R .... ima fenomenalne tekstove!!!!!!!!R wrote:Ninska br. 8
Nekidan mi rekoe da tamo stanuje moja mladost, u kuæi s prozorima bez stakala i razlupanih vrata ( bila su i onako uvjek otvorena; " ...vragu kuæa u koju niko ne ulazi"- to kae stari).I nema nikog da zovne od kapije " eeeej 'es te li tuu, komije,!"Nema nikog da zasjedne za sto pod odrinom (rekoe da je rodila i ove godine) i niko ne pije kavu na skalama i dovikuje -"Aj ' svrati i dobro doo!" Prozori bez stakala prazno gledaju, nema nasmijanih oèiju da èekaju drage korake. Ne rasipa niko ni nadu ni ljubav iza starih ruinih grmova . Samo bura ulazi i izlazi i ostavlja godine na trnju i korovu.
AMARCORD (Sjecanje)
Moderator: Gazda
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
Saa
Moj Knin su obiljeili neki poznati direktori, suci, lijeènici, profesori i druge cijenjene profesije, ali i neki obièni ljudi ne na dnu nego malo sa strane, uvijek zanimljivi, nikad sami osim kad bi se povukli u svoj prostor na odmor i pripremu za novi prolazak gradom. Jedan od njih mi je uvijek bio posebno simpatièan, malo spor, malo malo cvrcnut jer je volio popiti, ali ga nikad nisam vidio pijana. Nikad nikome nije smetao, rekao runu rijeè, nikoga otetio ili uvrijedio. Samo se smijeio kad bi koga sreo. Mi djeca smo ga zvali Saa. Kau da je jedne prilike krenuo od "Istre" preko "Putnika" i "Oegoviæa" u "Slaviju". Iz "Slavije" poznatim korakom prema pijaci. Tamo se malo zadrao u prièi i dobio na poklon jabuku, vratio se u "Slaviju" i naruèio bevandu. "Kud ranije bevanda?", upitae ga, a on æe: "Ja doruèkovao".
Jedne prilike smo zasjeli u "Putniku", Saa i nas nekoliko iz ekipe i tamo nas je oèinski uputio u tajnu. "Djeco, nemojte piti naglo, prevari vas, odvuèe i mogli bi se ozlijediti ili razboliti. Pijte lagano da samo osjetite da vas hvata, a onda u etnju. Kad malo popusti onda jo jedno, ali malo piæe i tako polako. A kad pijete nemojte nigdje uriti, dovoljno ure ovi to ne piju kad ih drugi gledaju."
Jednog dana, negdje oko studija sam èuo da je nestalo njegovih svjetloplavih oèiju, vjeènog osmjeha i tronog kaputa, njemu najdraeg. Imao bi on puno kaputa da je htio uzeti ponuðene od rodbine, ali nije htio, oduzimalo bi mu vrijeme za izlazak odluèivanje koji æe kaput obuæi.
"Èovjek uvijek nosi samo jedan kaput, zar ne.", kroz osmijeh bi rekao Saa.
Jedne prilike smo zasjeli u "Putniku", Saa i nas nekoliko iz ekipe i tamo nas je oèinski uputio u tajnu. "Djeco, nemojte piti naglo, prevari vas, odvuèe i mogli bi se ozlijediti ili razboliti. Pijte lagano da samo osjetite da vas hvata, a onda u etnju. Kad malo popusti onda jo jedno, ali malo piæe i tako polako. A kad pijete nemojte nigdje uriti, dovoljno ure ovi to ne piju kad ih drugi gledaju."
Jednog dana, negdje oko studija sam èuo da je nestalo njegovih svjetloplavih oèiju, vjeènog osmjeha i tronog kaputa, njemu najdraeg. Imao bi on puno kaputa da je htio uzeti ponuðene od rodbine, ali nije htio, oduzimalo bi mu vrijeme za izlazak odluèivanje koji æe kaput obuæi.
"Èovjek uvijek nosi samo jedan kaput, zar ne.", kroz osmijeh bi rekao Saa.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
Komesar
Negdje 70, 71 i poslije po Kninu je hodao Komesar. To je bio pitur, bivi oficir skinut zbog piæa. Znao je dobro svoj zanat, ali za vrijeme rada nije smio marendati i popiti samo jednu jer bi se posao prekinuo za vie dana. Èesto bi dobio viednevnu sudsku zabranu boravka u gradu zbog izgreda ili uvreda. Fraze su mu bile vojnièke u stilu: Drugovi, krenimo napred, Drugovi ako treba ima da odvojim od svog liènog obezbeðenja ali zadatak mora da se izvri, Drugovi neprijatelj je blizu i slièno.
Jednoga jutra negdje 75., kasno proljeæe, sjedi ekipa u hotelu, meni sin na koljenu, njemu sok, nama ta ima, kad eto komesara skuplja novac za put, opet izbaèen na 15 dana. Doao i do naeg stola, mi neto prikupili, a on æe:"Ja mogu i bez, ali mali borac mora uvek da ima dnevni obrok èokolade, evo i da mu kupi" dao je jednu novèanicu koju i danas èuvam, iako vie ne vrijedi.
