hvala na podrsci
ko bi reko , a ......mislila sam da sam sama
strah
Moderator: Gazda
-
lana
strah ne prolazi.............
Lara, hvala za objanjenje za strah od letenja.
Mislim da bi u osnovi to bilo to.
Dodue, i avioni danas padaju malo èeæe, tako da i to ne utièe ba smirujuæe na nau duu.
Sve je tako nesigurno, prolazno i kratkotrajno a i godine idu ko lude.
Jel vam se ne èini da kad jednom proðe 25 da poènu godine biti godinice.
Do 25. su uglavnom godinetine, nikad im kraja,vreme ne teèe uopæe.
A onda, negdje po 25. se pretvore godinetine u godinice, pa onda u godinièice.
Ode malo na posao, pobrine se za ruèak, potomke, prijatelje, malo pogleda TV, i evo ga odvrtio se ne samo dan , pa onda i mjesec, pa godina.
Meni se èini da je ova prola 2007. bila najkraæa od svih. Ili se zemlja bre okreæe, nemam pojma.
Ako neko zna neto vie neka javi. Mene ba zanima jel se to samo meni
èini ili je to opèa pojava.
Mislim da bi u osnovi to bilo to.
Dodue, i avioni danas padaju malo èeæe, tako da i to ne utièe ba smirujuæe na nau duu.
Sve je tako nesigurno, prolazno i kratkotrajno a i godine idu ko lude.
Jel vam se ne èini da kad jednom proðe 25 da poènu godine biti godinice.
Do 25. su uglavnom godinetine, nikad im kraja,vreme ne teèe uopæe.
A onda, negdje po 25. se pretvore godinetine u godinice, pa onda u godinièice.
Ode malo na posao, pobrine se za ruèak, potomke, prijatelje, malo pogleda TV, i evo ga odvrtio se ne samo dan , pa onda i mjesec, pa godina.
Meni se èini da je ova prola 2007. bila najkraæa od svih. Ili se zemlja bre okreæe, nemam pojma.
Ako neko zna neto vie neka javi. Mene ba zanima jel se to samo meni
èini ili je to opèa pojava.
-
lana
ANKETA bez straha
Da se nadoveem na Savu:
Elem,ja bi imala jedan predlog, a to je da poènemo pisati jedan zajednièki dnevnik Kninjana iz cijeloga svijeta, a tako nekako smo i raztrkani po cijelome svijetu, pa i ire.
Nita posebno lièno ali eto toliko da dobijemo predstavu kako ive neki nai sugraðani negdje drugdje, kako provode vrijeme,
ta èitaju, ta se zanimljivo deava u njihovom gradu.
Èini mi se da bi se dalo malo razbiti monotonije i svako od nas bi barem jednom sedmièno naao to za napisati.
Molim vas izjasnite se o tom. Dajte predloge ako ste za to, a ako niste napiite i to, dobro bi bilo i objasniti razloge protiv.
Diskutirajmo malo o tome.
Glasajte!
Jo bi napomenila da pored glasanja odravamo temu topica STRAH jer mislim da jo neki imaju poneto za reæi.
Volim vas sve odreda, uivajte gdje god da ste i javite se.
Elem,ja bi imala jedan predlog, a to je da poènemo pisati jedan zajednièki dnevnik Kninjana iz cijeloga svijeta, a tako nekako smo i raztrkani po cijelome svijetu, pa i ire.
Nita posebno lièno ali eto toliko da dobijemo predstavu kako ive neki nai sugraðani negdje drugdje, kako provode vrijeme,
ta èitaju, ta se zanimljivo deava u njihovom gradu.
Èini mi se da bi se dalo malo razbiti monotonije i svako od nas bi barem jednom sedmièno naao to za napisati.
Molim vas izjasnite se o tom. Dajte predloge ako ste za to, a ako niste napiite i to, dobro bi bilo i objasniti razloge protiv.
Diskutirajmo malo o tome.
Glasajte!
