MJESEC NAD DINAROM

[Petar-Peky Bukarica]

Škare,
eto vidiš da su slova sad crnja, a oće li tekst biti crn vrazi ga znali. Sve mijenjam ali temu nikako pa ti bilo milo ili ne. Bila bi to brate baš velika nepravda o ičemu drugo pisati a ne o našem lovu. More da se desi neki redak neke vijesti neminovne i to stoji ali po stranice pisati a lov nespomenuti. Ma i Žuna bi bio ljut na mene radi tog propusta. Kanimo se ovog mog uvoda, ove moje drvene filozofije i ajmoder štogoć šta se je mislilo da je zaboravljeno. Mućniti malo glavom pa red po red i biće neki vrag. Nema veze šta ni to do sada nisi pročitao a i kad vidiš odaklen je pismo ti paraj bez da otvoriš jer u slovo već znadeš šta će u njemu biti.
Đavo mu sreču diga oni moji početni lovački koraci pa savijeta od svakoga mala milijarda a nikako to povezati ne mogu, jer vidim da neki vrag vali. Neide, neide kako mislim da treba. Izbaciva "Broving" ali.... Jedne zime u Debelom brdu, vedro ki caka a krenuli bi poslije marende, pa zađoh po naređenju u neku malu uvalicu i baš reći da je mala a obrasla u grabar i đekoja šmrečica kao neminovni pratilac grabara. Ozgo sa vrva nešto orlića nadamnom, pa se ponaša kao da me nevidi sreću mu vrag diga. Neda se burici i samo leluja nadamnom, pa šta ću drugo nego da ga smaknem i zuvar kljunčić za poene ali vidi čuda nad čudima, za nevijerovati. Potegoh a on se i dalje leluja!!! O sreću mu vrag diga, a "Belot" metak. Tu ja napravih prekretnicu pa malo zavirih u knjige i daj da se kupuje rifuže matrijal pa po svom receptu da se puni. Moj dragi pojavi se neka "Trepča" pa od hvaljenja do kuđenja a kudio ju je svak od Triglava do Đevđelije. Direktor firme bijesni po štampi i nudi svim lovačkim organizacijama jednu količinu besplatno pa niko da to zagrize . Mediteranske igre u Splitu, pa kad viđe neki Francuz kako ta municija resko ciči svoju odbaci i sa našom Trepčom odnese zlato na glinene golubove. Onda moj dragi gore ka Zrmanji, uvr Vejnovića Vlake ima neka ka mala vrtača u koju se bacao otpad pa se nađe i šparket "Smederevc" i Sanjin bi ka na onu bijelu plohu oprobao. Osmica Trepča pa nišani, nišani dok ga ne prekidoh sa riječima da to nije karabin i čuda nad čudima!!?? Ama ciglog jednog jedinog balina ne nađosmo a nije bilo 30 metara. Ciglog jednog jedinog i gotovo. Daj nož daj da se otvori drugi metak, ciglog jednog jedinog balina ni u njemu!!!??? Polačanac jedan u vr' nekog zapuštenog vinogratka nađe ga na lozi a ubio se cijeli dan iškajući i bazuajuči oko Kozijaka. Sunce na zalasku a do kuće još nema niti dva klometra pa se čak i predao ali kad ga viđe samo se obradova i reče u sebi kako mu neće odroniti leđa ta dva kolometra, pa se izmače da ga ne mina. Ode ko najzdraviji!!!???. Trepča osmica. Nijanci deset metara od njega se nije odmako. Bijes mu odroni dušu to dva kilometra tako, da je baš pucao od bijesa i nema onoga šta nije odbreštim'o kako mi je pričao i tada se oprosti sa Trepčom. Sanjin i on nisu bili jedini jer stranica šparketa nako bijela pa je čak i šteta kvragu je davati jer može se da se izreže i da se upotrebi za bilo šta, ali baš osta neoštećena. Svakog se svog lovačkog koraka sijećam pa i ispaljenog metka ali kad bi se god pojavio jedan naš odozdo odmah bi mi kao iz topa, kako se sijeća da me je gledao u patkama, gdje mi patak iz nogu biježi i mojih ga pet metaka ne zaustavi. Čak bi znao reći da bi ga bila sramota nosti naku pušku kao šta je moja i podrugljivo se cerekati. Vraćam film u nazad pa se toga patka ne sijećam kod dizel deopoa, a šta se moje puške tiče mogao sam i zlatnu uzeti ali jok i samo ona i gotovo. Čuj, izda i vojno oružje svakojako pa i super aviončina i njegove komande i šta se onda treba čuditi našim tandžarama. Izda nas samo radi našeg nemara i nebrige a ne radi konstrukcije i tvornice. Ma mitraljez je mitraljez pa zataji i da dalje ne pričam. Nego padoše mi na pamet oni naši hvalisavi lovci dolje, hvale se na koju daljinu i sa kojom sačmom su kvragu sve davali oko sebe. Biade to na izmaku zime dan izmišljen, hajka u Surdupu, pa se svi našli kod Džepinove kolibe i bijade nas baš dobar broj. Pojilo izdubljeno u u deblu , pa ko stvoreno za nasloniti pušku, a tamo uvr zida stavih bocun. Trava zelena tek se promolila iz snjega, a bilo ga je uza zid i okolo, i ajmoder.......Grašaju li ga grašaju, majstori od lovačka oka i lovačke mušice. Odoh do bocuna pa ga sklonih nerazbijena, a oni neka krive pušku municiju pa i svoj zamor. Ala majstora i delija, sve u šesnaest. Bijade to divna provjera a ona je neminovna svake godine kod lovaca karabindžija ali onda su pali na ispitu. Eto ja se raspisao o lovu pa ne prestajem. A ko i more, jer pisati o našoj Dinari, o našem lovačkom Olimpu, našem dalmatinskom Kilimandžaru, je nemoguće na par stranica. Dinara, naše lovačko svetilište. Sad više na njoj ni oko nje nema njezinih bogova lova. Šta nas je to kalilo i čeličilo? To su ona jutra kad se na prvim zrakama izlazećeg Sunca zacjakti onaj njezin snijeg prvenac, ljutom burom prikovan za kamenje, a još je milija kad je obasja ona žuta mjesečina..... Ej živote šta mi više život nisi. Malo mi te je, da se Dinare nagledam i oko nje naodam, a ne naodah se koliko sam želio i mogao, ali kvragu mu sreća, živjeti se mora i dalje, pa bio uz Dinaru ili nebio. Samo me sjećanja tiješe na nju i eto mi ljekarije za ovu bljutavost od života..Bogme nastavim li vako otužnim tonovima ćo vraže još jedna stranica, pa je bolje zbrziti kraj, a nastaviti tugovanje za nama i našom Dinarom u novom pismu, jer sumnam da će me ova tuga proći do narednog pisma, pa Škare izvini i uzdravlje.

[Petar-Peky Bukarica]

PRIČA TREĆA

Već šest dana jugo ne prestaje preko Promine zbijati mrke oblake uz urvine Dinare. Sjedili su za stolom, pa ih u razgovoru prekinu sa vrata:
- Dobro veče ljudi.
-E, zdravo. Sjedi sa nama.
Lagano je prišao stolu da im se pridruži.
- Ljudi moji, pa ova južina gora od bure i nikako da stane. Snjeg će na Dinari bude li noćas kiše. Šta radite?
- Ništa. Evo ovako razmišljamo o sezoni.......
- Zbilja, šta kažu, kad počima?
- Vidjećemo šta kaže Skupština....
- Slabo, niđe rijatina po Koritima. Jučer se njih nekoliko ozgo vratilo iz drva, pa ništa ne viđoše. Biće slabo...
- Ih, pa na osnovu toga već zaključuješ da neće biti ništa, a gdje je to još.
- Ajde kvragu majmune, ko tebe šta pita. Ti se u to razumiješ. Pij to pivo i pušti me da sa ljudima razgovaram. Tamo sjedi za onaj sto.
- Sve ti vrag diga, a deseti mjesec još traje, pa gdje je to još. Šta je tebi....
- Šta je meni, pa manitu ti vrag sreću diga, rekoh li ti da piješ to svoje pivo za onim stolom kad ti rekoh. Sa kim vi ljudi sijedite. Ajde kvragu tako manit. Lani u devetom mijesecu, pa rijotina do rijotine, a sami znamo kako smo prošli cijelu zimu i sad on meni govoriti da to nije neki pokazatelj. Idu ljudi gore u drva pa ne viđaju još ništa. Nema i nema. Idu pase gore vježbati, pa ni oni ne viđaju ništa...
-Ma đe su još snjegovi, a kako čujem žir je rodio kao nikada, pa čak i bukovi a znamo kad to rodi da će ih biti......
- Kako oćete, ali sumnjam jer sve mi govori da će ih ove zime slabo biti. Pripremate li se išta? Ide li iđe iko i kako stoje stvari sa municijom?
- Đe je to još.....
- Šta je vama ljudi moji, pa šta god zapitam vi vaje, đe je to još, đe je to još, pa šta je vama večeras?
- Čujem da su čobani na Polači vidjeli neko krdašce od sedmoro komada. Tamo s onu stranu Kozijaka,......
- Ko ti to reče?
- Onaj momak šta radi u tviku, šta ima onog dobrog istarca. Odnekidan mi to reče,....
Opet se sa vrata začu malo povišenim tonom i trljanjem dlana o dlan:
- Vide njih ovdje. Je li slobodno?
- Sijedi, ko ti brani. Dovuci stolicu i evo ovdje,...
- Sve mi vrag diga stane li jugo ako neće osvanuti snijeg sutra po Dinari.
- Đe mala? Šta se pije. Zovnide je. Inače spremate li se?
- Evo baš o tome i razgovaramo, pa neko veli da je rano za neke jače pripreme, a neko je nestrpljiv i već dava crnu prognozu, jer se čuje da po Koritima nema rijatina, a neko reče da se viđaju s onu stranu Kozijaka,....
- Ma ljudi moji, đe je to još. Još ni snijega nema, pa biće toga, samo valjalo bi se za municiju postarati. Imam odlani, ali neka se nađe. Ode to, pa jarebice, pa zec, pa patke, pa probaj ovu, pa probaj onu i isprazni se to. Pasicu ponesem oko dvadesetak komada a ništa nenađem i usvašta pucam po kamenju i đavo bi toga meni natak'o. Zbilja, imam namjeru pasa da promjenim za ovu sezonu.
- Šta mu je?
- Ma radi on, ali mi se nesviđa. Nekako nije nagal kao prije. Počme izajutra i brzo odustane. Onog vepra lani, pa ni osijetiti, a prednosom mu se izvuk'o gore u Krugovima. Nije, nije više kao nekada i moraću ga mijenjati i gotovo.
- Mladog ćeš ili gotovoga?
- Mladog brate i lako ću ja njega naučiti, pa neka ide uz ovoga staroga dok ga se neriješim. Ko bijade lani gore kad smo pucali za onim starcom. One neđelje kano onaj snijeg pad'o a otamo od Crne glavice četvero ih krenulo amo ka Plješivici, pa gore uz jarugu poviše Krugova i baš su izašli na vrata Plješivice. Đavola, pucali pa nebi topom za njima a gore niđe niko ne bijade, a čeka izmišljena.
- Izmišljena, pa ako je takva šta ne posla nikog gore,....
- Ajde ti kvragu sreća manita, sjedi tamo i pi to pivo. Ti da nešto govoriš o lovu. Eno ti prazan sto tamo i pređi tamo . Manitu ti vrag sreću diga, krenili ga psi otamo od Korita i sašo ispod Drečine kolibe, pa u onu prvu jarugu od starog puta i prešo amo do Krugova,.....
- Kad si ga već vidio sa te daljine, šta nisi priletio na onu kosu onog puta šta salazi u Krugove i bio bi ti kao na dlanu,......
- Šta nisam prišo! Pi to pivo i negovori više ništa. Sreću ti vrag diga a znaš li koliko sam moro trčati, a po nakom vremenu budi ti nonđe i otalen dotrči na tu neku tvoju kosu na putu za Krugove. To dijete nebi reklo. Slušate li vi njega ljudi? Bože budale. Govori kad si tako navro.
- Pušti to kvragu, pa to je bilo, ali da se vidi šta će mo ove godine? Do lova još ima,.....
- Ima crni vrag. To će ti sutra biti.
- Znam, ali mislim za zabrane.
- Lanjske i šta tu ima da se dodava, a kako stvari stoje zabrana more biti sve, jer ništa i nema.
- Ima brate. Kako nema i netreba tako govoriti, jer skoro sam se vraćo iz Crne glavice i kod Novakovića ograde jedan mi preleti preko puta, a drugi odmah poviše Guga. Ima zeca, ima i nije da ga neće biti. Gušćari su na sve strane i dobri sad pasi trebaju,....
- Otkud sad da se zec krije u gušćarima,....
- Opet ovaj. Ko te sluša. Pi to, a ako si popio zovni malu i ajde kvragu, oće li ti ikad biti dosta,....
- Ko mi reče za neku utakmicu pasa zbilja,....
- To mene neinteresira i samo čekam da pane snijeg a kako stvari vanka stoje, Dinara bi se sutra mogla zabijeliti, a na utakmice neka ide ko oće,....
- Šta ima veze da se Dinara zabijeli, pa lov još nije otvoren,........
- Est nije, oću gore da probazam po novom snijegu i gotovo. Lani išo u drva a pola devetog mjeseca, pa rijotina do rijotine, a oko svake lokve uzgazo, a vidi danas. Pola desetog, a niđe stao nije, a kamo li zarijo,....
- Samo neka snijeg pane, pa kad saćera ozgo,....
- Opet vi o snjegu i njegovoj pomoći, pa ni lani tako rano pado nije, a gore je sve bilio izrijano. Čujete li vi šta vam govorim? Sve mu vrag diga, kao da na ušima sijedite. Kako oćete, ali ove ih zime biti neće i to je moje mišljenje. Nego, ti životinjo sutra budi kod kuće, pa ću ti donjeti pušku da nešto pogledaš,......
- Šta ja znam šta je to,....
- Sutra dolazim kod tebe kako sam ti reko i negovori više,....
- Momci, meni je žao - začu se sa vrata, - ali moram zatvoriti. Kasno je.
- Idemo ,idemo.
- Vidi, ka jugo stalo. Sutra snijeg na Dinari. Ajte ljudi laku noć, a ti sve ti vrag diga, sijedaj da te bacim do kuće.

