MJESEC NAD DINAROM

[Petar-Peky Bukarica]

Na ovome topiku bit ce objavljeni dijelovi pisama koje je Stiv pisao Draganu Skaricu.Teme ovih prica su iz lova,o lovu,o prirodi,proslim kninskim vremenima,odrastanju u Kninu nekada i slicne teme.Pisma ce biti objavljena uz Stivov i Draganov pristanak.
Za one koji neznaju Stevo-Stiv Biserko jedan je od najboljih i najuspijenijih lovaca iz Kninske krajine.Stiv je veliki ljubitelj sporta,lova,ribolova,zaljubljenik u prirodu i sve ono sto ona donosi.
Obecao je da ce napisati par tekstova za Galeriju pa dok se ne nakani da pise koristimo ova njegova pisma.
Da ne duljim vjerujem da cete uzivati u njegovom pisanju.
Topik ce biti zakljucan tako da komentare mozete postavljati na topik LOV I RIBOLOV.

[Petar-Peky Bukarica]

Svi koji se bave lovom i dalje vele da idu samo da idu, jer to nije to. Loviti a nevidjeti Dinaru,pucati a neosluškivati kako metak odzvanja od urvina Dinare, to nije lov ali ide se. Eto skoro gledah neke sirotane tu neđe oko Zrenjanina, koji se tiskaju na 4 iljade hektara i ne priznaju lov preko pola sata, a taj put je teren bio raskavašen pa su lovili 42 minuta , a da humor bude veći presjednik im bio na prikolici i i dvogledom posmatra šta ko radi. Čak se hvale kako im dolaze iz Beograda a mi se 20minuta protežemo sa pasima po izlasku iz auta, žalosna im majka i njima i tome lovu, e im žalosna. Ovo malo slika iz lova što sam dobio odozdo, posluže mi da se tiješim jer diviti se ubijenom fazanu na traktorskom blatobranu, više mi je nego smiješno.Dvadeset minuta loviti !!!!!. Ovaj je ravničarski lov sraman čin i nedostojan civilizovanog čovjeka, jer u njemu divljač nema baš nikakve šanse. Okruže je, pa daj u krug, pobiju,poredaju, uslikaju se i naslov u novinama -birićetna godina.Onda opet kupe par stotina zečeva, pušte ih na tu parcelu opkoljenu sa svih strana kanalom, opet opkole, opet pobiju.........
pa gdje su mi tu draži lova??? Moj Škare, kad nam pod nogama zaškripi mraz, koga sunce još dotaklo nije, dok se grančice ljuta grabara već počmu kititi prvim rosnim kapima a mrka šmreka svud okolo reži i taj tajac uskomeša škripa krila preplašene jarebice, koja nemogaše umaći nosu pasa, pa se munjevito poklopi žuta tačkica na vrvu cijevi sa okom i obarač se pomijeri........ bubne u kamenjar, a za njom se pahuljasto počmu spuštati otrgnuta perca iz onog plavetnila, gdje je jadnica pokušala naći spas i uzdahtala pasina se šnjome zadavi i pred noge je donosi. Divni su ti prvi mirisi baruta, koji počmu ispunjavati ne samo nos već i dušu. Od Pađena pucnjava, amo iza leđa od Radučića , gore po Komu pasi jauču........ Još kad neko marendu najavi i naredi da se skupljaju suvarci i počmemo se gnjezditi uz zidić i rusake otvarati a pasine se već počinju oblizivati. Cvrči šmrečija grančica kao da oće da utekne prvom plamičku , dok rastovina hrabro plamen dočekiva , a buretina dimu neda nego do vrva zidića , pa ga rasprostre dolje niz Mokro polje, ko neku vjenčanicu , a blejave nam ovčine idu u susret. Ide zalogaj za zalogajem, a nešto se i za pasine ostaviti mora. Čutura se primiče vatri jer ledeno za grlo nije zgodno. Komentariše se pucanj, pa i pogodak ........ Bijaše ono život moj Škare i te kakav život. Onda neđe predah uz pivo, a crven od zalazećeg sunca počme se cijediti po krovovima , a ispred gostione na murvi lagano se njiše već skorjela bekina bravčeta. Još ima sunca , još se može na popravni . Bar sto metara ispod Trivića kuća , jer tu su preletile dvi žuje odjutros sa one strane popove đetolione.Napuštilo se je to neđe oko 11 sati,jer je Kom mameći ozgo bacio oko na nas, pa da mu se krene u zagrljaj.Lovilo se je nekad moj dragi i ti to dobro znadeš, a ne tiskati se na đetolini od nekoliko hektarčića i tu nalaziti neke draži i "romane pisati".Ništa mi grđe nije bilo nego ići kući iz lovišta, jer sve se plašući da će se neki vrag speriti i neće dočekati idući lovni dan.Bože muke kad se lovna godina završi. Za plakati i gotovo a još crnje kad se zažute bukve povr Lazića i jesen se počme spuštati dolje k nama, pa se svaki sekund gleda u kalendar, a sat dug kao dan, a dan kao godina, jer nikad iščekati početak. Iljadu puta se otvaraju vrata od ormara i kontroliše lovačka oprema, pa kao da će uteći. Onda u šuvit ,da se po ko zna koji put proberu čaure i odaberu za prve metke , pa se čak i balini krpom taru.Čak peru špigeti sa čizama i peglom suše.Još kad se i prve pahuljice nađu u turbulenciji buretine pa ih zavijori dolje....... To su infarkt trenutci, kako bih to nekad nazvao. Gadna je to zaraza moj dragi, taj lov, pa je gora nego ptičiji grip. Nežalim za ničim već što se nenalovih kad sam želio i što se nenaodah kud sam želio. Pet sati ujutro i na vrh Kozijaka ćulim ko sova na stijeni i đe gođ pogled uperio svukuda treperi. Gore zvijezde, a kud mi goć oko dopire po zemlji tu su sijalice. Još kad prve izlazeće zrake sunca počmu otvarati nebeska vrata raja i pramenovi jutarnje izmaglice počmu biježati ispred sunca i zavlačiti se u borje povr Lazića........................Loviti po đetolini..................Jadan brate i zakloni i ništa drugo.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare!
Ajmo mi sad polako, red po red, pa da se odgovori na ovo tvoje pismo.Baš onako nalagaške ko u stara naša dobra i srećom svakom nezaboravna vremena: korak po korak, kamen po kamen,grm po grm, pa i pucanj po pucanj... Nako, našom Vlakom i svim onim divnim bajkovitim terenima iz kojih nam je Dinara vaje na vidiku.Naš mali dalmatinski Kilimandžaro, jer kako je goć Japancima vaje ona vulkančina na vidiku, a i u duši, tako je i nama naša majka Dinara. Naš lovački Olimp.Još kad majkača buretina uskomeša ono rastinje oko nas,i svaku riječ trga sa usna i kad se sto kapa ima preko ušiju, ipak se lavež pasa čuje odasvuda, a duša poče napajati onom ljepotom, pa i tijesna bude za sve ono. Drogu nikakvu probo nisam, ali sumnjam da je efikasnija od prvih jutarnjih mirisa baruta ,koji šire nozdrve ko premorena paripa.Blago onom ko se Kninskim lovom zarazio nije a nas je smrtnika vrlo malo bilo.Pušti one lovce sa sela koji su vaje mislili da ta zanimacija samo njima pripada, jer mi gradski pacovi, kako su nas nazivali,poima nemamo šta je to lov, ali skidali smo im kajmak ispred nosa, ja im veljo, pa neka gunđaju :" Vidi ovija , došli tući naše svinje i zečeve." puru oni svoju pojeli, jer nikako da shvate da samo pametan čovijek more biti sve, a budala nije sposobna ni da glumi budalu. Moj dragi, sađemo sa Koma i pravac u Momčilovu gostionu u Mokrom polju, a ispred nje na murvi skorena se bekina njiše i lagano grepka na buri, a gostiona puna ustajale memle koja leži kao neki pokrivač satkan od lojave bravetine i grančave pršutine. Sijedneš za sto , a od drugog stola nad kojim je nagnuto nekoliko glava kibicera briškule samo se čuje: " Evo ovija , jopet došli tući naše zečeve, pa doklen će mo mi to trpiti ljudi?".Utiša ga Momčilo časkom a kad mu Savo podnese referat koji se sastojao od tri zeca i busena jarebičica, onda i Momčilu stane riječ u grlu, jer se jednostavno u sebi zapita:" Kako to ,pa mi smo ojutros tuda prolazili........
Nije mi namjera da se ovako dječački raspisujem,jer se nema riječi za onu bajkovitost od lova-života.Doduše , pravi meštar bi ti i znao opisati, ali ja ne, pa se vako mučim, a ruku na srce, nema ugla iz kojega bi se jedinstveno sve ono moglo opisati,jer oklen goć se pogleda dah zastaje i samo je važno da je to nama u srcu još nezaboravljeno, kako vidim iz ovog tvog pisma, koje će na ruke i pred oči Savi s onu stranu Ekvatora, pa neka se uvijeri da nas još ima " zaraženih " onom bajkovitošću.
Po dolasku amo danima mi je ponešena slika pred oči da se moram diviti.Diviti i klečati kao pred svetcem, a slika se sastojala od ubijena fazana na blatobranu traktora postavljen. Elem,iznenada dobih nešto slika svojih ozdo, pa i onu sa veprinom i pokazah ih ovom tipu, koji ih je tri mijeseca držao kod sebe i i šnjima od lovca do lovca i to s nevjericom jer je zaključio da su fotomontaža, jadan li je puru poio , e poio. Tako ti je to, pa tek kad se izgubi ono lijepo tek tad se zaključi koliko je to bilo ljepo.Ne znam osta li ti u sjećanju zubar Milić. Nađosmo se na sajmu tu kod tebe, zasijeli malko i da čovijek ne povjeruje kroz koje je sve peripetije prošao da bi dobio lovačku dozvolu pod ovim nebom.
Nebi da je ovjekovječeni član Alkaide bio, a bio je član naše jarebičarske alkaide i tu boga nema da nije.Priča ti on nama kako je došao na strelište i dadoše mu karabin, jer nevjerovaše u ona pusta priznanja kao takmičra strelca, pa i onu jedinstvenu povelju , koja mu je dodijeljena od saveza sportskih strelaca za unapredđenje streljačkog sporta, pa nema druge nego rasklapaj i i sklapaj zatvarač, rasklapaj i sklapaj zatvarač.......a to je čovijek radio žmire i dođe red na gađanje. Obedi to naš zubar majstorski i dobi tu dozvolu koju koristi tek tako , jer nam reče da to ni L od lova nije, ali kvragu ga daj, bolje ikako nego nikako Slične sudbine zadesile su mnoge naše lovce,kako sam imao priliku čuti. Vrbničanac Amanović lovi neđe na Umci, pa se na jedvite jade izborio da stane u ove lovačke redove , a kod ga viđoše kako revolveraški poteže pušku , svi ostaše bez daha, uz nevjericu da se to tako može brzo dići.Džabe ti je on njima obrazlagao otkud mu ta brzina i nepogrešivost,jer sirotani ne znaju šta je šmreka i ostalo spasonosno rastinje už nju, kojega se kukavi zečić želi dokopati, čim napušti sklonište toplo ali mu ne uspije, jadan li se okotio e se okotio. Pravo reče Borković da više vredi 5 minuta našeg lova dolje nego ođe cijela sezona. Evo da se pripremim za kraj ovog pisma, kojeg započeh neđe pred uskrs a završih danas, devetog, vako sjedeći spram sunca, pored prozora, ispraćajući još jedan banatski dan u kojem se je već poprilično sve ozelenilo, a ne znam kad je vako brzo proljeće došlo. Dolje Dinara još mami svojom bijelinom, a žuto cvijeće prošaralo je bare iz one smaragdno zelene vode, koja se pojavi kad počnu umirati snjegovi Dinare.Bože mili kako bi mi varalica svjetlucavo klizila neđe dolje......Nema, pa đe si da si i gotovo, a i boljima je gore i vaje nastojati da mi sutrašnje sunce bude ljepše, a ne valja se vaje ni osvrtati, a ona
