Ozivljavanje grada
Moderator: Gazda
Re: Literarna vinjeta Br. 12
Kad se proðe ulaz malo izdignut od ploènika, tek sa dva tri stepenika, i uvuèen od kie i vjetra, i otvore, ne ba masivna zastakljena vrata od drveta, bajkoviti svijet eljeza nahrupi bi pred uavi namjernika. U zimske dane, bijeeæi od ljute bure, kao dobar zaklon i kratki predah, mogla je posluiti uprav ta eljezara.
Sjecam se kako sam se kao malo dijete s naporom penjala uz za mene tada visoke 2-3 stepenice kojima se ulazilo u zeljezar. Varam li se ili su se u ta davna vremena tamo kupovale i prve gramofonske ploce? Nije ih bilo puno, stajale su u malim otvorenim kartonskim kutijama koje bi trgovac stavio na banak da se moze izabrati izmedju nekoliko....Sjecam se da je to bio prostran ducan pokriven brodskim podom. A prodavale su se tu i razne porculanske figurice koje nisu nicemu sluzile ali ih je bilo u skoro svakoj kuci.
Zasigurno znam da su se kasnije ploce kupovale slicnom ducanju negdje kod Revije, negdje preko puta eljeznicke stanice...ili sam to sanjala....?
Sjecam se kako sam se kao malo dijete s naporom penjala uz za mene tada visoke 2-3 stepenice kojima se ulazilo u zeljezar. Varam li se ili su se u ta davna vremena tamo kupovale i prve gramofonske ploce? Nije ih bilo puno, stajale su u malim otvorenim kartonskim kutijama koje bi trgovac stavio na banak da se moze izabrati izmedju nekoliko....Sjecam se da je to bio prostran ducan pokriven brodskim podom. A prodavale su se tu i razne porculanske figurice koje nisu nicemu sluzile ali ih je bilo u skoro svakoj kuci.
Zasigurno znam da su se kasnije ploce kupovale slicnom ducanju negdje kod Revije, negdje preko puta eljeznicke stanice...ili sam to sanjala....?
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
sjecanje
Rekao bih da si pomjesala malo jave i malo sanje , ljepa kombinacija .
Ne mogu se sjetiti zeljezare o kojoj pises i tog ulaza sa par stepenica . Doduse bila je preko puta zgrade u kojoj sam stanovao jedna trgovina u kojoj se prodavalo sudje , metalne , staklene i keramicke posude i slicne stvari , ta trgovina je do vrata imala par stepenica . Mozda je to ta trgovina . Nisam siguran ali cini mi se da je tamo radio Dusan Zelenbaba .
E , vidis , sto se tice ploca , ne mogu se sjetiti gdje su se prodavale prije Jugotonove prodavaonice ( trgovina je bila Dinarkina , vjerovatno joj je to bio samo naziv ? ) a nalazila se prekoputa Zidica .
Ili mozda i ja izvlacim neke slike iz svojih snova .
Ne mogu se sjetiti zeljezare o kojoj pises i tog ulaza sa par stepenica . Doduse bila je preko puta zgrade u kojoj sam stanovao jedna trgovina u kojoj se prodavalo sudje , metalne , staklene i keramicke posude i slicne stvari , ta trgovina je do vrata imala par stepenica . Mozda je to ta trgovina . Nisam siguran ali cini mi se da je tamo radio Dusan Zelenbaba .
E , vidis , sto se tice ploca , ne mogu se sjetiti gdje su se prodavale prije Jugotonove prodavaonice ( trgovina je bila Dinarkina , vjerovatno joj je to bio samo naziv ? ) a nalazila se prekoputa Zidica .
Ili mozda i ja izvlacim neke slike iz svojih snova .
Re: sjecanje
[quote="Peky"]Rekao bih da si pomjesala malo jave i malo sanje , ljepa kombinacija .
Lako je moguce da sam sve pomijesala, ali imas pravo , tamo u dnu grada bio je taj veliki ducan i tamo je bilo izmedju ostalog i sudja.
Ali zasigurno znam da su se ploce puuuno prije prodavale u tim kartonskim kutijama u nekom drugom ducanu, a tek onda je dosao jugotonov ducan. On pripada vec novoj eri LP-a.
To samo znaci da sam ja vrlo stara i da pamtim i neke prastare detalje koji se pomalo gube u magli. Morat cu se propitati kod nekih jos malo starijih pa cu poslati ispravak.
Lako je moguce da sam sve pomijesala, ali imas pravo , tamo u dnu grada bio je taj veliki ducan i tamo je bilo izmedju ostalog i sudja.
Ali zasigurno znam da su se ploce puuuno prije prodavale u tim kartonskim kutijama u nekom drugom ducanu, a tek onda je dosao jugotonov ducan. On pripada vec novoj eri LP-a.
To samo znaci da sam ja vrlo stara i da pamtim i neke prastare detalje koji se pomalo gube u magli. Morat cu se propitati kod nekih jos malo starijih pa cu poslati ispravak.
Re: sjecanje
[Provjereno:
Imas pravo, radi se ipak o dva ducana: jedan je bio zeljezar u dnu grada, a drugi je bio ducan sa sudjem i raznim drugim stvarima, s drvenim podom itd... u blizini. Ali ipak je tacno, koliko god bilo cudno, u tom zeljezaru su se uz poljoprivredne strojeve i ostalo, kupovale prve gramofonske ploce.
Drugi zeljezar je bio preko puta zeljeznicke stanice (sada neki turisticki biro) i tamo su se kasnije kupovale gramofonske ploce, u doba kada sam ja bradom mogla dosegnuti rub banka. A to je bilo jako davno:o)... Prije pola stoljeca!
Imas pravo, radi se ipak o dva ducana: jedan je bio zeljezar u dnu grada, a drugi je bio ducan sa sudjem i raznim drugim stvarima, s drvenim podom itd... u blizini. Ali ipak je tacno, koliko god bilo cudno, u tom zeljezaru su se uz poljoprivredne strojeve i ostalo, kupovale prve gramofonske ploce.
Drugi zeljezar je bio preko puta zeljeznicke stanice (sada neki turisticki biro) i tamo su se kasnije kupovale gramofonske ploce, u doba kada sam ja bradom mogla dosegnuti rub banka. A to je bilo jako davno:o)... Prije pola stoljeca!
-
- Posts: 159
- Joined: Thu Mar 22, 2007 11:26 pm
Ozivljavanje grada
Vjerovatno zeljezara koju je Aco opisao je zaljezara u donjem gradu preko puta ona dva hrasta gdje su povise zeljezare zivili Bumberi i Zelenovici.Stvarno u toj zeljezari mogao si kupiti od kolomasti pa do lanaca na kile i od diditija do galice.Stvarno bila je dosta dobro opremljena kako je Aco napisao i ljudi su dolazili iz daljina da bi tu mogli kupiti robu koji druga mjesta nisu imala.U toj prodavaonici(zeljezari) poslovodja je bio Nikica Biserko tz.Bisni i uvjek je nosio plavi radni mantil i svaki pola sata pretcavao preko puta do Slavije na gemist.Takodje su bile u to doba jos dvije zeljezare.Jedna je bija preko puta stanise u domu sindikata,isto dobro opremljena i vise su se prodavali sudje i laka metalna roba.Poslovodj je bio pok. Kojo Kosta Mirkovic.Treca zaljezarija je bila odmah do Balkana ,prema Gasparevicem mostu.To je bila vise kao poljoprivredna apoteka,ali si isto mogao kupiti potkove za konje i tako slicne zeljezne stvari.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
bas ti hvala repko, dopunio si mnoga prazna mjesta i ukazao na druge dvije, od kojih je svaka bila osobena za sebe, ali ipak mislim ni jedna tako velelebna ka ona dolje, kojoj su ladice od uglacana drveta sezale do stropa da si im tesko moga ugledati kraja.
sto se tice poslovodje i slavije, koja je bila na boljem mjestu od gostione preko puta, ta dopuna govori sama za sebe.
uzgred, mislim da uprav u ovim dopunama je iskoristena prava prilika za sto zornije ozivljavanje prostora, vremena i ljudi nasega knina.
sto se tice poslovodje i slavije, koja je bila na boljem mjestu od gostione preko puta, ta dopuna govori sama za sebe.
uzgred, mislim da uprav u ovim dopunama je iskoristena prava prilika za sto zornije ozivljavanje prostora, vremena i ljudi nasega knina.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Kninske zeljezare
Preko puta zeljeznicke stanice (lampe) nalazila se ta zgrada sa vojnim stanovima na prvom i drugom spratu a dole je sa ljeve strane bila trgovina Revija iz Sibenika i jedna manja prostorija u kojoj je bila isto trgovina , kao sto rece Ile . Izmedju tih trgovina bio je prolaz za Vojnu menzu i druge stambene objekte . Do nje je bila zgrada u kojoj se nalazila Dinarkina zeljezara , povise nje Komitet i Radio Knin . Pe ide Posta , vojni stambeni peviljon , zelj. konacist , itd ... , e onda Derala , Grahovo ...
Izmedju Vrankovica i Slavije , preko puta zeljezare , kao stubovi Triumfalne kapije stajale su dvi platane , otvarajuci put na rivu , nasip i zogove za balote . Kazu da su te platane a i druge u donjem dijelu grada sadjene u vreme Marije Terezije .
Izmedju Vrankovica i Slavije , preko puta zeljezare , kao stubovi Triumfalne kapije stajale su dvi platane , otvarajuci put na rivu , nasip i zogove za balote . Kazu da su te platane a i druge u donjem dijelu grada sadjene u vreme Marije Terezije .
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
BALKON PREMA ULICI
Moj balkon prema dvoristu sluzio je za susenje robe, katkad sa sjedenje uvece kad sunce ode iza bandijere, cak i za veceravanje. Nekad me s njega mama zvala kuæi.
Balkon prema ulici je bio puno znacajniji. S moje strane ulice vidio bih sentadu ispred Granda i zidic (ZIDIC!!!), a preko Delikates (Kukolj) Tacku (Tacka) mljekaru, slasticarnu (Dzemo), mlijecni restoran (Dragec) kasnije Bagat (Drina), a zimi se nazirao Elektromaterijal i cuo mali, glasni zvucnik sa pjesmama po izboru Jovice Radica ili nekog kupca. S balkona sam gledao prolaznike, kola (kasnije aute) za kruh ili smece, neke dogadjaje, a obavezno poplavu ulice, redovnu poslije pljuska ili vatrogasnu cisternu kad bi polivala ulicu ljeti popodne. Cudilo me sto voda ispred sebe dize prasinu, a malo poslije bi se miris svjezine popeo do drugog kata. Prema ulici su balkone imali i Buce i Novak, a i Karlo ili Miroslav s drugog kata gdje su se mijenjali stanari, uglavnom vojna lica. Sredinom juna bi dolazio miris lipa ispred Granda i jos kao mali najprije sam naucio lipanj, a poslije sijecanj, veljacu i td. Prije izlaska van izasao bih na balkon provjeriti vrijeme i pogledati ima li koga, pogotovo poslije petog sata Ekonomske.
Danas kad dodjem u Knin u petak popodne najprije otvorim balkon, kao prozracice se kuca, a ustvari da udju zvukovi i mirisi proslosti. Soba je ionako, kao i nekad, ista.
Balkon prema ulici je bio puno znacajniji. S moje strane ulice vidio bih sentadu ispred Granda i zidic (ZIDIC!!!), a preko Delikates (Kukolj) Tacku (Tacka) mljekaru, slasticarnu (Dzemo), mlijecni restoran (Dragec) kasnije Bagat (Drina), a zimi se nazirao Elektromaterijal i cuo mali, glasni zvucnik sa pjesmama po izboru Jovice Radica ili nekog kupca. S balkona sam gledao prolaznike, kola (kasnije aute) za kruh ili smece, neke dogadjaje, a obavezno poplavu ulice, redovnu poslije pljuska ili vatrogasnu cisternu kad bi polivala ulicu ljeti popodne. Cudilo me sto voda ispred sebe dize prasinu, a malo poslije bi se miris svjezine popeo do drugog kata. Prema ulici su balkone imali i Buce i Novak, a i Karlo ili Miroslav s drugog kata gdje su se mijenjali stanari, uglavnom vojna lica. Sredinom juna bi dolazio miris lipa ispred Granda i jos kao mali najprije sam naucio lipanj, a poslije sijecanj, veljacu i td. Prije izlaska van izasao bih na balkon provjeriti vrijeme i pogledati ima li koga, pogotovo poslije petog sata Ekonomske.
Danas kad dodjem u Knin u petak popodne najprije otvorim balkon, kao prozracice se kuca, a ustvari da udju zvukovi i mirisi proslosti. Soba je ionako, kao i nekad, ista.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Djolin portun
Deanova prica o portunu povuce me u proslost i trenutke koje smo provodili u nekima od njih udarajuci slicice , pricajuci price u ljetne duge noci (obicno su to bile stravicne price), cekajuci da kisa stane ili cekajuci prijatelja a poslje i simpatije , pa cure , pa zenu , da zavrsi sa uredjivanjem i sidje vec jednom .
Najjaci je bio Djolin portun (mi ga zvali tako po nasem prijatelju Djoki Karanovicu) inace stajali su tu i drugi , znani i neznani .
Izmedju ostalih i Muki - Mute (Nikica Zivkovic) , Macko (Ujakovic) Sostari ...
Puno je porodica protutnjalo kroz tu kucu cekajuci bolje dane i bolji smjestaj .
Cini mi se da je to bila nekad zgrada Milicije i da je u podrumu bio zatvor . Mozda me samo memorija zeza .
Spominjem ga zato sto je bio poseban , raritet . Zidovi debeli oko metar , sunce nikad nije udaralo na njega jer ga je zaklanjala zgrada ispred i kuca iza .
Kad krenes u njega iz Djolinog dvorista , iz kojega ti je vidik prema nebu bio zaklonjen razapetim konopima punim robe koja se susila,u to se dvoriste ulazilo sa glavne ulice , najprije se napijes vode iz cesme koja se nalazila sa ljeve strane
(jer nikad ne znas kad ces izbiti na zeljeno odrediste , kao da kreces u neizvjesnost) i kad si usao u njegovu tamu cekaju te sa obe strane po velika prostorija iz kojih udara memla , prostorije su velicine koliko i stan koji je bio povise .
Tu su se nalazile supe koje su stanari koristili za drva , ugalj i kojesta drugo .
Strme kamene stepenice , bez ograde , samo zidovi , visok ,hladan , mracan po danu a nocu da ne govorim , koma .
Necesto je za vlaznih dana znala struja drmati kad dotaknes zid , valjda izolacija otisla .
Kad si izbio na prvo odmoriste ceka te dvokrilni prozor , obicno razbijenih stakala i na desno Djolina vrata .
E koliko smo tu proveli ljepih trenutaka , druzeci se uz tv-utakmice , karte , rjesavajuci tekuce probleme , nako sami ili u drustvu .
Bilo je tu svega zanimljivog .
Krenes dalje , motajuci tim kamenim stepenicama i nakon sljedeca dva odmorista , nos pun mirisa svjeze spremane hrane ,
u usima po koja psovka ili cika djece iza koje se u pozadini cuje muzika sa radija , izlazis u drugu ulicu nazvanu Manita ulica .
Nakon svega toga ugledas svjetlo dana ili svjetlost javne rasvjete i kazes jeeesss , prezivio .
E , onda biras , oces ljevo iza Pokrova ili desno prema Trefu ili dole niz Hotel .
Najjaci je bio Djolin portun (mi ga zvali tako po nasem prijatelju Djoki Karanovicu) inace stajali su tu i drugi , znani i neznani .
Izmedju ostalih i Muki - Mute (Nikica Zivkovic) , Macko (Ujakovic) Sostari ...
Puno je porodica protutnjalo kroz tu kucu cekajuci bolje dane i bolji smjestaj .
Cini mi se da je to bila nekad zgrada Milicije i da je u podrumu bio zatvor . Mozda me samo memorija zeza .
Spominjem ga zato sto je bio poseban , raritet . Zidovi debeli oko metar , sunce nikad nije udaralo na njega jer ga je zaklanjala zgrada ispred i kuca iza .
Kad krenes u njega iz Djolinog dvorista , iz kojega ti je vidik prema nebu bio zaklonjen razapetim konopima punim robe koja se susila,u to se dvoriste ulazilo sa glavne ulice , najprije se napijes vode iz cesme koja se nalazila sa ljeve strane
(jer nikad ne znas kad ces izbiti na zeljeno odrediste , kao da kreces u neizvjesnost) i kad si usao u njegovu tamu cekaju te sa obe strane po velika prostorija iz kojih udara memla , prostorije su velicine koliko i stan koji je bio povise .
