Slusajuci nedavno jedan od albuma svoje mladosti,rijec je o Sajmonu i Grenfaklu,oprostite ali nemam pojma o engleskom jeziku,naisao sam na pjesmu Moj mali gradic.Tako mi je pala na um ideja da napisem nesto o svom malom i nezaboravnom gradu,o mladosti i odrastanju.Bit ce to kao sjetnik na Knin i kninjane iz perioda moje mladosti.Bit ce to sjecanje na onu kninsku glavnu i jedinu ulicu na kojoj se sve desavalo,a koja se danas razvukla na svih sedam kontinenata.Iako siramasno ono moje vrijeme je bilo sretno i puno veselja i zato ga se danas rado sjecam.I tek sada shvatam koliko sam to malo cijenio
Bila su to vremena u kojima su svi koji su to htjeli ,bili zaposleni i koji su se uspjesno borili sa egzistencijalnim teskocama.A oni vispreniji,bome,i obogatili.Vjerovatno ce mnogi imati primjedbe na ovo moje vidjenje Knina i kninjana i na moje pamcenje.Ali, ,da kazem,pisat cu o svom gradu onako kako sam ga ja dozivljavao.Vjerovatno cu neke pojmove pomijesati,mnogo toga se i zaboravilo,a ponesto cu,svakako,i nadodati.Unaprijed se izvinjavam za sve netocnosti jer mi je jedina zelja da bez ikakvih pretenzoija dio onog sretnog perioda stavim na papir,odnosno na NET.Uvjeren sam da ce neki mladji pozavidjeti na tim nasim dasnima srece i bezbriznosti.
.Pokusat cu to redovno objavljivati na Galeriji,a ako nije zanimljivo ili je dosadno,napisite i prekinite me,bez ljutnje.
Moj mali gradic
Moderator: Gazda
-
Goran Zelic-Zele
- Posts: 128
- Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm
sjetnik
U Kninu se uvijek ivilo polagano, sporo i na tanane, sve se znalo I sve je bilo predvidljivo.I kad se neko u grad vrati poslije desetogodisnje peèalbe sve bi naao onako kako je i ostavio, samo to bi se neko u medjuvrmenu oenio. izrodio djecu ili otiao na drugi svijet i u dobra spominjanja. Kao da je neko izmislio Knin i kninjane. I njegov fluid malog mjesta, stjenjenog u dolini, ovièenog brdima. ,Krkom i kamenom. A sve to u blizimi morske obale.
Bila su ono sretna vremena odrastanja. I bili smo sretni ljudi. Uspomene, prijateljstva i ivotna zadovoljstva, sve je to nekako bilo neupitno, normalno, I trajalo je. Ponosim se to pripadam generaciji onih vremena za koje danas neki duhom siromani i ivotom jadni tvrde da su tada bila olovna vremena. A i ova moja sjeæanja hoæe kazati da su nai ondanji ivoti imali smisla. Ne onog koji se danas hoæe prikazati i nametnuti kao smisao to ga po svojim mjerilima i standardima vjeto kreiraju surovi metri globalizacije, koju mirne due mogu nazvati duhovna pusto. Nai ivoti i nae djetinjstvo je imalo smisla jer se zasnivalo na tradicionalnim vrijednostima koje su stoljeæima unatrag utabanali nai preci, i hvala im za to. Bili smo generacija i mladost koja ponosno moe reæi da je imala ivot i da ga je ivila punim pluæima, ma koliko bili siromani i tada eljni svega. A poslije, poslije je dolo vrijeme plakanja i ko zna kad æe stati. I dali æe stati.
Nae je djetinjstvo bilo posebno, valjda svi tako kau. Ipak, mislim da je bilo posebno jer je bilo nae, jer smo bili bezbrini, a takvi smo bili jer smo bili iskreni i neiskvareni.
A kad danas izadjem na svoje staze djetinjstva i pogledam u kninsko plavo nebo, koje se nigdje ne plavi kao tu, vidim da je sve isto, ili skoro isto. Ali ipak, sve je nekako drugaæije, nema vie onog i onakvog cvrkuta ptica, sunce grije drugaæije, èak i eljezniæke lokomotive sviraju promuklije, ili mi se sve to æini dok se pokuavam vratiti u dane mladosti. Jedna je, ipak, mladost. I dok obilazim nekadanja sastajalita i traim poznate, njih je,naalost, vrlo malo.
Gledam i radujem se kad danas u mom Kninu naidjem na bilo koga poznatog. To su mi dragocjeni trenuci koje poslije ljubomorno æuvam u malom mozgu kao nesto lijepo i skupocijeno, kao neku antiku koju valja saèuvati jer je rijetka, kao nesto èega vie nema, kao raritet I to ba zbog rijetkosti treba saæuvati
Razbacani na sve èertiri strane svijeta, zanimljivo je koliko mi Kninjani i dalje volimo svoj mali gradiæ. I onu njegovu pozitivnu energiju. Sa koliko ala razmiljamo o onoj jedinoj kninskoj ulici, o svim onim malim ali dragim ljudima, o onom skromnom ali nadasve sretnom ivotu. Uvijek æe nas grijati toplina naeg malog gradiæa, stisnutog izmdju lijepe Krke i monumentalne fortice. I voliæe ga
kninjani dok god ih bude, nekad kninjani, danas gradjani kugle zemaljske, ko biseri rasuti po cijelom svijetu.