Jednoga jutra negdje 75., kasno proljeæe, sjedi ekipa u hotelu, meni sin na koljenu, njemu sok, nama ta ima, kad eto komesara skuplja novac za put, opet izbaèen na 15 dana. Doao i do naeg stola, mi neto prikupili, a on æe:"Ja mogu i bez, ali mali borac mora uvek da ima dnevni obrok èokolade, evo i da mu kupi" dao je jednu novèanicu koju i danas èuvam, iako vie ne vrijedi.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
RIBOLOV NA GLAVNOJ ULICI
Znao sam ko je Taèka, sin Koreje, a kako mu je ime bih upitao roditelje i zaboravio, dovoljno je bilo Taèka. Nemam nio volje ni snage, a ni znanja, pisati roman o Taèki, a moglo bi se. Zato evo jedna slièica.
Stoji Taèka na sred ulice u ribarskim èizmama, bujica mutne smeðe vode niz ulicu, Ðemo i ja kao hokejaki golmani s metlama odbijamo vodu (ako uðe u portun kako poslije oprati mulj), a Taèka zabacuje blinker niz ulicu i polako, kao iskusni ribolovac zatee i vuèe, ravno, koso, ravno, koso....
Da neko sluèajno nebi pomislio da je za psihijatra to to sam vidio ili ja koji sam vidio evo pozadine, odnosno historijata.
Par mjeseci prije te kie zavrena je jedna u dugom nizu rekonstrukcija sistema odvodnje otpadnih voda uz izjavu nadglednika svih radova da je konaèno rijeen problem plavljenja ulaza i duæana za vrijeme veæe kie. To tada je bila prva veæa kia. Stolovi do stakla u grandu su bili krcati, meðu gostima je bio i spomenuti nadglednik, a Taèka ba izmeðu stakala i svoje radnje. Kasnije sam saznao poneto o komentarima i smijuriji, a epilog je bio na sudu kad je Taèka suðen za uvredu èasti, a branio se time da je on strastveni ribar, da je bilo i prije sluèajeva da bi neko uhvatio koju pastrvu za vrijeme poplava i da je samo htio iskoristiti priliku da mu je Krka ispred radnje.
Stoji Taèka na sred ulice u ribarskim èizmama, bujica mutne smeðe vode niz ulicu, Ðemo i ja kao hokejaki golmani s metlama odbijamo vodu (ako uðe u portun kako poslije oprati mulj), a Taèka zabacuje blinker niz ulicu i polako, kao iskusni ribolovac zatee i vuèe, ravno, koso, ravno, koso....
Da neko sluèajno nebi pomislio da je za psihijatra to to sam vidio ili ja koji sam vidio evo pozadine, odnosno historijata.
Par mjeseci prije te kie zavrena je jedna u dugom nizu rekonstrukcija sistema odvodnje otpadnih voda uz izjavu nadglednika svih radova da je konaèno rijeen problem plavljenja ulaza i duæana za vrijeme veæe kie. To tada je bila prva veæa kia. Stolovi do stakla u grandu su bili krcati, meðu gostima je bio i spomenuti nadglednik, a Taèka ba izmeðu stakala i svoje radnje. Kasnije sam saznao poneto o komentarima i smijuriji, a epilog je bio na sudu kad je Taèka suðen za uvredu èasti, a branio se time da je on strastveni ribar, da je bilo i prije sluèajeva da bi neko uhvatio koju pastrvu za vrijeme poplava i da je samo htio iskoristiti priliku da mu je Krka ispred radnje.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
NOVI KNINSKI VRTIÆ
Kad sam bio mali iao sam u zabavite koje je bilo na vrhu ulice uz bolnicu. Poslije je zgradu kupio Aco Bjelanoviæ i napravio sebi kuæu. Novi vrtiæ u boriæima je otvoren 29.11.1972. godine. Kako je Veselinka Beriæ, u godinama prije te, bila predsjednica Drutva naa djeca (tako se to zvalo), a znala je koliko Kninu nedostaje veæi vrtiæ, ona je ispred Drutva traila novi prostor za izgradnju i predloila boriæe. Inicijalna sredstva su se namakla tako da su sve radne organizacije u Kninu davale u fond za novogodinje darove, od èega su se dijelili jednakovrijedni pokloni, a ostatak se izdvajao. Prije toga je Elektra imala skupe poklone, a neka poduzeæa jedva po plastiènu loptu i kesicu bombona.
Kad se u par godina neto skupilo izraðen je projekt i sagraðen vrtiæ. Sjeæam se datuma otvaranja jer smo za ruèak imali zeca, a tadanja mi je cura (dananja ena) skuhala pravu domaæu puru i èekali smo da se mama vrati s otvaranja. Jo se sjeæam da je Vladan (otac) rekao Vesi da je mogla i bre otvoriti vrtiæ, da ta se toliko otvaralo, ne ti jedna vrata i gotovo, a da se zec zamalo ohladio. Nismo ga smjeli vie podgrijavati jer bi se raspao.
Vrtiæ je tada imao ime "Anica i Milica Martiæ". To su bile neke partizanke, èija je zasluga bila to to su poginule u ratu. Poslije su mi djeca ila u taj vrtiæ i tamo su se dijelili i pokloni za Novu Godinu. Uvijek bi sjedio i Djed Mraz da se djeca slikaju s njim. Vjerujem da je Djed Mraz morao biti jako debeo jer se poslije raspao na Djeda Boiènjaka, Svetog Nikolu i Svetu Lucu i onda su djeca vjernika dobijala vie puta poklone, a djeca nevjernika samo jednom.