Tu su se nalazile supe koje su stanari koristili za drva , ugalj i kojesta drugo .
Strme kamene stepenice , bez ograde , samo zidovi , visok ,hladan , mracan po danu a nocu da ne govorim , koma .
Necesto je za vlaznih dana znala struja drmati kad dotaknes zid , valjda izolacija otisla .
Kad si izbio na prvo odmoriste ceka te dvokrilni prozor , obicno razbijenih stakala i na desno Djolina vrata .
E koliko smo tu proveli ljepih trenutaka , druzeci se uz tv-utakmice , karte , rjesavajuci tekuce probleme , nako sami ili u drustvu .
Bilo je tu svega zanimljivog .
Krenes dalje , motajuci tim kamenim stepenicama i nakon sljedeca dva odmorista , nos pun mirisa svjeze spremane hrane ,
u usima po koja psovka ili cika djece iza koje se u pozadini cuje muzika sa radija , izlazis u drugu ulicu nazvanu Manita ulica .
Nakon svega toga ugledas svjetlo dana ili svjetlost javne rasvjete i kazes jeeesss , prezivio .
E , onda biras , oces ljevo iza Pokrova ili desno prema Trefu ili dole niz Hotel .
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Sep 26, 2012 2:32 am, edited 3 times in total.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
LITERARNA VINJETA Br. 13
LITERARNA VINJETA GRADA Br. 13
Napisao : Aco
Djeca
Glasovi.
Pokatkad, jo uvijek, u uima mi sasma jasno odjekuju oni zvonki dječji glasovi, to sam ih čuo tako davno. U prvi mah, doimalo se jedinim znakom ivota u gradu oko podneva, za dugih i sunčanih ljetnih dana. Sapet nevidljivom silom i nepokretan, sav utopljen u treptavim damar vreloga zraka i usijanog kamena, sa nerazgovijetnim zvucima u daljini, grad se u to doba dana na prvi pogled diomao budući posve bez ivota. Uarena kugla o'zgo pritisla ulice i kuće bez miolosti. Prisiljava svo ivo na sklanjanje i potpuno mirovanje. Samo povremeno, tu skoro zasljepljujuću tiinu oko podneva, prolamaju zvuci iznenadnog piska lokomotive, tresak vagona na ranirnom kolosijeku i glasanje djece koje se razljee po ulici. Nikako nije bilo moguće dokučiti od kuda ti glasovi dopiru na ulice, ali je nastupao dojam da su ona odmah tu negdje, iza prvog ugla. Obično skrivena u dubokom hladu dvorita, zaklonjena u sjenovitim kantunima, zastala u vječitom trku kroz prolaze između zgrada, koji su u to doba dana bili prepunim ugodnog propuha, raskvartanim igračkama po stubitima od pricanog, sivo-crnog betona i zanijeta u beskraju svijeta dječjih igara, ona su bila jedina u stanju odoljevati nesnosnoj ljetnjoj egi u gradu oko onih ura iza podneva.
Postojala su točno odredjena mjesta u gradu na kojima su ti glasovi, gotovo redovito, prolamali tiinu koju je stvaralo ljetnje podne po vrelim ulicama. Tako pamtim ono dvorite iza pote i Revije, potom, onaj prolaz odmah s ljeva, iza Gaparovića mosta, ba kad se krene prvom prečicom prema Sinobadima. Pa ipak, od svih mjesta na kojima su djeca nadjačavala podnevno mirovanje, najivlje je uvijek bilo oko vijakovih i eljezničkih zgrada, koje su poređane jedna do druge kao kocke od cukra, pratile sjeveroistočnu padinu Spasa u njenom blagom sputanju sve do glavne ulice, i preko nje do parka, a onda i jo nie, do tračnica eljezničke pruge. Na momente u tom dijelu grada oivičenom borovom umom s jedne i strmom ulicom sa druge strane, bilo je ivo kao u konici usprkos svem suncu.
*
Otkrivanje.
Ljeto. Podne. Sunce ee. Upaljeno je sve, i nebo, i kamen, i makija po Bulinoj strani, i beton na ulicama i zidovi kuća izloenih suncu. Samo Krka svo to vrijeme mirno teče. Na ulicama skoro nikog nema. Poneka prilika promiče urno. Zaposleni ionako u to doba sjede u svojim uredima, prodavaone zatvorene pred ručak, u tvornici lagani tempo. Oni rijetki prolaznici gledaju to prije uteći sa sunca. Čak su i gostione gotovo prazne, tek poneko poglavito oni iz okolice, tu većma zatečen nego li u namjeri svraćanja, naprosto zaluta na to mjesto, pa sad drijema uz flau Lederera, u hladu pod lozom, jo omamljen obilatom marendom i sanja da je već stiga kući. Promiču ulicom neki od zadnjih kupaca po pijaci i prodavaonama, bočeći se sa svojom spizom, a drugi opet, mlateći praznih ruku. Ba u to doba nailazila bi Lesa u povratku kući. I jedinoj njoj nije se nikad i nikuda urilo. Nosi ona tako u ruci ispletenu korpu od morske trave sa par sitnica u njoj, vraćajući se iz grada polagano, nogu pred nogu. Malo u stranu nagnute glave, zagledana neodređeno preda se, ide ona tako uvijek onom istom stranom ulice do općine. Drugi hitaju. Oni strani jo ponajvie. Htjeli bi ponajprije ugrabiti od sunca, pa kad stignu doma jos i nahraniti njiovu perad i prasad i namiriti ko je jo preosta. Glavinjaju oni pijehe, goneći pored sebe upreglu mulad i magarad, ne bi li barem to prije stigli do periferije, gdje ima povjetarca, gdje se već lake die. Sa pripetim vrećama brana i cementa, pridodatim zobnicama, alatkama i kantama gasa, dahću četveronoci pod samarima, koji se ljuljaju u ritmu njihova kretanja. Za njima, premiljajući i računajući potroeno, podbadajući tapom, idu vlaje i ute. Sitnija djeca, koju su neki od njih poveli sa sobom, kako bi preko ferija vidli grad, sjede na samaru, među bočama i zobnicama, zagledaju po izlozima i rijetkim prolaznicima nepovjerljivo. Drugi, koji su također doli u grad radi kupovine, hitaju prema eljezničkoj stanici na vlak u tri, ne bi li ikako uhvatili taj lokalac. Za njih čekanje na putnički u sedam, znači čisti gubitak dana. Njihova djeca to nikako ne doivljavaju isto. Oni bi smo to due ostati u gradu, samo se malo odmoriti, pa poslije do mile volje razgledati izloge sa dječjim igračkama, a i one druge sa velikim lutkama, ta izgledaju kao pravi odrasli. Njih međutim, samo pouruju oni koji su ih dovukli sa sobom u grad, jer pred očima sve vie počinju da vide samo svoje bate, koje treba navodniti prije mraka. A njihova djeca, dobro zamorena letanjem cijelog dana po gradu, svaki čas zastajkuju, neta trae, zagledavaju se na sve strane i osvrću ljubopitljivo. Njih, svako malo, njihova mater ili tetka, koje su ih povele sa sobom, grabe za ruku, pa ih onda vie vuku nego li vode, kako bi se samo domogli stanice i vlaka. Premorena od trapaca, ta djeca samo zapinju i posrću po neravnom putu. Za to su im, misle ona, najvie krive njihove nove bijele trike-traka sandale, prvi puta obuvene za tu priliku. Cijela avantura grada njima najednom teko pada.
*
Oglaavanje.
Dok promiču namjernici gradom bez glasa, do ulica dopiru glasovi, iz kutova dvorita, sa stubita dvokatnica i iz njihovih podruma polupanih cakala,. To su glasovi nepoznate djece to se cijelo to vrijeme neprestance dozivlju međusobom. Njihova odrijeita nadglasavanja i povremeni smijeh koji zvoni kao frnje prosute po staklenoj plohi, su odjeci veselog i bezbrinog djetinjstva djece koja ive u gradu.
Netko tamo zove Anita, pa Nela, onda Renata i Nives u jednom,.Drugi opet viču ana , Brigita! Tako neobična i čudna ta imena kada se čuju na nekim drugim mjestima, u ovome gradu se doimaju potpuno prirodno, proimljući se sa zrakom i svjetloću, te ostajući lebdjeti u njegovu prostoru na neodređeno vrijeme. Ponavljajući se vremenom, ta imena su naprosto urezivna u zidove tih kuća, u ulice, u pamćenje i tako nastavljala svoje daljnje postojanje, van toga vremena i prostora u kojem su izgovorena. Tajnu tih imena i tog dozivanja, moguće je bilo otkriti samo ivjeći u istom gradu. Izgovorena u naročitoj dikciji, zvonko, ta imena se opredmećuju sa prostorom, i takva namah ulaze ne samo u pamćenje nego u matu. Njihovu tajanstvenost uvećava svakako tjeskoba stvarana po ulicama od pomijeanosti uurbanog gibanja onijeh u prolazu, nesnosne vrućine i nemogućnosti zamjećivanja onih to su se dozivali. Tako su ta imena, pohranjena u tajni nepoznavanja, ponesena negdje daleko, gdje bi onda nakon nekog vremena iznova opet bivala oslukivana u odzvanjaju nekih drugih ulica, nekih drugih dvorita, otvorenih prozora i hladom zaklonjenih terasa.
U trenu dozivanja nastala bi zvučna kulisa koja se navlači po ulicama, koje kako podne odmiče sve vie puste od svijeta ali sve vie pune tih glasova. Stapajući se u osjet sa bljetavim odsjajem pločnika i prozora, ta imena se pamte kao grad to se pamti. A onda, iznenada, kao to se pojavila, tajnovita kulisa od glasova, povlači se i tako nanovo otkriva potpuno opustjele ulice grada. Moda na tren, mnogo poslije, u čudnovatim oblicima, ti skriveni glasovi oivljavaju pred očima kao tajanstvena lica.Ko zna? Svejedno, ti glasovi i ta imena, zaokupljaju fantaziju, koja je jo vie rasplamsana sa vrelim zrakom ljeta i prelivom sunca po koi, koje izazivlje osjećaj ugodne topline po cijelome tijelu.
Sad opet, iz svijeta mate oslobođeni, stiu ti isti glasovi. Noseći sobom ushit i čenju za ljetom, veliku taman toliko koliko staje u jedan dugi ljetnji dan. Cijeli taj prizor tvori magičnu kompoziciju vremena , prostora i gradskog ivlja. Stavarana davno ona ostaje sa nesvjesnom namjenom njenog ponovnog sastavljanja poslije mnogo vremena. Izgovorena onda , ta imena ostaju iviti na tom istom mjestu, zauvijek, tvoreći dio njegove povijesti. I onda, uvijek kad se poslije prođe gradom pored toga mjesta, ili se pak probude ta imena na čas u sjećanju, čuju se opet oni isti glasovi. I to mjesto opet neobjanjivo oivi na onaj isti način. Sa tim glasovima oive ponovo i te ulice i cijeli grad. Tako, iz sjećanja. izranja onaj isti grad, sa svim njegovim zvucima, sa pjesmom od bezbroja cvrčaka, koja se rastee poput smole iz hlada borovine. Te zvuke dopunjavaju jo ugodni mirisi zgotovljenih jela: ribe na leo, varene blitve sa čenjakom i maslinovim uljem, goveđe juhe, prena krumpira, mlade kapule na solu, zelene salate sa kvasinom i ale od prezrelih pomidora, saisjeckanim petrusimom i bosiokom sa strane i natočenom hladnom bevandom.
Djeca su sad pozvana u kuću, i ručak priveden kraju, pa cijeli prostor tone u podnevni mir. Grad u snu ostade prazan.
*
Moda.
Sa vremenom, udaljenost tih glasova postaje sve veća i ostavlja njihova oslukivanja u naputenosti. Cijela ta zvučno-vizualno-mirisna senzacija grada u rano popodne, koja poput čipke prevučena preko pamćenja, sjevne sad u jednom trenu probuđenih uspomena. Od bezbroja takvih trenutaka, nanizanih u perlama od dana, ovaploćen je cio ivot. Promičući ti prizori trenutka, ponekad izdvojeni prizivanjem u pamćenju, razdvojeni od nekih drugih, sličnih trenutaka, ostaju zauvijek ivjeti kao prizor pojedinačnog događaja, ali od njih nije vie mogućno sastaviti jedan ivot. To je zato to su ti trenutci tako kratki, a ponekad to su posve daleki. Cijela slika vremenom se sve tee sklapa. Ba tu, sad stoji, pokuaj zaustavljanja neumitnog toka, oslukivanjem, zamiljanjem i nizanjem bezbroja tih trenutaka. Na tren se učini kako cijeli taj pokuaj ostaje bezuspjean. U naumu otimanja toga trenutka od prolaenja i njegova zadravanja, namah stie prijetnja od osjećanja posustajanja, radi male snage spram toga grandiozna pothvata, od straha pred nemanjem dovoljna vremena. Ali, istovremeno pristie i neizrecivi obujam upornosti izvođenja naumljenog otimanja.
O licima onih Ines, Ene, Ive i Paole, slutnja jo traje. Njihovi glasovi i danas jednako prolamaju tiinu onog podnevnog sata. Istina, sa vremenskom udaljenoću ti glasovi su neta tii ali i dalje snano podsjećaju na skrovite dubine onih dvorita, ivo dočaravaju stubita onih zgrada, sa pročeljem od kamenog veza oko njihova ulaza, sa strmim skalinima, ograđenim eljeznim rukohvatom i bukom u bojama ambera, vanilei rozea, koja je mjestimice otpala sa zida.
Pored njihovih igralita, odloeni lee, jedan uti i jedan zeleni obruč hula hopa, jedna plava, malena lopta.od plastike. Neto dalje, krivudavih crta, kredom ispisane kolice po stazama od betona, trenutno stoje zanemarene, prazne. Za promjenu, djeca su sad ucrtali kućice po goloj zemlji i u njima sad postaje ivo. Odmah pored kućice je i doktorska ordinacija, puna klipa različitih veličina. U njima čekaju na red lutke od gume i od krute, utkaste plastike. Poneka od njih bez noge ili ruke, sa rijetkom ili potpuno počupanom kosom. Sve te lutke imaju krupne, plave oči. To su pacijenti. Lutke lee okolo umotane u parče deke ili starog ručnika Ako li djevojčica s lutkama toga dana nije izala vanka, tad su ona najmlađa djeca dobivala uloge bolesnika. A male bolničarke, sa naročitom predanoću pristupaju davanju injekcija. Poslije toga ti bolesni pacijenti spavaju. Uurbanost i ozbiljnost uvijek su nazočni u tim igrama. Kuće se stalno prenose sa jednoga mjesta na drugo, spretne ruke svaki čas uzimaju metle u ruke pa okolo čiste. Tu su i mali pareti, i minijaturni kredenci od plastike, sa isto tako malenim lavorima, vanglama i erpama od aluminija sa poklopčićima to neobično zvone. U njima su stajali pristavljeni za ručak trava, voda i pijesk, pomijeani skupa.
*
Katarza.
Tamo negdje, malo dalje, Nika , Draen i Tode gonaju obruč od stare bačve, a Nine, Damir i Ilija, na smjenu, prometnuti ispod kostura starog ćaćinog bacikla, ćeraju ga ukrug. Njihova mata oferira kamionima, voza vlakove. Na drugom mjestu neki opet letaju za izbuenom gumenom loptom, sve odigravajući nogometne utakmice sa svijetskog prvenstva u Čileu. U trci stranamam, sa sklepanim majserima i pučetinama, njih trojica-četvorica zamiljaju se Njemaca i partizana, i u nadglasavanju rjeavaju dilemu tko je koga prvi upuca. Oni, neta stariji su se iskrali pa otili na sastavke gdje hvataju guje i baje, sa kojima će poslije, kad se doma vrate, straiti po dvoritu djevojčice i one mlađe, plaljivije dječake.