[Petar-Peky Bukarica]

MJESEC NAD DINAROM


Sa prvim sumrakom subotnje kišne večeri napustio je grad. Noć je bila tamna i vjetrovita kad se počeo penjati krivudavom stazom. Iako je put dobro poznavao povremeno bi upalio baterijsku lampu, kroz čiji su snop svijetla počele proletati sniježne pahuljice pomiješane sa kišom, a munje koje su parale nebo, osvjetljavale su siluete okolnih brda, koja se nisu mogla jasno vidjeti od gustog snijega koji je bio sve gušći i gušći, zamjenjujući kišu. Zrak je postajao svježiji. Grabio je napred sigurnim korakom pod kojim je škripio snijeg. Snijeg nošen razbješnjelom burom, često ga je primoravao da okrene leđa kako bi uhvatio zraka. Godinama se nosio sa ćudima te planine. Još kojih stotinu metara mislio je, pa će se spustiti u dolinu. Taj njegov ponos kao da je još više razljutio buru, koja je na borovima oko njega iskaljivala svoj bijes, mlatarajući njihovim granama kroz čije su se iglice čuli reski zvižduci vjetra. Zastao je ispod jednog borića da se odmori i pripremi za tih stotinjak metara, koji su ga odvajali od ivice doline. Pognute glave i s jednom rukom u snijegu dok mu je vijetar kidao lovačku bundu a rusak padao na vrat , približavao se rubu doline na kojoj je mećava bila najjača. U tom kovitlacu vjetra i snijega osjetio je jak udarac posred glave a noge mu klecnuše. Nešto se svali preko njegovih leđa, kidajući mu rusak i karabin. Oštar bol koji je osjetio u glavi skoro ga natjera da legne jer je već počeo da klizi unatrag. Prisebnost nije gubio a taj čudan zagrljaj ga natjera da se propne poput ranjene zvijeri i učini poslijednji skok prema ivici. Od snažnog skoka izgubio je kontrolu nad sobom i potrbuške se sunovratio niz padinu, koja se blago spuštala u dolinu. Snažan udarac u desno rame gotovo ga je zaustavio. Podigao se i sigurnim korakom krenuo niz padinu ka kolibi, koja je bila na ivici guste bukove šume. Koliba je bila mala i tiha, pokrivena gustim snijegom. Nad njom su se visoka bukova stabla sablasno povijala. Čim je otvorio vrata zapuhnula ga je mješavina ustajale čađi i truleži koja je ležala kao teški pokrivač u kolibi, ispunivši svaki njezin kutak. Vatra koja je planula crvenkastim plamenom obasjavala je unutrašnjost kolibe vladajući njezinim čudnim mirom.Cjelu noć sjedeći pored nje bez oduševljenja i sna misleći na ono čarobno što svaki lovac doživljava slušajući cviljenje bure kroz pukotine u zidu, kroz koje je bura unosila sitan snježni prah, što još više pritisnu njegovu lovačku dušu. Krenuvši svojim prozračno dremljivim očima uz plavi mlaz dima koji se izvijao prema krovu kroz čiji je otvor ugledao plivajuće hrpe oblaka, vidio je plavetnilo jutarnjeg neba koje se povremeno pojavljivalo.
Kad je izašao iz kolibe svuda oko njega stajala su stabla u mlječnom sivilu jutarnje izmaglice gubeći svoje konture. Obavijen ovim tajanstvenim svjetom, osluškujući njegovu tišinu, zagledao se kroz debla stoljetnih bukava koja su stvarala sumračno svjetlo. U njihovim krošnjama je šumio blag vjetrić dok se lagano kretao uz Srneću dragu, slušajući škripanje svježeg snjega pod svojim čizmama. Vjetar je lagano povijao bukove krošnje koje su već bile pune jutarnjeg plavetnila i sa čijih je grana padala svjetlost novog dana. Nebo se na istoku lagano zacrvenilo a iz naslaga plovećih oblaka pod zrakama izlazećeg sunca povremeno bi provirio vrh Dinare, po čijim je obroncima treperila magličasta bjelina. Lagano joj je krenuo u susret, oštro gledajući oko sebe ne bi li primjetio bilo kakav trag u snjegu. Na samom kraju šume pred ulazom u Duler, na nebu istoka u blistavoj svjetlosti izlazećeg sunca ocrtavala se silueta vepra, punog snage i gracioznosti. Ovaj iznenadni prizor ispunio ga je potpuno neposrednim osjećanjem strahopoštovanja i ljepote, kao što to može da se dogodi kad lovac iznenada ugleda živo biće u svoj njegovoj veličanstvenoj izolovanosti na planinskom proplanku. Licem mu prođe izraz duboke neobuhvatne radosti. Krv poče iznenada da struji njegovim žilama a ubrzano kucanje srca dade mu neki čudni unutrašnji znak da se mora staložiti i pripremiti za pucanj. Osijećaj mirnoće koji za tren ovlada njegovim napetim tjelom, isključio je iz njega svaku drugu misao i sve što je tada bilo u njemu je tamna silueta vepra gledana preko žute tačke na vrhu cijevi lagano podignutog karabina.. Iz dubine njegovih grudi zajedno sa pucnjem izleti dašak sreće koji se pomješa sa sunčevim zrakama jesenjeg jutra. Snažna silueta vepra poskoči i munjevito nestade na drugoj strani šume. Ubrzanim korakom prišao je do mjesta na kojem je vepar maločas stajao. U dugim skokovima trag je vodio prema treperavim daljinama suncem okupane Dinare na čijem je vrhu vjetar uzvitlavao novi snijeg. Nijemo je gledao čas u karabin čas u daljinu u kojoj je nestao trag. Duboko udahnuvši oštar planinski zrak koji mu je poput noža sjekao grudi, zabacio je karabin na rame i krenuo za tragom koji mu ništa nije govorio osim pravca kuda treba ići. Trag je vodio po kamenitom terenu na kojem nije bilo gotovo niti jednog grma niti većeg snijega a iza njega ostala je tamna i nijema brezovačka šuma, čije je vrhove milovala plavičasta izmaglica. Osjećaj potištenosti koji ga obuze nakon pola sata hoda najednom potisnu krvavi trag u snijegu. Munjevito se sagnuo i podigao grudvicu usirene krvi, koju je zatim lagano protrljao na dlanu i sa blagim osmjehom poluzatvorenih očiju zagledao se prema padinama na istočnoj strani Dinare.
Sunce je već prilično odskočilo kad ga je trag doveo do istočne strane Sjedinovca. Krvavi trag je najednom skrenuo u lijevo prema sjeveru, prema stijenama povrh kojih je bila gusta bukova šuma čiji su vrhovi podsjećali na mutnu rijeku i bili prošarani tamno žutim crvenim lišćem poput rđe, koja se u daljini utapala u ljubičastu sumaglicu. Iza visokih stijena prolaz je bio nemoguć. Na časak je zastao i po ko zna koji put se zapitao gdje ga je pogodio. To mu pitanje nije dalo mira. Vepar za kojim je išao neposredno se pojavljivao i svaki put pretvarao u priviđenje ili sjećanje. Nije se približavao cilju a vrijeme je bilo kratko. Tek je kasno poslije podne a svjetlost dana pruža utisak da će skoro večer. Blago blijedo plavetnilo neba koje se pojavljivalo kroz krošnje dostojanstvenih bukava, utiskivalo je prijatne zrake planinske kasne jeseni. Polusan se pomjerio kad je stigao do "manastira"a napetost je opet porasla jer ranjeni vepar je još uvijek bio pred njim. Tragovi krvi postajali su sve češći i jasniji. Znao je da je vepar teško ranjen pa mu ta pomisao nije dala mira i išao je sve brže dok mu je srce sve jače i jače udaralo a dah sjekao grudi kao nož. Od "manastira" je trag skrenuo naglo u lijevo prema Crnom vrhu na kojem se već počeo osipati sunčani dan. Nebo je bilo plavo, zrak svjež a sjenke oblaka plovile su preko Dinare. Obišavši Crni vrh trag je skrenuo prema sjevero zapadu u pravcu Risovca ivicom Brezovačke doline. Na momente mu se činilo da je vjetrić koji ga je pratio izgubio i ono malo snage. Pod zadnjim zrakama sunca magla jesenjeg predvečerja počela je polako da grli okolna brda. Pogled mu zastade ispred nekoliko gustih bukava ispod kojih se jasno vidjela povelika tamna mrlja usirene krvi. Najednom je povjetarac promjenio pravac i on je osjetio kroz bukove grane miris divljači. Pažljivo je osluškivao i nečujno krenuo naprijed. Lišće na granama je zašuštilo a miris ga je gotovo ošamutio. Desnom rukom je nečujno odgurnuo bukovu granu što mu se isprečila pred očima a zatim je čuo poznati zvuk škljocanja zubima. Slušao je kako škljocanje postaje sve jače. Nečujno je ispusto granu iza sebe našavši se na čistini, okružen niskim bukovim rastinjem. Ugledao ga je dok se svjetlost dana gubila pa mu se učinilo da je postalo svježije. Večernja sumaglica već je milovala vrhove bukava. Pošao je lagano prema njemu sve dok mu se potpuno nije otkrio. Vepar ga je ugledao i sa bijesom koji je bio na vrhuncu jurnuo je na njega iz sve snage. Nailazeću pomrčinu osvijetlio je bljesak karabina. Vepar se povukao u nazad ošamućen, klateći glavom pa je jurnuo još jednom i zario vrh njuške u snijeg ispred njegovih čizama . Zatvorenih očiju i raširenih nozdrva još jednom je pokušao da udahne zrak koji mu je izmicao. .Dok je stajao obavijen tišinom kroz koju se čulo lupanje srca, samo dašak sreće duboko u njegovim grudima bio je ljepši od okolnih snježnih padina Dinare, koje se najednom prekriše blagom crvenom sumaglicom zalazećeg sunca.
Visoko nad njim nečujno su plovile zvijezde. Vatra u kolibi nije odavala nikakvu toplinu a drva nemarno bačena polako su tinjala, očekivajući vjetrić da im povrati žar. Ispružio se pored vatre, zagledavši se u trošni krov kroz čije su se pukotine uvlačili blijedi mjesečevi zraci na kojima je lelujao dim iz vatre.

[Petar-Peky Bukarica]

ŠkaaaaaRE!

Moj bože neozbijna li mi naslova i ove daveži, ali do kraja će se valjda napisati i nešto ozbiljno, pa ajmoder polako i vako bih za početak. Na brojčaniku ove kućne biciklice kupljene 30.maja 2004. bilo je 119 milja, a 30.maja 2006. bilo je 2397 milja, a 30. maja 2007. stajalo je 3696 milja, pa ti vidi koliko iznosi moj " tur de soba " a?
Ma pročita li ti to šta ti napisah u vezi te hrane - a? Rekoh li ti da će se nastaviti sa onim tužnim tonovima o našoj Dinari, a tuga je za svakim kamenom dolje i za grmom, pa i za ljudima, ali tuguje li iko za nama? Davi li iko ikoga ovako kao ja poneke,....?? Nemam šta drugo, pa kvragu me daj. Škola već počela, a ja bih dvogledom na šumu, pa krozanjga tražio spasa lovačkoj duši štokuda oko sebe i tako čekajući jesen, a prvi njezin nagovještaj bile bi požutjele bukve pod Samarom. Tu bi se ona rodila i polako k nama dolje silazila,....
Koja tuga kad na krovu vagona dođu oni lički snijegovi a kod nas još i nemisli, ili još grđi šok kad se lov završi, a on osvane nama pod nogama, pa ti vidi nepravde od prirode, sreću joj vrag diga. Nadaš se nekoj 'ajci, pa se oprema još i ne misli pakovati, ali prevlada ribolov pa se vremenu i kalendaru moraš pokoriti i dati se u iščekivanje. ( Odnese mi vrag grlo od ledene pive odnekidan, pa evo me kašljucam ko stara ljuderina, sreću vrag diga meni i pivi, e diga rano! )
Kako srce zaigra kad nas ona bura zbije uz vrata "Bobisa", a na onom visećem vanjskom svjetlu zaleluja pahuljičica,..., pa druga za njom, a mi se utišamo i u sebi svako moli boga da nastavi neprekidno, ali osim njih desetak - noting mo.
Ledena kiša, subota, kišobran ne pomaže, Plješivica se i ne vidi, pa kao dijeca kroz izlog "Tri lovca" buljimo gore povr Drpa. Koji ritual u mojoj sobici za samo napuniti dva metka za sutradan. Onda svakome zavidiš. Zavidiš Polačancima, Podinarcima da se i ne govori,.... Svakome i gotovo, jer vije im oko ušiju, a kod nas samo ledena kišetina. Jedne godine za marendu u Komnenovoj ogradi, ka neka tišina i Savo će ti Jovi:
- Šta ti Joco ćutiš?
- Sale - Jovo će ti njemu otegnuto, - vjeruj da razmišljam ovdje što
vikendice napraviti,....
- Ih, vikendice - Savo će začuđeno.
- Vikendice Sale, vikendice i misliš da neću,....
- Ima dolje praznih kuća -
- To nikako! To meni ne treba. Znadem za to. Oću vikendicu i gotovo i tu
boga nema da je neću napraviti i samo poćuti šta ti Jovo kaže, samo
poćuti - Joco će ti njemu ubjedljivo.
Misliš da je ne bi napravio moj Škare, a? Čudni su ti naši ljudi sa sela bili, pa navalili na onaj gradić, a kao da je ono neka urbana sredina. Asvalt im do praga, auta ima svaki, sve u selu ima i neće nego na Mancirije ili Breskvik, sreću mu vrag diga, pa naku sredinu napuštiti. To mi nikako ne ide u glavu. E, pokušalo se sa nekim povratkom zbilja. Pogone otvoriti po selima jer ne treba mnogo da se ulaže. One šnajderaje i slično, ali moj dragi niko da se vrati više na selo. Davaj troduplu plaću - jok i sve pade u vodu. Za razvoj one doline davaše nam samo onu kemiju, koja bi kvragu dala onu ljepotu. Davali su nam sve na bazi naftinih derivata, a to je ona prljava tehnologija, koju niko neće u svojoj sredini. Baš mi je tema nikakva i ajmoder zaokret, pa se oprostiti od one naše seoske sredine, koja nas je mamila svake neđelje da uživamo u njoj. Pišem ti ja našem Savi kako bi bilo dobro živjeti tamo, a svak živ otamo uteče. Kvragu, ubi suša sve, pa dolje na Zrmanju salaziti po vodu kad bunar sa kišnicom usahne. Ozgo sa Koma, pa da dijete ide ljepo dolje u školu a robizonski povremeno gore tavoriti,....Ko će ga znati. Zagudi buretina, šparket nabijen grabovinom tutnji ko vulkančić a na njemu tećetina kisela ranka sa oglavinom, puščetina iza vrata, pa čim se paščad uzlaju, ćapavaj i gledaj u mrak spram baterijom, slika na televiziji ki ogledalo, biljčinu na sebe,....Mirita je naš Joco što placića u onom kamenjaru i dok dlanom o dlan gotova bi bila ali,......Šta ti misliš zorom prve tragove u snijegu ostaviti,..... Još kad se sijetim one sorene mlinice na ulazu u kanjon, odmah ispod kule, a baš je spram suncem sve joj vrag odnio, pa uz nako grgoljavu Zrmanju nonđe živiti. Jopet ja o istoj temi, pa koji su mi vrazi više. Nako uz ognjište zbilja a nad glavom štošta od krmadi, pa se njiše na buri a usukani dropčić ko telefonski kabel i na žaru se počme cvrčeći uvijati kao da je živ. Onda zbilja što zamki postaviti, i obilaziti ih. Onaj pravi traperski život. Ne znam ja da li si ti čuo priču iz davne 53-će godine kad zapade snijeg pa je Krčić krcat snjega bio i samo se moglo pijehe preko Korita i Bralovaca. Pričalo se da su se srne zbile neđe pod litice a Podinarci opkolili i baš bratski meso podijelili po kućama pa mora da su ih nabubačili lijep broj. Snijeg okopnio i milicija gore da se nađu vinovnici. Ljudi priznase sa riječima da bi ih dosta i pomrlo od gladi da srna nije bilo. Nisu se sklonile od snijega i leda već im ih je bog poslao da se spase od ljute gladi. Malo ja ovo karikiram a i ako ćemo pravo reći, glupo bi nonđe bilo tražiti krivca kad su ti ljudi vaje uzimali od prirode da se prehrane. Znam i za jednu priču sa Žagrovića. Ono pedesetija godina (volim upotrebljavati ove stare riječi) bila gore neka patrola milicije, ono uobičajeno obilaženje sela od dva milicionera i navratili u poznatu kuću pa popili koju čašicu a sviježa zečija bekinica ljuljka se o murvi ispred kuće a lov davno završio i sve se fino oprostiše , ali ipak - amo se. Kradeš društveno dobro, divljač i kukav čovijek onda plati kaznu. Onda sam ti čuo i ovo (dok sam radio u Ivoševcima u školi), bio neki mister promašaj pa siroma nikako sastaviti pravo oko, mušicu na vrvu cijevi i kukava zeca i nema druge nego vračari za pomoć i ona mu dade recept, koji se sastojao iz sljedećeg: Rano ujutro zakopati pušku preko koje treba da pređe žena noseća i sve će biti u redu. Spremi ti siroma tandžaru pod zemlju , jer nosećih žena u selu je bilo ivragu a po izlasku sunca začuje siroma neku galamu oko bunara. Diže se i muka živa !!! Seoska akcija na izgradnji vodovoda pa kako sad do puške doći. Bogme Škare da ja ovo za danas dovršim, jer evo neke salaukovine i čujem već otamo od Đerdapa da grmi a za sekundu će i ovuda ršum da napravi.

