PRICAM TI PRICU !
Moderator: Gazda
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
OD TALIJE
Čovjeku se smučilo da odlazi na posao svaki dan dok njegova žena stalno ostaje kod kuće.
On je želio da ona vidi kroz šta sve on prolazi, te se pomolio:
''Dragi Gospodine: Ja idem na posao svaki dan i radim tamo 8 sati dok moja žena samo ostaje kod kuće. Želim da ona zna kroz šta sve prolazim, i zato Te molim da dozvolišda se njeno tijelo zamijeni sa mojim na jedan dan. Amen.''
Bog je, u svojoj beskrajnoj mudrosti, odobrio čovjeku tu želju.
Slijedećeg jutra, naravno, čovjek se probudio kao žena. Ustao se, spremio doručak svojoj supruzi, probudio djecu, pripremio im odjeću za školu, postavio doručak, spakirao užinu, odvezao ih u školu, vratio se kući i pokupio stvari koje su za kemijsko čišćenje, odnio ih na kemijsko, svratio u banku da podigne novac, obavio kupovinu, zatim otišao do kuće da ostavi namirnice, poplaća račune i sredi čekovnu knjižicu.
Zamijenio je pijesak u kutiji za mačku i okupao psa.
Tada je već bilo 13 h te je požurio da namjesti krevete u spavaćim sobama, opere rublje, usisa, prebriše prašinu i prebriše pod u kuhinji; odjurio je po djecu u školu i upustio se u prepirku sa njima na putu do kuće.
Spremio im je mlijeko i kolačiće i pomogao im oko domaćih zadataka.
Zatim je pripremio dasku za peglanje, pa je gledao TV dok je peglao rublje.
U 16.30 je počeo guliti krumpire i prati povrće za salatu, valjao svinjske šnicle u prezle i ljuštio grašak za večeru.
Poslije večere, očistio je kuhinju, uključio mašinu za suđe, složio ispeglano rublje, okupao djecu i stavio ih na spavanje.
U 9 uvečer je bio iscrpljen a kako kućni poslovi još uvijek nisu bili završeni, otišao je u krevet jer se od njega očekivalo da vodi ljubav sa ženom, što je nekako uspio obaviti bez žalbi.
Sljedećeg jutra, čim se probudio kleknuo je kraj kreveta i rekao:
''Gospode, ne znam što sam mislio. Mnogo sam pogriješio kada sam zavidio ženi što svaki dan ostaje kod kuće dok sam ja na poslu. Molim Te, kad Te molim, dozvoli da se vratim u svoje tijelo.''
Gospod mu, u svojoj velikoj mudrosti, odgovori:
'' Sine moj, osjećam da si naučio svoju lekciju, i bit ću sretan da sve vratim onako kako je bilo. Samo, morat će sačekati 9 mjeseci. Prošle noći si zatrudnio.''
On je želio da ona vidi kroz šta sve on prolazi, te se pomolio:
''Dragi Gospodine: Ja idem na posao svaki dan i radim tamo 8 sati dok moja žena samo ostaje kod kuće. Želim da ona zna kroz šta sve prolazim, i zato Te molim da dozvolišda se njeno tijelo zamijeni sa mojim na jedan dan. Amen.''
Bog je, u svojoj beskrajnoj mudrosti, odobrio čovjeku tu želju.
Slijedećeg jutra, naravno, čovjek se probudio kao žena. Ustao se, spremio doručak svojoj supruzi, probudio djecu, pripremio im odjeću za školu, postavio doručak, spakirao užinu, odvezao ih u školu, vratio se kući i pokupio stvari koje su za kemijsko čišćenje, odnio ih na kemijsko, svratio u banku da podigne novac, obavio kupovinu, zatim otišao do kuće da ostavi namirnice, poplaća račune i sredi čekovnu knjižicu.
Zamijenio je pijesak u kutiji za mačku i okupao psa.
Tada je već bilo 13 h te je požurio da namjesti krevete u spavaćim sobama, opere rublje, usisa, prebriše prašinu i prebriše pod u kuhinji; odjurio je po djecu u školu i upustio se u prepirku sa njima na putu do kuće.
Spremio im je mlijeko i kolačiće i pomogao im oko domaćih zadataka.
Zatim je pripremio dasku za peglanje, pa je gledao TV dok je peglao rublje.
U 16.30 je počeo guliti krumpire i prati povrće za salatu, valjao svinjske šnicle u prezle i ljuštio grašak za večeru.
Poslije večere, očistio je kuhinju, uključio mašinu za suđe, složio ispeglano rublje, okupao djecu i stavio ih na spavanje.
U 9 uvečer je bio iscrpljen a kako kućni poslovi još uvijek nisu bili završeni, otišao je u krevet jer se od njega očekivalo da vodi ljubav sa ženom, što je nekako uspio obaviti bez žalbi.
Sljedećeg jutra, čim se probudio kleknuo je kraj kreveta i rekao:
''Gospode, ne znam što sam mislio. Mnogo sam pogriješio kada sam zavidio ženi što svaki dan ostaje kod kuće dok sam ja na poslu. Molim Te, kad Te molim, dozvoli da se vratim u svoje tijelo.''
Gospod mu, u svojoj velikoj mudrosti, odgovori:
'' Sine moj, osjećam da si naučio svoju lekciju, i bit ću sretan da sve vratim onako kako je bilo. Samo, morat će sačekati 9 mjeseci. Prošle noći si zatrudnio.''
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Tekst sa Neta.
Pokusavao sam kontaktirati autora ovog teksta,zbog dozvole za objavljivanje ali ga nisam uspio pronaci.Nadam se da nema nista protiv?
Gospodar orlova
Doktor Petrović je jutros u redovnoj viziti rekao kako ću najvjerovatnije biti otputen iz bolnice Sveti Sava ovdje u Kninu , gdje sam prikovan za bolničku postelju već vie od nedjelju dana . Sutra ću napokon skinuti gips , tj. oni će ga skinuti sa moje noge i ivote vraćam ti se .
Pogledao sam gips na nozi , i osjetivi vie bol u sjećanju negoli u nozi , probudi mi se sjećanje , kako sam zaradio povredu a sa njom i bolnički tretman .
Sve je počelo sa ponudom Prirodnjačkog drutva , da za njihovu studiju o Bjeloglavim orlovima prikupim podatke o njihovim stanitima u Dinarskoj oblasti .
Posao koji će me barem na neko vrijeme udaljiti od gradske vreve a trebao bi biti i dobro plaćen ( tako sam mislio ) . Nedugo zatim krenuo sam put Dinarskog masiva , pokrenuvi događaje koji će unijeti strahovite promjene u mom ivotu .
...
Jednog od sunčanijih jutara stigao sam pod vrleti Dinarskog masiva. Moja čula su bila zapljusnuta ljepotom neviđenih prizora. Svuda oko mene prostirala se nedirnutost kraja , drveće je ivjelo i umiralo prirodnom smrću ne strahujući od sjekire u ljudskoj ruci . Osjećaj ivota koji buja unaokolo , natjerao me je da zaurličem primalnim krikom pračovjeka , a krik uhvaćen jekom otplovi niz strmine , jo dugo se čujući . Ulogorih se u maloj hrastovoj umici nadomak stjena. I prvo to zapazih , gore visoko u stjenama veliki broj Orlovskih gnijezda , iz kojih su se put nebesa upućivali njihovi veličanstveni gospodari .
Zadivljen njihovom brojnoću , u sebi ovo mjesto nazvah Orlovac . Nakon par dana provedenih u netaknutom okruenju , primjetih da se uma i njeni stanovnici lagano navikavaju na moje prisustvo , uvidjevi da za njih ne predstavljam opasnost , slobodno su nastavljali svoj svakodnevni ivot , a noću su me budili ukanjem po odbačenim ostatcima od mojih obroka .
Obavih najneophodnije pripreme za svoj zadatak i uključih se u posmatranje orlova . Posmatrao sam ih veći dio dana , biljeeći njihove primjerke i navike .
Ustajući jednog jutra sa dolaskom prvih kapljica kie , na jednom od najvećih visova spazih ljudsku priliku . Nisam povjerovao , misleći da je to trik mojih opaaja , ali dolazeće jutro je potvrdilo . Visoko gore na stjenama nalazio se čovjek , koji je sjedo na stjeni čekajući .
Prizor me je zatekao , i nisam znao ta da radim . Moda je planinar , moda je povrijeđen , rojila su se pitanja mojim mislima ali bez ikakve smislenosti za odgovor i rjeenje viđenog prizora .
Taj dan sam proveo , motreći na čovjeka ,koji je i dalje sjedio na stjeni . Čekao sam da saznam ta on čeka . Noć nas je razdvojila .
Čak ni tada mi nije postalo čudno , to se ta ličnost nije ni jednom pomjerila sa svojeg mjesta gdje se nalazila .
Jutro nam je donijelo opet kiu i čekanje . Kia je padala edno se prosipajući po svemu ali toj tajanstvenoj prilici kao da ni najmanje nije smetala . Sve čeći i bjenji naleti kie smanjivali su mi vidljivost i raspoznatljivost , ali u jednom trenutku ( mogao bih se zakleti ) vidjeo sam dvije velike ptice kako se sputaju do tajanstvene prilike . Nalet hladnog pljuska me je natjerao u zaklon atora .
U toku te besane i kine noći odlučio sam da se popnem na nepristupačne stjene , da bih vidjeo , da bih znao . Penjanje mi je oduzelo polovinu dana , ali pribliio sam se vrhu . Pored klizavih stjena koje sam sa krajnjom vjetinom savlađivao , pojavile su se i velike ptice . U početku su se drale po strani , motreći na moje uspinjanje , ali sa svakom mojom stopom prema vrhu , postajale su sve slobodnije i sve agresivnije u svojem nadgledanju . Njihovo ometanje me je jo dodatno ozlovoljilo , i prelazeći jednu pukotinu koja je ponirala duboko ispod mene , opreznost me je napustila . Nepaljivo pomjerivi nogu , osjetio sam kako gubim oslonac i idućeg trenutka koji mi je izgledao jako usporen , sunovratih se u dubinu ambisa .
Svega ostalog sjećam se kao kroz nekakve paučinaste velove , koji su se irili oko mene, zakriljujući svjest i oči , vukući me i izbacujući me iz svojih varljivih vrtloga .
Pad sam doivio kao ponovni trenutak rođenja ,ne znajući da li sam iv ili je to varka smrti, koja lukavo odlae svoje otkrovenje .Samo bol koji je prelazio granice podnoljivosti je ostao , prisutan kao beočug koji me je drao jo uvijek u lancu ivota . Upravo ta sveproimajuća bol mi je potvrđivala da sam nekim čudom preivio pad niz pukotinu . ali spoznaja da sam preivio nije mi mnogo značila , jer moja lijeva noga je bolno pulsirala , pokazujući moje pravo stanje . Iako iv bio sam prikovan za dno ove duboke pukotine u bespuću , poput pacova uhvaćenog u zamku . Boreći se sa jo preostalim ostatcima snage u meni koje su se udvostručile pred strahom bezizlaznosti poloaja , bauljao sam uz nesnosne bolove, traeći izlaz kojeg nije bilo . Bauljajući po dnu , dok su mi se pred očima smjenjivali vrtlozi duginih boja prouzrokovanih bolom , ugledao sam u uglu pukotine nekakvo bjelasanje . Pogledavi jasnije , uočio sam uzrok tog bjeličastog iskrenja . jebo ga , upao sam u nečiju grobnicu oinu me poput biča novootkrivena spoznaja . U uglu pukotine , nalazio se kostur , kojem od oka nisam mogao odrediti veličinu . Kasnije sam shvatio da je vrlo sitan i da se nalazi na nekakvom uzdignuću poput odra ili Orlovskog gnijezda .
Spoznaja toga je podigla u meni neviđen talas uasa i straha . Neko je na sličan način skončao , kao to ću i ja ...!
Zaječah podstaknut atavističkim strahom pred smrću i nesvjesno se okrenuh na leđa , bludeći prema uskoj traci svjetlosti koja je predstavljala Nebesa ...
Kroz uski stjenoviti procjep , ispunjen priguenim dnevnim svjetlom koje je najednom nestalo , zakriljeno pojavom ogromnih beumnih stvorenja , to su se obruavala prema meni ,ne izdravi vie prepustih se spasonosnoj tami nesvjestice , ponavljajući tiho poput litanije : Orlovi će me raskomadati ...
Period proveden u nesvjesti pamtim zbog čudnovate njegove duine . Ispod velova tekog sna , dopirali su do mene nekakvi čudni zvuci i umovi . Doivio sam ih kao strujanje vjetra u mojim uima , odjecima udaljavajuće oluje i nečeg to je ličilo na kliktaj orlova.
Ličilo je to stanje poput talasanja morskih valova , lelujavo i bespomoćno. Odbijao sam sve te zvukove oko sebe, paleći se , da će me oni opet vretiti opet tamo gdje je bilo bolno , tamo gdje orluine moda već klucaju moju leinu, tamo gdje će se moja kosti ,pridruiti kostima nepoznatog.
Smrt se nije pojavljivala , a ja sam je čekao poput radoznalog djeteta ili je moda to bila Smrt.
Grubo drmusanje koje je nastojalo i uporno pokuavalao me vratiti nazad , nije prestajalo. Ispod moje omaglice , zavlačio se taj grubi glas .
- Probudi se , ej , ajde otvori oči ...
Otvorivi oči , vidjeo sam lice ogrubjelo od ivota na otvorenim prostorima vrletne Dinare. Misleći da sanjam ,
sklopio sam oči promrljavi : Idi u svoj san...
amar koji je bolno odjeknuo na mojem licu , potvrdio je da to ipak nije san.I vratio me je u svijet čvrstine , u svijet gdje je lugar koji je slučajno prolazio tim dijelom ume nabasao na čovjeka u nesvjesti. A nabasao je prema njemu ,videći dotada neviđene ptičurine i nadajući se trofeju , naiao na čovjeka , nepoznatog i jo u nesvjesti.
Nisam mu mogao objasniti nita , osim nekakve na brzinu sklepane pričice , da sam tragajući za ljekovitim biljem sunaovratio se u jednu urvinu i pritom uganuo nogu. Nakon toga sam nekako dopuzao do mjesta gdje me je on pronaao.
Jer sve ono to sam vidjeo i doivjeo u Orlovcu ,ličilo mi je na komarni san. I orlovi , čovjek na stijeni, kostur nepoznatog. Sve je bilo tako nestvarno.
Uronio sam u mrak na dnu provalije , a probudio se nadomak naselja. Previe za moje poimanje.