Oko treće ure, kao da je svima dosadilo to motanje po vrbacima, blatnjavim obalama i dvoritima. U stvari, to se djeci pomalo počinju priviđati fete kruva, masti i ećera, jer je marenda davno bila. Svi oni tako jedva čekaju ručak. I dok se oslukuje kad će mater pozati u kuću, na redu je potraga za skrivenim djevojčicama, ljubomorno eleći vidjeti čega se to one igraju. Kad ih pronađu, odmah započima nestano zadirkivanje. Kako i to ubrzo dosadi, poslije kraćeg poigravanja, sljeduje ismijavanje. Djevojčice isprva hine da nia ne primjećuju, mada su postiđene upadom bučnih stranaca. Tu dječaci, nezadovoljni obimom izazvane panje, sad počinju protrčavati kroz njihove kućice. Preskaču male sobe i kuine, to djevojčice najzad počinje da nervira. Potom, svaki puta kada prođu kroz kućicu, oni toboe slučajno zapnu o paret ili učepe koju od lutki. Vidjevi djevojčice potpuno bespomoćne, u naletu prave uje, najrasputeniji započinju sa proračunatim ruenjem. Isprva, koriste loptu, koju među sobom moraju dodavati ba preko istih postavljenih kućica. Tako sa desi pa lopta najprije samo ispada iz ruku, i to ba u trenutku dok oni nemarno ba prolaze kroz kućicu. Kasnije, kad su djevojčice pokupile sta su stigle pa se odmakle u stranu, ali sad gledaju kivno to rade dječaci, ovi započinju nianjenje i gađanje u onaj deo kućica koji je jo ostao netaknut. U nastojanju obrane njihovog dostojanstva, najhrabrije djevojčice isprva jure za dječacima, ne bi li ih razgonile nekako. Ovima ba to i odgovara te se pretvaraju da bjee, pa sve trče u krug i doputaju svojim progoniteljima da im priđu blizu. A onda, već u slijedećem trenu, sa pola snage, opet nedostino, izmiču u razdraljivom smijehu. Kako upornost i temeljitost ruilatva ne kalava, djevojčicama samo preostaje zvati mater. Doavi pod prozor one plačnim glasom staju dozivati mater, a sve gledajući ispod oka kako na to reagiraju dječaci. Zaključivi da ot toga zvanja matera za sada nema nikakve pomoći, nego da je đavo uzo svaku alu od kućica dječaci samo većma sturmavaju na ono to je preostalo od carstva slatkog doma. Djevojčice vide nema druge nego moraju ići materama pod prozore.
A mater, privodeći kraju pripravljanje ručka, u urbi, jer samo to mu nije doa kući s posla, uprav peru zadnje listove salate. Iz toga razloga, na grintanje ispod prozora mater isprva i ne obadiva. Djevojčice pod prozorom, kada to i osjećaju, te postaju jo upornije i glasnije, kako bi se rjeile opake napasti dječaka. Na kraju ipak, promolivi glavu kroz prozor, mater počme vikati na svog Drana:
- o li se ti smiriti već jednom i ostaviti ih na miru, vrag ua u te !
Kako je mali već prije uteka sa vidika, a tuenje i zapomaganje pod prozorom ne prestaje, mater poduzima novu strategiju, pa sad viče i preteći mae rukom, sa prvom prijetnjom koja joj tad pade na pamet:
Draene, ulazi bre u kuću, vrag s tobom vriću topa !
E, tu sad nastupa preokret. Od malog Draena i ostalih i dalje nema ni traga ni glasa. Sad meter, gubeći strpljenje, dograbi varjaču i izleti vanka. Naavi svoga klapca gdje se krije ispod skala, dohvatila bi ga varjačom po guici, to on nemade druge nego uteći u kuću. Poslije toga bi zavladao mir po dvoritima i oko zgrada. To je bilo vrijeme ručaka i popodnevnog odmora uz obvezantno spavanje. Mnoga od djece nisu nikako volila to spavanje pa su se samo pretvarala dok su provirivala na jedno oko i oslukivala zvuke napolju. Čitavo vrijeme leanja u krevetu su samo nestrpljivo čekala onaj trenutak kad će netko prvi izaći vanka. To je i ostalima bio znak započinjanja zanovijetanja da i njih mater pusti vanka. Poslije toga nastaje večernja vreva po dvoritima u kojima se zadravaju posljednji tragovi dnevne sparine.
*
Epilog.
I danas tamo stoje one iste zgrade u gradu, sa prolazima i kantunima, i ista ona dvorita u sjeni. Te zgrade danas imaju umornija lica, a zemlja u dvoritu izgleda nekako vie ugaena negoli prije. Na tim mjestima stoje pohranjene bezbrojne davnanje tajne, čekajući na svoje ponovno buđenje u uspomenama i znatielji. Samo, danas vie nema one djece. Od njih su postali odrasli ljudi. Neki od njih sada imaju svoju djecu, a ova opet imaju svoju. A neki tamo vie i ne ive. Priviđenje boja, aluzije zvukova, u kori korteksa davno urezani mirisi, sad ponovo u riječima bivaju prizivani, te kao takovi oivljavaju budući jedini spomen na ono ta je nekad bilo.
srpanj / juli 2010.
Napisao : Aco
Djeca
Glasovi.
Pokatkad, jo uvijek, u uima mi sasma jasno odjekuju oni zvonki dječji glasovi, to sam ih čuo tako davno. U prvi mah, doimalo se jedinim znakom ivota u gradu oko podneva, za dugih i sunčanih ljetnih dana. Sapet nevidljivom silom i nepokretan, sav utopljen u treptavim damar vreloga zraka i usijanog kamena, sa nerazgovijetnim zvucima u daljini, grad se u to doba dana na prvi pogled diomao budući posve bez ivota. Uarena kugla o'zgo pritisla ulice i kuće bez miolosti. Prisiljava svo ivo na sklanjanje i potpuno mirovanje. Samo povremeno, tu skoro zasljepljujuću tiinu oko podneva, prolamaju zvuci iznenadnog piska lokomotive, tresak vagona na ranirnom kolosijeku i glasanje djece koje se razljee po ulici. Nikako nije bilo moguće dokučiti od kuda ti glasovi dopiru na ulice, ali je nastupao dojam da su ona odmah tu negdje, iza prvog ugla. Obično skrivena u dubokom hladu dvorita, zaklonjena u sjenovitim kantunima, zastala u vječitom trku kroz prolaze između zgrada, koji su u to doba dana bili prepunim ugodnog propuha, raskvartanim igračkama po stubitima od pricanog, sivo-crnog betona i zanijeta u beskraju svijeta dječjih igara, ona su bila jedina u stanju odoljevati nesnosnoj ljetnjoj egi u gradu oko onih ura iza podneva.
Postojala su točno odredjena mjesta u gradu na kojima su ti glasovi, gotovo redovito, prolamali tiinu koju je stvaralo ljetnje podne po vrelim ulicama. Tako pamtim ono dvorite iza pote i Revije, potom, onaj prolaz odmah s ljeva, iza Gaparovića mosta, ba kad se krene prvom prečicom prema Sinobadima. Pa ipak, od svih mjesta na kojima su djeca nadjačavala podnevno mirovanje, najivlje je uvijek bilo oko vijakovih i eljezničkih zgrada, koje su poređane jedna do druge kao kocke od cukra, pratile sjeveroistočnu padinu Spasa u njenom blagom sputanju sve do glavne ulice, i preko nje do parka, a onda i jo nie, do tračnica eljezničke pruge. Na momente u tom dijelu grada oivičenom borovom umom s jedne i strmom ulicom sa druge strane, bilo je ivo kao u konici usprkos svem suncu.
*
Otkrivanje.
Ljeto. Podne. Sunce ee. Upaljeno je sve, i nebo, i kamen, i makija po Bulinoj strani, i beton na ulicama i zidovi kuća izloenih suncu. Samo Krka svo to vrijeme mirno teče. Na ulicama skoro nikog nema. Poneka prilika promiče urno. Zaposleni ionako u to doba sjede u svojim uredima, prodavaone zatvorene pred ručak, u tvornici lagani tempo. Oni rijetki prolaznici gledaju to prije uteći sa sunca. Čak su i gostione gotovo prazne, tek poneko poglavito oni iz okolice, tu većma zatečen nego li u namjeri svraćanja, naprosto zaluta na to mjesto, pa sad drijema uz flau Lederera, u hladu pod lozom, jo omamljen obilatom marendom i sanja da je već stiga kući. Promiču ulicom neki od zadnjih kupaca po pijaci i prodavaonama, bočeći se sa svojom spizom, a drugi opet, mlateći praznih ruku. Ba u to doba nailazila bi Lesa u povratku kući. I jedinoj njoj nije se nikad i nikuda urilo. Nosi ona tako u ruci ispletenu korpu od morske trave sa par sitnica u njoj, vraćajući se iz grada polagano, nogu pred nogu. Malo u stranu nagnute glave, zagledana neodređeno preda se, ide ona tako uvijek onom istom stranom ulice do općine. Drugi hitaju. Oni strani jo ponajvie. Htjeli bi ponajprije ugrabiti od sunca, pa kad stignu doma jos i nahraniti njiovu perad i prasad i namiriti ko je jo preosta. Glavinjaju oni pijehe, goneći pored sebe upreglu mulad i magarad, ne bi li barem to prije stigli do periferije, gdje ima povjetarca, gdje se već lake die. Sa pripetim vrećama brana i cementa, pridodatim zobnicama, alatkama i kantama gasa, dahću četveronoci pod samarima, koji se ljuljaju u ritmu njihova kretanja. Za njima, premiljajući i računajući potroeno, podbadajući tapom, idu vlaje i ute. Sitnija djeca, koju su neki od njih poveli sa sobom, kako bi preko ferija vidli grad, sjede na samaru, među bočama i zobnicama, zagledaju po izlozima i rijetkim prolaznicima nepovjerljivo. Drugi, koji su također doli u grad radi kupovine, hitaju prema eljezničkoj stanici na vlak u tri, ne bi li ikako uhvatili taj lokalac. Za njih čekanje na putnički u sedam, znači čisti gubitak dana. Njihova djeca to nikako ne doivljavaju isto. Oni bi smo to due ostati u gradu, samo se malo odmoriti, pa poslije do mile volje razgledati izloge sa dječjim igračkama, a i one druge sa velikim lutkama, ta izgledaju kao pravi odrasli. Njih međutim, samo pouruju oni koji su ih dovukli sa sobom u grad, jer pred očima sve vie počinju da vide samo svoje bate, koje treba navodniti prije mraka. A njihova djeca, dobro zamorena letanjem cijelog dana po gradu, svaki čas zastajkuju, neta trae, zagledavaju se na sve strane i osvrću ljubopitljivo. Njih, svako malo, njihova mater ili tetka, koje su ih povele sa sobom, grabe za ruku, pa ih onda vie vuku nego li vode, kako bi se samo domogli stanice i vlaka. Premorena od trapaca, ta djeca samo zapinju i posrću po neravnom putu. Za to su im, misle ona, najvie krive njihove nove bijele trike-traka sandale, prvi puta obuvene za tu priliku. Cijela avantura grada njima najednom teko pada.
*
Oglaavanje.
Dok promiču namjernici gradom bez glasa, do ulica dopiru glasovi, iz kutova dvorita, sa stubita dvokatnica i iz njihovih podruma polupanih cakala,. To su glasovi nepoznate djece to se cijelo to vrijeme neprestance dozivlju međusobom. Njihova odrijeita nadglasavanja i povremeni smijeh koji zvoni kao frnje prosute po staklenoj plohi, su odjeci veselog i bezbrinog djetinjstva djece koja ive u gradu.
Netko tamo zove Anita, pa Nela, onda Renata i Nives u jednom,.Drugi opet viču ana , Brigita! Tako neobična i čudna ta imena kada se čuju na nekim drugim mjestima, u ovome gradu se doimaju potpuno prirodno, proimljući se sa zrakom i svjetloću, te ostajući lebdjeti u njegovu prostoru na neodređeno vrijeme. Ponavljajući se vremenom, ta imena su naprosto urezivna u zidove tih kuća, u ulice, u pamćenje i tako nastavljala svoje daljnje postojanje, van toga vremena i prostora u kojem su izgovorena. Tajnu tih imena i tog dozivanja, moguće je bilo otkriti samo ivjeći u istom gradu. Izgovorena u naročitoj dikciji, zvonko, ta imena se opredmećuju sa prostorom, i takva namah ulaze ne samo u pamćenje nego u matu. Njihovu tajanstvenost uvećava svakako tjeskoba stvarana po ulicama od pomijeanosti uurbanog gibanja onijeh u prolazu, nesnosne vrućine i nemogućnosti zamjećivanja onih to su se dozivali. Tako su ta imena, pohranjena u tajni nepoznavanja, ponesena negdje daleko, gdje bi onda nakon nekog vremena iznova opet bivala oslukivana u odzvanjaju nekih drugih ulica, nekih drugih dvorita, otvorenih prozora i hladom zaklonjenih terasa.
U trenu dozivanja nastala bi zvučna kulisa koja se navlači po ulicama, koje kako podne odmiče sve vie puste od svijeta ali sve vie pune tih glasova. Stapajući se u osjet sa bljetavim odsjajem pločnika i prozora, ta imena se pamte kao grad to se pamti. A onda, iznenada, kao to se pojavila, tajnovita kulisa od glasova, povlači se i tako nanovo otkriva potpuno opustjele ulice grada. Moda na tren, mnogo poslije, u čudnovatim oblicima, ti skriveni glasovi oivljavaju pred očima kao tajanstvena lica.Ko zna? Svejedno, ti glasovi i ta imena, zaokupljaju fantaziju, koja je jo vie rasplamsana sa vrelim zrakom ljeta i prelivom sunca po koi, koje izazivlje osjećaj ugodne topline po cijelome tijelu.
Sad opet, iz svijeta mate oslobođeni, stiu ti isti glasovi. Noseći sobom ushit i čenju za ljetom, veliku taman toliko koliko staje u jedan dugi ljetnji dan. Cijeli taj prizor tvori magičnu kompoziciju vremena , prostora i gradskog ivlja. Stavarana davno ona ostaje sa nesvjesnom namjenom njenog ponovnog sastavljanja poslije mnogo vremena. Izgovorena onda , ta imena ostaju iviti na tom istom mjestu, zauvijek, tvoreći dio njegove povijesti. I onda, uvijek kad se poslije prođe gradom pored toga mjesta, ili se pak probude ta imena na čas u sjećanju, čuju se opet oni isti glasovi. I to mjesto opet neobjanjivo oivi na onaj isti način. Sa tim glasovima oive ponovo i te ulice i cijeli grad. Tako, iz sjećanja. izranja onaj isti grad, sa svim njegovim zvucima, sa pjesmom od bezbroja cvrčaka, koja se rastee poput smole iz hlada borovine. Te zvuke dopunjavaju jo ugodni mirisi zgotovljenih jela: ribe na leo, varene blitve sa čenjakom i maslinovim uljem, goveđe juhe, prena krumpira, mlade kapule na solu, zelene salate sa kvasinom i ale od prezrelih pomidora, saisjeckanim petrusimom i bosiokom sa strane i natočenom hladnom bevandom.
Djeca su sad pozvana u kuću, i ručak priveden kraju, pa cijeli prostor tone u podnevni mir. Grad u snu ostade prazan.
*
Moda.
Sa vremenom, udaljenost tih glasova postaje sve veća i ostavlja njihova oslukivanja u naputenosti. Cijela ta zvučno-vizualno-mirisna senzacija grada u rano popodne, koja poput čipke prevučena preko pamćenja, sjevne sad u jednom trenu probuđenih uspomena. Od bezbroja takvih trenutaka, nanizanih u perlama od dana, ovaploćen je cio ivot. Promičući ti prizori trenutka, ponekad izdvojeni prizivanjem u pamćenju, razdvojeni od nekih drugih, sličnih trenutaka, ostaju zauvijek ivjeti kao prizor pojedinačnog događaja, ali od njih nije vie mogućno sastaviti jedan ivot. To je zato to su ti trenutci tako kratki, a ponekad to su posve daleki. Cijela slika vremenom se sve tee sklapa. Ba tu, sad stoji, pokuaj zaustavljanja neumitnog toka, oslukivanjem, zamiljanjem i nizanjem bezbroja tih trenutaka. Na tren se učini kako cijeli taj pokuaj ostaje bezuspjean. U naumu otimanja toga trenutka od prolaenja i njegova zadravanja, namah stie prijetnja od osjećanja posustajanja, radi male snage spram toga grandiozna pothvata, od straha pred nemanjem dovoljna vremena. Ali, istovremeno pristie i neizrecivi obujam upornosti izvođenja naumljenog otimanja.