No, ono to si ostavio vie nikad ne moe pronaæi I kad god se vratim u svoj grad najljepe od svega mi je sjeæanje na ono to je nekad bilo.Poslije svakog tog dolaska toplo mi oko srca. Toplo mi je jer sam bio bar sa nekolicinom ljudi sa kojima me vezivala i vezuje nekakva èudesna ljubav. Lijepo mi je tada jer sam se susreo sa svjedocima svog djetinjstva i odrastanja, jer sam se susreo sa svojim prijateljima, sa svojim kninjanima. Bio sam sa svojim sugradjanima, sugraðanima grada u kojem su svi sve znali i poznavali, za razliku od ovog dananjeg Knina,a i svih drugih gradova u kojima niko nikoga ne poznaje, pa èak ni najblie susjede. Kad god pogledam te svoje nekadanje sugradjane i komije vidim da im dobrota izvire iz pogleda, srce im veliko ko pogaæa, dua da je na ranu privije, svi nekako dobroæudni i otvoreni za svakog èovjeka dobre volje Ili se meni to samo èini, poslije tolikih godina odsutnosti.
I tako, u toj naoj izbjglièkoj nesreæi. mi koji odosmo ipak imamo sreæe to znamo ta smo ostavili i to imamo sjeæanja, a ovi to se na naa mjesta uselie ne znaju ni to su dobili, niti to imaju.U tom osjeæaju sreæe, radosti i ponosa, ona neumitna kap plemenite grinje daje svima nama dobro znani osjeæaj sjete i nostalgije. I tako, idu godine i dekade. I neka idu. Moj Knin iz mene nikad neæe otiæi. Ovim recima elim otrgnuti od zaborava ono nae vrijeme, ljude i dogadjaje. Otrgnuti od zaborava onaj na Knin kojeg vie nema i èiji su gradjani razasuti na sve èetiri strane svijeta. Stoga i piem ovo, da pokaem da stari Kninjani postoje, da misle o onim danima, da se sjeæaju. Izgubljeno je samo ono èega se odrekne, a svi mi se trudimo da se ne odreknemo Knina, da ne zaboravimo.
Bila su ono sretna vremena odrastanja. I bili smo sretni ljudi. Uspomene, prijateljstva i ivotna zadovoljstva, sve je to nekako bilo neupitno, normalno, I trajalo je. Ponosim se to pripadam generaciji onih vremena za koje danas neki duhom siromani i ivotom jadni tvrde da su tada bila olovna vremena. A i ova moja sjeæanja hoæe kazati da su nai ondanji ivoti imali smisla. Ne onog koji se danas hoæe prikazati i nametnuti kao smisao to ga po svojim mjerilima i standardima vjeto kreiraju surovi metri globalizacije, koju mirne due mogu nazvati duhovna pusto. Nai ivoti i nae djetinjstvo je imalo smisla jer se zasnivalo na tradicionalnim vrijednostima koje su stoljeæima unatrag utabanali nai preci, i hvala im za to. Bili smo generacija i mladost koja ponosno moe reæi da je imala ivot i da ga je ivila punim pluæima, ma koliko bili siromani i tada eljni svega. A poslije, poslije je dolo vrijeme plakanja i ko zna kad æe stati. I dali æe stati.
Nae je djetinjstvo bilo posebno, valjda svi tako kau. Ipak, mislim da je bilo posebno jer je bilo nae, jer smo bili bezbrini, a takvi smo bili jer smo bili iskreni i neiskvareni.
A kad danas izadjem na svoje staze djetinjstva i pogledam u kninsko plavo nebo, koje se nigdje ne plavi kao tu, vidim da je sve isto, ili skoro isto. Ali ipak, sve je nekako drugaæije, nema vie onog i onakvog cvrkuta ptica, sunce grije drugaæije, èak i eljezniæke lokomotive sviraju promuklije, ili mi se sve to æini dok se pokuavam vratiti u dane mladosti. Jedna je, ipak, mladost. I dok obilazim nekadanja sastajalita i traim poznate, njih je,naalost, vrlo malo.
Gledam i radujem se kad danas u mom Kninu naidjem na bilo koga poznatog. To su mi dragocjeni trenuci koje poslije ljubomorno æuvam u malom mozgu kao nesto lijepo i skupocijeno, kao neku antiku koju valja saèuvati jer je rijetka, kao nesto èega vie nema, kao raritet I to ba zbog rijetkosti treba saæuvati
Razbacani na sve èertiri strane svijeta, zanimljivo je koliko mi Kninjani i dalje volimo svoj mali gradiæ. I onu njegovu pozitivnu energiju. Sa koliko ala razmiljamo o onoj jedinoj kninskoj ulici, o svim onim malim ali dragim ljudima, o onom skromnom ali nadasve sretnom ivotu. Uvijek æe nas grijati toplina naeg malog gradiæa, stisnutog izmdju lijepe Krke i monumentalne fortice. I voliæe ga
kninjani dok god ih bude, nekad kninjani, danas gradjani kugle zemaljske, ko biseri rasuti po cijelom svijetu.
No, ono to si ostavio vie nikad ne moe pronaæi I kad god se vratim u svoj grad najljepe od svega mi je sjeæanje na ono to je nekad bilo.Poslije svakog tog dolaska toplo mi oko srca. Toplo mi je jer sam bio bar sa nekolicinom ljudi sa kojima me vezivala i vezuje nekakva èudesna ljubav. Lijepo mi je tada jer sam se susreo sa svjedocima svog djetinjstva i odrastanja, jer sam se susreo sa svojim prijateljima, sa svojim kninjanima. Bio sam sa svojim sugradjanima, sugraðanima grada u kojem su svi sve znali i poznavali, za razliku od ovog dananjeg Knina,a i svih drugih gradova u kojima niko nikoga ne poznaje, pa èak ni najblie susjede. Kad god pogledam te svoje nekadanje sugradjane i komije vidim da im dobrota izvire iz pogleda, srce im veliko ko pogaæa, dua da je na ranu privije, svi nekako dobroæudni i otvoreni za svakog èovjeka dobre volje Ili se meni to samo èini, poslije tolikih godina odsutnosti.
