mentalitet nasih ljudi
Moderator: Gazda
[quote="hope"]Koliko Livadic tj. ddj( a mozda je on pola ljudi na forumu :shock: ) ima mentaliteta ? :lol:[/quote]
Ne vrijedim ni za ovog jednog,koji jesam a kamoli za polovinu od svih.
Samo sam iskren i prizna'm greske,mozda bi bilo dobro da i ti ucinis isto.
Pozdrav od Dusana Milivojevica iz lijepe,male Svicarske. Novo ime sam psudio iz tvo'g zargona i za to ti hvala. Eto, to ti je isto moj mentalitet.
Ne vrijedim ni za ovog jednog,koji jesam a kamoli za polovinu od svih.
Samo sam iskren i prizna'm greske,mozda bi bilo dobro da i ti ucinis isto.
Pozdrav od Dusana Milivojevica iz lijepe,male Svicarske. Novo ime sam psudio iz tvo'g zargona i za to ti hvala. Eto, to ti je isto moj mentalitet.
-
- Posts: 55
- Joined: Mon Feb 20, 2006 12:42 am
- Location: split
Onda se jos jednom izvinjavam,bolje da se salimo nego da se svadjamo. ako jos jednom promjenim ime zvat' cu se Rolling Stones ne sto sam njihov clan grupe nego sto su u kninskom zargonu tako zvali Polacane a ja sam se isto kotrljao sa Polace u Knin. Za mene je to ostalo simpaticno i u tome ne vidim nista lose.Najvaznije je da u Livadicevom srcu,na istom mjestu stoje i Polaca i Knin, naravno i svi ljudi medju koje spadas i ti. Kod mene je tako bilo i tako ce ostati dok djavo ne odnese svog Livadica.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Konsfiskacija pamcenja
"Konfiskacija pamcenja", tekst Dubravke Ugresic.
Prica tipicna za sve krajeve bivse Juge.Vjerujem da cete prepoznati dosta toga iz svog zivota ili komsiluka.
Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom. "Hodali" smo, tako se to onda zvalo. Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba. Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, Vera domaćica. U Zagreb su doli iz Bosne. Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevice. Po zidovima su visjele slike s punanim ljepoticama koje su ljekarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Vardara pa do Triglava", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru tekog namjetaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje) čuvali su od otećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukraene koljkama i drugi morski suveniri s natpisima "Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa" bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto ilo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako.Na policama su u miroljubivu suivotu stanovale različite knjige: te koje je čitao moj prijatelj (Schopenhauer, Kant, Hegel, Nietzsche, Kierkegaard...), Stankove (knjige o Titu, monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi...) i one Verine knjige (jeftini, boirani "hertz-romani"). Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima, ba kao kakva kolodvorska čekaonica. Kroz stan su prolazila bučna susjedska djeca, dola bi se napiti vode i uzeti kriku kruha namazanog Verinim domaćim pekmezom. Svakodnevno su navraćale Verine prijateljice, na "kavicu" i "trač-partiju". Dolazile su i nae kolege, studenti, neki bi usput sa Stankom odigrali partiju aha i popili čaicu domaće bosanske "ljive".
Vera je u spavaćoj sobi pod masivnim bračnim krevetom od orahovine drala zimnicu. Tamo su uredno sloene stajale staklenke s pekmezom, kiselim krastavcima, paprikom, ajvarom i vreće s kumpirom i lukom. Jednom me Vera pozvala u spavaću sobu, izvukla ispod kreveta plastičnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svjee iznikle sadnice rajčice. Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede, prijatelje, susjedsku djecu, svakoga tko bi svratio. A svraćali su mnogi, privučeni ivotom (i očaravajućim kulturnim sinkretizmom) koji je veselo ključao u malom stanu kao voda u čajniku.A onda su djeca (Stanko i Vera imali su osim sina i kćerku) zavrila studij i napustila kuću. Brinući za svoje roditelje djeca su pronala drugi, veći i udobniji stan i - preselila roditelje. Kad sam dola da ih vidim, Vera je briznula u plač optuujući djecu da su joj oduzela njezine stvari, njezine suvenire, njezin namjetaj, sve su joj oduzela, samo je, eto, jednu stvar uspjela spasiti. I Vera me povela u modernu spavaću sobu i izvukla ispod kreveta sliku s punanim ljepoticama koje su ljekarile na obali romantična jezera prenapučena lopočima i labudovima.- Drim je pod krevetom. Djeca mi ne daju da je objesim na zid... - rekla je uvrijeđeno poput djeteta.Vera je i dalje pekla bosanske pite, samo to nitko vie nije dolazio. Stanko je svaki dan zvao ljude na partiju aha i bosansku "ljivu", ali ljudima nekako nije bilo usput, ili im se vie nije igrao ah. Da, stan je svakako bio veći i bolji, ali je s prelaskom na bolje ivot definitivno promijenio okus. Stanku i Veri je u ime ljepe budućnosti "konfiscirana" njihova imovina, zalog njihova afektivna pamćenja. Dvoje starih ljudi nali su se, poput riba na suhom, bez svoga prirodnog okolia. Ljudi nisu ribe, pa tako Stanko i Vera nisu umrli, ali su, tako mi se barem učinilo kad sam ih posjetila, nekako naglo ostarjeli...