[Petar-Peky Bukarica]

Bogme se jučer ršum i napravi pa mi vrag i caka odnese. Kiša pade, krupa isto a gdje sve udariše noliki gromovi neka sam vrag znade. Ajmoder polako pa nastaviti tamo gdje stadoh juče a stadoh kod sujevjernih lovaca. Meni su oni dolje bili najčudniji a kratak je korak od sujevjerja do paranoje. Oni žalosnici su mi bili najčudniji pa nema onoga čemu nisu pribjegavali samo da ih sreća lovačka posluži. Jednostavno se nisu znali radovati životu. Bilo ih je bilo, koji nisu krili kojim sve vradžbinama nisu drugovali samo da sutradan uspiju. Čak su subotom u dlaku sve iste radnje ponavljali kao i prethodne subote, jer su sutradan ipak nekog vraga čvaknuli. Sve, od ustajanja ujutro u subotu pa do izlaska iz auta u lovištu, a oni koji bi iduće nedjelje naveli lovce na mijesto gdje je prethodne nedjelje ubio zeca - ćaknut sto posto. Naročito su kadri bili dovesti grupu na mjesto gdje je eventualno vepar pao. Čudaka na sve strane. Budem u lovu, pukne glas da je taj i taj ubio vepra, jok majko da bi prišao, pa neka se vesele bez mene. Još kad se priča da su njih dva skupa pucali - sto kilometara krug oko njih pravim i đavo im sreću diga kao po nekom pravilu, sutradan bi jedan od njih kmeni pred "Bobis" pa da presudim čiji je metak bio glavni. Oba se vesele i grle oko krmčeta i na sva usta grlato objavljuju: "Glavno da je pa, šta ima veze od čijeg metka, el tako. On je pa' pa neka drugi priča šta oće". Onda moj Škare, kad se to malo slegne i oladi, počmu glavom balističke misli da struje, pa džabe žena da ga smiruje, samo se vrti po krevetu a zora nikad da svane. Samo u glavi: "Krvavu neđelju, pa oklen je on puc'o, a moj karabin nov novcat, ono je moj metak, jer čim sam poteg'o zanio se,...... Onaj mu saborac isto tako svu noć u krevetu odanjiva i sve sebi pripisiva a ti Đuro štukći. "Stiv će meni sve sutradan reći". Bratski podijele i zavade se. Prevrnuh vepra na betinskim vratima i kukavac stade. Stade samo da mu je but virio kroz grane u kojega su sasuli sedam metaka dvojica znanih ti pucača, a pošao sam mu, jer vidim da nema svrhe više pucati a i oni ozdo prema meni opletoše pa daj da se sklonim. Prestaše, priđoh, rekoh da metak ne laže, jer nonđe njihov metak iz onog ugla nikako nije mogao doći, pa moj Škare kako ja rekoh obrecnu se jedan od njih kao da će me ošamariti, sreću mu vrag odnio, e mu odnio a sutradan se kidaju od smija pred robnom kućom obadvojica njih meni u lice, sa priznanjem šta su radili. Nikad u životu za nikoga iza leđa nisam rekao nešto što je uvredljivo, ništa kako se o meni znalo reći. Ajde priznam, malo nadodam kad je u pitanju Sanjin ili pobratim mu Žuna. Malo da se događaj oplemeni i to bi bilo sve ali omiljen nisam bio kod mnogih i to nije tajna. Kako bi čovjek drugačije o Žuni i Sanjinu i pričao kad pročitaš ovo: Čekam kod kioska ispred kuće Brane Gašparovića, kad ozgo neki vrag surlja i svađa se sa nekim, pa čovjek pomisli i na svoje nerve. Ozgo ide Sanjin, na špagu dvi mrdeline od pasa, koje se svaki čas zaskakuju na rusačak, jer su sirotani nanjušili žmare, a on ih nikako odbiti, pa kako se goć koji zaskoči on nogom po rebrima. Omotaju one špažine oko njega a on im prijeti kamenjima kad dođu u lovište. Pridružim mu se i dolje kod "Bristola", a nonđe i je ona mesnica pa kad viđoše čerek kravlji da visi na izlogu, nikako neg glavom kroz izlog, a on ih nemore smaći pa zar to nije baš dovljno za taj lovni dan i šta more biti u rusaku a da je ugodnije od toga, ili ono kad mu se jednom pasi otrgoše iz ruku pa zagrebaše po izlogu Branka Omčikusa, na onoj mesnici kod "Dešića", jer kukava paščad viđeše čerek da visi. Kako drugačije opisati ono kad osvane ona prva predlovna subota, a još vijenac prvenca snijega okolo, one ličke krakore žirafasto šta odaju sa onim starim vojnim šinjelima i čarapinama do koljena a brkovi im zarđali od duvana. Bijeli mu se solunski rusačak ko kosa na glavi, pa kad uđe kod Milaka da se obezbjedi za sutradan. Onda ona neumorna trojka: Likić, Branko i Trivić, pa samo sebi prizivaju kao kočka piliće i davaju savjete kako se treba sutra ponašati i sve tako od "Slavije" do "Balkana". Ona naša uzavrela lovačka košnica a uveče tajac, pa kao po nekom pravilu svake godine bih se tada nalazio sa Markom Grgićem "Bobisovcom", pa sa Jovicom Bajićem i Savićem. Nako, oni bi mi evocirali uspomene svojih prvih lovačkih koraka pa i zgražavanje na to tuđenje koje je zahvatilo taj mladi lovački naraštaj. Evo Škare šta ćede na nekoliko stranica, pa malo svojeg malo na osnovu tvog pisma i tako. Kad dobiješ, svaki dan po jednu stranicu pročitaj i doći ćeš do kraja. Odnese mi vrag grlo od ledena piva sreću mi vrag diga meni i njemu a toga se klonim ko zmija vatre jer znam mu zavaj. Okišalo se pa se i dalje smjenjuju kiša i sunce a ako ništa drugo krevet mami na vakom vremenu, mada se ubilo za u Golubić na jezero. Sunce ti božije, vražija roba Kašić, pa ništa ne kaže i tačno cilja, pa diverzantski upane u kužinu i neda mi druge žlice staviti u usta već me išćera, a sve mi vrag diga ako bi galeb brže proguta one pržene srdele kao šta ih ja progutam. Onda rada bi sa sobom uzeti pijet pa u autu , a neda sve mu vrag diga, pa ni nakog sadiste neviđo. To mu je neka poslastica bila, pa komendije na jezeru na račun toga. Evo dan ko stvoren za ribu gore a ako je sutradan subota i ne radi niko od nas, odnese nas vrag do jedan poponoći. Baterijom tražiš gdje je pivo bačeno da se ladi. Vraća se Žuna ogorčen kako ništa nije uvatio, pa mu rekoh da je avion kanader ispuštio slanu vodu i vrag ribu odnio. Onda Đuro Ćuruvija kako ubjeđuje one seljobere da se najlon mora ugrijati, te da zato palimo vatru i sirotoani stvarno griju i čim zavijori plovak ode mu kvragu sreća, a Đuro se dere da je dugo grijao, te da mu on nije kriv. Eto,moj Škare ima tema za pisanje ali toliko za ovaj put. Izvini i uzdravlje!

[Petar-Peky Bukarica]

