JEDAN DAN U LOVU
Sjedili smo ćućureni u autu čekajući da svane. Svako je bio zaokupljen svojim mislima. Sinoć smo se dogovarali oko terena, nako uz vino i prut. Svaki od nas imao je svoga favorita i branio ga je estoko i uporno. Diskusija je bila često prekidana alama i događajima iz proteklih sezona. Nekog bi bacili u đir pa bi mu znali vaditi mast uzdu i popreko. Oteglo se do kasno a kad smo se konačno dogovorili, bjemo kući. Treba jo spakovati spizu i opremu. Posljednji pogled na opremu, ako je sve spremno na spavanje. San nikako na oči nije dolazio. Stari Kole Ćipan je govorio kako pred lov nikad nije mogao zaspati a ja sam se uvjerio da je bio u pravu. Sat se navijao radi sigurnosti, da se kojim slučajem neto ne bi otelo planiranom sljedu događaja. Pasić je već znao ustaljeni ritual pa je nestrpljivo čekao pred vratima kuće. Poznati zvuk autine, kratak pozdrav, otvara se gepek, pasić sam uskače. Stići u lovite po mraku i u lovitu dočekati svitanje. Bio je to nepisani zakon, mali djelić vremena koji je lovački ugođaj činio kompletnim. Prije toga svratiti kod Gege po vruć kruv. Iza Dinare se počela pomaljati svjetlost. Vanka su polako postajali prepoznatljivi obrisi terena; kamenje, mreke, drača, grabovina, travke među liticama, bukavac i smilje. Bura ih je povijala i mlatila snjima lijevo desno. Zviduk bure se uvlačio u ui kao kakva umilna muzika uigranog orkestra koji nije znao pogreiti. Tonovi su bili čisti, jasni i prilično ledeni. Jutarnja dobrodolica za ranoranioce. Onda je neko rekao: "Ajmo polako", a taman smo se ugrijali. Ni cijevi pučetina nisu bile vie tako ledene. Izali smo na buru koja je postajala sve jača i ledenija. Putaju se pačad iz gepeka. Veselo skakanje i ciktanje pačadije je bio dobar znak. Raspoloeni su i spremni da sa nama podijele sve ono to nam predstojeći dan donosi. Valjaju se na leđima po rijetkoj travi, "dobro je, biće lova", znali bi reći stari lovci. Razdanjivalo se i teren pred nama je postajao sve jasniji i vidljiviji. Namjetamo rančeve na leđa, ubacuju se patrone u cijevi. Pačad postaju sve nestrpljivija. Bura donosi miris smilja i mreke. Svitanje, najljepi dio lovnog dana. Trenutak kad se pospana okamenjena pusto počine buditi, kad sva čula upijaju mirise i zvukove ove kamene ljepote i kad srce svakog lovca zaigra punom snagom a dua se počme napajati vidikom i predjelima koji postaju sve jasniji i vidljiviji. Prsti su se počeli već mrznuti od bure ali se rukavice nisu stavljale, ui, brada i nos polako su dobijali crvenu boju, koju je bura nanosila svojim ledenim pinelima i to u debelim slojevima. Kapa se nije stavljala na glavu. Ova ljepota se morala upiti svim čulima koja su bila otvorena i napeta do maksimuma. Polako smo uzimali raspored i kretali. Srce je udaralo sve jače a tijelo stisnuto od bure postajalo je sve zategnutije i spremnije da brzo ubaci puku u zgib ramena. To su trenutci koji se čekaju godinu dana a prođu tako brzo. Zato ih treba koristiti i uivati u njima jer se pamte cijeli ivot. Tad svi prieljkujemo da dan traje vječito i da ta ljepota nikad ne prođe. Pačadija radi svoj posao. Glave su im sputene na zemlju, nozdrve irom otvorene, njukaju nebi li osjetili dobro poznati miris kuma zekana, koji je tuda sinoć proao, vraćajući se sa večernje pae iz neke ograde. Često bi pogledavali u nas, kao da trae pomoć i podrku ili moda pohvalu za svoj trud. "Trai, trai", samo je neko doviknuo a oni su, ohrabreni nastavili dalje. Stisnuta tijela, hodali smo tako dok nas je bura nemilice ujedala a kamen ljutac derao čizme. Svaki ujed je ostavljao crveni trag na koi ruku, lica, uiju, nosa. Rukavice se ni za majku boiju nisu stavljale. Stisak gole ruke za potkundak i hvat drugom za vrat kundaka, stvaraju čudno jedinstvo lovca i oruja, brz pokret podizanja i ubacivanja puke u zgib ramena, pogled niz inu do one ute tačkice na vrhu cijevi koja se poravna sa metom, kaiprst se polako zgrči na obaraču, odjekne pucanj praćen mirisom baruta a desetine uarenih balina polete ka svome cilju. Dua puke i lovca se sjedine u jednu. Trenutak koji se često ne desi ni jednom za vreme lova, trenutak koji traje kratko a pamti se dugo. Promaaj ili pogodak? Svejedno, i o jednom i o drugom se poslije dugo priča i prepričava. O promaaju jo i vie. Iznenada se začulo tektanje pasa. Visok jasan glas. Naiao je na neki trag pa nam daje do znanja da budemo oprezni. Po laveu se vidi da je to trag, da zec nije podignut sa loge. Moda mu je loga tuda neđe u blizini. Zauzimamo pozicije sa kojih se bolje vidi i čekamo. Adrenalin raste, srce kuca sve jače a čula se angauju do maksimuma. Zaboravlja se bura i ladnoća, krv jurne u obraze a ruke odjednom postaju tople. Ni traga od studeni koja se uvlačila u kosti. Samo isčekivanje. Pjesma goniča odzvanja kamenjarom, pjesma bez