Danas dobih Stivovo pismo* sa zanimljivim tekstom pa izdvajam jedan dio da i vi procitate.
*Kad kazem pismo mislim na pravo pismo,kucano na pisacu masinu,u plavoj koverti (Stiv koristi plave koverte kakve su se nekad koristile u sudovima ili za mito,daleko im kuca bila),sa postanskom markom i standardnom naljepnicom AVIONOM - PAR AVION.
Napisao: Stiv
Crtice iz kraja!
Ucestali su nesnosljivi kisni ti jeseni dani.Jako jugo tjeralo je danima preko Promine teske oblake vlagom natopljene prema Dinari,koja se danima od njih vidjela nije,kao ni ostale planine oko nje na sjeveru.Vodopad Krcic je sav bio poravnat od velike vode.Bare su bile pune mutnevode sve dolje niz biskupijsko polje i uz Orasnicu sve gore do Guga.Iz donjeg dijela grada islo se je Stranom do Gimnazije jer je voda dolazila do Elektromaterijala.
-Doklen ce ovo ovako,? zacuh ispod kisobrana,koji mi se je priblizavao Markovim vratima od "Narodnih novina".Ovo ni u Indiji nema.Nikako se ispadati-treskajuci sklopljenim kisobranom,rece i stade uz vrata.ali nastavi:
-Sta ga ja sklopih kad jugo i ovdi nabaciva.Otici u "Bobis",kao za sebe da je rekao.Kako ti dodje?
-Pod kisobranom,...
-Kako ovi idu ozda,iz donjeg djela grada?Gore Stranom,vidim ih cili dan da salaze niza skale od Gimnazije.di im je ta pumpa doli sta su je napravili da vuce vodu u Krku,...
-Ne pomaze-rekoh,jer Krka ne more ni onu svu da primi,...
-Tamo u lugu,bice vako isto,?,pa doklin ce ovo?Danima i nikad pristati.Ajde,pusti uru/dvi oko podne i opet nastavi.Ljudi moji,pa nikad se ispadati.Vidi ovi sa autima,pa kao zakontra jure kroz vodu.Di im je kultura-gotovo nervozno rece,pa i povisenim tonom.
-voda se kroti u planinama-rekoh mu,i kad vako nezaustavljena gore dodje u ravnicu,sve je dzaba,...
-Kako,u planinama?-zapita me zainteresirano.
-Imaju svuda gore talozni bazeni,koji bi se redovito trebali cistiti,a sad su puni pijeska i vodu ne zaustavljaju.Ostalo je to od Austro-Ugarske i to vise niko i ne gleda,a dolje,ispod klaonice gdje su sastavci,inace,
onaj prostor izmedju obe strane je uzan da primi vako veliku nadoslu vodu,a tu su i podzemne vode koje dijeluju i sad je sve udzabe,pa i ti podignuti nasipi,a takvi radovi su vrlo skupi,..
-Nije to samo ove godine-rece.To se ponavlja iz godine u godinu,...
-Znam-pokusah ga utjesiti,ali jo smo nemocni,...
-Sta ta rijeka Krka dozivi,...
-Nema,ta dozivi?Napoleonova je vojska njoj dala korito,jer je to nekada bilo veliko jezero,a i cestu su kroz Krcic pravili,...
-To znam-prekinu me,ali-nastavi dalje-di su im ta sredstva,...
-Ko to zna,a i kolika su-rekoh.Ovi iz vodne zajednice bore se koliko mogu,ali jako je i veliko to slivno podrucje,...
-Otici ce cili grad-rece.kao u Indiji,ili dikuda tamo drugo.Ona Riva bi tribala biti setaliste,osvitliti je,...
-Bila je nekada idilicna za setnju-rekoh-i mnogo ih je njome setalo,ali ode grad gore.Otvori se "Balkan" i malo po malo se donji dio grada isprazni.Bila je ona interesantna,ali nije se bas imalo sluha da se uredi kako je zasluzila.Vidis,davnih godina,prije Drugog rata,ona je dolje bila kao takmicarski poligon.Dio iza sadasnjeg Vatrogasnog doma i dolje nize.Na Bozic bi salazili odozgo sa Vrbnika sa one strane,a sa ove mjestani,pa bi se napucavali,...
-Kako to?Sta je to bilo-rece zainteresirano.
-Donosili bi ljudi sa obe strane svoje oruzje.Kubure,puske sprednjace,one koje su se punile sa vrha cijevi i pucali bi u vodu sa obe strane,pa ona strana koja bi imala vise baruta i vise pucala,ta bi pobijedjivala.Olovo se koristilo nije,vec papir,ali i nesto drugo,jer onda papira toliko i nije bas bilo.bozicno tradicionalno takmicenje.Narodne nosnje,konji i sve u duhu te tradicije.Recimo,odvajkada su odozgo zene sanosile vunene prekrivace u ljeto i to dolje prale.Biljci i slicno.Veoma interesantno,a niko da se sijeti,pa da to ovijekovjeci aparatom.Biljci,pa se potope i prakljacama,onim drvenim napravama su se lupali i prostiralo iza sebe gdje su mogle da se suse,...
-Nema to vise?-zapita me.
-Nema,nema.Standard je porastao,ti prekrivaci od vune,ti biljci,su postali staromodni,a i tih pralja vise nema.Ima,ali im do toga nije,a mladi svijet da se toga vata,...Ko bi ih natjerao.Stara kaldrma je bila po Rivi,izmedju onih platana,ali ode sve pod nasip,koji,kako sami vidimo bas nedonese neku zastitu.Na Rivi se je cesto dolazilo,ali sad sve manje,jer nije vise nako idilicna kao nekad.Vidis i sam da se je i ribari klone.Nekad kao suza bistra i cista,pa i za pice,ali sad industrija dade svoj pecat,pa je sama nafta i njezin otpad po njoj,...
-Zalosno,a imaju li ti bazeni za preciscavanje?...
-Ima i zakonska su obaveza,ali svi kazu da je industrija vaznija od ribarstva.Zalilo se je,kucalo na vrata odgovornih za naki nemar,ali sve se svelo na obecanja,pa cak i na izrugivanja sa ribarima,...
-Razumim ja tebe,ali nije samo riba u pitanju,vec ekologija,a to je svima nama u ineresu da je to cisto,...
-Jeste,ali neko tako ne misli.Sraman cin,koji stvara svaka napredna grana na stetu ljudske okoline.Mnogi se zale da uvate ribu,pa je od smrada radi kojekakvih ulja vrate nazad,...
-Nikoga briga nije,a nacionalni park,...
-Svi bi se trebali zauzeti,pa od mora do njezina izvora,a ne samo sacica nemocnih ribara.Ostace ona jedan ruzan oziljak radi nemara necijega.Vidis,jedne godine idemo iz kanjona uz Zelica stranu,vracali se iz ribe i sa nama jedan odozgo mjestanin.Iz polja ide,stariji covjek i divnu stvar isprica nako u hodu,nama dvojici.Kaze da ih je ta rijeka odhranila,jer drugo sta se nije imalo i moralo se je pribjegavati tom krivolovu.Cijelo selo je od toga zivjelo,a sad ne,ali ribe danas nema kao onda.Svi se vi zalite da je nema,a onda smo konjistrama nosili uz ovu stranu,...
-Nasa Krka tece,riva zamrla,voda neupotrebljiva,riba sve manje i di tu da covik bude zdrav-rece,pa se i nasmija,pa se uozbilji i nastavi:
-Nigdi nikoga.Opet smo se zapricali ka i prosli put.Kuci a?Ajmo,stas vise stat'.Kisa da pristane nece.Kisobran imas,idemo.
Pod rasirenim kisobranima,a da prolaznika ni sreli nismo polako smo odmicali ka gornjem gradu,a negdje pored skole on rece:
-Cuti Krcica,pa kao da je Nijagarin vodopad i nako se cuje.
Ozivljavanje grada
Moderator: Gazda
-
Sensei
O LIKIĆU kuvaru
Napisao: STIV
Prestalo je da kuca srce Kninskog Vrbničanca Nikole Likića kuvara, koji bez pozdrava ode u nezaborav. Sjećanja na vijest o smrti dragog priatelja počmu navirati i nikako tugu da umanje već je povećavaju sve dok suze ne krenu, jer ima i plemenite sebičnosti a to je tuga za njim, Kad govori o prijatelju ili znancu jezik mora biiti otar kao hirurki skalpel, jedan krivi neumjestan rez moe da uniti čovijeka kao i jedna neumijesna riječ moe nanjeti nepotrebne terete i zla nedunom čovijeku. Svaki čovijek ima svoje osobine po kojima se moe razlikovati od drugih ljudi a na je Nikola sa jednom od niza svojih ljudskih osobina potvrđivao Erihovu izreku da nije sposoban da voli druge onaj ko ne voli sebe. Sa ljubavlju i dobrotom prema drugima prevazilazio je samog sebe, ne prezirući uboge i ne okrećući glavu od nematine. Prepun topline oko njegova plemenita srca uvijek radostan i zadovoljan u ovom grubom ivotu u kojem se manje vie svi borimo sa raznim nedaćama, njegova je toplina zračila. Svaki jo preostali kninski lovac mora da se sijeća one lovačke vreve pred otvaranje lovne sezone, kad se nita nije moglo na ulici čuti osim lovačke riječi među mnogim lovačkim grupicama.od mosta do mosta a iz svake se grupice čuo ljekoviti smijeh i lovački optimizam od Nikole a to su bili oni njegovi pravi lovački pogoci, koje niko nije mogao da izbjegne od dragosti i istinske lovačke radosti. ivot je volio i sa drugima ga dijelio na svoju radost, a da u ničemu sebe ne ističe. Mnogi čaoljubci bi na tren svratili u na "Putnik" na svoju čaicu ali bi im taj tren mnogo due trajao, teko je bilo odoljeti mirisu iz kuine koji je ispunjavao prostoriju, teko je ne jesti kad Likić kuva. Taj uzor čestitosti i potenja, "melem za ranu", ta plemenita dua Vrbnička, koja se riječima ba i nemore sva iskazati, ostaće u srcima jo preostalih njegovih lovaca kao svijetlost koja će pratiti naeg Nikolu na putu njegove viječnosti. Njegov odlazak ne znači i rastanak jer voljeni ne umiru dok ive oni koji ih se sjećaju a njih će biti ali nikad moda neće proći ulicom od mosta do mosta, Nikolinom ulicom smijeha.