Kad se u par godina neto skupilo izraðen je projekt i sagraðen vrtiæ. Sjeæam se datuma otvaranja jer smo za ruèak imali zeca, a tadanja mi je cura (dananja ena) skuhala pravu domaæu puru i èekali smo da se mama vrati s otvaranja. Jo se sjeæam da je Vladan (otac) rekao Vesi da je mogla i bre otvoriti vrtiæ, da ta se toliko otvaralo, ne ti jedna vrata i gotovo, a da se zec zamalo ohladio. Nismo ga smjeli vie podgrijavati jer bi se raspao.
Vrtiæ je tada imao ime "Anica i Milica Martiæ". To su bile neke partizanke, èija je zasluga bila to to su poginule u ratu. Poslije su mi djeca ila u taj vrtiæ i tamo su se dijelili i pokloni za Novu Godinu. Uvijek bi sjedio i Djed Mraz da se djeca slikaju s njim. Vjerujem da je Djed Mraz morao biti jako debeo jer se poslije raspao na Djeda Boiènjaka, Svetog Nikolu i Svetu Lucu i onda su djeca vjernika dobijala vie puta poklone, a djeca nevjernika samo jednom.
Molim te pomozi mi , pa mi reci da li sam u pravu
jesu li se drugarice u zabavistu zvale Melita i Julujana ?
Ja sam kratko isla u taj vrtic , posle sam presla u novi , tamo u nekoj socijalnoj zgradi ne znam zasto valjda mi je bilo blize ili zbog neceg drugog , ne secam se bila sam mala.
Kod te Melite (?) desilo mi se nesto sto ni danas ne mogu zaboraviti . Igrale smo se neka Ojdana i ja pa je ta Ojdana pokvarila oko onoj velikoj lutki , secas se onih ogromnih lutaka sa ocima sto se zatvaraju i otvaraju .
Elem , Ojdanetina svali krivicu na mene , mislila sam da cu umreti od straha ,kad si dete sve ti se cini strasnim bar sam ja to tako dozivela.
Drugarica (je li tako smo je zvali) samo pogleda i prodje , nikom nista ,.
Eto ti epizode u kojoj prodjoh kroz uzasne muke kao onaj Andricev junak , kukavac , sto je sjebo knjigu iz biblioteke (znam da znas ).
jesu li se drugarice u zabavistu zvale Melita i Julujana ?
Ja sam kratko isla u taj vrtic , posle sam presla u novi , tamo u nekoj socijalnoj zgradi ne znam zasto valjda mi je bilo blize ili zbog neceg drugog , ne secam se bila sam mala.
Kod te Melite (?) desilo mi se nesto sto ni danas ne mogu zaboraviti . Igrale smo se neka Ojdana i ja pa je ta Ojdana pokvarila oko onoj velikoj lutki , secas se onih ogromnih lutaka sa ocima sto se zatvaraju i otvaraju .
Elem , Ojdanetina svali krivicu na mene , mislila sam da cu umreti od straha ,kad si dete sve ti se cini strasnim bar sam ja to tako dozivela.
Drugarica (je li tako smo je zvali) samo pogleda i prodje , nikom nista ,.
Eto ti epizode u kojoj prodjoh kroz uzasne muke kao onaj Andricev junak , kukavac , sto je sjebo knjigu iz biblioteke (znam da znas ).
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
vrtiæ
Ne mogu se sjetiti tete Melite, ali ona druga teta se sigurno zvala Julijana, muz joj je bio oficir, a oboje su bili Rumuni po nacionalnosti. Imam i nekih slika, a par ih je veæ kod mobidika na obradi, zasad 88. Uglavnom razredi, malo vrtica, cvjetnih korza, malo Pakostana i sl.
zabaviste
Ja se dobro sjecam obe uciteljice-Julijane i Melite.Mi iz gornjeg zabavista (koje je bilo u zgradi iza Auto Hrvatske) bi sa uciteljicom Ljeposavom u koloni po dvoje,za rucice, sa nestrpljenjem isli do zabavista u boricima jer bi onda obicno gledali film(imali su projektor) -moj najdrazi iz tog vremena bio Jezeva kucica.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
PODSJECANJE
Prije par mjeseci popeo sam se na sufit trazeci nesto i zastao. Na sufitu u kamarinu su uredno nabacane stvari, stvarcice, knjige i neki stari okviri, pokoja lampa, polupuna kartonska kutija i nesto jos. To sam iznio prije cetiri godine s vaznom odlukom da sve jednog dana bacim ako ne vratim nazad zbog potrebe. Od onda sam samo jos nesto odnio gore, a nista nisam vratio, znaci - ne treba mi. Kazem, zastao sam gledajuci na tu gomilu svega i svacega nepotrebnog i poceo razmisljati kad cu poceti bacati. Bilo cega da sam se takao odjednom je postalo jako vazno za cuvanje, nikako za bacanje. I tako, jedna po jedna sitnica, svaka draza od prethodne, svaka vezana uz neki dogadjaj ili neko drago lice zivih i onih drugih.
Zbirka Dostojevskog, urednik Izidora Sekulic, izdanje 1933., spremljeno za citanje kad uhvatim vremena. Skoro svi Sirijusi (SF) vise puta procitani, spremljeni za ponovno citanje, naravno - kad uhvatim vremena. Stari radio - ne radi, a moglo bi se u njega ugraditi novo, kad uhvatim vremena. Nekoliko starih danas zaboravljenih pisaca, kutija maminih slika jos iz Preparandije u Kumanovu, par vretena za predju vune.......
Nista nisam sanio i nista nisam bacio. Cvrsto sam odlucio da cu sve pobacati ako mi ne bude zatrebalo u iducih pet godina. Nemojte mi vjerovati, lazem i sebe i vas.