koje nema potpunog lovačkog doivljaja. Lave polako počinje da se udaljava. I dalje smo oprezni jer stari zec zna zavarati pačad bjeeći u krug i dok pas raspetljava tragove zec se polako izvlači. Zato je bitno da se lovci dobro postave i da strpljivo i bez glasa čekaju. Ova igra strpljivosti i ivaca zna da potraje, zato svaki lovac mora biti spreman na čekanje, mora biti strpljiv i uporan i dobro poznavati svoga pasa. Nakon nekog vremena pačad su se vratila. Ovog puta ih je divljač nadmudrila. Ali dan tek to je počeo. Biće vremena za popravni. Pade komanda da se krene dalje. Napetost polako poputa, ivci se malo smiruju a padaju i prvi komentari; ta je to moglo biti, kuda je otilo itd. Krenuli smo dalje a onda se odjednom kamenjar prelio zlatno utim svjetlom. Iza Dinare se pojavilo sunce. Predio oko nas je dobio neku novu, magičnu ljepotu. Zastali smo za trenutak da se nagledamo te ljepote koja se prostirala svuda oko nas i nestajala u udaljenim planinama naeg kraja. Stavili smo ruke iznad očiju i uivali u ovom prizoru. Trajao je kratko jer sunce brzo izađe i odskoči na nebu. Ovakvi prizori ostaju u sjećanju a sjećanjem se dua hrani kad odemo neđe daleko preko gora i mora, u neke druge krajeve, koji opet imaju neku svoju ljepotu ali ni izdaleka kao ovu nau. Dolazilo je lovaca sa strane da vide tu čuvenu kamenjarku, kraljicu kra i kamena, da čuju pjesmu goniča, da osjete kninsku buru i popiju gutljaj kninskog vina. Nema ga ko se nije oduevio ali samo onaj koji je tu rođen i odrastao, onaj ko je od malih nogu derao čizme po kamenju i vadio draču iz koe, trpio buru i snjeg, samo taj zna ta je u svemu tome toliko opijajuće i nezaboravno, ta je to to ga stalno vuče da prolazi sve ispočetka i koliko ljepote ima u naizgled bezivotnoj kamenoj pustoi. Zaraziti se kninskim lovom, nema ti gore bolesti. Nastavili smo dalje zadravajući ovu ljepotu u svojim srcima i sjećanjima. Puno puta ćemo se mi jo ovoga sjetiti i o ovome pričati. Hodali smo tako dosta dugo, paljivo gledajući teren i oslukujući zvukove. Nismo se bacali u grmove. Kad je bura zec je obično na čistini i ne treba se bacati ali treba biti jako oprezan jer se die na daleko. Prolo je tako jo neko vreme a onda je neko povikao: "Oćemo li marendati?" Nije nas trebalo dva puta pitati jer je glad već stigla a i trebalo je malo zastati, napraviti pauzu da se razbije maler jer nita nismo ni vidili. Krenuli smo da nađemo zaklonicu od bure, pod zidom oblinje ograde. Jedan je već skupljao drva za vatru, drugi namjetao kamenje za sjesti, treći vadio spizu. Lovačka mareneda, jedinstven dio lova koji mu daje posebnu dra. Nema lova bez lovačke marende niti marende bez lovačke vatre. Samo to smo posjedali, prvi pramenovi dima su se počeli dizati. Dim se malo podigao, samo do visine zidića a onda ga je jak nalet bure razvijao po kamenjaru. Suva rastovina i grabić su se otimali plamenu koliko su mogli a onda planue svom svojom snagom dajući nam toplotu na kojoj smo grijali od leda ukočene ruke. Pačadija se već sćućurila u uanj koji je bura pokupila po ogradi i svojim ledenim vretenom navijala uza zid, znajući da će nekad umorni lovci i njihovi psi potraiti mekoću lića da se malo odmore. Dok smo vadili spizu iz rančeva počela je i analiza dotadanjeg deavanja; jesmo li ili dobro, kako su pačad radila, ta nismo dobro uradli, kuda dalje itd. Bilo je dergamize za najesti četu vojske. Vadilo se pečenje, panceta, prut, kobasice, mare, frika krtina za naranjić, kapula, so, kruv, neko je donio i botu pure to je ostala od jučenjeg kupusa i oglavine. Izvadio sam iz rusaka domaći kruv to mi je mater pekla svake subote, specijalno za lov. Mirisao je na ra , enicu mljevenu na vodenici neđe dolje na Krki, na suvu rastovinu loenu u "Smederevcu" i materinu ljubav. Kidali smo ga, nako rukama i jeli suvog, nismo htjeli da pokvarimo onu slast, dodajući mu neto od druge spize. Bio nam je kao kakav aperitiv, predjelo koje nas je jo vie spajalo sa divljinom u kojoj smo se nalazili. U svakom lovu bi najprije on bio pojeden a često ni marendu nije dočekao jer smo ga ćapali onako, s leđa zavlačeći ruku u ranac i kidajući komadine. Osjetivi miris hrane pačad je počela upadati i grabiti meso, pa smo neke morali vezati za oblinji jesenić. Upadali su među nas kao kakvi hajduci, brzo i iznenada a onda se povlačili da sa slaću pojedu svoj plijen. Bilo je simpatično i smjeno ali smo ih ipak morali vezati jer se nije moglo marendati. Kad smo se malo otkravili počele su i lovačke ale. To je ono to je lovu davalo poseban ugođaj. Lovačke ale su se učile od starijih lovaca. Svako je mogao biti rtva ali isto tako i lovac. Učilo se na iskustvu i svojm grekama. Nije bilo ljutnje ni zamjeranja. Sve se prihvatalo viteki, onako sa osmjehom i vedrinom, uostalom svojstveno naem narodu i