Napisao: STIV
Prestalo je da kuca srce Kninskog Vrbničanca Nikole Likića kuvara, koji bez pozdrava ode u nezaborav. Sjećanja na vijest o smrti dragog priatelja počmu navirati i nikako tugu da umanje već je povećavaju sve dok suze ne krenu, jer ima i plemenite sebičnosti a to je tuga za njim, Kad govori o prijatelju ili znancu jezik mora biiti otar kao hirurki skalpel, jedan krivi neumjestan rez moe da uniti čovijeka kao i jedna neumijesna riječ moe nanjeti nepotrebne terete i zla nedunom čovijeku. Svaki čovijek ima svoje osobine po kojima se moe razlikovati od drugih ljudi a na je Nikola sa jednom od niza svojih ljudskih osobina potvrđivao Erihovu izreku da nije sposoban da voli druge onaj ko ne voli sebe. Sa ljubavlju i dobrotom prema drugima prevazilazio je samog sebe, ne prezirući uboge i ne okrećući glavu od nematine. Prepun topline oko njegova plemenita srca uvijek radostan i zadovoljan u ovom grubom ivotu u kojem se manje vie svi borimo sa raznim nedaćama, njegova je toplina zračila. Svaki jo preostali kninski lovac mora da se sijeća one lovačke vreve pred otvaranje lovne sezone, kad se nita nije moglo na ulici čuti osim lovačke riječi među mnogim lovačkim grupicama.od mosta do mosta a iz svake se grupice čuo ljekoviti smijeh i lovački optimizam od Nikole a to su bili oni njegovi pravi lovački pogoci, koje niko nije mogao da izbjegne od dragosti i istinske lovačke radosti. ivot je volio i sa drugima ga dijelio na svoju radost, a da u ničemu sebe ne ističe. Mnogi čaoljubci bi na tren svratili u na "Putnik" na svoju čaicu ali bi im taj tren mnogo due trajao, teko je bilo odoljeti mirisu iz kuine koji je ispunjavao prostoriju, teko je ne jesti kad Likić kuva. Taj uzor čestitosti i potenja, "melem za ranu", ta plemenita dua Vrbnička, koja se riječima ba i nemore sva iskazati, ostaće u srcima jo preostalih njegovih lovaca kao svijetlost koja će pratiti naeg Nikolu na putu njegove viječnosti. Njegov odlazak ne znači i rastanak jer voljeni ne umiru dok ive oni koji ih se sjećaju a njih će biti ali nikad moda neće proći ulicom od mosta do mosta, Nikolinom ulicom smijeha.
-
Aco Dimitrijevic
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
O\ivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br.20
ibenik ima svoj ubiæevac za nezaboravni doivljaj. Zadar Kornate a Split rivu.Ilica stoljeæa veæ pamti. Trakoæan je simbolom povijesti a Varadin tone opervaen u svoje perivoje krizantema i tulipa. A Triglav i Ohrid, pa tek Trebeviæ i Strailovo!? Na grad ima svoje kie u noæi, koje znadu baciti sve njegove noæobdije skupa u ekstazu.. Takovi iskaz jedne nepatvorene ljepote nije se mogao ba tako èesto sresti. Pri svemu tomu taj dar prirode od mnogih nije bivao zamijeæen, u toj njenoj raskoi mnogi jo nisu znali uivati. Usprkos svemu tomu sjeæanje na te kie i dan danas jako ivi.
Kia je svu noæ padala. Grad se primirio. I Tref je viæ odavna zatvoren. Sa stanice su otili zadnji noæni vlakovi. Prazne traènice odsijavaju mokri odbljesak reflektora. Iz pravca tvornice prema gradu dovlaèi se potmulo brujanje. Elektrièni mlin ne prestaje sa radom. Gradska raskrsnica prazna i najednom veoma prostrana. Gore, iz mraka, zjape èeljusti bosanskih planina a gorda Dinara, visoko pod oblacima, predano motri na svoj grad Sitna kiica tiho pere gradske ulice, slobodno kuca na svaèije prozore, zaljeva dvorita i izriljane bate. Vjetar na mahove zahuèi provlaèeæi se stranom ispod fortice, sa sobom pokupi kiu iznad Suvajaca i ponese je, kropeæi poslije sa njome zapadnu padinu od fortice, Marinuu i Atlagiæa most i poalje mali potok, koji bez kucanja ulazi ispod vrata u socijalno prizemlje kod Triviæa. Za to isto vrijeme u susjedstvu raspjevani hor ovalnih i èetvornih oluka neprestance èagrlja i tako meðu sobom èavrlja dok i oni najuporniji romantièari i paæenici od nesanice ne poèimaju padati u san. A tada po gradu nastupa feta od snova. Sanja se po staji prosuta varenika i njen vruæi miris, za ruèak brudet od bakalara na Sve Sveta, kolska torba puna frikih krafni sa demom od ljiva, finale Kupa Marala, dovrenje dugo ièekivanog kata nad garaom, pezejac sa probuenim toèkom pod lozom u dvoritu, obiteljski izlet na Roki slap i David Bowie. U tome mnotvu nesputanih fantazija ipak mladost sanja najvie. Od snova prvih poljubaca po tvrðavi i onih ispod tribina nogometnog stadiona, ona drhti usteptala u ièekivanju novoga dana...
U zraku se poèima osjeæati travanj u primicanju.
ibenik ima svoj ubiæevac za nezaboravni doivljaj. Zadar Kornate a Split rivu.Ilica stoljeæa veæ pamti. Trakoæan je simbolom povijesti a Varadin tone opervaen u svoje perivoje krizantema i tulipa. A Triglav i Ohrid, pa tek Trebeviæ i Strailovo!? Na grad ima svoje kie u noæi, koje znadu baciti sve njegove noæobdije skupa u ekstazu.. Takovi iskaz jedne nepatvorene ljepote nije se mogao ba tako èesto sresti. Pri svemu tomu taj dar prirode od mnogih nije bivao zamijeæen, u toj njenoj raskoi mnogi jo nisu znali uivati. Usprkos svemu tomu sjeæanje na te kie i dan danas jako ivi.
Kia je svu noæ padala. Grad se primirio. I Tref je viæ odavna zatvoren. Sa stanice su otili zadnji noæni vlakovi. Prazne traènice odsijavaju mokri odbljesak reflektora. Iz pravca tvornice prema gradu dovlaèi se potmulo brujanje. Elektrièni mlin ne prestaje sa radom. Gradska raskrsnica prazna i najednom veoma prostrana. Gore, iz mraka, zjape èeljusti bosanskih planina a gorda Dinara, visoko pod oblacima, predano motri na svoj grad Sitna kiica tiho pere gradske ulice, slobodno kuca na svaèije prozore, zaljeva dvorita i izriljane bate. Vjetar na mahove zahuèi provlaèeæi se stranom ispod fortice, sa sobom pokupi kiu iznad Suvajaca i ponese je, kropeæi poslije sa njome zapadnu padinu od fortice, Marinuu i Atlagiæa most i poalje mali potok, koji bez kucanja ulazi ispod vrata u socijalno prizemlje kod Triviæa. Za to isto vrijeme u susjedstvu raspjevani hor ovalnih i èetvornih oluka neprestance èagrlja i tako meðu sobom èavrlja dok i oni najuporniji romantièari i paæenici od nesanice ne poèimaju padati u san. A tada po gradu nastupa feta od snova. Sanja se po staji prosuta varenika i njen vruæi miris, za ruèak brudet od bakalara na Sve Sveta, kolska torba puna frikih krafni sa demom od ljiva, finale Kupa Marala, dovrenje dugo ièekivanog kata nad garaom, pezejac sa probuenim toèkom pod lozom u dvoritu, obiteljski izlet na Roki slap i David Bowie. U tome mnotvu nesputanih fantazija ipak mladost sanja najvie. Od snova prvih poljubaca po tvrðavi i onih ispod tribina nogometnog stadiona, ona drhti usteptala u ièekivanju novoga dana...
U zraku se poèima osjeæati travanj u primicanju.