I tako, u toj naoj izbjglièkoj nesreæi. mi koji odosmo ipak imamo sreæe to znamo ta smo ostavili i to imamo sjeæanja, a ovi to se na naa mjesta uselie ne znaju ni to su dobili, niti to imaju.U tom osjeæaju sreæe, radosti i ponosa, ona neumitna kap plemenite grinje daje svima nama dobro znani osjeæaj sjete i nostalgije. I tako, idu godine i dekade. I neka idu. Moj Knin iz mene nikad neæe otiæi. Ovim recima elim otrgnuti od zaborava ono nae vrijeme, ljude i dogadjaje. Otrgnuti od zaborava onaj na Knin kojeg vie nema i èiji su gradjani razasuti na sve èetiri strane svijeta. Stoga i piem ovo, da pokaem da stari Kninjani postoje, da misle o onim danima, da se sjeæaju. Izgubljeno je samo ono èega se odrekne, a svi mi se trudimo da se ne odreknemo Knina, da ne zaboravimo.
-
Goran Zelic-Zele
- Posts: 128
- Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm
Magarece godine
Knin, mali gradiæ u dalmatinskoj zagori, smjeten na raskræu cestovnih i eljeznièkih pravaca, u doba moje mladosti predstavljao je znaèajno eljeznicko sredite, a postojalo je i neto industrije. To je Kninjanima davalo lijepe anse za ugodan ivot. Uz platu neto se priskrbilo i u poljoprivredi. pa se moglo ba lijepo ivjeti. Najznaèajniji poslodavci su bili Tvornica vijaka i eljeznica, a bilo je tu i Stolarsko poduzeæe, Mladost, Kninjanka, GP Dinara, Kningips, Komunalac, Dinarka i jos poneki kolektiv. Dakle, radilo se i ivilo, ugodno i bezbrino. Sva ta èestita kninska povijest mene u nekim dalekim godinama s poèetka ezdesetih prolog stoljeæa i nije ba opæinjavala.. Moju generaciju, dananje pedesetogodisnjake, zanimali su beskonaèna trèanja po stazama naeg djetinjstva, igre i nestaluci. Sladeled boanestvenog okusa bila nam je tada glavna i jedina elja. A meke naeg hodoèaæa bile su slastièarnice kod Nazmije, kod Ðeme i jedno kratko vrijeme kod Avde u kuæi Petkoviæa. Mi smo svom snagom ivili svoje djeèatvo i mladost, svoje bosonogo djetinjstvo. Bez briga i nedoumica. Gledajuæi danas na taj period s pravom mogu reæi da bi nam na takvom djetinjstvu danas mnogi pozavidjeli.
Bila su doba poslijeratne oskudice, ali i boanski èiste hrane i vode i, to je najvanije, bilo je to doba istinskog zajednstva. Pokuat æu se vratiti u te godine noen nostalgijom za iskonom, za neèim èega vie nikad biti neæe. Ovo je jedno podsjeæanje na vrijeme bez problema, briga, bez pohlepe, podsjeæanje koje æe biti zanimljivo samo Kninjanima, onim koji su to doivjeli i proivili. Podsjeæanje je ovo na djeèatvo i pubertetske godine, koje je neumrli Branko Èopiæ zvao magareæim, nas mladih junoa, kojima je veæ tada cijeli svijet bio premalen. Kao da smo znali da æe nas neka jaka bura, ili bolje reæi oluja, razbacati na sve èetiri strane tog istog svijeta..
Do polaska u kolu moj krug bile su barice i igralite NK Dinara. Igralite je bilo okrenuto u smjeru glavne kninske ulice, i bilo je omeðeno betonskim zidom. Kuæe do glavne ulice su se tek gradile, neugledne upe su polako ruene i na njihovom mjestu su podizane malo veæe graðevine. Tako su sagraðene kuæe Vujatoviæ, Maglov, Mariæ, Oegoviæ i druge. Mi donjegradski mulci vrijeme smo provodili u skladu sa godinjim dobima. Cijelo ljeto bi bili uz Krku, Oranicu i barice. Lovili smo ribe i rakove, koje bi prodavali sinjanima i tako zaradjivali svoj prvi djeparac. Ribu smo lovili udicoma, ali i rukama.
U ribu se ilo oko podneva, u doba najveæih vruæina, ne to bi nama tada bilo toplije u hladnoj Krki ili Oranici, nego to se u to doba riba sklanjala u hlad rijeène travuljine ili korijenje brojnih vrbika. Trebalo je vremena i vremena da bi se nauèilo kako ribu napipati i kako je spretno uhvatiti da ti se ne izmigolji. Ali mi smo vremena imali na pretek, taènije, nismo znali to æemo sa toliko vremena. I po cijele dane smo smiljali kako ga utroiti. Uz ribu lovili smo i rakove, njih je tada bila zaista mnogo. Ljeti bi gazili Krku i Oranicu i golim rukama vadili rakove iz vode. Bilo je ujeda, ali nismo se obazirali, bilo je u tom lovu-ribolovu i susreta sa zmijama. One vodene nas nisu previe zabrinjavale, njih bi jednostavno vadili iz vode i bacali na vrbe. Ali, na vrbe su se znali uspeti i poskoci, najotrovnija zmija naeg kraja. Sreæom, osim bliskih susreta nekih veæih nezgoda nije bilo. Kako smo napolju provodili vascijele dane dio ulova bi za objed priprmili na vatri. Rakove bi ili skuhali u kakvom vau, ili bi ih pekli na aru. Na oba naèina su bili ukusni. Ribu ba i nismo pripremali jer se ona lako mogla prodati, a za piæe nije bilo problema. Krka je u doba nae mladosti bila iskonski èista I mogla se piti na bilo kojem svom dijelu.