mentalitetu. "Zna juče sam bio na stočnom pazaru. Magarad nikad nisu bila jeftinija", bacao je udicu neko sa namjerom da zezne najneopreznijeg. "Ajde, a poto su bila?", uvatio se najneoprezniji. "Jeftina", nastavio je prvi, "mogao si magarca za dva jaja uvatiti" reče i uozbilji se. Ovaj drugi kukavac se prevari pa zagrize mamac kao, to pastrva zagrize muicu, napravljenu rukom vjetog ribara u kojoj je sakrivena udica ali tako vjeto da se neda primjetiti. Uvati se kao niskusan klen to prvi put vidi mamac pa reče vidno iznenađen: "Em ti majku bogovu, dva jaja pet dinara, pa kako tako jeftino". Jo ne shvaćajući u kakvu je zamku upao stalno je ponavljao "dva jaja pet dinara, dva jaja pet dinara". Mi smo se zacenjivali od smija a zalogaji iz punih usta su prskali svuda naokolo kao balini tek izletjeli iz cjevi. Morali smo mu konačno objasnititu igru riječi, te specifične baze kninskih lovaca, jer se nikako nije prestajao čuditi a mi vie nismo mogli izdrati od smija. Kad je konačno shvatio samo se i on smijao. Jo će on to platiti nije sve zavreno. Kad ga sretnemo sljedećih dana sigurno ćemo ga pitati jeli bio na pazaru i poto su magarad. Smijali smo se tako i alili, a alu zaljevali crnim vinom koje smo morali u limenoj čuturi malo ugrijati, toliko je bilo ledeno da se nije moglo piti. Dok smo pijuckali i alili se pačad su se sladila hranom koju smo im pripremili. Nismo ni osjetili kako je vrijeme brzo prolazilo. Činilo se da se urotilo protiv nas. Sedam dana čekamo tu nedjelju, taj dan za lov. Svaki dan toliko dug, svaki sat tako beskonačan a svaki sekund toliko spor. Nikad proći, nikad dočekati. A onda kad konačno dugo čekani dan dođe, vrijeme se opet okrene protiv nas, pa svaki sat leti brzinom svjetlosti i kao da ga neko namjerno skraćuje i ubrzava. Tom utisku se nikako nismo mogli oteti, pa nam se činilo da smo tek počeli loviti a dan je već uveliko odmakao. Kad smo postali svjesni te činjenice pala je komanda za pokret. Ostalo je jo dosta dana ali je postajalo sve ledenije. Bura se nije predavala ali ni mi. Odmoreni, ogrijani na lovačkoj vatri i dobro raspoloeni krenuli smo dalje. Davali smo sve od sebe, i mi i pačad. Pravi timski rad. Svako je znao svoj zadatak. Kretali smo se lovački, zastajkivali, gledali, okretali se, pratili pačad koja su pokuavala naći trag. Nije vredilo. Nema pa nema. Nismo ni primjetili kako vrijeme brzo prolazi. Sunce se polako pribliavalo zapadu. Odlučili smo da u zaklonici jedne ogrdade jo malo odmorimo jer do zalaska sunca nije ostalo mnogo a onda kad ono zađe ostaje jo malo vremena prije nego se smrkne. Otiao sam do jednog umarka usred ograde pored kojeg je bila oveća gromila kamenja da nakupim drva za vatru. Gromila se nalazila usred ograde. Nastala je vađenjem okolnog kamenja. Tako se u stare zemane dolazilo do zemlje. Vadilo se kamenje a onda stavljalo na gromilu. Onda se oko toga podigne zid da bura nebi odnjela zemlju. Kamenje bi se nastavilo vaditi i dalje dok god je to bilo moguće a očićena bi se povrina vremenom zatravila. Na zid koji se zidao oko ograde bi se naslagala drača da blago nebi preskakalo i ulazilo u ugradu. U krčenju je učestvovala cijela porodica uključujući i djecu. Nije se nekad ilo u kolu nego se mukrtpno radilo po cijeli dan, svako prema svojim mogućnostima. Trebalo je od surovog kamenjara oteti neto zemlje na kojoj će nići trava a tu travu kositi da bi blago imalo ta jesti za vrijeme dugih zima. Na jednom dijelu ograde bi se napravila struga odnosno prolaz kroz koji bi se putale ovce unutra. Prolaz bi se zatvarao ljesom, drvenom ogradom koja se podbačala ovećim kamenom. Takav posao je trajao godinama i svaka generacija ga je nastavljala. Tako su nastajale ograde usred kra, koje su cijelom području davale posebnu ljepotu. U njima je sad bivalo sve manje ovaca i vie su sluile kao kakve oaze da podsjećeaju na teka vremena kad su nai preci morali mukotrpno raditi da bi oteli od prirode za ivot. Ograde su bile korisne za divljač jer bi ova u njima nalazila hranu a često i zaklon. Uao sam u umarak i počeo skupljati drva za vatru. Hodajući po unju koji se tu skupio čuo sam da mi neto praće pod nogama. Razgrnuo sam liće i ugledao gnjile jabuke koje sam zgazio. Iznenađen otkud tu jabuke, nesvjesno sam podigao pogled prema gore. Prizor koji sam vidio me je ostavio bez daha. Usred umarka, zarasla u grab i jeseniće, izvijala se neka jabuka, na čijim je granama bilo puno ploda, sitnijih crveno utih jabuka a ni jednog jedinog lista. Okruena rastinjem koje joj je otimalo sunce i crpilo hranu iz zemlje, guilo je i sputavalo, rasla je izvijajući se uprkos svemu i hrabro se borila za svoj komad sunca i zemlje. Nisu je uspjeli uguiti ni grab ni jesenić, a ni krta zemlja na kojoj je rasla. Ubrao sam jednu da probam. Tvrde zdrave ali i slatke. Otporne