Zbirka Dostojevskog, urednik Izidora Sekulic, izdanje 1933., spremljeno za citanje kad uhvatim vremena. Skoro svi Sirijusi (SF) vise puta procitani, spremljeni za ponovno citanje, naravno - kad uhvatim vremena. Stari radio - ne radi, a moglo bi se u njega ugraditi novo, kad uhvatim vremena. Nekoliko starih danas zaboravljenih pisaca, kutija maminih slika jos iz Preparandije u Kumanovu, par vretena za predju vune.......
Nista nisam sanio i nista nisam bacio. Cvrsto sam odlucio da cu sve pobacati ako mi ne bude zatrebalo u iducih pet godina. Nemojte mi vjerovati, lazem i sebe i vas.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Sjecanje
SAN
Jovo je dolazio kod mene redovito nekoliko tijedana. To je bilo za vrijeme dok smo obijica lezali u susjednim sobama na istom odjeljenju. Dolazio bi svakog utorka, odmah posto bi prosla jutarnja ljecnicka vizita predvodjena nacelnikom. Toga dana na odjelu je bila dezurna sestra Koviljka, koja je hinila kao da ne primjecuje nase izigravanje bolnickoga reda.
Ulazio bi obazrivo u moju sobu, toboze da ga niko ne primjeti. Sjeo bi na rub mojega kreveta, u dno nogu sa licem prema meni. Zagledao bi se sa svojim plavim ocima u me, blago prignut i pocinjao da prica.
Pricao mi je o raznim stvarima. Uznemiren, pricao je o minulom ratu. Te price su bile kratke, sve naprosto u skicama. Prekidao ih je naglo kako je i zapocinjao. Cesto je pricao i o pacijentima iz njegove sobe, narocito o mladicu sa nocnim morama, ciji su krici cesto budili cijeli odjel. Tuzio mi se onda kako ga je eto, njegova bolest ove godine sprijecila, da na vrijeme obreze vinograd. Docim, najradje, sa posebnim zadovoljstvom, pricao mi je o svim jelima koja mu njegova Stana kuha.
Onda je dosao jednoga dana i ispricao mi svoj san!
- Znao sam, poceo je on, moralo je to da bude. Jer, proslo je mnogo vremena, citave godine, i ja sam, nastavio je neuobicajeno tihim glasom, za sve to vrijeme nekako iscekivao, nekako slutio, a odskora gotovo fizicki predosjecao. Samo sam cekao na taj trenutak. I, on je konacno dosao, bas prosle noci
Pristizem u grad. Vjerojatno sa jednim od vlakova koji dolaze sa sjevera.Stupivsi na tlo, dmah pocinjem da hodam. Pretvaram se da zurim. Mislim da je to neupadljiv nacin da zabasurim, citav taj, pomalo sumnjiv dogadjaj. Vremenom, hodajuci pocinjem da osjecam umor. Po tome bih rekao da je bilo jutro kada sam stigao. Nesto mi sve govori da je to sto se dogadja lijepo, da ja to u stvari uzivam ali, ja jednako osjecam tjeskobu i moram jos vise da zurim, ne bih li nekako na taj nacin uspio da iz svega toga izadjem.
Oko mene sve je u dvije boje, u crnoj i bijeloj. Ulice su pune svijeta i svi nekamo zure. Tamo amo. Kad bolje zagledam u njih, to i nisu drugi ljudi, to su samo figure, bez lica, kao u Bergmanovom filmu Divlje jagode. U stvari to sam samo ja sam, pred osmokutnim ogledalom
Okolo vlada potpuni muk. Nema sumova, nema treska, nema lupe, ne odjekuju glasovi, ne bruje motori, ne cuje se zvizduk, ne odzvanja glas iz zvucnika, i tvornicka sirena je nijema. Nebo spusteno nisko. Sivo metalni oblaci, u botama nagomilano po okolnim visovima. Stoje. Nepomicno. Tmurno i umorno nebo naleglo po gradu. Nema ni prozora, ni terasa. Na njihovim mjestima su samo prazne rupe. To u stvari i nisu rupe nego zahrdjale limene table na sve strane zakivene po proceljima kuca.
Najednom, postaje nekako mracnije. Istovremeno, kretanje po ulicama uzurbanije. To je znak da treba nekuda poci, treba se skloniti pred nadolazecom neizvjesnoscu. Mozda samo to pada vece. Neizostavno treba nekuda stici. Treba poci. Ali kuda? Sve skupa se jos i oteglo.
Gdje sam ono bio posao? Kuda da idem? Instinkt mi govori na jednu stranu dok mi razum govori na drugu. Valjda nazad u vlak samo, njega ovoga puta nikako da nadjem.
Na kraju, od svega, ostalo je samo pitanje: zasto!
Jovo je dolazio kod mene redovito nekoliko tijedana. To je bilo za vrijeme dok smo obijica lezali u susjednim sobama na istom odjeljenju. Dolazio bi svakog utorka, odmah posto bi prosla jutarnja ljecnicka vizita predvodjena nacelnikom. Toga dana na odjelu je bila dezurna sestra Koviljka, koja je hinila kao da ne primjecuje nase izigravanje bolnickoga reda.
Ulazio bi obazrivo u moju sobu, toboze da ga niko ne primjeti. Sjeo bi na rub mojega kreveta, u dno nogu sa licem prema meni. Zagledao bi se sa svojim plavim ocima u me, blago prignut i pocinjao da prica.