Rakovi i ribe su bili na pouzdan izvor novca, a osim rukama lovili smo ih udicom. Na oblinjoj Gajnjaæi bi ubrali ravan tap jasena, na njega zavezali faldipanju i udicu i uz malo kruha ili glista lov je mogao poèeti. Na taj naæin bi u barama lovili arana, klena, linjaka ili drlju. Bilo je i drugih naèina ribolova, s proljeæa, poslije kia barice bi poplavile i linjaci bi izali iz svojih jezeraca. Mi bi se naoruali tapovima i satima bi gacali vodu traeæi ribu. Kad bi je ugledali jednostavo bi je mlatnuli tapom i to bi bilo to. Poto je bilo plitko linjak nije imao prostora za manevriranje i brzo bi postajao naom rtvom. A ona mala jezerca u barama,koja su stvorile bombe iz saveznickih aviona za onoga rata, smo najprije dobro zamutili tako da su linjaci u potrazi za kisikom morali isplivavati na povrinu i tada bi ih hvatali krtolama, odnosno korpama od vrbova pruæa.
Ljeti iza Vidovdana su se iz kuæa iznosili biljci, to su teki vuneni pokrivaæi, i nosili na pranje na barice. Dok jo nisu bili izgradjeni nasipi za obranu Knina od poplava bare su se kosile, a na Krki, negdje iza gostione Slavija, je bilo izgradjeno betonsko postolje, koje smo mi zvali skalini. Bio je to prostor uredjen za pranje robe. ene bi biljce i drugu robu, poto su se ve maine tada mogle viditi samo u amerièkim filmovima, potapale u Krku, mazale onim runim Jelen sapunima i mlatile drvenim prakljaèama. Tako oprana roba se prostirala po vrbama. I dok se roba suila ene bi æakulale, a djeæurlija je pronalazila zabavu na svoj naæin. Boanstven pogled na staze djetinjstva.i zato znam da dobrota niti moe ,niti smije umrjeti.
Kad ne bi bili na rijekama vrijeme smo provodili na Dinarinom igralitu. U ono doba igralite je bilo drugaæije okrenuto, protezalo se u smjeru glavne kninske ulice, a bilo je ogradjeno visokim betonskim zidom.Na zapadnoj strani, do ulice, bile su izgradjene tribine, ustvari nekoliko betonskih stepenika na kojima bi gledaoci sjedili. Sa suprotne strane je bila livadica na kojoj smo se mi klinci redovno igrali. kvadra oko igralista, Peki, Konta, Miso, Colja,Ogi, apka, Neðo, ole, Milan, Boro, Sava, Ðole, Nikica i ja smo znali tu provoditi dobar dio dana. U blizini je bilo i Partizanovo igralite, gdje su se odigravale rukometne i prve kosarkake utakmice. Partizanom je upravljao legendarni Tode Æeko, koji je bio alfa i omega sportskih zbivanja u Kninu. Dobra dua kninskog sporta izdavao se za strogog rukovodioca Partizana. Mi klinci smo ga znali satima imitirati, a povoda nam je davao na svakom koraku. Jednom prilikom je kucao nekakav dopis na pisaæoj maini a nas nekoliko smo se zatekli u njegovoj kancelariji. Udara drug Tode po makinji, ali svako malo neko slovo mu fali i ,posto ga ne moze naci ,viæe Stevi Biserku, kojeg smo zbog bavljenja atletikom i razvijenosti zvali Stiv, Stevo gdje je ono slovo T, sad je bilo ovdje. Kad bi partizanovci nastupali na sletu, koji se svake godine krajem maja organizirao povodom Dana Mladosti, Tode bi svoje atletièara uredno obukao u bijelu atletsku majicu, plavi orc i Borovo patike.Imao je on pritom svoje mjere za te patike, koje je nazivao lapama Bile su to lapice, to su one najmanje, lape, i one najveæe lapetine. Sa Todom i Partizanom smo poveli nekoliko nezaboravnih ljeta u Pakotanima na moru, gdje smo osjetili sve èari ljetovanja, ali o tome drugom prilikom.
Bila su doba poslijeratne oskudice, ali i boanski èiste hrane i vode i, to je najvanije, bilo je to doba istinskog zajednstva. Pokuat æu se vratiti u te godine noen nostalgijom za iskonom, za neèim èega vie nikad biti neæe. Ovo je jedno podsjeæanje na vrijeme bez problema, briga, bez pohlepe, podsjeæanje koje æe biti zanimljivo samo Kninjanima, onim koji su to doivjeli i proivili. Podsjeæanje je ovo na djeèatvo i pubertetske godine, koje je neumrli Branko Èopiæ zvao magareæim, nas mladih junoa, kojima je veæ tada cijeli svijet bio premalen. Kao da smo znali da æe nas neka jaka bura, ili bolje reæi oluja, razbacati na sve èetiri strane tog istog svijeta..
Do polaska u kolu moj krug bile su barice i igralite NK Dinara. Igralite je bilo okrenuto u smjeru glavne kninske ulice, i bilo je omeðeno betonskim zidom. Kuæe do glavne ulice su se tek gradile, neugledne upe su polako ruene i na njihovom mjestu su podizane malo veæe graðevine. Tako su sagraðene kuæe Vujatoviæ, Maglov, Mariæ, Oegoviæ i druge. Mi donjegradski mulci vrijeme smo provodili u skladu sa godinjim dobima. Cijelo ljeto bi bili uz Krku, Oranicu i barice. Lovili smo ribe i rakove, koje bi prodavali sinjanima i tako zaradjivali svoj prvi djeparac. Ribu smo lovili udicoma, ali i rukama.