na zimu i hladnoću. Ba kao i na čovijek, ponikao i odrastao na tom kru. Tvrd i otporan, vredan, skroman, dobar u dui i srdačan, navikao na stalnu borbu sa prirodom, opstajao je i odoljevao vjekovima ba kao i ova jabuka a ipak ostao zdrav i čestit prlagođavajući se vremenu i uslovima ivota. Kakav prizor, u sred kamene i naizgled bezivotne pustare ivot koji buja a ostaje sakriven čak i oku lovca. Čobanu ova blagodet sigurno nebi promakla ali čobana ovda već odavno nema. Nema blejanja ovaca i klepke ovna predvodnika, ajkanja čobana i lavea ovčarskih pasa. A nekad ih je bilo. Stada su bila rasuta po kamenjaru, jer je naa ovca pramenka pasla samo travčice između kamenja, paljivo birkala svoju hranu, koja je rasla po kru, čista i nezagađena, rijetka ali dovoljna za ovu skromnu domaću ivotinju, kojoj je za ishranu zimi bio dobar i suvi rastov list u nedostatku sijena. Hranila je ova ivotinja generacije ponikle na kru, hranila ih sirom i mljekom, oblačila u vunene čarape i dempere, hranila svojim mesom koje je po svojoj slasti bilo čuveno na daleko. Pozvao sam i ostale i začas nabrasmo jabuka pa s njima u rančeve. U prirodi pa makar krtoj kao to je i ova naa uvijek neto ima samo treba znati naći. Treba sa prirodom znati ivjeti i osjetiti je a ko to moe bolje od lovca. Sunce je počelo polako zalaziti. Otamo od Zadra prostre se crven po kamenjaru i oboji ga u čudesne boje i nijanse koje ni jedan slikar opisati ne moe a kamoli nacrtati. Sivi kamenjar dobi neku crvenu nijansu koja se pomjea sa zelenilom mreke i specifičnom bojom smilja. Sve dobi neku čudesnu ljepotu koja nas natjera da zastanemo i da se te ljepote nagledamo. Uivali smo u prizoru pomjeanom sa zvidukom bure i punili lovačku duu ovom ljepotom, koja je trajala koliko i zalazak sunca. A onda se i ono sakri. Ode na drugu polovinu zemaljske kugle da i njima podari ivot i ljepotu ali ne ovakvu kao nau, jer ovako neto samo kod nas ima i nigdje na svijetu. Pade odluka da se spustimo u polje i da do sumraka probazamo po vinogradima i pokuamo pronaći poljske jarebice koje smo mi lovci u argonu zvali "ujice". Svako selo je imalo svoje krako polje. Polja su nastala davno u doba stvaranja reljefa. U njih je voda vjekovima sapirala zemlju sa kra koji je bio izdignutiji. Za velikih kia kroz polja je znala naići bujica tj. povodanj koji je nosio sve pred sobom pa su stari ljudi poučeni iskustvom kuće pravili dalje od polja, obično na obodu ili gore u strani pod brdom. Kuće su tako bile zatićene od vode ali i od bure. Stari ljudi su bili mudri. Potovali su prirodu i njenu snagu, bili oprezni i skromni. Iskustva su se prenosila sa generacije na generaciju. Tako su se u naem kru formirala sela, uvijek oko polja ili pored polja. Polja su bila jedina obradiva povrina. Stoka se napasala u kru dok se u poljima uzgajalo ito i radili vinogradi. Vinogradi su bili pratilac svakog sela u naem kraju. Nema ivota naem čovjeku bez vina, iako je vinograd zahtjevao mukotrpan rad. Kad se s proljeća uđe u njega do jeseni tj, do trganja nema izlaska. Rei, prći, podabiraj povijaj, ori, kopaj, trgaj. Posla koliko ti bog oće a onda naiđe jedna krupa i sve stuče, dade vragu svu muku i trud a onda ajde iz početka. Ipak, vredilo se boriti za svako zrno jer se od njega pravi nektar koji je bio vjerni pratilac kninskog čovijeka. Vino je pratilo naeg čovjeka od rođenja pa do smrti, podsticalo je svako veselje ali i blailo svaku tugu i nevolju. A ivot je bio teak. Stalna borba sa oskudnom prirodom, borba za opstanak i ivot u kojoj je vino bilo stalni saveznik naih starih. Poseban je to ugođaj kad se uđe u konobu a grođe smaćeno pa kuva. Slatki proek mami, zavuci gumeno crevo u mast, malo srkne da te ne vide stariji. Tako par puta pa se oči zacrvene a noge vie ne sluaju a starijima odma jasno gdje smo bili i ta smo radili.A onda je već bivalo kasno jer smo kao tuke gegali se i smijali za svaku glupost. Obrazi rumeni a noge teke, neće da sluaju. Onda kad vrenje zavri odljeva se i sprema u bačve u kojima će se i zbistriti. Bačve su se naljevale do vrha da ne povuku zrak a onda zatvarale drvenim čepom oko kojega bi se mazao goveđi loj. Bačve su leale na drvenim gredama a na kraju bačve se nalazila kanela na koju bi se vino istakalo. Prva dobra prilika da se proba novo vino je komuanje kuruza ujesen. Radilo se to ručno i trajalo bi dugo. Ljudi su pomagali jedni drugima pa se znao skupiti cjeli zaselak kod jednog domaćina. Jele su se slane srdele sa kruvom ispod peke a onda se načijnalo mlado vino kojim bi se gasila eđ. Cijeli posao bi se zavrio pjesmom, nekom do naih ojkavica u kojoj bi ljudi pustli glasove već polako opijeni vinom ali i ivotnom radoću. Za sreću nikad nije bilo potrebno puno. Dvije srdele, feta kruva, bukara vina, uljevi na dlanovima, aj ora ora ora je...