-
Sensei
O Duanu Pupavcu - Pupi
Napisao: Stiv
Sutina je fudbala lopta u mrei a neiskoritene anse, penali, stative i sve ostalo su samo utjeha za nadmoćnost na terenu. Slavljenici su samo oni koji zatresu mreu ali Kninski "Dinara", Ličanin, Duan Pupavac na taj dio igre često nije ni obraćao panju. Naizgled mlaka pokreta pa na momente i nezainteresiran na terenu za ono to se oko njega događa, očima je vodio loptu i izgubljenu akciju vraćao na početak tako da su se mnogi pitali " Otkud se on ondje stvori" Zbog sebe sudijske pitaljke nikad čuo nije a loptu upućenu njegovom nogom ka protivničkom esnaestercu njegovi saigrači su lako sprovodili u protivnikovu mreu. Svojom lepravoću i snanim Ličkim nogama od svakoga je sakrivao loptu osim od sebe pa je bilo malo protivničkih igrača koji bi mu prili na korak, isto tako im je on i odnosio loptu a da se ni primjetio nije pa je vie ličio na fudbalskog duha. Zadrati loptu u raskoraku iza sebe, pa je ljevom nogom postaviti na desnu petu i prebaciti je preko glave, svoje i protivnikove, munjevito obići protivnika, topati loptu i i bez da se okreće proturiti je petom kroz noge onog istog iznenađenog protivnika koji ni tada sebi ne dolazi, sa ljeve strane ga obići, uzeti loptu i otići dalje a onog neserećnka tek glasan smjeh sa tribina probudi iz "sna" poslje kojeg mu ostaje da samo sagnute glave krene dalje od Pupe, putajući ga onako smijekava da sa loptom ode a sve to u neizmjernom djeliću sekunde. Fudbalske vragolije su mu bile poslastica koju je upućivao publici pod tvrđavom ali sa izuzetnim potovanjem protivnika. . Čuo se nije na terenu ali vidljiv u onom svom magičnom baratanju loptom i to samo sa tribina dok mu protivnik to nije mogao vidjeti. Sa njegovim upućenim loptama drugi su lako tresli mreu. Po povratku naih "Dinaraa"prvo ta bi se čulo iz autobusa:
"ta Pupe napravi od ljevog beka, da je vama bilo gledati"
Tek poslje toga se priča o rezultatu. Taj rođeni Zrmanjac iz čestite eljeničarske porodice u svojim snanim nogama nosio je ličke bure, pa zato i nije čudo to se nako sa protivnikom poigravao, kao bura sa opalim listom. Samo da je jo htio da shvati da su radosti i u davanju golova. Ko je mogao nakav biti i to bez treninga, nego na nezaboravni Pupe, za kojeg mi rekoe da je umro.
Napisao: Stiv
Sutina je fudbala lopta u mrei a neiskoritene anse, penali, stative i sve ostalo su samo utjeha za nadmoćnost na terenu. Slavljenici su samo oni koji zatresu mreu ali Kninski "Dinara", Ličanin, Duan Pupavac na taj dio igre često nije ni obraćao panju. Naizgled mlaka pokreta pa na momente i nezainteresiran na terenu za ono to se oko njega događa, očima je vodio loptu i izgubljenu akciju vraćao na početak tako da su se mnogi pitali " Otkud se on ondje stvori" Zbog sebe sudijske pitaljke nikad čuo nije a loptu upućenu njegovom nogom ka protivničkom esnaestercu njegovi saigrači su lako sprovodili u protivnikovu mreu. Svojom lepravoću i snanim Ličkim nogama od svakoga je sakrivao loptu osim od sebe pa je bilo malo protivničkih igrača koji bi mu prili na korak, isto tako im je on i odnosio loptu a da se ni primjetio nije pa je vie ličio na fudbalskog duha. Zadrati loptu u raskoraku iza sebe, pa je ljevom nogom postaviti na desnu petu i prebaciti je preko glave, svoje i protivnikove, munjevito obići protivnika, topati loptu i i bez da se okreće proturiti je petom kroz noge onog istog iznenađenog protivnika koji ni tada sebi ne dolazi, sa ljeve strane ga obići, uzeti loptu i otići dalje a onog neserećnka tek glasan smjeh sa tribina probudi iz "sna" poslje kojeg mu ostaje da samo sagnute glave krene dalje od Pupe, putajući ga onako smijekava da sa loptom ode a sve to u neizmjernom djeliću sekunde. Fudbalske vragolije su mu bile poslastica koju je upućivao publici pod tvrđavom ali sa izuzetnim potovanjem protivnika. . Čuo se nije na terenu ali vidljiv u onom svom magičnom baratanju loptom i to samo sa tribina dok mu protivnik to nije mogao vidjeti. Sa njegovim upućenim loptama drugi su lako tresli mreu. Po povratku naih "Dinaraa"prvo ta bi se čulo iz autobusa:
"ta Pupe napravi od ljevog beka, da je vama bilo gledati"
Tek poslje toga se priča o rezultatu. Taj rođeni Zrmanjac iz čestite eljeničarske porodice u svojim snanim nogama nosio je ličke bure, pa zato i nije čudo to se nako sa protivnikom poigravao, kao bura sa opalim listom. Samo da je jo htio da shvati da su radosti i u davanju golova. Ko je mogao nakav biti i to bez treninga, nego na nezaboravni Pupe, za kojeg mi rekoe da je umro.
-
Aco Dimitrijevic
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Oivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br. 21
U ono vrijeme èovjek nigdje nije mogao pojesti boljeg sandvièa kao u Dalmaciji. Na grad nije bio izuzetak u tome.
Prije nego li je nastupila pomama za peèenom janjetinom sa ranja, u gostionama se moga dobiti za marendu iskljuèivo sendviè. Mardeiæeve sardine, u ulju a neta kasnije i u softu od pomidori, dole znatno kasnije na jelovnik. Obièno u kraj anka, i u blizini vage, pribiven uza zid, ili jednostavno postavljen na anal, bio je jedan omanji ormariæ. On je umjesto stranica i vratnica ima razapetu tanku ièanu mreu. U njemu su bile objeene salame. Tada su postojame samo dvije vrste. Jeda se zvala ba tako, salama, a druga je bila umkarica. Ova se naruèivala samo ponekad, u naroèitim prilikama. Taj je ormariæ sluio i kao friider i kao sredstvo sanitarne zatite narodnog zdravlja od dosadnih i znatieljnih muha. Jo vie od ovoga, sluio je on i kao izum reklamne industrije, za koju se kod nas tada jo nije znalo. Naime, èovjek i nije morao biti gladan, ali kad bi doao blizu toga ormariæa, bio bi naprosto omamljen svjeim mirisom nareza salame. Dvije-tri fete salame sjeèene noem, izmeðu dvije fete kruva, bila je nesvakidanja slast. Povie viestrukog preimuæstva ove, kod nas preteèe friidera, ovaj je jo para i elektriku, koja je u ona vremena sva ila u eljezare i drugu teku industriju.
Na razvoj se meðutim, nije tu zavrio. Nekih desetak godina poslije, gostione sa sendvièima bile su potpuno istisnute od strane samoposluga, u naemu narodu prozvanih poslugama, tog izuma subverzivnog « trulog kapitalizma». Tako se i kod nas modernizirao ivot, i nikakvo odupiranje sa starim navikama i sklonostima tradiciji nije vie pomagalo. Pa ipak, ostala je pred oima jo dugo slika gostione sa poèetka ranih ezdesetih, povazdan prazna, sa rojem muha oko plafona po kojemu je bilo ovjeeno nekoliko muholovki. Neke od tih gostiona ubrzo su nabavile Symphonia gamofone, sa kojih su se Ivica erfezi i Ðorðe Marjanoviæ vrtili do besvjesti.
Doba petoljetki bila su veæ iza nas. Narod je poèima osjeæati dobrobit novog, socijalistièkog samoupravnog drutva, kada su posluge uzele maha na sve starne, pa i uaemu gradu. Sa modernizacijom ivota dolazi novi asortiman roba a za njime i novre navike kupovine i ivljenja. A rastao je i standard. Od tada posluge postaju prava narodna svetilita, pa i novo mijesto priprave sendvièa za marendu.
Nekako u isto doba sa pojavom posluga, pojavile su se u njima i rashladne vitrine. Njih su sada pored mortadele i umkarice, ispunjavali sremske kobasiæe i Gavriloviæeva èajna, suvi vrat i budjola, kulen, peèenica i naravno hren virle, koje je opet praktiènosti sklon na narod , prozvao hrenovkama. Sa porastom asortimana, rastao je i apetit za sve neobiènijim sendvièima, te vie nije bilo dovoljno kupiti kruva i salame, nego se sad stalo umetati i kojekakvog sira u te sendvièe. Isprva, u raspameæivanju stomaka sa oplemenjenim sendvièima, isticali su se domaæi sirevi, pakim sir i pirotski kaèkavalj. Ubrzo je naa mljèno-preraðivaèka industija istupila sa trapistom, pa Goudom, kako bi to izgovarali Dubrovèani, pa Edamom, svi oni iz Vindije, a onda je pristigao i uvozeni Ementaler, pravac iz Svicarske.
Od tri posluge u gradu, u kojima su po prvi puta namirnice bile pred kupcima na slobodnom biranju, ipak je bila jedna, koja je pruala osobit gut. Bila je to ona smjetena viza-vi hotela. I ako daleko manja od druge dvije, one iznad Gapareviæa mosta i u RK Dinarki, pruala je ona veliki izbor kvalitetnih proizvoda, od renomiranih proizvoðaèa, gotovo iz svih naih republika. Naroèito se ova posluga izdvajala sa velikim izborom mesnih preraðevina, mesnog doruèka i svinjske patete, onda i hrena i majoneze pa alpskog mljeka i voænog jogurta ljubljanskih mljekara, pa pasteriziranog mljeka varadinskih mljekara i preraðevina od mlijeka, ukljuèujuæi ljeti i Ledo sladoled. Bilo je u njoj, pored onih uobièajenih kuæevnih potreptina, kave, ulja, cukra, brana, kruva, jo i mijeane marmelade, bombona, vafla i èokolade, Donatove mineralne vode i jamnièke kiselice, pa ruma, vina i vinjaka i rakije, èak i maraskina. A moga se tu naæi i koji sud, ili plastièna teæa, sve to za potrebe vrijednih domaæica.