Pricao mi je o raznim stvarima. Uznemiren, pricao je o minulom ratu. Te price su bile kratke, sve naprosto u skicama. Prekidao ih je naglo kako je i zapocinjao. Cesto je pricao i o pacijentima iz njegove sobe, narocito o mladicu sa nocnim morama, ciji su krici cesto budili cijeli odjel. Tuzio mi se onda kako ga je eto, njegova bolest ove godine sprijecila, da na vrijeme obreze vinograd. Docim, najradje, sa posebnim zadovoljstvom, pricao mi je o svim jelima koja mu njegova Stana kuha.
Onda je dosao jednoga dana i ispricao mi svoj san!
- Znao sam, poceo je on, moralo je to da bude. Jer, proslo je mnogo vremena, citave godine, i ja sam, nastavio je neuobicajeno tihim glasom, za sve to vrijeme nekako iscekivao, nekako slutio, a odskora gotovo fizicki predosjecao. Samo sam cekao na taj trenutak. I, on je konacno dosao, bas prosle noci
Pristizem u grad. Vjerojatno sa jednim od vlakova koji dolaze sa sjevera.Stupivsi na tlo, dmah pocinjem da hodam. Pretvaram se da zurim. Mislim da je to neupadljiv nacin da zabasurim, citav taj, pomalo sumnjiv dogadjaj. Vremenom, hodajuci pocinjem da osjecam umor. Po tome bih rekao da je bilo jutro kada sam stigao. Nesto mi sve govori da je to sto se dogadja lijepo, da ja to u stvari uzivam ali, ja jednako osjecam tjeskobu i moram jos vise da zurim, ne bih li nekako na taj nacin uspio da iz svega toga izadjem.
Oko mene sve je u dvije boje, u crnoj i bijeloj. Ulice su pune svijeta i svi nekamo zure. Tamo amo. Kad bolje zagledam u njih, to i nisu drugi ljudi, to su samo figure, bez lica, kao u Bergmanovom filmu Divlje jagode. U stvari to sam samo ja sam, pred osmokutnim ogledalom
Okolo vlada potpuni muk. Nema sumova, nema treska, nema lupe, ne odjekuju glasovi, ne bruje motori, ne cuje se zvizduk, ne odzvanja glas iz zvucnika, i tvornicka sirena je nijema. Nebo spusteno nisko. Sivo metalni oblaci, u botama nagomilano po okolnim visovima. Stoje. Nepomicno. Tmurno i umorno nebo naleglo po gradu. Nema ni prozora, ni terasa. Na njihovim mjestima su samo prazne rupe. To u stvari i nisu rupe nego zahrdjale limene table na sve strane zakivene po proceljima kuca.
Najednom, postaje nekako mracnije. Istovremeno, kretanje po ulicama uzurbanije. To je znak da treba nekuda poci, treba se skloniti pred nadolazecom neizvjesnoscu. Mozda samo to pada vece. Neizostavno treba nekuda stici. Treba poci. Ali kuda? Sve skupa se jos i oteglo.
Gdje sam ono bio posao? Kuda da idem? Instinkt mi govori na jednu stranu dok mi razum govori na drugu. Valjda nazad u vlak samo, njega ovoga puta nikako da nadjem.
Na kraju, od svega, ostalo je samo pitanje: zasto!
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Sjećanje
Nedavno je na stranicama ove Galerije preporučan film Amarkord, Federica Fellini-ja. Pridruujem se toj dobroj praksi sa novim prijedlogom. Riječ je o filmu Andreja Tarkovskog iz 1979. Stalker. Onima koji su već vidjeli taj film, sugeriram da ga pogledaju jo jedanput!
Pored nedvojbene umjetničke vrijednosti filma kao poglavitog razloga za ovu preporuku, osobno vjerujem u postojanje jedne fine spone između teme filma Stalker, mjesta i značenja koje Galerija danas ima u mislima i ivotima mnogih iz Knina.
Već koncem XX, a naročito na početku XXI vijeka biva nazočno kako prirodne znanosti jo jedanput dobivaju prevagu nad humanističkim. U svijetu realnosti materijalno je nadvladalo spiritualno. To vidimo i otuda to za većinu pojedinaca, materijalna dobra postaju ono jedino vano i vrijedno u njihovijem ivotima. Ta dobra istodobno postaju mjerilo cjelokupne čovjekove realnosti. Ona su mjerilo pojedinačnog uspjeha, a također sve vie ukazuju i na pravce njegova moralnog nazora, ta tako postaju okvir postupanja i vladanja. Materijalna dobra onda, sa svim tim atributima, doista postaju izraz suvislosti pojedinačnog a samim time i zbirnog ivota ljudi. Stoga izgleda, poto su suvremenom čovjeku kroz njegova materijalna postignuća već dati odgovori i na ona posljednja, sutastvena pitanja ivota, time su onda otklonjene sve dalje potrebe za novim saznajima, znatielje i moralne dileme pred raznoraznim egzistencijalnim odlukama u ivotu. Stoga, suvremenom čovjeku, nakon podmirivanja njegovih osnovnih biolokih potreba i plus jo rada za plaću, samo jo preostaje sebe u svemu zabaviti, za vrijeme dokolice, ako takove uopće ima.