Tek prema pričama iz bolnice , traeći moje isprave po depovima , iz jakne je ispalo ogromno Orlovo pero. Sestre su ga sačuvale za mene , misleći i onako da sam malo pomjerena ličnost.I dok je padalo ka bolničkom patosu , ruilo je moje realistične pretpostavke. Uzeo sam ojećajući u tom trenutku da je to moj odavno izgubljeni dio sudbine. Jo uvijek nepoznate ..
Kasnije sam se raspitujući za Orlovac i taj kraj saznao ovu priču:
Prije Svjetskih ratova otac i sin iz tog kraja, lovili su i sakupljali mladunčad orlova i prodavali ih čak i preko mora.
Rjetko su silazili iz planinskih visova među ljude , osim kada bi neto trgovali , kao da im ljudska blizina nije godila .
Opet ljudi koji bi ih sretali u planinama , pričali bi kako njih dvojica vie i ne sporazumjevaju rječima nego kriče i klikću poput Orlova .
I onda prestadoe da dolaze među ljude .
Umjesto njih stie priča , da se lovčev sin penjući do gnijezda , nekako okliznu i pade u provaliju . Sam lovac odtada se povuče i vie ga ne vidjee tamo gdje se dva ili vie ljudi susreću . A rjetki koji bi zalutali u Dinarske vrleti, pričali bi kasnije sa strahom kako su vidjeli čovjeka visoko na stjenama da sjedi , i kada bi pokuali mu prići , on bi na njihovo zaprepaćenje nestajao a na mjestu gdje je bio pojavljivao bi se ogroman Orao .
Tako mi je ispričao stari Stevan iz Gornje Polače , za bocu vina , a mene jo uvijek proganjaju snovi . Jo uvijek sanjam da letim , i onda se probudim okupan znojem očekujući da sam na dnu Orlovačke provalije.
Sin jutarnje svjetlosti
Prolo je nekoliko mjeseci ,od kako sam otputen iz bolnice Sveti Sava u Kninu. Nalazio sam se u toplini porodičnog doma , skoro zaboravivi događaje u Dinarskim vrletima , dok se nisu javili snovi .
Doli su tiho , uporno me podsjećajući da to to pokuavam zaboraviti ne eli biti zaboravljeno . Sanjao bih noćima , kako krstarim iznad teko sagledivih vrleti , gustih uma , osjećajući pritom kako me vjetar nosi , i kako se moje perje iri kada me sjeverac dohvati s boka . U snovima sam se sve vie pretvarao u orla . I negdje u dubini mojeg bića , tako bih se i osjećao .
Nedugo zatim, obreo sam se opet podno Dinarskog masiva ,gdje sam pronaao čovjeka koji mi je ponudio gostoprimstvo u svojoj kolibi . Vujadin, tako se zvao moj domaćin , ostao je sam u nepreglednoj Dinarskoj vrleti . Ostao je ne eleći napustiti rodnu grudu zarad nekakvog Banata . Ostali su kolonizirali 48 godine u Vojvodinu i Banat .
Vujadin nije mogao bez planine , a u Banat i kada bi otiao u kratkotrajne posjete , uvijek bi se plaio i zazirao od puste ravnice , u kojoj se pogled gubi i razbija negdje na kraj neba .
Jedne večeri naeg druenja , spomenuh mu da umalo nisam poginuo u Orlovcu , on me pogleda brzim i pomalo čudnim pogledom , i prikri svoju zainteresovanost koja mu bljesnu u očima , loenjem vatre .
A ti si taj ? odhuknuvi , kratko i odlučno reče - Ispričaću ti jednu priču iz ovih krajeva .
Davno prije negoli sam i bio rođen , desile su se nekakve čudne stvari u ovoj vrleti ! Jedan moj predak po imenu Duan zagleda se u Mariju , djevojku iz potrebite kuće . Ali srce nema očiju . Njegov ćaća je vrijedio za imućnijeg domaćina , vidjevi da je Duan stasao za enidbu , begenisa mu curu iz susjednog sela , iz imućnije kuće . tono narod kae para na paru leti . Saznavi za ćaćin naum Duan nema ta nije pokuao , ali promjeniti nije nita uspio . Znalo se tada ko je najstariji u kući a ko sluga u njivi . Oenie Duana sa Ruom Marić , a Marija koja je jo uvijek nadala se Duanu , preko noći se promjeni i posta drugačija . Niđe je vie nisi mogao vidjeti veselu , zatvori se u sebe i ćuti .
A Duan poče piti , i sve čeće odlaziti u nepregledne vrleti u potragu za divljači . Stariji su na njegovo ponaanje govorili : Ma priviće se on Rui kada mu rodi sina . Al rodi se i sin , a Duan po starom, jedino presta piti naglo kako je počeo . I puče glas za Duanom , da nema visine koju nije savladao , a da sva orlovska gnijezda poznaje kao svoj lovački torbak . Svojim pričama, kada bi se pojavio među ljudima jo vie bi izazivao nevjericu i radoznalost . Orlovima zavidim ko nikom ivom na svjetu . Kad se popnem na one njihove litice, i pogledam dolje u dubinu , samo to ne skočim , da barem jednom osjetim, kako je letjeti među onim klisurama , koje je i Đavo napustio .
Ljudi bi ga sluali , čudeći se i odmahujući glavama . Ali Đavo ne miruje . Jedan od glavnih Ruinih prosaca , Lako Stakić ( ko zna jeli uopte naslućivao ta se sve moe izroditi iz toga ) poče proturati i iriti priče kako nije slučajno da Duan , tako često odlazi u umu , navodno u lov , a on se tamo sastaje sa svojom nekadanjom djevojkom .
Priču bi obavezno zavravao lako je njemu mazati Rui oči , ali Bog sve vidi , pored onake ene ja bih ...
Niko nikada nije vidio nita od onoga to je nesretni Lako pričo . Nikoga nije ni bila briga da to opovrgne , osjećalo se vrijeme koje dolazi , ljudi su zaboravljali jedni na druge , gvozdena vremena su bila pred pragom .
Ali stigoe glasovi i do Rue , i počee svađe među njom i Duanom . Ispočetka tihe i priguene , a onda sve silnije .
Ukućani bi ih smirivali ali slaba vajda . Sjeme nesreće već bijae proklijalo . Da ti i to kaem niko nikad nije vidio da je Duan digo ruku na Ruu . E onda kada se činilo da se to među njima smiriva , Lako ugrabi priliku te ubaci Marijinu maramu u Duanov torbak . Marama bijae odlučujući udarac , koji rui sve pred sobom . Svađali su se cjele noći .
Rua je prijetila da će Mariju sasjeći sikirom , da će joj ivu sodu baciti u oči , da će stotinu čuda napraviti . Duan je pokuavao razuvjeriti ljubomornu enu , ali ona je jo vie padala u vatru i jarost .
Neđe pred zoru , Duan je napustio kuću , a nedugo za njim , sa malim sinčićem u naramku je izjurila i Rua . Ukućani bijadoe zbunjeni , deavanjima , i pomislie da je njihova snaja otila u očevu kuću , te ne reagovae odmah , misleći proći će kao i do sad , ali ...
Neko iz Ruine kuće u toku dana navrati do prijatelja, odnosno do Duanovih , i strana spoznaja , poče dobijati svoje okvire .
ta se desilo taj dan , to jutro , to zna jedino Gospod . Ruu su nali predveče na dnu jedne rasjekline u umi . Bila je na izdisaju . Zadnjim dahom uspjela je reći Odnijeli su mi djete .
Izdahnula je upirući prstom prema Orlovcu , ne krijući uas i neizmjernu bol u očima koje su se gasile .
A tamo u daljini gdje je uprla prstom samo su vidjele crne tačke kako krstare nebom . Nesretni Duan se pojavio u noći , tunog dana . Kau kada je uao u dvorite , da je zastao kao gromom pogođen , i iako mu niko nita nije rekao , ispustio je krik koji je protresao selo . Od njegovog bola u glasu , ljudi su zastali , osjetivi nekakvu krivicu i nelagodu , krsteći se pred nepoznatim impulsom. Čitavo selo je uzvarilo od tunog zavijanja pasa i uznemirenog glasanja stoke po talama , a mala djeca u kolijevkama briznula su u plač , ne mogavi se smiriti za dugo .
Upao je u kuću poput nevremena , ulećući u sobe . Vidjevi kolijevku praznu , zaurlao je nezamaljskim i neljudskim krikom , spajajući Nebesa sa Zemljom . Ljudi su se iskupljali pred Duanovom kućom , ali niko se nije usuđivao progovoriti . Osjećali su da se strani događaji, jo nisu zavrili . Duan je pristupio bez rječi odru na kojem je leala pokojnica , ne progovorivi ni rječi . Poljubio je njeno hladno čelo na kojom se napokon vidjeo mir i iziao iz kuće . Dočekali su ga zbunjeni i preplaeni ljudi .Ali ćutanje prekinu Lako : Ljudi zovite andare , pa vidite li da ovo nisu čista posla ...
Ali niko od zaplaenih ljudi ne zadra Duana koji nestade u tami , avgustovske noći . Tek na drugi Lakin poziv da se zadri Duan , gomila se uskomea , i krenue povici : Moda je on ubica , drite ga , ne dajte mu da pobjegne , zovi andare ...
Iz tame se razlee glas koji zaustavi seljane : Stanite nesretnici . U dvorite stupi stari travar Milo . Uticajan i potovan čovjek nadaleko .
Ma ta to radite , nesretnici i otpadnici od Boga . Zar su vam srca toliko otvrdla , da vie ne osjećate vie ama ba nita .
Jao Duane , djete moje , to ne viđe, ta se ođe sprema . Teko vama bezumnici , koji odhraniste guju među sobom , ne znajući i nevideći kako palaca jezikom i svojim otrovom truje vaa srca . Ne stupajte u mrak , ako oćete da dočekate jutro .Ne krećite u potjeru za Duanom , nije on Ruu usmrtio . Usmrtila ju je guja među vama. Odavno mi se već Duan alie na svojeg dumanina , ali sam se uzdao u Boga da će se to rjeiti na drugačiji način . Nikada on Rui ne bi nita na ao učinio , ali je moro odbolovati bol koji mu njegovi roditelji nanesoe . Da ste ga pustili , sve bi leglo na svoje mjesto i dobili biste boljeg vidara nego to sam ja . Teko meni pred tobom i pred Bogom moj Duane, sine moj nerođeni , to me ne nađe jutros u kolibi . A vama opet kaem idite u domove svoje , zapalite svijeće i kandila i molite se Gospodu da vam oprosti i smiluje se Duanu . A njegovo ime spominjite sa strahom i tugom , da se nebi okrenuo prema vama. Bezumnici , maloprije pred vaim slijepim očima i otvrdlim srcima , umrije čovjek vrijedniji od nas sviju . Pređe sam na onu stranu đe sjeni i aveti obitavaju . Spominjite Boga opet vam velim , nadajući da će vam se molbe, usliiti . A Duana ne traite niti mu se nadajte . Njegove kosti vae oči neće vidjeti . Ne stojte tu , skupljajući na jednom mjestu va strah i mrnju , da se ne bi okrenuo onaj čije ime od sada će te sa strahom i kajanjem spominjati . Sklonte se po kućama svojim , da se okrenuo ne bi i povratio među vas , jer u njemu je sada sila i moć kakvu niste vidjeli niti znali za nju . Razilazite se bezumnici nijedni , zavri Milo bujicu otrih rječi i uroni nazad u tamu. Iza njega ostae zaprepateni Dubovčani , i onda se bez rječi raziđoe .
Idući dani nijesu donijeli nikakvo razjanjenje nemilih događaja . Ruu sutradan sahranie . Lelek oaloćene rodbine dugo se čuo u vrletima , odbijajući se od vrha do vrha , pojačavajući se i smanjujući , odlazeći u nizine . Nakon dva tri dana , kada se činilo da će i to proći , kao i sve strahote sa kojima Dubovčani naučie da ive , počee se deavati čudnovate pojave .
Pred kućom Lakinom , preko noći seljani počee viđati nekakva obličja , koja padahu sa nebesa pa onda isto tako tiho nestajahu u tami . Pa i onako ćudljivo vrijeme se jo vie izokrenu , te se vie ne znade da li je lijepo ili runo . A nekakvi vjetrovi učestalie praćeni kiom , kada im najmanje bijade potreba .
I na to sve , nesretni Lako se sve učestalije poče aliti , kako ga prate nečije oči i kako sam u mraku ne smije ostati . Zatrai i pomoć od travara Miloa , ali ga ovaj vrati kući s rječima da mu samo Bog moe pomoći .
Jedno jutro ga nađoe objeenog o granu orasa , nasred sela . Tek kada ga sahranie brzo i bez puno pratnje ( niko nije volio one to diu ruku na sebe ) neko primjeti da ih jo od kuće , pa do rake prati orao iznenađujuće veličine .Poslije toga ljudi i ene se raziđoe , sa osjećajem pritajene strepnje , od nečega to nisu mogli da opipaju svojim rukama otvrdlim od grubog rada .
Kasnije se pričalo da se oko Lakinog groba moe često vidjeti crna zmija , ali niko je ne uspijede ubiti , jer se zavuče u njegov grob . Među narodom se proiri priča , da se Lako gadno ogrjeio o Duanovu porodicu , a neko jednom u sam cik zore ,viđe oko Ruinog groba nekakvu svjetlost . Iz svjetlosti dopirae dječiji plač . Isprede se priča da to Duanov i Ruin sin odnosno njegova dua koja trai majku . Ali osim priča koje kolaju ovim krajevima , nita se drugo ne razjasni .
Stari travar Milo svrativi jednom u Dubovo , napomenu da se nemila situacija primirila , ali da će proći godine i godine dok se grjehovi počinjeni u Dubovu ne otkaju .
Poslije toga se Milo osami i isčeznu iz vida , ali osta priča o nesretnom djetetu Ruinom kojeg prozvae Sin Jutarnjeg sjaja .
I niko nikad ne pronađe ni Duana , ni Duanovog sina .
Poravnavanje
Treće noći , koju sam dočekao kod Vujadina , starca gortaka . Dinarskog gortaka. Usnio sam čudan san . Jedan od onih snova , koji nalijeu na čovjeka , potpuno ga odvlačeći u dubine tame i nestvara , da kada te i nakon vaih krikova drumusaju ne uspijevate se probuditi i rasaniti.
( Vujadinu jo uvijek nebijadoh ispričao o svojim doivljajima u Orlovcu)
Legomo negdje oko 10 ili 11 , uopte se nisam ni trudio gledati na sat , i nakon izvjesnog vremena , nikako da usnim. Vujadin bijae već zaspao . Sa njegovog leaja je dopiralo duboko ravnomjerno disanje.
Prevrtah se po leaju, trudeći se da mu ne poremetim odmor.
