Sretoh danas dragu osobu, umalo me ne surva na zemlju. Proslo toliko
godina a nista se nije promjenila. prosto se i ona nadje u nekom cudu, ko
da je vidjela samog duha iz boce. Pitam je kako je, a ona mi se zali da je
nesto ukocila ledja i vrat, ama folira. Takva cura. Nju kao da su stigla
ona davna bezbrizna i djecija sjecanja, govori mi kao da je juce bilo kad
smo se oko zgrada igrali struje. Pita me kolika su mi djeca pa kad joj
odgovorih koje su dobi, u njoj se jos vise osjeti nostalgija, da 'l za rodnim
gradom ili.... Kad joj ponudih kavu rece da ce jos malo da proseta i da ce
se vrnuti, pa da jos koju ljepu pricu ispricamo o nasem Bloku i gradu.
Al' kako je ono danasnje promjenjivo vrijeme iznenada donese tako
se vise i ne vrati. E, pa komsinice draga ostao sam ti duzan jednu kavu.