O licima onih Ines, Ene, Ive i Paole, slutnja jo traje. Njihovi glasovi i danas jednako prolamaju tiinu onog podnevnog sata. Istina, sa vremenskom udaljenoću ti glasovi su neta tii ali i dalje snano podsjećaju na skrovite dubine onih dvorita, ivo dočaravaju stubita onih zgrada, sa pročeljem od kamenog veza oko njihova ulaza, sa strmim skalinima, ograđenim eljeznim rukohvatom i bukom u bojama ambera, vanilei rozea, koja je mjestimice otpala sa zida.
Pored njihovih igralita, odloeni lee, jedan uti i jedan zeleni obruč hula hopa, jedna plava, malena lopta.od plastike. Neto dalje, krivudavih crta, kredom ispisane kolice po stazama od betona, trenutno stoje zanemarene, prazne. Za promjenu, djeca su sad ucrtali kućice po goloj zemlji i u njima sad postaje ivo. Odmah pored kućice je i doktorska ordinacija, puna klipa različitih veličina. U njima čekaju na red lutke od gume i od krute, utkaste plastike. Poneka od njih bez noge ili ruke, sa rijetkom ili potpuno počupanom kosom. Sve te lutke imaju krupne, plave oči. To su pacijenti. Lutke lee okolo umotane u parče deke ili starog ručnika Ako li djevojčica s lutkama toga dana nije izala vanka, tad su ona najmlađa djeca dobivala uloge bolesnika. A male bolničarke, sa naročitom predanoću pristupaju davanju injekcija. Poslije toga ti bolesni pacijenti spavaju. Uurbanost i ozbiljnost uvijek su nazočni u tim igrama. Kuće se stalno prenose sa jednoga mjesta na drugo, spretne ruke svaki čas uzimaju metle u ruke pa okolo čiste. Tu su i mali pareti, i minijaturni kredenci od plastike, sa isto tako malenim lavorima, vanglama i erpama od aluminija sa poklopčićima to neobično zvone. U njima su stajali pristavljeni za ručak trava, voda i pijesk, pomijeani skupa.
*
Katarza.
Tamo negdje, malo dalje, Nika , Draen i Tode gonaju obruč od stare bačve, a Nine, Damir i Ilija, na smjenu, prometnuti ispod kostura starog ćaćinog bacikla, ćeraju ga ukrug. Njihova mata oferira kamionima, voza vlakove. Na drugom mjestu neki opet letaju za izbuenom gumenom loptom, sve odigravajući nogometne utakmice sa svijetskog prvenstva u Čileu. U trci stranamam, sa sklepanim majserima i pučetinama, njih trojica-četvorica zamiljaju se Njemaca i partizana, i u nadglasavanju rjeavaju dilemu tko je koga prvi upuca. Oni, neta stariji su se iskrali pa otili na sastavke gdje hvataju guje i baje, sa kojima će poslije, kad se doma vrate, straiti po dvoritu djevojčice i one mlađe, plaljivije dječake.
Oko treće ure, kao da je svima dosadilo to motanje po vrbacima, blatnjavim obalama i dvoritima. U stvari, to se djeci pomalo počinju priviđati fete kruva, masti i ećera, jer je marenda davno bila. Svi oni tako jedva čekaju ručak. I dok se oslukuje kad će mater pozati u kuću, na redu je potraga za skrivenim djevojčicama, ljubomorno eleći vidjeti čega se to one igraju. Kad ih pronađu, odmah započima nestano zadirkivanje. Kako i to ubrzo dosadi, poslije kraćeg poigravanja, sljeduje ismijavanje. Djevojčice isprva hine da nia ne primjećuju, mada su postiđene upadom bučnih stranaca. Tu dječaci, nezadovoljni obimom izazvane panje, sad počinju protrčavati kroz njihove kućice. Preskaču male sobe i kuine, to djevojčice najzad počinje da nervira. Potom, svaki puta kada prođu kroz kućicu, oni toboe slučajno zapnu o paret ili učepe koju od lutki. Vidjevi djevojčice potpuno bespomoćne, u naletu prave uje, najrasputeniji započinju sa proračunatim ruenjem. Isprva, koriste loptu, koju među sobom moraju dodavati ba preko istih postavljenih kućica. Tako sa desi pa lopta najprije samo ispada iz ruku, i to ba u trenutku dok oni nemarno ba prolaze kroz kućicu. Kasnije, kad su djevojčice pokupile sta su stigle pa se odmakle u stranu, ali sad gledaju kivno to rade dječaci, ovi započinju nianjenje i gađanje u onaj deo kućica koji je jo ostao netaknut. U nastojanju obrane njihovog dostojanstva, najhrabrije djevojčice isprva jure za dječacima, ne bi li ih razgonile nekako. Ovima ba to i odgovara te se pretvaraju da bjee, pa sve trče u krug i doputaju svojim progoniteljima da im priđu blizu. A onda, već u slijedećem trenu, sa pola snage, opet nedostino, izmiču u razdraljivom smijehu. Kako upornost i temeljitost ruilatva ne kalava, djevojčicama samo preostaje zvati mater. Doavi pod prozor one plačnim glasom staju dozivati mater, a sve gledajući ispod oka kako na to reagiraju dječaci. Zaključivi da ot toga zvanja matera za sada nema nikakve pomoći, nego da je đavo uzo svaku alu od kućica dječaci samo većma sturmavaju na ono to je preostalo od carstva slatkog doma. Djevojčice vide nema druge nego moraju ići materama pod prozore.
A mater, privodeći kraju pripravljanje ručka, u urbi, jer samo to mu nije doa kući s posla, uprav peru zadnje listove salate. Iz toga razloga, na grintanje ispod prozora mater isprva i ne obadiva. Djevojčice pod prozorom, kada to i osjećaju, te postaju jo upornije i glasnije, kako bi se rjeile opake napasti dječaka. Na kraju ipak, promolivi glavu kroz prozor, mater počme vikati na svog Drana:
- o li se ti smiriti već jednom i ostaviti ih na miru, vrag ua u te !
Kako je mali već prije uteka sa vidika, a tuenje i zapomaganje pod prozorom ne prestaje, mater poduzima novu strategiju, pa sad viče i preteći mae rukom, sa prvom prijetnjom koja joj tad pade na pamet:
Draene, ulazi bre u kuću, vrag s tobom vriću topa !
E, tu sad nastupa preokret. Od malog Draena i ostalih i dalje nema ni traga ni glasa. Sad meter, gubeći strpljenje, dograbi varjaču i izleti vanka. Naavi svoga klapca gdje se krije ispod skala, dohvatila bi ga varjačom po guici, to on nemade druge nego uteći u kuću. Poslije toga bi zavladao mir po dvoritima i oko zgrada. To je bilo vrijeme ručaka i popodnevnog odmora uz obvezantno spavanje. Mnoga od djece nisu nikako volila to spavanje pa su se samo pretvarala dok su provirivala na jedno oko i oslukivala zvuke napolju. Čitavo vrijeme leanja u krevetu su samo nestrpljivo čekala onaj trenutak kad će netko prvi izaći vanka. To je i ostalima bio znak započinjanja zanovijetanja da i njih mater pusti vanka. Poslije toga nastaje večernja vreva po dvoritima u kojima se zadravaju posljednji tragovi dnevne sparine.
*
Epilog.
I danas tamo stoje one iste zgrade u gradu, sa prolazima i kantunima, i ista ona dvorita u sjeni. Te zgrade danas imaju umornija lica, a zemlja u dvoritu izgleda nekako vie ugaena negoli prije. Na tim mjestima stoje pohranjene bezbrojne davnanje tajne, čekajući na svoje ponovno buđenje u uspomenama i znatielji. Samo, danas vie nema one djece. Od njih su postali odrasli ljudi. Neki od njih sada imaju svoju djecu, a ova opet imaju svoju. A neki tamo vie i ne ive. Priviđenje boja, aluzije zvukova, u kori korteksa davno urezani mirisi, sad ponovo u riječima bivaju prizivani, te kao takovi oivljavaju budući jedini spomen na ono ta je nekad bilo.
srpanj / juli 2010.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Tue Jan 04, 2011 7:35 am, edited 2 times in total.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
DVORISTE
Skoro svaka zgrada ima dvoriste i u tim dvoristima se uvijek nesto dogadjalo. Od svih dvorista za mene je bilo jedno posebno i kad bi mi u klapi rekli 'dvoriste' znalo se na koje se misli. To je dvoriste zgrade u kojoj su zivili Buce(1.kat) i Novak(3.kat) a na drugom prolazni uglavnom djeca oficira. Tu se odigralo skoro pola mojih prvih dozivljaja. Od raznih igara koje su tad postojale i koje polako odlaze u zaborav najveci dio je pocinjao bas tu, pa cak i kad je kisilo jer smo imali dosta pokrivenog prostora. U dvoristu nije bilo travke. Baka Ana (Bucina) je bezuspjesno pokusavala posaditi neki cvjetic sa strane, brinula se, zalivala, ali negdje polovinom juna bi poceli praznici i onda bi mi satrali ostatke. Kad sam bio u 8. osnovne u svakom od razreda od 1. do 8. je bio po jedan ili dva iz komsiluka uzeg ili sireg jer su svi dolazili tu i tu je bio centar dogadjanja.
Kad se god sjetim djetinjstva sjetim se Dvorista.
Kad se god sjetim djetinjstva sjetim se Dvorista.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Kninska balada
Napisao : torbrajle
KNINSKA BALADA
(odlomak jednog poglavlja)
Beskrajna i zamorna vonja vlakom, usijano ljeto, cvrcanje cvrcaka, kloparanje kotaca vagona i brujanje Diesel-lokomotive. Popaljena sela, ruevine, neobradena polja i vinogradi, tuneli, kamenjar. Kada je vlak ulazio u stanicu, jo sam bio na prozoru vagona, promatrao betonsku stanicnu zgradu i nekoliko ljudi pred cekaonicom. Odjednom sam se odlucio i kao probuden iz sna zgrabio kufer i iskocio iz polazeceg vlaka na peron.
KNIN! Ime, koje je samo par godina bilo poznato u Evropi, radio i televizija su donosili cesto izvjetaje i sada je to ime "u svijetu" ponovo zaboravljeno. Ostavio sam kufer u prtljanici, slijedeci vlak je polazio tek kasno popodne. Prazne ulice, nehotice se govori apatom. Strana, drugacija lica, mnogi vojnici. Ruevine dviju zapaljenih kuca kod hotela "Granda", koga su bili zapoceli restaurirati: kroz srueni vanjski zid vidi se nekadanja kavana, koja je davno prije bila i kino-sala. Tamo sam kao dijete gledao sa tetkom prvi jugoslavenski film "Slavica". Sjetio sam se jednog ruskog filma, moda je to bio "Kameni cvijet". Sjedio sam zajedno sa mojom vrnjakinjom iz susjedstva i smijali smo se glasno, kada je u jednoj sceni netko mucio staru vjeticu, koja je teatralno mlatarala sa rukama. Tragicna scena je bila meni i mojoj vrnjakinji komicna; dobili smo od tetke "strogi ukor", ali na glasni smijeh je bio zarazan - i ona i jo nekoliko ljudi u kinu su se morali glasno smijati.
U jednoj od zapaljenih kuca smo stanovali, vis-a-vis hotela "Granda": sa prozora na trecem katu sam gledao malu povorku mladih ljudi, koji su pljeskali i skandirali: Svrio je rat! Svrio je rat! Bilo je to u svibnju 1945! "Mi stanujemo vis-a-vis hotela Granda", rekla je nekome jednom tetka. Zvonka, nerazumljiva i tajanstvena rijeci "vis-a-vis" se kao no usjekla u moju glavu: osjetio sam prijatnu strepnju prema svemu to je daleko, nedokucivo i izuzetno, pred bajkom ivota!
Ponovo u Kninu nakon jo jednog nepotrebnog rata! Jedna od najranijih uspomena bilo je sjecanje na Knin - u ratu! Moja majka je umrla pocetkom 1944, imao sam neto vie od dvije godine i tetka Danica, oceva sestra, dovela me u Knin. Krajem 1944. godine vodile su se borbe, partizani su opkolili oblast grada i borili se protiv ostataka jedne njemacke divizije. Na nebu iznad Knina letjele su i zavijale njemacke "tuke", grmile su eksplozije i tetka je, dreci me u krilu, utrcala u sklonite pokraj mosta na Krki, uklesano u vapnenoj stijeni brda pod tvrdavom.
- Molim vas, uzmite mi dijete! - rekla je tetka glasom, u kojemu se mijeala molba, strah, patnicko samosaaljenje i zapovijedajuca odrjeitost, o koju se nitko nije mogao ogluiti. U sumraku sam vidio samo dvije ruke, koje su me preuzele i spustile na tlo sklonita. Jedva sam mogao razaznati nekoliko blijedih lica uokvirenih u tamne marame; jedna ena je tiho mrmljala molitvu i zazivala svetog Antu u pomoc; starac u kutu je naslonio ruke i glavu na tap - ruke i tap su se stalno tresli, tako neto sam prvi put vidio. Dok je tetka silazila u sklonite, jedna ena je glasno plakala:
- Ajme meni jadna ti sam, Nikola moj! Gdje si sada, tugo moja!
- Umirite se gospodo, nemojte kukati, doci ce va Nikola! - rece tetka nepoznatoj eni, pokuavajuci prikriti nelagodnost sa patvorenim saaljenjem, kakvo se u takvoj prilici dolikuje. Aleksandar se zacudio, da je ena na tetkine rijeci utjehe pocela jo glasnije naricati.
- Ajde bogati, gospodo, to kukate! Doci ce va Nikola! Prestanite plakati, uplaili ste mi dijete! Eh! - rece tetka ljutito.
Kao da je dobila amar, ena prestade naricati i obrisa akom suze sa lica. Tetka sjede na jedan balvan u kutu sklonita i pozva me u njeno krilo.
- Dodi duo tvojoj teti! Dodi!
U blizini sklonita eksplodira bomba i u tiini nakon eksplozije cula se molitva svetom Anti jo glasnije. Iznenaden bukom eksplozije, odmah sam dotrcao tetki.
- Ne plai se duo, bombe padaju vani, nama se nece nita dogoditi! Hajde, recitiraj nam tvoju novu pjesmicu!
Ja sam se srameljivo smijeio i gledao pognute ljude, koji su u polutami sjedili na balvanima. tap i ruke starca su se i dalje neumorno tresli.
- Nemoj se sramiti! Tko je to vidio da se takav hrabri momcic srami! Hajde, kako te teta ucila? "Ja sam momak, vatra iva..."
Najprije nesigurno i onda odlucno, stao sam par koraka ispred tetke:
- Ja sam momak - vatra iva,
ne bojim se nikoga:
ni ustaa, ni cetnika, niti vaba!
Iako nisam znao to sam odverglao, bio sam siguran, da cu dobiti od tetke pohvalu i poljubac. Reakcija nije izostala: Jedna starija ena u crnini uskliknu: Sunce moje maleno! Neka te Bog poivi! Cuo se prigueni smijeh neke ene, molitva svetom Anti prestade za trenutak; samo su se ruke i tap starca i dalje tresli. Na tetkinom licu je treperio zadovoljni osmijeh.
To je bio moj prvi javni nastup! Prvi nastup i prvo cijepljenje vakcinom protiv svake prirodne spontanosti. Moda se tada za citav ivot ukotvio refleks: majmunisanje je put prema takozvanom priznanju, pohvali ili divljenju! Majmunarije postaju profilakticni grc i magicni ritual, amulet protiv nemilosrdnih grubosti ivota, uvreda, gubitaka i ponienja!
Svi ostali dogadaji te prve godine u Kninu su nestali iz sjecanja. Mnogo godina kasnije je tetka cesto pripovijedala o ivotu u ratnim godinama. Jednom sam bio obolio, dobio visoku temperaturu i tetka je strahovala da ce umrijeti od upale pluca. Iako puna strepnje, uspjela je doprijeti do ambulante njemackog garnizona i do njemackog lijecnika i nije se dala istjerati, plakala je i molila, prikazivala bolest djeteta sa citavim arsenalom pantomimskog umijeca i napadima kalja i ponavljala stalno "fibra, fibra", dok nije dobila tablete, koje joj lijecnik stavio u aku i dao znak da o tome uti. Tablete su pomogle i ja sam ubrzo ozdravio. Godinu dana kasnije tetka je vidjela lijecnika sasvim slucajno jo jednom - iza reetaka prozorcica teretnog vagona na kninskoj stanici u vlaku, koji je transportirao njemacke ratne zarobljenike. Odmah ga je prepoznala, imao je upale obraze, blijedo lice i jo svjei oiljak na celu. Tetka je za trenutak zaboravila situaciju u kojoj se lijecnik nalazio i pokuala mu sa znakovima objasniti da su njegove tablete pomogle i da je Aleksandar vec odrastao - ima skoro cetiri godine! Lijecnik se ocigledno sjetio tetkine posjete u garnizonskoj ambulanti, u njegovim umornim plavim ocima je zasvjetlucao davno zaboravljeni osmijeh.