Boreći se sa nesanicom , okrenuh se ognjitu , gdje su dogorjevale bukove cjepanice. I ne znam ta mi prikova pogled za te male plamičke , koji su lijeno lizali preko naslaganih drva , smanjujući se i pojačavajući, osjetih kako san mi pritiska svijest i učini mi se da čujem kako nekakav lepet krila , prelazi preko krova kolibe . Ali san već bijae nalegao na mene sklapajući mi kapke. I stigoe varljivi velovi prekrivajući me.
Iz dubine sna ,čuh glas koji doziva moje ime , ili nečije tuđe.
Ustadoh i krenuh vani...
Čudno iskričava svjetlost ,osvjetljavala je unutranjost kolibe. Vrata se sama otvorie.
Izađoh . Nedaleko od kolibe u sjenci oblinjih jelika , nazirala se prilika . Ljudska.
Ko je to tamo ...?
Niko ne odgovori. Nepoznata prilika istupi na osvjetljeni prostor . Raspoznah čovjeka , srednjih godina , stasitog . Nepoznatog. Zebnja mi krenu kolati mislima . Strah , nepoznatog uzroka kapnu u moje uskovitlane misli.
Ko si ti...? ponovih .
Ne boj se doprije uketavi glas od nepoznatog.
Zakorači prema meni , rairivi ruke .Krik iznenadjenja se prolomi iz mene.
Ne znam otkud , ali ugledah i Vujadina , koji se obrati nepoznatom Miloe...
I posljednjim trenutcima opaaja zapazih ili je to moda jedna od varki sna , al kao da vidjeh srebrenkasto svjetlucanje u očima nepoznatog . Suze ili ...
Trgoh se i nerasanjen uspravih na postelji.
- Kojeg li sna ? promucah.
Osjetih se tako usamljeno i ,tek tada zapazih da Vujadin nije na svojem leaju.
- Vujadine ...pozvah starca , neznajući ta da učinim , uznemiren pređanjim snom.
Otvorie se vrata kolibe i starac stupi unutra.
-Probudio si se junače . izgovori , podstičući vatru na ognjitu.
-Runo sam sanjao i neto me je trglo iz sna , evo sav sam se preznojio .
-Oće san , prevariti i prepasti najhrabrijeg , čak je Petar podlego varljivosti sna , iako je bdjeo nad Isusom , i to tri puta , eh...
Krenuh napolje, u prohladnu planinsku noć obasjanu mjesečinom. Hladni povjetarac rastjera koprene sna . Mjesečina je stvarala čaroliju nad krajolikom.
Okrećući se nazad u kolibu , u sjeni visokih jelika ugledah obličje . Ljudsko.Napregoh oči , prodirući kroz tamu. Duboko u sjeni jelika ,stajao je čovjek .
Pojmivi prizor i shvativi koliko je istovjetan malopređanjom snu , uasnut ,krenuh unazad prema kolibi , pogleda prikovanog za obličje .
Vujadine ...- tiho pozvah starca.
Vujadine ...
Svjetlost vatre procijepi tamu kad starac otvori vrata.
ta je ?
Tamo neko stoji uprerih rukom u sjenu jelika.
Ma đe bolan uzvrati starac nemrdajući sa praga kolibe.
Eno tamo ispod onih jela , maloprije sam ugledao čovjeka .
Eh , ma oklen čojek u ovoj pustari , i po ovoj pomrčini , ajde to ti se utupilo u ovom mraku . Nego ajmo mi leći , sutra nas čeka dug put.- nestade u kolibi.
U sjeni jela , nevidjeh ljudsko obličje i zbunjen situacijom pređoh rukom preko lica . Ljepljiva vlanost me iznenadi . Pogledah dlan . Krv . Moja .Neosjetno mi je procurila iz nosa . Krenuh za starcom , odgurnjujući od sebe sve proteklo.
...
Ma ima li jo koliko Vujadine ? provlačeći se kroz gusti čestar za starcem , kojeg sam već evo 2 sata slijedio kroz ovu vrlet , jedva ga stiući . I vie puta se iznenadih njegovom okretnoću i izdrljivoću .
Jo malo ...i nestade u zelenoj četinarskoj zavjesi .
Bjesno frknuvi , krenuh za njim . Uzdiući se prema oblacima nad nas su se nadvijale kamene litice Orlovca.
Sa prvim jutarnjim zracima , Vujadin me razbudi i reče da moramo na jedno mjesto . Zato i gdje ne reče . I onako zbunjen , proteklim događajima , neimadoh volje ga ispitivati . Ubrzo smo grabili u pravcu Orlovca.
Stigli smo zaustavi se pred usjekom , koja je ila duboko u unutranjost masiva .
Neto bolno i brzo poput treptaja oka ,projuri mojim mislima.
A zato smo tu ? pogledah ga .
Sve ima svoj početak i kraj, moj mladiću , Bezimeni .Idemo unutra ,samo paljivo , ovo je onaj procjep gdje si upao ali sa druge strane.
Uas me oinu poput biča .Zgrčih se na poplavu sjećanja ...
Ne plai se , jer ono to nosi u sebi ,ni izdaleka se ne moe porediti sa najvećim strahom koji ovdje moe doivjeti. Ajde vrijeme je i vjeruj mi , sve će biti u redu.
Vjerovatno pred poplavom sjećanja ne shvatih da me je Vujadin nazvao Bezimenim ,iako je znao moje ime od prvog dana . Ali...
Vlani procjep primi nas u svoju zagasitost . Mahovina je priguivala korake , i stvarala potpuno nestvaran osjećaj pod nogama. Procjep se vijugavo pruao duboko u nepoznato .
Čudan osjećaj nekakve blage uznemirenosti pomjeane sa nepoznatim osjećajem pritisnu mi misli . Nastavih tupo koračati za Vujadinom .
Osjetih peckanje u nosu i zujanje u uima . Opet mi nos prokrvari. A zujanje u uima se pojača. Ipak nikakve boli ne osjetih , na sve ovo . Zaustavih se iza starca , pokuavajući zaustaviti krvarenje.
Pukotina nas bijae dovela do ovećeg proirenja .
Evo nas okrenu se govoreći mi ...znam da si zbunjen , ali molim te da mi vjeruje , ovo to će sada vidjeti i osjetiti , uplaiće te , ali nemoj se opirati ,Bogom svevinjim te zaklinjem...
Zbunjenost mi nedade da isustim ma ijednu riječ...
Miloe , stigli smo .- obrati se nekom meni nevidljivom .
Krvarenje i zujanje se pojača . I blagi nagovjetaj mučnine zalepra u mojoj unutranjosti.
Vidim , liči na tebe opet obrati se u prazno . Eh ...moj Miloe uspjeli smo , vidi i sam . Otrgli smo ga iz vrtloga nepostojanja . Jo malo pa će te vidjeti .
Zaustih pitanje , ali nagli talas mučnine me presječe , tjerajući da se uhvatim za stomak . I estoko pokulja iz mene kao gejzir , bacajući me na koljena.
Zujanje se utrostruči , suze grunue rasplinjujući mi vid , a gusta zelena sadrina iz mog eluca navirae iz mene , presjecajući mi dah.
Klečeći i dalje , pomislih kako je ovo kraj . Ali ...
Bol me prevali na bok , disanje zastade , a srce poput ptice uhvaćene u aku drhturie . I crvenilo mi zastrije vid . Grimizno kao krv na snijegu.
- Ne odupiri se biće sve u redu , samo se prepusti doprije odnekud do mene kroz crvenilo Vujadinov glas.
- Ka...k...oooooooo prokrkljah.
I naglo kao to je i dolo , neugodnost , nerazumjevanje i bol se zaustavie. Sivilo zamjeni crvenilo , a blijedo svjetlucanje potisnu sivilo . Podigoh se na koljena . Iscrpljen proteklom bujicom neugodnosti , nekako se uspravih na drhtave i nesigurne noge. .
Kroz maglovite oči ,ugledah ...
Čovjek srednjih godina , stasit . Stajao je pored odra ili nečeg to je ličilo na orlovo gnijezdo .
- Pogledaj .- uperi rukom Vujadin na neto u gnijezdu , pogledaj i sjeti se .
Kostur . Sitan . Dječiji .
I bujica nepoznatih sjećanja , jurnu u meni kao nabujala rijeka . Mutna i silna . Opasna i mračna . Muljevita .
...uplakana ena sa maramom i malenim djetetom uri kroz umu . Osvrće se oko sebe . Sve vie shvata da je zalutala , uma joj postaje mračna i prijeteća. Ne vidi da se pribliava urvini . Naglo se okreće unazad , uplaena nekakvim zvukom ,iza sebe. Dijete plače . eleći pobjeći od nepoznatog zvuka , kreće prema ivici urvine ...
Neeeeee ---- kriknuh videći da prelazi ivicu i pada , i dalje steući dijete .
Kao guvano klupko , lee na dnu . Ječanje se mjea sa sve slabijim djetinjim plačom . uma kao da je utihnula pred prizorom ove tragedije...
I ogromne sjene ,padaju iz nebeskih visina .
AHHHHHHHHH- ote mi se videći orlove kako slijeću pored umiruće ene i djeteta . Jedan od njih grabi maleni zamotuljak , svojim kandama i podie se u vazduh .Za njim kreću i ostali . Podignuta enina ruka pade ka zemlji . Uasnut prizorom , sruih se na koljena. Nevjerica , zbunjenost pomjeana sa uasom nedaju mi da se priberem .
Slike same od sebe teku dalje ...
Orlovi , sa zamotuljkom lete ka ogromnim stijenama . Lete prema svojim gnijezdima .
Sputaju se u jedan duboki procijep , ostavljaju zamotuljak i kričeći piskavo i uznemireno raspoređuju se pored gnijezda . U procijepu se odjednom pojavljuje čovjek srednjih godina .Stasit .
Unezvjeren prilazi , zamotuljku , njeno ga podie i shvativi da u njemu nema vie ivota , pada na koljena ...tresući se od grčevitog plača . Jauče , zaziva nepoznata imena . Neljudska i grozna.
Orlovi kriče sa njim , ne pomjerajući se .
Stub svjetlosti , bljetavo iskričava , dotaknu tlo pored čovjeka . Lagano se uspravi i isprui djete u rukama , dopustivi da ga svjetlost , obasja . Ali ona se lagano pomjeri na njega , ostavljajući djete po strani . Krik ,koji čovjek ispusti , natjera orlove da zalepraju , uplaeni .
Gledajući sve to neosjetih kako mi se suze mjeaju sa krlju iz nosa . Nekakva bol me razdirae iznutra.
I nepoznati iskorači iz stuba svjetlosti . Svjetlost ga opet obasja . Iskorači sa stranom odlučnoću iz nje ,po drugi put. Svjetlost se povuče . U procjep stupi Vujadin .
Trgoh se videći ga .
Priđe nepoznatom , zagrli ga , dok mu se lice kvasilo suzama .
Miloe , Miloe ponavljae mu ime kao kakvu litaniju .
Naglo kako su i doli , prizori se povukoe . Oslabljen ,okrenuh se ka procjepu . Pored odra ili gnijezda stajali su Vujadin i ne vie nepoznati .Shvatih da je to Milo.
Gledali smo se ,ćuteći .
Nekako sam shvatio da je dječiji kostur , kostur Miloevog nastradalog sina .
Ali kakve ovo sve veze ima sa mnom zabubnja mi mislima .
Petre obrati mi se Vujadin , to ti je ime koje si dobio od majke i oca.
Ali ja se zovem Duan promucah i ... zato ...
Stani ...
Znam da ti je teko povjerovati , ali tvoje ime je Petar i da li moe naslutiti čiji je ovo kostur na odru ?
Kostur je od...od Miloevog nastradalog sina...izustih nekako .
Jeste Petre . A ti si Petre Miloev sin...
Zelenilo oka , uvijeno u velove nesvjestice , ponese me u spasonosnu tamu .
Nivo vječnosti
Zelenilo pomijeano sa kovitlacima srebrenkastih igličastih strujanja , kovitlali su mojim umom.Tuga,zaprepaćenost,nevjerica. I na kraju praznina kroz koju dopire glas.
- Petre , Petre ,Petre ...
- Čije ime doziva taj tuđi glas,ali zelenelilo me povlači u sebe.
- Miloe prekrij ga,to prije tako ti Boijeg imena,zaborav će ga povući sa sobom iz daljine dopire tuđi glas,i zelenilo se zaustavi.
Ljepliva opojnost poče rasplinjavati.A na rubovima zelenila se pojavi srebrnasta svjetlucavost koja sve vie nadirae ka meni .Glas postade razgovjetniji.
-Petre probudi se sinovče, sjeti se ko si ?
Sjeti se ko si!
Ko da se sjeti ?
Kome se to glas obraća,i zato je toliko uporan ?
-Petre,Petre ...uporno zazivanje se nastavlja.
I srebnkasta svjetlucavost najzad dohrli do mene,zastade ispitujući na tren , a onda se obavi oko mene kao prekrivač,rastjerujući zelenilo unaokolo.
-Petre ...prepoznadoh Vujadinov glas.
Pa to je Vujadinov glas,sinu mi mislima.
Otvorih oči,promrmljavi nekako se boreći sa mučninom Vujadine , koga to zove tako uporno ?
- Saznaće ,sinovče moj , na popij ovo poturi mi aluminijsku čuturu,kao u onim filmovima sa kraja vjeka kad osvjetenom junaku daju alkohol pa se ovaj zagrcne nakon toga.
Nategnuh gutljaj ,dva .
Opora tečnost mi skupi usta ali otjera i zadah bljuvotine iz njih . Potegnuh jo jednom .
-Dobro je sinovče moj,nemoj mi sad odlutati uz ove rusovijske mjeavine , jedva smo te zaustavili maloprije kad si pohrlio ka porocjepu zaborava.
Pridigoh i naslonih na stijenu . Ma ta se ovo dea...nedovrih pitanje jer kao kroz sve tanju omaglicu raspoznavah čovjeka.
Stajao je na sredini procjepa.odmahnuh glavom ,eleći rastjerati omaglicu .Neuspijedoh .
Koprena sivila bijae i dalje se ispriječila pred mojim očima,a čovjek je i dalje stajao na istom mjestu .I ono to me prikova za njegov lik ,bijadoe njegove oči .kad nam se susretoe pogledi , u prvi mah mi se učini kao da gledam u izvor Cetine ili moda kao kad putnik na otvorenom moru pogleda preko brodske ograde u tamne morske dubine.
Prikova me ta otvorenost i nesagledivost. I onda je nestade .
- Pa to je ...- zaustih reći.
- Jeste,to je Milo .
- Ali kako , otkud ...-pokuljae pitanja iz mene .
- Čekaj , probaj ustati prekinu me Vujadin .
Ustadoh pomalo nesigurno ,poput pijanca .
Snaga mi se vrati u ukočene udove,poput rojeva gamiućih mrava .