Jo bi napomenila da pored glasanja odravamo temu topica STRAH jer mislim da jo neki imaju poneto za reæi.
Volim vas sve odreda, uivajte gdje god da ste i javite se.
-
lara
-
lara
-
lana
strah od starenja
Lara,
sad sam se sjetila jednog vica na temu staranja i bora, samo ne znam hoæu li ga znati dobro izprièati:
U staraèkom domu:
ponzioneri Jovica i ika igraju ah a penzionerka Mica s vremena na vreme proeæe mimo njih, obuèe jednu haljinu, proeæe, obuèe drugu haljinu, proeæe, a ova dva ni ne trzaju, samo igraju ah.
Jednog dana Mici dozlogrdila njihova ignorancija, svuèe se gola i zapuca u etnju mimo njih.
Proðe minut ,dva minuta, pa pita ika:
-Jel Jovice, ta je to Mica obukla danas?
- Ne znam, bre iko, to je da je, zguvano je!!! 
sad sam se sjetila jednog vica na temu staranja i bora, samo ne znam hoæu li ga znati dobro izprièati:
U staraèkom domu:
ponzioneri Jovica i ika igraju ah a penzionerka Mica s vremena na vreme proeæe mimo njih, obuèe jednu haljinu, proeæe, obuèe drugu haljinu, proeæe, a ova dva ni ne trzaju, samo igraju ah.
Jednog dana Mici dozlogrdila njihova ignorancija, svuèe se gola i zapuca u etnju mimo njih.
Proðe minut ,dva minuta, pa pita ika:
-Jel Jovice, ta je to Mica obukla danas?
- Ne znam, bre iko, to je da je, zguvano je!!!
Strana priča za topic Strah
Htjela bih da sa vama podjelim jo jednu priču ,o događaju iz djetinjsva moje majke: kao mala ,ona je stanovala sama s babom u iznajmljenoj tronoj dalmatinskoj kući na spratu (na drvenom podu)do kojeg su vodile drvene stepenice iz prizemlja. Baka je bila prisiljena da je ostavlja po nekoliko sati samu u zaključanoj kući poto je morala rano da radi kod ljudi nedaleko odatle.Moja majka je tada imala oko pet godina. Znala je da će se probuditi sama u zaključanoj kući ,a vrijeme dok baka ne dođe po nju provodila je jedući ono to bi joj baka ostavila i igrajući se krpenom lutkicom, s kojom je i razgovarala kao to to djeca rade.Jednog jutra je "čula da je doziva " djevojka u bijelom iz kronje drveta koja se vidjela kroz prozor na kojem su nedostajla stakla(prozor je na spratu).Ubjeđivala ju je da odmah izađe napolje i da se ne plai da će je grditi, a poto mama nije znala kako da izađe rekla joj je kako da otvori jednu malu sobicu koju je gazda drao zatvorenu ,a one je nisu koristile i izađe kroz niski prozorčić u prizemlju. Samo to je izala napolje čuo se tresak iznutra od pada drvenih stepenica i poda,a zatim se uruila i krovna kostrukcija. Sakupio se narod iz susjedstva,dotrčala je prestravljena baka i stari gazda i hvala bogu zatekli dijete napolju.Majka je kasnije,objanjavala kako i zato je izala, a njen opis djevojke u bijelom je odgovarao opisu gazdine ćerke koja je umrla dvadesetak godina prije tog događaja neposredno prije svog vjenčanja i bila sahranjena u za vjenčanje pripremljenoj haljini.Starac je kasnije mojoj majci pokazivao i sliku svoje ćerke da bi djete potvrdilo sličnost. Ovo "čula da je doziva" piem pod navodnicima jer moja majka nikada nije mogla da razluči ni kao mala ni kasnije kroz priču kao odrasla da li je stvarno čula zvuk ili se radilo samo o toku misli,ali vizije djevojke se jasno sjećala, kao i svog kretanja prema njoj tj. prema prozoru na spratu kroz koji se vidjela u kronji drveta dok su "komunicirale"
Neka ova priča bude povod za komentare o strahu od natprirodnog ili sudbinskog tj onog na ta ne moemo da utičemo, a odraava se na na ivot. Isto tako, moda jo neko ima u svom sjećanju neku "vjerovali ili ne" ili " pričaju kod nas stari ljudi" priču pa neka je "bez straha" ispriča.