- Vidi Ando - rece tetka prisutnoj susjedi - vidi, to je onaj lijecnik, koji mi je spasio Aleksandra! Jadna ti sam, nemam nita u kuci! Molim te, potrci tvojoj kuci i donesi malo kruha i mlijeka. I malo sira, ako jo ima! Ja cu ti to sutra vratiti! Ja mu ne mogu zaboraviti da mi je spasio Aleksandra!
Anda otrca u njen stan u blizini stanice, dok se tetka i dalje zahvaljivala za dobro djelo i pokazivala sa svim registrima pantomime da nita nema, to bi mu poklonila.
- Drugarice, zabranjeno je razgovarati sa faistima! - pride tetki partizan sa pukom na ramenu.
- On nije faista, gospodine! On je lijecnik! On mi je dao tablete za moga maloga Aleksandra; da nije bilo njega, Aleksandar bi bio umro, gospodine!
- Ja nisam gospodin drugarice, ja sam drug!
- to je mene briga to ste vi, ali ja sam za vas gospoda! To znaci, da mogu razgovarati sa kim ja hocu, gospodine! Bilo bi bolje, da imate malo vie srca, a ne samo tu puku na ramenu! - rece tetka ljutito.
Partizan slegnu ramenima i vidjevi prkosnu odrjeitost na tetkinom licu, odluci dalje ne raspravljati. Okrenuo se i pravio da ne primjecuje, kada je tetka dala iznenadenom lijecniku flau mlijeka, kruh i sir, koje je zadihana Anda u posljednji trenutak prije polaska vlaka trceci donijela. Tetka je stajala pokraj kolosijeka pognute glave: nije eljela da lijecnik primijeti suze na njenim obrazima.
- Boe moj, da li ce ostati na ivotu? - rekla je tiho.
Iao sam polagano praznom ulicom. Mala trnica, prazni kameni stolovi za prodaju poljoprivrednih produkata, nikoga. Tu su se nekada odravali plesovi i priredbe ucenika gimnazije. Nisam iao dalje do mosta, tamo su stajali vojnici i kontrolirali rijetka vozila. Zastao sam kod kuce u kojoj je nekada stanovala tetkina rodaka Nevenka, kroz odkrinuta napukla vrata su se vidjele drvene stepenice, (sjetio sam ih se!) - bio je to pogled kao u otvorenu grobnicu. U starinskoj vitrini je bilo poredano nekoliko srebrnih pehara; kada sam tamo dolazio sa tetkom, smio sam uzeti dva srebrna pehara i udariti jednim u drugoga: srebrni zvon pehara je bio cist i tajanstven, ispunio bi me ushicenjem - bio je to uvod u cudesni svijet bajki! Srebrni zvon pehara - cist kao dua djeteta! Kada sam cetrdeset godina kasnije jednog dana kupio est malih srebrnih pehara i postavio ih u staklenu vitrinu, moji ukucani su se zacudili - sve su drugo ocekivali: tako neto kao srebrni pehari nije bilo u skladu sa mojim ukusom. A sada: pogled kroz oronula odkrinuta vrata na drveno razrueno stepenite koje vodi u praznu tamnu prostoriju u kojoj je nekada lebdio srebrni zvon pehara!
Proetao sam obalom Krke, rijeka je jo uvijek plavo zelena, nekada su tamo rasle trstike sa "macama. U ulici koja vodi od Deica prema tvrdavi poao sam prema kuci, gdje smo poslije drugog svjetskog rata stanovali, jedva sam je prepoznao, jedan kat je nadograden. Na nekadanjoj livadi, na kojoj su sada stambene zgrade, sakupljao sam male pueve kucice, "pale iz oblaka sa kiom". Nekoliko godina su tamo rasli kukuruzi; tamo sam se cesto sakrivao sa Kreom - bio je par godina stariji od mene - dok se ne bi zacuo tetkin urlik. Kada bi obojica skocili i kao zecevi dotrcali iz kukuruzita, pitala je strogo: to uvijek radite vas dvojica tamo u kukuruzima? Gradimo kucicu!
Vidoviceva kuca jo stoji i nekadanja pilana, uvijek puna mirisa svjee pilotine. Ulica, kojom sam cesto trcao, zvidao i dahtanjem imitirao parnu lokomotivu je sada asfaltirana. Pogled prema stanici i kolosijecima je bio onda otvoren, tamo jo nije bilo ni jedne zgrade; mogao sam jednom vidjeti, kada se jedna lokomotiva manevarka sudarila sa grupom teretnih vagona. Tetka i njena prijateljica iz susjedstva su aputale, da je strojovodi otkinuta glava.
Pokucao sam na vrata jedne kuce i htio pitati da li je jo netko tu, tko je u staroj kuci stanovao u danima moga djetinjstva. Na trecem katu kuce otvori vrata robusna starica. Predstavio sam se i ona me se sjeti: bila je moja prva "licna" krojacica. Sjetila se, da je za mene krojila dvoje kratkih hlaca, jedne sive i jedne smede. Kae da sam imao lokne i bujnu smedu kosu. Pokaza mi sa prozora mjesto, gdje je nekada bila betonska jama u kojoj se gasilo vapno i u koju me jednom Kreo nehotice gurnuo i Arsen, neto stariji djecak iz susjedstva iz nje izvukao - i ruina "fratarske kuce", koja je djeci cesto sluila kao javni zahod: sada su tamo betonske stambene zgrade.
"Tako ti je to moj - mali Aleksandre - vrijeme prolazi!"
Ispricao sam mojoj krojacici, kako sam za tetku "nosio jaja". Sjeo bih na preokrenutu stolicicu (kanjel) i onda bih se natezao sve dok tetka ne bi svecano iz kanjela podigla i pokazala jaje. Jednom, kada tetka nije imala ni jedno jaje, sanio sam - komad sapuna! Tetka, barba i susjeda su bili oduevljeni! Tako jednostavno sam postajao junak dana!
Poao sam putem, koji vodi prema tvrdavi. Na pranjavoj stazi koja se odvaja na desno, ugledao sam stakleni kliker. Uzeo sam ga paljivo, obrisao prainu i pogledao kroz njega prema jednom oblaku: trenutak apsolutne srece! Moj puteljak, odakle sam cesto promatrao dolazak vlakova iz Zagreba i brao divlje jagode. Negdje tamo sam se igrao sa vrnjakom, koji je cuvao koze. Moj pranjavi puteljak i sada ogromni grmovi sa divljim jagodama. Od njihovih cvjetova sam pravio "eau de cologne", latice bijeloruicastih cvjetova u flaici sa vodom su ostavljene u suncu nakon izvjesnog vremena vie smrdjele nego mirisale; par ukradenih kapi rakije bi dali mirisu "kolonjske vode" posebnu notu! Pranjavi put iz moga djetinjstva i na njemu nadeni kliker - u njemu je okovana sva radost moje djecje due, koja jo nije upoznala strepnju, strah i alost! U oblinjoj borovoj umici u boricima sakupio sam pet iarka i oslukivao um vjetra u kronjama preostalih ostarjelih borova, kronje su umile kao i nekada! Poelio sam da negdje izmedu borova zacujem tetku kako me zove, njen strogi glas i majcinski zatitnicki smijeh, ali osim vjetra u kronjama i buke grada nita se nije culo, tetka i barba pocivaju na groblju u Vrbniku. Moja "Sablja dimiskija", tako su je nazivali u porodici zbog njene odrjeitosti i tvrdoglave upornosti; borila se protiv nedaca ivota, doivjela tri rata i umrla u devedeset i drugoj godini, zaspala. Njen mu je umro u sto i prvoj godini ivota, bio je dobroduni skoro gluhi starac; bez tetke bi sa njegovom blagim i ponekad tvrdoglavim karakterom bio propao u ivotu. Na starom budilniku me naucio ocitati vrijeme dana. Za tetku sam uvijek ostao "moj mali Aleksandar" - kao dijete, i kasnije, kada sam od sedme godine ivio kod oca i macehe, kada sam studirao i kada sam otiao u Njemacku. Jednom me posjetila u Njemackoj i hvalila se na povratku svakome, tko je htio sasluati i pricala o mojem ivotu i uspjehu - sve je bilo ispod (umjesto iznad!) svakog ocekivanja, rekla je! Kakav istiniti lapsus!
Narucio sam kavu u bistrou na eljeznickoj stanici, stavio iarke u kufer i kliker na stol pokraj alice sa kavom i cekao na dolazak vlaka. Bilo mi je sasvim svejedno da cu izazvati podsmijeh konobara, kada sam stavio kliker pred oko i kroz njega gledao na peron. U klikeru sam ugledao kako upravo zvideci projuri velika crna parna lokomotiva manevarka...
- to vidite u klikeru, da stalno gledate kroz njega? - upita konobar kada se zahvalio za napojnicu i nasmijeio se naglaeno prijateljski, da bi prekrio cudenje.
- Cvrcka u borovoj umi, pueve kucice pale sa kiom i zrikavce, protjerane iz raja! - rekao sam i poceo se smijati, kao da me netko kakljao pod stopalima.
Konobar je stajao za trenutak ukipljeno i kiselo se smjekao u nadi da necu otkriti njegove misli. Moj vlak je upravo ulazio na peron...
Za uspomenu na
Danicu Vujatovic, Savu Vujatovic, Kreu Dujmovica, Arsena Kostica i...na puni mjesec nad tvrdavom.
KNINSKA BALADA
(odlomak jednog poglavlja)
Beskrajna i zamorna vonja vlakom, usijano ljeto, cvrcanje cvrcaka, kloparanje kotaca vagona i brujanje Diesel-lokomotive. Popaljena sela, ruevine, neobradena polja i vinogradi, tuneli, kamenjar. Kada je vlak ulazio u stanicu, jo sam bio na prozoru vagona, promatrao betonsku stanicnu zgradu i nekoliko ljudi pred cekaonicom. Odjednom sam se odlucio i kao probuden iz sna zgrabio kufer i iskocio iz polazeceg vlaka na peron.
KNIN! Ime, koje je samo par godina bilo poznato u Evropi, radio i televizija su donosili cesto izvjetaje i sada je to ime "u svijetu" ponovo zaboravljeno. Ostavio sam kufer u prtljanici, slijedeci vlak je polazio tek kasno popodne. Prazne ulice, nehotice se govori apatom. Strana, drugacija lica, mnogi vojnici. Ruevine dviju zapaljenih kuca kod hotela "Granda", koga su bili zapoceli restaurirati: kroz srueni vanjski zid vidi se nekadanja kavana, koja je davno prije bila i kino-sala. Tamo sam kao dijete gledao sa tetkom prvi jugoslavenski film "Slavica". Sjetio sam se jednog ruskog filma, moda je to bio "Kameni cvijet". Sjedio sam zajedno sa mojom vrnjakinjom iz susjedstva i smijali smo se glasno, kada je u jednoj sceni netko mucio staru vjeticu, koja je teatralno mlatarala sa rukama. Tragicna scena je bila meni i mojoj vrnjakinji komicna; dobili smo od tetke "strogi ukor", ali na glasni smijeh je bio zarazan - i ona i jo nekoliko ljudi u kinu su se morali glasno smijati.
U jednoj od zapaljenih kuca smo stanovali, vis-a-vis hotela "Granda": sa prozora na trecem katu sam gledao malu povorku mladih ljudi, koji su pljeskali i skandirali: Svrio je rat! Svrio je rat! Bilo je to u svibnju 1945! "Mi stanujemo vis-a-vis hotela Granda", rekla je nekome jednom tetka. Zvonka, nerazumljiva i tajanstvena rijeci "vis-a-vis" se kao no usjekla u moju glavu: osjetio sam prijatnu strepnju prema svemu to je daleko, nedokucivo i izuzetno, pred bajkom ivota!
Ponovo u Kninu nakon jo jednog nepotrebnog rata! Jedna od najranijih uspomena bilo je sjecanje na Knin - u ratu! Moja majka je umrla pocetkom 1944, imao sam neto vie od dvije godine i tetka Danica, oceva sestra, dovela me u Knin. Krajem 1944. godine vodile su se borbe, partizani su opkolili oblast grada i borili se protiv ostataka jedne njemacke divizije. Na nebu iznad Knina letjele su i zavijale njemacke "tuke", grmile su eksplozije i tetka je, dreci me u krilu, utrcala u sklonite pokraj mosta na Krki, uklesano u vapnenoj stijeni brda pod tvrdavom.
- Molim vas, uzmite mi dijete! - rekla je tetka glasom, u kojemu se mijeala molba, strah, patnicko samosaaljenje i zapovijedajuca odrjeitost, o koju se nitko nije mogao ogluiti. U sumraku sam vidio samo dvije ruke, koje su me preuzele i spustile na tlo sklonita. Jedva sam mogao razaznati nekoliko blijedih lica uokvirenih u tamne marame; jedna ena je tiho mrmljala molitvu i zazivala svetog Antu u pomoc; starac u kutu je naslonio ruke i glavu na tap - ruke i tap su se stalno tresli, tako neto sam prvi put vidio. Dok je tetka silazila u sklonite, jedna ena je glasno plakala:
- Ajme meni jadna ti sam, Nikola moj! Gdje si sada, tugo moja!
- Umirite se gospodo, nemojte kukati, doci ce va Nikola! - rece tetka nepoznatoj eni, pokuavajuci prikriti nelagodnost sa patvorenim saaljenjem, kakvo se u takvoj prilici dolikuje. Aleksandar se zacudio, da je ena na tetkine rijeci utjehe pocela jo glasnije naricati.
- Ajde bogati, gospodo, to kukate! Doci ce va Nikola! Prestanite plakati, uplaili ste mi dijete! Eh! - rece tetka ljutito.
Kao da je dobila amar, ena prestade naricati i obrisa akom suze sa lica. Tetka sjede na jedan balvan u kutu sklonita i pozva me u njeno krilo.
- Dodi duo tvojoj teti! Dodi!
U blizini sklonita eksplodira bomba i u tiini nakon eksplozije cula se molitva svetom Anti jo glasnije. Iznenaden bukom eksplozije, odmah sam dotrcao tetki.
- Ne plai se duo, bombe padaju vani, nama se nece nita dogoditi! Hajde, recitiraj nam tvoju novu pjesmicu!
Ja sam se srameljivo smijeio i gledao pognute ljude, koji su u polutami sjedili na balvanima. tap i ruke starca su se i dalje neumorno tresli.
- Nemoj se sramiti! Tko je to vidio da se takav hrabri momcic srami! Hajde, kako te teta ucila? "Ja sam momak, vatra iva..."
Najprije nesigurno i onda odlucno, stao sam par koraka ispred tetke:
- Ja sam momak - vatra iva,
ne bojim se nikoga:
ni ustaa, ni cetnika, niti vaba!
Iako nisam znao to sam odverglao, bio sam siguran, da cu dobiti od tetke pohvalu i poljubac. Reakcija nije izostala: Jedna starija ena u crnini uskliknu: Sunce moje maleno! Neka te Bog poivi! Cuo se prigueni smijeh neke ene, molitva svetom Anti prestade za trenutak; samo su se ruke i tap starca i dalje tresli. Na tetkinom licu je treperio zadovoljni osmijeh.
To je bio moj prvi javni nastup! Prvi nastup i prvo cijepljenje vakcinom protiv svake prirodne spontanosti. Moda se tada za citav ivot ukotvio refleks: majmunisanje je put prema takozvanom priznanju, pohvali ili divljenju! Majmunarije postaju profilakticni grc i magicni ritual, amulet protiv nemilosrdnih grubosti ivota, uvreda, gubitaka i ponienja!