Jesi spreman sinovče ?-uhvati me pod ruku Vujadin. Nestigoh ni upitati za to bih trebao biti spreman , a već smo koračali prema odru .Priavi mu,shvatih da se ipak radi o orlovskom gnijezdu u kojem je leao mali skelet.
Vujadin poloi desnu ruku na skelet,lijevu na moje oznojeno čelo.
Iz njegovih usta potekoe nerazumljive riječi ,od kojih samo razumjedoh otegnuto ponavljanje LE OLAM AMEN ,i to samo zbog toga to je vie puta na kraju svakog mrmljanja to ponavljao.
I najednom slike krenue nezaustavljivo ,same od sebe...
Pred vratima sirotita,kolijevka i nekakva uurbana prilika koja nestaje iza ćoka .Vrata se otvaraju izlazi opatica ,koja kad ugleda kolijevku namrti čelo i pozva nekog iz unutranjosti zgrade.
Dječak,plav i njean poput planinskog cvijeta sa neizmjernom tugom u očima ,stoji pred opaticom dok mu ona ponavlja : I psi na ulici u jednom trenutku imaju vlasnika ali ti , ti si ničiji ...
Tuga je sve veća .I tuga ustupa mjesto predaji. Kraj dolazi na krilima plave ptice koja liči na goluba kojeg nije uspio vidjeti za vrijeme kratkog ivota .Rođen kao kopile i sahranjen u sirotinjskom groblju brzo i bez suza .Dok lopate zemlje zvone po dječijem kovčegu ,neto ga povlači u sivilo nedoivljavanja i nesjećenja.
I opet dječak plav ,krhak i plaljiv .posmatra braću i sestre oko sebe,neprimjećujući ljubav u njihovim očima .Nejasno mu je , ali suze će mu dosta toga razjasniti. Suze koje nastaju zbog batina koje su redovne i nezasluene.Moda tako treba ?????? tjei se sklanjajući se sve ćeće od bratsko sestrinske ljubavi ,ali nemoe je uvijek izbjeći i onda opet suze. Al sve to nije nita u poredjenju sa ocem , mrkim i stalno ljutitim čovjekom .Često zamilja da su ga ukrali i ostavili u ovoj tuđoj i stranoj porodici.
I u jednom trenutku mala i simpatična arena gmizavica . Prua ruku ka njoj znajući da je to izlaz .Gmizavica uzmiče , ali rjeenost odlaska ne poputa .Brzi pokret i otro peckanje dva zuba koji su mu ubrizgali otrov ,zamjenjuje crvenilo . Kreće sa osmjehom ka njemu ...
I opet dječak plav , njean ...
Boleljiv i nejak . Smjeh i poruga .Neprihvatanje od strane okoline.I opet smijeh i poruga.
U jednom trenutku do njega dopire Vujadinov glas ...LE OLAM AMEN...i tjera ga da dalje gleda slike koje naviru ...
Crvenilo u jednom trenutku , ali dječak nastavlja dalje .Iz očiju mu ponekad izbije nakratko pogled ispunjen vatrom i snagom .rvenilo je ovaj put ostavilo tragova u njemu.
I gleda djevojku koja ga obasipa njenoću i ljubavlju .Lik mu je tako poznat , ali ime izmiče .Njene oči i nekakav tamni oblak iza nje.Djevojka plače i ponavlja : Voljeću te zauvijek , ali tama se nadkriljuje na nju ...
- Nataa , pa to je moja Nataa promuca i otrgnu se od Vujadina .
To sam ...suze me zaguuju , to sam ... neusuđujem se dotaknuti krhke kosti ...
Ti Petre,sine moj okrenuh se ,prema glasu ,briući suze .
Čovjek za kojeg sad znam ko je . Moj davno izgubljeni otac. Milo .
Ali kako ...
Polako sinovče,sve će doći na svoje mjesto.Iako si toga dosta vidio u ovim zadnjim trenutcima,moram ti jo poneto ispričati,i zaklinjem te imenom svemogućog da me ne prekida :
- ono to većina smrtnika vidi i doivljava nije ni blizu onoga to se ponekad iza toga krije i nenaslućuje- uzdahnu Vujadin ...ali dosta toga i nebi valjalo da se sagldava i prema njemu se okreće i postupa.Vidjeće jednom o čemu ti sada pričam , sada je najbitnije da tvoju a i Miloevu patnju okončamo ,te napokon i ja krenem Stazom iskupljenja.
Petre jer ja te znam već dugo vremena pod tim imenom koje si trebao ponijeti ali naalost spriječile su te mnogo veće prepreke od krtenja ili nekih drugih ceremonija,moja loza je odavno odlučila sluiti dobru ali onom pravom sutinskom dobru na taj način to je uvjek iz nae familije jedan sin odlazio ili u monahe ili u vidare .Mene kao jednog od zadnjih je pripala obaveza vidara .I ja sam se u potpunosti prihvatio .Shvativi da sve oko nas ima Boansku iskru odlučio sam se u potpunosti prepustiti toj obavezi sluenja .Nakon toga su mi se otvorile oči i vidio sam ono to ljudskom oku izmiče .U ruke su mi doli mnogi ključevi nepoznatih i čudnih pojava. I tek kad su mi divlje ivotinje počele prilaziti i lagoditi se oko mene shvatio sam da sam preao nevidljivu granicu čarolije i da sam postao čarobnjak.
Miloa tvojeg oca sam odlučio naučiti svemu onome to sam u tom trenutku znao.Ali nisam tada jo znao da se darovi tajnstva mogu primati u potpuno čistom stanju duha i tjela.A Miloa njegovi već bijadoe oenili.enom za koju njegovo srce nije kucalo,takvo vrijeme bilo ,surovo i bespogovorno.
I sile koje su bile cjelo vrijeme unaokolo nas poprimile su tu boju neuzvraćene ljubavi i iz dana u dan su sve vie prijetile svojojm razornoću. Udarile su kada smo se najmanje nadali i ja a i Milo. Udarile su surovo potpomognute ljudskom zlobom i nepratanjem .Udarile su i odnijele i tebe i tvoju majku .Tebe su usmrtile na samom pragu iz onog svijeta u ovaj , kad jo uvijek nisi ,shvatao potrebu prelaska iz jednog svijeta u drugi .Pokuali smo izmoliti nebesa da te vrate ali bilo je kasno , i tvoja dua je ostala zarobljenja u ovom haotičnom međuprostoru. Lutao si iz ivota u ivot ,privučen slijepim silama rađanja, ali kao to si vidjeo u nijednom se nisi dugo zadrao.I uvijek u vrijeme tih kratkih bivtvovanja te je pratila tuga i alost,odbacivanje i prezir.Srećom nailazili smo na tvoje pojavljivanje i pratili smo tvoje dolaske i odlaske u ovu Dolinu Suza. I evo sad kad smo te uspjeli spojiti sa Miloem i njegovu tugu smo razbili i otvorili mu stazu odlaska , a tebi Petre predajemo Stazu ivota ,i koračaj njome do samog kraja. Vratiće se među ljude i o svemu ovome ne pričati nikom čak ni najvoljenijoj osobi ,ne zato to je ovo zabranjena nauka , nego neće ti niko vjerovati i svi bi ti se smijali jer Nivo Vječnosti je bio i ostaće skriven velovima tajne,za kratkovidne i neumne oči.
Gospodar orlova
Doktor Petrović je jutros u redovnoj viziti rekao kako ću najvjerovatnije biti otputen iz bolnice Sveti Sava ovdje u Kninu , gdje sam prikovan za bolničku postelju već vie od nedjelju dana . Sutra ću napokon skinuti gips , tj. oni će ga skinuti sa moje noge i ivote vraćam ti se .
Pogledao sam gips na nozi , i osjetivi vie bol u sjećanju negoli u nozi , probudi mi se sjećanje , kako sam zaradio povredu a sa njom i bolnički tretman .
Sve je počelo sa ponudom Prirodnjačkog drutva , da za njihovu studiju o Bjeloglavim orlovima prikupim podatke o njihovim stanitima u Dinarskoj oblasti .
Posao koji će me barem na neko vrijeme udaljiti od gradske vreve a trebao bi biti i dobro plaćen ( tako sam mislio ) . Nedugo zatim krenuo sam put Dinarskog masiva , pokrenuvi događaje koji će unijeti strahovite promjene u mom ivotu .
...
Jednog od sunčanijih jutara stigao sam pod vrleti Dinarskog masiva. Moja čula su bila zapljusnuta ljepotom neviđenih prizora. Svuda oko mene prostirala se nedirnutost kraja , drveće je ivjelo i umiralo prirodnom smrću ne strahujući od sjekire u ljudskoj ruci . Osjećaj ivota koji buja unaokolo , natjerao me je da zaurličem primalnim krikom pračovjeka , a krik uhvaćen jekom otplovi niz strmine , jo dugo se čujući . Ulogorih se u maloj hrastovoj umici nadomak stjena. I prvo to zapazih , gore visoko u stjenama veliki broj Orlovskih gnijezda , iz kojih su se put nebesa upućivali njihovi veličanstveni gospodari .
Zadivljen njihovom brojnoću , u sebi ovo mjesto nazvah Orlovac . Nakon par dana provedenih u netaknutom okruenju , primjetih da se uma i njeni stanovnici lagano navikavaju na moje prisustvo , uvidjevi da za njih ne predstavljam opasnost , slobodno su nastavljali svoj svakodnevni ivot , a noću su me budili ukanjem po odbačenim ostatcima od mojih obroka .
Obavih najneophodnije pripreme za svoj zadatak i uključih se u posmatranje orlova . Posmatrao sam ih veći dio dana , biljeeći njihove primjerke i navike .
Ustajući jednog jutra sa dolaskom prvih kapljica kie , na jednom od najvećih visova spazih ljudsku priliku . Nisam povjerovao , misleći da je to trik mojih opaaja , ali dolazeće jutro je potvrdilo . Visoko gore na stjenama nalazio se čovjek , koji je sjedo na stjeni čekajući .
Prizor me je zatekao , i nisam znao ta da radim . Moda je planinar , moda je povrijeđen , rojila su se pitanja mojim mislima ali bez ikakve smislenosti za odgovor i rjeenje viđenog prizora .
Taj dan sam proveo , motreći na čovjeka ,koji je i dalje sjedio na stjeni . Čekao sam da saznam ta on čeka . Noć nas je razdvojila .
Čak ni tada mi nije postalo čudno , to se ta ličnost nije ni jednom pomjerila sa svojeg mjesta gdje se nalazila .
Jutro nam je donijelo opet kiu i čekanje . Kia je padala edno se prosipajući po svemu ali toj tajanstvenoj prilici kao da ni najmanje nije smetala . Sve čeći i bjenji naleti kie smanjivali su mi vidljivost i raspoznatljivost , ali u jednom trenutku ( mogao bih se zakleti ) vidjeo sam dvije velike ptice kako se sputaju do tajanstvene prilike . Nalet hladnog pljuska me je natjerao u zaklon atora .
U toku te besane i kine noći odlučio sam da se popnem na nepristupačne stjene , da bih vidjeo , da bih znao . Penjanje mi je oduzelo polovinu dana , ali pribliio sam se vrhu . Pored klizavih stjena koje sam sa krajnjom vjetinom savlađivao , pojavile su se i velike ptice . U početku su se drale po strani , motreći na moje uspinjanje , ali sa svakom mojom stopom prema vrhu , postajale su sve slobodnije i sve agresivnije u svojem nadgledanju . Njihovo ometanje me je jo dodatno ozlovoljilo , i prelazeći jednu pukotinu koja je ponirala duboko ispod mene , opreznost me je napustila . Nepaljivo pomjerivi nogu , osjetio sam kako gubim oslonac i idućeg trenutka koji mi je izgledao jako usporen , sunovratih se u dubinu ambisa .
Svega ostalog sjećam se kao kroz nekakve paučinaste velove , koji su se irili oko mene, zakriljujući svjest i oči , vukući me i izbacujući me iz svojih varljivih vrtloga .
Pad sam doivio kao ponovni trenutak rođenja ,ne znajući da li sam iv ili je to varka smrti, koja lukavo odlae svoje otkrovenje .Samo bol koji je prelazio granice podnoljivosti je ostao , prisutan kao beočug koji me je drao jo uvijek u lancu ivota . Upravo ta sveproimajuća bol mi je potvrđivala da sam nekim čudom preivio pad niz pukotinu . ali spoznaja da sam preivio nije mi mnogo značila , jer moja lijeva noga je bolno pulsirala , pokazujući moje pravo stanje . Iako iv bio sam prikovan za dno ove duboke pukotine u bespuću , poput pacova uhvaćenog u zamku . Boreći se sa jo preostalim ostatcima snage u meni koje su se udvostručile pred strahom bezizlaznosti poloaja , bauljao sam uz nesnosne bolove, traeći izlaz kojeg nije bilo . Bauljajući po dnu , dok su mi se pred očima smjenjivali vrtlozi duginih boja prouzrokovanih bolom , ugledao sam u uglu pukotine nekakvo bjelasanje . Pogledavi jasnije , uočio sam uzrok tog bjeličastog iskrenja . jebo ga , upao sam u nečiju grobnicu oinu me poput biča novootkrivena spoznaja . U uglu pukotine , nalazio se kostur , kojem od oka nisam mogao odrediti veličinu . Kasnije sam shvatio da je vrlo sitan i da se nalazi na nekakvom uzdignuću poput odra ili Orlovskog gnijezda .
Spoznaja toga je podigla u meni neviđen talas uasa i straha . Neko je na sličan način skončao , kao to ću i ja ...!
Zaječah podstaknut atavističkim strahom pred smrću i nesvjesno se okrenuh na leđa , bludeći prema uskoj traci svjetlosti koja je predstavljala Nebesa ...
Kroz uski stjenoviti procjep , ispunjen priguenim dnevnim svjetlom koje je najednom nestalo , zakriljeno pojavom ogromnih beumnih stvorenja , to su se obruavala prema meni ,ne izdravi vie prepustih se spasonosnoj tami nesvjestice , ponavljajući tiho poput litanije : Orlovi će me raskomadati ...
Period proveden u nesvjesti pamtim zbog čudnovate njegove duine . Ispod velova tekog sna , dopirali su do mene nekakvi čudni zvuci i umovi . Doivio sam ih kao strujanje vjetra u mojim uima , odjecima udaljavajuće oluje i nečeg to je ličilo na kliktaj orlova.
Ličilo je to stanje poput talasanja morskih valova , lelujavo i bespomoćno. Odbijao sam sve te zvukove oko sebe, paleći se , da će me oni opet vretiti opet tamo gdje je bilo bolno , tamo gdje orluine moda već klucaju moju leinu, tamo gdje će se moja kosti ,pridruiti kostima nepoznatog.