U ribu se ilo oko podneva, u doba najveæih vruæina, ne to bi nama tada bilo toplije u hladnoj Krki ili Oranici, nego to se u to doba riba sklanjala u hlad rijeène travuljine ili korijenje brojnih vrbika. Trebalo je vremena i vremena da bi se nauèilo kako ribu napipati i kako je spretno uhvatiti da ti se ne izmigolji. Ali mi smo vremena imali na pretek, taènije, nismo znali to æemo sa toliko vremena. I po cijele dane smo smiljali kako ga utroiti. Uz ribu lovili smo i rakove, njih je tada bila zaista mnogo. Ljeti bi gazili Krku i Oranicu i golim rukama vadili rakove iz vode. Bilo je ujeda, ali nismo se obazirali, bilo je u tom lovu-ribolovu i susreta sa zmijama. One vodene nas nisu previe zabrinjavale, njih bi jednostavno vadili iz vode i bacali na vrbe. Ali, na vrbe su se znali uspeti i poskoci, najotrovnija zmija naeg kraja. Sreæom, osim bliskih susreta nekih veæih nezgoda nije bilo. Kako smo napolju provodili vascijele dane dio ulova bi za objed priprmili na vatri. Rakove bi ili skuhali u kakvom vau, ili bi ih pekli na aru. Na oba naèina su bili ukusni. Ribu ba i nismo pripremali jer se ona lako mogla prodati, a za piæe nije bilo problema. Krka je u doba nae mladosti bila iskonski èista I mogla se piti na bilo kojem svom dijelu.
Rakovi i ribe su bili na pouzdan izvor novca, a osim rukama lovili smo ih udicom. Na oblinjoj Gajnjaæi bi ubrali ravan tap jasena, na njega zavezali faldipanju i udicu i uz malo kruha ili glista lov je mogao poèeti. Na taj naæin bi u barama lovili arana, klena, linjaka ili drlju. Bilo je i drugih naèina ribolova, s proljeæa, poslije kia barice bi poplavile i linjaci bi izali iz svojih jezeraca. Mi bi se naoruali tapovima i satima bi gacali vodu traeæi ribu. Kad bi je ugledali jednostavo bi je mlatnuli tapom i to bi bilo to. Poto je bilo plitko linjak nije imao prostora za manevriranje i brzo bi postajao naom rtvom. A ona mala jezerca u barama,koja su stvorile bombe iz saveznickih aviona za onoga rata, smo najprije dobro zamutili tako da su linjaci u potrazi za kisikom morali isplivavati na povrinu i tada bi ih hvatali krtolama, odnosno korpama od vrbova pruæa.
Ljeti iza Vidovdana su se iz kuæa iznosili biljci, to su teki vuneni pokrivaæi, i nosili na pranje na barice. Dok jo nisu bili izgradjeni nasipi za obranu Knina od poplava bare su se kosile, a na Krki, negdje iza gostione Slavija, je bilo izgradjeno betonsko postolje, koje smo mi zvali skalini. Bio je to prostor uredjen za pranje robe. ene bi biljce i drugu robu, poto su se ve maine tada mogle viditi samo u amerièkim filmovima, potapale u Krku, mazale onim runim Jelen sapunima i mlatile drvenim prakljaèama. Tako oprana roba se prostirala po vrbama. I dok se roba suila ene bi æakulale, a djeæurlija je pronalazila zabavu na svoj naæin. Boanstven pogled na staze djetinjstva.i zato znam da dobrota niti moe ,niti smije umrjeti.
Kad ne bi bili na rijekama vrijeme smo provodili na Dinarinom igralitu. U ono doba igralite je bilo drugaæije okrenuto, protezalo se u smjeru glavne kninske ulice, a bilo je ogradjeno visokim betonskim zidom.Na zapadnoj strani, do ulice, bile su izgradjene tribine, ustvari nekoliko betonskih stepenika na kojima bi gledaoci sjedili. Sa suprotne strane je bila livadica na kojoj smo se mi klinci redovno igrali. kvadra oko igralista, Peki, Konta, Miso, Colja,Ogi, apka, Neðo, ole, Milan, Boro, Sava, Ðole, Nikica i ja smo znali tu provoditi dobar dio dana. U blizini je bilo i Partizanovo igralite, gdje su se odigravale rukometne i prve kosarkake utakmice. Partizanom je upravljao legendarni Tode Æeko, koji je bio alfa i omega sportskih zbivanja u Kninu. Dobra dua kninskog sporta izdavao se za strogog rukovodioca Partizana. Mi klinci smo ga znali satima imitirati, a povoda nam je davao na svakom koraku. Jednom prilikom je kucao nekakav dopis na pisaæoj maini a nas nekoliko smo se zatekli u njegovoj kancelariji. Udara drug Tode po makinji, ali svako malo neko slovo mu fali i ,posto ga ne moze naci ,viæe Stevi Biserku, kojeg smo zbog bavljenja atletikom i razvijenosti zvali Stiv, Stevo gdje je ono slovo T, sad je bilo ovdje. Kad bi partizanovci nastupali na sletu, koji se svake godine krajem maja organizirao povodom Dana Mladosti, Tode bi svoje atletièara uredno obukao u bijelu atletsku majicu, plavi orc i Borovo patike.Imao je on pritom svoje mjere za te patike, koje je nazivao lapama Bile su to lapice, to su one najmanje, lape, i one najveæe lapetine. Sa Todom i Partizanom smo poveli nekoliko nezaboravnih ljeta u Pakotanima na moru, gdje smo osjetili sve èari ljetovanja, ali o tome drugom prilikom.