PRIČA ČETVRTA

Još svitanje i nemisli dok je kroz mrklu noć folcfagen grabio uz Bulinu stranu. Toga jutra mu i nije trebalo naročito gas dodavati, jer ga je bura naprosto nosila.
- Vidi pahuljica na farovima! Biće snijega,........
- Ma proljeću pahuljice još od sinoć, jer je počelo na Dinari da se puši neđe oko pet predveče. Povremeno sam gledao kroz prozor ,....
- Nisi spavao kad si tako često ustajao?
- Ko more pred lov spavati, da mi je znati. Ja ne mogu.
- Koja bura, sve joj vrag diga. Đe bi mi sada?
- Nije pirila vako sinoć, ali pojačala je neđe oko ponoći, pa kao da je sve jača i jača, a đe bi pitatš?
Šta znam. Ondje gdje i prošle nedjelje. Uz ogradu držati se sunca ako danas i izađe, pa vidićemo tamo,.....
- Evo nekih iza nas. Šta je ono? Fićo?
-Idu lovci i ne smeta im ovo vrijeme, a vidi Ćelavca kako svijetli, pa mogao bi sad pod njim igle kupiti.
- Niđe zvijezde na nebu. Neke mrke oblačine pa šta misliš ako udari ledena kiša i kud onda?
- Neće ona, a prije bi mogao i snijeg pa da malo posoli i eto pravog dana za lov. Oćemo li skrenuti ovim putem, pa na onu ogradu,.....
- Sve joj vrag diga, pa jaka li je. Čisto auto zanosi. Tuda, tuda, pa okreni auto niz buru. Eto tako. Sijedimo, pa đe je to još, a vide neke bijeline na vrh Koma, pa nije vrag da i gore pada - a?
- Kako neće padati, jer uviše sad svukuda pada,....
- Prije obići ovo i oko 11 sati se dići malo gore,......
- Vide ovog, ovaj se probudi.
- Đavola, nako zakunja, ali piri bog ti jadan. Dobro se obući. Vide ovih rastuljaka oko nas šta se trzaju, pa kao lavovi da se lanaca oslobađaju. Neće se trebati bacati,.......
- Odma četvorku - a?
- Ma šta je tebi, pa obikao je on na to. Ja nasijeka komadiće šine, jer ovo će vraćati baline nazad u cijev. Jarebice neće trebati mavati krilima i dovoljno je samo da se podigne, pa kad je bura zakovitla, a ti uzimaj preticanje koliko oćeš. Dvi su mi prve osmice, a ostale tri su pe-pe.
- Misliš da bi i svinja mogla naići?
- Ne znam ovuda ali sad na Orlovici i Kozijaku mora da ih ima, ali po ovakvom vremenu gore niko i ne ide. Sad na Betinskim vratima i evo ga kao na dlanu, a ko sad ondje nije tokom dana, onda lov na njih za njega i nije,.....
- Sporo li svanjiva, a pas grebe u gepeku a još nije da ga puštim. Ni njemu se ne lovi danas jer jedva jutros uskoči u auto, a šta ću mu ja,.....
- Ajmo ljudi. More se i taman dok se spremimo razdaniće se. U donju šesticu a u gornju četvorku, pa šta bude. Ajmo. Pazi na vrata da ih bura ne uvati. Šta je ovo bog ti jadan. Tuku mi pahuljice po licu. Pravi dan a pravo on kaže za svinje sada.
Bura kao da pojačava. Slabo su se i čuli pošto im je bura otkidala riječi sa usana i već izbijala prve suze iz očiju. Šmreka bi se tek malo uzdrmala na njezinom zaletu dok bi se grabove grane povijale prema njima kao da ih hoće uhvatiti poput neke nemani. Dan je lagano počeo nailaziti. Jagodnjak na Komu se ni vidio nije od mećave odaklen je bura nabacivala razigrane pahuljice svuda okolo.
- Ja bi vako; Ja ću u sredinu sa pasom, a vas dva se rasporedite meni sa strane. Ajmo uz buru prema smilju tamo đeno zadnji put nađosmo one jarebice i onog zeca, pa zaviti na one ograde ali ne treba zalaziti u njih jer on je na čistini,.....
- Bježmo nazad u auto pa kvragu mi i lov na današnjem danu,....
- Ma ni prvi ni zadnji put i ajmo polako.Ne treba se bacati. Razbiće se ovo i samo naprijed gledati jer nadaleko će se dizati. Tako na tridesetak metara jedan od drugoga i polako.
Snijeg kao da je postajao sve gušći a u onoj buri glasovi im se nisu ni čuli. Povremeno bi prišli jedan drugome. Nebo zastrto crnim oblacima davalo je utisak da još nije sedam sati koliko je i bilo, kad su se skupili pod jedan zid.
- Ljudi, pa šta ćemo? Ovo diže sve kvragu,....
- Polako, kalaće ona. Samo da popravim ovu bundu na sebi i krećemo opet a vidiš kako mi se tu dolje pas uzvrti oko onih šmrečica. Bilo je tu nešto i on mene nikad ne laže. Još se niđe puška ne čuje.....
- Ma i neće na vakom danu bog ti jadan, pa sumnjam da je iko i izašao.....
- E, da nije bojim se , a ko voli lov ovakvo vrijeme mu ne smeta. Pitaj de njega kad se krene u svinje pa po kakvom se vremenu išlo. Kalaće ovo. Dižimo se i ajmo. Nisam očekivao da će se pas nako razigrati. Desno se daj prema ivici tog grabara,.......
- Eto! Rekoh ti! Dovati li ga? Oklen se diže? Pušti pasa da ga onjuši. Dobar starac,......
- Eno ona šmrečica pored one kupinice. Zadnje noge obe i vidim po leđima da sam ga dovatio,.....
- Dobar starac, dobar a ima on još braće ovuda i samo polako,....
- Trpaj to u rusak da ne čekamo jer dade me kvragu bura. Ajmo.
Kad jutarnji rani zec počme lovcu grijati leđa iz rusačka većeg motiva i nema za nastavak lova, pa kakvo vrijeme bilo da bilo. Još samo par pokreta ramenima da rusak nalegne ravnomijerno i puška se dopuni, pa se krene za čudnim zadovoljstvom . Zvižduci bure svukuda su se okolo njih čuli. U tom se začuše i prvi pucnji od Pađena, pa i štektanje pasa davajući čudnu sinfoniju zajedno sa zvižducima bure, čiji bi je naleti na momente i prekidali. Od bunara gore na Komu od pušljevine se ništa nije ni vidjelo. Poneki preplašeni kos preletio bi iz ograde u ogradu zakovitlan burom.
- Vidi bure, a vidi gore oblaka, pa kao da je gore jutro sve mu vrag diga. Neće ovo kalati ni za tri dana, a kamo li oko deset sati kako ti predviđaš. Vidi otamo od Pađena, pa pasi ne prestaju. Miline ono slušati. Ono mora da su istarci onog momka iz tvika. Lijepo ih drži. Jedan mu je dobio četvorku , a drugi odličnu ocijenu. Daj razmaknimo se vrag sreću diga i vakoj buri, pa šta je ovo,....
-Koliko ih je bilo?
- Tri a jedna pade,....
- Kuda odoše one dvi?, Bog ti jadan, puče puška a i ne čuje se i ajde ti na ovome lovi. Stani.
- Evo tu se pas uzvrtio i počeo je davati neke znake da bi tu moglo biti nešto, a one poletiše iz onog smilja. Jedna pade a ostale dvi zaviše amo lijevo,.... Eno baš tamo gdje se vide one ovce. Vidim lijevo krilo joj je prebijeno. Šesticom sam tukao. Nije pas uspio ni stati u fermu, a one se digoše. Naići će mo mi na one dvi kad se budemo vraćali. Još ne prestaju pasi tamo od Pađena. Mora da ih lisica zavarava. Ajmo. Đe pas?
Snijeg je već počeo ostajati na zemlji pa i one rijetke pahuljice već su ostavljale neku bijelinu u zaklonici kamena i oko šmreka. Kretali su se svojim pravcem uz povremeno brisanje suza sa lica koje im je bura izbijala iz očiju.
- Nećemo preći s onu stranu puta pa se vatiti onog dijela prema Zrmanji?
- Ko brani ali držati se ivice kanjona, a ko bi na ovakvom vremenu dolje salazio. Ima ima, nema nema. Ne čuju se više puške otamo. Valjda su na marendi, a i vrijeme je šta ti misliš?
- Ajmo još malo do one ograde pa će mo vidjeti. Evo tu je put, a ograda je udesno. Odmah iza grabara,....
- Pazi, pazi! Eto ga, eto ga,........
- Dovati li ga? Svaka čast. Oklen vrci - a? a ko bi reći, eli kolik? Dobar, dobar. Sa kojom si tukao?
- Donja cijev, a četvorka bila u njoj i osta na mijestu. Ni zijevno - a?
- Pravo da ti kažem zagledah se u pasa malo u lijevo a vidio sam ga i bez obzira šta si me upozorio i nije imao šanse. Dobar, i to sa skoro same čistine vrci, a naj prije krenu u desno i najednom se okrenu u lijevo i poprijeko sam ga uvatio kako vidim. Nije mogo uteći. Ajmo tu iza ograde, pa da ga nestavljam sad u rusak. Eto zida, vidi se. Bome snijeg pomalo i bijeli - a? Vide po Komu. Do bunara se spuštio a i ovuda pojačava. Eto ulaza pa da ne rušimo zid. Skini ljesu. Ima i suvaraka i eno nonđe uz onaj dio, a vidim i neke ugarke,.....
- Ma koja ograda nema ugaraka. Daj krškaj te suvarke. Odnese me vrag od bure više. Skini taj kamen sa zida za sijesti. Skupi malo šušnja i pali.
- Ruke su mi se smrzle, pa džabe rukavice. Kvragu i marenda, pa daj da se prije zagrijem. Kako nije si mogao gađati one druge jarebice?
- Kako nisam mogao, kako. Iznenadiše me, a oči pune suza pa se pitam kako i ova osta. Samo šta se odljepiše sa zemlje, bura ih zakovitla unazad i pošteno ih ni vidio nisam a da nebijade bure ostala bi još koja. Sad kad se budemo vraćali naići će mo mi na njih. Znam đe su pale, a fino mi iskoči ovaj zec, pa kao na dlanu da mi je bio i osta. Dobar a?
- Sad će i meni neki vrag grijati leđa niz buru,...
- To tvoje pečeno?
- Sinoć uzo u gostioni i evo tu je,...
- Ponese li iko kapule zbilja. Ono mene čudi. Ono od Pađena odmah zajutra i poprilično pušaka tamo puče, ali kako pasi rade sunce im božije a? Milina slušati. Samo da je bura malo slabija i dalo bi se a dobro smo išli a? Ubi bura, baca me, oči pune suza i kvragu ali dobro je pa sad će mo podase,......
- Vide ovoga, ovaj stalno pržene srdele, a stavio i skijaške oćale pa ga ni briga nije za burom. Stari vuk sa Dinare i zna šta mu treba u ovakvim prilikama. Ništa od pasa danas - a? Bori se kukavac i ništa. Veliš ti sad u Plješivici pa možda i koja svinja naleti.
- Ma nije možda, već mora,....
- Vidim jutros farove uz Crvenku i mislim da je troja kola bilo,......
- Samo se motati oko onih jaruga oko Krugova, a gore ne treba izlaziti, jer on u većini slučajeva samo zavija nazad. Zec se traži polako a vepar sto puta polaganije. Izlete gore i misle da je to sve a istrajni na čeki i nisu, pa je uvijek biti bolje u pozadini i lagano se kretati uz česta zastajkivanja,......
- To tvoj kruv? Dajde taj okrajak,....
- Ode vatra, daj tih malo jačih suvaraka. Ne čuju se puške.....
- Crni vrag da na ovom čuje pa nije vrag da smo mi jedini i ono šta se čulo od Pađena.. Ko na ovom da čuje.
Zagrlivši nogama vatru od koje su koljena počela da peku bližio se kraj marendi. Baš kao i kraj bocunu koji je bio naslonjen pored vatre. Nad glavama je bura komešala grane u krošnjama rastuljaka, a dim sa vatre nikako pravac da uvati. Smotan pas u šušnju gotovo da oči nije ni otvorio.
- Bježmo ljudi, pa snijeg pojačava. Kuda bi mi sade? Šta misliš?
- Stani ima dana. Samo još ovo cigare da potrošim. Kuda bi, pitaš? Evo vako. Malo niz kanjon, pa do one prve krivine i otalen zaviti pravac dolje poviše ograda. Nako, držati se na istom odstojanju, pa ako brže dođemo do auta, mogli bi se prebaciti upolje i vidjeti ima li žuja a na vakom danu zar i zec ne more dolje biti,.....
- Ajmo, bjež' mo. Dobro ugasi vatru. Kvragu, da je ova buretina raznese. Dobro je ugasi. Veliš sad zaviti dolje niz kanjon. Ajmo bjež'mo .
Zrmanja je ispod njih hučala a onaj uski njezin kanjon kao da je davao snagu buri, koja ih je gotovo bacala dok su se kretali ivicom kanjona. Tamo preko kanjona obrisi Koma pod snijegom neodoljivo su mamili. Ubrzo su okrenuli leđa buri i krenuli poviše prvih ograda održavajući pravac. Pas je nekako bio raspoloženiji pa je špatrao ispred njih. Preplašeni čvorci burom zakovitlani gotovo bi im nestajali ispred očiju a da ni trepnuli nisu. Dolje po polju snijeg je već zabijelio. Bura nije janjavala kako se očekivalo pa je sve oko njih bilo u nekom kovitlacu u kojem je sve podrhtavalo pokoravajući se udarima bure. Stari šušanj odljepljen burom promicao je pored njih. Pahuljice snijega kao da su postajale gušće.
- Evo ferme. 'ajte amo.
Po već utvrđenom načinu lova u takvim slučajevima ubrzo su se rasporedili. Pas se grčevito držao iako ga je bura zanosila ali nije odustajao. Nisu dugo čekali na poletanje a niti im se pošteno pucanj u uši uvuče jer ga bura odnese. Dvi jarebice nisu imale sreće da odlete zajedno sa svojima. Pas ih je ubrzo pokupio, pa kao da se i njemu žuri kući.
- Ma na vakoj buri više se i nije moglo. Pet ih je bilo. Ova mi pade iz drugog metka, a tebi ta iz prvoga. Dobro....
- Stani još se pas vrti.
- Nema tu ništa više. Ajmo mi. Slabo pukoše puške.
- Vraga slabo, pa od bure se ne čuje. Meni pošteno trgnu rame. Sam puniš?
- Obavezno. Rijetko koristim kupovnu. Nije loša ali volim sam da punim. Malo za ovako hladna vremena pojačam da budem sigurniji, a kud one ostale odletiše, bog ti jadan pa kud ih bura oćera. Viđe li iko?
- Dolje u selu kao da niko i ne loži vatre na ovakvim vremenu u kući.
- Neda bura dimu ni da se pomoli a i nije baš tako ledeno kao jutros. Daj se malo niže tim ogradama i polako. Vidiš da se sve nadaleko diže. Sumnjam ja da iko na ovome izdržava po Plješivici ili Kozijaku a po Orlovici da i ne govorim,....
- Sutra će oni kad ovo prestane i taman im dobro dođe za traganje.
- Misliš?
- Nema tu šta misliti, a ko ih gleda. Ajde moj sinko, pretkućom im pa da ne izađu.
- Evo čobana ispred nas. Eno sijedi pod zidom.
- Dobar dan đede.
- Zdravo momci, zdravo, pa na vakom danu u lov a? Bogme ako ja moram ovo blaga išćerati šta' vama?
- Viđa li se đede išta?
- Đavola, ne znam, kako kad. Odnekidan pred ovcama dva su se digla a brate jarebice ima. Ima i' ima a sad su sve u ogradama u zaklonici od bure i neće ti one na otvoreno po ovakvom vremenu,....
- Oće li ovce da pasu?
- Išćera sam i' pa šta nađu. Oće neće. Drugo im neman šta dati.
- Biće snijega.
- Vraga. Prevrijemiće se ovo obnoć. Ovo ozgo od Like nabaciva i neće to dugo. Samo ,bura brate pa nemereš odati, a ni vatre zapaliti.
- Ajde dide u zdravlje i živio.
- Zbogom momci.
- Evo vako, pa ne brineš za ništa,.....
- Nema živa stvora koji se ne brine. Svako se živo biće brine i živi u nekoj neizvjesnosti manje više, a nije sikiracija samo u tome da li će ti auto ujutro upaliti, crknuti televizor kad ti je najpotrebniji.. Brine se on i sikira i to kako. Oće li imati sijena za zimu ako snijeg zakija, spremi li lisnika dovoljno. Nema živa bića koje živi a da se ne sikira i brine jer to je biološki zakon. Želja za opstankom i želja za produženjem vrste. Osnovni biološki zakoni koji svako živo biće drže u životu a ne samo ljudski rod. Kako će ko prezimiti i gdje jazbinu naći, kako mlade odgojiti, a naročito tamo gdje stalno život visi o koncu. Stalno bježati ispred kojekakvih grabljivaca.
- Da uđem u ogradu? Malo po njoj - a? Vide pa snijeg je zabijelio po njoj. Zid nije bog zna kako visok i idem.
- Kud ode?
- Ode u ogradu,.....
- Ušto?
- Ma ljudi moji zec! Evo vidi. Samo što uđe a on vrci ispod onog rastuljka i ćede poprijeko i svatih ga,....
- Ti ćede odustati, tebi ledeno ojutros, a vidi šta vako vrijeme donosi.
- Vrag mu se nada a vidi. O bog ti jadan svašta. Iznenadi me i gotovo. Dobar dan danas,....
- Svaki je dan u lovu dobar samo kad se ide kako treba....
- Išao bih ja dalje ogradom a vi tuda - a?
- Kako oćeš, a eno i auta već se vidi. Ajde tuda a mi će mo malo po strani, samo pazi dolje ti je ograda ispred tebe, gusta i nećeš lako krožnju pa je zaobiđi.
Autu su prišli brže nego šta su željeli.
- Nećemo u polje?
- Ne znam, pa čini mi se da ne bi. Kvragu, dosta je za danas. Ubi nas bura i bježmo kući. Tri ure su već pa dok svratimo na pivo, neš kući prije pet sati. Bogme dobar dan - a? Sve mu vrag diga, istim pravcem prošle nedjelje i ništa, a vidi danas. Koji su to vrazi?
- Bili su oni tuda i prošli put, ali ne dižu se a vidi kako ih bura ćera da se dižu. Vidi šta auto zanosi. Ima lova, ima, samo kad se lovački oda,......
- Kako prođoše drugi danas?
- Ko to sad zna, pa sutra će se sve doznati a možda i večeras telefonima. Krivo mi je šta ne naiđosmo na one jarebice, sve im vrag diga a možda su neđe pred ovcama na nogama otišle. Trudio se pas ali ništa osim jedine ferme . Muči, dobro smo mi našli danas. Oćemo li svratiti na pivo?
- Šta pitaš. Sad u lednu prostoriju, pa nećemo se dugo zadržavati. Kući spariti noge i pravac u krevet
- Ubi bura i gotovo,.....
- Ma ni prvi a ni zadnji put. Izlazimo.

[Petar-Peky Bukarica]