Obili smo i vinograde. Nita, danas nije na dan. Promrzli, ni metka ispalili, umorni od kilometrae u nogama a i sumrak se već vatao. Krenusmo polako prema autu. Usput smo komentarisali; kakvi tereni, idealni za zeca i jarebicu, ili smo dobro, onako pravo lovački ali nema pa nema. Divljači je svake godine sve manje. Mnogi stručnjaci su davali svoje teorije o tome zato populacija zeca i jarebice nije vie tako brojna kao nekad. Pa ako se zec i lovi na neke nedozvoljene načine pa ga nema, to je donekle i razumljivo ali jarebicu niko ne dira pa je nema. Neke od tih teorija su bile i smjene iako su ih iznosili ozbiljni i kolovani ljudi. Zaboravili su da se u koli neke stvari ne mogu naučiti. Nisu se sjetili da pitaju nae đedove koji su oduvjek govorili onome ko je htio da čuje: "Tamo đe nema čeljadeta nema ni divljači. Neće ni betija bez čojeka da ivi" I bilo je to vie nego tačno. Dok su i najzabačenija sela u kninskoj krajini bila iva, bilo je i divljači. Kako su se sela počela prazniti, tako je i divljači polako bivalo sve manje. Izučili su nai stari mnogo teu i suroviju kolu od one u klupama. Nisu im trebale knjige da shvate neke stvari. Roditi se negdje pod Dinarom i opstati, uprkos svemu, mnogo je tee nego zavriti bilo koje kole. kola ivota je uvijek ona najsurovija, osjeti je na svojoj koi, traje dok si iv i ne trpi loe đake. Sjeli smo u auto i polako krenuli. Put nas je vodio kroz selo a uvijek smo običavali svratiti u seosku gostionu na pivo. Da malo sredimo utiske i ugasimo eđ. Pivo nam je u takvim prilikama najvie prijalo. Seoske gostione su manje vie sve iste. Nalaze se u centru sela ili barem u njegovoj blizini, pored je negdje i autobusno stajalite a u okolini se skoro uvijek nalazio i dom kulture, prostor u kome se odvijao seoski drutveni ivot. Otvorili smo vrata na kojima je farba već odavno izbljedila a drvo ispucalo od sunca i kie i uli unutra. Nazvali smo dobar dan i smjestili se za sto do prozora. Sto je bio od drveta, malo raskliman, pokriven kariranim stolnjakom koji već odavno nije vidio vodu i praak. Sto je bio okruen drvenim stolicama kakve već odavno nije moguće naći niti u jednoj prodavnici. Vjerovatno su kupljene kad je i gostina otvorena a to je sigurno bilo vrlo davno. Od tada se u gostioni nita nije promjenilo. Osjećala se pljesan i pečena janjetina. Pored anka je bio oveći brestov panj na kojem je bilo nekoliko komada pečene janjetine koja se već odavno oladila. Seoske gostione su bila mjesta u kojim se odvijao najveći dio drutvenog seoskog ivota. Naročito nedjeljom i to zimi. Ba kao i danas kad smo mi iz lova svratili na pivo. Nedjeljom bi se ljudi skupili u gostioni da se malo opuste, popričaju, razonode igrajući karte, čuju najnovije ćakule a bogami i da zapjevaju. Na nekoliko stolova se igrala brikula a okolo je bilo i dosta kibicera. Ljudi su bili prilično glasni, uostalom brikula je i takva igra a često se čulo i udaranje ruke od sto prilikom bacanja karte, udaranje kojim se elila naglasiti snaga bačene karte i osvojeni punti. Sve je bilo praćeno glasnim odobravanjem i uzvicima kibicera koji su u igri uivali isto koliko i igrači. Pravi igrački ambijent. Gostioničar je donosio piće i odnosio prazne čae i flae. Naručili smo pivo. Upita nas o dananjem danu jer je vidio da smo lovci i da nismo iz sela. Ispričasmo mu onako ukratko a on nam reče da su se seoski lovci već odavno vratili i da su proli isto kao i mi. Nismo znali da li da mu vjerujemo ili je samo elio da nas odobrovolji i oraspoloi. S vremena na vreme poneko od prisutnih bi nas znatieljno pogledao videći da nismo iz sela. Znali smo da će im gostioničar uskoro ispričati ono to smo mu rekli. Popili smo pivo i polako krenuli uz pozdrav. Vanka se već smrklo, uostalo u ovo doba godine dan je kratak i rano se smrkava. Bura je polako jenjavala. Sjeli smo u auto i krenuli kući. Već se smračilo iako nije bilo puno sati. Dan je kratak, zima, rano se smrkava. Nekih po ure, ili neto toliko do kuće. Auto je jo bio hladan pa smo malo čekali na grijanje. Umor nas je polako stizao a oputanju je doprinjelo i pivo. San je dolazio na oči jer su ivci bili oputeni a toplota iz auta se polako uvlačila u kosti. Uz put smo komenterisali i prepričavali dananji dan. Ili smo dobro, bili uporni iako je bura bila jaka i ledena, pačad su radila koliko su mogla. Nema. Nije ni vano, biće neki drugi put. Vano je da smo se kretali lovački, uivali u prirodi i marendi, lovačkoj vatri i ali. To je ono to se pamti i o čemu ćemo jo pričati. Stigao sam pred kuću i kako sam otvorio gepek pasić je iskočio i pravac u svoju kućicu koja je bila nazbijana sijenom u koje se odmah smotao . Moglo se vidjeti da je umoran. I na meni se moglo vidjeti da sam umoran. Pjeačilo se puno, bilo je ledeno od bure, noć pred lov nisam od uzbuđenja spavao. Sad me polako sve stizalo. Uao sam u kuću. Mater i ćaća su sjedili u kuini. Bilo je toplo. U Smederevcu je pucketala suva rastovina a ploča mu se skoro uarila od loenja. U rerni su mirisale police koje je ćaća stavio da se peku. Na stolu je stajala vruća goveđa juha, restovan krompir i goveđa rebra leo. Dočekala me je toplina doma, roditeljska ljubav i omiljena hrana. Osmjesi na licima ćaće i matere su mi sve govorili a moje je bilo samo da pričam. Ipak mater nije izdrala pa je upitala: "Eda li ita?". Ćaća se samo smjekao jer je znao da ću mu ja sve ispričati. On danas nije bio u lovu jer je njegova lovačka druina danas radila neki vaniji posao ali sledeće nedjelje