Posevno uzbuenje predstavljao je dolazak u tu poslugu u ranim popodnevnim urama, dok sunce jo nije zamaklo za vrh hotela i forticu. Svo pozlaæeno bljetavilo ljepote sa neba, ulazilo je kroz velike caklene izloge duæana unutra, rasprostiruæi se po policama i zidovima.
Jutra su ti ipak bila najuzbudljivija. Sve bi mirisalo na vruæ kruv i suhomesnate preraðevine. Sa betoniranog poda dizala se svjeina, ispunjavajuæi cijelu nutrinu. Sve je tu bilo èisto i uredno poslagano. Domaæice i postarije gospoðe, u urbi oko spize, razmilile bi se po radnji. A osoblje, toènije prodavci, u bijelim mantilima, ka doturi, diskretno bi promicali, kad bi u potrazi za ponestalom robom, odlazili u magacin. Oni meðu njima, koji su posliivali iza vitrine sa narezima, bili su uvijek u sveèanom raspoloenju, kako bi i svojom pojavom ugodili kupcima. Na kasi, èovjek je pored sreðivanja svoje bilance i uzimanja bijele plastiène kese, koja je bila sasma pouzdan znak da se toga dana svratilo u poslugu, o mogao kupiti jo i cigara. Kasirica je sve koji bi svratili, jednako ljubezno otpozdravljala. Zalazeæi u tu poslugu sticao se dojam ulaska u kakav tajanstveni svijet, istovremeno prozraèan od velikih izloga, ali i tajnovit od sjena pregrada sa kojima su stalae razdvajale, èinilo se, razlièite svijetove, svijet delikatesa i svijet mate kupaca, koji su u njima neumorno ronili svaki dan.
Moglo se tu, sasvim slobodno, kupiti kvarat bijela kruva, feta-dvije sira, koji dek parizera, po litra mlijeka u tetra-paku, pa sve to zajedno sa bijelom kesom ponijeti do one klupe u malom parku, ponad starog eljeznièkog konaèita. Tude, raskvartirati svoju marendu, poslagati sir i salamu u vruæi kruv, pa stati njupati, zalijevajuæi sve aromatiziranim mljekom. Za to vrijeme sve gledajuæi u velebnu Dinaru, koja se u ljetnjim jutrima, jo modro-siva, nezaarena od sunca, sva isprsila u punoj snazi svoje gordosti, ba onome koji sjedi na toj klupi, i samo njemu.
Buduæi zadnji put u toj posluzi, u njoj su stjali napuèeni grijalice, pegle, kaloliferi, pareti i kuæanski friideri, usisaèi, i sve to tako preèeæi prolaz, opominjuæi hladnim osjetom u srcu da je èovjek ua u bogati svijet konzumacije, kojemu je jedini gut sada kupovina sama.
svibanj / lipanj 2011.
U ono vrijeme èovjek nigdje nije mogao pojesti boljeg sandvièa kao u Dalmaciji. Na grad nije bio izuzetak u tome.
Prije nego li je nastupila pomama za peèenom janjetinom sa ranja, u gostionama se moga dobiti za marendu iskljuèivo sendviè. Mardeiæeve sardine, u ulju a neta kasnije i u softu od pomidori, dole znatno kasnije na jelovnik. Obièno u kraj anka, i u blizini vage, pribiven uza zid, ili jednostavno postavljen na anal, bio je jedan omanji ormariæ. On je umjesto stranica i vratnica ima razapetu tanku ièanu mreu. U njemu su bile objeene salame. Tada su postojame samo dvije vrste. Jeda se zvala ba tako, salama, a druga je bila umkarica. Ova se naruèivala samo ponekad, u naroèitim prilikama. Taj je ormariæ sluio i kao friider i kao sredstvo sanitarne zatite narodnog zdravlja od dosadnih i znatieljnih muha. Jo vie od ovoga, sluio je on i kao izum reklamne industrije, za koju se kod nas tada jo nije znalo. Naime, èovjek i nije morao biti gladan, ali kad bi doao blizu toga ormariæa, bio bi naprosto omamljen svjeim mirisom nareza salame. Dvije-tri fete salame sjeèene noem, izmeðu dvije fete kruva, bila je nesvakidanja slast. Povie viestrukog preimuæstva ove, kod nas preteèe friidera, ovaj je jo para i elektriku, koja je u ona vremena sva ila u eljezare i drugu teku industriju.
Na razvoj se meðutim, nije tu zavrio. Nekih desetak godina poslije, gostione sa sendvièima bile su potpuno istisnute od strane samoposluga, u naemu narodu prozvanih poslugama, tog izuma subverzivnog « trulog kapitalizma». Tako se i kod nas modernizirao ivot, i nikakvo odupiranje sa starim navikama i sklonostima tradiciji nije vie pomagalo. Pa ipak, ostala je pred oima jo dugo slika gostione sa poèetka ranih ezdesetih, povazdan prazna, sa rojem muha oko plafona po kojemu je bilo ovjeeno nekoliko muholovki. Neke od tih gostiona ubrzo su nabavile Symphonia gamofone, sa kojih su se Ivica erfezi i Ðorðe Marjanoviæ vrtili do besvjesti.
Doba petoljetki bila su veæ iza nas. Narod je poèima osjeæati dobrobit novog, socijalistièkog samoupravnog drutva, kada su posluge uzele maha na sve starne, pa i uaemu gradu. Sa modernizacijom ivota dolazi novi asortiman roba a za njime i novre navike kupovine i ivljenja. A rastao je i standard. Od tada posluge postaju prava narodna svetilita, pa i novo mijesto priprave sendvièa za marendu.
Nekako u isto doba sa pojavom posluga, pojavile su se u njima i rashladne vitrine. Njih su sada pored mortadele i umkarice, ispunjavali sremske kobasiæe i Gavriloviæeva èajna, suvi vrat i budjola, kulen, peèenica i naravno hren virle, koje je opet praktiènosti sklon na narod , prozvao hrenovkama. Sa porastom asortimana, rastao je i apetit za sve neobiènijim sendvièima, te vie nije bilo dovoljno kupiti kruva i salame, nego se sad stalo umetati i kojekakvog sira u te sendvièe. Isprva, u raspameæivanju stomaka sa oplemenjenim sendvièima, isticali su se domaæi sirevi, pakim sir i pirotski kaèkavalj. Ubrzo je naa mljèno-preraðivaèka industija istupila sa trapistom, pa Goudom, kako bi to izgovarali Dubrovèani, pa Edamom, svi oni iz Vindije, a onda je pristigao i uvozeni Ementaler, pravac iz Svicarske.
Od tri posluge u gradu, u kojima su po prvi puta namirnice bile pred kupcima na slobodnom biranju, ipak je bila jedna, koja je pruala osobit gut. Bila je to ona smjetena viza-vi hotela. I ako daleko manja od druge dvije, one iznad Gapareviæa mosta i u RK Dinarki, pruala je ona veliki izbor kvalitetnih proizvoda, od renomiranih proizvoðaèa, gotovo iz svih naih republika. Naroèito se ova posluga izdvajala sa velikim izborom mesnih preraðevina, mesnog doruèka i svinjske patete, onda i hrena i majoneze pa alpskog mljeka i voænog jogurta ljubljanskih mljekara, pa pasteriziranog mljeka varadinskih mljekara i preraðevina od mlijeka, ukljuèujuæi ljeti i Ledo sladoled. Bilo je u njoj, pored onih uobièajenih kuæevnih potreptina, kave, ulja, cukra, brana, kruva, jo i mijeane marmelade, bombona, vafla i èokolade, Donatove mineralne vode i jamnièke kiselice, pa ruma, vina i vinjaka i rakije, èak i maraskina. A moga se tu naæi i koji sud, ili plastièna teæa, sve to za potrebe vrijednih domaæica.
Posevno uzbuenje predstavljao je dolazak u tu poslugu u ranim popodnevnim urama, dok sunce jo nije zamaklo za vrh hotela i forticu. Svo pozlaæeno bljetavilo ljepote sa neba, ulazilo je kroz velike caklene izloge duæana unutra, rasprostiruæi se po policama i zidovima.
Jutra su ti ipak bila najuzbudljivija. Sve bi mirisalo na vruæ kruv i suhomesnate preraðevine. Sa betoniranog poda dizala se svjeina, ispunjavajuæi cijelu nutrinu. Sve je tu bilo èisto i uredno poslagano. Domaæice i postarije gospoðe, u urbi oko spize, razmilile bi se po radnji. A osoblje, toènije prodavci, u bijelim mantilima, ka doturi, diskretno bi promicali, kad bi u potrazi za ponestalom robom, odlazili u magacin. Oni meðu njima, koji su posliivali iza vitrine sa narezima, bili su uvijek u sveèanom raspoloenju, kako bi i svojom pojavom ugodili kupcima. Na kasi, èovjek je pored sreðivanja svoje bilance i uzimanja bijele plastiène kese, koja je bila sasma pouzdan znak da se toga dana svratilo u poslugu, o mogao kupiti jo i cigara. Kasirica je sve koji bi svratili, jednako ljubezno otpozdravljala. Zalazeæi u tu poslugu sticao se dojam ulaska u kakav tajanstveni svijet, istovremeno prozraèan od velikih izloga, ali i tajnovit od sjena pregrada sa kojima su stalae razdvajale, èinilo se, razlièite svijetove, svijet delikatesa i svijet mate kupaca, koji su u njima neumorno ronili svaki dan.