naša bajkovitost to zahtijeva, pa da joj se odužimo i da je nikad ne zaboravimo.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare, evo neđelje sunčane, pa baš za kupanje moglo bi se reći i idući sa posla pade mi na pamet da bi bilo dobro neko pismo započeti, bolje reći davež pismo, i evo sijedoh za mašinu, pa da se krene, a ako se pitaš zašto ne spavam, ne bih ti znao reći, jer ovo mi je nekako draže, a znam da obzira nemam.Nemam ni prema kome pa ni prema tebi, moj Škare. Onda kad ti pane želja da se piše odma se i tema bira a da si mi cura opet bih o lovu pisao jer od ničemu i ne znam. Evo moj Škare, vako ti ja običavam u nekoj, ajmo reći po naški , dokolici, začeprkati malko po našoj lovačkoj prošlosti, pa šnjome na papir dijelimično, a muke je naćerati žabu u vodu a? Bilo je bilo, nako lijepa nam lovačka života i tu pogovora nema.Nako, kad se malko zasjedne uoči lova, pa uz pivo ili u onim danima isčekivanja prvog dana, kad su sekunde sati, sati godine,pa nikad iščekati. Još kad nam Dinara rodi svoj prvi snijeg i to prije vremena, oči se šnje ne skidaju, pa kao da očekivamo da će nešto reći. Ono, kad se one oblačine vuku užnju, danima i zašuškavaju je. One crne presavlaćene sa posestrime joj Promine i pod njima počme nešto da tutnji.Neki lovački bogovi se u njoj uznemire i samo se obnoć osijeti neka druga arija, a vr' joj se ujutro zacjakti pod onim prvim zrakama izlazećeg sunca a duša lovačka počme da kuva u nama. Onda zaredaju one kišetine, nako, uz one probne burice malko ledene pa sve ledenije i ledenije, a Plješivica već počme primati prve pahuljičice i neđe do Krugova se zapuši...Odmah spremaj pribor i daj se na najslađi posao. Biraj kapšule, čaure, načimaj novu kutiju baruta,.....Prvi dan autima kud koji mili moji, šta bi se reklo. Bio je ono život, bio. Ona, ona prva predlovna subota u kojoj se ona brdašca zabijele, pa svuđe grupice po grupice ustreptalih isčekivača sutrašnjeg dana i na svakom ćošku samo riječ o sutrašnjem danu. Doduše bilo je i onih:" Vrazi ga znali mene i lov, ne znam,ovoga mi ne znam. Rada bi pomoći Đuri, nešto saljeva, jer me zivka ima osom dana, a slabo i sa drvima stojim. Ne znam, po ure povr kuće. Ne znam, biježim na autobus, uteće mi. K vragu i lov i sve. Vidiću. Ma nema se više ni skime i ići. Đavo mu sreću diga, olomlani mali Brankov, ka i on lovac posta i vraćali se uz Markovu njivu i rekoh mu da pripazi, a nećede kako mu reko i diže mu se ki na dlanu i neviđe ga, pa skime više da se ide u lov. Kvragu. Svak diga glavu da lovi, a kao da je to za svakoga. Nema se brate više ići skime i gotovo.Ne znam ni đe mi je pas. Ajte ljudi idem, uteče mi autobus."
Opa bato! Evo salaukovine dok dlanom od dlan što bi se reklo, a šta ima da ti gore napomenuh neke prijeteće oblačine otamo od Beograda, pa i ne pogriješih.Evo i prvih kapi kiše , a to su one rijetke probne kapi koje izgledaju kao da padaju u nekim malim plastičnim vrećicama, jer baš se nako razliju kad udare o asvalt. Što narod užurbano ubaciva u treću da se što prije zaklona dočepa. E, kad nam se ovako nekada naša Dinara naroguši sa onim mrkim oblačinama po sebi. Vide vijetrine šta lišće uskomeša. Neka, svaka je prošla pa će i ova ali sijećanja naša neće. Neće, pa da potresi sve vragu dadu, nego, ajmoder se povratiti na ono gore. Sve mu vrag diga lako li je uvući ovaj prazan papir u mašinu, ali šta napisati da nešto bude ukusno, mimo onaj naš lov. Pokušavam pa mi je sve u džabe, a moglo bi se, jer se je vrlo lako osvrnuti unatrag i pročeprkati malko po onoj našoj bajkovitosti, koja je baš prepuna svega, ali majčin sine deder pogledati u naprijed. U naprijed pogledati, a imaš osijećaj da je budućnost već prošla. Ma nije mi ovo nikakav pesimizam, koji izbija iz ove moje drvene filozofije, već realnost. Ma nema predaje.Daleko od toga da je ima ali.....Evo ovako načeti i završiti i ovu stranicu dok april cijedi svoje dane, a ovaj mi kesten naspram prozora toliko nabreka u svom zelenilu da mi više zalazak sunca i ne smeta. Lijepi su ovdje zalasci sunca, a vele da ima neki otok u Grčkom arhipelagu, gdje svi hrle da gledaju taj čaroban zalazak, jer je odande zalazak naj, ali sa bilo koje naše dolje čuke i to kad je poslije kiše zalazak, pa kad se pogleda, onda im ne bi palo na pamet da hrle u Grčku, jer je od nas kud i kamo čarobnije. Još kad su amo gore oblaci , a dolje vedrina..... Naročito kad smo jedne godine salazili sa Koma.Kiša nas saćerala u nešto trošne kolibice i tu sačekasmo prestanak kiše, pa se uputili podase.Nad nama oblačine , a dolje se razbilo. Znadeš kad je Savo zatražio da sijednemo i onog se čuda nagledasmo. Sve je to dobro, ako se ovo može dobrim i zvati, opet veljo, jer pametan bi sve ovo rekao u po stranice, a vidi mene sa "Markovim konacima", pa su mi i ove nedužne 4 straničice male, ali biće nastavak u idućem pismu, a ti čim vidiš adresu-paraj. Ajmo mi ovo privoditi kraju. Neki izviještaj i eto šta bi se za ovo moglo reći, a nema neg ovako. jer sve bi drugačije i bilo da se ozdo piše. Nako ,kako se prolazilo u ribolovu i slično,ali kako me je iščupalo u nikakvo vrijeme i ovdje presadilo to mi se korijenje još nije primilo i eto razloga ščega se vaje vraćam u nazad, oću reći osvrćem i začeprkam po onoj našoj prošlosti koja se ne smije zaboraviti. Bar ja neću a drugi kako oće.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare,
jedne lovne neđelje u onim mojim prvim lovačkim koracima, kada sam se početnički napajao sa onom ljepotom oko sebe i viječitim nadanjima da će to viječito trajati ,nako, izašao sa Perom ozdo iz otonskog gaja, a nad nama crveni se nebo da crvenije biti ne more.Burica reska ozgo sa plavanjskih brda......E, evo odnekuda Jove lovočuvara, komšije mu Špadonje i pregledača kola Milana Kneževića. Ispozdravljašmo se, jedni drugima raport podnesošmo, a do vlaka još ima, ali Jovo bijade kuntan da se ide njegovoj kući pa pristadosmo. Ali nelezi vraže, Jovo spazi zeca na lozi i meni dadoše u zadatak da ga poplašim. Rasporediše se, ćušnu u grm, vrci..... Njih četvoro po dva metka, a on ko najzdraviji skliznu dolje u gaj????!!!!!. Vika na mene zašto nisam pucao, "A gdje ću ja pored vas majstora", rekoh im. Jest da su se natukli u svojoj karijeri, ali one bržole sa kiselim kupusom kod Jove, izgleda da su samo meni pasovale, dok su oni prebacivali krivicu jedan na drugoga. Kako se to ureže čovijeku u sijećanje , pa to je nezamislivo. ali mislim da je to samo radi toga što smo lovili dušom i srcem, a puška je bila formalnost i zato ja siroma pokušavam u bilo kojem dijeliću vremena pod ovim nebom, povezati sekundu onoga sa sadašnjošću, pa nebi majka božija i samo reći po naški " Sijedi i plači". Čak ponekad i dušu razara i mira mi neda. Bože mili kad jedno jutro stade onaj teretni na našoj najmilijoj staničici Otonu, koji se je budio iz sna, pa samo izađosmo nas dvoga i tri momka, koja su se vraćala iz treće smijene . Oblačine pritisle Kom i sa našim prvim korakom iz vlaka ona očepi ,sreću joj vrag diga. Kao po dogovoru. Nema veze , oprema je tu i časkom se zaštitismo. Između kuća, pa putićom između vinogradaka i izbismo na teren. Spuštismo se u Gaj, pa dolje nas dočeka mrak ki u rogu, šta bi se reklo, i nema nego spram baterijom loviti. Mače ga, sve mu vrag diga i to čim se dokopasmo suvog kanjona. Ništa man li vrci rosa šnjega kad ga dohvatih.Na nekom zidiću, iskočio najednom i dobro. Nad glavama našim poče neka tutnjava u nebesima, pa ko avetinje nas dvoga, a pas skužio da se ne isplati njuh trošiti, pa tekice bi štogoć interesovanja pokazao, a to nam nebijade dovoljno. Moli ga Pero, aja. Lije li ga lije i pravac gore do pod Bender izađosmo. Marenda nam ni pala na pamet nije. Izađosmo, pa da i na tren dahnemo . E, poče Diksi brusiti šape i oblizivati se . Ajmo nispolje, a đe je još vlak.Ima dana.Sve joj vrag diga , ka, kalala i moj dragi vidim nešto mi zaleluja pored glave, pa opet isto, nako ševrdajući i kako se okrenuh gore, put tunela, stotine ih meni udari u lice, pa od onog bjelila vraže da išta viđe kud sam pogled uperio bio. Sastavi sve mu vrag diga, pa mi se i Pero primače da me vidi i odlučismo se malko nasloniti na jedan rastuljak, dok ona salaukovina prođe.Smota se i pas uzanas Ma dok dlanom o dlan sve se oko nas zabijeli.Bože lova, bože miline....Sve je to bilo udžabe kad vrijeme nije stalo i tugajlivo se rastah od toga dana. Neđe skoro tri ure je sipao ,ali začuješ ozgo, od Prljeva i Pribudića, kako se lomata onej teretnjak sa ona dva zelena vagončića, pa pružismo korak do stanice. Interesantno je da smo često puta u tom vagončiću susretali one uzvišene lovce . One kojima pripada čast da budu pozvani u goste pa im je to bilo dovoljno i da, ama baš ništa i nevide u tim gostima od lova. Uobraženo bi sjedili i motali one noge sa opančinama sa vunenim čarapetinama do koljena, ne obraćajući pažnju na nas dva.Čak ni da upitaju što je uobičajeno, ali oni su bili u gostima i nas dva smo sitne ribe za njih. Iz futrole bi im virila kundačina oglođana i išarana, a na rusaku bi im bio obavezno jedan kaiš i što špažića. Okrenuli bi glavu ka prozoru, a kako im je Pero znao zavaj otpočeo bi: " Gospu ti Isusovu, dobro si ga pogodija, a unaj moj, jesi vidija kao je poletija a ne uteče dugo.Kiša nas je omela, a ima tu lova ivragu. Vidija si kako smo teško našli onu treću jarebicu. Nu, dva zeca i četri jarebice, pa na vakom vremenu dobro. Uvik govorim, kad se iđe kako triba, lova mora biti ". Još bi Pero vadio mast onome sa druge strane šta sijedi i na svaku njegovu riječ samo bi podmotavao noge , ko parip kad se po teretom uspunta ispod strane. Evo kraja i drugoj stranici a kako sam se zalaufovao doći će na red i peta sve joj vrag diga, a stati se nemore, jer sijećanja naviru nezaustavno, a to mi je ljekarija,jer nisu to samo obična sjećanja.