neće ni on izostati. Ispričao sam ukratko kuda smo sve ili, kako smo se kretali, kako su pačasd radila itd. Onda sam im pokazao svoj "ulov", ranac pun jabuka. Ćaća mi je objasnio da su to raljevačke jabuke koje mogu cijelu zimu izdrati jer su prirodno otporne, neto su sitnije ali slatke i ukusne. I on ih je često znao donositi kući. U mom lovačkom rancu se često nalazila ovakva lovina. Nekad bi kući donio pečuraka koje smo spremali na ploči Smederevca, samo sa malo soli, nekad ipaka od kojih je mater pravila pekmez i suila ih za čaj. Ovaj put su to bile jabuke. Sledeći put, pa ko zna biće neto, makar i ljekovith trava koje je ćaća stavljao u rakiju i tako pravio odličnu travaricu. Uvijek se neto nađe. Najmanje je u mom rancu bilo divljači. Nema veze, to nikad nije kvarilo ugođaj ni uivanje u svakom izlasku u lov. Pričali smo tako dok sam večerao. Ćaća, inače lovac od davnina, samo je sa aljenjem zaključio da je divljači sve manje i da su oni nekad na tom istom terenu dizali po desetak komada i to samo do marende. Da nekad je tako bilo. Broj divljači se sad smanjio ali se nimalo nije smanjila ljepota lovita, kamenjara proaranog mrekama, dračom, krakim poljima, vinogradima, ogradama. Nije se ni malo smanjio ar sa kojim smo ili u lov i pripremali se za njega, čekajući ga godinu dana nestrpljivo, a godina je bila duga kao vječnost, pa dok smo čekali jedino nam je ostalo da o njemu pričamo i prepričavamo prole događaje. Spremio sam neto hrane i odnio mom vjernom četvorononom prijatelju bez koga je lov bio kao svadba bez muzike. Spavao je u sjenu i samo je radosno zavrtio repom kad sam ga pozvao. Navalio je svojski i začas isprazinio tećicu a onda se ponovo zavukao u jo toplo sjeno, pogledavi me zahvalno. Uao sam u kuću i malo se opruio na kauču. Lovni dan jo nije bio zavren. Trebalo je uveče jo otići malo do grada, popričati sa drugim lovcima, vidjeti kako su drugi proli. Bilo je jo rano pa sam malo opruio noge i zadrijemao. Probudio sam se poslije uru vremena. Odmor mi je prijao pa sam urno obukao jaknu i krenuo ka gradu. Bilo je oko sedam ipo sati. Bura je sve vie jenjavala a nebo se osipalo zvijezdama. Krenuo sam polako niz ulicu, dobro poznatim pravcem kojim sam nebrojeno puta proao. Svijetlo mi nije ni trebalo. Mogao sam ići zatvorenih očiju. Znao sam svaki pedalj napamet. Spustio sam se polako do ceste i nastavio pored "TVIKA". Druga smjena je radila punom parom. Buka strojeva se čula do ulice. Na ulici je bilo malo ljudi. Spustio sam se do "Bobisa". Tu pored njega u portunu markovih vrata bilo je lovaca koji su ivo diskutovali. Svako je pričao svoje utiske i doivljaje. Postajalo je sve ledenije pa je bilo tee stajati na tom ledu due vreme. Zato je neko predloio da se preselimo u gostionu "Tri Lovca". Gostiona je bila omiljeno sastajalite lovaca i kad smo uli bilo je dosta ljudi za stolovima. Sjeli smo za slobodan sto i naručili piće a onda počee lovačke priče i ale. Moglo se u takvim prilikama čuti svata, i pametno i glupo, i zabavno i dosadno. Često se podizao ton, pričalo se glasnije a i vragalo, pa bi neko ko je gledao sa strane mislio da će doći do kakvog sukoba. Međutim samo onaj ko je poznavao ljude znao je da je to sve bezazleno i da niko nikome zlo ne eli. Znale bi se te diskusije otegnuti do samog fajronta. I mi smo se zapričali, bogami dobro pa ni ne osjetimo vreme koje je brzo prolazilo. Konačno smo krenuli i na vratima prilikom izlaska dočeka nas otra hladnoća. Bura je sasvim prestala ali je mraz počeo da stee. Nebo je bilo puno zvijezda i sa vrata gostione se lijepo vidio "Veliki Medvjed" ili "Velika kola". Nalazio se tačno iznad Pljeivice. Svaki njegov dio bio je jasno vidljiv i sjajan. Kreno sam polako kući povremeno gledajući nebo iznad sebe. Nigdje zvijezde nisu tako sjajne ni lijepe kao na kninskom nebu. Kad bura razbije tamne oblake i donese vedrinu a one se ospu i zaare, pa svjetlucaju nekim posebnim sjajem, nekom posebnom svjetloču koja omamljuje i neda pogledu da skrene s njih. Kad sa terace moje kuće pogledam prema Dinari i Pljeivici a one u rojevima pa svjetlucaju, mirkaju, kao da namiguju i kau kako će sutra biti ljep dan za lov. Kau nam da će opet biti uivanja u prirodi samo treba sačekati nedjelju a onda sve ispočetka. Pomislio sam kako će sporo teći dani do nedjelje i ubrzao korak, kao da ću time ubrzati vreme i skratiti čekanje. Mraz je stezao sve jače ali do kuće nije bilo daleko. Stigao sam brzo i prije nego sam uao u kuću zavirih u kućicu mog vjernog četvorononog prijatelja. Spavao je zaukan u sijeno. Veselo je mahnuo repom kad me vidio a ja ga pomilovah po glavi i rekoh mu blago:"Spavaj, spavaj, sledeće nedjelje idemo ponovo". Znam ja da on jedva čeka sledeću nedjelju. Čim auto stigne sam u gepek ulazi a kad vidi puku na ramenu od sebe ga ne moe otjerati. Pravi lovac. Uao sam u kuću koja je bila jo topla iako se vatra prestala loiti. Ubaci se grumen uglja i on dri ar do ujutro a kad ćaća ustane na posao ubaci suve rastovine koja se od ara brzo zapali. Tako se odravala toplota a da se vatra nije gasila. Večerao sam i htio da pogledam malo televiziju ali me je umor savlađivao. Zavukao sam se pod biljac. Prođe jo jedan lovni dan, ispunjen radoću lovačkog ivota, tu na naem kamenu, naoj buri i mreki, na naim lovačkim majdanima koje nebih mjenjao nizata na svijetu. Radovao sam se sledećoj nedjelji, radovao i jedva čekao da dođe. Vanka je mraz stezao sve jače. "Traiće zec mater", rekli bi stari ljudi za ovakvo