Suprotno upravo ukazanom trendu, film Stalker nas opominje u postojanje izvjesnih pitanja, pored onih to su vezana za rad, hranu i spavanje, koja su također od vanosti za čovjekovu egzistenciju. Film ukazuje na pitanja koja jo čekaju na čovjekov odgovor. Tarkovski ide i dalje pa pokuava naznačiti neke od mogućih odgovora na mnoga pitanja u vezi sa zagonetkom čovjekova bivstvovanja. U tom smislu njegovi junaci u filmu tragaju za svrhovitoću ivota i pri tomu trae uporine točke za prihvatanje svijeta i ivota onakvim kakakvima se oni pokazivaju pred čovjekom.
U pravolinijskom toku priče, na prvi pogled pojednostavljenoj fabuli i gotovo klieiranim glavnim likovima, skriveno je nastojanje otkrivanja zagonetke čovjekova bivstvovanja i pokuaj pronalaenja svrhovitosti ivota.
Dok je, na primjer, Fellini-jev film Sjećam se, sav leprav i prhak za konzumiranje, usredotočen na bavljenje sa čovjekovim lakim emocijama, dotle Stalker zahtjeva izvjestan napor u sučeljavanju sa fundamentalnim, pa time i univerzalnim pitanjima čovjekova postojanja.
Za vrijeme dok demaskira kulturne arhetipove, drutvene prilike, običaje i ponaanja, Fellini je naprosto razigran. Pa čak i onda kada se bavi sa povijesnim pojavama neprijatne konotacije, Fellini odabira humoresku za sredstvo oslikavanja prizora i ponaanja, parodirajući ta događanja.
Sa druge strane, Tarkovski je vrlo ozbiljan. Njegov film je obojan pretezno tekim bojama. On ide direktno u supstancu, dok traga za izbavljenjem, u prvom licu jednine, liavajući na taj način svakog gledatelja i najmanjeg zaklona u njegovu čeonom sudaru sa egzistencijalnim izazovima koje ivot i film na platnu, postavljaju ispred njega.
Otvaranje filma započinje sa utvrđivanjem postojanja n a d e. Ona je prisutna kod sva tri glavna lika. I pisac, to jest umjetnik, i znanstvenik, kao i treći među njima koji je običan čovijek iz naroda koji je u filmu jednostavno vodič, tragaju u svojim ivotima i profesionalnim opredjeljenjima, za novim, savrenijim i boljim svijetom od onoga koji se pojavljuje svakodnevno pred njihovim očima. Taj drugi svijet trebalo bi biti svijet čistote, mira, i harmonije, lijepih boja, mirisa i zvukova, jednom riječju svijet ravnotee, ljepote i ljubavi. U traganju za tim smislenijim i boljim svijetom, to prva dvojica čine tokom njihova profesionalnog djelovanja i pozamanog ivotnog iskustva, nakon svega to su učinili i postigli, ostaju dobrano pokolebani. Oni su zasićeni i ne mogu vie da raspoznaju to je to dobro, to pravedno i ispravno, a to smisleno u čovjekovu pozivu na ovome svijetu i u njegovu djelovanju. I pisac i znanstvenik doista trebaju biti reprezenti najboljega u suvremenoj civilizaciji. Prvi kao esteta i idealista je tvorac idola, koji nemaju puno zajedničkoga sa realnoću, nego je čak iskrivljuju. Znanstvenik je empirista i racionalista, dakle materijalista. Kao takav on je skeptik i pragmatičar u isto vrijeme. Ni on nije uspio da napravi svijet boljim od onoga to jeste, nego mora eventualno da straari kako taj svijet ne bi bio sunovraćen u sopstvenu propast uslijed destruktivnih dejstava mnogih njegovih tehnolokih pronalazaka. Neostvareni svijetovi dobrih namjera poslenika umjetnosti i znanosti, njegovim tvorcima prikazani su tako kao čiste iluzije. Otuda jo uvijek u njima postoji potreba i elja za saznavanjem konačne istine, za pronalaenjem savrenijeg i boljeg svijeta. Iz tih razloga nai junaci u filmu i čekaju Stalkera, koji navodno jedini zna put do tog novoga svijeta. To mjesto za dobar dio filma egzistira kao puka imaginacija, koja nosi neodređeno ime Zona. Niko jo ne zna kako izgleda to mjesto, niko ko je tamo otiao nije se vratio da priča o tome svijetu. čak ni sam Stalker ne zna mnogo o tome mjestu, jer u njemu jo nije boravio. Tako i on sam, na prvi pogled, ivi svojevrsnu iluziju.
Do Zone, tog novog svijeta, punog svijetla i beskrajnog mira, put prolazi kroz podzemni svijet ( Dante ). Put je krajnje neizvjestan, pun skrivenih opasnosti koje vrebaju neoprezne. Svi oni na putu u novi, bolji svijet, savladavanjem tajnovitih prepreka, sebe ustvari pročićavaju i tako pripremaju za ulazak u novi svijet. Upravo radi istinskog pročićenja neophodno je prvo ući u podzemlje ( Dostojevski ). Na kraju puta, to je pred sam zavretak filma, nači junaci otvaraju vrata iza kojih je taj novi svijet. Na ovome mjestu simbolika je potpuna. Posle brojnih peripetija naa tri junaka su se nala ispred jedne potpuno prazne po njima sobe, pune neobično jakoga svijetla. Prva dvojica su vie nego razočarana, vodič je pomalo zbunjen a ponajvie iznenađen reakcijom prve dvojice.