[Petar-Peky Bukarica]

Jedne zime južina obladala, pa se majka Dinara ne promalja , jer dobra i žestoka buretina treba da je razodgrne od onih oblačina, koje jug iz Afrike sabi nonđe u njene urvine i nećede šnjima preko nje, sve mu vrag diga. Evo Drage Kabića meni na vrata i : " Oćemo li brale sutra ? Vasilj veli da je vidio osmoro u borju, pa da dođemo kad su nas zvali. Sađi kod mene i u dva se kreće ujutru". Nekide mu kvragu sreća , pa da dođem. Podranili, došli u Laziće, dočekali nas , pa da se krene, a mi bi ka prema Samaru, a oni bi opkalali malo udesno kroz boriće. Južina kalala, a snijeg tijo slaže sa onom snježnom nježnošću, pa baš reći da je vrijeme izmišljeno. Izbismo gore, sumračka još ima, a pogoniči se već oglasiše. Drago dade radpored i meni reče da zatvorim gore na Samaru a legendarnog svog brata Acu ostavi odmah iza sebe , gdje smo i izašli. Komandu prihvatismo , utvrdismo i svak na svoje mijesto, ali moj dragi samo šta se odmakošmo od Ace niti 30 metara, puče puška na njegovom mijestu????!!!!!!. Drago bio ispred mene i kad to ču, munjevito se trže i okrećući se zapita:" Esi li ga burazore? Ne prilazi mu dok ne dođem", basrljajući će Drago idući mu u susret. Meni mrak pao na oči i samo začusmo od Ace:" Dragoooooo............,Burazoreeeeee..........., Zaboravih ti reći da je ovo znak raspoznavanja", drhtavim će glasom Aco nama i moj dragi sovke i breštime od Drage kad mu priđe i nema onoga sčime ga ne isova. Ništa, nismo se ni raspoređivali, ali na onom dubokom snijegu uzalud je i bilo ići gore, jer tu veprovi neće. Moj Škare, mnogo si toga pročitao u vezi ljudskih mogućnosti, a doping sportaša i ide u tom pravcu, da se vidi zašto ljudski rod ne koristi svoju snagu kao sva ostala živa bića? Kako god bio istreniran, recimo skakač u dalj, on iskoristi oko 42% svoje snage, a sva živa bića to iskoriste do maksimuma. Zašto čovijek kad mu dođe stani pani ipak to postigne? Bježeći pred lavom čovijek je skočio na granu, brodolomac vidi peraju pasa kako mu se približava i , a kasnije ne zna objasniti kako ga se je oslobodio. Sve dok u čovijeku vlada razum to je dobro a kad strah nadvlada razum, ćo vraže. A vidi zašto ti ovo pišem. U Brezovcu bili, pa trag upozori da su prasad tuda negdje i daj da se opkole . Ide jedan i pravac na Acu, a tamo gdje je on trebao biti puška se ne ču, već se ču malo niže od strane Brane Gašparovića, pa na njegov poziv sretno mu krenusmo u susret. Đe Aco? Mi k njemu i vidjesmo da je utabinao snijeg oko zaleđene bukve ali njega niđe. Neko se sjeti i pogleda uz bukvu i vidi čuda za nevjerovanje. Bukvetina glatka i od sebe , jer se počme krošnja formirati gore uviše, a još je i zaleđena. Ozdo kad se gleda, kao da se je međed pripo i grčevito uvatio oko debla, jer još ima do prvih grana???? Nako traljava osoba, pa šta ga diže gore???? Muke žive skinuti ga .Sijeci bukviće, šprajcuj mu noge,jer sreću mu vrag diga otpuštiće najednom i trusnuti dolje, pa eto belaja, a još mi gora pomisao prostruji glavom da će mu "blokirati" mišići i razum, pa nas neće ćeti slušati, sreću mu vrag diga. Na koje se muke namjerismo.

[Petar-Peky Bukarica]

Nikad u životu nisam bio prijeke naravi i vaje sam se pred silom povlačio sa dostojanstvenom poniznošću, a nema onoga sa čim nisam bio izazvan, a prvi put sam zaprijetio svima u Kozijaku, kad odstrelih svoga prvenca, kad je Gutko vrisnuo da se je čulo u Sinj.Tučem vepra, a u isti mah ispod mene čujem njega kako zaajmeka i vrisnu: " Ajame meni majko moja šta je ovo?! Čuvajte mi djecu , pozdravite mi ženu". Moj ga balin nije mogao dovatiti, ali......Još imam ožiljaka od grana na desnoj ruci, a i u nosu, samo ga nevidim, kad sam jurnuo k njemu, a sam znadeš kakav je Kozijak do sijeverne strane.Nađoh ga naslonjena na kamen, blijed, gleda me a nevidi me. Niđe mu se ne vidi išta oklen krv ide. Pušku mu jedva uzeh iz ruke i ispraznih, a on će tek ka odnekada upitati me za pucnjavu povr sebe, pa mu rekoh da je ubijeno krme. Nikog krme nije interesovalo nego njegova vriska i svi se počeše približavati sa smijanjem. Fino im zaprijetih da će imati posla sa mnom bude li ga iko zezao,a sutradan kad ga šok napušti, nek rade šta oće. Baš sam bio zaprijetio i niko nesmijade zucnuti, a siroma je sutradan odmah išao na bolovanje , jer nije mogao izdržaati ono na radnom mjestu šta su mu priređivali i u horu ponavljali njegovu vrisku, a šta je to bilo? Spuštio se ispod mene i zamače iza jedne malo veće stijene, a iza stijene krmak bio , jer se zblano, pošto je bio opkoljen. Ovaj se suočio šnjime i od straha vrisnuo a kako se je sve to desilo u moj pucanj, šta ću drugo i pomisliti nego ono najgore pa mi taj prvenac prisjede.Koliki je to šok bio, da ga majka božija kasnije nije mogla uvjeriti šta se je desilo. Poima nema da sam mu prišao. Pucam, prase pade, dolje vrisak i prema vrisku biježi.Ma gledao sam ti ja sa Bata, kako čovijek pada na zemlju, a prasad kraj njega klisnuše , a on pušku u vis i zavika da je gotovo. Bio je to jedan iz Markovca, pa Žika u Jelovim dolinama. Čin mu došao u pitanje radi straha, kojega je Mišo Uroš u komandi morao potvrditi: " Beži profesore, pa ta će nas neman satrati!" vikao je bacajući pušku. Sreću mi vrag diga, pa evo i četvrte stranice. Izvini, izvini i gotovo. Rekoh ti da sam se zalaufao, pa vako nepovezano trtljam li ga trtljam, pa ajde mi kvragu sreća , e mi ajde. Ništa, pa u sedam osam dana nije vraga da nećeš pročitai.
Bože Škare ojutros salaukovine i to čim kročih nogom iz stana na ulicu a bilo je neđe oko tri i dvadeset.Sastalo se nebo sa zemljom, pa vraže ijanci mrve da mi kišobran pomože, a kad zagrmi i zubi mi se tresu, a bolje reći ovo par što ih je ostalo sreću vrag i njima diga. E kad su nas nekada kišetine lile pa niti se mi pokoravmo a niti one, a lovni dan ništa kvragu i nedade kao kišetina, a idemo i gotovo. Veljo idem ojutros pa se prisjećavam jednog 29-g novembra, kad su odustali od lova, pa me vrag sama diže, moj Škare, neđe oko jedan po ponoći i majko sam samcat, niz Rašće, pa na Topolje, pa uz Krivine i na vr vrce Kozijaka, a ona sekunda kalala nije. Daj kroz onu rosu, one oblačine, onu magluštinu....., onda nazad i prije neg ću se domoći Krivina, ona jača jaruga koja vodi ozdo od Krčića, pa nešto zalutale pasine oglasi se ispod mene i evo ga ko na pijetu i lijepo pade , pa šnjime u rusak i samo šta stupih nogom u kuću, sreću joj vrag diga stade, pa ti sad zamisli taj moj put, oklen doklen i po kakvom vremenu, ali od jedne salaukovine još mi vode u krstima ima. Bazali oko Trivića vinograda i neprestaje ali stade oko 11sati i sinu Sunce , a Kom se osu onim Rembrantovim bojama i neodojlivo mami pa mu se uputismo kao početnici. Krenusmo gore, a ono nas Sunce zavara i robu ostavismo u autu. Moj dragi, ali na povratku sastavi li ga sastavi a đe su kuće pod nama i dok se do njih dođe,......Ne znam gdje mi je sad puška ali vjeruj da još u sred kundaka ima one vode i gotovo, a kamoli u mojim kostima, štokuda po sebi. Ki čepovi došli do auta . Predložih što vatre pa da se osušimo ali neprihvatiše. Nema veze pa ni tebi nije bilo bolje a biće riječi o našim kišama , ledovima , buretinama.... Biće riječi o našoj sreći nekadašnjoj ali da se otvori ovo tvoje pismo i štagoć odgovoriti jer još ima dana, ali mene ne krivi ako se peta načme stranica, to da znadeš.