Svi ostali dogadaji te prve godine u Kninu su nestali iz sjecanja. Mnogo godina kasnije je tetka cesto pripovijedala o ivotu u ratnim godinama. Jednom sam bio obolio, dobio visoku temperaturu i tetka je strahovala da ce umrijeti od upale pluca. Iako puna strepnje, uspjela je doprijeti do ambulante njemackog garnizona i do njemackog lijecnika i nije se dala istjerati, plakala je i molila, prikazivala bolest djeteta sa citavim arsenalom pantomimskog umijeca i napadima kalja i ponavljala stalno "fibra, fibra", dok nije dobila tablete, koje joj lijecnik stavio u aku i dao znak da o tome uti. Tablete su pomogle i ja sam ubrzo ozdravio. Godinu dana kasnije tetka je vidjela lijecnika sasvim slucajno jo jednom - iza reetaka prozorcica teretnog vagona na kninskoj stanici u vlaku, koji je transportirao njemacke ratne zarobljenike. Odmah ga je prepoznala, imao je upale obraze, blijedo lice i jo svjei oiljak na celu. Tetka je za trenutak zaboravila situaciju u kojoj se lijecnik nalazio i pokuala mu sa znakovima objasniti da su njegove tablete pomogle i da je Aleksandar vec odrastao - ima skoro cetiri godine! Lijecnik se ocigledno sjetio tetkine posjete u garnizonskoj ambulanti, u njegovim umornim plavim ocima je zasvjetlucao davno zaboravljeni osmijeh.
- Vidi Ando - rece tetka prisutnoj susjedi - vidi, to je onaj lijecnik, koji mi je spasio Aleksandra! Jadna ti sam, nemam nita u kuci! Molim te, potrci tvojoj kuci i donesi malo kruha i mlijeka. I malo sira, ako jo ima! Ja cu ti to sutra vratiti! Ja mu ne mogu zaboraviti da mi je spasio Aleksandra!
Anda otrca u njen stan u blizini stanice, dok se tetka i dalje zahvaljivala za dobro djelo i pokazivala sa svim registrima pantomime da nita nema, to bi mu poklonila.
- Drugarice, zabranjeno je razgovarati sa faistima! - pride tetki partizan sa pukom na ramenu.
- On nije faista, gospodine! On je lijecnik! On mi je dao tablete za moga maloga Aleksandra; da nije bilo njega, Aleksandar bi bio umro, gospodine!
- Ja nisam gospodin drugarice, ja sam drug!
- to je mene briga to ste vi, ali ja sam za vas gospoda! To znaci, da mogu razgovarati sa kim ja hocu, gospodine! Bilo bi bolje, da imate malo vie srca, a ne samo tu puku na ramenu! - rece tetka ljutito.
Partizan slegnu ramenima i vidjevi prkosnu odrjeitost na tetkinom licu, odluci dalje ne raspravljati. Okrenuo se i pravio da ne primjecuje, kada je tetka dala iznenadenom lijecniku flau mlijeka, kruh i sir, koje je zadihana Anda u posljednji trenutak prije polaska vlaka trceci donijela. Tetka je stajala pokraj kolosijeka pognute glave: nije eljela da lijecnik primijeti suze na njenim obrazima.
- Boe moj, da li ce ostati na ivotu? - rekla je tiho.
Iao sam polagano praznom ulicom. Mala trnica, prazni kameni stolovi za prodaju poljoprivrednih produkata, nikoga. Tu su se nekada odravali plesovi i priredbe ucenika gimnazije. Nisam iao dalje do mosta, tamo su stajali vojnici i kontrolirali rijetka vozila. Zastao sam kod kuce u kojoj je nekada stanovala tetkina rodaka Nevenka, kroz odkrinuta napukla vrata su se vidjele drvene stepenice, (sjetio sam ih se!) - bio je to pogled kao u otvorenu grobnicu. U starinskoj vitrini je bilo poredano nekoliko srebrnih pehara; kada sam tamo dolazio sa tetkom, smio sam uzeti dva srebrna pehara i udariti jednim u drugoga: srebrni zvon pehara je bio cist i tajanstven, ispunio bi me ushicenjem - bio je to uvod u cudesni svijet bajki! Srebrni zvon pehara - cist kao dua djeteta! Kada sam cetrdeset godina kasnije jednog dana kupio est malih srebrnih pehara i postavio ih u staklenu vitrinu, moji ukucani su se zacudili - sve su drugo ocekivali: tako neto kao srebrni pehari nije bilo u skladu sa mojim ukusom. A sada: pogled kroz oronula odkrinuta vrata na drveno razrueno stepenite koje vodi u praznu tamnu prostoriju u kojoj je nekada lebdio srebrni zvon pehara!
Proetao sam obalom Krke, rijeka je jo uvijek plavo zelena, nekada su tamo rasle trstike sa "macama. U ulici koja vodi od Deica prema tvrdavi poao sam prema kuci, gdje smo poslije drugog svjetskog rata stanovali, jedva sam je prepoznao, jedan kat je nadograden. Na nekadanjoj livadi, na kojoj su sada stambene zgrade, sakupljao sam male pueve kucice, "pale iz oblaka sa kiom". Nekoliko godina su tamo rasli kukuruzi; tamo sam se cesto sakrivao sa Kreom - bio je par godina stariji od mene - dok se ne bi zacuo tetkin urlik. Kada bi obojica skocili i kao zecevi dotrcali iz kukuruzita, pitala je strogo: to uvijek radite vas dvojica tamo u kukuruzima? Gradimo kucicu!
Vidoviceva kuca jo stoji i nekadanja pilana, uvijek puna mirisa svjee pilotine. Ulica, kojom sam cesto trcao, zvidao i dahtanjem imitirao parnu lokomotivu je sada asfaltirana. Pogled prema stanici i kolosijecima je bio onda otvoren, tamo jo nije bilo ni jedne zgrade; mogao sam jednom vidjeti, kada se jedna lokomotiva manevarka sudarila sa grupom teretnih vagona. Tetka i njena prijateljica iz susjedstva su aputale, da je strojovodi otkinuta glava.
Pokucao sam na vrata jedne kuce i htio pitati da li je jo netko tu, tko je u staroj kuci stanovao u danima moga djetinjstva. Na trecem katu kuce otvori vrata robusna starica. Predstavio sam se i ona me se sjeti: bila je moja prva "licna" krojacica. Sjetila se, da je za mene krojila dvoje kratkih hlaca, jedne sive i jedne smede. Kae da sam imao lokne i bujnu smedu kosu. Pokaza mi sa prozora mjesto, gdje je nekada bila betonska jama u kojoj se gasilo vapno i u koju me jednom Kreo nehotice gurnuo i Arsen, neto stariji djecak iz susjedstva iz nje izvukao - i ruina "fratarske kuce", koja je djeci cesto sluila kao javni zahod: sada su tamo betonske stambene zgrade.
"Tako ti je to moj - mali Aleksandre - vrijeme prolazi!"
Ispricao sam mojoj krojacici, kako sam za tetku "nosio jaja". Sjeo bih na preokrenutu stolicicu (kanjel) i onda bih se natezao sve dok tetka ne bi svecano iz kanjela podigla i pokazala jaje. Jednom, kada tetka nije imala ni jedno jaje, sanio sam - komad sapuna! Tetka, barba i susjeda su bili oduevljeni! Tako jednostavno sam postajao junak dana!
Poao sam putem, koji vodi prema tvrdavi. Na pranjavoj stazi koja se odvaja na desno, ugledao sam stakleni kliker. Uzeo sam ga paljivo, obrisao prainu i pogledao kroz njega prema jednom oblaku: trenutak apsolutne srece! Moj puteljak, odakle sam cesto promatrao dolazak vlakova iz Zagreba i brao divlje jagode. Negdje tamo sam se igrao sa vrnjakom, koji je cuvao koze. Moj pranjavi puteljak i sada ogromni grmovi sa divljim jagodama. Od njihovih cvjetova sam pravio "eau de cologne", latice bijeloruicastih cvjetova u flaici sa vodom su ostavljene u suncu nakon izvjesnog vremena vie smrdjele nego mirisale; par ukradenih kapi rakije bi dali mirisu "kolonjske vode" posebnu notu! Pranjavi put iz moga djetinjstva i na njemu nadeni kliker - u njemu je okovana sva radost moje djecje due, koja jo nije upoznala strepnju, strah i alost! U oblinjoj borovoj umici u boricima sakupio sam pet iarka i oslukivao um vjetra u kronjama preostalih ostarjelih borova, kronje su umile kao i nekada! Poelio sam da negdje izmedu borova zacujem tetku kako me zove, njen strogi glas i majcinski zatitnicki smijeh, ali osim vjetra u kronjama i buke grada nita se nije culo, tetka i barba pocivaju na groblju u Vrbniku. Moja "Sablja dimiskija", tako su je nazivali u porodici zbog njene odrjeitosti i tvrdoglave upornosti; borila se protiv nedaca ivota, doivjela tri rata i umrla u devedeset i drugoj godini, zaspala. Njen mu je umro u sto i prvoj godini ivota, bio je dobroduni skoro gluhi starac; bez tetke bi sa njegovom blagim i ponekad tvrdoglavim karakterom bio propao u ivotu. Na starom budilniku me naucio ocitati vrijeme dana. Za tetku sam uvijek ostao "moj mali Aleksandar" - kao dijete, i kasnije, kada sam od sedme godine ivio kod oca i macehe, kada sam studirao i kada sam otiao u Njemacku. Jednom me posjetila u Njemackoj i hvalila se na povratku svakome, tko je htio sasluati i pricala o mojem ivotu i uspjehu - sve je bilo ispod (umjesto iznad!) svakog ocekivanja, rekla je! Kakav istiniti lapsus!
Narucio sam kavu u bistrou na eljeznickoj stanici, stavio iarke u kufer i kliker na stol pokraj alice sa kavom i cekao na dolazak vlaka. Bilo mi je sasvim svejedno da cu izazvati podsmijeh konobara, kada sam stavio kliker pred oko i kroz njega gledao na peron. U klikeru sam ugledao kako upravo zvideci projuri velika crna parna lokomotiva manevarka...
- to vidite u klikeru, da stalno gledate kroz njega? - upita konobar kada se zahvalio za napojnicu i nasmijeio se naglaeno prijateljski, da bi prekrio cudenje.
- Cvrcka u borovoj umi, pueve kucice pale sa kiom i zrikavce, protjerane iz raja! - rekao sam i poceo se smijati, kao da me netko kakljao pod stopalima.
Konobar je stajao za trenutak ukipljeno i kiselo se smjekao u nadi da necu otkriti njegove misli. Moj vlak je upravo ulazio na peron...
Za uspomenu na
Danicu Vujatovic, Savu Vujatovic, Kreu Dujmovica, Arsena Kostica i...na puni mjesec nad tvrdavom.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Aug 25, 2010 1:46 pm, edited 1 time in total.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Crtice iz Stivovih pisama
Napisao : Stiv
Crtice iz kraja !
Prvomajski praznici uz kicenje grada i izloga . Diviti se nasem Vuku Karadzicu , Tacki , koji je mastovito ukrasavao izloge pisuci ona slova , pa smo ih kopirali . Konji i kola sa Mlinice i Kevljanac kocijas Jure mali i natovari se to spravama pa u Burum nastupati , jer sav ce se kraj tu sleci . Vojna muzika , janjci glavom placaju , zastave , zakletve za izgradnju i izvrsenje svakoga zadatka , .... Prve tresnje , ko ce prvi probiti led pa se okupati u ledenoj Krki i tako najaviti sezonu . Brzica , Sarena , Krkini virovi , pa i od Orasnice , skole plivanja sa rucno izradjenim krpenim kostimima , a neki su se sakrivali i oko sevara , jer ni toga imali nisu na sebi .Prvi asvalt krsten je sa najvecim biciklistickim imenima Univerzuma a ne samo Svijeta , pa se i dan danas zna cuti : Nebi ga Levacic stigao. Trivic , Medic Bosko , Levacic i Zadrani braca Bailo . Svi su danasnji vitezovi staza nula za njih . Nula za vijeke vijekova .
29-ti Novembar , Dan Republike , svecana akademija u Domu JNA , mi Partizanovci treba da odvjezbamo , ali niks ?! Nece moja omladina , s razumio ti mene sa drvenim puskama . Daj prave ! Moradose ih donjeti navrat nanos za nas dvanaest i moj Petre , 280 taktova sa pravim puskama , koje su u ondasnjim rucicama bile kao perce , jer se je na dosta mijesta u vijezbi moralo sa njima jednom rukom baratati . Aplauz nevidjen i ponovi . Slatke su crtice onog gorkog zivota , pa da se pokusaju izmijesati sa buducnoscu , koja bez proslosti ne moze da stoji jer ona bajkovitost nije za zaborav , pa veo zaborava na ono ne smije da pane i to bez obzira sta se dijecacki opisiva , a to je sa ciljem da bude kao neki podsjetnik , ali tvoja je generacija dosla na gotovo i ovo ti je nelogicno . Ih , kad klanac kod klaonice ne more da proguta sve sta Krka i Orasnica donesu pa dobijemo kratkotrajno Zuto more , koje se preko noci izbistri , a u rano proljece iz one smaragdno zelene boje vode koja se pojavi kad pocmu umirati snjegovi Dinare
Crtice iz kraja !
Prvomajski praznici uz kicenje grada i izloga . Diviti se nasem Vuku Karadzicu , Tacki , koji je mastovito ukrasavao izloge pisuci ona slova , pa smo ih kopirali . Konji i kola sa Mlinice i Kevljanac kocijas Jure mali i natovari se to spravama pa u Burum nastupati , jer sav ce se kraj tu sleci . Vojna muzika , janjci glavom placaju , zastave , zakletve za izgradnju i izvrsenje svakoga zadatka , .... Prve tresnje , ko ce prvi probiti led pa se okupati u ledenoj Krki i tako najaviti sezonu . Brzica , Sarena , Krkini virovi , pa i od Orasnice , skole plivanja sa rucno izradjenim krpenim kostimima , a neki su se sakrivali i oko sevara , jer ni toga imali nisu na sebi .Prvi asvalt krsten je sa najvecim biciklistickim imenima Univerzuma a ne samo Svijeta , pa se i dan danas zna cuti : Nebi ga Levacic stigao. Trivic , Medic Bosko , Levacic i Zadrani braca Bailo . Svi su danasnji vitezovi staza nula za njih . Nula za vijeke vijekova .
29-ti Novembar , Dan Republike , svecana akademija u Domu JNA , mi Partizanovci treba da odvjezbamo , ali niks ?! Nece moja omladina , s razumio ti mene sa drvenim puskama . Daj prave ! Moradose ih donjeti navrat nanos za nas dvanaest i moj Petre , 280 taktova sa pravim puskama , koje su u ondasnjim rucicama bile kao perce , jer se je na dosta mijesta u vijezbi moralo sa njima jednom rukom baratati . Aplauz nevidjen i ponovi . Slatke su crtice onog gorkog zivota , pa da se pokusaju izmijesati sa buducnoscu , koja bez proslosti ne moze da stoji jer ona bajkovitost nije za zaborav , pa veo zaborava na ono ne smije da pane i to bez obzira sta se dijecacki opisiva , a to je sa ciljem da bude kao neki podsjetnik , ali tvoja je generacija dosla na gotovo i ovo ti je nelogicno . Ih , kad klanac kod klaonice ne more da proguta sve sta Krka i Orasnica donesu pa dobijemo kratkotrajno Zuto more , koje se preko noci izbistri , a u rano proljece iz one smaragdno zelene boje vode koja se pojavi kad pocmu umirati snjegovi Dinare
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
LTERARNA VINJETA br. 14
LITERARNA VINJETA GRADA Br. 14
Kuća Arapovića
Ljeto je. Omamljen stojim sav u sunčevu sjaju. Ne znam točno, ni koje je to vrijeme ni gdje je to mjesto na kojemu stojim, ali mi se nekako čini da je to negdje između, na po puta, ni vamo ni tamo, ni vanka, ni unutra! Pa ipak ja i dalje tu stojim. Ono ta je posvema izvjesno to je ja postojim, a da su nada mnom i nebo, beskrajno plavo i uarena sun;eva kugla, a preda mnom on - cio grad! Prostro se taj grad, na sve četir strane, obujmio nekolike glavice uokolo rasprene, neke od njih ogoljele, kamenite, pod makijom, druge opet proarane stablima primorske crnogorice. U dnu, pod stranom, stisnuo se on uz niske, skučene obale rijeke i traje ne da se! Dan se ari, kamen gori, zrak treperi. Odnekud dopire zgusnuto zujanje pčelinjeg roja, koji uporno opsjedja konice razmjetene u hladu voćnjaka. Tisuće cvrčaka pjevaju uokolo, svi u jedan glas, sa njima biva dopunjena zvučna kokafonija ljetnjeg dana tog malog mjesta. U njoj jo i brektanje kamionskog motora, i pisak lokomotive, treska zaprenih kola na pranjavom putu, negdje u radu ujednačeni udarci hidrauličnog malja, zveka utovaranja građevnog materijala u skladitu i premijetanje robe u magacinima na eljezničkoj stanici.