Moglo se tu, sasvim slobodno, kupiti kvarat bijela kruva, feta-dvije sira, koji dek parizera, po litra mlijeka u tetra-paku, pa sve to zajedno sa bijelom kesom ponijeti do one klupe u malom parku, ponad starog eljeznièkog konaèita. Tude, raskvartirati svoju marendu, poslagati sir i salamu u vruæi kruv, pa stati njupati, zalijevajuæi sve aromatiziranim mljekom. Za to vrijeme sve gledajuæi u velebnu Dinaru, koja se u ljetnjim jutrima, jo modro-siva, nezaarena od sunca, sva isprsila u punoj snazi svoje gordosti, ba onome koji sjedi na toj klupi, i samo njemu.
Buduæi zadnji put u toj posluzi, u njoj su stjali napuèeni grijalice, pegle, kaloliferi, pareti i kuæanski friideri, usisaèi, i sve to tako preèeæi prolaz, opominjuæi hladnim osjetom u srcu da je èovjek ua u bogati svijet konzumacije, kojemu je jedini gut sada kupovina sama.
svibanj / lipanj 2011.
-
Aco Dimitrijevic
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br. 22
Jedno jutro na pocetku svibnja.
Kroz grad se necujno provlaci povjetarac zaostao iza noci to je utekla ba pred jutrom. Na njegovom daku poigrava lice, putuje apat. On ovla proceljava kose onih to su uranili i donosi mirise procvalih rua i jorgovana iz Suvajaca. Nebo kao kristal cisto. Istocni bedem tvrðave umiven suncem, nasmijan, blista. Pred Istrom se zbiva susret dviju sredovjecnih sugraðanki. Stadoe one tu, u hladu od gostione, klimaju glavom i pocimaju neta gestikulirati rukama. Odsjaj sunca sa prozora konacita eljeznicara uhvacen u njihovim zenicama. Na sve strane, oko njih i nad glavnom cestom kipi zeleno.
Jedna od njih naila ozgo, od Deica. Druga, cini se pola ovoj u susret. Dolazi ona pravo iz grada, vuce korpu punu razbaruenog lica od blitve, petrusima i mrkve, glavicu salate, oko koje vire nacickana pera mlade kapule. Njih obje slice jedna drugoj. Ona ta je neta nia od druge, na sebi ima sivu, sitno plisiranu suknju i koncanu bluzu, drap boje i kratkih rukava. Na nogama su joj bordo mokasine, sa ravnim potpeticama. Zajapurena u licu, dri novcanik i maleni zamotuljak, sa rukama prosto ne zna ta bi. Druga je ovoj suta suprotnost u odjevanju. Elegantno odjevena, na sebi ima kostim po posljednjoj modi. Stasita je, sa trajnom ondulacijom, ivahnih ociju, istaknuta nosa i punih usana. Nosi cipele na tiklu i ima crveni karmin. I dok one razgovaraju, mimo njih promice svijet. Stariji mjetani idu polako, kanda obazrivo. Pozdravljaju, poneko sa naklonom i skidanjem eira. Celjad iz okolice, vavjek u prei, zagledaju ljubopitljivo. Uto, cestom proðe bijeli tamic doma zdravlja, to je deurni doktor poa na teren. Odma za ovim naiðe modro sivi fap autoprevoznika Radulovica. Njegov motor teko brekce i usput iskaljava oblake gustog dima. Do njih na cesti dopire najava ulaska, poslovnog vlaka Marjan, u stanicu. Njih dvije, cesto se vako susrecu po gradu. To je dobra prilika da u miru zeru procakulaju. Danas okruene gustim zastorom zvukova, jedva cuju jedna drugu tek, jedna kaza:
- Ma vide li ti onog Pericinog malog, u ta se on izvrgo!
Malo potom, one okrecu, svaka na svoju stranu, i nastavljaju, kao i prije, hodati zamiljeno. Jedna u ocima nosi veliku dobrotu a druga bezmjernu skrb. . .
Izvrgavanja pod Dinarom ima puna kapa. Izvrgavano je sve i svata: djeca u starmale ili antikriste, insani u sile neciste, pojave u ruglo a naum u oprecnost. Nije jo poznato otkuda ta pojava ba kod nas uzima tolikog maha. Moda je rijec o prirodoslovnoj zakonomjernosti ili su to prsti purije u insana. Najpoznatije takovo izvrgavanje, svima dobro znano, zbiva se sa Domom penzionera Dok nae proslavljene geneacije caca i matera drijemaju po gostionama i u kuinama, dok povazdan sjede u kvorumima opcinskog komiteta, na zborovima radnih ljudi OOUR-a i u sindikalnim podrunicama, zabavljeni oko cuvanja slavnih tekovina i njegovanja bratstva i jedinstva, generacije njiove djece, koja jo uvijek samo obecavaju, bazaju okolo, taragajuci za prigodnim mjestom, na kojemu bi mogli ispuniti osobne ideale. To more stvoriti dojam kako su oni isputeni iz vida. A moda tu nije nita bilo isputeno iz vida nego ba protivno, precizno isplanirano. Tek, mladi otkrivaju Dom penzionera, koji postaje mjesto njihova brojnog okupljanja, cime je ovaj preruvedjen u oazu mladosti . . .
.
Ima vie razloga privlacnosti Doma. Prije svega njegova lociranost, svakako i njegova ljepota, a na koncu diskrecija koju jemce blizina ume i tvrðave, skupa sa tajnovitim ivotom, koji se dao naslutiti iza njegovih zidova. Podignut na vrhu blago nagnute brine, meðu stoljetnim borovima i po strani od gradske vreve, u tihome dijelu grada, Dom je lako mogao biti pribjeete i utocite. Tako izoliran i zaklonjen, Dom preko cijelog dana pociva u miru i tiini. Ovo je lako moglo zavesti neupucene na pomisao da je tu odista rijec o zdanju za stariju celjad. Njegova cista arhitektonska forma, pravolutne linije, sklad i funkcionalnost njegova gabarita, uporaba svijetlo ute cigle u kombinaciji sa tamnim metalom i nosecom konstrukcijom od armirana betona, suvremena dekoraciju enterijera, cinili su ovo mjesto poeljnim i udobnim, gotovo zaukanim, povrh toga nudeci se viekratnoj namjeni. Njegovu tajnovitost nagovjetava vec strana odabrana za glavni ulaz, koja isto tako mee biti i zadnja njegova strana, to je sasma neuobicajeno za ovakave graðevine. Doivljaj tajnovitosti dopunjava beskrajna igra sjenki po njegovom procelju i prozorima, to budi osjet zacaranosti. Buduci da je Dom oivljavao tek pod okriljm mraka, nita nije moglo uciniti za njegovu misterioznost.
Ulaskom u Dom kroz nareceni glavni ulaz, koji svojom velicinom i izgledom, nalikuje svakom svecanom ulazu, dolazi se u prostor recepcije. Ovaj prostor opremljen po svim zahtijevima i kriterijima ugostiteljsko turisticke komercijale, bio je vavijek prazan, nije ima portira a nedostajali su i dokoni gosti, koji bi sjedili u foajeu. Od tog mjesta, kroz manja staklnena vrata, ulazi se u glavnu salu, restoran Doma. Tu sa desne strane bio je niski ank, a odmah iza njega, ulazna vrata u kuhinju. Nasuprot njima, u dijagonali, bio je bocni ulaz sa malim, zastakljenim antreom. Ovaj ulaz vri funkciju glavnog ulaza restorana. Veliku salu restorana, najvecu u gradu, posebice ukraava duga uzana teraca, sa francuskim prozorima, to se protee cijelom duinom istocnog zida. Takva ona je vie prilicila pansionu ili sanatorijumu. Njena ograda od zatamnjenog stakla i tamno smeðe keramicke plocice, stvaraju dojam otmenosti, koju pojacava garnitura od bambusa, iznoena vani u ljetnjoj sezoni. Tu je u nedjelju ujutro, razbakareno sjedila, mlada gradska inteligencija i pila svoju espreso kavu. . .
Posjetitelj, sjedeci u podne, preko ljeta, na toj teraci, koja uvijek pociva u debelom hladu, meðu borovim granjem i oslukivajuci umorenje borja, postaje iempijan od mirisa crnogoriènih smola i pod zastorom od pjesme bezbroj ptica, postaje opcinjen nesvakidanjim ugoðajem, te sneva otvorenih ociju. Na tren pred ocima nestaje slika maloga mjesta, koje se danomice boci sa suncem i burom, kiom i suom, sa kamenom na sve strane, sa vijavicama i maglama, sa purom i vucijama, sa ojkacama i viseglasjem, sa svojim tovarima vijaka i danonocnim kloparanjem eljeznickih kotaca. Umjesto te slike iskrsava druga, bogato ukraena alegorija sa modrim, beskonacnim vrhom Dinare, sa pjenuavom niskom Krkinih bisera, razasutih preko stijenja Krcica, pred kojima se isprecio krov Preparandije. Ova kompozicioja renesansne dijagonale, sa jedne strane uokvirena je prizorom krovova u Kovacicu, sa vitkim cempresima i gorostasnim htastovima, usnulim u svom spokoju, a s druge, vrpcom iroke asfaltne trake, to ide uz dugu stranu prema Polacama, Kijevu i Civljanima . . .