PRIČA PETA

Kiša je padala sa juga a povremeni njezini kovitlaci naprosto su nas pribili uz Markova vrata pored "Bobisa". Nad našim glavama u podrhtavajućem ritmu ljuljala se vanjska rasvjeta. Kroz zavijese na prozorima "Putnika" kelner je obilazio stolove sa gostima, a "Marjan" je gotovo nečujno promakao između "Putnika" i ambulante. U krošnji lipe još je bilo požutjelog lista, koji se nije predavao naletima juga. Rijetki prolaznici pod kišobranima pognuto su žurili da stignu što prije do vrata doma "JNA", jer su u prolazu dobacivali:
- Šta, zar nećete u kino. Dobar je film.
Gotovo do naših nogu ustavio se automobil iz kojega se začulo:
- Ajmo, eno njih dva, čekaju nas gore.
Gotovo pustom ulicom došli smo do našeg sastajališta, gostione "TRI LOVCA".
- Stigoste - začu se od stola iz ćoška, - pa doklen će mo vas čekati a vidi vremena. Od
jutros od devet sati, pa još ne prestaje a ni sutra neće kako mi se čini....
- Daleko je do sutrašnje zore,....
- Uto ti. Znam ja šta je ovo. Zovni gospođu da donese. Šta će te vi? Nema sutra ništa od lova. Ko na ovome more da izađe. Bar da na buru oće da okrene, sve joj vrag diga, e joj diga, pa šta je od nje više. Osam dana ova južina dere. Ko sutra u ikakvu jarugu može da uđe, a đe ćeš ga i tražiti kad na čistini nije. Ništa i gotovo.
- Ma ajde šta ti je, pa kao da je ovakvo vrijeme prvi put,...
- Ti se javi, ti. Svaki će sutra vrcati ispred tebe. Kvragu ti i ovo vrijeme. Doći sjediti u autu, pa ako stane izaći, ne stane li ne izlazim, a vi kako oćete, samo da se dogovorimo đe će mo?
Kiša nije prestajala cijelu noć, pa ih je pratila cijelim putem. Spuštajući se prema selu gotovo da nigdje svjetlo gorilo nije a pod onako tamnim nebom svanuće sporo nailazi. Ustavili su se uz samu Zrmanju pored mosta pa kao da u lov i neće izlaziti i tako se svaki namještao da u nekom dospavljivnju svanuće dočekaju a nabujala i mutna Zrmanja to im nije dozvoljavala. Nikom nije bilo do pričanja, osim što bi neko tiho zapitao:
- Koliko je sati? Ovo nikad svanuti neće. Vidi kiše.
- Ajmo ljudi, pa dok dođemo autom do terena razdaniće se. Ajmo.
Čistom njivom ispod kuća, umotani u kišne cerade, polako su se prilazili seoskom putu koji je vodio iz sela do starog mlina na Zrmanji, zapitkivajući jedan drugoga o sačmi. Blago ispred njih uspinjao se Kom a prva sijenica poviše kuća već se jasno vidjela.
- Naj prije će mo prema kuli, pa obići onu ogradu i polako gore na bunare,....
- Kud ćeš na kulu kad je tamo jaruga, a vidi kiše,..
- Ma ajde šta ti je. Laka je za proći. Ovdje poviše sjenice za ovce na onoj čistinici vaje bi se znale jarebice naći, pa polako.
Ozdo od Promine kao da se čula grmljavina, pa uz to se i začu:
- Eno grmi. Razbiće se ovo. Daj se malo u desno,jer vidim da mi se pas uzvrtio,....
Prvi pucnji počeše se razljegati svuda uokolo a ispod njih se u selu oglasiše i pasi.
- Šta sam vam rekao. Uvijek ovdje poviše njih ima. Evo moj pas donosi, a pušti ga da i tu tvoju nađe. Tri odoše uviše, a u tom pravcu i mi idemo. Nađe li je pas?
- Evo ga nosi.
- Stavljaj to na visak i ajmo. Drži se toga ruba nad Zrmanjom, pa da izbjegnemo ovaj gušćar prednami. Propušta mi izgleda cerada, sve mu vrag diga. Ovaj stavio i zaštitne nogavice, a gore pelerina, pa da pod Krčićem stoji ne bi mu ništa bilo. Moram tako nešto i sebi nabaviti, jer vako više ne ide. Đe si to nabavio?
- Ne'š od kiše ništa,....
- Kako nećeš, pa vidiš početka, a nije vrag da se neće razbiti. Čuješ li ozdo da grmi . a može i bura. Nije to tako strašno,...
- Ajde ovuda i nekako, ali gore kad zađemo u grabar, ni sto kabanica mi pomoći neće, pa kvragu lov i sve.
Zrmanja je bila sve bučnija na izlazu iz kanjona, a stari napušteni mlin kao da je usidren u onoj mutnoj vodi, koja je bila oko njega. Na drugoj strani jaruge nad kanjonom, stajala je stara kula, nekadašnji svetionik graničara. Jugo kao da je stalo a crni oblaci još uvijek su nebom promicali prema sijeveru. Pas nije propuštao niti jedan grm. Pod kišnom pelerinom puška je bila zaštićena od kiše. Prešli su na dugu stranu ispod kule. Žuto lišće još se držalo po granama. Iza leđa sa Vlake oglasiše se dva pucnja koja su zaustavila štektanje pasa.
- Đe ga nađe vako rano, bog ti jadan? Svaka mu čast, a mi mislili da smo jedini izašli u lov po ovakvom vremenu. Ajmo, evo ograde ispred nas.
- Nemoj tamo prema kuli. Nema potrebe.
- Meni se čini da bi dobro bilo, pa ozdo uvatiti ogradu prema gore,....
- Dobro, dobro, pa ni to nije loše. Evo sorena zidića, pa ovdje ćemo ući. E, nekad u ovoj ogradi. Nekad ovda jarebica,.... Kud ti reče da su one tri otišle jutros?
- Amo u lijevo......
- Oklen vrci?
- Eno ondje iza one šmrečice,.....
- Pa kako?
- Ponio sam ga, a prvom prebacio , a za drugi put zamače iza onih rastuljaka i nako nasumice potegoh i drugi put,....
- Kako bog ti jadan a čistina,.....
- Kako, kako,.. Šta mu ja mogu. Ode gore na vrata, a fino ga ponesoh i ništa. Dobro da sam ga primjetio iako sam se okreno za pasom, iznenedi me i eto.
- 'eli kolik bio?
- nako, ne mogu reći da je loš bio,....
- ma kako,vrag mu boga odnijo, u šta si gleda a tako na čistini.
- Tako kako si čuo,..
- Oklen vrci?
- Evo, baš njemu pričam i sa dlana mi uteče, a šta ću mu ja. Drugi metak onako tamo među one rastuljke i ode. Evo, vidi mu loge. Ni prvi ni zadnji put, ali šta vrci voda sa njega kad poleti bog ti jadan, pa kao da je ispod tuša iskočio. Nako, dobar bijade......
- Kuda ode?
- Gore prema vrhu ograde.
- Čistina,....
- 'esi li vidio i ko bi reći. Sa dlana i gotovo. Kiša a vidi odmah iza jutra i to sa čistine. Nisam trebao promašiti ali ode. Ode kao najzdraviji. U ljevo sam se okreno da vidim pasa a on vrci i nije mi to nikakvo opravdanje, a šta ću mu ja. Ajmo. Ajmo dalje. Daj tamo te kupine ispod zida, pa uzanjga do vrha ograde.
- Bogme, čujete li ono sa Vlake. Štekte pasi naveliko, a pucnja nema. Ima lovaca danas i ne smeta im kiša,..
- Evo vrata ograde pa dajmo se u desno, jer ispod nas je grabar,a krozanjga na ovakvom vremenu ne isplati se , jer više ćemo se smočiti nego da smo bez cerade,....
- Stani malo uz taj zid, jer teško je sve ovo na meni. Da se odmorimo. Lijepe puške pukoše dolje na Vlaki a i pasi su zarana počeli raditi, a ko bi reći na ovakvom vremenu,.....
- Šta ste zastali?
- Kvragu, teška roba, pa da malo odmora napravimo. Sve su mi noge mokre, a on sav umotan, pa ni kapi do njega ne dođe.
- Šta misliš sada?
- Evo ovako. Izbjeći ovaj grabar, pa se dati malo udesno i ući u onu veliku ogradu, pa užnju do ispod bunara, ili kroz grabar, pa kako oćete. Tu su poviše grabara one dvije ograde.
- Ajmo iz one velike pa napola presjeći i ući u ove dvi poviše grabara,...
- Nema smisla po ovakvom vremenu, pa nije oglavu i ko će svaku ogradu obilaziti. Ajmo mi amo udesno kako i rekosmo. Kvragu kiša i sve. Ajmo.
- Samo što su se čule puške ozdo sa Vlake i nioklen više. Ko će na ovakvom danu. Ma kako ode zec bog ti jadan?
- Šta ću mu ja. Ode, pa ni prvi ni zadnji put a fino mi vrci i vidi. Fino nanio, gornja cijev osmica, a donja desetka i ništa. Ajde za drugi put i nije bilo neke šanse ali od prvog je morao ostati, ali ode. Čini mi se da sam prvi prebacio,.....
- Bijade blizu?
- Tako, petnaestak metara, možda koji metar i dalje. Evo ograde. Sačekaj njega pa ćemo zajedno. Ajde tuda ako moreš uđi a mi ćemo na ulaz i polako gore. Kiša kao da pojačava. Juče od devet ujutro pa se nikako još ispadati a čim dođemo kući staće. Nego, gdje onaj od sinoć?
- Čuo si šta je rekao. Neće na kiši da ide u lov i gotovo,.....
- Mora da su oni na Vlaki nešto našli pa odustali, jer im je dosta za danas,....
- Ih, ima takvih lovaca koji i na lijepu danu nađu zeca a odmah biježe kući pa ni onima se nije čuditi ako su na vakom danu napuštili lov. Šta pasu danas? Trudi se kao nikad i ništa, pa mora da mu prija nako uporno špartati po kiši. Evo kraja ogradi i ništa. Skoro će i deset sati,...
- Marenda?
- Gdje se skloniti? Zbilja, ajmo izaći gore do bunara kroz ono smilje, pa poviše onog grabara i izbiti na onu kolibicu ako nije sorena,....
- Nonđe izbiti.
- Koji je sad plan?
- Evo baš se dogovaramo za marendu pa šta misliš onim puteljkom iza bunara i gore u onu kolibu,...
- Imaš pravo i ajmo. Pružiti korak pa nije vrag da se neće razbiti poslije marende, pa da zalovimo kako treba . Dobro se pas trudi ali nema i nema.
Kiša kao da je maločas počela pa je i dalje nizala svoje kapi po tanim grančicama grabovine. Pas je sam tražio dok su išli jedan za drugim.
- Vidi sad i magle odozgo. Oblak se spušta.
- Neka, eno ograde a tu je i koliba, još malo.
- Dobro je cijela je, nije sorena. Jaku vatru pa da se osušimo. Evo u ovaj ćošak.
Ubrzo je vlaga počela napuštati njihovu robu.
- Veliš, vrci - a?
- Kao na dlanu i vidi. Morao je ostati a ode. Drugi nasumice kroz rastuljke pa ni to ne pomože. Ko na dlanu i bolje nije mogao da vrci i šta ću mu ja a ko bi reći da će biti nako na čistini, što nikada na ovakvom vremenu. Ode ko najzdraviji,....
- Ma kiša sve joj vrag diga i ko će to sve a dobro smo išli iako je ovakvo vrijeme. Bogme ti najari vatru, pa sve me koljena peku. Daj da se malo odmaknem. Kvragu, izgoriti. Neke pečene kokoševine od sinoć, pa biće dosta,....
-Ima, ima i kod mene a to mi je naj manja briga. Nikako da stane sve joj vrag diga. Istim tempom pa ni sekunde da uspori. Vidi spram vratima kako je zanosi. Skoro će i podne. Kasno marenda dođe a gdje bi drugo na vakom vremenu. Boga mu, osuših se dobro. Evo, sad nas kvragu dade i ova magla, oblak šta li. Povremeno pirne jugo i ne more je rašćerati. Sijedimo pa nije nam o glavu. Predomislimo li se, oboriti se dolje ka selu poprijeko i eto nas za pet minuta u autu a nema veze šta se oblak vako nisko spustio , jer i onako gore u onaj gušćar i ne bi zalazili. Još malo dok se prisušimo i polako ka jarugi tamo, jer kad smo ovoliko iskisli pa šta da i dalje ne kisnemo. Da ugasimo vatru? Nema šta da izgori,...
- Gasi, gasi!
Sve oko njih je šuštilo od kišnih kapi a od nisko spuštenih oblaka pogled im i nije daleko dopirao. Miris vlažnog i trulog lišća ispunjavao im je nos i pod dobro namještenom opremom za kišu krenuli su poprijeko prema dragi.
- Tu je onaj bunarić sa pojilom pa da se rasporedimo. Neko neka ode malo naprijed. Neko gornji, jer nema mnogo grabara ispred nas i eno tamo do onog velikog stabla na samo, pa će mo tu zaokrenuti na dolje. Tek je jedan sat a vraže više iđe pucnja da se čuje oko nas. Ono mi jutros poviše kuća i nešto sa Vlake se čulo i ono što promaših zeca i to je sve. Gdje je on?
- Evo ga gore poviše mene a ne zna se ko je uporniji, on ili pas. Ne prestaje se bacati, pa kako mu se dade po ovoj kiši saginjati po kamen. Samo ronda ozgo,...
- Pazi,pazi!
- Đe?
- Kako đe, pa vidi ga! Vidi,...
- Daleko,...
- Ma sad je daleko, a ajde samnom da ti pokažem oklen vrci, sve mu vrag odnio, pa ušto gledaš. Ajde amo. Evo vidi. Ušto si gledao. Drugi danas ode a vidi gdje si bio i sad kiša smeta. Kvragu mi i naš lov. Eno mu i pas ode za tragom pa sa dlana i ovaj ode kao i onaj jutrošnji.
- Šta znam ušto sam gledao, a ti s bio malo uviše pa si ga i mogao vidjeti odmah a kako ću ja odavden, kad su mi ove dvi šmreke ispred mene. Nek' ide,....
- Nek' ide? Hm, dobro pa neka ide. Evo pasa nazad. Onaj sinoć trubi da će samo biti u jarugama, a kiša ne da saći u njih a vidi gdje nam se dva digoše i ajde sad ti tome budi pametan. Evo stabla, pa zovni ga da malo stanemo ovdje,...
- Neće li grom u stablo na vakom vremenu. Lako je meni za njega jer on zna šta je grom, a da se maknem otalen za svaki slučaj. Šta se smiješ,..
- Ode zec i ovaj kako viđoh.
- Ode a on veli da mu se na daleko digao. Južina, pa da je bura ajde de a vidi danas i to dva,...
- Šta sada? Evo jaruge ispred pa šnjome dolje do sela i preći u polje, ne bi li koja žuja bila,...
- Vojme, pa zar u ono blato sad.
Ni u polju kiša im nije dala mira, a često su zastajkivali da se riješe navatanog blata na čizmama. Gore po Komu oblak se još niže spuštio. Umorna i otežala koraka prelazili su preko mosta koji ih je dijelio od auta.
- Dva zeca na vakom danu a još nadaleko se i digoše. Ajde onaj prvi i nije tako daleko a bio je baš idealna meta. Samo dvi jarebice,...
- Ma kiša pokvari sve. Vidi, kao da je maločas počela. Ovo ni u Indiji nema da vako neprekidno pada,....
- Ne svraćaj nigdje, jer sva su mi leđa mokra a za noge da i ne govorim. Vozi pravac kući.

[Petar-Peky Bukarica]