Smrt se nije pojavljivala , a ja sam je čekao poput radoznalog djeteta ili je moda to bila Smrt.
Grubo drmusanje koje je nastojalo i uporno pokuavalao me vratiti nazad , nije prestajalo. Ispod moje omaglice , zavlačio se taj grubi glas .
- Probudi se , ej , ajde otvori oči ...
Otvorivi oči , vidjeo sam lice ogrubjelo od ivota na otvorenim prostorima vrletne Dinare. Misleći da sanjam ,
sklopio sam oči promrljavi : Idi u svoj san...
amar koji je bolno odjeknuo na mojem licu , potvrdio je da to ipak nije san.I vratio me je u svijet čvrstine , u svijet gdje je lugar koji je slučajno prolazio tim dijelom ume nabasao na čovjeka u nesvjesti. A nabasao je prema njemu ,videći dotada neviđene ptičurine i nadajući se trofeju , naiao na čovjeka , nepoznatog i jo u nesvjesti.
Nisam mu mogao objasniti nita , osim nekakve na brzinu sklepane pričice , da sam tragajući za ljekovitim biljem sunaovratio se u jednu urvinu i pritom uganuo nogu. Nakon toga sam nekako dopuzao do mjesta gdje me je on pronaao.
Jer sve ono to sam vidjeo i doivjeo u Orlovcu ,ličilo mi je na komarni san. I orlovi , čovjek na stijeni, kostur nepoznatog. Sve je bilo tako nestvarno.
Uronio sam u mrak na dnu provalije , a probudio se nadomak naselja. Previe za moje poimanje.
Tek prema pričama iz bolnice , traeći moje isprave po depovima , iz jakne je ispalo ogromno Orlovo pero. Sestre su ga sačuvale za mene , misleći i onako da sam malo pomjerena ličnost.I dok je padalo ka bolničkom patosu , ruilo je moje realistične pretpostavke. Uzeo sam ojećajući u tom trenutku da je to moj odavno izgubljeni dio sudbine. Jo uvijek nepoznate ..
Kasnije sam se raspitujući za Orlovac i taj kraj saznao ovu priču:
Prije Svjetskih ratova otac i sin iz tog kraja, lovili su i sakupljali mladunčad orlova i prodavali ih čak i preko mora.
Rjetko su silazili iz planinskih visova među ljude , osim kada bi neto trgovali , kao da im ljudska blizina nije godila .
Opet ljudi koji bi ih sretali u planinama , pričali bi kako njih dvojica vie i ne sporazumjevaju rječima nego kriče i klikću poput Orlova .
I onda prestadoe da dolaze među ljude .
Umjesto njih stie priča , da se lovčev sin penjući do gnijezda , nekako okliznu i pade u provaliju . Sam lovac odtada se povuče i vie ga ne vidjee tamo gdje se dva ili vie ljudi susreću . A rjetki koji bi zalutali u Dinarske vrleti, pričali bi kasnije sa strahom kako su vidjeli čovjeka visoko na stjenama da sjedi , i kada bi pokuali mu prići , on bi na njihovo zaprepaćenje nestajao a na mjestu gdje je bio pojavljivao bi se ogroman Orao .
Tako mi je ispričao stari Stevan iz Gornje Polače , za bocu vina , a mene jo uvijek proganjaju snovi . Jo uvijek sanjam da letim , i onda se probudim okupan znojem očekujući da sam na dnu Orlovačke provalije.
Sin jutarnje svjetlosti
Prolo je nekoliko mjeseci ,od kako sam otputen iz bolnice Sveti Sava u Kninu. Nalazio sam se u toplini porodičnog doma , skoro zaboravivi događaje u Dinarskim vrletima , dok se nisu javili snovi .
Doli su tiho , uporno me podsjećajući da to to pokuavam zaboraviti ne eli biti zaboravljeno . Sanjao bih noćima , kako krstarim iznad teko sagledivih vrleti , gustih uma , osjećajući pritom kako me vjetar nosi , i kako se moje perje iri kada me sjeverac dohvati s boka . U snovima sam se sve vie pretvarao u orla . I negdje u dubini mojeg bića , tako bih se i osjećao .
Nedugo zatim, obreo sam se opet podno Dinarskog masiva ,gdje sam pronaao čovjeka koji mi je ponudio gostoprimstvo u svojoj kolibi . Vujadin, tako se zvao moj domaćin , ostao je sam u nepreglednoj Dinarskoj vrleti . Ostao je ne eleći napustiti rodnu grudu zarad nekakvog Banata . Ostali su kolonizirali 48 godine u Vojvodinu i Banat .
Vujadin nije mogao bez planine , a u Banat i kada bi otiao u kratkotrajne posjete , uvijek bi se plaio i zazirao od puste ravnice , u kojoj se pogled gubi i razbija negdje na kraj neba .
Jedne večeri naeg druenja , spomenuh mu da umalo nisam poginuo u Orlovcu , on me pogleda brzim i pomalo čudnim pogledom , i prikri svoju zainteresovanost koja mu bljesnu u očima , loenjem vatre .
A ti si taj ? odhuknuvi , kratko i odlučno reče - Ispričaću ti jednu priču iz ovih krajeva .
Davno prije negoli sam i bio rođen , desile su se nekakve čudne stvari u ovoj vrleti ! Jedan moj predak po imenu Duan zagleda se u Mariju , djevojku iz potrebite kuće . Ali srce nema očiju . Njegov ćaća je vrijedio za imućnijeg domaćina , vidjevi da je Duan stasao za enidbu , begenisa mu curu iz susjednog sela , iz imućnije kuće . tono narod kae para na paru leti . Saznavi za ćaćin naum Duan nema ta nije pokuao , ali promjeniti nije nita uspio . Znalo se tada ko je najstariji u kući a ko sluga u njivi . Oenie Duana sa Ruom Marić , a Marija koja je jo uvijek nadala se Duanu , preko noći se promjeni i posta drugačija . Niđe je vie nisi mogao vidjeti veselu , zatvori se u sebe i ćuti .
A Duan poče piti , i sve čeće odlaziti u nepregledne vrleti u potragu za divljači . Stariji su na njegovo ponaanje govorili : Ma priviće se on Rui kada mu rodi sina . Al rodi se i sin , a Duan po starom, jedino presta piti naglo kako je počeo . I puče glas za Duanom , da nema visine koju nije savladao , a da sva orlovska gnijezda poznaje kao svoj lovački torbak . Svojim pričama, kada bi se pojavio među ljudima jo vie bi izazivao nevjericu i radoznalost . Orlovima zavidim ko nikom ivom na svjetu . Kad se popnem na one njihove litice, i pogledam dolje u dubinu , samo to ne skočim , da barem jednom osjetim, kako je letjeti među onim klisurama , koje je i Đavo napustio .
Ljudi bi ga sluali , čudeći se i odmahujući glavama . Ali Đavo ne miruje . Jedan od glavnih Ruinih prosaca , Lako Stakić ( ko zna jeli uopte naslućivao ta se sve moe izroditi iz toga ) poče proturati i iriti priče kako nije slučajno da Duan , tako često odlazi u umu , navodno u lov , a on se tamo sastaje sa svojom nekadanjom djevojkom .
Priču bi obavezno zavravao lako je njemu mazati Rui oči , ali Bog sve vidi , pored onake ene ja bih ...
Niko nikada nije vidio nita od onoga to je nesretni Lako pričo . Nikoga nije ni bila briga da to opovrgne , osjećalo se vrijeme koje dolazi , ljudi su zaboravljali jedni na druge , gvozdena vremena su bila pred pragom .
Ali stigoe glasovi i do Rue , i počee svađe među njom i Duanom . Ispočetka tihe i priguene , a onda sve silnije .
Ukućani bi ih smirivali ali slaba vajda . Sjeme nesreće već bijae proklijalo . Da ti i to kaem niko nikad nije vidio da je Duan digo ruku na Ruu . E onda kada se činilo da se to među njima smiriva , Lako ugrabi priliku te ubaci Marijinu maramu u Duanov torbak . Marama bijae odlučujući udarac , koji rui sve pred sobom . Svađali su se cjele noći .
Rua je prijetila da će Mariju sasjeći sikirom , da će joj ivu sodu baciti u oči , da će stotinu čuda napraviti . Duan je pokuavao razuvjeriti ljubomornu enu , ali ona je jo vie padala u vatru i jarost .
Neđe pred zoru , Duan je napustio kuću , a nedugo za njim , sa malim sinčićem u naramku je izjurila i Rua . Ukućani bijadoe zbunjeni , deavanjima , i pomislie da je njihova snaja otila u očevu kuću , te ne reagovae odmah , misleći proći će kao i do sad , ali ...
Neko iz Ruine kuće u toku dana navrati do prijatelja, odnosno do Duanovih , i strana spoznaja , poče dobijati svoje okvire .
ta se desilo taj dan , to jutro , to zna jedino Gospod . Ruu su nali predveče na dnu jedne rasjekline u umi . Bila je na izdisaju . Zadnjim dahom uspjela je reći Odnijeli su mi djete .
Izdahnula je upirući prstom prema Orlovcu , ne krijući uas i neizmjernu bol u očima koje su se gasile .
A tamo u daljini gdje je uprla prstom samo su vidjele crne tačke kako krstare nebom . Nesretni Duan se pojavio u noći , tunog dana . Kau kada je uao u dvorite , da je zastao kao gromom pogođen , i iako mu niko nita nije rekao , ispustio je krik koji je protresao selo . Od njegovog bola u glasu , ljudi su zastali , osjetivi nekakvu krivicu i nelagodu , krsteći se pred nepoznatim impulsom. Čitavo selo je uzvarilo od tunog zavijanja pasa i uznemirenog glasanja stoke po talama , a mala djeca u kolijevkama briznula su u plač , ne mogavi se smiriti za dugo .
Upao je u kuću poput nevremena , ulećući u sobe . Vidjevi kolijevku praznu , zaurlao je nezamaljskim i neljudskim krikom , spajajući Nebesa sa Zemljom . Ljudi su se iskupljali pred Duanovom kućom , ali niko se nije usuđivao progovoriti . Osjećali su da se strani događaji, jo nisu zavrili . Duan je pristupio bez rječi odru na kojem je leala pokojnica , ne progovorivi ni rječi . Poljubio je njeno hladno čelo na kojom se napokon vidjeo mir i iziao iz kuće . Dočekali su ga zbunjeni i preplaeni ljudi .Ali ćutanje prekinu Lako : Ljudi zovite andare , pa vidite li da ovo nisu čista posla ...
Ali niko od zaplaenih ljudi ne zadra Duana koji nestade u tami , avgustovske noći . Tek na drugi Lakin poziv da se zadri Duan , gomila se uskomea , i krenue povici : Moda je on ubica , drite ga , ne dajte mu da pobjegne , zovi andare ...
Iz tame se razlee glas koji zaustavi seljane : Stanite nesretnici . U dvorite stupi stari travar Milo . Uticajan i potovan čovjek nadaleko .
Ma ta to radite , nesretnici i otpadnici od Boga . Zar su vam srca toliko otvrdla , da vie ne osjećate vie ama ba nita .
Jao Duane , djete moje , to ne viđe, ta se ođe sprema . Teko vama bezumnici , koji odhraniste guju među sobom , ne znajući i nevideći kako palaca jezikom i svojim otrovom truje vaa srca . Ne stupajte u mrak , ako oćete da dočekate jutro .Ne krećite u potjeru za Duanom , nije on Ruu usmrtio . Usmrtila ju je guja među vama. Odavno mi se već Duan alie na svojeg dumanina , ali sam se uzdao u Boga da će se to rjeiti na drugačiji način . Nikada on Rui ne bi nita na ao učinio , ali je moro odbolovati bol koji mu njegovi roditelji nanesoe . Da ste ga pustili , sve bi leglo na svoje mjesto i dobili biste boljeg vidara nego to sam ja . Teko meni pred tobom i pred Bogom moj Duane, sine moj nerođeni , to me ne nađe jutros u kolibi . A vama opet kaem idite u domove svoje , zapalite svijeće i kandila i molite se Gospodu da vam oprosti i smiluje se Duanu . A njegovo ime spominjite sa strahom i tugom , da se nebi okrenuo prema vama. Bezumnici , maloprije pred vaim slijepim očima i otvrdlim srcima , umrije čovjek vrijedniji od nas sviju . Pređe sam na onu stranu đe sjeni i aveti obitavaju . Spominjite Boga opet vam velim , nadajući da će vam se molbe, usliiti . A Duana ne traite niti mu se nadajte . Njegove kosti vae oči neće vidjeti . Ne stojte tu , skupljajući na jednom mjestu va strah i mrnju , da se ne bi okrenuo onaj čije ime od sada će te sa strahom i kajanjem spominjati . Sklonte se po kućama svojim , da se okrenuo ne bi i povratio među vas , jer u njemu je sada sila i moć kakvu niste vidjeli niti znali za nju . Razilazite se bezumnici nijedni , zavri Milo bujicu otrih rječi i uroni nazad u tamu. Iza njega ostae zaprepateni Dubovčani , i onda se bez rječi raziđoe .
Idući dani nijesu donijeli nikakvo razjanjenje nemilih događaja . Ruu sutradan sahranie . Lelek oaloćene rodbine dugo se čuo u vrletima , odbijajući se od vrha do vrha , pojačavajući se i smanjujući , odlazeći u nizine . Nakon dva tri dana , kada se činilo da će i to proći , kao i sve strahote sa kojima Dubovčani naučie da ive , počee se deavati čudnovate pojave .
Pred kućom Lakinom , preko noći seljani počee viđati nekakva obličja , koja padahu sa nebesa pa onda isto tako tiho nestajahu u tami . Pa i onako ćudljivo vrijeme se jo vie izokrenu , te se vie ne znade da li je lijepo ili runo . A nekakvi vjetrovi učestalie praćeni kiom , kada im najmanje bijade potreba .
I na to sve , nesretni Lako se sve učestalije poče aliti , kako ga prate nečije oči i kako sam u mraku ne smije ostati . Zatrai i pomoć od travara Miloa , ali ga ovaj vrati kući s rječima da mu samo Bog moe pomoći .
Jedno jutro ga nađoe objeenog o granu orasa , nasred sela . Tek kada ga sahranie brzo i bez puno pratnje ( niko nije volio one to diu ruku na sebe ) neko primjeti da ih jo od kuće , pa do rake prati orao iznenađujuće veličine .Poslije toga ljudi i ene se raziđoe , sa osjećajem pritajene strepnje , od nečega to nisu mogli da opipaju svojim rukama otvrdlim od grubog rada .