[Petar-Peky Bukarica]

Ajmoder polako, pa da se odgovori na ovo tvoje pismo. Znači bio si na moru, a nisi uživao u onim brdima oko sebe, već si od njih zamišljao da su Dinara, sa svojom "braćom i sestrama" oko nje, već si svaki pogled pretvarao u svoj zavičaj, boreći se da slika bude original pred očima. Svaka čast, pa tako bih se i ja ponašao, ali nema ti tu ljeka moj Škare. Da ti je samo čuti Đuru Ćuruviju, kako kuka za Bralovcima, Crnom glavicom, Rađim dolom, Koritima, a o majci Dinari da se i ne divani, tako da znadeš da nismo sami, a Borković to fino napiše u jednom pismu, da dolje vrijedi više 5 minuta lova, nego ovuda cijela sezona. Ne znam , pa možda jedino ovuda bubačiti one nepregledne pačetine sve im vrag diga. Rusak municije pa dok prst ne utrne i gotovo. Prošlog ljeta gledah onu trku oko Francuske i ustaviše neki kadar, malo duže trajaše, pa brdo u daljini, ama vini vincijati naš Kozijak. Nako, pružekno se i polegao, i da čovijek svojim očima ne povjeruje. E, kad zorom bura zagudi pa ustalsa lovačku neumornu dušu, i korak po korak, pa do zalaska sunca...... Greška je u nama bila u tome šta smo lovili srcem i dušom. Šta ćeš, pa vako napola sad tuguj, a naš Savo veli da mu je duh ostao dolje i besciljno luta onim kamenim valovima. Niti se naodasmo koliko smo htijeli, a niti se nagledasmo onoga godinama gledanoga. Sve bi bilo to podnošljivije, da nas život na neki drugi način rastavi od onog dolje, pa sve mislim da je ovo još uvijek neki ružan san. Međutim, vijerujem da su u gorem položaju sad oni šta su ostali dolje. Zbijaju se po šmrekovoj strani , a ne smiju u nekadašnju lovačku slobodu, pa kad to smislim, onda mi je jasno kako su se morali miriti sa sudbinom oni kukavi Indijanci u rezervatu. Gdje su nekad lovili bogovi lova a?. Muči, sijedi i plači, kako bi mi to znali reći.
Idu dani a šnjima i život moj Škare, i kako vidiš samo sijećanja ne blijede, a šta će nam i budućnost ako bude bez sijećanja, jer jedno bez drugoga ne ide i bog. Sijećanja dobro dođu u ovoj bljutavoj svakodnevnici, ali žalosno je što se nema skime o njima ni popričati, već vako, preko pisma. Borković, Koluvija, Sanjin, Mile brat mi, i ja, pa tu na sajam i od pančevačkog mosta đe me dočekaše sa autobusa i pravac Borkovićevim kolima , pa vraže iko ijanci jedne jedine riječi, osim o našem lovu. Samo o tome. Tu na povratku, kod tog mosta kod Beške, dolje u neki riblji restoran, pa za sitne pare nakrkašmo se što čega od ribe , tako da sam provijeravao kod kelnera da se nije zeznuo i jedva me čovijek ubijedi da je sve u redu. Onda jedne godine opleli po janjetini pred izlazak na Iriški vijenac. Evo i sad taj poljoprivredni ali će proći bez mene. Dobro, obično dobijem pozivnicu, pa ne plaćam ali brate šta je, je, skupi su. Sve a ne samo ulaznice. Bruka i gotovo. Nije to više kao nekada, pa jedna naša firma zauzme cijelu salu a sad ih u toj sali ima bezbroj. Vele da su ti prostori užasno skupi. Inače dok sam radio u ovdašnjoj poljoprivrednoj stanici, često sam bio tu, na fakultetu, pa u razgovoru se svi tuže da se je to srozalo na nivo buvljaka. Kvragu, pa ajmoder ovo privoditi kraju već jednom jer ako se omakne.....
Eto tako i toliko za ovaj put, a za odgovor ne staraj se , pa kad se odlučiš. Malo ovog moga mlaćenja prazne slame i dobro, a još jednom reći da mi je drago šta se provede dolje i šta te sve ono podsjeti na naš teren. Evo mi ova večernja sumaglica ote dan, pa da se postaram za što večere i kvragu u krevet, a sutradan opet isto. Nešto mi je i Savo zatajio pa niti glasa od njega, niti slova, a od ovi šta su mi pod nosom da i ne govorim, jer baš su zamukli. Ma kako im drago i gotovo. Ništa , pa samo se nadati da će nam sutrašnje sunce biti ljepše od današnjeg i eto. Ti izvini na ovoj opširnosti, jer reći na pola stranice kako smo se dolje zašuškavali odajući, da nam bura ne pomrsi račune, to je meni više nego smiješno, jer o onome stranice i stranice treba pisati, jer ono nije bilo samo neko puko i gladno bazanje. E,moj dragi, salazim niza škale , Krčić otamo huči, a pod mijesečinom Dinara puca od bijeline. Tijo , daška ni od čega a zvijezde trepere. Gore uz Crvenku ( Crvenu zemlju ), već se vide farovi nestrpljivih kako odmiču. Probaktim čizmetinama kroz Breskvik i pod balkon tvikove zgrade da sačekam Koluviju. Tutnje one strojine u Tviku, dispečer na stanici naređuje, đe koji vagon prikačiti, a u meni je samo sekund radosti, jer znam da će taj lovni dan proći dok dlanom o dlan. Doduše nije neko udžabe i rekao da sve šta je lijepo to kratko traje. Valja se , valja svega onoga sijećati. Ajde u zdravlje, pa pomalo, svaki dan i doći ćeš do kraja. Do kraja svega onoga što ti je odavno poznato, jer samo nas neke nijanse nebitne dijele u sjećanjima.
Džaba Mocart, Betoven i kompanija, jer nema simfonije dok se ne čuje odjekivanje puške uz urvine majke nam Dinare. Jok! Živ ti meni i zdrav budi Škare!

[Petar-Peky Bukarica]

