconographer, a painter of religious images in the tradition of Eastern Christianity. Using deep color and precise lines, his images of Christ, angels, and the saints transcend this world and stir souls. Born in Gracac, Croatia, Dupor paints in the ancient Byzantine style (think incense-filled basilica) and his work is displayed in churches, galleries, and homes worldwide.
Both artists are among the 140 artists opening their studios to the public this weekend as part of Madison Area Open Art Studios 2008. Now in its sixth year, this free festival coinciding with the autumn Gallery Night put on by the Madison Museum of Contemporary Art showcases the diversity and vibrancy of the Madison visual art scene in a laid-back, come-as-you-are way. While you may snag a free glass of wine somewhere along the way, this event shatters the notion that art must be a black tie affair. In fact, youre more likely to see artists hands covered in clay, paint or looped with yarn than holding a glass of champagne or a canapé.
For both Drazen Dupor and Virginia Huber, Open Art Studios is a great way for regular folks to experience their creative process.
Dupor has been involved with Open Art Studios for the past few years and has found that an artists involvement shows the constant progression of his/her work. He says that the visitors to his workspace and to the other participating studios have the opportunity to learn on the spot by seeing half-finished projects, talking one-on-one with the artists, and feeling the space where the real creation of art work happens.
Open Art Studios is also a way to absorb the big picture of the contributions of Madison artists. With so many participants exhibiting their work and works-in-progress at the same time, the public has a unique chance to see how, in Drazen Dupors words, ...artists contribute to cultural content of the city.
This is the first year that Virginia Huber has participated in Open Art Studios, though she captures the spirit of the event with a lovely story about being a part of a similar event a few years ago.
Volunteers came to guide visitors to my studio which at the time was upstairs over the garage, she recalls. A good friend brought a beautiful, large apple pie over and I kept it in the oven. Each person who came to assist had outstanding warm apple pie and conversation in the kitchen with our family before their shift was over.
As for a new round visitors this weekend, Huber says, I think they will be pleasantly interested that some of [my] practices are very similar to what they do professionally. But there are differences, and thinking about something different on the weekend is good for everybody.
For her, Madison Open Art Studios is the kind of event that convinces a person that there isn't one right way to make art and not one right reaction to art.
Madison Area Open Art Studios 2008 will be held this weekend, October 4-5, from 11 a.m. to 5 p.m. each day, following the autumn Gallery Night put on by the Madison Museum of Contemporary Art on Friday. This years event opened with a reception and silent auction last week at the Overture Center, where works by all participating artists will be on display through Friday, October 10. All participating studios will be open to the public for free, with maps available at local art galleries, farmers markets, and online as provided by organizers.