vrijeme. Pomislio sam na to i zaspao. Probudilo me mijaukanje mog kućnog ljubimca, mačka Leopolda koji je stajao na sred sobe i derao se na sav glas. Tad sam shvatio da sam zaplovio u prolost, kao i nebrojeno puta do tada kad dođem sa posla i malo se opruim, da skupim snage za ostatak dana. Zaplovim sjećanjima u moj mali gradić, u neka lijepa prola vremena kad se ivjelo sa malo izbora ali sa puno due i ljepote, uivajući punim srcem u onome čega je bilo u izobilju: bure, kamena, mreke, vina, gostiona, kafića a naročito dobrih i potenih ljudi koji su tom gradu davali poseban duh i arm. Među njima su bili i kninski lovci. Ustao sam polako i počeo spremati stvari za večernji trening. Pokreti su mi bili rutinski, robotizovani. Nije ni čudo, ustalo je samo tijelo. Dua je ostala dolje, luta onom ljepotom koja se prostire između Dinare i Promine, Pljeivice i Kozijaka, Orlovice i Koma, bere pečurke i ipke, skuplja ljekovite trave i divlje voće, nosi ranac i lovačku puku preko leđa. "Blago onom ko se kninskim lovom zarazio nije", često bi mi u pismu napisao moj prijatelj i lovac, Biserko Stevan - Stiv. Uvjerio sam se bezbroj puta u istinitost svake riječi.
Senseijevi tekstovi
Moderator: Gazda
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Senseijevi tekstovi
Krajem sedamdesetih !
Brzi voz iz .... dolazi na .... kolosijek, poslovni voz iz.... dolazi na .... kolosijek, odjekivalo je po cijeli dan iz razglasa na kninskoj eljezničkoj stanici. Dolazili su razni vozovi u Knin, putnički, brzi, poslovni, teretni. Preko stotinu dnevno slivalo se i odlazilo iz njega. Tutnjali su sputajući se Ličkom i Unskom prugom donoseći ljude i sudbine. Bilo je tu turista, rođaka i prijatelja, navijača, vojske i njihovih oficira i dakako Kninjana. Donosili su vozovi u Knin ivot i navike, kulture i običaje, i jo tota drugo ali su i odnosili neto najvrednije to jedan grad moe da ima; odnosili su kninsku mladost, koja je početkom svake jeseni odlazila da se koluje u razne univerzitetske gradove irom bive drave. Svaka generacija Kninjana po zavretku srednje kole nala se na raskrsnici puteva koji su se nalazili na kninskoj eljezničkoj stanici. Ostati ili otići, kako god okrene eljeznička stanica ti ne gine, jer ako sam nigdje ne ide ono će nekoga ispratiti. Odlazila je kninska studentarija tako svake jeseni, noena eljom za kolovanjem, za nečim novim i drugačijim. U starom kuferu su bile spakovane najnunije stvari za prvu ruku a u srcu su bile sakrivene sve strepnje i strahovi od novog i dotad nepoznatog. Na stanici su ostajali oni koji su ispraćali; mater sa suzama u očima, ćaća sa ozbiljnim licem i tunim očima, braća i sestre sa dobrim eljama i nadom da će i oni poći jednog dana stopama onih koje sad ispraćaju, prijatelji sa eljom da se to prije ponovo vide. Takva je bila kninska mladost. Rijeena da uspije pa ta bude. A to nije bilo ni malo lako. Potpuno novi način ivota je bio nepoznato more na kojem su bure bile mnogo opasnije nego one kod kuće. Brodolomi su bili česti i bolni. Veliki gradovi su kao nezasiti kitovi koji jednim otvaranjem usta gutaju velike količine sitnog planktona uvlačeći ga u vir iz kojeg se teko izvući. Odlazila je mladost a Knin je nastavljao da ivi svojim ivotm, siromaniji za jedan dio generacije svrenih srednjokolaca, naviknut na ovakve jesenske oseke svojih stanovnika. I dalje se navijalo za "Dinaru" i "elju", kod Baće u kuglani je uvijek bila guva, gurali su se ljudi na blagajni kina kad se davao neki dobar film, igrala se brikula i treeta u kninskim gostionama, zidić je bio sve prazniji jer je bivalo sve hladnije, robna kuća je i dalje bila glavni centar trgovine i sklonite od bure, lovci su se pripremali za otvaranje sezone koja je bila blizu, rađale su se nove ljubavi i nova prijateljstva. ivio je Knin strpljivo i tiho, tu na pragu jeseni, čekajući svoje kolarce. A oni su dolazili čim je bilo vremena, naj čeće za praznike kad bi imali par slobodnih dana. ivnuo bi tad Knin nekom novom snagom. Sastajalo bi se drutvo na starom mjestu, pričali bi studenti kako se ivi u velikom gradu, pokazivali nove komade garderobe, nove manire, ideje i razmiljanja. U tome bi se često pretjerivalo pa je bilo i komičnih situacija. Sve u svemu svima je bilo dobro, uivali bi u uzajamnom druenju, obila bi se rodbina da se uica koji dinar, materina spiza je jo uvijek bila nezamjenjiva. Tako jedna naa dola za 29. Novembar kući na par dana. Otila je dva mjeseca prije toga, taman u vreme kad se počelo trgati grođe, koje je te jeseni s kraja sedamdesetih dobro rodilo. Izala je iz autobusa koji je stao u centru sela i zaputila se kući. Poto je bila gladna svratila je u zadrunu prodavnicu mjeovite robe da kupi neto za jesti jer je do kuće bio jo dobar komad puta. Ula je i jo sa vrata pozdravila: "Dobar dan striček, ima li kaj za gableca?". Zabezeknuti prodavač je u prvom momentu nije prepoznao a onda se počeo prisjećati djevojke koja je zamrene kose i crvenih obraza od bure, u patikama i farmerkama sjela u autobus i otila na fakultet. Pred njim je sad stajala kose zamrene u neku modernu frizuru, obraza crvenih ali ne od bure nego od rumenila, u cipelama sa visokom petom. Prepoznavi je ljutito reče: "Ma 'es ti mala Marina, pizda li ti materina". Izala je postiđena jo ne shvatajući da je upravo naučila najteu lekciju: uvijek biti ono to jesi i ne stiditi se toga. ivot je obilato dijelio lekcije na svakom koraku a vozovi su i dalje odnosili kninsku mladost na razne strane svijeta.