PRIČA ŠESTA

Na nebu su zvijezde još zadržavale svoj sjas, a zadnje zrake mjesečeve svijetlosti povlačile su se pred svitanjem. Selo je još spavalo kad su ostavili auto i sa priborom se uputili niz krivudavu stazu prema rijeci, koja se od magle nije vidjela.
- Šta je ovo? Pa kao da ulazimo u rafineriju nafte. Opet su praznili sabirne jame.
- Vrag će ih znati, a tako ti je kad zakona nema. Sjećaš se one priče onoga mještanina kad smo s njim išli nazad uz ovu stranu i kad reče da je ova rijeka njih hranila i sa svačim su ribu lovili, a danas je gotovo niko i ne lovi na onaj način, a nje nema. Poratna vremena, a ljudi su odvajkada živjeli od prirode, pa i tada kad je bila oskudica svega. Pune korpe su je vukli uz ovu stranu, a čujem da su odnekidan viđali da mrtvu voda nosi,...
-Šta se čudiš, zar ne osjećaš šta udara u nos odozdo.
Svuda okolo razbuđene ptice svojim glasom su pozdravljale rađanje novog dana, a grgoljenje rijeke bilo je sve čujnije i čujnije ispod guste magle. Voda je bila bistra ali bi se povremeno pojavljivale fleke nafte i ulja po njoj.
- Bijelu varalicu? Meps ili veltić?
- Dvojku "mepsovku", a možda i ovu pravljenu, koju mi Boro napravi.
- Kažu da odlično pravi.
- Ma riba i ne radi sve dok njegov mamac ne pane u vodu,..
- Išao bih prema gore.
Ubrzo sa grgoljenjem vode miješali bi se i zvuci mašinice. Varalica je padala s onu stranu pod vrbe, koje su se jedva nazirale od guste magle. Mjesto se nije često mijenjalo a za svako novo zavlačenje pod vrbe trebalo je najprije stresti mokre grane od jutarnje rose. U brini iza leđa u gustim grmovima kosovice su već bile neumorne u svom cvrkutanju, koje bi na časak prekinla buka prvog jutarnjeg vlaka iz Zadra, koju bi povremeno prigušio neki od tunela dok se potpuno ne bi izgubila. Magla se već počela sakrivati pred prvim zrakama izlazećeg sunca i gubiti uz stijene kanjona sa obe strane, a grane vrba ponekad bi okrenule svoju bijelu stranu lista zanešene laganim lahorom. Na drugoj strani obala je bila čista sa niskom travom a iz same vode izbijao je ševar pored kojega je varalica pala. Malo brži okret ručice na mašini a varlica nošena strujom vode gotovo je i nestala iz vida u zelenoj vodi. Vrh štapa je poletio naprijed a desnom rukom je štap potegnut unazad pa je čitav počeo da podrhtava. Bijeli stomak ribe počeo je da se pomalja pri vrhu vode, da bi potom nestao u dubini. Ta njezina borba da ostane i dalje u vodi nije uspijevala, pa je bila sve bliže i bliže ovoj strani obale. Još po neki trzaj pred samim čizmama i to je bilo sve šta je mogla da učini.
- Ništa amo gore a ta nije loša. Kalifornijska ili naša? Dobar komad. Sama nafta bog ti jadan, pa šta je ovo. Kao da izvire zajedno sa naftom. Na koju si je izvukao? To pravljena? Idem amo dolje na ovaj brzac.
- Šta misliš večeras na jezero?
- Ne znam javiću ti.
Prve zrake jutarnjeg sunca već su obasijale strme stijene s one strane kanjona, a neprekidni zvuk mašinica i dalje se čuo ispod vrba.
- Šta je? Ima li?
- Udri udri, pa ništa. Tri puta mi je zapelo za granu i jedva otkačih e ne bih volio ovu varalicu da izgubim,....
- Eto je! polako!
Vidim, vidim a i nije nešto.
- Baci tamo pod onu vrbu,...
- Neću, maloprije mi je zapelo za granu. Ovdje ja nju uvijek nađem.
- Šta ne bacaš?
- Idem pod one vrbe, gdje je duboko. Tu sam zadnji put jednu dobru digao.
Vrhove vrba nad ovom stranom vode već su počeli obasijavati sunčevi zraci i osim grgoljenja vode ništa se drugo nije čulo. Klizila je varalica nad pijeskovitim dnom rijeke ali za njom ništa išlo nije a i šta bi vrh savilo, bila je to trava u koju bi se varlica uvukla. Po njivama bi se već počeli viđati vlasnici, koji okopavaju kukuruze.
- Vuka jednu i dovuče je do nogu i spade.
- Kako?
- Šta znam, a ćapila je varalicu kako mi se čini prije nego će pasti u vodu. Nije bila bog zna kakva. Nervira me ova nafta po vodi.
- Šta ćeš ti tome. Oćemo li kući?
- Šta znam, pa da nije rano?
- Nije rano ali sunce je upeklo a na ovoj sparini moglo bi biti i kiše danas,....
- 'eli to?
- Čini mi se da jeste. Tako osrednja. Od mjere je uglavnom. Sve tri udice progutala.
- Slabo. Neće pa neće a kako čujem ni uveče ne muvu neće, pa šta je ovo.
- Đavola, često se mijenja nivo vode radi centrale a ona je osijetljiva na to, a da i ne govorim za ovo ulje i naftu. Potrovano je to. Ajmo, pa nema više šta čekati. E, sad kad se sjetim vraćati se uz onu stranu , a to mi je teže nego išta. Ono izajutra pa sam mislio da će biti neki vrag, a neće pa neće. Nema ništa bez jezera i gotovo. Ovdje više ne treba ni salaziti.
- Ma i gore sa svačim love. Mrežama, pa i strujom i sve se zna i niko ništa.
- Vidiš ti sad ove strančine. Ubi me i ubi, a kud sve ne prođoh u lovu.
- Polako i kao da nam se žuri. Još je sunce obasjalo nije i kroz ladovinu nogu ua nogom.
U hladovini krošanja starih vrba rijeka je tekla ka moru, dok se kanjon ispunio vrelim sunčevim zrakama, a buka teretnog vlaka polako je nestajala prema Radučiću.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare, ajmoder po naški i ovu stranicu početnu nazbijati, pa tako i ostale i na Milku Grgurovu 4, pa ko će čitati nek čita, a ko neće nek para čim vidi oklen je pismo - a? Šta ti veliš? Vrag će ga znati, druga junska neđelja pa ćede malo drijemnuti ali mašina nekako privlači, privlači da se nađe na papiru ovo šta se mota po glavi i baš mira neda. Juče nekog vraga Đusiju (Đuri Ćuruviji) napisah ali ne više od stranice. Ovaj, poslah mu onih tvojih slika šta si mi ih poslao, pa neka sad gleda kud ga je vrag nosa u svako doba godine i dana, a sad o štapu kukavac oda. Štrecne to njega kad mu se neki vrag napiše i neboj se, ne krije svoju tugu a ponekad se javi i kritikuje mene šta mu se ne javim. Ubjeđujem ga da mu mobić ne valja, jer često ga zivkam a on na to vrišti pa ga čujem i bez telefona i nema sa čim me ne isuje, sve mu vrag diga. Išao dolje kući jedne godine i baš prije udesa oko Kupresa odmarao se uru vremena i krenuo a brzo ne vozi i kako mi reče iz čista mira ga nešto zanese i u jarak. Saputnicima ništa a njemu kuk. Bio sam mu u posjeti sa Borkovićem na Banjici, pa mi ga čisto ža bijade gledati nako bespomoćna kako leži. Kvragu,kad se zna šta mu se moglo desiti. Ma niti brzine a niti krivine, ravna cesta i desi mu se to. Obe ćeri uda, sin mu se oženio, ima svoju radnju prehrambenih proizvoda i tako siroma baklja se. Reče mi dok je aktivan lovac bio, da to na sve liči ali na lov ne. Čak ni da ne znaju o lovu pričati. Ubiju pa sakrivaju a takvih je i dolje bilo ne boj se. Diga sam jednom zeca, sreću mu vrag diga seljobersku, e mu diga. Fino došli po dogovoru i iza jutra krenuli u Otonu, a bio sam dolje pri dnu jaruge i znao sam za tog tipa da se tako služi. Bio je malo ispred mene i vidim da podiže pušku i nakon pucnja zavika da se ide gore naprijed i ono uobičajeno skretanje pažnje ali stoji na mijestu i od gušćara ne vidi mene, a gledam ga kao na dlanu gdje ga suštava u šmrekov grm i lomi granu da se znade orijentisati. Puštih ga da odmakne, uzeh mu zeca , pa iza nekih kukova i stabala malo niže opalih s viješću da je zec, a šta je on kašnje u svom grmu tražio vrag će mu sreću znati. Bilo je bilo dolje tih skrivača lova neboj se. Onda jedne godine u 'ajci za lovačku večeru ispred Drečine kolibe, salazimo otamo iz Crne glavice i pucanj se čuo, pa lovočuvar Ilija i neki njegovi Polačanci upiru rukama kud je krmak maka, tamo prema krugovima i upinju se iz petnih žila da se mora ići tamo a da će oni paziti ovaj dio.
- Šta ima da pazite, pa neće se ovuda vratiti - rekoh
- E, ti se javi sa svojom mudrolijom - meni će drsko Ilija.
Svakog pasa njuh more izdati ali mene nikako i nanjuših im vepra u grmu ispod puta na niti deset metra od mjesta gdje smo stajali, pa sađoh do njega i potegoh ga za nogu pa rekoh:
- Vas troje, pa niste vidjeli kud je utekao a pucali ste tu sa tog mjesta - rekoh im a oni da puknu od bijesa, svaljujući krivicu jedan na drugoga. Veli Đusi da ih je dolje bezbroj i bez obzira šta mu se gadilo ići u lov ali išao je na ljutu muku. Ne znam ali jedina mi je mana bila da ni za lijek ne dam prvog zeca, a svak more doći u kuću i cijela ga pojesti. Prvog zeca ni za živu glavu, tako da nekog drugog "sujevjerja" nisam imao, jer znam da je kratak korakod sujevjerja do paranoje. Često mi se desi da se moram vratiti kući radi nečeg zaboravljenog i to mi nikad nije smetalo bilo da idem u ribu ili lov, ili bilo kuda, pa čak i ono zapitkivanje ujutro - Kuda ćeš? - Međutim dolje ih je bilo svaki drugi i čak su mi priznavali tu svoju nastranost. Prilično nepovezano mlatim praznu slamu pa nikako na pravu lovačku stazu, ali da se i toga nađe. Ih, izjutra kad naređuje da mu treba zec, ili ono bljutavo - Ljudi, mala me sinoć naćera da je uspavljivam, pa nisam ništa napunio i dajte mi po koji metak- Ti, Stive, želja mi je da oprobam tvoju municiju. E, ovo kad se izajutra čuje, mi svi u smijuriju. Gunđa on i svačim ruži, a pjevaj ti borbene kako znadeš, a metka dobiti nećeš i gotovo. Jedne zime Velimiru did iz Sombora pa dolje u Kom bi, ka na jarebice i predveče evo ti meni Pere za koji metak, jer su svi bili "šesnaestičari" a ja "dvanaestičar" (vidi mi izraza za kalibar - a?) Napunim ti ja njemu 25 komada i u poneđeljak prije nego će mu prijatelj nazad u Sombor zovnu me Pero k njemu i čovijek zamoli da ponese ostatak municije sebi, a to me začudi. Ćede da uzvrati i svim i svačim i novom tvorničkom municijom, ali jedva ga ubijedismo da to ne dolazi u obzir. Kvragu, početnik pa niđe puške viška. Oni dok marendaju ja lovim a ponekad se i neđe i nađe. Od nekih Talijana kod Velimira ostala neka bokeričina, pa "munja" od puške i spasih dušu godinu dana, ali brate - održavao sam je. Onda se konačno dočepah "Ruje" vlastitoga i sažvakah ga do tančina. Tamo neđe 82-e čini mi se ćede nešto ruske one čuvene IŽ-27, pa uđoh u stanicu po proceduri i ispalo da sam se čak fizički htio obračunati sa onim nepismenim žagrovićancem koji je radio na dodijeli dozvola za oružje i umal me vrag ne odnese a ušao kao svjetla baja i tako se povukao na ono njegovo grubo kako oni ne žele stvarati privatne arsenale oružja, a načelnik kad je kasnije čuo pravu sliku mog ponašanja uz izvinjenje me traži da se vratim i sve će biti uredu ali - jok. Odnio đavo žagrovićancu sreću od šećera. Čak se i on kasnije izvinjavao, a 97 puta ući u stanicu milicije za karabin, pa šta ti misliš. Sve samo da čovjeku platim večeru, kako mi reče jedan od njih, a taman je našao crkvu gdje se pomoliti može, jadan li se rodio, e se rodio. To bio neki plavanjac, sreću mu vrag ćaćinu odnio.

[Petar-Peky Bukarica]

Moj Škare, pročulo se dolje da neki golubićanac sumnjivih nervnih sposobnosti sam sebe ustoličio za lovočuvara i ribočuvara. Vraćen iz Austrije i to tek kad ga je naša milicija na granici preuzela, i moj dragi jednog ljeta dijeca predveče na sred sela udarila u svoje diječije igre a on sa terase naredi da dijeca odu ili će puška raditi. Sve kukave matere znajući mu zavaj izjure vani i svaka ćapi svoje dijete, ali jedna bila malo sporija, dijete ispred sebe i kukava žena dobi balin krupni otraga u vrat i ne preleža ranu, a dijete tekice okrznuo drugi balin pa čak i neznatno. Cijeli grad diga viku na mene da kome ja to davam oružje i tome slično Đavola, kod mene se polaže, a drugi su nadležni za to. Bukalo i smirilo se ali jednog petka ujutro evo ti meni milicionera u firmu da vidi dokumentaciju lovaca. Ono, čak ko je polagao, ko izdao diplomu, serijski broj i slično. Vodio sam svoju debelu teku, koja je bila bolјa od matične knjige jer je u njoj bilo sve, a znam da tog tipa nema. Subota ujutro po dogovoru i nas dva u kancelariju, a njega ima u lovačkoj evidenciji u kartoteci dolje ali kod mene ga nema. Ovaj zatraži da se potpišem kako se službeno potpisivam i to mu "čarnu" nekoliko puta na papir i sad ajde da se usporedi moj potpis i onaj na na diplomi, pa kao nebo i zemlja. Tajnik lovačkog mu to sredio, kum u stanici isposlovao oružni list, ali Stiv krivac i gotovo. Đe ćeš koga da srušiš kad je tu spasonosno Gra'ovo ili Gračac. Sad se sjetih, naš Mijo svirao sa svojima u Gračacu, pa umjesto honorara 18 diploma uzeli. Sve fino bjanko potpisano što bi se reklo i to su im se čak izvinjavali šta nemaju više, a blagajnik im nije tu trenutno, pa da ih nakuca još, pa ti vidi naše jednakosti na uzdizanju lovačke discipline i samog lovstva na onu ljestvicu, koja mu je uvijek izmicala, jer je lov oduvijek bio svačiji i ničiji moj Škare.
Dvanaesti juna, pa bježeći ispred neke salukovine šta se spremala otamo od Dunava, ispod ovih uskomešalih krošanja stabala, taman šta uđoh ona sastavi, ali ne baš kako se očekivalo, već tek toliko da se pilići sjure materi pod krila u dvorištu. Međutim, upravo čujem da je bilo taratušnje u Beogradu od krupe i te salaukovine, a evo kao da ništa nije bilo ovuda. Kvragu me daj, pa morao sam pružiti korak iako mi je kišobran vaje u džepu a crna bi mi vraga pomog'o na onoj vjetrini maločasnoj. Četri i po ure popodne, pa evo me još zijevljiva od spavanja. Vidim neku pozivnicu za izložbu u domu kulture u sedom sati. E, kad se nako nebo namrgodi u ono vrijeme predberbe, pa narod uvati panika i sve raspoloživo sune ka vinogradima da se otme od vremena onaj trud. Brekću freze u čijim prikoličinama bubnja limena bačvetina, treskaju se konjistre i kašete a nema onog šta se ne breštima, jer svak sam sa sobom u sukob dolazi, pa ni krštenje ne pomaže uz upućivanje molitva bogu pogledom u nebo. Srategija berbe je u tančine isplanirana, pa kao da se viježbalo, jer kiša samo što nije. Plastika se razvlači po konabi, u kojoj se sve na brzaka smakinje da se obezbijedi potreban prostor. Neki breštimaju sve vrag nosi jer kao za kontra niđe magareta, a i samar je neko posudio i eto ulja na vatru. Tako je to bilo ove sezone, ali iduće će se vidjeti ko će uzimati stvari, krvavu im neđelju! Prekida se rad u firmi, dijeci će sutra u školi biti opravdano, za večeru ostalo nešto gnjatića od saljevanja ploče,.....a Dinara tutnji i samo šta nije počelo, pa evo Škare našto me podsijeti ona maloprijašnja salaukovina, koja samo prođe a da ne ostavi nekog traga kao šta to zna da se desi. Ono pred berbu, a bolje reći pred lov. Vrijeme sa kojim se "donkihotski" borim u želji da ga opišem kako bi trebalo. Pišući Antiću znao bi mi preko telefona odgovoriti da sam lud šta ne nastavim, a slično bi mi i Savo naredio, ali za mene to nije pa se ovako mučim iz pisma u pismo, iako se ne piše svakome isto. Evo, ovo gore nikom i ne napisah jer se može dosta toga staviti u ono vrijeme isčekivanja lova a ne samo berba grožđa ali kad se ne zna i kvragu me daj. Niđe kapi kiše a sva sela mokra od vode i u svakom selu tutnji kao indijanski bubnjevi kad zovu na okupljanje. Sve mokro od pranja bačvetina a sve tutnji od nabijanja obručova a sirota prasad glasa ne puštaju pa i gladuju, jer samo što ih vrag nije odnio. Kutre bijedno bez roktanja. Najtraženija naprava je onda kotao. Baltazar, veseli stroj, a konaba poprima osobinu sobe za dnevni boravak jer se iz nje ne izlazi . Samo se viče na ukućane: "Vidide šta ima na vijestima, nemam vremena pogledati". Laste više ni za lijek vidjeti a neumorne i brbljive vrebčine počmu se zabijati pod streve i u plaste sa prvim zalaskom sunca. Idilično je ono sve bilo iako je sve bilo napeto kao žice na tamburi a svaka suvišna riječ - gori nebo i zemlja od breštime, tako da se sve prije nego se kaže moralo apotekarski izvagati, jer sve je bilo na svom mijestu u konabi ali neko je to kvragu dao. Niđe nabijača, duplog kolita rige, cokova za bačve,.... tako da će se odsada znati u koga stoji ključ konabe, a ne vako, pa kao da je pijaca pa svak -amo se. Kvragu vako i ja više dosadan nabacivajući zbrda zdola a bolje reći mlatim praznu slamu.