Svaki posjet Domu moga je lako zavriti u nezaboravnom doivljaju. U vrijema praznika Dana Republike, grad je obicno zna biti sav mokar od ledene kie pozne jeseni. Dok sivo nebo, ukoceno u prvoj studeni, moli oprotaj, a sa Pljeevice i Dinare pozimaju prve bure i deru, cisteci grad od suhoga lica i od slucajnih prolaznika, nagoneci ove u kuce ili gostione. Tada radni narod, negdje oko tri ure, pada u drijeme poslije praznicnog rucka uz, od mokrine placni zviduk dizelke vlaka to ubrzava ispod Gapareviæa mosta, hvatajuci unsku prugu. Vec pocima i da se mraèi a grad se sve jace zatvara u svoju ljuturu otsutnosti iz prostora i vrijemana. Ba tada Dom penzionera postaje mjesto okupljanja nada sve cudnovate ekipe. Rijeè je o onima koji sebe nikako nisu mogli ubrojiti u naprednu omladinu, a nikako viditi meðu samoupravljacima. Prije bi se za njih moglo kazati da su to sezonski boemi. Sjede tako za stolom Micko, Boro Maric, kojemu nita ne more promaci, Colja, i Vitasov mali, moda Bili. Kako je mrak obvlada, njihova lica se teko raspoznaju. ef sale, koji ne zna to bi sa ovi vagabondi, ne vidi razloga za tako rano paljenje elektrike. Kia lijeno tece niz okna prozora, oko vrata zavija bura i ona bi htjela unutar. Na mahove povlaèe pivu iz boca, onda zamiljeno ute na periferijama osobnih razmiljanja izmeðu znacajno pue, povlaceci duge dimove Opatija i Drina. Nekome otkaza fajercag ba dok pokuava upaliti svoju iz tobcane tovarne. Oni zapocinju svakojake teme,dre monologe. Prica ide o glazbi, o gitarama, Boro sve to odobrava glavom. Pripcaju o Isak Haze-u. Parno radi, i tu se nita nije moglo mijenjati. Ekipa u svemu guta. Na koncu, svi utrnuli . . .
Izlazak subotom navecer u Dom penzionera posebna je prica. U Dom tada stie cvijet mladosti iz grada i njegove blie okolice. Dodue, nisu ba svi tada bili u Domu. Nisu svracali oni kojima je to bilo s neruke, kao ni oni koji su sebe drali ozbiljnim. Neki su opet imali posve osobite razloga za uzdravanja. Najposlije, u Dom nisu imali vrijemena svratiti i oni koji su se spremali za velike kole i odgovorne funkcije. Vecinu njegovih gostiju cine pripravnici u zvanju radnicke klase i oni bez stalnog zaposlenja Obicno sa prvim mrakom zapocinje popunjavanje sale. Svatko je zna svoje mjesto, a bilo je i grupiranja. Pa ipak, dalo se naslutiti kako oni meðu sobom imaju neta zajednicko, a to je uprav bilo to dijeljenje ivota u Domu. Cisto muka drutva gledala su biti pored zida. Oni pak neta ozbiljniji, dreci se istodobno znacajnim,posjedali bi po sredini sale u punom osvijetljenju. One ta odocne sljeduju mjesta u blizini vrata i ulaza u kuinu. Pocasni gosti, za koje se govorilo kako povazdan bleje pred Bobisom, dolaze meðu zadnjima i dobivaju svoja pocasna mjesta pored bocnog ulaza. Vazda fali stolica. Gosti su bili aroliki u odjevanju, neki nose najljepe ta imaju a drugi ono to vuku svakog dana. Troe se kole i sokove, poneko pije vino. Niko ne porucuje ranu, na ta oni iz kuine postaju deperatni. Svi vidno raspoloeni. Kako noc uzima maha, sala sve vie lici na konicu. Svi govore u isti mah i iz sveg glasa. Plavicasta izmaglica polegla iznad stolova. Kada Deva doziva Steviu, svi su bili nadglasani. Netkoje iz dubine zva Pivu. Konobar se na to okrete u mijestu, umalo ta mu ne puce hrbat. Izgleda u stvari to bi Maci koji zove svoga druga da sjedne za isti stol. U sveopcem komeanju i ushicenju, taj prizor podsjecao je na sajam i sve vie izlazi iz realnosti grada. Taj nadnaravn svijet pocima lagano klizi mimo prstiju u beskrajne dubine uspomena. Na koncu veceri, kad se vie ne cuje nita osim bezbroja zrikavaca napolju, zaostale goste, otealih nogu i zadebljana jezika, zdrueno osoblje restorana i kuhinje nagoni ici ca . . .
Koncem svibnja, u hali zagrebackog velesajma, sviraju The Rolling Stones. Time promoviranju najnoviji LP-i «Black and Blue». Pored odsviranih standarda, ponuðen je potpuno novi senzibilitet zvuka grupe. Sve su pjesme o ljubavi. Istodobno, zemljom hara «Bijelo dugme». Netom realizirani album «ta bi dao da si na mom mjestu», prepun je visokog napona balkanskih emocija, eksplozivne energije. Opet rijec o ljubavi. Paket intimistickog raspoloenja, poslan sa Borika, stie pravo u Dom penzionera.
Zadnjih dana lipnja, tragovi mirisa precvalih lipa raspreni po gradu. U rana predvecerja, kadse grad polako oslobaða strastvenog zagrljaja sunca, ovaj miris fermentacijom svoje visoke koncentriranosti, balzamira grad u stanje uzvienog mira a ljude dovodi u stanja narocite pitomine. Dok dan icekiva vecer u Doma penzionera dolazi dvoje gimnazijalaca. Zbunjeni i tihi, sjeli bi bez kretnji, kao zateceni u otimanju onog to njima ne pripada. Ona je imala plavu, kratku kosu, a on crnomanjast, nezta due kose i plavih oèiju. Oboje nose suene farmerice i od sunca izbljedile maje. Kad sjednu ute. Povremeno im se pogledi susretnu. U stankama od utnje razgovaraju. Dok pokuavaju kazati jedno drugom nemoguce, Sunce se necujno zakloni iza Spasa. Nestadoe izduene sjenke kuca i drveca po batama, a prvi sumrak pocima se hvatati po kutovima zabacenih dvorita. Na rubu vrha Buline strane jo rumeno, modro i ljubicasto. Pored ulaza u kuinu dvije prilike postaju uocljive. Tu sjedi pozamana kuharica sa bijelim udarom na glavi, podboèila glavu rukom o stol i luta u svojim mislima po zabranu iza kuæe u Kninskom polju, broji svoju perad i krmke. Pored nje stoji kolega, konobar. Zalizan je, u paradnoj uniformi i stavu, sa crnim pantolama i ulatenoj bijeloj kuti. Uozbiljen cuva pocasnu strau, spreman je svakog casa dati raport. Od neke, on se povuce sa svojega mjesta. Isprva tiho, i iz daljine, a zatim sve blie i jace, poce dopirati u salu muzika. Negdje u kuini bio je instaliran gramofon. Otuda je dolazilo «Bijelo dugme». Ostalo je nejasno otkud ono tu i otkud ba tad. To vie nije ni vano kad krenu «Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac». Iza toga, odmah, dolazi trenutak odluke: «Doao sam da ti kaem da odlazim». Pocetak drame ili? eljkov vokal valja oluja nemira i udnje. Kada pjeva «Ne gledaj me tako i ne ljubi me vie», to je samo nevjeti pokuaj zabaurivanja strasti, koja plavi svom snagom tek pozivom «Pourite konji moji». Pomahnitali tutanj galopa potresa i salu i kida grudi. Ipe pokuava obuzdati konje koji su u pomamnom galopu, jer put je dug . . . A onda, u velikom finalu, elja i cenja nadmecu jedna drugu. Dok ide pjesma «ta bi dao da si na mom mjestu», i postavlja dilemu izmeðu sete ushita, ispred stoji ivot cijeli. Zrak unutra treperi, tjeskoba narasla, glas zastao u grlu. Usta suha Unatoc tome to je na momenat izgledalo izgubljeno, pocima se sve vie ukazivati kao moguce. Onda, sve postaje lagano. Da li? . . .
Poslije je naila noc. Duga noc.Nenadano, To je noc za njih i za njihov grad. A pjesme i snovi? Oni ive i dalje, budni. Posve neopaeno. Posvemano . . .
rujan 2011
Jedno jutro na pocetku svibnja.
Kroz grad se necujno provlaci povjetarac zaostao iza noci to je utekla ba pred jutrom. Na njegovom daku poigrava lice, putuje apat. On ovla proceljava kose onih to su uranili i donosi mirise procvalih rua i jorgovana iz Suvajaca. Nebo kao kristal cisto. Istocni bedem tvrðave umiven suncem, nasmijan, blista. Pred Istrom se zbiva susret dviju sredovjecnih sugraðanki. Stadoe one tu, u hladu od gostione, klimaju glavom i pocimaju neta gestikulirati rukama. Odsjaj sunca sa prozora konacita eljeznicara uhvacen u njihovim zenicama. Na sve strane, oko njih i nad glavnom cestom kipi zeleno.