Brzi voz iz .... dolazi na .... kolosijek, poslovni voz iz.... dolazi na .... kolosijek, odjekivalo je po cijeli dan iz razglasa na kninskoj eljezničkoj stanici. Dolazili su razni vozovi u Knin, putnički, brzi, poslovni, teretni. Preko stotinu dnevno slivalo se i odlazilo iz njega. Tutnjali su sputajući se Ličkom i Unskom prugom donoseći ljude i sudbine. Bilo je tu turista, rođaka i prijatelja, navijača, vojske i njihovih oficira i dakako Kninjana. Donosili su vozovi u Knin ivot i navike, kulture i običaje, i jo tota drugo ali su i odnosili neto najvrednije to jedan grad moe da ima; odnosili su kninsku mladost, koja je početkom svake jeseni odlazila da se koluje u razne univerzitetske gradove irom bive drave. Svaka generacija Kninjana po zavretku srednje kole nala se na raskrsnici puteva koji su se nalazili na kninskoj eljezničkoj stanici. Ostati ili otići, kako god okrene eljeznička stanica ti ne gine, jer ako sam nigdje ne ide ono će nekoga ispratiti. Odlazila je kninska studentarija tako svake jeseni, noena eljom za kolovanjem, za nečim novim i drugačijim. U starom kuferu su bile spakovane najnunije stvari za prvu ruku a u srcu su bile sakrivene sve strepnje i strahovi od novog i dotad nepoznatog. Na stanici su ostajali oni koji su ispraćali; mater sa suzama u očima, ćaća sa ozbiljnim licem i tunim očima, braća i sestre sa dobrim eljama i nadom da će i oni poći jednog dana stopama onih koje sad ispraćaju, prijatelji sa eljom da se to prije ponovo vide. Takva je bila kninska mladost. Rijeena da uspije pa ta bude. A to nije bilo ni malo lako. Potpuno novi način ivota je bio nepoznato more na kojem su bure bile mnogo opasnije nego one kod kuće. Brodolomi su bili česti i bolni. Veliki gradovi su kao nezasiti kitovi koji jednim otvaranjem usta gutaju velike količine sitnog planktona uvlačeći ga u vir iz kojeg se teko izvući. Odlazila je mladost a Knin je nastavljao da ivi svojim ivotm, siromaniji za jedan dio generacije svrenih srednjokolaca, naviknut na ovakve jesenske oseke svojih stanovnika. I dalje se navijalo za "Dinaru" i "elju", kod Baće u kuglani je uvijek bila guva, gurali su se ljudi na blagajni kina kad se davao neki dobar film, igrala se brikula i treeta u kninskim gostionama, zidić je bio sve prazniji jer je bivalo sve hladnije, robna kuća je i dalje bila glavni centar trgovine i sklonite od bure, lovci su se pripremali za otvaranje sezone koja je bila blizu, rađale su se nove ljubavi i nova prijateljstva. ivio je Knin strpljivo i tiho, tu na pragu jeseni, čekajući svoje kolarce. A oni su dolazili čim je bilo vremena, naj čeće za praznike kad bi imali par slobodnih dana. ivnuo bi tad Knin nekom novom snagom. Sastajalo bi se drutvo na starom mjestu, pričali bi studenti kako se ivi u velikom gradu, pokazivali nove komade garderobe, nove manire, ideje i razmiljanja. U tome bi se često pretjerivalo pa je bilo i komičnih situacija. Sve u svemu svima je bilo dobro, uivali bi u uzajamnom druenju, obila bi se rodbina da se uica koji dinar, materina spiza je jo uvijek bila nezamjenjiva. Tako jedna naa dola za 29. Novembar kući na par dana. Otila je dva mjeseca prije toga, taman u vreme kad se počelo trgati grođe, koje je te jeseni s kraja sedamdesetih dobro rodilo. Izala je iz autobusa koji je stao u centru sela i zaputila se kući. Poto je bila gladna svratila je u zadrunu prodavnicu mjeovite robe da kupi neto za jesti jer je do kuće bio jo dobar komad puta. Ula je i jo sa vrata pozdravila: "Dobar dan striček, ima li kaj za gableca?". Zabezeknuti prodavač je u prvom momentu nije prepoznao a onda se počeo prisjećati djevojke koja je zamrene kose i crvenih obraza od bure, u patikama i farmerkama sjela u autobus i otila na fakultet. Pred njim je sad stajala kose zamrene u neku modernu frizuru, obraza crvenih ali ne od bure nego od rumenila, u cipelama sa visokom petom. Prepoznavi je ljutito reče: "Ma 'es ti mala Marina, pizda li ti materina". Izala je postiđena jo ne shvatajući da je upravo naučila najteu lekciju: uvijek biti ono to jesi i ne stiditi se toga. ivot je obilato dijelio lekcije na svakom koraku a vozovi su i dalje odnosili kninsku mladost na razne strane svijeta.