Kasnije se pričalo da se oko Lakinog groba moe često vidjeti crna zmija , ali niko je ne uspijede ubiti , jer se zavuče u njegov grob . Među narodom se proiri priča , da se Lako gadno ogrjeio o Duanovu porodicu , a neko jednom u sam cik zore ,viđe oko Ruinog groba nekakvu svjetlost . Iz svjetlosti dopirae dječiji plač . Isprede se priča da to Duanov i Ruin sin odnosno njegova dua koja trai majku . Ali osim priča koje kolaju ovim krajevima , nita se drugo ne razjasni .
Stari travar Milo svrativi jednom u Dubovo , napomenu da se nemila situacija primirila , ali da će proći godine i godine dok se grjehovi počinjeni u Dubovu ne otkaju .
Poslije toga se Milo osami i isčeznu iz vida , ali osta priča o nesretnom djetetu Ruinom kojeg prozvae Sin Jutarnjeg sjaja .
I niko nikad ne pronađe ni Duana , ni Duanovog sina .
Poravnavanje
Treće noći , koju sam dočekao kod Vujadina , starca gortaka . Dinarskog gortaka. Usnio sam čudan san . Jedan od onih snova , koji nalijeu na čovjeka , potpuno ga odvlačeći u dubine tame i nestvara , da kada te i nakon vaih krikova drumusaju ne uspijevate se probuditi i rasaniti.
( Vujadinu jo uvijek nebijadoh ispričao o svojim doivljajima u Orlovcu)
Legomo negdje oko 10 ili 11 , uopte se nisam ni trudio gledati na sat , i nakon izvjesnog vremena , nikako da usnim. Vujadin bijae već zaspao . Sa njegovog leaja je dopiralo duboko ravnomjerno disanje.
Prevrtah se po leaju, trudeći se da mu ne poremetim odmor.
Boreći se sa nesanicom , okrenuh se ognjitu , gdje su dogorjevale bukove cjepanice. I ne znam ta mi prikova pogled za te male plamičke , koji su lijeno lizali preko naslaganih drva , smanjujući se i pojačavajući, osjetih kako san mi pritiska svijest i učini mi se da čujem kako nekakav lepet krila , prelazi preko krova kolibe . Ali san već bijae nalegao na mene sklapajući mi kapke. I stigoe varljivi velovi prekrivajući me.
Iz dubine sna ,čuh glas koji doziva moje ime , ili nečije tuđe.
Ustadoh i krenuh vani...
Čudno iskričava svjetlost ,osvjetljavala je unutranjost kolibe. Vrata se sama otvorie.
Izađoh . Nedaleko od kolibe u sjenci oblinjih jelika , nazirala se prilika . Ljudska.
Ko je to tamo ...?
Niko ne odgovori. Nepoznata prilika istupi na osvjetljeni prostor . Raspoznah čovjeka , srednjih godina , stasitog . Nepoznatog. Zebnja mi krenu kolati mislima . Strah , nepoznatog uzroka kapnu u moje uskovitlane misli.
Ko si ti...? ponovih .
Ne boj se doprije uketavi glas od nepoznatog.
Zakorači prema meni , rairivi ruke .Krik iznenadjenja se prolomi iz mene.
Ne znam otkud , ali ugledah i Vujadina , koji se obrati nepoznatom Miloe...
I posljednjim trenutcima opaaja zapazih ili je to moda jedna od varki sna , al kao da vidjeh srebrenkasto svjetlucanje u očima nepoznatog . Suze ili ...
Trgoh se i nerasanjen uspravih na postelji.
- Kojeg li sna ? promucah.
Osjetih se tako usamljeno i ,tek tada zapazih da Vujadin nije na svojem leaju.
- Vujadine ...pozvah starca , neznajući ta da učinim , uznemiren pređanjim snom.
Otvorie se vrata kolibe i starac stupi unutra.
-Probudio si se junače . izgovori , podstičući vatru na ognjitu.
-Runo sam sanjao i neto me je trglo iz sna , evo sav sam se preznojio .
-Oće san , prevariti i prepasti najhrabrijeg , čak je Petar podlego varljivosti sna , iako je bdjeo nad Isusom , i to tri puta , eh...
Krenuh napolje, u prohladnu planinsku noć obasjanu mjesečinom. Hladni povjetarac rastjera koprene sna . Mjesečina je stvarala čaroliju nad krajolikom.
Okrećući se nazad u kolibu , u sjeni visokih jelika ugledah obličje . Ljudsko.Napregoh oči , prodirući kroz tamu. Duboko u sjeni jelika ,stajao je čovjek .
Pojmivi prizor i shvativi koliko je istovjetan malopređanjom snu , uasnut ,krenuh unazad prema kolibi , pogleda prikovanog za obličje .
Vujadine ...- tiho pozvah starca.
Vujadine ...
Svjetlost vatre procijepi tamu kad starac otvori vrata.
ta je ?
Tamo neko stoji uprerih rukom u sjenu jelika.
Ma đe bolan uzvrati starac nemrdajući sa praga kolibe.
Eno tamo ispod onih jela , maloprije sam ugledao čovjeka .
Eh , ma oklen čojek u ovoj pustari , i po ovoj pomrčini , ajde to ti se utupilo u ovom mraku . Nego ajmo mi leći , sutra nas čeka dug put.- nestade u kolibi.
U sjeni jela , nevidjeh ljudsko obličje i zbunjen situacijom pređoh rukom preko lica . Ljepljiva vlanost me iznenadi . Pogledah dlan . Krv . Moja .Neosjetno mi je procurila iz nosa . Krenuh za starcom , odgurnjujući od sebe sve proteklo.
...
Ma ima li jo koliko Vujadine ? provlačeći se kroz gusti čestar za starcem , kojeg sam već evo 2 sata slijedio kroz ovu vrlet , jedva ga stiući . I vie puta se iznenadih njegovom okretnoću i izdrljivoću .
Jo malo ...i nestade u zelenoj četinarskoj zavjesi .
Bjesno frknuvi , krenuh za njim . Uzdiući se prema oblacima nad nas su se nadvijale kamene litice Orlovca.
Sa prvim jutarnjim zracima , Vujadin me razbudi i reče da moramo na jedno mjesto . Zato i gdje ne reče . I onako zbunjen , proteklim događajima , neimadoh volje ga ispitivati . Ubrzo smo grabili u pravcu Orlovca.
Stigli smo zaustavi se pred usjekom , koja je ila duboko u unutranjost masiva .
Neto bolno i brzo poput treptaja oka ,projuri mojim mislima.
A zato smo tu ? pogledah ga .
Sve ima svoj početak i kraj, moj mladiću , Bezimeni .Idemo unutra ,samo paljivo , ovo je onaj procjep gdje si upao ali sa druge strane.
Uas me oinu poput biča .Zgrčih se na poplavu sjećanja ...
Ne plai se , jer ono to nosi u sebi ,ni izdaleka se ne moe porediti sa najvećim strahom koji ovdje moe doivjeti. Ajde vrijeme je i vjeruj mi , sve će biti u redu.
Vjerovatno pred poplavom sjećanja ne shvatih da me je Vujadin nazvao Bezimenim ,iako je znao moje ime od prvog dana . Ali...
Vlani procjep primi nas u svoju zagasitost . Mahovina je priguivala korake , i stvarala potpuno nestvaran osjećaj pod nogama. Procjep se vijugavo pruao duboko u nepoznato .
Čudan osjećaj nekakve blage uznemirenosti pomjeane sa nepoznatim osjećajem pritisnu mi misli . Nastavih tupo koračati za Vujadinom .
Osjetih peckanje u nosu i zujanje u uima . Opet mi nos prokrvari. A zujanje u uima se pojača. Ipak nikakve boli ne osjetih , na sve ovo . Zaustavih se iza starca , pokuavajući zaustaviti krvarenje.
Pukotina nas bijae dovela do ovećeg proirenja .
Evo nas okrenu se govoreći mi ...znam da si zbunjen , ali molim te da mi vjeruje , ovo to će sada vidjeti i osjetiti , uplaiće te , ali nemoj se opirati ,Bogom svevinjim te zaklinjem...
Zbunjenost mi nedade da isustim ma ijednu riječ...
Miloe , stigli smo .- obrati se nekom meni nevidljivom .
Krvarenje i zujanje se pojača . I blagi nagovjetaj mučnine zalepra u mojoj unutranjosti.
Vidim , liči na tebe opet obrati se u prazno . Eh ...moj Miloe uspjeli smo , vidi i sam . Otrgli smo ga iz vrtloga nepostojanja . Jo malo pa će te vidjeti .
Zaustih pitanje , ali nagli talas mučnine me presječe , tjerajući da se uhvatim za stomak . I estoko pokulja iz mene kao gejzir , bacajući me na koljena.
Zujanje se utrostruči , suze grunue rasplinjujući mi vid , a gusta zelena sadrina iz mog eluca navirae iz mene , presjecajući mi dah.
Klečeći i dalje , pomislih kako je ovo kraj . Ali ...
Bol me prevali na bok , disanje zastade , a srce poput ptice uhvaćene u aku drhturie . I crvenilo mi zastrije vid . Grimizno kao krv na snijegu.
- Ne odupiri se biće sve u redu , samo se prepusti doprije odnekud do mene kroz crvenilo Vujadinov glas.
- Ka...k...oooooooo prokrkljah.
I naglo kao to je i dolo , neugodnost , nerazumjevanje i bol se zaustavie. Sivilo zamjeni crvenilo , a blijedo svjetlucanje potisnu sivilo . Podigoh se na koljena . Iscrpljen proteklom bujicom neugodnosti , nekako se uspravih na drhtave i nesigurne noge. .
Kroz maglovite oči ,ugledah ...
Čovjek srednjih godina , stasit . Stajao je pored odra ili nečeg to je ličilo na orlovo gnijezdo .
- Pogledaj .- uperi rukom Vujadin na neto u gnijezdu , pogledaj i sjeti se .
Kostur . Sitan . Dječiji .
I bujica nepoznatih sjećanja , jurnu u meni kao nabujala rijeka . Mutna i silna . Opasna i mračna . Muljevita .
...uplakana ena sa maramom i malenim djetetom uri kroz umu . Osvrće se oko sebe . Sve vie shvata da je zalutala , uma joj postaje mračna i prijeteća. Ne vidi da se pribliava urvini . Naglo se okreće unazad , uplaena nekakvim zvukom ,iza sebe. Dijete plače . eleći pobjeći od nepoznatog zvuka , kreće prema ivici urvine ...
Neeeeee ---- kriknuh videći da prelazi ivicu i pada , i dalje steući dijete .
Kao guvano klupko , lee na dnu . Ječanje se mjea sa sve slabijim djetinjim plačom . uma kao da je utihnula pred prizorom ove tragedije...
I ogromne sjene ,padaju iz nebeskih visina .
AHHHHHHHHH- ote mi se videći orlove kako slijeću pored umiruće ene i djeteta . Jedan od njih grabi maleni zamotuljak , svojim kandama i podie se u vazduh .Za njim kreću i ostali . Podignuta enina ruka pade ka zemlji . Uasnut prizorom , sruih se na koljena. Nevjerica , zbunjenost pomjeana sa uasom nedaju mi da se priberem .
Slike same od sebe teku dalje ...
Orlovi , sa zamotuljkom lete ka ogromnim stijenama . Lete prema svojim gnijezdima .
Sputaju se u jedan duboki procijep , ostavljaju zamotuljak i kričeći piskavo i uznemireno raspoređuju se pored gnijezda . U procijepu se odjednom pojavljuje čovjek srednjih godina .Stasit .
Unezvjeren prilazi , zamotuljku , njeno ga podie i shvativi da u njemu nema vie ivota , pada na koljena ...tresući se od grčevitog plača . Jauče , zaziva nepoznata imena . Neljudska i grozna.
Orlovi kriče sa njim , ne pomjerajući se .
Stub svjetlosti , bljetavo iskričava , dotaknu tlo pored čovjeka . Lagano se uspravi i isprui djete u rukama , dopustivi da ga svjetlost , obasja . Ali ona se lagano pomjeri na njega , ostavljajući djete po strani . Krik ,koji čovjek ispusti , natjera orlove da zalepraju , uplaeni .
Gledajući sve to neosjetih kako mi se suze mjeaju sa krlju iz nosa . Nekakva bol me razdirae iznutra.
I nepoznati iskorači iz stuba svjetlosti . Svjetlost ga opet obasja . Iskorači sa stranom odlučnoću iz nje ,po drugi put. Svjetlost se povuče . U procjep stupi Vujadin .
Trgoh se videći ga .
Priđe nepoznatom , zagrli ga , dok mu se lice kvasilo suzama .
Miloe , Miloe ponavljae mu ime kao kakvu litaniju .
Naglo kako su i doli , prizori se povukoe . Oslabljen ,okrenuh se ka procjepu . Pored odra ili gnijezda stajali su Vujadin i ne vie nepoznati .Shvatih da je to Milo.
Gledali smo se ,ćuteći .
Nekako sam shvatio da je dječiji kostur , kostur Miloevog nastradalog sina .
Ali kakve ovo sve veze ima sa mnom zabubnja mi mislima .
Petre obrati mi se Vujadin , to ti je ime koje si dobio od majke i oca.
Ali ja se zovem Duan promucah i ... zato ...
Stani ...
Znam da ti je teko povjerovati , ali tvoje ime je Petar i da li moe naslutiti čiji je ovo kostur na odru ?
Kostur je od...od Miloevog nastradalog sina...izustih nekako .
Jeste Petre . A ti si Petre Miloev sin...
Zelenilo oka , uvijeno u velove nesvjestice , ponese me u spasonosnu tamu .
Nivo vječnosti
Zelenilo pomijeano sa kovitlacima srebrenkastih igličastih strujanja , kovitlali su mojim umom.Tuga,zaprepaćenost,nevjerica. I na kraju praznina kroz koju dopire glas.
- Petre , Petre ,Petre ...
- Čije ime doziva taj tuđi glas,ali zelenelilo me povlači u sebe.
- Miloe prekrij ga,to prije tako ti Boijeg imena,zaborav će ga povući sa sobom iz daljine dopire tuđi glas,i zelenilo se zaustavi.
Ljepliva opojnost poče rasplinjavati.A na rubovima zelenila se pojavi srebrnasta svjetlucavost koja sve vie nadirae ka meni .Glas postade razgovjetniji.
-Petre probudi se sinovče, sjeti se ko si ?
Sjeti se ko si!
Ko da se sjeti ?
Kome se to glas obraća,i zato je toliko uporan ?
-Petre,Petre ...uporno zazivanje se nastavlja.
I srebnkasta svjetlucavost najzad dohrli do mene,zastade ispitujući na tren , a onda se obavi oko mene kao prekrivač,rastjerujući zelenilo unaokolo.
-Petre ...prepoznadoh Vujadinov glas.
Pa to je Vujadinov glas,sinu mi mislima.