Prica tipicna za sve krajeve bivse Juge.Vjerujem da cete prepoznati dosta toga iz svog zivota ili komsiluka.
Poznavala sam ih jer sam za studentskih dana prijateljevala s njihovim sinom. "Hodali" smo, tako se to onda zvalo. Stanko i Vera stanovali su u malenu dvosobnom stanu u centru Zagreba. Stanko je bio umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije, Vera domaćica. U Zagreb su doli iz Bosne. Stan je nalikovao na mali muzej jugoslavenske svakodnevice. Po zidovima su visjele slike s punanim ljepoticama koje su ljekarile na obalama romantičnih jezera prenapučenih lopočima i labudovima. Na televizoru se kočila venecijanska gondola, na hladnjaku drvene čaplje (najpopularniji jugo-suvenir kojim su godinama, od "Vardara pa do Triglava", trgovali uglavnom Cigani). Titova slika visjela je na zidu uz obiteljske fotografije. Sjajnu polituru tekog namjetaja od orahovine (spavaće sobe prve poslijeratne jugoslavenske proizvodnje) čuvali su od otećenja ručno izvezeni "tabletići" od ukrasnog konca. Kutije ukraene koljkama i drugi morski suveniri s natpisima "Uspomena iz Makarske", "Uspomena s Cresa" bili su neka vrsta dnevnika s ljetovanja. Bile su to, naime, godine kada se svako ljeto ilo na more. Na radnička sindikalna ljetovanja, dakako.Na policama su u miroljubivu suivotu stanovale različite knjige: te koje je čitao moj prijatelj (Schopenhauer, Kant, Hegel, Nietzsche, Kierkegaard...), Stankove (knjige o Titu, monografije o Jugoslaviji i Narodnooslobodilačkoj borbi...) i one Verine knjige (jeftini, boirani "hertz-romani"). Stan nije bio samo ispunjen stvarima nego i ljudima, ba kao kakva kolodvorska čekaonica. Kroz stan su prolazila bučna susjedska djeca, dola bi se napiti vode i uzeti kriku kruha namazanog Verinim domaćim pekmezom. Svakodnevno su navraćale Verine prijateljice, na "kavicu" i "trač-partiju". Dolazile su i nae kolege, studenti, neki bi usput sa Stankom odigrali partiju aha i popili čaicu domaće bosanske "ljive".
Vera je u spavaćoj sobi pod masivnim bračnim krevetom od orahovine drala zimnicu. Tamo su uredno sloene stajale staklenke s pekmezom, kiselim krastavcima, paprikom, ajvarom i vreće s kumpirom i lukom. Jednom me Vera pozvala u spavaću sobu, izvukla ispod kreveta plastičnu kutiju sa zemljom i ponosno mi pokazala svjee iznikle sadnice rajčice. Vera je svaki dan pekla bosanske pite i hranila susjede, prijatelje, susjedsku djecu, svakoga tko bi svratio. A svraćali su mnogi, privučeni ivotom (i očaravajućim kulturnim sinkretizmom) koji je veselo ključao u malom stanu kao voda u čajniku.A onda su djeca (Stanko i Vera imali su osim sina i kćerku) zavrila studij i napustila kuću. Brinući za svoje roditelje djeca su pronala drugi, veći i udobniji stan i - preselila roditelje. Kad sam dola da ih vidim, Vera je briznula u plač optuujući djecu da su joj oduzela njezine stvari, njezine suvenire, njezin namjetaj, sve su joj oduzela, samo je, eto, jednu stvar uspjela spasiti. I Vera me povela u modernu spavaću sobu i izvukla ispod kreveta sliku s punanim ljepoticama koje su ljekarile na obali romantična jezera prenapučena lopočima i labudovima.- Drim je pod krevetom. Djeca mi ne daju da je objesim na zid... - rekla je uvrijeđeno poput djeteta.Vera je i dalje pekla bosanske pite, samo to nitko vie nije dolazio. Stanko je svaki dan zvao ljude na partiju aha i bosansku "ljivu", ali ljudima nekako nije bilo usput, ili im se vie nije igrao ah. Da, stan je svakako bio veći i bolji, ali je s prelaskom na bolje ivot definitivno promijenio okus. Stanku i Veri je u ime ljepe budućnosti "konfiscirana" njihova imovina, zalog njihova afektivna pamćenja. Dvoje starih ljudi nali su se, poput riba na suhom, bez svoga prirodnog okolia. Ljudi nisu ribe, pa tako Stanko i Vera nisu umrli, ali su, tako mi se barem učinilo kad sam ih posjetila, nekako naglo ostarjeli...
