Sve je to bilo lako dok se ne bi umijesao i kakav "ideoloski" predznak pa si moro birati izmedju npr. zlatnog ili dijamantnog prstena i druga Tita! E sad ti budi junak pa odluci!
Inace na ovo "Na-sa-po-bje-da" bila sam sasvim zaboravila a sad kao da cujem kako odjekuje to skandiranje djecjim glasovima u mom sjecanju.
A "na gambu" ili "cigarele"? Jedan od najgorih kompleksa djecije dobi pokupila sam gledajuci kako starije curice iz komsiluka s lakocom ubacuju kamenu plocicu u zeljeno polje ili jos bolje, skakucuci na jednoj nozi prebacuju tu plocicu iz polja u polje. Bila sam puno mladja od njih, a taj cilj cinio mi se neostvariv.
Slicno je bilo s igrom koju smo zvali jednostavno "deset, devet"- ne znam je li imala koje drugo ime. Radilo se o udaranju lopte u zid određeni broj puta od 10 do 1, na razne nacine, s dvije, jednom rukom, oko ledja, ispod noge, glavom i td ali bez da ti lopta padne na pod i bez prekida.
A kad nas je bilo samo dvoje, igrali smo "trlje". Pilje nije bili tesko tada pronaci, ni cesta nije jos bila asfaltirana, bilo ih je posvuda.
Sjecate li se dugih ljetnih dana, prave kninske pripeke u gradu kad iza rucka sve utihne iza skura, a nas najmanju djecu tada bi mame pustile vani jer nismo znali sta bi od sebe u kuci? Izlazili bi skoro goli, samo u gacicama od "atlasa" kao u kakvom kaubojskom filmu na prasnjavu i pustu ulicu, s fetom kruva, masti i secera ili lubenicom od koje bi poslije do veceri bili uljepljeni od uha do uha. Po tome se lako lijepila prasina koju bi uzvitlao po koji rijetki , obicno vojni kamion iz kojeg se nerijetko cula pjesma ili kakav auto strane registracije u kojem su turisti zastali razmotavajuci kartu i pokusavajuci nas pitati kuda se ide za Split. Mi smo naravno kidali od tih auta, u svojoj masti znatizeljno docaravajuci sve divote koje ti stranci imaju u autu ne bi li primamili nas djecu, da nas ukradu i odvedu tko zna kud i odakle se nikad vise nebismo mogli vratiti.
A sudbina je bas to htjela - da smo danas svi negdje daleko.
Svatko od nas , bez obzira na dob, ponio je zauvijek na put neke svoje uspomene na nas grad i njegovu okolicu , svi smo igrali neke svoje igre, voljeli u raznim vremenima razne pjesme, te slike se dosta razlikuju, scena je samo ista- taj grad koji smo svi ponijeli u srcu kao svoj. Djelic te atmosfere, osim u trenucima nasih nostalgicnih sjecanja koje donose godine zrelosti, za svakog od nas koji povremeno ovamo navrati, zivi i na ovoj Galeriji. Tako je i shvacam, kao jednu vrstu utjehe.