Škare, ajde da se započme i ovo pismo, a kad će se završiti ne znam ali će se završiti. Znam da ćeš se iznenaditi čudnom početku, jer ćeš se ohladiti dok vidiš da ga sa lovom nezapočimam, ali jest sa lovom samo na indirektan način. Sreću nam vrag diga, koliko i kakvih sve prirodnih čuda po svijetu, a mi upiljili među onu šačicu bukvića, u onoj škrapi između Dinare i Badnja. Imao sam ovdje jedan kalendar malo jačih dimenzija, slike od nacionalnih parkova Kanade i Amerike i ono mi je nezamislivo . Ona prostranstva, jezera, litice, šume... Onda mi nije ni čudo šta su kukavi Indijanci ono krvavo branili od bljedolikog gada, ali majko Brezovac je bio naša meka i vaje neodoljiva, a promisli mi vaje peha i malera? Danima se dolje dogovaramo i sve se utanači, pa se čak skrene pažnja onim tradicionalnim kvariteljima lova, obećaju nam, ali vaje isto i nebi majka božija. Vaje nam blentavi jedan koga neću imenovati (a koga ti dobro znaš ) uprska stvar, sreću mu vrag diga, pa šta je ono nako neuračunljivo da mi je znati. Ajde šta neće da ide u drva, ili da izvadi malo vode, ali prvi glavnu riječ vodi za razmještaj čeka sutradan i prvi sutradan odustane. Moli, mazi, jok i gotovo. Vaje mi prisije boravak gore šnjime. Autom došli doklen se je moglo, pa smo odlučili da on nosi rusak od Maglovljeve kolibe. Računamo, da ga vuče po zemlji stići će, dok mi sredimo vatru i ostalo. Ote sumrak, njega još nema, sreću mu vrag diga i mi mu u susret. Mi iz šume a on ozdo se plaže i to bez rusaka. Upita ga Braco Medić za rusak a on će ladno: "Bio mi je težak, eno ga dolje...". Nismo ga ni saslušali već trčeći u kućicu, sić vode u špaker , vrata zaključamo i nazad kući. Đavo nam sreću diga, zakunemo se da će mo bežnjega ići ali đe ćeš od sramote i nema nam druge nego ga trpiti i gotovo. Teško je ondje loviti i treba podosta lovaca, ali južna strana Kozijaka više je nego bajkovita. Kolibe spram suncom kojeg ima vazdan, teren pregledan, pa žeći karabinom na sve strane, ali tek miline kad snijeg pane i sve je ko na dlanu. Brezovac brzo ostane bez sunca i ako ima malo ljudi preostaje samo šuljanje i iščekivanje. Moj Škare, nonđe po sedam dana od 1955. pa sve do odlaska na fakultet. Po sedam dana zimi i samo se nosi prazna glava i ništa više, a skijetine drvenjaši i nešto se desi i ćo vraže, ali gore i samo gore sve nam vrag diga. Da da, od 1955. kad je u onoj jarugici, tj vododerini, koja ide od kućice, pa dolje do podnožja doline bilo ljudskih kostiju koliko voliš. Sedam dana topljeni snijeg, žvakoli nešto oglavine.... Šta ti je prazna glava, pa ne reče neko udžabe za mladost da je to ludost, bolest koju lječi samo starost. Kašnje su mi oni početnici bili rak rana. Čim otvoriš vrata odmah grune: "Nas dva briškule a dvojica neka se nađu". Žuč počme da mi kuva. Spremiš čaj a on drekne: "Njesam dijete, šta će mi to". Spremiš juhu a on isto. Jedne godine Pale (Pašić) i ja obresmo se sa gornje strane poviše Surdupa,a naspram Risovca, koji nam je bio iza leđa i odnekud se dovuče neki biškupijanac i taman da se marenda. Ovaj se siroma raskokodakao o svom bogatstvu, pa neka se hvali. Kuća, traktor, freza, motorka Štilka...Izvadi ti on najlon kesu iz rusačka a rusak sav od klaka i galice, i iz kese nešto zamotano u novinama i to one Sportske novosti, a u njima kaiš slanine i na sve se strane očitavaju slova na slanini, pa zamisli krelca, ljut šta nas dva to ponuđeno ne jedemo, a očima zakoluta kad viđe našu marendu, vjerujući da je siromašna i nako kao gladuš, svaka čuda na nas, zašto se mi igramo životima u planini. Ubjeđuje ga Pale odkad se luta tuda, pa ga upućuje na mene i moj staž planinara i ništa mu to ne pomaže i svaka čuda na nas kako smo siromašni i nemamo ništa za ponjeti. Bogme to Palu i naljuti. Vadi biškupijanac neku reštu kapule proklijale, neku teglu masti, krušinu....,a promisli nudi nas slaninom, a sva slova od novina po njoj i izgledala je kao štamparska matrica, sreću mu vrag diga. Još ga godine nisu dovatile, ali se je prema nama ponio baš zapovijednički, nekulturno što i dolikuje onim seljober-lovcima, jer su u ubijeđenju da su oni "vukovi planine", ljuti ajduci i da su oni tata-mata za nju a ne zna se koji je od kojega plašljiviji. Znam da sam još jednom naišao na takvog gladuša. Još kad sijedne sa nama i zapita vode jer ga mrzi nositi, a posebna priča kad mi zorom zatraži koji metak pod izgovorom da oće da provijeri moju municiju, a evo sve leti da mu dadem. Ma nema šanse i gotovo a nek on laje i ocrnuje me kašnje đe oće. Svaki me gost u lovu parališe da je to za nevijerovati a njih je obično Savo dovlačio. Crn mi lovni dan bude pa ni vola pogoditi. Ali o tome u nastavku pisma. Odoh štogoć za večeru praviti.

[Petar-Peky Bukarica]

Evo,da nastavim tamo đe stadoh. Napisah ti da mi crn lovni dan bude kad gosti dođu. Neke dvi starkelje iz Zadra Savo dovuka, pa su toliko bili puni sebe (a samo je budala puna sebe), da je samo valilo da nam na zemlji pokazuju sva slova. Za marendom jedan naređuje, da ko je najmlađi lovac neka skupi sve rančeve i one ostale lovačke budalaštine. Znaš kako mi je bilo, da sam htio stvarno pokupiti rančeve i pobacati im u vatru. Jedva dočekah kraj dana i kad smo se rastajali, mada lud da im ruku pružim, već sam samo rekao, da za domaći rad napišu sastav:" Jedan dan u lovu sa Biserko Stevanom", i da mi to donesu na kontrolu i tek se onda uozbiljiše i vidješe da je vrag odnio šalu. To mi je dalo ideju za članak:"Svakog gosta do marende dosta". Pošaljem u"Lovački Vijesnik" pa se je urednik mučio i nećede ga objaviti a svi su ga u redakciji pročitali i bijade im žao, jer da ga "prazne" onda ne dava nikakvu sliku. Bio brate žestok do zla boga. Htijeli su ga skratiti, nevalja, htjeli nešto ispuštiti,ne valja. Samo šta nam još nisu pokazivali velika i mala slova, pa i zapitali za rezultat dva više dva i da ti dalje ne pišem. Brate, niti sam volio ići u goste a niti loviti šnjima i gotovo.Crn mi dan bude, a bože smija jedne godine kad se radio vijadukt na Kravijoj drazi. Gore u otonskom polju evo lovočuvara, pridruži nam se, a neđe pred marendu trojica nepoznatih, i lovočuvar ih upita za podatke, a oni po primorski, kako im je to dozvolio glavni za ispite neki Stiv. Jovo lovočuvar, ih zapita za tog Stiva a oni rekoše da su ga vidjeli sinoć u "Tri Lovca" i da se od pijanstva za šank držao, a mi legli od smija. Reče im Jovo ko je i kakav je taj Stiv, ali neka love i pocrveniše kukavci. Splitski radnici izvodili te radove, pa ponjeli puške i zalovili. Sve do noći smo se smijali tom pijanom Stivu. Ajmo se postarati za štogoć spize.
E baš fino šta nam klinka donese još i to priznanje kao najbolja pevaljka u Evropi, kad nam sportaši omanjuju neočekivano. Ode nam sport nizbrdo za nepovrat. Vidim da smo se sad okrenuli onome što ne mogu u potpunosti i nazvati nekim sportom. Ma dok je ta ljudska aktivnost, koja se odvija u nekom omeđenom prostoru sa zadatim pravilima i vremenom a ne razvija nikakve psiho-fizičke osobine i niti se iz te aktivnosti vidi zdrav duh jedne nacije, to ja sportom ne nazivam i gotovo. Sad će meni moja televizijska poslastica, trka oko Francuske, što je netremice odgledam. Smiješne su mi te doping kontrole, jer ako je neko spreman da dade život za onaj komadić zlata, kvragu mu sreća, a doping je star koliko i čovijek.Kava, alkohol su osnovni počeci dopinga, a šta je dozvoljeno a šta nije , pušti budalu kad oće na taj način da stekne slavu. Još smiješnije je čuvena izreka da je važno učestvovati. Malo morgen, jer ako je tako , zašto se dopinguju onda?
Eto, zahvaljujući našoj pjevačici napravi zaokret u pisanju za "360" što bi se reklo, pa i vrijeme je, ali nastaviti zbrda zdola, jer drugačije i ne znam.
Moj Škare,a da ti je bilo vidjeti kako smo se namečili na jezero u Golubiću za ribu. Tu se sastanemo, pa i taj hobi liječi i divan je to osijećaj kad se u onaj mrak fijukne sa plovkom i nizom mušica i polako se vraća nazad, pa onaj trzaj... Divno je nema šta ali majko trzaj ramena unazad kad kažiprst pritisne obarač... To je baš neopisivo, a na jezeru, svi smo smiješni jedan drugom, jer kako nam je Plješivica baš pred nosom, to svak od nas bulji užnju i tiho uzdiše.
"Šta si se ti Vaso zagledao gore, pa nije ti plovak gore odletio", Čedo će ti Vasi Kablaru.
"Eno gledam završnicu one jaruge đe sam zadnji lov marenda", Vaso će ti njemu.
Svi smo ti mi mogli tako jedan drugoga priupitati. Vaso, Čedo, Đuro Ćuruvija i ja, jer smo gore redoviti bili svakog poslijepodneva. Šta je to od centra grada, pa utečemo ozdo od one nesnosne jare, a na jezeru baš paše nešto jače robe, a da ti negovorim ujutro kad dođemo oko 4 ure i nema nego cvokoći dok sunce ne grane a čim grane kožu skidaj sa sebe. Nekad do jedan poponoći se ostane a eli voda ko ulje udžabe sve a čim je što vijetrića uznemiri , evo je. E, moj Škare da nebijade ovoga nesretluka sa nama, čudnih li planova za te naše hobije. Prvo, isplatilio bi se na onom jezercu što motelića napraviti, ali pravi raj je dolazio od projekta Krčića, jer se je radilo da se ono zatvori i da se napravi jezero za reverzibilnu centralu i zamisli raja gore za lov. Mislim na Plješivicu. Ubaciti muflone i divokoze , pa ti vidi šta bi se sa tim postiglo. Kako bi ono mrtvo Podinarje živnulo, a već su se miritali placevi za vikendice. Ozdo pumpama vodu dizati u Plješivicu i eto motiva da i ovčarstvo ojača. Raj i gotovo, ali nesretluk dođe i kvragu mi i naša nadanja. Ma đe ja ovo stadoh prije nastavka, kad odoh večerati? Brezovac i naši pohodi gore, koji su mi manje više vaje prisijavali, a jedino mi je bilo drago gore odlaziti tamo od 55-te, pa do odlaska na fakultet. Bog ti jadan pa onda je Plješivica sva bila gola golcata. Đeđe ponešto grma osim Barovničina lada i sve polako pa zaraste u neprohodnost, sve joj vrag diga. Vaje kriče da divljači treba mir a grmile su topine gore danonoćno pa zeca na svakom koraku. Nikad nisam bio a niti ću biti pobornik zabrana, jer koji smo god teren stavljali pod zabranu-mrtva priroda kad se otvori, a dobro je bio nadgledan i ništa ne pomaže, pa ispada kao da divljač traži da je neki vrag uzgona i neda joj mira. Idealan primjer je Vlaka, iz koje smo se redovito vraćali zadovoljni, ali čim su je stavili pod zabranu, "zaklaše" je za sva vremena a najjednostavnije je reći da je u njoj carovao krivolov i na taj način sprati sa neznanja svoje greške a tvrdim da su je stavili pod zabranu samo radi nas, nekoliko njezinih ljubitelja. Kvragu ja i moji meomoari. Ispadoh stari lažov, jer rekoh da ću samo na tri stranice pisati, a evo i četvrta se nače. Ajde malo pauze, jer danas je 13-ti u mjesecu, pa što ne bih Savi napisao koju riječ.