Jedna od njih naila ozgo, od Deica. Druga, cini se pola ovoj u susret. Dolazi ona pravo iz grada, vuce korpu punu razbaruenog lica od blitve, petrusima i mrkve, glavicu salate, oko koje vire nacickana pera mlade kapule. Njih obje slice jedna drugoj. Ona ta je neta nia od druge, na sebi ima sivu, sitno plisiranu suknju i koncanu bluzu, drap boje i kratkih rukava. Na nogama su joj bordo mokasine, sa ravnim potpeticama. Zajapurena u licu, dri novcanik i maleni zamotuljak, sa rukama prosto ne zna ta bi. Druga je ovoj suta suprotnost u odjevanju. Elegantno odjevena, na sebi ima kostim po posljednjoj modi. Stasita je, sa trajnom ondulacijom, ivahnih ociju, istaknuta nosa i punih usana. Nosi cipele na tiklu i ima crveni karmin. I dok one razgovaraju, mimo njih promice svijet. Stariji mjetani idu polako, kanda obazrivo. Pozdravljaju, poneko sa naklonom i skidanjem eira. Celjad iz okolice, vavjek u prei, zagledaju ljubopitljivo. Uto, cestom proðe bijeli tamic doma zdravlja, to je deurni doktor poa na teren. Odma za ovim naiðe modro sivi fap autoprevoznika Radulovica. Njegov motor teko brekce i usput iskaljava oblake gustog dima. Do njih na cesti dopire najava ulaska, poslovnog vlaka Marjan, u stanicu. Njih dvije, cesto se vako susrecu po gradu. To je dobra prilika da u miru zeru procakulaju. Danas okruene gustim zastorom zvukova, jedva cuju jedna drugu tek, jedna kaza:
- Ma vide li ti onog Pericinog malog, u ta se on izvrgo!
Malo potom, one okrecu, svaka na svoju stranu, i nastavljaju, kao i prije, hodati zamiljeno. Jedna u ocima nosi veliku dobrotu a druga bezmjernu skrb. . .
Izvrgavanja pod Dinarom ima puna kapa. Izvrgavano je sve i svata: djeca u starmale ili antikriste, insani u sile neciste, pojave u ruglo a naum u oprecnost. Nije jo poznato otkuda ta pojava ba kod nas uzima tolikog maha. Moda je rijec o prirodoslovnoj zakonomjernosti ili su to prsti purije u insana. Najpoznatije takovo izvrgavanje, svima dobro znano, zbiva se sa Domom penzionera Dok nae proslavljene geneacije caca i matera drijemaju po gostionama i u kuinama, dok povazdan sjede u kvorumima opcinskog komiteta, na zborovima radnih ljudi OOUR-a i u sindikalnim podrunicama, zabavljeni oko cuvanja slavnih tekovina i njegovanja bratstva i jedinstva, generacije njiove djece, koja jo uvijek samo obecavaju, bazaju okolo, taragajuci za prigodnim mjestom, na kojemu bi mogli ispuniti osobne ideale. To more stvoriti dojam kako su oni isputeni iz vida. A moda tu nije nita bilo isputeno iz vida nego ba protivno, precizno isplanirano. Tek, mladi otkrivaju Dom penzionera, koji postaje mjesto njihova brojnog okupljanja, cime je ovaj preruvedjen u oazu mladosti . . .
.
Ima vie razloga privlacnosti Doma. Prije svega njegova lociranost, svakako i njegova ljepota, a na koncu diskrecija koju jemce blizina ume i tvrðave, skupa sa tajnovitim ivotom, koji se dao naslutiti iza njegovih zidova. Podignut na vrhu blago nagnute brine, meðu stoljetnim borovima i po strani od gradske vreve, u tihome dijelu grada, Dom je lako mogao biti pribjeete i utocite. Tako izoliran i zaklonjen, Dom preko cijelog dana pociva u miru i tiini. Ovo je lako moglo zavesti neupucene na pomisao da je tu odista rijec o zdanju za stariju celjad. Njegova cista arhitektonska forma, pravolutne linije, sklad i funkcionalnost njegova gabarita, uporaba svijetlo ute cigle u kombinaciji sa tamnim metalom i nosecom konstrukcijom od armirana betona, suvremena dekoraciju enterijera, cinili su ovo mjesto poeljnim i udobnim, gotovo zaukanim, povrh toga nudeci se viekratnoj namjeni. Njegovu tajnovitost nagovjetava vec strana odabrana za glavni ulaz, koja isto tako mee biti i zadnja njegova strana, to je sasma neuobicajeno za ovakave graðevine. Doivljaj tajnovitosti dopunjava beskrajna igra sjenki po njegovom procelju i prozorima, to budi osjet zacaranosti. Buduci da je Dom oivljavao tek pod okriljm mraka, nita nije moglo uciniti za njegovu misterioznost.
Ulaskom u Dom kroz nareceni glavni ulaz, koji svojom velicinom i izgledom, nalikuje svakom svecanom ulazu, dolazi se u prostor recepcije. Ovaj prostor opremljen po svim zahtijevima i kriterijima ugostiteljsko turisticke komercijale, bio je vavijek prazan, nije ima portira a nedostajali su i dokoni gosti, koji bi sjedili u foajeu. Od tog mjesta, kroz manja staklnena vrata, ulazi se u glavnu salu, restoran Doma. Tu sa desne strane bio je niski ank, a odmah iza njega, ulazna vrata u kuhinju. Nasuprot njima, u dijagonali, bio je bocni ulaz sa malim, zastakljenim antreom. Ovaj ulaz vri funkciju glavnog ulaza restorana. Veliku salu restorana, najvecu u gradu, posebice ukraava duga uzana teraca, sa francuskim prozorima, to se protee cijelom duinom istocnog zida. Takva ona je vie prilicila pansionu ili sanatorijumu. Njena ograda od zatamnjenog stakla i tamno smeðe keramicke plocice, stvaraju dojam otmenosti, koju pojacava garnitura od bambusa, iznoena vani u ljetnjoj sezoni. Tu je u nedjelju ujutro, razbakareno sjedila, mlada gradska inteligencija i pila svoju espreso kavu. . .
Posjetitelj, sjedeci u podne, preko ljeta, na toj teraci, koja uvijek pociva u debelom hladu, meðu borovim granjem i oslukivajuci umorenje borja, postaje iempijan od mirisa crnogoriènih smola i pod zastorom od pjesme bezbroj ptica, postaje opcinjen nesvakidanjim ugoðajem, te sneva otvorenih ociju. Na tren pred ocima nestaje slika maloga mjesta, koje se danomice boci sa suncem i burom, kiom i suom, sa kamenom na sve strane, sa vijavicama i maglama, sa purom i vucijama, sa ojkacama i viseglasjem, sa svojim tovarima vijaka i danonocnim kloparanjem eljeznickih kotaca. Umjesto te slike iskrsava druga, bogato ukraena alegorija sa modrim, beskonacnim vrhom Dinare, sa pjenuavom niskom Krkinih bisera, razasutih preko stijenja Krcica, pred kojima se isprecio krov Preparandije. Ova kompozicioja renesansne dijagonale, sa jedne strane uokvirena je prizorom krovova u Kovacicu, sa vitkim cempresima i gorostasnim htastovima, usnulim u svom spokoju, a s druge, vrpcom iroke asfaltne trake, to ide uz dugu stranu prema Polacama, Kijevu i Civljanima . . .
Svaki posjet Domu moga je lako zavriti u nezaboravnom doivljaju. U vrijema praznika Dana Republike, grad je obicno zna biti sav mokar od ledene kie pozne jeseni. Dok sivo nebo, ukoceno u prvoj studeni, moli oprotaj, a sa Pljeevice i Dinare pozimaju prve bure i deru, cisteci grad od suhoga lica i od slucajnih prolaznika, nagoneci ove u kuce ili gostione. Tada radni narod, negdje oko tri ure, pada u drijeme poslije praznicnog rucka uz, od mokrine placni zviduk dizelke vlaka to ubrzava ispod Gapareviæa mosta, hvatajuci unsku prugu. Vec pocima i da se mraèi a grad se sve jace zatvara u svoju ljuturu otsutnosti iz prostora i vrijemana. Ba tada Dom penzionera postaje mjesto okupljanja nada sve cudnovate ekipe. Rijeè je o onima koji sebe nikako nisu mogli ubrojiti u naprednu omladinu, a nikako viditi meðu samoupravljacima. Prije bi se za njih moglo kazati da su to sezonski boemi. Sjede tako za stolom Micko, Boro Maric, kojemu nita ne more promaci, Colja, i Vitasov mali, moda Bili. Kako je mrak obvlada, njihova lica se teko raspoznaju. ef sale, koji ne zna to bi sa ovi vagabondi, ne vidi razloga za tako rano paljenje elektrike. Kia lijeno tece niz okna prozora, oko vrata zavija bura i ona bi htjela unutar. Na mahove povlaèe pivu iz boca, onda zamiljeno ute na periferijama osobnih razmiljanja izmeðu znacajno pue, povlaceci duge dimove Opatija i Drina. Nekome otkaza fajercag ba dok pokuava upaliti svoju iz tobcane tovarne. Oni zapocinju svakojake teme,dre monologe. Prica ide o glazbi, o gitarama, Boro sve to odobrava glavom. Pripcaju o Isak Haze-u. Parno radi, i tu se nita nije moglo mijenjati. Ekipa u svemu guta. Na koncu, svi utrnuli . . .