Htjela bih da sa vama podjelim jo jednu priču ,o događaju iz djetinjsva moje majke: kao mala ,ona je stanovala sama s babom u iznajmljenoj tronoj dalmatinskoj kući na spratu (na drvenom podu)do kojeg su vodile drvene stepenice iz prizemlja. Baka je bila prisiljena da je ostavlja po nekoliko sati samu u zaključanoj kući poto je morala rano da radi kod ljudi nedaleko odatle.Moja majka je tada imala oko pet godina. Znala je da će se probuditi sama u zaključanoj kući ,a vrijeme dok baka ne dođe po nju provodila je jedući ono to bi joj baka ostavila i igrajući se krpenom lutkicom, s kojom je i razgovarala kao to to djeca rade.Jednog jutra je "čula da je doziva " djevojka u bijelom iz kronje drveta koja se vidjela kroz prozor na kojem su nedostajla stakla(prozor je na spratu).Ubjeđivala ju je da odmah izađe napolje i da se ne plai da će je grditi, a poto mama nije znala kako da izađe rekla joj je kako da otvori jednu malu sobicu koju je gazda drao zatvorenu ,a one je nisu koristile i izađe kroz niski prozorčić u prizemlju. Samo to je izala napolje čuo se tresak iznutra od pada drvenih stepenica i poda,a zatim se uruila i krovna kostrukcija. Sakupio se narod iz susjedstva,dotrčala je prestravljena baka i stari gazda i hvala bogu zatekli dijete napolju.Majka je kasnije,objanjavala kako i zato je izala, a njen opis djevojke u bijelom je odgovarao opisu gazdine ćerke koja je umrla dvadesetak godina prije tog događaja neposredno prije svog vjenčanja i bila sahranjena u za vjenčanje pripremljenoj haljini.Starac je kasnije mojoj majci pokazivao i sliku svoje ćerke da bi djete potvrdilo sličnost. Ovo "čula da je doziva" piem pod navodnicima jer moja majka nikada nije mogla da razluči ni kao mala ni kasnije kroz priču kao odrasla da li je stvarno čula zvuk ili se radilo samo o toku misli,ali vizije djevojke se jasno sjećala, kao i svog kretanja prema njoj tj. prema prozoru na spratu kroz koji se vidjela u kronji drveta dok su "komunicirale"
Neka ova priča bude povod za komentare o strahu od natprirodnog ili sudbinskog tj onog na ta ne moemo da utičemo, a odraava se na na ivot. Isto tako, moda jo neko ima u svom sjećanju neku "vjerovali ili ne" ili " pričaju kod nas stari ljudi" priču pa neka je "bez straha" ispriča.
-
Nijema
Vrlo rado citam sve sto izadje iz pera postovane R pa i ovaj opis dozivljaja iz djetinjstva njene majke je jako zanimljiv! Mi koji vjerujemo da nas nesto ceka na onoj drugoj strani, osjecamo postovanje prema onima koji su dozivjeli nesto tako neobjasnjivo!
Ponekad sama sebi prigovaram da sam lakovjerna i da lako nasjedam na lijepo ispricane price, ali u dubini duse vjerujem da ima ono " nesto " i .....
U jednom od posljednjih razgovora sa meni vrlo dragom osobom rekla sam joj da " nece grom u ljubicice ", misleci pritom da joj se nista lose nece desiti, a ona mi je, saleci se , rekla da ce mi poslati ljubicicu s onog svijeta ....Ove divne osobe danas nema , u ovom nama poznatom bivstvovanju i ovom nasem svijetu.