-
Goran Zelic-Zele
- Posts: 128
- Joined: Sat Dec 30, 2006 5:29 pm
Ves masine
ezdesete godine prolog stoljeæa bile su tek naæete, Knin se jo ivo sjeæao strahota velikog rata i pokuavao se organizirati u onom poslijeratnom siromatvu. Preko Crvenog kria su u nae domove stizala Trumanova jaj u prahu, mlijeko u prahu, margarin od kitova sala i onaj ukusni uti sir.Roditelji su odlazili u zgradu opæine po mjeseèna sledovanja,a mi klinci eljno smo ièekival otvaranje èarobne kartonske kutije i papirnog bureta u kojem su nam amerikanci slali brano.Tih godina zakuhala se kubanska kriza i umalo svijet dovela do ivice novog rata,a koju su ipak dogovorom rijeili Kenedi i Hruæov. Naravno, nas klince sve to nije zanimalo i bilo nam je uasno dosadno dok su odrasli raspredali te priæe,Televizija je tada bila jo u povoju,a na prste jedne ruke mogli su se prebrojati kninjani koji su posjedovali radio aparat.Zbog toga je vojska ispred Doma JNA,na platane montirala velike zvuènike ispod kojih su se svake veæeri u pola osam okupljale kninske familije i sluale vijesti.Dok su mukarci pomno pratili svaku spkerovu rijeè ene su èakulale o nekim svojim domaænskim temama,a mi djeca smo se igrali lovice ili veæ neke druge igre .Bila su to èedna vremena pretpotroaèkog drutva, vremena u kojima se mnogo vie druilo i prijateljovalo. Iako se dnevnik radio Zagreba sluao na ulci ispred doma JNA, koja se tada pretvarala u etalite i uz rub koje su mnogi sjedili automobili nas nisu ba ometali. Njih tada,zapravo gotovo i nije bilo,osim ono nekoliko slubenih,vojnih i policijskih..A ivot se ipak odvijao svojim ritmm,usporenim, mediteranskim, ali se ipak opdvijao i nikad se nikome, koliko ja pamtim, tih godina nije nigdje urilo. Polako, vrag odnio preu, govorili su stariji i tek danas shvatam svu veliæinu te misli.
Knin je ivio svoj ivot, privreda se polako podizala i svakim danom je bilo sve bolje. Nisu tada ni Kninjani bili prezahtjevni, dovoljno je bilo ono najnunije i svima nam je bilo lijepo. O tehnièkim novotarijama smo mogli poneto naslutiti samo iz amerièkih filmova koje smo redovno gledali u domu JNA. Kako su i oni rijetko dolazili i davali se i po desetak dana uzastopno mnoge filmove smo znali napamet.U jednom filmu sam prvi put ugledao ve mainu. Mislim da je Ava Gardner stavljala ve u nekakvu limenu kutiju i odmah je to postala tema o kojoj su raspredsle sve kninske domaæice. Kako i ne bi kad su one rublje pralo ruèno, u velikim limenim vanglama, a ono tee na skalinama na Krki.. Prije toga se bijeli ve iskuhavao na poretu, a poslije bi ga ene sapunale na maloj metalnoj ili drvenoj ploèi rifljaèi ili bi ga udarale drvenom prakljaèom. Prva ve maina se pojavila u Kninu mnogo godina kasnije i kad bi je neko instalirao u kuæu sjatilo se kompletno susjedstvo. Ljudi su satima sjedili i kao opèinjeni gledali u mainu i orketanje bubnja.
Ljeti, negdje poslije Vidovdana, dolazilo je na red pranje tekih vunenih biljaca, kuverti i druge zimske robe. Kako se to nije moglo prati u stanovima Kninjani su na obali Krke, uredili prostor za pranje takve« teke« robe. Jedan je bio negdje iza gostione Slavija, a drugi s druge stane Krke, povie Atlagiæa mosta, u Onisimovom predgradju. Na prvom prosotru su robu prale kninske domaæice, a na onaj drugi su dolazile ene sa Vrbnika, koje su na magarcima donosili svoju robu i tu bi je prale. Mi klinci smo ta perila zvali skaline jer su bile izgradjene u obliku stepenica kako bi se u sluèaju promjene voostaja ipak mogle koristiti. Tih godina je izmedju Krke i »Dinarinog« igralita bilo moèvarno zemljite koje smo zvali barice. Postojale su prve i druge barice, odnosno blie i dalje. Do njih se dolazilo preko mosta nad Oranicom, koji je sa Rive iza starog Antulinog zahoda vodio na skaline. Kad je kasnije tok Oranice skrenut, taj most je poruen a staro korito je nasuto. Sjeæam se da je na prvim baricama bila nekakva ruevina od nekog zdanja, ali ne znam toèno to se tu nalazilo.
Zimi bi barice poledile i bile su nam poligon za igru, a ljeti bi bile suhe, izuzevi nekoliko jezeraca koje su izdubile bombe baèene iz saveznièkih aviona krajem drugog rata.. Barice su se redovno kosile i bila je to prilika da mi gradski klinci uivo vidimo konje, volove i druge domaæe ivotinje.
Pranje biljaca i zimske robe pomno se planiralo i dogovaralo izmedju nekoliko familija. Kad bi konaèno doao taj dan muki èlanovi bi nosili robu i biljce, ene hranu koja æe se jesti u pauzi, a mi djeca bi nosili velike drvene prakljaèe, èetke, koje smo zvali brukini i pokoji komad sapuna. ene bi biljce najprije namakale u hladnoj Krki, a zatim ih satima sapunale i udarale prakljaèom. Konaèno oprane pokrivaæe bi razvukle po travi ili okolnim vrbama i sad je trebalo èekati nekoliko dana da ih sunce osui. Bilo je to vrijeme da se neto pojede, familija bi se okupila oko zdjele, a nas djecu bi majke slale da iz hladne Krke izvadimo domijanicu sa vinom. Naravno, sokova i »koka kola« tada nije bilo ali je bilo izobilje èiste i bistre hladne vode. Zagazili bi do sredine rijeke i jednostavno se napili.