Najednom, iz zbora cvrčaka jedan od njih, tu negdje blizu, nenadano odustaje od pjevanja. Time je namah poremećen obujam zvuka pjesme kojom je pritisnut cio kraj. U prvi momenat čini se sve je stalo sa tim jednim, kratkim ućutkavanjem. Ali, već u narednom trenu, isprva polagano, jedva čujno, gotovo meko, poput prevlačenja dlanom preko prostrtog biljca, nastavlja taj isti svoju pjesmu, pridruivanjem zboru ostalih skrivenih strugača i zrak iznova biva ispunjen omamljujućim brujanjem cvrčaka. Drijeme vrijeba u sjenovitim batama, dolazi kradom iza kuća, ispunjava cijeli prostor ranog popodneva u gradu. To je snevanje u hodu, u zastajanju. Mislim se neta, da mi je barem k Vrelu nekako to prije stići, te jo jednom oslunut onaj njegov iskričavi ubor, dok na licu hvatam titraj sjena stoljetnih kronji ispod vijadukta. Ili, moda to se meni samo tako čini, ja to samo snevam.
Lutajući valovitim, suncu podatnim, predjelima pitome Toskane, putnik moe ići nasumice, sve dokle ga volja vuče i da opet uvijek ostane zaukan u okruenju vinograda, livada i voćnjaka. Klimajući tako u karucama ili na biciklu, krivudavim i pranjavim putovima to prosjecaju nepregledne daljine, to vie odmiče, putnik sve vie upada u stanje zanosa, koje ga neprimjetno prevodi iz vremena sadanjosti u viteko doba prolosti, trubadura i pompadura. U punoj raskoi osunčanog Mediterana, sa paletom izmjeanih nijansi plavih, zelenih i utih boja, u mirisima lavande i ruzmarina, lutanju sklon avanturist, lako gubi dodir s realnoćui i upada u tajnoviti svijet matanja. Tu i tamo, sa vrha okolnih breuljaka, okoli pod njima nadziru posljednji svjedoci plamene Renesanse, raskoni zamkovi davno upokojenih plemića i njihove svite. Dalje, ravnicom, lee prosuti, brojni ljetnjikovci, tragovi neta novijeg doba. Oni su tu ostali uljepavati taj
bogu ugodni krajolik. U spokoju nastalom od dugog trajanja, sa osobenim arhitekturalnim iskazom, koji treba da reprezentira svu gospodstvenost onih to su negda u njima obitavali, sa otrim crtama pročelja, sa redovima velikih prozora, sa zidovima od masivnog bijelog kamena i mramora, sa figurinama i ardinjerama za cvijeće, unatoč dubokom snu, oni umiču zaboravu nego sada ive izobraeni u atrakcije suvremenih globtrotera. Ta negdanja pribjeita od vrućina, od prenapučenosti gradskih trgova i pjaceta, od omorina u dugim letnjim večerima, sada su upečatljivi znaci cijelog podneblja. Prikrivene u bokoru vitkih čempresa i gorostasnih pinija, u bokora rua puzavica, sa crvenim krovovima i slapovima glicinija, begonija i bugenvilija, koji padaju niz bočne strane i natkriljuju prostrane terace, sve te vile danas iz daljine izgledaju opustjele, kao fotografije sa poutjelih potanskih karata. Ali, po kutovima njihovih biblioteka i blagovaona, jo lebde melodije menueta i ronda Skarlatija i Bokerinija, zaustavljene tu za stalno u tapetima po zidovima, u rezbarijama ormara i vitrina, dok čuvaju vatrene ljubavne tajne raskalanih pirova i opakih zavjera, kovanih u minulim stoljećima.
I to ljeto i ta Toskana sad su opet zajedno, pred nama. Samo, ovi puta u '- Kninu!
Kad se pođe pjeke cestom iz Vrpolja prema Kninu, samo to je za leđima ostala uta, izbljedila tabla prometnog znaka, uokvirenog crnom crtom, koja najavljuje prelazak administrativne granice grada, nailazi se na blagu, dvostruku okuku, natkriljenu stoljetnjim hrastovim stablima sa desne straneceste. Tu, na toj istoj strani, iza ozidane ograde, među nadgrobnim pločama i u hladu vremenih hrastova, počiva u osami crkva Sv. Jakova. Njeno predvorje odvojeno od ceste pomenutim zidom, do kojega se dolaz kroz usku, eljeznu kapiju, počivva u miru. Zidovi crkve, obloeni blokovima od uglačanog kamena, ispiranog kiom, poliranog suncem i dugi niz godina ibanog vjetrom, u jakom su kontrastu sa bojom neba i okolnom vegetacijom. Ispred crkve cesta nastavlja prema gradu u pravoj crti kojih tristo metara kroz polje presječeno njome, u jedva zamijetnom svojemu sputanju, sve do naredne okuke, pred kojom se malo uzdie, savija na desno i konačno gubi iz vida sa mjesta pred crkvom.
I sada jo kao da vidim Zvonu Marića, kako ide tom cestom prema gradu, uvijek veselih očiju i nasmijana lica i u neizmjernom zanosu. Nosi on tako svoju razbuktalu mladost do grada, ne bi li je nekako utopio, po gradskim ulicama ili u gostionama među drutvom.
Stojeći na cesti ispred te kapije, pred očima puca pogled. U krupnom planu otvara se panorama sa gradom u sredini. Krovovi kuća, koje su se ispele po strmim padinama i gornji katovi zgrada, koje se pomaljaju među stablima borova, daju samo naslutiti prave proporcije grada. Gledajući u tom pravcu, ali mnogo blie stajalitu, uočavaju se paviljoni mamutske kasarne Slavko Rodić, podignuti na goloj, utoj zemlji i kamenu sjeverne strane Sinobada glavice. Neta blie, sa ljeve strane, talasaju se polja prema gradu isprekidana sa mjestimičnim gajevima, dajući naslutiti treću dimenziju prostora koji zatvaraju. U vrhu sa desne strane dominiraju bedemi tvrđave, Vrbnička strana je pravo u sredini, sva zarasla u bujnu vegetaciju izmjeanih bjelogorice i crnogorice, a ljevo je zaobljeni vrh Promine, koji je zaronio duboko u nebo. Neta blie ka promatraču,
jo desno od trvrđave, vidi se bijeli spomenik na Spasu, koji stoji kao putokaz tromeđi Dalmacije, Like i Bosne.
Idući prema gradu cesta dijeli taj prostor velike slikke po sredini na dva, gotovo simetrična dijela. Nekada, dok jo ona nije bila proirena i nasuta asfaltom, nego sva izlokana, sa rasutim oderom po njoj, na rubovima je bio pohranjen debeli sloj praine, koja je za dugog sunog razdoblja pruala naročit ugiođaj osjetilima. Duboka i prhka poput brana, topla kao sunčev dan, bila je pravcati doivljaj bosim nogama djece.
U svojevrsnoj borbi sa prolaznoću i zaboravom, ja jo i sad sasma jasno se vidi kako cestom prema gradu ide Zvone Marić, nasmijana lica, vavijek veselih očiju, i u neizmjernom zanosu, dok nosi svoju prvu mladost, da je svojski utopi u kninske ulice i gostione, među svoje drugove.
Nastavivi kretanje cestom, koja sa mjesta ispred crkve ide u pravoj crti prema gradu kojih tristo metara, njeno blago spouanje je jedva primjetno. Tu, s desne strane ceste, nabrane po vrhu malog, polukrunog vijenca od crvene zemlje i sedre, proviruju krovovi kuća Marića, skriveni u kronjama stabala kostela, hrastova, oraha i pokoje kruake. Uz samu cestu, počevi od crkve pa dalje, ide ivica od drače i gloga. Na kraju ljeta, prezrele kupine sjaje iz nje od nakupljenog nektara, a teget bobice gloga, po kojima se uhvatila patina od zrenja ukraavaju prirodni vijenac cesti. Tu i tamo strči poneki grabić, a sve to pobjelilo pod slojevima praine, koju danima podiu Čepelovi kamioni sa građom i autobus iz Livna, jedini koji je prolazio tom cestom, stiući u grad svakog dana predveče. Od ceste pa sve do kuća u Marićima, lei livada pod djetelinom.Uz kuće su bate i pokoje stablo trenje, kajsije i praske. Lijeva strana ceste bila je malo drugojačija. Ona je sva zarasla u poljsku travu, sa prokopanim plitkim kanalom du ceste. Iza nje su brojne ograde oivičene bunjem, iblljem i niskim stablima, sa kojima su razdijeljeni livade, polja sa kukuruzom i vinogradi. To zemljite uz cestu je bilo uvijek nekako vlano, te se sticao dojam da pod njim neprestance luta ponikva. Na kraju, pritjeran do ceste, taj komad zemlje, biva zatvoren sporednim putem, koji se sa te strane odvaja i ide dalje prema poljima. Pred tim raskrćem, nalaze se dva ogromna stabla, koja su se nadvila nad duguljstom prizemnom, kamenom kućom, smjetenom tik uz cestu. Pred tom kućom često su bauljala sitna, goludrava, dječica. Oko njih su uvijek, u poslu, urile nekakve krupne ene, sa jakim nogama, golih listova i zasukanim rukavima platnenih koulja, dok je ispred kuće znao povazdan sjediti ćutke jedan starac, gologlav i osamljen, pueći na lulu.
Sa druge strane od tog sporednog puta, također pored ceste, u bujnim kronjama starih stabala, skrivala se jedna velelebna građevina. Bila je to velika, bijela, dvokatnica, čiji crveni krov ju je isticao u boji neba i evara iza nje. Njeni spoljni zidovi, sa pokoricom od gleđosanog maltera, kakav se nekada sreće samo u bogatim gospodarstvima, stvarali su izdaleka dojam raskoi. Sa te strane kuće okrenute prema crkvi, bila su dva reda velikih prozora, sa masivnim drvenim kurama. Oko prozora i ulaznih vrata, bili su uzidani ukrasni tokovi od bijelog kamena sa Visa, to je jo većma isticalo ljpotu te kuće, ističući njenu gracioznost. Kuća je bila sazidana tako da je svojim dunim stranama
okrenuta u pravcu sjevera i juga. Prema sjeveru bilo je pročelje. Svi prozori i glavni ulaz, bili su na toj strani. Sa suprotne njene strane, na cijelome zidu, bio je samo jedan maleni prozor. Iz toga detalja lako se mogla naslutiti prvotna funkcija te vile podignute u poljima, daleko van grada. Njeno dvorite, koje je također bilo sa sjeverne strane kuće, prualo je u ljetnjim danima obilje debele hladovine. Gledano sa distance, ono je prije podsjećalo na uzdignutu i prostranu teracu, opasanu stupovima od bijelog mramora, na koju se sa ceste dolazilo kamenim stepenicima kroz kapiju od tekog eljeza. Ta teraca je svojom duinom nadilazila povr ispred kuće i gotovo ulazila u samu cestu, koja ba tu savija, kao da se na taj način uklanja od masivnosti same kuće. Na tom kraju, kako se činilo, teraca se zavrava skulpturom od drveta hiper realističkih dimanzija. Tek priavi posve blizu kući, uviđa se da je tu riječ o jednom običnom deblu stabla, kome su davno posječene grane, te je od njega ostao samo patrljak sklon truljenju. Motreći tu kuću iz daleka, njen impozantni volumen, okoli u kojemu je bila situirana, njeno uranjanje u rubni ambijent grada, svi ti elementi momentalno navjećuju jedno prijanje doba, u kojem je ta kuća, podignuta van grada, sluila uprav kao ljetnjikovac negdanjih veleposjednika, prvih gradskih bogataa.
Prilazeći toj kući sasma blizu, sa sjevera, otkriva se njeno pravo stanje, ba kao i po pitanju umiljene skulpture iz dvorita. Najprije, sama ta kuća, ali i sav prostor okolo nje, bili su obavijeni nekakvom naročitom tiinom. Nije bilo čak ni mirisa od kuine da bi lebdjeli uokolo nje. Doavi sasma blizu kući osjećalo se da je tu vrijeme stalo. Ni krov, koji je prosto blistao iz daleka, nije unosio vie ni trun vedrine u izgledu te kuće. Sad neta zagasitijeg tona, crijep vlagom natopljen, imao je po sebi uočljive mjestimično polupane komade. A pred kućom, danima, nije se moglo zateći ivog čeljadeta. Prolaznik se nije mogao oteti dojmu da t u u istinu nitko nikada nije ni ivio, a ako li jeste, onda ili to bilo davno ili danima niko nije izlazio vanka. Naročito ljeti, slika te kuće je bivala vie nekako ubetna nego li tajanstvena. Svi prozori i ulazna vrata bili su uvijek otkrinuti, kao da je riječ o kakvom prolaznom, trenutačno praznom konačitu. Iz rupa od vrata i prozora izbijala je teka hladovina, mrak i ustajalost zraka unutranjosti kuće. Iz nutrine, tiina i tajnovitost njenih soba i hodnika, nahrupljivali su na pustu teracu sa nekakvom naročitom snagom, plaveći je i ostajući rasprostrti dugo po njoj.. Njeno pročelje, izdaleka blistavo, bilo je u stvari proarano udubljenjima, za koje sa moglo zaključiti da potiču od zalutalih kuruma i granata prijanjeg rata. kure su stajale napola izvaljene, sa izbljedilom, ispranom farbom i sa slomljenim, ili nedostajućim prečkama. Razmaknute ili dopola privučene, viseći bezivotno uz kuću, kao da godinama spavaju u tom istom poloaju. U ogradi od terace, koja to u stvari nije nego je gustjerna pod pločom od betona, nema nikakvog reda mramornih stupova, nego obični, goli, oronuli zid, koji se lagano i dalje obruava. Pored ulaza u kuću stoji prazna ardinjera, u kojoj nekada moda bio oleander a sada samo zadrava ustajala kinica. Na ploči od gustjerne razbacane, dječje igračke: tricikli bez jednoga točka, lopta, plastična kolica od igračaka i razne kantice bez ručki, zatim jedna banja, također od plastike, izvrnuta naopako, i jo poneto starog kuhinjskog inventara, sve to tako ostavljeno stoji na sredini tog neobičnog prednjeg dvorita. Po onoj, od ceste daljoj ivici njenog prednjeg zida, nije se pentrala nikakva ivopisna puzavica, nego je tu bilo ogoljeno stablo stare smokve, sa nekoliko krljavih grana, skoro bez lića. Pa i čempresi iza kuće nisu bili vitki nego prije umorni, od vremena davno prestali sa rastom. Prolazeći pored te kuće kroz dugi niz godina,
primjećivano je njeno sve veće zaputanje. Kao da su je za isto to vrijeme polagano naputali svi njeni stanari, pa je tako kuća na koncu ostala pusta. Ostavljajući je iza sebe prolaznik je bio u dojmu da je ta usamljena kuća jo davno preputena zaboravu.
Kako je vrijeme prolazilo skoro se zaboravilo na tu kuću. Ali, kad god bi se ilo toj kući bilo je puno ičekivanja da tamo netkoga jedanput ipak bude bilo. A onda, prolazeći pored te ruevne kuće, njena praznina i pusta, hladnoćom ispunjena teraca, bude u nama tugu jer smo se nadali njenoj ljepoti i ivotu, a zaticali uvijek samo pusto i zamor koji pritiće, posvud uokolo nje.
O toj velikoj kući na osami u Kninskom Polju nije se puno pričalo, znalo se samo toliko da je bila Arapovića kuća.
kolovoz / avgust 2010.