[Petar-Peky Bukarica]

Moj bože jedne godine u "Tri Lovca" se slučajno sastali pa Koluvija upita jednog našeg za sutrašnji teren a ovaj mu podrugljivo reče, da bi mu rađe odao vojnu tajnu nego li to, i moj Škare nađosmo se na istom terenu. Ostavili smo auto sa gornje strane Vlake, kad se ide od Pađana, pa polako nižnju a do nas je bio jedan želježničar koji nam se najavio i neimadosmo baš ništa protiv a do njega dolje bila ta četvorica mudrova i ni metka nisu opalili a moj aparat ne laže sa slikom tri zeca i busen jarebica. Uostalom, to su oni i vidjeli ali su se pravili mutavi. Znadeš kakvi su lovci kad propagiraju marendu odajući i šta više da se priča. Ma ne isplati se na njih papir trošiti. Kažem nikad nisam bio pobornik zabrana. Dvadeset godina nam je Plješivičina bila u zabrani, a u hajci za večeru oko 70 lovaca, a skoro toliko i pasina i niđe tice, šta bi se reklo i čim je otvoriše, posta glavno lovište sa popriličnim brojem zečeva. Đavola, pa nismo se mi nikako ni mogli organizirati, jer lovačko društvo sa nakom tradicijom i nikako što solidnije zgradice za kancelariju, a da je bilo sluha pa ćapiti onu staru poštu, pa ko bog za lovački dom, ali ko da složi rogove u vreći.
Hemingvej reče: "Ako nemaš šta da radiš ti sijedi i prijatelju napiši pismo". Lijepo rečeno, samo ne znam na kakvo je pismo mislio, jer ova moja davež i ne može se pismom nazvati. Sve mu vrag diga, a znao je da živi. Nalovio se kojekakve ribetine oko Kariba, nabubačio se štočega po Africi i reče da ako se radi ičega želi postati lovac onda je to radi lova na divlje bivole. Evo sa čime započeh ovaj nastavak ovog pisma. Dani idu i to sve brži jedan od drugoga, a nisu htijeli vako brzo ići u onom iščekivanju početka lova, pa šta god taj naš "rođendan" prilazio, dani bi usporavali, sve im vrag diga. Jedina bi mi utjeha bila sa dvogledom izaći na šumu našu i gledati kako se jesen spušta dolje ka nama. Vidim da su već požutjele bukve naspram Samara, dok Plješivica i nečuje još, pa se baš "Afrički" zeleni. Neko ubrzanje dadu one probne bure sa ledenim kišama sredinom oktobra, pa jesenja garderoba zagrli ona mameća naša okolna brdašca a kao po nekom pravilu pred "Bobisom" bi prvi Sanjin otpočeo:
" Šta je. Kako stoje stvari sa municijom. Ide li iko u Split i dođe li šta talijanske, jer ova naša neće mi u cijev,....
Ma đe je to još Sanjine", neko bi nervozno....
"Đe to, đe to", on bi ljutito, "evo i šta još ima, pa nemoj ti meni đe je to".
Ubrzo bi počelo grebanje za barut, kapšule, čauretine.....ali najinteresantnije je to, šta bi se taj dan bližio, sve bi postajali dalji i dalji jedan od drugoga, pa i mrzovoljniji, ubijeđujući da se nezna oće li se izaći, jer problema je u kući previše, počev od auta pa nadalje, ali meni se čini da su to oni bolesno sujeverni, pa su se klonili lovačke javnosti, vijerujući da će im se tako osmijehnuti ono pravo za koje misle da samo njima pripada. Počeli bi se ponašati po svojim bolesnim nadanjima i programu. Dogovori bi bili tajni i to pod zakletvu da se ne zna gdje će izaći, jer ako iko iz grupe išta zucne - aut!. Onda, znala bi da ustrepti lovačka duša kad se čuje gdje je ko od čobana vidio prve rijatine, intereseirali bi se da li je žir rodio i oće li biti dobar mamac za krmadiju, i more, more drugih nagovještaja, koji bi nas ustalasali do treperavosti svih čula u nama. Pasoljubci bi već počeli tragati za svojim napuštenim"majstorima" i primicati im što bolje spize pa i naramak slame tušnuti u limenu bačvetinu, da ih ledena limetina ne žulja. Otpočinjale bi bračne svađe, jer bi se sve u kući zapostavljalo i podređivalo tom prvom danu. Starčad bi se molila da ne umiru još, jer prvi dan je nešto dugo, dugo, dugo,..... očekivano. Pričalo se je o jednoj svađi predlovnoj kad je žena htjela da ide kod sestre na rođendan dijeteta, a muž ni da čuje i - rat. Upetlja se i mater i vako sinu:
" Šta bi ti mali da ja suta umrem?"
"Majo, otišao bi u lov, a tebe sahranio prema farovima na autu", sin će bijesno.
Kud ćeš crnji fanatizam nago kad se jedan naš ženio a zaboravio je da je lov, i doveo ženu pred svršen čin, svi se spremaju u obje kuće , a kad je skužio da će ostati bez lova, ubijedi ženu da mora pa vojnoj dužnosti u Sarajevo, a svadba će biti u utorak i tako i bi. Ima fanatika i nije da ih nema, za svašta, ali što nas je bilo dolje za lov, majko iđe više -jok. Sebe kad bih opisivao, bilo bi to previše, ali samo navesti da kad uveče pred taj dan vadim čizme i vidim da su špigeti usukani, nema druge nego ih peri i na peglo suši, jer sve mora biti cakum - pakum, paradno. Đe je brisanje balina čistom krpom, čaure isto, a prema kapšulima bih se ponašao kao prema biserima. Crna pasica i nekoliko crvendaća ižnje sutradan blista i to svaki ponaosob uglancan. Nije ono bila robija navikama, a niti neki fanatizam, jer rođendan valja proslaviti kako treba. Kole Ćipan nikad oka sklopio nije pred lov, pa šta se onda i mlađima trebalo čuditi, ako su se sa prvim lovačkim koracima lovački zarazili. Blago onome ko je na ono mogao biti imun. Izvini i uzdravlje!

[Petar-Peky Bukarica]