Na ovome mjestu u film ulazi Vjera. U svom kratkom monologu, Stalker prihvata suočavanje sa svijetom ove realnosti, koja poto je nevidljiva za obična čovjeka, mora biti od jednoga vieg reda realnosti, te otuda iznad moći čovjekove percepcije, kognicije i razumjevanja. Ubrzo se pokauje da Stalkeru i nije potrebno da vidi i zna kako je kako izgleda taj vii svijet, kako je on uređen. Za uzvrat, on ima vjeru koja mu daje snagu da prihvati taj novi svijet i sopstveno mjesto u njemu. To znači da je on bio i ostaje samo vodič. Pa ipak, na kraju filma i sam je slomljen, razočarenjem to njegovi pratioci ne mogu da prihvate svu veličanstvenost Zone, onakvom kakva je i to im nedostaje vjera u ustrojstvo nove realnosti, kako bi uz pomoć nje i sebe mogli uvesti u tu novu realnost.
Slabost traje sve do momenta koji nastupa u nekoliko zadnjih sekvenci filma. Tada biva obznanjena Ljubav, kao posljednja sila, koja daje smisao i snagu čovjeku da istrajava u realnosti. Po Tarkovskom čovjeku je gotovo nemoguće opstati bez vjere. Bez vjere u čovjeka i u ivot nema ni prihvatanja toga ivota, a baz prihvatanja ivota nema ni njegova trajanja. Da bi čovjek imao jaku vjeru, potrebna mu je ljubav. Film okončava monologom ene Stalkera, koja govori o svojoj ljubavi prema muu, bez obzira na to to on drugima ponekad izgleda čudan, i bez obzira na sve njegove uzaludne pokuaje i potonje neuspijehe. Usprkos svemu tome ona odlučuje ostati uz njega. Sa motivom djeteta, koji je uveden na sam kraj filma, pojačana je poruka filma, kako su djeca, samim tim to su oboruana sa nevinoću i čistotom, ona snaga sa kojom je svijet u stanju da sebe iskupi za praroditeljske grijehove.
Pored nedvojbene umjetničke vrijednosti filma kao poglavitog razloga za ovu preporuku, osobno vjerujem u postojanje jedne fine spone između teme filma Stalker, mjesta i značenja koje Galerija danas ima u mislima i ivotima mnogih iz Knina.
Već koncem XX, a naročito na početku XXI vijeka biva nazočno kako prirodne znanosti jo jedanput dobivaju prevagu nad humanističkim. U svijetu realnosti materijalno je nadvladalo spiritualno. To vidimo i otuda to za većinu pojedinaca, materijalna dobra postaju ono jedino vano i vrijedno u njihovijem ivotima. Ta dobra istodobno postaju mjerilo cjelokupne čovjekove realnosti. Ona su mjerilo pojedinačnog uspjeha, a također sve vie ukazuju i na pravce njegova moralnog nazora, ta tako postaju okvir postupanja i vladanja. Materijalna dobra onda, sa svim tim atributima, doista postaju izraz suvislosti pojedinačnog a samim time i zbirnog ivota ljudi. Stoga izgleda, poto su suvremenom čovjeku kroz njegova materijalna postignuća već dati odgovori i na ona posljednja, sutastvena pitanja ivota, time su onda otklonjene sve dalje potrebe za novim saznajima, znatielje i moralne dileme pred raznoraznim egzistencijalnim odlukama u ivotu. Stoga, suvremenom čovjeku, nakon podmirivanja njegovih osnovnih biolokih potreba i plus jo rada za plaću, samo jo preostaje sebe u svemu zabaviti, za vrijeme dokolice, ako takove uopće ima.
Suprotno upravo ukazanom trendu, film Stalker nas opominje u postojanje izvjesnih pitanja, pored onih to su vezana za rad, hranu i spavanje, koja su također od vanosti za čovjekovu egzistenciju. Film ukazuje na pitanja koja jo čekaju na čovjekov odgovor. Tarkovski ide i dalje pa pokuava naznačiti neke od mogućih odgovora na mnoga pitanja u vezi sa zagonetkom čovjekova bivstvovanja. U tom smislu njegovi junaci u filmu tragaju za svrhovitoću ivota i pri tomu trae uporine točke za prihvatanje svijeta i ivota onakvim kakakvima se oni pokazivaju pred čovjekom.
U pravolinijskom toku priče, na prvi pogled pojednostavljenoj fabuli i gotovo klieiranim glavnim likovima, skriveno je nastojanje otkrivanja zagonetke čovjekova bivstvovanja i pokuaj pronalaenja svrhovitosti ivota.
Dok je, na primjer, Fellini-jev film Sjećam se, sav leprav i prhak za konzumiranje, usredotočen na bavljenje sa čovjekovim lakim emocijama, dotle Stalker zahtjeva izvjestan napor u sučeljavanju sa fundamentalnim, pa time i univerzalnim pitanjima čovjekova postojanja.
Za vrijeme dok demaskira kulturne arhetipove, drutvene prilike, običaje i ponaanja, Fellini je naprosto razigran. Pa čak i onda kada se bavi sa povijesnim pojavama neprijatne konotacije, Fellini odabira humoresku za sredstvo oslikavanja prizora i ponaanja, parodirajući ta događanja.
Sa druge strane, Tarkovski je vrlo ozbiljan. Njegov film je obojan pretezno tekim bojama. On ide direktno u supstancu, dok traga za izbavljenjem, u prvom licu jednine, liavajući na taj način svakog gledatelja i najmanjeg zaklona u njegovu čeonom sudaru sa egzistencijalnim izazovima koje ivot i film na platnu, postavljaju ispred njega.