Poslije ruèka ene bi oprale posuðe, mukarci bi prilegli u hladovinu, da se odmore za popodnevnu partiju balota, a mi klinci smo ispred sebe imali, tada nepregledne barice, Krku i Oranicu.U rijekama je bilo rakova i ribe u izobilju i eto zabave, gazili smo po pliæaku i rukama prevrtali kamenje ispod koji smo traili rakove. Uvijek smo znali nahvatati dovoljno za dobar objed. Kasnije smo nauèili loviti pastrmke golim rukama, a u tome je bez premca bio Slavko Lukiæ, koga smo kasnije prozvali Baja amerikanac jer se krajem ezdesetih prerselio u Ameriku. Mravi i goljavi bili smo eljni svega i svaèega, vrlo brzo smo savladali ovu vjetinu.
Za velikih ljetnih vruæina riba bi se sklanjala u hladovinu rijeæne trave ili u korijenje brojnih vrba. Valjalo ju je paljivo napipati, ali tako da je omaðija, da ne pobjegne, da je mirnim pokretima uspava, to vie, hipnotie. Na taj naèin bi ribi paljivo doli do glave i repa, ili do krga ako je veæi primjerak, snano stisnuli i gotovo, riba je bila naa. Vrlo brzo su svi klinci koji smo odrasli oko Krke savladali ovu vjetinu i postali vrsni ribolovci. Iako je ovakav ribolov bio tetan i zabanjen nai se nisu pretjerano bunili kad bi im predveæe donijeli pune ralje ribe. Naime, plastiène vreèice tada jo nisu bile izmiljene i mi bi ubrali vrbovu granèicu koja se raèva u dva smjera i jednu bi provlaèili kroz krge svog trofeja i na taj naèin nosili lovinu.
Sva ova èarolija na baricama i oko rijeka je ubrzo nestalo. Ve maine su poèele u nae kuæe dolaziti veæ sedamdesetih godina, a ubrzo je i Krka postala zagadjena. Otvaranjem dizeslkog depoa. rijeka je od uèa sa Oranicom postala prljava Ova rijeèica je ranije tekla tik uza zidove Dinarinog igralista, a malo povie ju je premotavao èelièni most namjenjen eljeznici. Taj tok rijeèice je zatrpan, a negdje u visini Tvornice vijaka iskopano je novo korito za Oranicu, preko kojeg je sagradjen betonski eljeznièki most.Tako su se eljeznièari pripremili za modernizaciju i dolazak dizelskih lokomotiva, koje su u penziju ispratile stare parne lokomotive. Bilo je to poèetkom ezdesetih godina, prve dizelke su iz Amerike, preko Splita, stigle 1962 .godine i za njihovo odravanje je izmedju brda Gajnjaæa i naselja Gambiroe sagradjen veliki dizelski depo.Tu su se dizelke popravljale i snabdjevale gorivom i mazivom. eljeznièari su u Oranicu isputali stara ulja i svoje otpadne vode i obale Oranice i dalje, Krke su postale crne od masti .Skalini, oko kojih smo proveli svoja prva prava ljeta, izgubili su funkciju i postali su nepotrebni, njih su zamijenile ve maine, mada se u poddinarju roba i dalje prala na slièan naèin. Na rijeæici Krèiæ su Topoljani sagradili specijalne stupe, odnosno preèke koje je okretala voda.U udubljenje kod tih pritki ene su stavljale biljce i bez po muke bi obavljale veliki posao. Naalost, mi koji smo ivjeli nizvodno dolaskom dizel depoa smo izgubili èari koju su davale barice i Krka. Ubrzo su barice postale moèvara u koju vie nitko nije zalazio, a ljeta su se provodila drugdje.U modu su dola ljetovanja na moru, ali to je veæ druga priæa.
Knin je ivio svoj ivot, privreda se polako podizala i svakim danom je bilo sve bolje. Nisu tada ni Kninjani bili prezahtjevni, dovoljno je bilo ono najnunije i svima nam je bilo lijepo. O tehnièkim novotarijama smo mogli poneto naslutiti samo iz amerièkih filmova koje smo redovno gledali u domu JNA. Kako su i oni rijetko dolazili i davali se i po desetak dana uzastopno mnoge filmove smo znali napamet.U jednom filmu sam prvi put ugledao ve mainu. Mislim da je Ava Gardner stavljala ve u nekakvu limenu kutiju i odmah je to postala tema o kojoj su raspredsle sve kninske domaæice. Kako i ne bi kad su one rublje pralo ruèno, u velikim limenim vanglama, a ono tee na skalinama na Krki.. Prije toga se bijeli ve iskuhavao na poretu, a poslije bi ga ene sapunale na maloj metalnoj ili drvenoj ploèi rifljaèi ili bi ga udarale drvenom prakljaèom. Prva ve maina se pojavila u Kninu mnogo godina kasnije i kad bi je neko instalirao u kuæu sjatilo se kompletno susjedstvo. Ljudi su satima sjedili i kao opèinjeni gledali u mainu i orketanje bubnja.