Kuća Arapovića
Ljeto je. Omamljen stojim sav u sunčevu sjaju. Ne znam točno, ni koje je to vrijeme ni gdje je to mjesto na kojemu stojim, ali mi se nekako čini da je to negdje između, na po puta, ni vamo ni tamo, ni vanka, ni unutra! Pa ipak ja i dalje tu stojim. Ono ta je posvema izvjesno to je ja postojim, a da su nada mnom i nebo, beskrajno plavo i uarena sun;eva kugla, a preda mnom on - cio grad! Prostro se taj grad, na sve četir strane, obujmio nekolike glavice uokolo rasprene, neke od njih ogoljele, kamenite, pod makijom, druge opet proarane stablima primorske crnogorice. U dnu, pod stranom, stisnuo se on uz niske, skučene obale rijeke i traje ne da se! Dan se ari, kamen gori, zrak treperi. Odnekud dopire zgusnuto zujanje pčelinjeg roja, koji uporno opsjedja konice razmjetene u hladu voćnjaka. Tisuće cvrčaka pjevaju uokolo, svi u jedan glas, sa njima biva dopunjena zvučna kokafonija ljetnjeg dana tog malog mjesta. U njoj jo i brektanje kamionskog motora, i pisak lokomotive, treska zaprenih kola na pranjavom putu, negdje u radu ujednačeni udarci hidrauličnog malja, zveka utovaranja građevnog materijala u skladitu i premijetanje robe u magacinima na eljezničkoj stanici.
Najednom, iz zbora cvrčaka jedan od njih, tu negdje blizu, nenadano odustaje od pjevanja. Time je namah poremećen obujam zvuka pjesme kojom je pritisnut cio kraj. U prvi momenat čini se sve je stalo sa tim jednim, kratkim ućutkavanjem. Ali, već u narednom trenu, isprva polagano, jedva čujno, gotovo meko, poput prevlačenja dlanom preko prostrtog biljca, nastavlja taj isti svoju pjesmu, pridruivanjem zboru ostalih skrivenih strugača i zrak iznova biva ispunjen omamljujućim brujanjem cvrčaka. Drijeme vrijeba u sjenovitim batama, dolazi kradom iza kuća, ispunjava cijeli prostor ranog popodneva u gradu. To je snevanje u hodu, u zastajanju. Mislim se neta, da mi je barem k Vrelu nekako to prije stići, te jo jednom oslunut onaj njegov iskričavi ubor, dok na licu hvatam titraj sjena stoljetnih kronji ispod vijadukta. Ili, moda to se meni samo tako čini, ja to samo snevam.
Lutajući valovitim, suncu podatnim, predjelima pitome Toskane, putnik moe ići nasumice, sve dokle ga volja vuče i da opet uvijek ostane zaukan u okruenju vinograda, livada i voćnjaka. Klimajući tako u karucama ili na biciklu, krivudavim i pranjavim putovima to prosjecaju nepregledne daljine, to vie odmiče, putnik sve vie upada u stanje zanosa, koje ga neprimjetno prevodi iz vremena sadanjosti u viteko doba prolosti, trubadura i pompadura. U punoj raskoi osunčanog Mediterana, sa paletom izmjeanih nijansi plavih, zelenih i utih boja, u mirisima lavande i ruzmarina, lutanju sklon avanturist, lako gubi dodir s realnoćui i upada u tajnoviti svijet matanja. Tu i tamo, sa vrha okolnih breuljaka, okoli pod njima nadziru posljednji svjedoci plamene Renesanse, raskoni zamkovi davno upokojenih plemića i njihove svite. Dalje, ravnicom, lee prosuti, brojni ljetnjikovci, tragovi neta novijeg doba. Oni su tu ostali uljepavati taj
bogu ugodni krajolik. U spokoju nastalom od dugog trajanja, sa osobenim arhitekturalnim iskazom, koji treba da reprezentira svu gospodstvenost onih to su negda u njima obitavali, sa otrim crtama pročelja, sa redovima velikih prozora, sa zidovima od masivnog bijelog kamena i mramora, sa figurinama i ardinjerama za cvijeće, unatoč dubokom snu, oni umiču zaboravu nego sada ive izobraeni u atrakcije suvremenih globtrotera. Ta negdanja pribjeita od vrućina, od prenapučenosti gradskih trgova i pjaceta, od omorina u dugim letnjim večerima, sada su upečatljivi znaci cijelog podneblja. Prikrivene u bokoru vitkih čempresa i gorostasnih pinija, u bokora rua puzavica, sa crvenim krovovima i slapovima glicinija, begonija i bugenvilija, koji padaju niz bočne strane i natkriljuju prostrane terace, sve te vile danas iz daljine izgledaju opustjele, kao fotografije sa poutjelih potanskih karata. Ali, po kutovima njihovih biblioteka i blagovaona, jo lebde melodije menueta i ronda Skarlatija i Bokerinija, zaustavljene tu za stalno u tapetima po zidovima, u rezbarijama ormara i vitrina, dok čuvaju vatrene ljubavne tajne raskalanih pirova i opakih zavjera, kovanih u minulim stoljećima.
I to ljeto i ta Toskana sad su opet zajedno, pred nama. Samo, ovi puta u '- Kninu!
Kad se pođe pjeke cestom iz Vrpolja prema Kninu, samo to je za leđima ostala uta, izbljedila tabla prometnog znaka, uokvirenog crnom crtom, koja najavljuje prelazak administrativne granice grada, nailazi se na blagu, dvostruku okuku, natkriljenu stoljetnjim hrastovim stablima sa desne straneceste. Tu, na toj istoj strani, iza ozidane ograde, među nadgrobnim pločama i u hladu vremenih hrastova, počiva u osami crkva Sv. Jakova. Njeno predvorje odvojeno od ceste pomenutim zidom, do kojega se dolaz kroz usku, eljeznu kapiju, počivva u miru. Zidovi crkve, obloeni blokovima od uglačanog kamena, ispiranog kiom, poliranog suncem i dugi niz godina ibanog vjetrom, u jakom su kontrastu sa bojom neba i okolnom vegetacijom. Ispred crkve cesta nastavlja prema gradu u pravoj crti kojih tristo metara kroz polje presječeno njome, u jedva zamijetnom svojemu sputanju, sve do naredne okuke, pred kojom se malo uzdie, savija na desno i konačno gubi iz vida sa mjesta pred crkvom.
I sada jo kao da vidim Zvonu Marića, kako ide tom cestom prema gradu, uvijek veselih očiju i nasmijana lica i u neizmjernom zanosu. Nosi on tako svoju razbuktalu mladost do grada, ne bi li je nekako utopio, po gradskim ulicama ili u gostionama među drutvom.
Stojeći na cesti ispred te kapije, pred očima puca pogled. U krupnom planu otvara se panorama sa gradom u sredini. Krovovi kuća, koje su se ispele po strmim padinama i gornji katovi zgrada, koje se pomaljaju među stablima borova, daju samo naslutiti prave proporcije grada. Gledajući u tom pravcu, ali mnogo blie stajalitu, uočavaju se paviljoni mamutske kasarne Slavko Rodić, podignuti na goloj, utoj zemlji i kamenu sjeverne strane Sinobada glavice. Neta blie, sa ljeve strane, talasaju se polja prema gradu isprekidana sa mjestimičnim gajevima, dajući naslutiti treću dimenziju prostora koji zatvaraju. U vrhu sa desne strane dominiraju bedemi tvrđave, Vrbnička strana je pravo u sredini, sva zarasla u bujnu vegetaciju izmjeanih bjelogorice i crnogorice, a ljevo je zaobljeni vrh Promine, koji je zaronio duboko u nebo. Neta blie ka promatraču,
jo desno od trvrđave, vidi se bijeli spomenik na Spasu, koji stoji kao putokaz tromeđi Dalmacije, Like i Bosne.
Idući prema gradu cesta dijeli taj prostor velike slikke po sredini na dva, gotovo simetrična dijela. Nekada, dok jo ona nije bila proirena i nasuta asfaltom, nego sva izlokana, sa rasutim oderom po njoj, na rubovima je bio pohranjen debeli sloj praine, koja je za dugog sunog razdoblja pruala naročit ugiođaj osjetilima. Duboka i prhka poput brana, topla kao sunčev dan, bila je pravcati doivljaj bosim nogama djece.
U svojevrsnoj borbi sa prolaznoću i zaboravom, ja jo i sad sasma jasno se vidi kako cestom prema gradu ide Zvone Marić, nasmijana lica, vavijek veselih očiju, i u neizmjernom zanosu, dok nosi svoju prvu mladost, da je svojski utopi u kninske ulice i gostione, među svoje drugove.
Nastavivi kretanje cestom, koja sa mjesta ispred crkve ide u pravoj crti prema gradu kojih tristo metara, njeno blago spouanje je jedva primjetno. Tu, s desne strane ceste, nabrane po vrhu malog, polukrunog vijenca od crvene zemlje i sedre, proviruju krovovi kuća Marića, skriveni u kronjama stabala kostela, hrastova, oraha i pokoje kruake. Uz samu cestu, počevi od crkve pa dalje, ide ivica od drače i gloga. Na kraju ljeta, prezrele kupine sjaje iz nje od nakupljenog nektara, a teget bobice gloga, po kojima se uhvatila patina od zrenja ukraavaju prirodni vijenac cesti. Tu i tamo strči poneki grabić, a sve to pobjelilo pod slojevima praine, koju danima podiu Čepelovi kamioni sa građom i autobus iz Livna, jedini koji je prolazio tom cestom, stiući u grad svakog dana predveče. Od ceste pa sve do kuća u Marićima, lei livada pod djetelinom.Uz kuće su bate i pokoje stablo trenje, kajsije i praske. Lijeva strana ceste bila je malo drugojačija. Ona je sva zarasla u poljsku travu, sa prokopanim plitkim kanalom du ceste. Iza nje su brojne ograde oivičene bunjem, iblljem i niskim stablima, sa kojima su razdijeljeni livade, polja sa kukuruzom i vinogradi. To zemljite uz cestu je bilo uvijek nekako vlano, te se sticao dojam da pod njim neprestance luta ponikva. Na kraju, pritjeran do ceste, taj komad zemlje, biva zatvoren sporednim putem, koji se sa te strane odvaja i ide dalje prema poljima. Pred tim raskrćem, nalaze se dva ogromna stabla, koja su se nadvila nad duguljstom prizemnom, kamenom kućom, smjetenom tik uz cestu. Pred tom kućom često su bauljala sitna, goludrava, dječica. Oko njih su uvijek, u poslu, urile nekakve krupne ene, sa jakim nogama, golih listova i zasukanim rukavima platnenih koulja, dok je ispred kuće znao povazdan sjediti ćutke jedan starac, gologlav i osamljen, pueći na lulu.
Sa druge strane od tog sporednog puta, također pored ceste, u bujnim kronjama starih stabala, skrivala se jedna velelebna građevina. Bila je to velika, bijela, dvokatnica, čiji crveni krov ju je isticao u boji neba i evara iza nje. Njeni spoljni zidovi, sa pokoricom od gleđosanog maltera, kakav se nekada sreće samo u bogatim gospodarstvima, stvarali su izdaleka dojam raskoi. Sa te strane kuće okrenute prema crkvi, bila su dva reda velikih prozora, sa masivnim drvenim kurama. Oko prozora i ulaznih vrata, bili su uzidani ukrasni tokovi od bijelog kamena sa Visa, to je jo većma isticalo ljpotu te kuće, ističući njenu gracioznost. Kuća je bila sazidana tako da je svojim dunim stranama
okrenuta u pravcu sjevera i juga. Prema sjeveru bilo je pročelje. Svi prozori i glavni ulaz, bili su na toj strani. Sa suprotne njene strane, na cijelome zidu, bio je samo jedan maleni prozor. Iz toga detalja lako se mogla naslutiti prvotna funkcija te vile podignute u poljima, daleko van grada. Njeno dvorite, koje je također bilo sa sjeverne strane kuće, prualo je u ljetnjim danima obilje debele hladovine. Gledano sa distance, ono je prije podsjećalo na uzdignutu i prostranu teracu, opasanu stupovima od bijelog mramora, na koju se sa ceste dolazilo kamenim stepenicima kroz kapiju od tekog eljeza. Ta teraca je svojom duinom nadilazila povr ispred kuće i gotovo ulazila u samu cestu, koja ba tu savija, kao da se na taj način uklanja od masivnosti same kuće. Na tom kraju, kako se činilo, teraca se zavrava skulpturom od drveta hiper realističkih dimanzija. Tek priavi posve blizu kući, uviđa se da je tu riječ o jednom običnom deblu stabla, kome su davno posječene grane, te je od njega ostao samo patrljak sklon truljenju. Motreći tu kuću iz daleka, njen impozantni volumen, okoli u kojemu je bila situirana, njeno uranjanje u rubni ambijent grada, svi ti elementi momentalno navjećuju jedno prijanje doba, u kojem je ta kuća, podignuta van grada, sluila uprav kao ljetnjikovac negdanjih veleposjednika, prvih gradskih bogataa.
Prilazeći toj kući sasma blizu, sa sjevera, otkriva se njeno pravo stanje, ba kao i po pitanju umiljene skulpture iz dvorita. Najprije, sama ta kuća, ali i sav prostor okolo nje, bili su obavijeni nekakvom naročitom tiinom. Nije bilo čak ni mirisa od kuine da bi lebdjeli uokolo nje. Doavi sasma blizu kući osjećalo se da je tu vrijeme stalo. Ni krov, koji je prosto blistao iz daleka, nije unosio vie ni trun vedrine u izgledu te kuće. Sad neta zagasitijeg tona, crijep vlagom natopljen, imao je po sebi uočljive mjestimično polupane komade. A pred kućom, danima, nije se moglo zateći ivog čeljadeta. Prolaznik se nije mogao oteti dojmu da t u u istinu nitko nikada nije ni ivio, a ako li jeste, onda ili to bilo davno ili danima niko nije izlazio vanka. Naročito ljeti, slika te kuće je bivala vie nekako ubetna nego li tajanstvena. Svi prozori i ulazna vrata bili su uvijek otkrinuti, kao da je riječ o kakvom prolaznom, trenutačno praznom konačitu. Iz rupa od vrata i prozora izbijala je teka hladovina, mrak i ustajalost zraka unutranjosti kuće. Iz nutrine, tiina i tajnovitost njenih soba i hodnika, nahrupljivali su na pustu teracu sa nekakvom naročitom snagom, plaveći je i ostajući rasprostrti dugo po njoj.. Njeno pročelje, izdaleka blistavo, bilo je u stvari proarano udubljenjima, za koje sa moglo zaključiti da potiču od zalutalih kuruma i granata prijanjeg rata. kure su stajale napola izvaljene, sa izbljedilom, ispranom farbom i sa slomljenim, ili nedostajućim prečkama. Razmaknute ili dopola privučene, viseći bezivotno uz kuću, kao da godinama spavaju u tom istom poloaju. U ogradi od terace, koja to u stvari nije nego je gustjerna pod pločom od betona, nema nikakvog reda mramornih stupova, nego obični, goli, oronuli zid, koji se lagano i dalje obruava. Pored ulaza u kuću stoji prazna ardinjera, u kojoj nekada moda bio oleander a sada samo zadrava ustajala kinica. Na ploči od gustjerne razbacane, dječje igračke: tricikli bez jednoga točka, lopta, plastična kolica od igračaka i razne kantice bez ručki, zatim jedna banja, također od plastike, izvrnuta naopako, i jo poneto starog kuhinjskog inventara, sve to tako ostavljeno stoji na sredini tog neobičnog prednjeg dvorita. Po onoj, od ceste daljoj ivici njenog prednjeg zida, nije se pentrala nikakva ivopisna puzavica, nego je tu bilo ogoljeno stablo stare smokve, sa nekoliko krljavih grana, skoro bez lića. Pa i čempresi iza kuće nisu bili vitki nego prije umorni, od vremena davno prestali sa rastom. Prolazeći pored te kuće kroz dugi niz godina,
primjećivano je njeno sve veće zaputanje. Kao da su je za isto to vrijeme polagano naputali svi njeni stanari, pa je tako kuća na koncu ostala pusta. Ostavljajući je iza sebe prolaznik je bio u dojmu da je ta usamljena kuća jo davno preputena zaboravu.
Kako je vrijeme prolazilo skoro se zaboravilo na tu kuću. Ali, kad god bi se ilo toj kući bilo je puno ičekivanja da tamo netkoga jedanput ipak bude bilo. A onda, prolazeći pored te ruevne kuće, njena praznina i pusta, hladnoćom ispunjena teraca, bude u nama tugu jer smo se nadali njenoj ljepoti i ivotu, a zaticali uvijek samo pusto i zamor koji pritiće, posvud uokolo nje.
O toj velikoj kući na osami u Kninskom Polju nije se puno pričalo, znalo se samo toliko da je bila Arapovića kuća.
kolovoz / avgust 2010.