Na mojem balkonu je u novembru mjesecu procvijetala ljubicica! Novembar, decembar, januar, februar, mart.....i divna ljubicica koju ja nisam zasadila, cvijeta i dalje.
Ja zivim u jedoj skandinavskoj zemlji...i jako se radujem ovoj ljubicici... Ne moraju sve pojave na svijetu imati neko logicno objasnjenje!
Ponekad sama sebi prigovaram da sam lakovjerna i da lako nasjedam na lijepo ispricane price, ali u dubini duse vjerujem da ima ono " nesto " i .....
U jednom od posljednjih razgovora sa meni vrlo dragom osobom rekla sam joj da " nece grom u ljubicice ", misleci pritom da joj se nista lose nece desiti, a ona mi je, saleci se , rekla da ce mi poslati ljubicicu s onog svijeta ....Ove divne osobe danas nema , u ovom nama poznatom bivstvovanju i ovom nasem svijetu.
Na mojem balkonu je u novembru mjesecu procvijetala ljubicica! Novembar, decembar, januar, februar, mart.....i divna ljubicica koju ja nisam zasadila, cvijeta i dalje.
Ja zivim u jedoj skandinavskoj zemlji...i jako se radujem ovoj ljubicici... Ne moraju sve pojave na svijetu imati neko logicno objasnjenje!
-
Nijema
Ja u sustini nisam strasiva, skoro pa nikako, ali danas me nesto uhvatio strah da cu ostati necivilizirana!Zamisli, molim te, zivis u ovom zapadnjackom svijetu i ostanes ne civiliziran! Bruka i sramota, pa eto ti!
Vjerovatno se pitate , kako to necivilizirana?! Pa, lako: ja jos uvijek volim vise ljude od pasa, ja jos uvijek mislim da novac nije mjerilo ni znanja ni pameti, ja se jos uvijek najvise volim druziti s ljudima kojima u posjetu odlazim nenajavljena i jos uvijek ne mogu da se naviknem na ove sto ne pjevaju vec na slogove izgovaraju nekakve nesuvisle stihove i misle da im je to muzika!
Mogla bih ja jos nabrajati i brojiti i zaliti se, ali to ne pomaze i ne prostaje mi nista drugo nego da se pravim da mi prijaju ova civilizacijska dostignuca. Zvizduci i pravi se da je sve super!
Ja lako i kao utjehu prihvatam da nismo samo tijelo već i dua koja ne umire zajedno s tijelom već ostaje povezana sa ivim svijetom ,ljudima i mjestima koja su joj bila bitna . Pitanje je kakva je priroda te veze, koliko ona traje vremenski,dali se svodi samo na osjećaj, percepciju ili je "interaktivna "na neki način,koja joj je prirodna svrha i napokon- tko ima pravo objanjenje za " ono poslije": iskustvo,religije ili "nauka"?????Nijema wrote:Vrlo rado citam sve sto izadje iz pera postovane R pa i ovaj opis dozivljaja iz djetinjstva njene majke je jako zanimljiv! Mi koji vjerujemo da nas nesto ceka na onoj drugoj strani, osjecamo postovanje prema onima koji su dozivjeli nesto tako neobjasnjivo!
Ponekad sama sebi prigovaram da sam lakovjerna i da lako nasjedam na lijepo ispricane price, ali u dubini duse vjerujem da ima ono " nesto " i .....
U jednom od posljednjih razgovora sa meni vrlo dragom osobom rekla sam joj da " nece grom u ljubicice ", misleci pritom da joj se nista lose nece desiti, a ona mi je, saleci se , rekla da ce mi poslati ljubicicu s onog svijeta ....Ove divne osobe danas nema , u ovom nama poznatom bivstvovanju i ovom nasem svijetu.
Na mojem balkonu je u novembru mjesecu procvijetala ljubicica! Novembar, decembar, januar, februar, mart.....i divna ljubicica koju ja nisam zasadila, cvijeta i dalje.