Ljeti, negdje poslije Vidovdana, dolazilo je na red pranje tekih vunenih biljaca, kuverti i druge zimske robe. Kako se to nije moglo prati u stanovima Kninjani su na obali Krke, uredili prostor za pranje takve« teke« robe. Jedan je bio negdje iza gostione Slavija, a drugi s druge stane Krke, povie Atlagiæa mosta, u Onisimovom predgradju. Na prvom prosotru su robu prale kninske domaæice, a na onaj drugi su dolazile ene sa Vrbnika, koje su na magarcima donosili svoju robu i tu bi je prale. Mi klinci smo ta perila zvali skaline jer su bile izgradjene u obliku stepenica kako bi se u sluèaju promjene voostaja ipak mogle koristiti. Tih godina je izmedju Krke i »Dinarinog« igralita bilo moèvarno zemljite koje smo zvali barice. Postojale su prve i druge barice, odnosno blie i dalje. Do njih se dolazilo preko mosta nad Oranicom, koji je sa Rive iza starog Antulinog zahoda vodio na skaline. Kad je kasnije tok Oranice skrenut, taj most je poruen a staro korito je nasuto. Sjeæam se da je na prvim baricama bila nekakva ruevina od nekog zdanja, ali ne znam toèno to se tu nalazilo.
Zimi bi barice poledile i bile su nam poligon za igru, a ljeti bi bile suhe, izuzevi nekoliko jezeraca koje su izdubile bombe baèene iz saveznièkih aviona krajem drugog rata.. Barice su se redovno kosile i bila je to prilika da mi gradski klinci uivo vidimo konje, volove i druge domaæe ivotinje.
Pranje biljaca i zimske robe pomno se planiralo i dogovaralo izmedju nekoliko familija. Kad bi konaèno doao taj dan muki èlanovi bi nosili robu i biljce, ene hranu koja æe se jesti u pauzi, a mi djeca bi nosili velike drvene prakljaèe, èetke, koje smo zvali brukini i pokoji komad sapuna. ene bi biljce najprije namakale u hladnoj Krki, a zatim ih satima sapunale i udarale prakljaèom. Konaèno oprane pokrivaæe bi razvukle po travi ili okolnim vrbama i sad je trebalo èekati nekoliko dana da ih sunce osui. Bilo je to vrijeme da se neto pojede, familija bi se okupila oko zdjele, a nas djecu bi majke slale da iz hladne Krke izvadimo domijanicu sa vinom. Naravno, sokova i »koka kola« tada nije bilo ali je bilo izobilje èiste i bistre hladne vode. Zagazili bi do sredine rijeke i jednostavno se napili.
Poslije ruèka ene bi oprale posuðe, mukarci bi prilegli u hladovinu, da se odmore za popodnevnu partiju balota, a mi klinci smo ispred sebe imali, tada nepregledne barice, Krku i Oranicu.U rijekama je bilo rakova i ribe u izobilju i eto zabave, gazili smo po pliæaku i rukama prevrtali kamenje ispod koji smo traili rakove. Uvijek smo znali nahvatati dovoljno za dobar objed. Kasnije smo nauèili loviti pastrmke golim rukama, a u tome je bez premca bio Slavko Lukiæ, koga smo kasnije prozvali Baja amerikanac jer se krajem ezdesetih prerselio u Ameriku. Mravi i goljavi bili smo eljni svega i svaèega, vrlo brzo smo savladali ovu vjetinu.
Za velikih ljetnih vruæina riba bi se sklanjala u hladovinu rijeæne trave ili u korijenje brojnih vrba. Valjalo ju je paljivo napipati, ali tako da je omaðija, da ne pobjegne, da je mirnim pokretima uspava, to vie, hipnotie. Na taj naèin bi ribi paljivo doli do glave i repa, ili do krga ako je veæi primjerak, snano stisnuli i gotovo, riba je bila naa. Vrlo brzo su svi klinci koji smo odrasli oko Krke savladali ovu vjetinu i postali vrsni ribolovci. Iako je ovakav ribolov bio tetan i zabanjen nai se nisu pretjerano bunili kad bi im predveæe donijeli pune ralje ribe. Naime, plastiène vreèice tada jo nisu bile izmiljene i mi bi ubrali vrbovu granèicu koja se raèva u dva smjera i jednu bi provlaèili kroz krge svog trofeja i na taj naèin nosili lovinu.
Sva ova èarolija na baricama i oko rijeka je ubrzo nestalo. Ve maine su poèele u nae kuæe dolaziti veæ sedamdesetih godina, a ubrzo je i Krka postala zagadjena. Otvaranjem dizeslkog depoa. rijeka je od uèa sa Oranicom postala prljava Ova rijeèica je ranije tekla tik uza zidove Dinarinog igralista, a malo povie ju je premotavao èelièni most namjenjen eljeznici. Taj tok rijeèice je zatrpan, a negdje u visini Tvornice vijaka iskopano je novo korito za Oranicu, preko kojeg je sagradjen betonski eljeznièki most.Tako su se eljeznièari pripremili za modernizaciju i dolazak dizelskih lokomotiva, koje su u penziju ispratile stare parne lokomotive. Bilo je to poèetkom ezdesetih godina, prve dizelke su iz Amerike, preko Splita, stigle 1962 .godine i za njihovo odravanje je izmedju brda Gajnjaæa i naselja Gambiroe sagradjen veliki dizelski depo.Tu su se dizelke popravljale i snabdjevale gorivom i mazivom. eljeznièari su u Oranicu isputali stara ulja i svoje otpadne vode i obale Oranice i dalje, Krke su postale crne od masti .Skalini, oko kojih smo proveli svoja prva prava ljeta, izgubili su funkciju i postali su nepotrebni, njih su zamijenile ve maine, mada se u poddinarju roba i dalje prala na slièan naèin. Na rijeæici Krèiæ su Topoljani sagradili specijalne stupe, odnosno preèke koje je okretala voda.U udubljenje kod tih pritki ene su stavljale biljce i bez po muke bi obavljale veliki posao. Naalost, mi koji smo ivjeli nizvodno dolaskom dizel depoa smo izgubili èari koju su davale barice i Krka. Ubrzo su barice postale moèvara u koju vie nitko nije zalazio, a ljeta su se provodila drugdje.U modu su dola ljetovanja na moru, ali to je veæ druga priæa.