[Petar-Peky Bukarica]

Škare, ovo šta ti gore napisah podsjeti me na one dane iščekivanja kad smo sve radili površno bez ikakve koncentracije, a što ti reče, vremena kad su se ormari odvaljivali da se uzme rankača i šnjome štokuda samo da se u kući nije - a? Bare i oko bara. Napomenu ti meni ovdje to, a vidi. Ma znao bih ti ja nako poslijepodne uzeti dvogled i stušati se gore pod zid na šušanj poviše bunkera, pa dvogledom svukuda šarati do tvrđave. Tako ti, moj dragi vidim nekoga koji ulazi dolje kod novog mosta pa će ka uz bare amo gore. Talasa buretina ševar a on kao roda polako korak po korak i izbi na Platicu. Prođe ispod mene dolje naspram elektre i ništa. Uveče pred "Bobisom" već sam slučaj ispričao pa ako naiđe neko će ga upitati. Naiđe, niko ga ni pitao nije, ali majko kategorički i triumfalno ispriča za četri gluvare a Koluvija kad to ču, obrati se meni: "Mora da ti je slab dvogled Stive". Ma đe će biti slab, mislim se u sebi, kad je 10x50, a za gledati Gajnjaču i oko nje sa onog mijesta dvogled i netreba. Majku ti božiju neprvde!? Gledam godinama ovuda nad farmom nebo koje se zimi crni od gusaka, a kad šetam uz Dunav na svako jato pačetina poleće mi ruka kao da pušku imam, a dolje kad se nađe jedna jedina kukavica u onom vrtlogu od bure pa uz Orašnicu, pa se elekne tamo prema Topolju, pa evo je opet nad dizel depo, pa,.... Otamo Drago, Mići, ozdo Žika vodnik,... Svi jurišaju pa nebi da je zlatna i žalosnica niđe da pane. Jedna jedina, a vidi ova čuda svake zime nad mojom glavom i pred mojm očima, jer naprosto vijerovati ne mogu da vidm ono šta zaista vidim. Kao da su se sve guske svijeta tu sjatile i za nevijerovati koliko ih je a jedno jutro sa prvim zrakama izlazećeg sunca kad je to sa njive sunulo u vis tačno da čovijek pomisli da je vulkan proradio. Onda bijade nešto i magle a čujem ih na žitu, pa da se prišunjam - aja. Znalo se znalo na našim barama naći i te kako iako im Kabić nije dao mira da prenoće a redovito nas sačekivao na mostu sa riječima:
- Brale, ne treba vam ići jer ja sam sve obiš'o -
Tamo na sredini bara između tvika i dizel depoa bijade suva vrba gdje bi se sastajali i kad dođe vrijeme otalen bi se raspoređivali, e, vidiš na njezinim suvim grančicama bilo je desetine i desetine praznih čaura. Svak ko ispali šnjome bi na grančicu pa ih je više bilo nego lista. Svaki milimetar sam bara poznavao pa sam komodno žmire mogao ići po njima. Moj sinko pa ko je kome onda smio stati na put kad je lov u pitanju - a? Kakvi ormari, pa ne znam kako da su blindirani, sve bi bilo džaba, jer živjelo se za to. Bože smija da ti je bilo vidjeti. Subota, kiša samo što ne očepi, a škartočić olova nosim u džepu i u kuću ujak mi Šmit i čim me viđe "gestapovski" zapovijedi:
- Čekam te tri ure i da ti kažem da se sutra nacrtaš u sedom sati
pred Jošinom kućom, imam nešto saljevati.
Promisli budale a tri sata se smijem pred njim nako zabezdaknutim i kad dođoh sebi reko mu:
- Sve ti vrag manitom odnio, pa sutra mi je lov.
Breštima on sve vrag nosi, ali suj ti sudca uz Bulinu stranu i pjevaj borbene a meni je lov i amin. Ode ki popišan jer kako mi reče da je sto posto računao na mene.
Sunce ti božije, sredina oktobra, mijesec ki dan, pa sa jednom dijevojkom idem kod Slavije uz grad a otamo od željezara Jovo Koluvija i Vaso Kablar dobaciše upozoravajuće:
- Jesi li se spremio?
- Sve je u redu - odgovorih im
- Šta je to?- ona će ti meni
- Ma ništa, lov samo što nije počeo,....
- Ti si lovac - ona će ti oštro
- To samnom nema, pa raskrsti s tim -
- Kuda da te otpratim do kuće?- ladno je zapitah
Kako onda tako i danas. Aj tuda.
Evo započinjem i novu stranicu jer ote mrak a sjećanja mi tako naviru, pa samo ono naše predlovno isčekivanje, ono muvanje sa saminm sobom i sve sračunavanje u tančine počev od osnovnog materijala pa dalje. Kako neko može da kaže:
- Ne znam oću li izaći, jerbo Branko me zove, ka nešto bi saljevo iza kuće. ili
- Ne znam Đuru red da peče rakiju, pa me zva da mu pomognem -
Lijepo je ono kad čvakneš dugouška a znadeš koliko je lovaca išlo a viđelo ga nije a tek kad "mrkan" pane!! Onda se u detalje priča i nikad se ispričati pa ni naslušati i vaje se nađe neki "korektor", mudrov sa svojom verzijom pa nema u čemu te ne ispravlja. Čak pita za položaj nogu, kako si stajao i sve do opaljivanja i vaje je u pravu.
Diže bura jedne godine sve vrag nosi pa se spetljah sa Savetinom i ka gore bi u Orlovicu. Izašli smo kod Vasića kolibe pa on bi dolje niz jarugu tamo prema Plavnu. Ona jaruga Krivajice kako je zovu a ja bih užnju a to je vrlo opasno jer otamo znadu karabindžije oplesti, pošto krmad baš uz rub stijena idu a to se i desilo samo meni iza leđa i moj dragi podigoh glavu a one zamiču uz neku škrapu i povalih. Vidim ne treba duplirati, pa polako gore. Dolje ispod sebe vidim Savetinu čudno se ponaša mlatarajući tijelom cijelim. Digoh glavu krmeta niđe!!?? Kod Vasića kolibe kako smo se i dogovorili u vremenu evo Save sa svoga mijesta i sav zapjenio sa riječima kako su mi oteli prase nad glavom. Suje trese se,.... Sezona završila pa ajde u ribolov gore na jezero Golubićsko i jedno predvečerje evo legendarnog Pavele, Golubićanca, koji je radio na željeznici, podmazivao prugu na krivinama i smiješkavo će ti on meni:
- Oćeš prasetine Stive?-
Sve mi je bilo jasno ko "dva više dva" i upitah ga za kilažu, i reče mi da je bio dobar veprić sa oko sedamdesetak kila. Reče mi da je meni toga više dosta pa da i oni moraju malo toga okusiti. Ozdo Savi bilo kao na dlanu i sve vidio pa čak i neki Plavanjci otamo. Rekoh ti da ote mrak današnji dan ali tu je struja a ja sam ti sve u nekoj vatri svojih sjećanja pa kako vidiš ne prestajem. Još malo. Takvi su ti moji memoari, a neđe u mrtvoj sezoni pred robnom kućom uveče nako sastali se i neko razveza o lovu i svom uspijehu a Potkonjac Požar se smješka i govorniku će:
- Ma šta pričaš kad je Stiv tu -
Bože jedne veče predlovne sezone prepucavanja u "Tri lovca" šta je atraktivnije, pa ili "veprarenje" ili "jarebičarenje"? Đurica, Koluvija, Sanjin, Savo i ja. Jovo tvrdi da više voli jednoj jarebici i osijećanjima koje doživi dok je makne nego ne znam ti kakvog vepra kapitalca. Đuro obrazlaže šta je to ići na krmadiju i kuda sve treba da se ide,....., a jarebičice imaš iza svakog grma, a- ja. Neubijedi ih jer ne doživješe šta znači kad"mrkan" cik cak počme a u tebi sve bude brže od njega. Oko sa mušicom, prst na obaraču i amo - se, pa kad počme da se otima smrti i siroma ne uspije. Prilaziš mu i zemlju ne dodiraš, pa kao da imaš krila a prvo šta ti padne napamet to su telefonski pozivi ujutro čim sjedneš u kancelariju. Trči kod Vave da se izrade slike pa pričaj i pričaj uz pivo i uz vrata "Bobisa", a šta se o jarebici može pričati - a? Može ali sve izbljedi za sekundu. Blago onom ko se Kninskim lovom ne zarazi, pa sad mirno spava a onu ljepotu razvodnjavati sa ovdašnjim lovom - malo morgen. Neka mojih sjećanja i neka se ja šnjima uspavljivam, a vi "ravničari" gacajte i tražite lovačke strasti, pa i vi Beograđani prevaljujte kilometre i kilometre autom za tih vaših 20 minuta lova . Idem ja spavati pa sutra nastaviti.

[Petar-Peky Bukarica]

Mučno se jučer rastah od ovih gore redova jer sam sav bio u nekoj vatri tako da bih bez prestanka sijedio uz mašinu ali evo me opet baš sa zadovoljstvom da se nastavi pa koliko toliko. E, moji memoari lovački, a kome oni i trebaju da mi je znati? Kvragu pa evo i kraja zbilja i četvrtoj stranici i to se poštivati treba. Ma kažem je to iljadu puta, a stranica vaje malo. Malo, malo je stranica za sva ona sijećanja i to svakome od nas žestokih a ne samo za moja sijećanja. Šta ti misliš muku naku mučiti dok se zaposlih i uđoh u gimnaziju a seljoberi izglasaše prvi lovni dan u srijedu, pa đe ćeš tražiti slobodan dan. Bruka, a muka da se opisati ne da i neđe kao grom iz vedra neba oko podne direktorica Lija sama mi predloži da sutradan budem slobodan radi moga lova. Umal' je ne poljubih.
Moj dragi, mače onog mrkana u Orlovici, pa sam bio prinuđen da isključim telefon u sutradan u kancelariji i zađoh u pogon, pa rekoh nekog vraga dvima ženama, da ka požure, a jedna će ti meni vrlo drsko:
- Šta ste vi nervozni! Ko je vama kriv kad juče ništa niste ubili -
Nebih Škare cijeli dijalog šnjome opisivao, a samo se zainteresirah da se nikad nisam iskaljivao na nikome i odkud sad najednom i to a nisam lovac od juče i tome slično i odoh od nje ali moj dragi evo ti nje poslije marende juri uzaškale, pa ni ja nako ne bih brz bio i sve panično vičući:
- Ajme šefe, pa svi pričaju kako ste ubili neku velku divlju svinju,.....
- Otkud sad to - rekoh - Pa ti reče da se iskaljivam radi neuspijeha - a?
Bilo je svega toga vezano za naš lov neboj se. Svak se od nas borio na svoj način sa onim strahom oće li sve proteći u redu. Čak i kad idem autom ne vijerujem sve dok ne izađem ižnjega na teren. Ih, kad kaže da mora kući biti u jedan sat radi toga i toga. Ki Čedo Kašić u ribolovu. Kad počme da vari, on sve ćera kući samo radi par minuta nekog inserta na televiziji iz bilo kojeg sporta. Malo nas je bilo istomišljenika i paćenika a to što je svak pušku nosio nije se brale lovcem mogao nazivati i gotovo. Ih, kad ih vidim u nekoj 'ajci, pa curi im ulje ižnje kao iz freze. Interesantno je da su svi prljavu pušku smatrali da je "ljuća" i bolje ubija, jadni li su se rodili, e se rodili, ali za majku božiju lovce od Triglava da Đevđelije nikako urazumjeti da kalibar16 ne nosi dalje niti je ubojitiji od kalibra12. Vaje su se ti šesnaestičari duvali da je to za pravo lovačko oko, a dvnaestičari su slabi i to im je kao granom da tuku i tome slično uz ono svoje: "Muke dvanaesticom pogoditi. Uzmider šesnaest pa da te vidim". To i ono njihovo kad se prićeraju uzazid u diskusiji i odmah puknu: "Mali, pa znadeš li ti odkad sam ja lovac?": Ala staža i titule. Oni, oni kad smiješkavo vele da im je dosta uru oko kuće i to dva puta u sezoni.
Ajme ti je meni jadan li sam pa zar baš ništa ne znam nego o lovu - a? Ne znam ili nemam šta drugo, pa prešlo je sve granice, a još imaš ideju da bi se nešto i pisalo za internet. Šta znam, o vatrogasnom društvu, fudbalerima "Dinare", starim gostionama, ribarima, planinarima, "Partizanovcima", prvom skijašu Stevanu Biserku, slikarima,..... Sve, sve ali uvatiti se u koštac pa pljunuti u šake i o našoj Glavici poljoprivrednoj. O onome, onome moj Škare. Kako se pumpala voda ozdo sa Orašnice, pa gore u brdo i kanalom oko šume na svoje mijesto, pa i u bazen za kupanje. Sijećam se ja dana kad su gradska gospoda dolazila popodne kao na ekskurziju da gledaju svinje i krave a sve je moralo biti kao apoteka. Portret Lovre Montija i jedan krelac raspara ga uz kikotanje pa zar nije bio idiot od čovijeka, popišam mu se na diplomu. O našoj Glavici i o ničemu drugom jer se vodi u svim poljoprivrednim ustanovama današnjeg svijeta a dvi je "školovne" budale satraše do temelja, sreću im vrag diga ižnjih rano, e diga. Starog upravnika Defilipisa, Bečkog studenta, kojega je naša ondašnja vlada dala u Tursku da im podiže plantažne voćnjake i vinograde. Ozdo od tvika, pa gore do avlije svaka grana na svom mijestu, a deder nađi mrvu sijena po granama ili po putu. Park, ruže, jorgovani, kuhinja đačka, čuvena srednja škola. Matičnjak loze gdje su iz cijele Srbije dolazili po rasadni matrijal, jer je to bila prva zasađena američka loza, kad su svi vinogradi u Evropi stradali od pepelnice. Najveće njemačko - talijansko skladište zbilja. O našoj glavici i to sa ništa manjim žarom nego o lovu, jer uzdigla je onaj kraj između Dinare i Promine u svakom pogledu. Njezini prvi traktori, njezino prvo probijanje agro tehničkih mijera na onim škrtim površinama. Čak i sadnja pamuka ispod veterinarske stanice. Ma o njoj materijala koliko voliš i tu pogovora nema i gotovo, ali ajmoder već jednom i ovu davež završiti, jer kad je riječ o našoj Glavici moglo bi se toga podosta omaći pa i ako nije samo lov gdje se zna nadugo i naširoko pisati , a da li je to sve vrijedno brige vragu, šta bi Savo često otamo znao reći.

[Petar-Peky Bukarica]