Otvaranje filma započinje sa utvrđivanjem postojanja n a d e. Ona je prisutna kod sva tri glavna lika. I pisac, to jest umjetnik, i znanstvenik, kao i treći među njima koji je običan čovijek iz naroda koji je u filmu jednostavno vodič, tragaju u svojim ivotima i profesionalnim opredjeljenjima, za novim, savrenijim i boljim svijetom od onoga koji se pojavljuje svakodnevno pred njihovim očima. Taj drugi svijet trebalo bi biti svijet čistote, mira, i harmonije, lijepih boja, mirisa i zvukova, jednom riječju svijet ravnotee, ljepote i ljubavi. U traganju za tim smislenijim i boljim svijetom, to prva dvojica čine tokom njihova profesionalnog djelovanja i pozamanog ivotnog iskustva, nakon svega to su učinili i postigli, ostaju dobrano pokolebani. Oni su zasićeni i ne mogu vie da raspoznaju to je to dobro, to pravedno i ispravno, a to smisleno u čovjekovu pozivu na ovome svijetu i u njegovu djelovanju. I pisac i znanstvenik doista trebaju biti reprezenti najboljega u suvremenoj civilizaciji. Prvi kao esteta i idealista je tvorac idola, koji nemaju puno zajedničkoga sa realnoću, nego je čak iskrivljuju. Znanstvenik je empirista i racionalista, dakle materijalista. Kao takav on je skeptik i pragmatičar u isto vrijeme. Ni on nije uspio da napravi svijet boljim od onoga to jeste, nego mora eventualno da straari kako taj svijet ne bi bio sunovraćen u sopstvenu propast uslijed destruktivnih dejstava mnogih njegovih tehnolokih pronalazaka. Neostvareni svijetovi dobrih namjera poslenika umjetnosti i znanosti, njegovim tvorcima prikazani su tako kao čiste iluzije. Otuda jo uvijek u njima postoji potreba i elja za saznavanjem konačne istine, za pronalaenjem savrenijeg i boljeg svijeta. Iz tih razloga nai junaci u filmu i čekaju Stalkera, koji navodno jedini zna put do tog novoga svijeta. To mjesto za dobar dio filma egzistira kao puka imaginacija, koja nosi neodređeno ime Zona. Niko jo ne zna kako izgleda to mjesto, niko ko je tamo otiao nije se vratio da priča o tome svijetu. čak ni sam Stalker ne zna mnogo o tome mjestu, jer u njemu jo nije boravio. Tako i on sam, na prvi pogled, ivi svojevrsnu iluziju.
Do Zone, tog novog svijeta, punog svijetla i beskrajnog mira, put prolazi kroz podzemni svijet ( Dante ). Put je krajnje neizvjestan, pun skrivenih opasnosti koje vrebaju neoprezne. Svi oni na putu u novi, bolji svijet, savladavanjem tajnovitih prepreka, sebe ustvari pročićavaju i tako pripremaju za ulazak u novi svijet. Upravo radi istinskog pročićenja neophodno je prvo ući u podzemlje ( Dostojevski ). Na kraju puta, to je pred sam zavretak filma, nači junaci otvaraju vrata iza kojih je taj novi svijet. Na ovome mjestu simbolika je potpuna. Posle brojnih peripetija naa tri junaka su se nala ispred jedne potpuno prazne po njima sobe, pune neobično jakoga svijetla. Prva dvojica su vie nego razočarana, vodič je pomalo zbunjen a ponajvie iznenađen reakcijom prve dvojice.
Na ovome mjestu u film ulazi Vjera. U svom kratkom monologu, Stalker prihvata suočavanje sa svijetom ove realnosti, koja poto je nevidljiva za obična čovjeka, mora biti od jednoga vieg reda realnosti, te otuda iznad moći čovjekove percepcije, kognicije i razumjevanja. Ubrzo se pokauje da Stalkeru i nije potrebno da vidi i zna kako je kako izgleda taj vii svijet, kako je on uređen. Za uzvrat, on ima vjeru koja mu daje snagu da prihvati taj novi svijet i sopstveno mjesto u njemu. To znači da je on bio i ostaje samo vodič. Pa ipak, na kraju filma i sam je slomljen, razočarenjem to njegovi pratioci ne mogu da prihvate svu veličanstvenost Zone, onakvom kakva je i to im nedostaje vjera u ustrojstvo nove realnosti, kako bi uz pomoć nje i sebe mogli uvesti u tu novu realnost.
Slabost traje sve do momenta koji nastupa u nekoliko zadnjih sekvenci filma. Tada biva obznanjena Ljubav, kao posljednja sila, koja daje smisao i snagu čovjeku da istrajava u realnosti. Po Tarkovskom čovjeku je gotovo nemoguće opstati bez vjere. Bez vjere u čovjeka i u ivot nema ni prihvatanja toga ivota, a baz prihvatanja ivota nema ni njegova trajanja. Da bi čovjek imao jaku vjeru, potrebna mu je ljubav. Film okončava monologom ene Stalkera, koja govori o svojoj ljubavi prema muu, bez obzira na to to on drugima ponekad izgleda čudan, i bez obzira na sve njegove uzaludne pokuaje i potonje neuspijehe. Usprkos svemu tome ona odlučuje ostati uz njega. Sa motivom djeteta, koji je uveden na sam kraj filma, pojačana je poruka filma, kako su djeca, samim tim to su oboruana sa nevinoću i čistotom, ona snaga sa kojom je svijet u stanju da sebe iskupi za praroditeljske grijehove.