Škare, ajmoder i ovu davež započeti i to 20-og u mijesecu, a u 3 za 15. Nako s posla, pa malko i odrijem'o i sve se razmišljam šta bih do noći i odluka pade da se ovo započme, k vragu i televizija i ajmoder polako po naški, šta bi se reklo. Ti zadnji retci tog pisma, koji se odnose na one traume koje bi nas pratile za vrijeme iščekivanja prvog lova, pa mislim da se između nas mogu naći samo neke beznačajne nijanse , a isto bi se moglo reći i za završnicu lovne sezone, za onaj zadnji dan. Ono lovačko umiranje kad dušom zavlada nekakva čamotinja, a ne samo žal. Kad se tumara, a lovački ne oda, jer nema svrhe upinjati se iz petnih žila, da se neki vrag nađe preko cijevi puške. Sve je džabe i samo se često gleda na sat, zastajkiva bezvezno i nepotrebno, marenda bude neubičajeno duga i šutljiva..... Jedna totalna nezainteresiranost i apatija, koju bi Savo znao prekinuti sa obećanjem da će biti kinoloških manifestacija, moga skijanja, ribolova....Ništa to nebi utješno dijelovalo pa bi se samo po sebi namećalo pitanje- Kad će to sve proći do nove sezone? Ali proći će dok dlanom o dlan. a to je dugo dočekati, a mora se. Prva poslje lova nelovna neđelja prošla bi u tumaranju po Šumi, sa dvogledom na očima i privlačenjem onih terenčića kuda se je bazalo ima sedam dana. Onda onaj mamljivi snijeg po Dinari. Sve bi ti dušu razaralo i nikako ljeka naći. Čak ni pivo ne bi pasalo, kad bi se našli za istim stolom i rezimirali proteklu sezonu, a niti pomaže ona narodna da vrijeme lječi sve. Malo morgen, alal mu vera ko može da preboli. Samo gledaj u kalendar i listaj do desetog lista pa vidi koliko tu ima dana moj dragi a? Da napravim malo pauze pa ću nastaviti.
Pauza prođe pa da se nastavi. Nastavi u ovo kovinsko predvečerje u dan kad su se smijenjivali Sunce i kiša, a evo će 4 i 19 minuta popodne, a ona sipi kao jesenja. Sreću joj vrag diga mami i budi sijećanja na ribolov i u vakim prilikam bi Čedi Kašiću napisao da se je ubilo za Golubićko jezero. Ovo bi bio merak izaći gore, pa šou svuda oko nas dok je neko ne izvuče. Eli prođe onaj zagrebački gore sa već pođekojim svijetlom upaljenim u kupeima, šou mora prestati i usredsrediti se plovku sa nizom mušica. Ozgo sa Derala počela bi da malo jače zaćarlija i dade prvi štimung za dobra nadanja. Mene bi okarakterisali kao trapava bacača plovka ali vaje više izvučem nego li oni. Uvijek su gonali neku estetiku i stilizaciju ali me nikad nije bilo briga za ukus posmatrača, pošto to ganjam od, moj dragi vjerov'o ili ne 1950,. godine. Pedlja u Orašnici dna korita nema a da mi je nepoznato, a kamo li račije špilje. Ne samo broj stabala vrbe nego i broj rakete užnju znam. Naša Orašnica naša hraniteljica. Tako bi ti mi gore po jezeru škurjali dok neko ne da komandu da se krene kući. Imalo je ono svojih čari, imalo i nije da nije, moj Škare. Uvijek su mudrovali sa nekim mušicama na koje su padale neke sirote"maloljetnice", a kad bih goć zatražio da mi se nešto vanserijsko napravi od mušica zacenjivali bi se od smija, jer se nikako nije smijelo odustati od "brljčića" sivog i crnog i varalice dvojke veltića i sve svoje neznaje su pripisivali nekom režimu voda, pa i snijegu na Dinari, jer dok je njega gore u ribolov ne treba ići. Mamac lovi ribu a ne pribor, mada sam ga imao "prva liga". Kakva estetika, moj dragi. Legendarni Žuna to sve opovrgne a za Boru Kabića da se i negovori. Žunina mušica kao tić iz gnijezda ali mu rusačak od gas maske vaje otegnuto visi o ramenu, pa neka mu se smiju koliko oće. Bogme se ovi gromovi ni danas ovuda ne šale, pa iznenade ovu moju uspavanost, sve im vrag diga ili je to posljedica kad me je ljuljnuo u Kozijaku. Samo rame me desno kvragu dava pa il je posljedica mojih sportova ili ono vrndaljanje kamenčina zorom štokuda u traganju za zecom. Savo bi znao smiješno reći ponekad:"Čim se zatrese tlo pod nogama, znam da si ti kamen bacio". Ono me je nerviralo. Kukarda, pa je zavrndaljim u grm šmrekov a on ni da čuje, pa se tekice strese, sreću mu vrag diga, pa kakvo je ono rastinje, a kad se baci u što kupinice, kao da se je traktor na njoj okrenuo. Niđe je ni traga od nje. Naj slađa komanda Perina je kad zapovijedi : "Danas se netriba bacat', un se diže na daleko, jeste li me čuli". Ajmo štogoć večere spremati pa da se poslje nastavi.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare,
kumpjerine kvrkljaju na špakeru a mlada kopriva oprana čeka, pa kad kumpjeri budu pri kraju dodam koprivu i samo jedan ili dva ključa baci i gotovo. Onda iscjedim vodu pa u to dodam jednu tunjevinu iz konzerve iz koje iscjedim ulje i eto mi večere. Nego ajmoder nastaviti đe smo stali. LJuti suvi mraz, a mi kod ovčare. Zdrave Kunčević cvokoće i cupkajući"trokira" : " Ggggdddjeeee si me ddddovvve. Ovdje niti ggggga jjje bbilllo niti će ggga bbbitttti". Kako to reče on mu vrci iz nogu. Đavola, nas pola još bilo u autu, a Pero da svisvne od bjesa, tako da mu Zdrave stavi tačku na taj lovni dan a još nije ni izaša iz auta. Opet ja u svoje memoare, pa davim li ga davim. Nema veze pa svaki deseti red pročitaj i valjda će se pogoditi neka riječ ili rečenica. Jedne zime te neđelje rano snijeg pade u Podinarju, pa odlučismo se na Malu Dulibu, ali muka živa, jer samo šta zađosmo u nju, sviježi tragovi lovaca pa ih čak i viđosmo ispred sebe na pedesetak metara, ali Pero ni da čuje za bilo kakvu izmjenu, već naprijed. Tješi ti on nas, aja. Gunđa Luka, a Aljoša zabacio pušku na rame, ali ih prvi moj metak prenu i zagrijaše se kad viđoše da ga podižem. Nije pasalo posve dugo pa i oni svoje cijevi ogariše. U završetku Dulibe podinarska četvorka sijedi i čeka nas pa da ti je vidjeti komešanja i prebacivanja krivice jedan na drugoga što ostaše praznih šaka, a kao da je Mala Duliba toliko duga. Četvrtog zeca Pero ubi na povratku i baš reći dok dlanom od dlan. Odoše Podinarci ka zadruzi jer im je dosta lova i lovačke muke za taj dan, a Pero ne prestaje kritikovati onu našu malodušnost jutarnju, ubijeđivajući nas da se ne valja nikad predavat'. Naročito se okomio na Luku a ovaj crkava od smija sreću mu vrag diga. Ljute muke jedne godine ispod skladišta ispod pruge u Pađanima moj dragi, pa da ti je bilo vidjeti svađe i bijesa. Lapavac neki južni svu noć naslaga a crnjeg neba u životu vidio nisam i samo vrcaju i kad Pero vidi da su svi rusaci puni - stop! Ni čuti više za zeca a đe je još marenda, ali majko ni čuti više za zeca i gotovo. Zec kao da ga je čuo pa Luki prođe sa štapom da ga dovati...???!!!. Bijesni Luka i dava zakletvu da je Pero otpisan više šnjime za lov i gotovo. Znadeš kad mu se Srđan pokorio i gotovo. Ni čuti u zeca osim ako se lisica pojavi. Prisjelo nam je neboj se a da ga noliko vidjeli nismo, sve bi nam bilo lakše. Nema oklen vrcio nije a jarebice su se povukle, jer ono im je nekad znao biti majdan. Od bijesa ni marendali nismo. Čak je bio prijedlog da se tuče ali da se iduće nedjelje ne ide u lov i Pero ni na to ne pristade. Ni na nake se lovačke muke ne namjerismo. Ih, znao je on kamenjima za nama ako ga nebi slušali. Malo je nas malo završilo njegovu školu. Žestoke su nam ture bile šnjime, pa kad ih nekome opisivam, svi mi kažu da lažem. Odalo se je neboj se, a i sam to znadeš, pa šta da ti pričam. Lov, lov i samo lov, eto ti mi vraže lijepu sreću. Ma i šta drugo ima u ovoj bljutavosti od života, do li lijepa sijećanja, a sijećanja su vaje živa kad je naš lov u pitanju. Vaje si me korio za što rbine od auta, samo da se moremo prebaciti,a bio sam zacrvio za jednog fiću, sve mi vrag diga i odustadoh a i neznam zašto, a i jesam zadnjih godina ispadao baš lovačka budala moljakajući što koga da me poveze, pa mi muka žive bude onog mi prosjačenja. Cijedi maj svoje dane, pa evo ga na izmaku i danas 27-og iz sobe u sobu, na krevet iz kreveta, biraj kanale po ovoj dosadnoj televiziji, a samo me privlači ova mašina sa ostatkom ovog lista, a crna bi me vraga i privukla, da nije tema koja jeste na ovom listu, ali kako je ona naša najdraža, pa da se nastavi sa istom željom, samo da se ona naša ljepota kako tako otrgne od zaborava, sreću nam vrag diga. Pišem Savi često kako smo bili seljoberi i niko da se sijeti štagoć video kamere, pa da se danas imaju gledaoci čemu diviti. Često ti ja to našem Savi prigovorim. Jesam ja svaku situaciju svojim aparatom i podosta je bilo slika ali niđe ih više . Naročito one izabrane pejsaže za koje sam mislio jednom na platno prenjeti, a pola kutije od cipela samo je njih bilo. Šta ti misliš moj dragi ozdo uz ogradu kroz rastuljke snimiti uvr nje zidić pod kojim se dimi vatrica a nas nekoliko oko nje. Onda one puste salaukovine kroz koje smo prolazili nako avetinjski. Onda strmoglavljivanje žalosne jarebičice nako bespoštedno pogođene a bezbroj pera šnje lelujavo za njom se spušta ka zemlji. Careva grada bi sad ono valjalo ja ti veljo. Gledam neka đetolina rano u zoru i njih nekoliko bubače kukave prepeličice. To na televiziji i zamisli seljobera, pred kamerom se izuvaju i izlkjevaju vodu iz čizama a žalosna li im je majka pa zar se nisu sijetili nogavice niz čizme spuštiti, kad su već škrti da uzmu one plastične nogavice i prebace ih preko čizama i vidi sa kojom sopstvenom glupošću žele dokazati kako je to naporno. Eeee, da ih je bilo odvesti kad bura naoštri zube od urvina majke Dinare i ljuto počme sve oko sebe komešati, kao da je pobijesnilo rastinje, pa bi ih ja pit'o šta je to napor. Zorom zagaziti u lovište kad onaj jutarnji sumračak neće otići radi svanuća, već odlazi što ga rašćeravamo našim koracima, pa se sve obaziremo kad će Sunce granuti i samo se gleda u pravcu njegova izlaska a briga vragu šta je ispred i oće li vrciti. Koji smo seljoberi bili pa ono ne snimiti. Veli Savo da sam ja kriv, jer ja sam se baklja sa tom foto opremom i ja sam tu zataio. Svud sivo kamenje a po stablima Rembrantove boje...... Sjedi sad i plači, sve mi vrag diga i gotovo. Imam nešto iz Brezovca pa i sa lova na patke u Gnjilim barama ali vraže đe je sad to. Kažem maj se oprašta a i mi šnjime, pa da vidimo šta će juni donijeti. Osmi mijesec mi je dolje bio robija pa nikad proći. Nikad dočekati da se bukve počmu žutiti poviše borja u Lazićima . Nikad jesen dočekati, nikad prvi lovni dan dočekati , pa nikako dušu smiriti a koliko ih je došlo pa i prošlo u koliko li se je njih uživalo pa evo kako i sad u onim danima uživam moj Škare. Kako me samo pomisao na njih raduje da je tebi znati. Ni zgoditak na lotu me vako nebi oraspoložio, pa moreš zamisliti kako je. Ma sve bi to bilo lako, kad bih znao opisati ono i muke mi nebi bilo, ali vako iz pisma se u pismo mučiti , pa nikako onako kako bi trebalo i još uvijek ovako diječački i naivno. Ma pašće neka prava rečenica sve mi vrag diga, e mi diga, pa da te više ne gnjavim i ostaj mi živo i zdravo do idućeg pisma, a ono se piše čim se ovo zatvori, jer ni trunke se još nije napisalo od one ljepote, koju ni sto Hemingveja nebi opisalo a ja oću.

[Petar-Peky Bukarica]