Mozda i ne treba vise od ovih lijepih slicica....one bi mozda najjednostavnije iskazale jedan dio osjecanja koja me obuzmu u trenutcima kad razmisljam o ljudskom rodu i nama sto nosimo ime covjeka ( engleski naziv za covjeka je divna floskula ...human being!...)Ponekad mi se cini da nismo daleko odmakli od onog perioda kad smo zivjeli u coporima i kad je pojedinac bio osudjen na propast vec samim tim sto se ,slucajno ili namjerno , odvojio od copora!
Nista cudno za to vrijeme i za taj period....instinktivna svijest je i omogucila opstanak vrste!
Ono sto je zaprepascujuce je da se i danas individualnost i fizicka i mentalna osudjuje i potcjenjuje pod plastom nekakvog zajednistva koje nam odredjuje i konstante i varijable ovog kratkog vremenskog intervala koji nazivamo zivotom. I ne samo na Balkanu vec i na citavoj zemaljskoj kugli je kolektivizam (sto je samo uceniji naziv za copor )dominanatan u svim sferama i duhovnog i materijalnog bivstvovanja.
Koliko smo spremni da se izdignemo iznad nasih malih sudbina.....i shvatimo da i onaj covjek koji se ne uklapa u nase pojedinacne vrijednosne sisteme ima pravo da bude i dobar i los i zajedljiv i duhovit, bas kao i mi sami. To je toliko jednostavno da se nitko i ne trudi da nesto uradi na tom pitanju, jer zaboga, to se podrazimijeva!....mislimo u sebi i ponavljamo istu gresku vec sutra (citajuci mozda nesto sa cim se ne slazemo ili o cemu mislimo drugacije ). Nitko od nas ne misli da je iskljuciv i deklarativno izjavljujemo da postujemo razlicitosti.....na zalost u praksi to nismo pokazali i jos vucemo za sobom repove koje smo jedni drugima prikacili.
Dragi moji sugradjani , ni potpisnica ovih redova nije imuna na ove, gore opisane pojave....ali pokusava se razjasnjavati sama sa sobom ....put do zvijezda je trnovit ( ovu izreku smo znali i na latinskom kod postovanog prof.Mise.....sramota me je priznati da sam je zaboravila)
i tko zna da li ce ikad uspjeti!!!!
Zahvaljujem postovanom! Bas si me obradovao jer toliko me kopkalo to sto sam zaboravila da sam danas namjeravala krenuti u biblioteku i potraziti izreku u knjigama staroslavnim! Ustedio si mi vrijeme, atoga nikad dosta! A da nisam bas sve zaboravila raci cu u istom duhu...HISTORIA EST MAGISTREA VITEAE!- a to sto smo mi dozivotni ponavljaci je druga prica. Srdacan pozdrav!biserci wrote:PER ASPERA AD ASTRA !
-
- Posts: 22
- Joined: Mon Dec 08, 2003 11:27 pm
- Location: U.S.A.
Ovo mi moras prevesti i to doslovce...molit cu lijepo, jer ni u onim perifernim vijugama ne mogu naci bar priblizan smisao! I posto ovaj latinski prosipas kao iz rukava mora da si od onih sto se mogu svrstati u kategoriju koja se rukovodi pravilom: OMNIA MEA MECKUM PORTO!biserci wrote:Potpuno si u pravu.Mada nisam tata-mata za taj latinski ponesto mi je jos ostalo u glavi i zato:Hodie mihi, cras tibi
Srdacan pozdrav
-
- Posts: 22
- Joined: Mon Dec 08, 2003 11:27 pm
- Location: U.S.A.
-
- Posts: 22
- Joined: Mon Dec 08, 2003 11:27 pm
- Location: U.S.A.