Eto kako bi to za sada bilo i kvragu me daj. Život teče, vrućinčine otpočele, srećom svakom ova stara zgrada (prizemnica ), pa ki u frižideru i nako je ugodno. Vako uz prozor, isto kao Veli Jože prikovan u galiji, pa kažem, drugujem sa svojom mašinom i na koga se okomim, pa šta ću mu ja. Bože Škare, koliko li ja toga poslah s onu stranu Ekvatora da je tebi samo znati. Naročito sirotom Antiću kad mi hrabro napiše od čega boluje i da se ne misli pokoriti. Kako sam ga hrabrio i to sa kakvim temama. Veli da se kidao od smija. Evo vako, pisah mu i prekinu me neki ženski glas i prestavi se kao kelnerica iz "Bristola" Peše Jelića nekada. Kad me upita šta radim rekoh joj ali mi naredi da mu nastavim pisati nešto oproštajno i namuči se jadna žena da me ubijedi da se ne zeza. Sat vremena još pošta radi i po priči žene Antićeve, koja je ovdje došla godinu dana nakon njegove smrti, reče mi da ni svestan nisam šta sam napisao. Predivno i nebijade onoga ko ne zatraži sam da to pročita kašnje. Dirljivo u vražiju mater, pa niko da pročita bez suza, nego aj kvragu ja i moje obećanje pa i hvalisanje za svašta, jer evo kraja i ovoj stranici, ali kraja pisma ne - a? Bruka! Skupi živaca i za narednu stranicu i šta ću ti ja. Stari lažov i gotovo ali još koji red o onom zaista divnom čovjeku i veseljačini, koji baš nikakva zla u sebi nosio nije. Bože Škare, kako smo pretresali Knin i njegove stanovnike otkad ga pamtimo, pa to je za nevijerovati.On otamo u svojim pismima a ja odavden, pa kako nam se sijećanja poklapaju i to vrlo često. Umrije 09.06.2003. u 53-ćoj godini. Rak debelog crijeva a i alkohol ga je satrao. Koji talenat za gitaru i pjevanje. Ma za sve. Od kuma mu Sanjina bijade osmrtnica u Politici pa su mnogi zvali Sanjina sa čuđenjem o toj groznoj istini .Jedva sam čekao kad ću s posla samo da nastavim pisati i svako je pismo bilo kao da si u njega stavio vunene čarape. Po 15 stranica. Čuj, mora da je to nekome za oko zapalo , mislim nako učestala pisma i nako podebela i zavirio je u njih pa se čudom načudio nije. Veli da je sortirao moja pisma, pa da bi ih ukoričio. Međutim, neki vrag mu u lovu nije štimao. Nije ga išlo kako je to želio pa bi vaje sam odlazio a neće da se odmakne od "Bobisa" uveče dok sve ne utanači i ne dođe, pa nakon par dana priča kako je bio u lovu gdje ni zamislio nije i niti riječi zašto ne dođe. Još se sijećam zadnjeg nam lovnog dana jedne godine kad sam bijesnio ispod šupove škole čekajući ga. Izlaze tvikovci, nude mi prevoz do Pliskova ali sve mislim da će banuti. Sunce odskočilo i najednom se pojaviše Čenići pa daj šta da'š šta bi se reklo. Oni bi gore u Podinarje na već ugovoreno. Ništa, mače dva komada taj dan i gdje da ih nosim kući i njima bijade čudno šta jednoga davam jer oni taj zakon ne shvatiše , pa misle ko zna šta ću ja kašnje od njih tražiti. Jedva ih ubijedih da nije fer da neko nosi kući dva zeca. Koliko li je meni njih kašnje sa krštenjem prilazilo i sa pitanjem da to provijere moj Škare. Ih!, koliko li sam puta bio u takvoj situaciji . Gdje ćeš dva zeca kući nositi , pa da sve i neznam ti zašto da ti trebaju. Eto, tako ti je naš siroti Antić živio za lov i vrlo često bi se osamostalili neđe uz pivo i samo o tome bi diskutovali, ali nije uživao u njemu. Nešto ga je kočilo . Nisu mene dolje mnogi mirisali i to nije tajna ali vaje bi ih on razuvijeravao. Vidiš, slušah ove ovuda lovce pa i prestadoh jer hvaliti se kako oni to srede za dvadeset minuta onda se ja isključim, jer šta se može doživjeti za dvadest minuta i kad razmatram naše diskusije onda su ono romani a ovo luk i voda. Subota uveče, ispred "Tri lovca" i uz one žalosne dvi pivice pa do pola noći i niti jedna druga tema se ne smije naći na repertoaru , a čak bi Đuro (Đusi) prilazeći znao reći: "Ako se ne govori o lovu ne sijedam". Pokupimo se ispred "Bobisa", pa bi ka autom na naše mijesto a Sanjin: "Mmmm, misli li ko o čemu drugom pričati mmmm, neka ne sjeda sa nama". Interesantno je što je počesto bilo i onih kokodakala koji naš lov ne shvatiše baš žestoko i ne uživaše u njemu po naški i tome slično pa bi oni počesto vodili glavnu riječ, a mi smo bili prinuđeni na tu masažu i bespomoćni, a kad bi ih se pokušalo zaustaviti znali bi se naljutiti. Vidi šta mi pade na pamet. Jednog ljeta ka, za ribolov se dogovaramo i zasijeli. Bato da zatvori, ustavi se šleper sarajevske registracije i zamoliše piće. Bato nesmjede, već izvadi gajbu, stavi im pored stola i reče gdje će ostaviti pare ako žele.. Mi im rekosmo da ne dežuramo, već da smo tu radi toga i toga. Otišli smo, ostali su iza nas i Bato reče sutradan da su sve i dinar ostavili a ko im je branio otići. E, naša "Tri lovca", naš hram lova, naša glavna adresa,.....Koliko puta ondje čuh:"Stive za vas, jutros neki momak platio piće". Poruka i poruka nonđe primih, bilo da su pismene ili usmene, nikad jednoj jedinoj kelnerici ime reći, a niti ono uobičajeno - mala, već samo gospođo. Eno je sa Savom tamo pa kad se goć vide nema da mi Savo ne izruči njezin pozdrav i mnoge riječi hvale na moju uljudnost sjedeći tamo, kao niti jedan drugi gost. Padale su nonđe lovačke diskusije i to kud i kamo bolje nago na Skupštini a bilo je i cinkaroša, jer u petak uveče nonđe diskutovati a na Skupštini čovijek 65% mojih riječi ponovi a taj nikada ni primiriša u "Tri lovca" nije, a niti mi je ikakav pozdrav na ulici ikada uputio. Nema veze jedina mi utjeha bijade naš Antić sa riječima:"Ma ono su tvoje riječi". Osvijetlih onu prostoriju sa slikom vepra gonatog od pasa a u pozadini Dinara pa se mnogi zainteresiraše da bi nako nešto voljeli vidjeti u svojoj kući. E, sad kad spomenuh slike, vele da su moje slike dolje bile najtraženije i mnogi su mi rekli da im u kući ništa nije dirano već samo moje slike. Jedan dođe na prag da se sa novim gazdom dogovori za slike dvi a ovaj:"Sve nosi slike ne diraj".Marko Jaramaz još nemore prežaliti moj pejsaž a ima i te kako slika od akademaca u kući i niko ih nećede.Opa bato evo kraja pa će se zbrziti i nešto pozdrava, jer ima prostora. Nije fer, ali,.... U zdrav

[Petar-Peky Bukarica]

Škare, đavo mu sreću diga pa kad je ishrana u pitanju malo kome bi se pokorio iz te oblasti, jer nema onoga šta ne pročitah u vezi toga. Sam znadeš da je soja dignuta na najviši nivo za zdravu ishranu, pa se čovječanstvo pozivalo na to spasonosno čudo da se može koristiti u bezbroj varijanti, pa čak i kolači od nje, uz tvrdnju da nema šta ne lječi. Stavlja se u mesne prerađevine pa čak i njezino mljeko sa mlječnim proizvodima. Zadnji put ti nabacih svoju poslasticu koju pravim od tostirane soje sa čokoladom, medom i vareničinom. Međutim odnekidan u dodatku Politike pročitah da ona nije baš toliko sjajna u ljudskom organizmu jer dovodi do niza štetnosti. Znam da je u ishrani domaćih životinja glavna sirovina i sa te je strane poznam u dušu šta bi se reklo, ali ovo pročitano o njoj me ne raduje. Čuj, ima tu konkurentnosti, jer ona uspiješno zamjenjuje meso, pa se valjda mesna industrija bori da se ona kao konkurent eliminiše sa trpeze. Isto kao što je napravljeno sa uljem i masti, mada taj dvoboj još traje a najočitija borba za svoje proizvode je genetski modifikovana hrana i proizvođači pesticida i herbicida pa ovi zadnji na sva usta larmaju kako je to vrlo štetna hrana a za nju ne trebaju nikakva kemijska sredstva. Kvragu ga daj, moj Škariću, pa ne miruje nauka niti je sve rekla po pitanju dosta toga. Eto, ko više može povijerovati da špajnak nema toliko željeza u sebi kao šta se piše , a svak zna da je to greška u zarezu istraživača te namirnice. Onda, pojam Ce vitamina je još uvijek limun, a đe je luk, ljuta papričica, ren, višnja, jagoda i još dosta živežnih namirnica za kojima po sadržaju toga vitamina viječiti limun može samo da kaska. Nije nauka baš naklonjena vegetarijancima, a svi nutricionisti tvrde da se mora 10 deka crvenog mesa dnevno unijeti u organizam, ali da završim sa ovim nenadanim člankom o soji, koja je univerzalna za štošta šta se od nje može dobiti, ali za ishranu ljudi - oprez.
Fizička kultura je dio opće kulture pa ko nema jedne nema ni druge. Grci su one bespoštedne ratove smatrali višim oblikom atletike, a zašto sad i ova tema?. Vidi, mnogo ljudi je trčkaralo po lugu uz Brzicu i štokuda tamo. Krišom su mi prilazili da im pomognem u onim njihovim oskudnim vježbicama, koje su zadržali iz jutarnje vojne gimnastike.Tražio sam da se organizuju i da to rade pod stručnim nadzorom u sali - jok. Dobro, srame se ljudi a kako sam često putovao u Zagreb, to sam gore kupovao tih brošurica za tu rekreativnu pa i korektivnu gimnastiku, a te brošurice ništa nisu ni koštale. Mnogi su tražili jelovnik da im se napiše i za divno čudo mnogi su uspijeli. Uspijeli su da se osjećaju laganije vitalnije a neki su slađe stajali na vagu i sužavali gaće oko pasa. Jedan je bio zašao u godine, pa mu prepisah samo šetnju bez mlataranja rukama i da ujutro udahne vazduh i lagano lagano izdiše, ali sve bi ovo bilo drugačije da su to shvatili na osnovu svog kulturnog poimanja sporta, pa i zdravlja, te da se nađu u sali pod stručnim nadzorom ali bolje ikako nego nikako. Jedan naš profesor dolje koji me je izuzetno cijenio, pa mu sin izrasta brzo i problemi sa kičmom, obratio mi se za mogućnost nabavke onih ekspandera diječijih i eventualnih viježbica, jer mu je doktor tako predložio. Knjižica prava za te slučajeve a i federi se našli na šuvitu. Za knjigu se zainteresirao i doktor, kako mi je kašnje profesor pričao, pa je neke viježbe i prekucao. Vidiš Škariću, veći ugled sportaša su uživali oni smrtnici koji se izgube odma ujutro kad pročitaju da je neka bijesna utakmica na televiziji. Odmah se dadu na pripreme kako sve u stanu postaviti da im se ne smeta. Žena i dijeca će kod babe ovaj će onome, onaj onome u goste, onome radi bolje drugi kanal nego njemu,....Siješće se, stolić pun krkanluka, pet kutija cigara,....
Veći su glas oni uživali kao sportaši nego li mi koji smo odlazili tamo na teren ili u salu. Oni, koji su bubali sportske članke samo da dokažu da su u sportskom nekom duhu, a kvragu im sreća iž njih, jer na njih evo potroših stranicu, a zar naš lov nije sport nad sportovima, ljepota nad ljepotama. Bez sudija i publike osim onih takmičenja, za koje moram priznati da daju posebnu draž. Lov nikada iščekati pa se jave one utakmice pasa, ili ono, lovac i pas 20 minuta. Moj Škare, znadeš li ti da sam ja prvi to opisivao u lovačkoj štampi kao pravu utakmicu. Kao sportski događaj a ne samo ono šturo, broj učesnika, sudije, ko prvi, ko zadnji i tome slično. Baš nako šta se je dešavalo u pojedinim minutama. Fino, pasa opisati, njegov rad, kontakt sa lovcem, kako se je dizala puška,.... Sve šta sam mislio da je ključno i mnogi me pohvališe radi toga u Zagrebu. Uvijek sam volio slikati takmičara a da on to ne zna. Unosio sam, unosio neke novine sa opisom na sebi svojstven način i uspijedoh.

[Petar-Peky Bukarica]

Fino je ono bilo, oni opisi utakmica pasa ali majko kad se uvatimo u koštac sa onim grabarom, još burom zaljućen a pasi usta ne zatvaraju,... U koštac sa onom ustreptalom dušom i zvjerljanja očima tamo - amo, pa kad sve zaustavi pucanj, a pašče se za njim zaskače, da i sa mrtvim omrsi svoje brke pa nikako ga odmaršekati. Treska se rusačak amo - tamo da nalegne i samo se začuje: - Oklen se digao, sa kojom si ga dovatio, eli pas bio blizu??? Dobro, ajmo dalje, ima njih još, nije on sam. Daj se malo uviše. Eno pas ode gore. Bacider se tu ispod sebe........ Iz svih ovih bezbroj neprekidnih pitanja stiče se zaključak da se je zec ubio zahvaljujući njegovom prisustvu, jer on vodi i diktira, pa smo bežnjega - nula! Ima, ima ljudi koji pate da budu slušani i za lošu strategiju lako nađu krivca, a krivac more biti i onaj koji je dijelić sekunde zastao ili po centimetra skrenuo sa korakom u desno, a on je idealan "doktor" za voditi grupu. Dođeš kod nekih seljobera i odmah neko od nas kaže: - Pušti njega neka vodi, jer on zna gdje šta ima -, meni mrak na oči a Jovo već skreće i dava mi znak da idem za njim, i moj dragi nesuđeni domaćin se uvrijedi šta ga nismo slušali a evo sve letim neboj se, jer imam i koga slušati. Još kad me subotom trevi pa mi poruči da obavezno dođem, jer on zna đe jedan spava,...... E, sreću im vrag diga ižnjih rani e diga a Sanjin im se sdušom preda u ruke da ga vodaju kao sljepca. Sanjin nas ubiti što smo se odvojili, a da se mi tada nismo odvojili naubijali bi i tigrova. Bijade moj dragi fenomnen jednog prvog lovnog dana. Subota uveče, pa što jače robe baš je pasalo ali baš zabrinjavajuće neki topli val i vidim da mnogi skinuše kapute i nose ih preko ruke ili su im samo tek tako na ramenima prebačeni. Svi se čude i pitaju za tako naglu promijenu temperature, jer je baš bilo začuđujuće. Nas tri osvanemo sutradan na Vlaki, pa smo stalno odanjivali u ladovini onih velikih šmreketina. Odnekuda izbi Jovo Borović sa svojim komšijom, pa dahćući sa nama uputismo se zajedno. Meni rekoše da se eleknem malo naprijed, ka na neku uzvisinu, a oni će dolje, pa kad se nađemo malo naprijed, ja bih ka, treba zaviti knjima dolje.Vrućina, muku mučim da nađem lokvu da se umijem i umih se nako bljutavom vodom, bez naročita osviježenja, jer u ona doba godine, pa skidaj kožu sa sebe. Dadoše mi znak da zavijem njima dolje, a oni sijede pod nekom šmreketinom kao da je dobar plast đetoline. Priđem im na petnaest metara a Boroviće se diže i dava mi nove instrukcije i orijentire, pa ka oni će dolje po ogradama a ja bi ka poviše zida i to isturen i moj dragi kako se sva četvorica digoše on vrci i bup - amo se. Trže ih metak a Jovo će njima: - Ma šta mu je, sunce mu njegovo, ušta? Nepuca taj bezveze - imenjak će ti njemu Koluvija. Digoh ga, oni zinuli. Borović se sa nevijericom vraća i sve bi bilo u redu da mu zec nije ležao iza kamečka na kojem je on sijedio i Borovićev monolog izgledaše ovako: - Evo kamena na kojem sam sijedio, evo mi ugašene šibice gdje je pala a pala mu je kod njuške, eno loge, evo vruća je, pa sreću ti vrag diga ako mi nemamo njuha a gdje je tvoj - obrecnu se na kukavo pašče ali muka mu komšiji, koji prigovori da je to nji'ov zec i da meni ne pripada. Nije glasno i jasno to rekao,ali. Sunce ti božije, prvi novembra i skidaj kožu sa sebe. Spali s nogu i dvi ure sijedili u gostioni čudeći se onoj jari u ono doba godine. Vidiš, tad je vrag već "načo" Sunce, a čoviječanstvu se nije ništa reklo. Mutna lokvetina sve mi vrag diga, uzgazana ovčinama i kravetinama pa kao da je kuvana i niti malo se neosviježih šnjome ali majkan vrci kao iz vedra neba i amo se , a vi Mokropoljci štukćite. Ajmo se postarati za večeru pa u krevet, jer vakat je i sutradan istim stopama 2235 lakaških koračića do kapije a efekta baš nikakvog a šta ću?
Ajmo nastaviti kako i obećah jučer dok još ima dana. Udari salaukovina pa krevet kao da je od magneta i tako me privuče. Vako malo pred večeru. Nego, pade mi na pamet onaj kosooki rižonja, Japanski stručnjak za ishranu, koji je obilazio svjetske metropole držeći govore, kako je 'rana uzrok raku i sijećam se da sam čitao da je žestoko napao pomidore, med, voćne sokove, i teške saftove, i još neko jelo ali ne mogu se sjetiti. Propagira ribu, leću, ječam, neglaziranu rižu, sreću đavo odnio njemu i njoj. Eto ona mu sabraća kosooka Kinezi, kiselo mljeko smatraju otrovom, a u trulim i smrdljivim jajima se dave, nenajeli se dabogda, pa šta im to znači da mi je znati. Rusi ne mogu zamisliti pečeno a da ga nepreliju kiselom vareničinom. Zec na naš način, pa poslastica de luks, ali Škare šta ovdje jedoh nekog pečenog zeca pa to je za nevijerovati. Ovdje kad naprave neke bijele kobasice od iznutrica krmeta ili neku kavurmu, e - he he, baš reći prste da pojedeš. Vidi gdje me odvede izlaganje onog Japanca, jer sreću mu vrag diga navodi i primjer svojih sugrađanki kod kojih je rak dojki gotovo zanemarljiv, ali kad odu u neku drugu zemlju - eto ti im vraže sreću, pa ćapi ih odmah i ajde ti tome sad budi pametan - a?