PRIČA PRVA

Na nebu se već danima ne pojavljuju oblaci, a suva zemlja skapavaše žedna na julskoj žezi. Samo svečane sijene starih bukava, razbijale su nesnosnu vrućinu. Dok se penjao prema Crnom vrhu, svuda oko njega su stajala uspravna siva bukova stabla. Sparan dan izgledao je beskrajno dug. Visoko nad glavom, zelene krošnje međusobno isprepletene, upijale su zrake vrelog Sunca i stvarale gustu hladovinu mrkom tlu šume. Samo je veselo jato ptica svojim cvrkutom oživljavalo ovu čudnu samoću. Neuznemirena vijeverica mirno je grickala stari bukovi žir, dok je visoko na Hajdučkom kuku orao budno motrio na magličastu okolinu, na koju je žarko Sunce lijevalo svoju vrelinu. Umukao je šapat bukovog lišća . Sunce je bilo visoko na nebu kad je stigao pod vrele stijene Crnog vrha. Sumorno je pogledao prema Dinari, čije su kose kristalno čiste, bile pokrivene laganom zavjesom izmaglice, ocrtavajući se sada oštro i snažno a desno ispod njega ležala je široka ravničarska šuma. Podigao je dvogled prema Orlovcu, na čijem su se vrhu savršeno nepomične bukve tupo ocrtavale na pozadini sparnog zelenila guste borove šume. Pod žarkim zrakama Sunca, sve je bilo mirno. Sijeo je na gromom opaljeno bukovo deblo, prepustivši se ushićenju svoje prve ljubavi, koja je ostala u njemu kao nestalan nemir kojeg je nosio kao teško breme. U te svoje pritajene čežnje unosio je svoju dušu, opisujući neprestanu nostalgiju za njom. San ga je zaustavio u razmišljanju. Pod laganim udarom lahora koji je bio sav prožet omamljivim mirisima planinskog cvijeća sanjivo je otvorio oči. U tišini koja je zavladala osijetio je onaj spokojan tihi trenutak prije nego što padne mrak. Dolje ispod njega Brezovačka šuma je bila čarobna i kao da se u gomili gubila u zavijesi večernje izmaglice u koju su bile utkane sive gudure Dinare. Iznenada se podiže žubor u krošnjama i za tren izumre. Daleko prema Velebitu Sunce je zagnjurilo u tihu tamnu šumu a dim nad vatrom ispred Jovanove kolibe lelujajući i upirući dizao se između zelenih krošanja ka plavetnilu neba. Što je Sunce postajalo crvenije na nebu su počele sazrijevati zvijezde bivajući svakog časa sve sjajnije, kojima je Sunce, uranjajući sve dublje predavalo svoj žar. Nad vrhom Dinare odnekud se stvori tamni ljetni oblak koji dobi neku nejasnu bakrenu boju. Večernji lahor je varljivo šaputao o sviježini ali je još nije donosio. Nastali su trenutci šutnje one sumorne kratkotrajne tišine koja dijeli večer od noći kao uska pruga horizonta Zemlje od neba. Od planine Dinare niz čije su se padine ljeno vukla bijela stada ovaca, vidjeli su se jedino obrisi a bukove krošnje brezovačke šume još su zadržavale duboke i snježne prelive svijetlosti i sijene. Između bezbroj nejasnih i slučajnih šumova koji su mu najednom počeli dopirati do ušiju počeo je neke i raspoznavati. Njezino piskanje je prvo prekinulo tišinu pozdravljajući prve zvijezde a iznemogli od dnevnog blaženstva noćni zrikavci kao da su čekali taj signal, da se njihova muzika zavitla nad žednom zemljom. Piskanje srne postajalo je sve učestalije i bliže. Nad krošnjama koje je već obavijala večernja sumaglica u podnožju Razvale, preletio je jastreb, okrećući svoju glavu. Negdje beskrajno daleko u pravcu gdje je nedavno zašlo Sunce, ostavljajući za sobom žarko crvenilo kao da zemlja ispušta toplotu nakupljenu preko dana, oglasio se srndać. Čuvši njezino oglašavanje zaokupilo ga je uzbuđenje, neki čudan osijećaj potištenosti. Zadrhtao je dirnut neizmjernom tugom njegovog glasa. Sijedio je i dalje strpljivo kao i uvijek u tim trenutcima, čineći nepotrebne pokrete, premiještajući karabin iz ruke u ruku i opipavajući opasač. Postepeno se smirivao i najednom ga ispuni osijećaj spokojnog mira. Još jednom opipa karabin koji mu je bio preko koljena. Skoro nečujno pucketanje grančica ispood njega natjera ga da naprege oči probijajući mrak i napeto osluškujući. Ptičija gnijezda obavio je san. Zvijezde se izgubiše u oblacima. Beskrajni pogled krupnih očiju i kao pamuk meke dlake gorjele su jedno ispred drugoga istim žarom. Njegovoj pomamnoj žudnji za sjedinjavanjem suprostavljala se je samo slatka napetost. Okrećući mu svoje ženske draži, stigavši tako na dohvat prodornog uvira svoje čežnje, još nije bila sigurna treba li primaknuti pehar slasti za kojim on čezne. Pošto je osijetio njezin ljubavni žar, svoju žeravu priduži u zajednički razbuktali oganj. Sjedinili su se u drhtavoj šutnji koju je u tom ushićenju remetila samo beskrajna tišina. Onda se odmakoše u nekom nataloženom zadovoljstvu koje ih je nježno dragalo, obavijajući ih blaženom malaksalošću. Pogledi im postadoše drugačiji. On se trgnu gotovo nesvijesno podignu karabin a šum što ga načini trže ih oboje i natjera da odskoče u spasonosni zagrljaj tamne šume, koju je već ojačali vjetar počeo komešati. Još uvijek se moglo nazirati drveće kao sijenke koje su počele podrhtavati pod nečujnom kišom, dok se spuštao niz Srneću dragu. Sviježi zrak donosio mu je žudno olakšanje a suva raspucana zemlja i trava izmučeni žegom, žedno su upijali tople krupne kapi kiše. Na samom izmaku Srneće drage nazirala se malena koliba u kišom već natopljenom zelenilu.

[Petar-Peky Bukarica]

PRIČA DRUGA

Krčma je bila sasvim prazna, samo je krčmar stajao iza šanka. Usamljeni gost je polako ispijao svoje pivo, kao što je to uvijek činio na povratku iz grada. Kroz otvorena vrata vidjelo se da kiša nošena burom ne prestaje.
" Još jedno?", upita krčmar kad je vidio praznu bocu. On klimnu glavom i krčmar otvori još jednu bocu.
" Ideš li sutra u lov?", upita krčmar.
Sanjalačkim i dalekim pogledom gledao je u krčmara, i glasom koji je odavao duboku i skrivenu melanholiju reče:
" Pa drugog posla i onako nemam"
" Zar po ovakvom vremenu?", začuđeno će krčmar.
" Ništa naročito. Gore je snijeg."
" Srećan lov ", odgovori krčmar.
Gost se jedva vidljivo nasmija i uputi se ka vratima. I ovoga puta ga je, kao i uvjek pred lov prožeo užasan osijećaj tjeskobe. Nadlakticom je prešao preko čela i zastao na otvorenim vratima. Hladan sijeverac ga ošinu po licu. Obuzela ga je neka klonulost, kao nikad do tada. Pognutih leđa ušao je u kišnu noć, da što prije nestane. Ta kišna večer s njom, ostala je poprište njegovih najintimnijih misli. Večernje svijetiljke poredane ulicom, okružene smeđim sumrakom i zapljuskivane hladnom kišom kasne jeseni, osvijetljavale su njezin smiješak pod kišobranom. Imala je ležerni graciozni korak sa pomalo uvrnutim stopalima. Šetali su pod kišobranom jedno pored drugog bez riječi. Nisu se dugo poznavali. Sasvim slučajno, doznao je za njezinu ljubav prema životinjama. Još iz djetinjstva joj je nježnost srca bila naklonjena prema životinjama. Potvrdila mu je tu svoju sklonost a u njezinim lijepim crnim očima pojavio se pogled pun neizmjerne nježnosti. Taj pogled dade njenom licu izraz ljupke nevinosti kad ga je upitala:
" Bi li mogao da ubiješ neku životinju?"
Ugasio je svijetlo i pokretom teškog bolesnika legao je na krevet, a starinski sat poviše glave kucao je polako i ujednačeno.
Svitalo je dok su autom išli po mokroj cesti i kroz prozor gledali pejsaže, koji su tekli kao mutna rijeka. Gore u planini je cijelu noć padao snijeg. Sve je bilo ćutljivo i mirno, od one čudne prigušene tišine koja dolazi sa snijegom. Ćutke su se penjali uskom stazom koja je vijugala između borova, dok je sviježi snijeg škripao pod nogama. Očajno je pokušavao da skrene misli na ono šta ga očekuje, ali je uspijeh bio samo dijelimičan. Bio je svijestan da su ga ostavili pred jednim proplankom na prvoj čeki. Svuda okolo dostojanstveno su stajali stari borovi, koji bi ponekad tiho zašumorili. U toj svečanoj tišni samo je snijeg padao s nježnim šumom. Ipak, u tako svečanoj tišini jedan uporni šum, lak, podsjećajući na nečujno pucketanje borovih iglica pod blagim vijetrićem jesenjeg jutra, dopirao je iz daljine. Osijećajući ledenu hladnoću snijega, koji mu je već mrznuo noge, opet je počeo da misli. Učinilo mu se u jednom trenutku, da ona kao mjesečev zrak lakog hoda i osmijeha koji je bio uokviren somotskim prelivom njezine kose, nečujno prilazi. Iz tog čudnog košmara kojeg je osijećao u sebi, prenuo ga je meki šum koji mu se približavao. Postao je ponovo hladnokrvan i počeo je razumno da misli. Prvo je začuo pucketanje zaleđenog snijega a zatim poznato dahtanje zadihanog vepra. Učinilo mu se da se stvarnost miješa sa sa snom. Okrenuo je glavu u lijevo i primijetio vepra sa jasno izraženim kljovama. Vepar ga nije primjetio. Tromim pokretom podigao je karabin dok je vepar stajao ukočen, kao da u njemu više nije bilo života. Pogled mu je ostao prikovan na smrznutom snijegu a sudbina mu je zadala posljednji udarac, pa kao da je shvatio da se više nemože boriti protiv onoga što se ne da izbijeći i da mu ne ostaje ništa drugo nego da se pokori sudbini. Trenutci su brzo prolazili, a on je bio začuđen kakvom mirnoćom vepar očekuje kraj i u ovom trenutku misli su mu bile upućene njoj. Pogled mu se opet spusti na nišan,.....
" Bi li mogao da ubiješ neku životinju?"
Psi su zalajali u daljini a lagani lahor zašumi poviše glave u borovim granama, noseći glasove hajkača.Kroz tišinu koja je na časak zavladala, odjeknuo je pucanj iz njegovog karabina a samrtni ropac mu je dao do znanja da nije promašio. Psi su zašutjeli a glasovi hajkača postajali su sve bliži.
Sa nemirom u duši očekivao je taj susret s njom. Sati koji su ga dijelili do ponovnog susreta letjeli su brzo i sumorno. Došla je, ali taj susret ni izdaleka nije bio onakav kakvog je očekivao u svojim mislima. Prilazila je tiho i dostojanstveno, kiša više nije padala a mijesec se pojavio među rascijepanim oblacima. Lice joj se preobrazilo, stegla je usne, njezin pogled dotle molećiv postao je zapovijednički. Njezine velike zjenice se skupiše. Gledala ga je pravo u oči ali ne izdrža dugo. Kapci popustiše i ona skrenu pogled na vrhove svojih čizmica. Bez riječi ju je netremice gledao. Podigla je glavu. Oči su joj bile natopljene suzama. Grizla je donju usnu i u jednom času nekoliko riječi otkinulo se sa njenih usana. Glasom koji dobi neki muški ton čvrstine koja ga začudi reče:
" TI si lovac,...ti ubijaš...."
Na nebu bez oblaka blistao je mijesec a svuda okolo pružao se divan tepih srebrenaste svijetlosti, ispresijecan teškim sjenkama. U daljini je divlje hučao vodopad, nabujao od rastopljenog snijega sa Dinare...