Ja zivim u jedoj skandinavskoj zemlji...i jako se radujem ovoj ljubicici... Ne moraju sve pojave na svijetu imati neko logicno objasnjenje!
Vjerovali ili ne...
Davno,'79 god. ,padne meni na pamet,da nakon zavrene prve godine, prodam komplet uđbenika i usrećim nekog brucoa hrpom podebelih knjiurina, prepunih Marksovih briljantnih misli, socijalističkog samoupravljanja i drugih neprikosnovenih mudrosti. Nađem srećnika u prepunom amfiteatru i utrapim mu nauku za ke. Pomislim - ovaj bi proguto i tri kompleta- i izjurim iz hale! Kad - sjevne mi odjednom da sam u jednoj od tih knjiurina zaboravila jednu moju staru sliku, dragu uspomenu iz djetinstva. Imala sam samo jednu takvu i mnogo mi je značila. Bila se "skučila", pa sam je stavila u knjgu da se ispravi.Brzo upadnem nazad u amfiteatar - gledam po redovoma: one face nigdje, nigdje nikog sa onolikom hrpom knjiurina pred sobom, pitam ljude naokolo jel' ga ko vidio - niko, jel' ga ko pozna- niko, jel' neko uočio da vuče knjurine preko hale - niko!
to bi rekli, kao da je u zemlju propao.Danima sam poslije dolazila u amfiteatar i raspitivala se ne bi li ga nala, ali ni traga od njega.
Mnogo ,mnogo godina kasnije, kad sam zadnji put bila u Kninu, ispred nae odavno prazne i puste kuće na Municirijama, kominica mi dade moju staru sliku. Kae:"Evo, ugledala sam je slučajno prije dva mjeseca,otprilike kad si javila da će moda doći, vitlao je vjetar sa starim papirom ovdje pred kapijom, mislim da je tvoja, pa sam je uzela."Vjerovali ili ne...
Davno,'79 god. ,padne meni na pamet,da nakon zavrene prve godine, prodam komplet uđbenika i usrećim nekog brucoa hrpom podebelih knjiurina, prepunih Marksovih briljantnih misli, socijalističkog samoupravljanja i drugih neprikosnovenih mudrosti. Nađem srećnika u prepunom amfiteatru i utrapim mu nauku za ke. Pomislim - ovaj bi proguto i tri kompleta- i izjurim iz hale! Kad - sjevne mi odjednom da sam u jednoj od tih knjiurina zaboravila jednu moju staru sliku, dragu uspomenu iz djetinstva. Imala sam samo jednu takvu i mnogo mi je značila. Bila se "skučila", pa sam je stavila u knjgu da se ispravi.Brzo upadnem nazad u amfiteatar - gledam po redovoma: one face nigdje, nigdje nikog sa onolikom hrpom knjiurina pred sobom, pitam ljude naokolo jel' ga ko vidio - niko, jel' ga ko pozna- niko, jel' neko uočio da vuče knjurine preko hale - niko!
to bi rekli, kao da je u zemlju propao.Danima sam poslije dolazila u amfiteatar i raspitivala se ne bi li ga nala, ali ni traga od njega.
Mnogo ,mnogo godina kasnije, kad sam zadnji put bila u Kninu, ispred nae odavno prazne i puste kuće na Municirijama, kominica mi dade moju staru sliku. Kae:"Evo, ugledala sam je slučajno prije dva mjeseca,otprilike kad si javila da će moda doći, vitlao je vjetar sa starim papirom ovdje pred kapijom, mislim da je tvoja, pa sam je uzela."Vjerovali ili ne...
-
lana
lepi u svojoj nesavrenosti
Ponekad nas prime nekakav strah, strah da nismo dovoljno lepi, strah da nismo dovoljno pametni, strah da nismo dovoljno uspeni, strah da necemo u svakom, ba svakom ,trenutku pustiti najlepi utisak na druge, takav tip top utisak, utisak da nam svi zavide.
Trudimo se, da budemo bolji od drugih, pametniji, lepi, sposobniji, bogatiji od drugih i uopce ("oh i sploh" bi rekli slovenci) idealni.