Otvorih oči,promrmljavi nekako se boreći sa mučninom Vujadine , koga to zove tako uporno ?
- Saznaće ,sinovče moj , na popij ovo poturi mi aluminijsku čuturu,kao u onim filmovima sa kraja vjeka kad osvjetenom junaku daju alkohol pa se ovaj zagrcne nakon toga.
Nategnuh gutljaj ,dva .
Opora tečnost mi skupi usta ali otjera i zadah bljuvotine iz njih . Potegnuh jo jednom .
-Dobro je sinovče moj,nemoj mi sad odlutati uz ove rusovijske mjeavine , jedva smo te zaustavili maloprije kad si pohrlio ka porocjepu zaborava.
Pridigoh i naslonih na stijenu . Ma ta se ovo dea...nedovrih pitanje jer kao kroz sve tanju omaglicu raspoznavah čovjeka.
Stajao je na sredini procjepa.odmahnuh glavom ,eleći rastjerati omaglicu .Neuspijedoh .
Koprena sivila bijae i dalje se ispriječila pred mojim očima,a čovjek je i dalje stajao na istom mjestu .I ono to me prikova za njegov lik ,bijadoe njegove oči .kad nam se susretoe pogledi , u prvi mah mi se učini kao da gledam u izvor Cetine ili moda kao kad putnik na otvorenom moru pogleda preko brodske ograde u tamne morske dubine.
Prikova me ta otvorenost i nesagledivost. I onda je nestade .
- Pa to je ...- zaustih reći.
- Jeste,to je Milo .
- Ali kako , otkud ...-pokuljae pitanja iz mene .
- Čekaj , probaj ustati prekinu me Vujadin .
Ustadoh pomalo nesigurno ,poput pijanca .
Snaga mi se vrati u ukočene udove,poput rojeva gamiućih mrava .
Jesi spreman sinovče ?-uhvati me pod ruku Vujadin. Nestigoh ni upitati za to bih trebao biti spreman , a već smo koračali prema odru .Priavi mu,shvatih da se ipak radi o orlovskom gnijezdu u kojem je leao mali skelet.
Vujadin poloi desnu ruku na skelet,lijevu na moje oznojeno čelo.
Iz njegovih usta potekoe nerazumljive riječi ,od kojih samo razumjedoh otegnuto ponavljanje LE OLAM AMEN ,i to samo zbog toga to je vie puta na kraju svakog mrmljanja to ponavljao.
I najednom slike krenue nezaustavljivo ,same od sebe...
Pred vratima sirotita,kolijevka i nekakva uurbana prilika koja nestaje iza ćoka .Vrata se otvaraju izlazi opatica ,koja kad ugleda kolijevku namrti čelo i pozva nekog iz unutranjosti zgrade.
Dječak,plav i njean poput planinskog cvijeta sa neizmjernom tugom u očima ,stoji pred opaticom dok mu ona ponavlja : I psi na ulici u jednom trenutku imaju vlasnika ali ti , ti si ničiji ...
Tuga je sve veća .I tuga ustupa mjesto predaji. Kraj dolazi na krilima plave ptice koja liči na goluba kojeg nije uspio vidjeti za vrijeme kratkog ivota .Rođen kao kopile i sahranjen u sirotinjskom groblju brzo i bez suza .Dok lopate zemlje zvone po dječijem kovčegu ,neto ga povlači u sivilo nedoivljavanja i nesjećenja.
I opet dječak plav ,krhak i plaljiv .posmatra braću i sestre oko sebe,neprimjećujući ljubav u njihovim očima .Nejasno mu je , ali suze će mu dosta toga razjasniti. Suze koje nastaju zbog batina koje su redovne i nezasluene.Moda tako treba ?????? tjei se sklanjajući se sve ćeće od bratsko sestrinske ljubavi ,ali nemoe je uvijek izbjeći i onda opet suze. Al sve to nije nita u poredjenju sa ocem , mrkim i stalno ljutitim čovjekom .Često zamilja da su ga ukrali i ostavili u ovoj tuđoj i stranoj porodici.
I u jednom trenutku mala i simpatična arena gmizavica . Prua ruku ka njoj znajući da je to izlaz .Gmizavica uzmiče , ali rjeenost odlaska ne poputa .Brzi pokret i otro peckanje dva zuba koji su mu ubrizgali otrov ,zamjenjuje crvenilo . Kreće sa osmjehom ka njemu ...
I opet dječak plav , njean ...
Boleljiv i nejak . Smjeh i poruga .Neprihvatanje od strane okoline.I opet smijeh i poruga.
U jednom trenutku do njega dopire Vujadinov glas ...LE OLAM AMEN...i tjera ga da dalje gleda slike koje naviru ...
Crvenilo u jednom trenutku , ali dječak nastavlja dalje .Iz očiju mu ponekad izbije nakratko pogled ispunjen vatrom i snagom .rvenilo je ovaj put ostavilo tragova u njemu.
I gleda djevojku koja ga obasipa njenoću i ljubavlju .Lik mu je tako poznat , ali ime izmiče .Njene oči i nekakav tamni oblak iza nje.Djevojka plače i ponavlja : Voljeću te zauvijek , ali tama se nadkriljuje na nju ...
- Nataa , pa to je moja Nataa promuca i otrgnu se od Vujadina .
To sam ...suze me zaguuju , to sam ... neusuđujem se dotaknuti krhke kosti ...
Ti Petre,sine moj okrenuh se ,prema glasu ,briući suze .
Čovjek za kojeg sad znam ko je . Moj davno izgubljeni otac. Milo .
Ali kako ...
Polako sinovče,sve će doći na svoje mjesto.Iako si toga dosta vidio u ovim zadnjim trenutcima,moram ti jo poneto ispričati,i zaklinjem te imenom svemogućog da me ne prekida :
- ono to većina smrtnika vidi i doivljava nije ni blizu onoga to se ponekad iza toga krije i nenaslućuje- uzdahnu Vujadin ...ali dosta toga i nebi valjalo da se sagldava i prema njemu se okreće i postupa.Vidjeće jednom o čemu ti sada pričam , sada je najbitnije da tvoju a i Miloevu patnju okončamo ,te napokon i ja krenem Stazom iskupljenja.
Petre jer ja te znam već dugo vremena pod tim imenom koje si trebao ponijeti ali naalost spriječile su te mnogo veće prepreke od krtenja ili nekih drugih ceremonija,moja loza je odavno odlučila sluiti dobru ali onom pravom sutinskom dobru na taj način to je uvjek iz nae familije jedan sin odlazio ili u monahe ili u vidare .Mene kao jednog od zadnjih je pripala obaveza vidara .I ja sam se u potpunosti prihvatio .Shvativi da sve oko nas ima Boansku iskru odlučio sam se u potpunosti prepustiti toj obavezi sluenja .Nakon toga su mi se otvorile oči i vidio sam ono to ljudskom oku izmiče .U ruke su mi doli mnogi ključevi nepoznatih i čudnih pojava. I tek kad su mi divlje ivotinje počele prilaziti i lagoditi se oko mene shvatio sam da sam preao nevidljivu granicu čarolije i da sam postao čarobnjak.
Miloa tvojeg oca sam odlučio naučiti svemu onome to sam u tom trenutku znao.Ali nisam tada jo znao da se darovi tajnstva mogu primati u potpuno čistom stanju duha i tjela.A Miloa njegovi već bijadoe oenili.enom za koju njegovo srce nije kucalo,takvo vrijeme bilo ,surovo i bespogovorno.
I sile koje su bile cjelo vrijeme unaokolo nas poprimile su tu boju neuzvraćene ljubavi i iz dana u dan su sve vie prijetile svojojm razornoću. Udarile su kada smo se najmanje nadali i ja a i Milo. Udarile su surovo potpomognute ljudskom zlobom i nepratanjem .Udarile su i odnijele i tebe i tvoju majku .Tebe su usmrtile na samom pragu iz onog svijeta u ovaj , kad jo uvijek nisi ,shvatao potrebu prelaska iz jednog svijeta u drugi .Pokuali smo izmoliti nebesa da te vrate ali bilo je kasno , i tvoja dua je ostala zarobljenja u ovom haotičnom međuprostoru. Lutao si iz ivota u ivot ,privučen slijepim silama rađanja, ali kao to si vidjeo u nijednom se nisi dugo zadrao.I uvijek u vrijeme tih kratkih bivtvovanja te je pratila tuga i alost,odbacivanje i prezir.Srećom nailazili smo na tvoje pojavljivanje i pratili smo tvoje dolaske i odlaske u ovu Dolinu Suza. I evo sad kad smo te uspjeli spojiti sa Miloem i njegovu tugu smo razbili i otvorili mu stazu odlaska , a tebi Petre predajemo Stazu ivota ,i koračaj njome do samog kraja. Vratiće se među ljude i o svemu ovome ne pričati nikom čak ni najvoljenijoj osobi ,ne zato to je ovo zabranjena nauka , nego neće ti niko vjerovati i svi bi ti se smijali jer Nivo Vječnosti je bio i ostaće skriven velovima tajne,za kratkovidne i neumne oči.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O njemu...
Moze li jos koji podatak,molio bih.
-
- Posts: 25
- Joined: Thu Nov 01, 2007 12:58 am
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
hvala
Hvala,nemam FB ali cu pokusati sa strane.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O Aliji Sirotanovicu
Steta sto ne nadjoh ovaj tekst koji dan prije 1. Maja,da ga objavim za praznik,nema veze,vjerujem da ce valjati i danas:
Alija
Evo,jos i danas,cim zamirisi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom,kad kazes "Alija"-koga se sjetis?
Ako se sjetis ovog Alije koga si jednom,u ljeto 1989.,sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina,to znaci da si posve izljecen od svake proslosti ili jos nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstva.Prvi maj,praznik rada.
U ovo doba godine,ama bas uvijek,kada neko spomene nekog Aliju,valja se sjetiti onog Alije,bosanskog rudara Alije Sirotanovica cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam,a da se nikad nikome nije ni zamjerilo,a ni ogadilo.Kada dodje Prvi maj,u televizijskom dnevniku,koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku,jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast Praznika rada.
On je bio taj nas radnik,iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse.Njegovo je lice bilo otisnuto na novcanici od deset dinara,zvanoj hiljadarka,koja je cijelo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se,evo,sjecam dana kad bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko,a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe.S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino,a jos kasnije ona je zamjenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka,ali je vrijedila neusporedivo manje.
Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec "proletarijat" promijenila svoj smisao,a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika.Oni su bili dinosauri u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete,nego se islo u rudnike i tvornice.
Ali u predvecerje Prvog maja,tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset,sjecali smo se radnika i prvog medju njima,Alije Sirotanovica.
Napisao: Miljenko Jergovic
Alija
Evo,jos i danas,cim zamirisi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom,kad kazes "Alija"-koga se sjetis?
Ako se sjetis ovog Alije koga si jednom,u ljeto 1989.,sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina,to znaci da si posve izljecen od svake proslosti ili jos nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstva.Prvi maj,praznik rada.
U ovo doba godine,ama bas uvijek,kada neko spomene nekog Aliju,valja se sjetiti onog Alije,bosanskog rudara Alije Sirotanovica cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam,a da se nikad nikome nije ni zamjerilo,a ni ogadilo.Kada dodje Prvi maj,u televizijskom dnevniku,koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku,jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast Praznika rada.
On je bio taj nas radnik,iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse.Njegovo je lice bilo otisnuto na novcanici od deset dinara,zvanoj hiljadarka,koja je cijelo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se,evo,sjecam dana kad bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko,a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe.S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino,a jos kasnije ona je zamjenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka,ali je vrijedila neusporedivo manje.
Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec "proletarijat" promijenila svoj smisao,a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika.Oni su bili dinosauri u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete,nego se islo u rudnike i tvornice.
Ali u predvecerje Prvog maja,tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset,sjecali smo se radnika i prvog medju njima,Alije Sirotanovica.
Napisao: Miljenko Jergovic
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Thu Nov 14, 2013 3:21 am, edited 1 time in total.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Zeljko Milivojevic
Tri hica u ambasadora
Ubistvo turskog ambasadora u Beogradu Galipa Balkara, 9. marta 1983. godine, bio je prvi i jedini slucaj medunarodnog
terorizma u naem glavnom gradu. Dvojica jermenskih atentatora, 23-godinji Harucion Krikor Levonijan i dve godine mladi
Rafi Aleksander El Bekijan, sacekali su tog dana, u 11 sati pre podne, kod semafora na uglu Ulice generala danova i
Bulevara revolucije, "mercedes" turske ambasade i kad se upalilo crveno svetlo na semaforu priskocili su mu i pucali na
ambasadora i njegovog vozaca.
Levonijan je ispalio tri hica u ambasadora, a El Bekijan je samo jednim zrnom pogodio ofera Nedati Kaju. Kad su obojica
poceli da bee, za njima su potrcali gradani. Levonijana je pokuao da zadri, hvatanjem oko pasa, penzionisani pukovnik
Slobodan Brajovic, a Milivoje Nikolic ga je uhvatio za ruku. Terorista se, medutim, otrgao i pri tom ispalio dva hica u
Brajovica. Jedan je pogodio pukovnika, a drugi prolaznicu Zoricu Zolotic.
Za El Bekijanom su potrcala trojica prolaznika - student eljko Milivojevic, Borislav Jovanovic i Srecko Bugarski.
Atentator se okrenuo u jednom trenutku i sa tri hica usmrtio u grudi Milivojevica. Uspeo je da pobegne, ali je nakon osam
sati uhapen u Novom Sadu.
Ambasador Balkar umro je dva dana posle atentata.
Ovako je izgledao skraceni izvjestaj iz novina.Knin je Zeljka ispratio na vijecni pocinak u stilu kako se sahranjuju heroji i zasluzni gradjani.
Izgledalo mi je da je cijeli grad i okolica tog dana bila na sahrani.
Atentat u Beogradu
Kada se ponekad sjetimo kakvi smo ljudi bili,dodje nam da pomislimo kako to uopce nismo bili mi.Eto,recimo,one godine kada je u Beogradu neki ocajnik pucao na turskog ambasadora,pa se citav grad bio ustrcao uloviti atentatora.Covjek je bjezao,nista mu nije bilo jasno,a za njim su trcali bijesni i drustveno svjesni gradjani.Nece on ispred nase zemlje,tako iz cista mira,ubijati ambasadora.Zapravo,nije vazno sto je u pitanju ambasador.Da je pucao na bilo koga,ljudi bi se isto tako stustili za revolverasem,uhvatili ga i predali narodnoj miliciji.Takvi smo ljudi bili
sve dok se nismo malo promijenili ili dok nismo postali kao i svi drugi ljudi,iako se misli da smo postali gori od svih drugih.