A ustvari, ne prihvatamo sebe takvima kao to jesmo, nesavreni totalno i to svi odreda, bez zamere, ali ba u tome i
jeste lepota, ba to je zanimljivo.
Zamislite samo da je svet idealan, zamislite, kakva tragedija bi to bila za sve nas.
Zato si ja svaki dan stanem pred ogledalo i ponovim glasno (najprije se svejedno uvjerim da sam sama u kuci): Ti si, Lana, jedinstvena enska, ma zamisli na celom celcatom svetu nema dve takve.
Pa, ako to nije cudo, ja ne znam to je.
Trudimo se, da budemo bolji od drugih, pametniji, lepi, sposobniji, bogatiji od drugih i uopce ("oh i sploh" bi rekli slovenci) idealni.
A ustvari, ne prihvatamo sebe takvima kao to jesmo, nesavreni totalno i to svi odreda, bez zamere, ali ba u tome i
jeste lepota, ba to je zanimljivo.
Zamislite samo da je svet idealan, zamislite, kakva tragedija bi to bila za sve nas.
Zato si ja svaki dan stanem pred ogledalo i ponovim glasno (najprije se svejedno uvjerim da sam sama u kuci): Ti si, Lana, jedinstvena enska, ma zamisli na celom celcatom svetu nema dve takve.
Pa, ako to nije cudo, ja ne znam to je.
-
ninamilos
Meni se cini da, sto sam starija, imam sve vise strahova. Kazu neki da kad se suocis sa strahom, tada prestaje. Ima tu istine,a i ne. Ja sam ziv primjer da neki strahovi ostaju. Sve je to u glavi. Npr.do prije 4 god imala sam strah od zmija, visine i zatvorenog, uskog prostora(npr.lift). E onda sam se jednog lijepog avgustovskog jutra sa najboljim prijateljem i manjom ekipom zaputila na Kozjak. I to do samog vrha. E na tom putu je bilo svasta. Prvi sok je bio pogledati iza sebe dok se pentras po svim tim liticama i kamenjarima. I napravim ja to. Kad glecuda- nije mi se zavrtilo u glavi niti me je uhvatila panika. A krivac za too je predivna priroda koja se pruzala u mom vidokrugu. Nestao je jedan strah. Sljedeci sok je bio uci u mracnu i usku pecinu. Tacnije hodalo se klececi. E tu su me ubjedjivali pola sata da udje. I usla sam ali mi se cini da sam prije izasla. Taj strah u potpunosti nisam savladala ni dan danas. I dalje idem pjeske na 10 sprat.Daljim putem susreli smo se sa jednim malim poskokom. ajme.
Tako da , dragi moji i kad se suocis sa nekim svojim najstrasnijim strahovima, nema garancije da ce oni nestati. Mozda se samo malo ublaze. Tako je bar kod mene.
A danas imam strah od NEUSPJEHA, NEPOZNATOG, NE POLOZENOG ISPITA( nisam streber ali kud bas sad taj strah kad su mi ostala jos samo 4 ispita)..... i ko zna cega jos.
Tako da , dragi moji i kad se suocis sa nekim svojim najstrasnijim strahovima, nema garancije da ce oni nestati. Mozda se samo malo ublaze. Tako je bar kod mene.
A danas imam strah od NEUSPJEHA, NEPOZNATOG, NE POLOZENOG ISPITA( nisam streber ali kud bas sad taj strah kad su mi ostala jos samo 4 ispita)..... i ko zna cega jos.
Red straha , red jeze ( a stvarnost je između)
Prvi slučaj - Moje lično iskustvo sa "onim poslije" nije bilo strano, samo iznenađenje i zapanjenost.Bilo je danju i u prisustvu jo tri osobe, i to za vrijeme slučajnog razgovora o nekom koga vie nema.Svi smo imali istu viziju i istovremeno smo svako za sebe iznenađeno poli da je slijedimo samo sa milju da bolje vidimo:sjedili smo za kuhinjskim stolom i razgovarali uz kafu evocirajući uspomene - "vidjeli" smo svako za sebe viziju nalakćenu na otvorenom kuhinjskom prozoru sa osmjehom na licu koja se udaljila prema dvoritu ,kao da se udaljila upravo zato to smo svi odjednom uprli zapanjene poglede u prozor, a zatim svi mahinalno i bez riječi pojurili da gledamo kroz prozor preko dvorita ,a zatim iz kuhinje kroz hodik napolje na verandu , da bi bolje vidjeli. Prizor sa verande je bio sasvim drugačiji- lebdjela je preko dvorita "drugačije odjevena" tj. onako kako je nekada poslovala po dvoritu,potpuno nezainteresovana za nas, okrenuta u pravcu seoskog groblja ,lebdjela je iz pravca jedne dvorine zgrade prema nama nekoliko metara i nestala ,a mi smo se ,zgledajući se i snebivajući se, kako jedni drugima početi da objanjavamo ovakvo iznenadno nae ponaanje, vratili u kuhinju i počeli da se preispitujemo međusobno.
Drugi slučaj-Nakon smrti drage osobe imali smo (svi ukućani) dugo osjećaj prisustva -kao strujanje vazduha i blag dodir, a mogli smo i "čuti" zvukove kretanja kroz kuću, otvaranje vrata i ormana, ali niko nije osjećao strah pa ni nelagodnost, čak ni djeca. Izgleda da spadamo u one ljude koji mogu da percepiraju vie od drugih jer ovakva iskustva nisu rijetkost u naoj uoj i iroj porodici.Odavno međusobno o njima otvoreno razgovaramo, a to je bio slučaj i sa starijim generacijama.(Drutvo, ma ne boj te se !!!)
Prvi slučaj - Moje lično iskustvo sa "onim poslije" nije bilo strano, samo iznenađenje i zapanjenost.Bilo je danju i u prisustvu jo tri osobe, i to za vrijeme slučajnog razgovora o nekom koga vie nema.Svi smo imali istu viziju i istovremeno smo svako za sebe iznenađeno poli da je slijedimo samo sa milju da bolje vidimo:sjedili smo za kuhinjskim stolom i razgovarali uz kafu evocirajući uspomene - "vidjeli" smo svako za sebe viziju nalakćenu na otvorenom kuhinjskom prozoru sa osmjehom na licu koja se udaljila prema dvoritu ,kao da se udaljila upravo zato to smo svi odjednom uprli zapanjene poglede u prozor, a zatim svi mahinalno i bez riječi pojurili da gledamo kroz prozor preko dvorita ,a zatim iz kuhinje kroz hodik napolje na verandu , da bi bolje vidjeli. Prizor sa verande je bio sasvim drugačiji- lebdjela je preko dvorita "drugačije odjevena" tj. onako kako je nekada poslovala po dvoritu,potpuno nezainteresovana za nas, okrenuta u pravcu seoskog groblja ,lebdjela je iz pravca jedne dvorine zgrade prema nama nekoliko metara i nestala ,a mi smo se ,zgledajući se i snebivajući se, kako jedni drugima početi da objanjavamo ovakvo iznenadno nae ponaanje, vratili u kuhinju i počeli da se preispitujemo međusobno.
Drugi slučaj-Nakon smrti drage osobe imali smo (svi ukućani) dugo osjećaj prisustva -kao strujanje vazduha i blag dodir, a mogli smo i "čuti" zvukove kretanja kroz kuću, otvaranje vrata i ormana, ali niko nije osjećao strah pa ni nelagodnost, čak ni djeca. Izgleda da spadamo u one ljude koji mogu da percepiraju vie od drugih jer ovakva iskustva nisu rijetkost u naoj uoj i iroj porodici.Odavno međusobno o njima otvoreno razgovaramo, a to je bio slučaj i sa starijim generacijama.(Drutvo, ma ne boj te se !!!)