Ambasador nije ubijen,ali je zato ubijen neki mladic po imanu Zeljko kojeg je atentator upucao tren prije nego sto su ga gradjani uhvatili.
Taj je Zeljko pao na braniku jednog nepostojeceg svijeta,onog svijeta koji vodi racuna o tome da ne postoje slucajni prolaznici,jer kada netko puca u jednog od njih,kao da je pucao u sve nas.Prica o tom svijetu za koji je pao Zeljko danas zvuce banalno i vjerujemo da su lazne.Je li onda laz i to da je jedan covjek ubijen samo zato sto je htio uloviti atentatora ili je mozda ubijen zato sto je obavljao posao za koji nije bio kvalifikovan?
Sasvim je svejedno sto je Zeljku doslo glave,ali zar nebi bilo zanimljivo kada bi on uskrsnuo u ovaj nas svijet i u vrijeme nase druge povijesti?
Koliko bi mu vremena trebalo da se snadje,da promijeni navike i obicaje,da pocne trcati samo iz cista mira i da stekne vise razumijevanja za atentatore,a manje za ambasadore?Na ovakva pitanja odgovore mozemo samo zamisljati,iako u nasem iskustvu i zivotu postoji nesto sto bi moglo sa velikom pouzdanoscu potvrditi da bi se Zeljko jako brzo promijenio.Pa i mi smo se brzo promijenili.Tako brzo da to nismo ni primjetili i da uopce ne znamo kada se to dogodilo.Bilo bi strasno vazno saznati kada smo iz jednoga presli u drugi svijet i kada nam je nasa proslost postala prosloscu nekih tudjih,nepoznatih i nestvarnih ljudi.
Napisao:M.J.
Ubistvo turskog ambasadora u Beogradu Galipa Balkara, 9. marta 1983. godine, bio je prvi i jedini slucaj medunarodnog
terorizma u naem glavnom gradu. Dvojica jermenskih atentatora, 23-godinji Harucion Krikor Levonijan i dve godine mladi
Rafi Aleksander El Bekijan, sacekali su tog dana, u 11 sati pre podne, kod semafora na uglu Ulice generala danova i
Bulevara revolucije, "mercedes" turske ambasade i kad se upalilo crveno svetlo na semaforu priskocili su mu i pucali na
ambasadora i njegovog vozaca.
Levonijan je ispalio tri hica u ambasadora, a El Bekijan je samo jednim zrnom pogodio ofera Nedati Kaju. Kad su obojica
poceli da bee, za njima su potrcali gradani. Levonijana je pokuao da zadri, hvatanjem oko pasa, penzionisani pukovnik
Slobodan Brajovic, a Milivoje Nikolic ga je uhvatio za ruku. Terorista se, medutim, otrgao i pri tom ispalio dva hica u
Brajovica. Jedan je pogodio pukovnika, a drugi prolaznicu Zoricu Zolotic.
Za El Bekijanom su potrcala trojica prolaznika - student eljko Milivojevic, Borislav Jovanovic i Srecko Bugarski.
Atentator se okrenuo u jednom trenutku i sa tri hica usmrtio u grudi Milivojevica. Uspeo je da pobegne, ali je nakon osam
sati uhapen u Novom Sadu.
Ambasador Balkar umro je dva dana posle atentata.
Ovako je izgledao skraceni izvjestaj iz novina.Knin je Zeljka ispratio na vijecni pocinak u stilu kako se sahranjuju heroji i zasluzni gradjani.
Izgledalo mi je da je cijeli grad i okolica tog dana bila na sahrani.
Atentat u Beogradu
Kada se ponekad sjetimo kakvi smo ljudi bili,dodje nam da pomislimo kako to uopce nismo bili mi.Eto,recimo,one godine kada je u Beogradu neki ocajnik pucao na turskog ambasadora,pa se citav grad bio ustrcao uloviti atentatora.Covjek je bjezao,nista mu nije bilo jasno,a za njim su trcali bijesni i drustveno svjesni gradjani.Nece on ispred nase zemlje,tako iz cista mira,ubijati ambasadora.Zapravo,nije vazno sto je u pitanju ambasador.Da je pucao na bilo koga,ljudi bi se isto tako stustili za revolverasem,uhvatili ga i predali narodnoj miliciji.Takvi smo ljudi bili
sve dok se nismo malo promijenili ili dok nismo postali kao i svi drugi ljudi,iako se misli da smo postali gori od svih drugih.
Ambasador nije ubijen,ali je zato ubijen neki mladic po imanu Zeljko kojeg je atentator upucao tren prije nego sto su ga gradjani uhvatili.
Taj je Zeljko pao na braniku jednog nepostojeceg svijeta,onog svijeta koji vodi racuna o tome da ne postoje slucajni prolaznici,jer kada netko puca u jednog od njih,kao da je pucao u sve nas.Prica o tom svijetu za koji je pao Zeljko danas zvuce banalno i vjerujemo da su lazne.Je li onda laz i to da je jedan covjek ubijen samo zato sto je htio uloviti atentatora ili je mozda ubijen zato sto je obavljao posao za koji nije bio kvalifikovan?
Sasvim je svejedno sto je Zeljku doslo glave,ali zar nebi bilo zanimljivo kada bi on uskrsnuo u ovaj nas svijet i u vrijeme nase druge povijesti?
Koliko bi mu vremena trebalo da se snadje,da promijeni navike i obicaje,da pocne trcati samo iz cista mira i da stekne vise razumijevanja za atentatore,a manje za ambasadore?Na ovakva pitanja odgovore mozemo samo zamisljati,iako u nasem iskustvu i zivotu postoji nesto sto bi moglo sa velikom pouzdanoscu potvrditi da bi se Zeljko jako brzo promijenio.Pa i mi smo se brzo promijenili.Tako brzo da to nismo ni primjetili i da uopce ne znamo kada se to dogodilo.Bilo bi strasno vazno saznati kada smo iz jednoga presli u drugi svijet i kada nam je nasa proslost postala prosloscu nekih tudjih,nepoznatih i nestvarnih ljudi.
Napisao:M.J.
Po Darwin-ovoj teoriji evolucije (koja, dodue, polako posrće) bilo bi potrebno nekoliko milenijuma da bi se uočile fizičke promjene kod ljudi, nastale uslijed načina i mjesta življenja. Srećom, u ovom tekstu gore, promjene su samo karakterne, pa se mogu "sagledati" kroz nekoliko decenija. Od hrabrih članova SKJ i potomaka članova KPJ, postali smo demokratske kukavice. Šta smo to jeli i pili u ovim modernim vremenima da nam je to razmotalo DNK lance i pobrkalo gene ?
O pogibiji Željka MilivojeviĆa, izgleda, postoji samo jedna vijest koju su preŽvakale sve novine, kao da je sroČena u ndb (nedajbože) državnoj bezbednosti ? Tekst koji je napisao M.J. vređa zdravu pamet, jošje falilo nekoliko redaka o bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti.
El Bekian je imao "dugu devetku" a Željko je ubijen sa 7,62 , "sluŽbenim" oruŽjem penzionisanih, slabovidih pukovnika, opasnih po svoju okolinu.
O pogibiji Željka MilivojeviĆa, izgleda, postoji samo jedna vijest koju su preŽvakale sve novine, kao da je sroČena u ndb (nedajbože) državnoj bezbednosti ? Tekst koji je napisao M.J. vređa zdravu pamet, jošje falilo nekoliko redaka o bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti.
El Bekian je imao "dugu devetku" a Željko je ubijen sa 7,62 , "sluŽbenim" oruŽjem penzionisanih, slabovidih pukovnika, opasnih po svoju okolinu.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Possums
Tekstove od M.J. (Miljenko Jergovic) sam nasao u jednoj njegovoj knjizi koja mi se ucinila zanimljivom jer je govorila o vremenu i dogadjanjima iz moje mladosti,a ova dva teksta sam izdvojio vjerujuci da ce se dosta vas sjetiti ovih likova.
Ne znam sta je to tu toliko glupo sta je on napisao i sta te je toliko pogodilo.
U Australiji postoji jedna zivotinja velicine kao macka a zovu je Posum.
Kazu da ako ga uzmes i odneses stotinjak metara u drugi park ili sumu on ugine.
O pogibiji Zeljka Milivojevica ima jos par tekstova sa istrage i vjestacenja,
Google radi 7/24.
Ne znam sta je to tu toliko glupo sta je on napisao i sta te je toliko pogodilo.
U Australiji postoji jedna zivotinja velicine kao macka a zovu je Posum.
Kazu da ako ga uzmes i odneses stotinjak metara u drugi park ili sumu on ugine.
O pogibiji Zeljka Milivojevica ima jos par tekstova sa istrage i vjestacenja,
Google radi 7/24.
Miljenko je bio klinac kad se to dogodilo. Mislim da mu je "legla" priča o nama, nekad i sad i da je priču zloupotrebio,vjerujem- nenamjermo. Mogao je, kao pisac, napisati "Na Drini Ćuprija", ne bih se ni osvrnuo. Izvođenje teza na osnovu sumnjivog reimskog izvjetaja me ljuti, nije me pogodilo.
Vjerujem da je tada, u Beogradu, nakon pucnjave bilo zaleganja i bjeanije kao to bi se i danas desilo. Niko, goloruk, nije niti bi jurio za naoruanim ubicom ali ne sumnjam da bi svi "cinkarili". Nita se nismo promjenili, takvi smo bili i ostali. Po Siciliji, kad Mafija nekog nekog upuca, većina ljudi nije nita vidjela, čitali su novine, bili okrenuti leđima, bili u wc-u itd a MI smo kao, do juče, bili spremni da goloruki juriamo na neprijateljske tenkove u odbrani revolucionarnih tekovina ? Nisu oni bolji od nas nego su naučili da se ne petljaju.
Ubili su Gadafija, snimak obiao svijet ali ipak imamo nekoliko verzija kako je umro i ko je pucao.
Ne mora se sloiti samnom. Zna se ko je pogođen i ko je gađao. Ovo je moje viđenje i nisam "pogođen" ali da je glupo- glupo je ! Pas s maslom bi teko progutao.
Ipak je ovo "PRIČAM TI PRIČU". Nemam loe namjere, ubij me, tak'i sam.
( a ono za possuma, nema nita od toga )
pozdrav rijetkim posjetiteljima Galerije
Vjerujem da je tada, u Beogradu, nakon pucnjave bilo zaleganja i bjeanije kao to bi se i danas desilo. Niko, goloruk, nije niti bi jurio za naoruanim ubicom ali ne sumnjam da bi svi "cinkarili". Nita se nismo promjenili, takvi smo bili i ostali. Po Siciliji, kad Mafija nekog nekog upuca, većina ljudi nije nita vidjela, čitali su novine, bili okrenuti leđima, bili u wc-u itd a MI smo kao, do juče, bili spremni da goloruki juriamo na neprijateljske tenkove u odbrani revolucionarnih tekovina ? Nisu oni bolji od nas nego su naučili da se ne petljaju.
Ubili su Gadafija, snimak obiao svijet ali ipak imamo nekoliko verzija kako je umro i ko je pucao.
Ne mora se sloiti samnom. Zna se ko je pogođen i ko je gađao. Ovo je moje viđenje i nisam "pogođen" ali da je glupo- glupo je ! Pas s maslom bi teko progutao.
Ipak je ovo "PRIČAM TI PRIČU". Nemam loe namjere, ubij me, tak'i sam.
( a ono za possuma, nema nita od toga )
pozdrav rijetkim posjetiteljima Galerije
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Mafija na 100 nacina !
Mislim da je veliki broj knjiga napisan na temu koja se dogadjala prije nego sto su se autori rodili ili su govorile o temama iz buducnosti.
Meni se tekst dopao i to je razlog da sam ga prenjeo na Galeriju.Rekao bih da ce se na svaki tekst o bilo cemu uvijek naci neko da mu ne odgovara.
Drago mi je da te je tekst "zagolicao" jer evo u ova dva dana topik je otvaran preko 200 puta,vole nasi Kninjani da procitaju ali su drvenih prstiju,vecina.
Dali je Zeljko poginuo od "zalutalog" ili "direktnog" metka ostat ce tajna.
Zivjet ce u prici iz prvih vjesti,ostat ce zalost za jednim mladim zivotom.
Kod nas je drzava bila odgovorna za red i zakon a na Siciliji njena Mafija i protiv Mafije nije bilo "zdravo" raditi i govoriti,Sicilijanci za drzavu nisu brinuli niti su je se bojali.
Ako je Mafija nesto trazila to je i dobila,nije niko isao u wc ili citao novine nego se znalo.
Slazem se da je ovo samo ugodno dopisivanje i nista vise.
Meni se tekst dopao i to je razlog da sam ga prenjeo na Galeriju.Rekao bih da ce se na svaki tekst o bilo cemu uvijek naci neko da mu ne odgovara.
Drago mi je da te je tekst "zagolicao" jer evo u ova dva dana topik je otvaran preko 200 puta,vole nasi Kninjani da procitaju ali su drvenih prstiju,vecina.
Dali je Zeljko poginuo od "zalutalog" ili "direktnog" metka ostat ce tajna.
Zivjet ce u prici iz prvih vjesti,ostat ce zalost za jednim mladim zivotom.
Kod nas je drzava bila odgovorna za red i zakon a na Siciliji njena Mafija i protiv Mafije nije bilo "zdravo" raditi i govoriti,Sicilijanci za drzavu nisu brinuli niti su je se bojali.
Ako je Mafija nesto trazila to je i dobila,nije niko isao u wc ili citao novine nego se znalo.
Slazem se da je ovo samo ugodno dopisivanje i nista vise.
Ma, ne bi' ja ..
'Nako, čitam po forumu svata, ima tu nostalgije, elegije, neki su se raspitoljili i samo trpaju stilske figure. Često se pominje kako nas je "ratni vihor isčupao sa vjekovnih ognjita". Ajde sad, bilo je ratnih vihora, bilo je čupanja sa ognjita ali u mome drutvu niko nije imao ognjite u kući. Znam kako su izgledala ognjita, viđao sam ih ponekad kroz odkrinuta vrata starih seoskih kuća. Ofucao se izraz - ognjite, ne zbog njega samoga nego zbog mjesta odakle smo isčupani. U ovo moderno vrijeme valjalo bi ga apgrejdovati. A i brate, uvredljivo mi je nekako, kao, mi smo sjedili po nekim čađavim udericama , loili vatru i tu neto kuvali a onda je dunulo. Moda bi bilo prikladnije "iz vjekovnih konoba" ?
I ono, "sa kućnih pragova" je malo zastarilo. Definitivno sam za -"Sa vjekovnih prostora ".
I ono, "sa kućnih pragova" je malo zastarilo. Definitivno sam za -"Sa vjekovnih prostora ".