Izlazak subotom navecer u Dom penzionera posebna je prica. U Dom tada stie cvijet mladosti iz grada i njegove blie okolice. Dodue, nisu ba svi tada bili u Domu. Nisu svracali oni kojima je to bilo s neruke, kao ni oni koji su sebe drali ozbiljnim. Neki su opet imali posve osobite razloga za uzdravanja. Najposlije, u Dom nisu imali vrijemena svratiti i oni koji su se spremali za velike kole i odgovorne funkcije. Vecinu njegovih gostiju cine pripravnici u zvanju radnicke klase i oni bez stalnog zaposlenja Obicno sa prvim mrakom zapocinje popunjavanje sale. Svatko je zna svoje mjesto, a bilo je i grupiranja. Pa ipak, dalo se naslutiti kako oni meðu sobom imaju neta zajednicko, a to je uprav bilo to dijeljenje ivota u Domu. Cisto muka drutva gledala su biti pored zida. Oni pak neta ozbiljniji, dreci se istodobno znacajnim,posjedali bi po sredini sale u punom osvijetljenju. One ta odocne sljeduju mjesta u blizini vrata i ulaza u kuinu. Pocasni gosti, za koje se govorilo kako povazdan bleje pred Bobisom, dolaze meðu zadnjima i dobivaju svoja pocasna mjesta pored bocnog ulaza. Vazda fali stolica. Gosti su bili aroliki u odjevanju, neki nose najljepe ta imaju a drugi ono to vuku svakog dana. Troe se kole i sokove, poneko pije vino. Niko ne porucuje ranu, na ta oni iz kuine postaju deperatni. Svi vidno raspoloeni. Kako noc uzima maha, sala sve vie lici na konicu. Svi govore u isti mah i iz sveg glasa. Plavicasta izmaglica polegla iznad stolova. Kada Deva doziva Steviu, svi su bili nadglasani. Netkoje iz dubine zva Pivu. Konobar se na to okrete u mijestu, umalo ta mu ne puce hrbat. Izgleda u stvari to bi Maci koji zove svoga druga da sjedne za isti stol. U sveopcem komeanju i ushicenju, taj prizor podsjecao je na sajam i sve vie izlazi iz realnosti grada. Taj nadnaravn svijet pocima lagano klizi mimo prstiju u beskrajne dubine uspomena. Na koncu veceri, kad se vie ne cuje nita osim bezbroja zrikavaca napolju, zaostale goste, otealih nogu i zadebljana jezika, zdrueno osoblje restorana i kuhinje nagoni ici ca . . .
Koncem svibnja, u hali zagrebackog velesajma, sviraju The Rolling Stones. Time promoviranju najnoviji LP-i «Black and Blue». Pored odsviranih standarda, ponuðen je potpuno novi senzibilitet zvuka grupe. Sve su pjesme o ljubavi. Istodobno, zemljom hara «Bijelo dugme». Netom realizirani album «ta bi dao da si na mom mjestu», prepun je visokog napona balkanskih emocija, eksplozivne energije. Opet rijec o ljubavi. Paket intimistickog raspoloenja, poslan sa Borika, stie pravo u Dom penzionera.
Zadnjih dana lipnja, tragovi mirisa precvalih lipa raspreni po gradu. U rana predvecerja, kadse grad polako oslobaða strastvenog zagrljaja sunca, ovaj miris fermentacijom svoje visoke koncentriranosti, balzamira grad u stanje uzvienog mira a ljude dovodi u stanja narocite pitomine. Dok dan icekiva vecer u Doma penzionera dolazi dvoje gimnazijalaca. Zbunjeni i tihi, sjeli bi bez kretnji, kao zateceni u otimanju onog to njima ne pripada. Ona je imala plavu, kratku kosu, a on crnomanjast, nezta due kose i plavih oèiju. Oboje nose suene farmerice i od sunca izbljedile maje. Kad sjednu ute. Povremeno im se pogledi susretnu. U stankama od utnje razgovaraju. Dok pokuavaju kazati jedno drugom nemoguce, Sunce se necujno zakloni iza Spasa. Nestadoe izduene sjenke kuca i drveca po batama, a prvi sumrak pocima se hvatati po kutovima zabacenih dvorita. Na rubu vrha Buline strane jo rumeno, modro i ljubicasto. Pored ulaza u kuinu dvije prilike postaju uocljive. Tu sjedi pozamana kuharica sa bijelim udarom na glavi, podboèila glavu rukom o stol i luta u svojim mislima po zabranu iza kuæe u Kninskom polju, broji svoju perad i krmke. Pored nje stoji kolega, konobar. Zalizan je, u paradnoj uniformi i stavu, sa crnim pantolama i ulatenoj bijeloj kuti. Uozbiljen cuva pocasnu strau, spreman je svakog casa dati raport. Od neke, on se povuce sa svojega mjesta. Isprva tiho, i iz daljine, a zatim sve blie i jace, poce dopirati u salu muzika. Negdje u kuini bio je instaliran gramofon. Otuda je dolazilo «Bijelo dugme». Ostalo je nejasno otkud ono tu i otkud ba tad. To vie nije ni vano kad krenu «Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac». Iza toga, odmah, dolazi trenutak odluke: «Doao sam da ti kaem da odlazim». Pocetak drame ili? eljkov vokal valja oluja nemira i udnje. Kada pjeva «Ne gledaj me tako i ne ljubi me vie», to je samo nevjeti pokuaj zabaurivanja strasti, koja plavi svom snagom tek pozivom «Pourite konji moji». Pomahnitali tutanj galopa potresa i salu i kida grudi. Ipe pokuava obuzdati konje koji su u pomamnom galopu, jer put je dug . . . A onda, u velikom finalu, elja i cenja nadmecu jedna drugu. Dok ide pjesma «ta bi dao da si na mom mjestu», i postavlja dilemu izmeðu sete ushita, ispred stoji ivot cijeli. Zrak unutra treperi, tjeskoba narasla, glas zastao u grlu. Usta suha Unatoc tome to je na momenat izgledalo izgubljeno, pocima se sve vie ukazivati kao moguce. Onda, sve postaje lagano. Da li? . . .
Poslije je naila noc. Duga noc.Nenadano, To je noc za njih i za njihov grad. A pjesme i snovi? Oni ive i dalje, budni. Posve neopaeno. Posvemano . . .
rujan 2011
-
Ivica-Cira Ciric
- Posts: 9
- Joined: Thu Oct 06, 2011 8:45 am
- Location: BEOGRAD
Re: vrapcici
I danas me grize savest,zbog jednog zutog malog CARICA sto sam ga ubio iz pracke u boricima iznad vojne menze.zele wrote:Jedno vrijeme smo mi klinci oko igralista poludili za raznim vrstama naoruzanja. Osim pucanja uz pomoc karabita, kojeg smo zicali kod zeljeznicara na stanici, proizvodili smo i licno naoruzanja. edno vrijeme su to bile puhalljke kroz koje bi snaznim duvanjem pucali u metu. Municija je bila ili zeleni plod kostela, kojih je bilo u izobilju, ili one crvene bobice koje s jeseni zacrvene kninske parkove. A mete su bile djevojke i djevojcice, koje bi sacekivali u zasjedi i kad bi ispucali municiju bjezali smo ranije utvrdjenim putem. Bila je to i prilika nas momcica da na svoj muski i surov nacin izrazimo ljubav prema svopjoj simpatiji, koju smo i najcesce gadjali.
Jos ranije naoruzavali smo se prackama kojima smo isli u lov na- vrapcice. Raslje bi nalayili na Gajnjaci, kozica za municiju se radila od jezika kakve stare cipele, a gumeni lastici su se sjekli od stare gume za biciklu. Drvoredi od Doma JNA pa do pijace bili su u to vrijeme puni tih malih i dragih pticica. No, koliko god one bile drage mi smo ih nemilice tamanili , ali ne iz zadovoljstva nego iz mnogo prozaicnijih razloga. Nasi su kod kuce od vrabaca pravili ukusan rizoto i naprosto su nas nagovarali da odemo u lov za sutrasnji rucak. Taj lov je uzeo toliko maha da su nas nasi dobri milicioneri nemilosrdno ganjali kad bi vidjeli pracke u nasim rukama. Zato smo mi izmislili posebnu tehniku, raslje u jednu ruku a kozica u kojoj je smjesten kamencic u drugu i ruke bi se prekrstile na prsima.Cim bi vidjeli metu na nekoj grani brzinom munje bi ispalili hitac, a najcesce smo bili dobri strelci. i brzinom munje stavljali u njedra jadnu pticicu .i opet bi prekrstili ruke. Zacudo miliciji nije bilo sumnjivo zasto odjednom svi mulci setaju gradom sa prekrstenim rukama na prsima.
Danas mi je jako zao tih dragih malih pticica, ali onda su vremena bila drugacija.
-
Ivica-Cira Ciric
- Posts: 9
- Joined: Thu Oct 06, 2011 8:45 am
- Location: BEOGRAD
Re: Opet malo preciznije
[quote="dean beric"]
Moram mladjima navesti da se u mljekari (u kojoj su radili Moranini roditelji, pa je pozdravljam) kupovalo mlijeko i kiselo mlijeko u staklenim povratnim bocama zaèepljenim tankim staniolom. J
Da li je ta mlekara bila preko puta " Bate "(Borova) ?
Pozdrav Morani ! ( u mom razredu je bila Morana,kod Veselke)
Otselio sam se iz Knina leta 62 godine i secam se dobrog kiselog mleka iz
te mlekare nasuprot "Bate" gde smo kod Tode iz Vrbnika kupovali tene i
one bele plasticne sandale ili je do njega bila prodavnica sportske opreme
gde su mi kupili slauf za ucenje plivanja.
Moram mladjima navesti da se u mljekari (u kojoj su radili Moranini roditelji, pa je pozdravljam) kupovalo mlijeko i kiselo mlijeko u staklenim povratnim bocama zaèepljenim tankim staniolom. J
Da li je ta mlekara bila preko puta " Bate "(Borova) ?
Pozdrav Morani ! ( u mom razredu je bila Morana,kod Veselke)
Otselio sam se iz Knina leta 62 godine i secam se dobrog kiselog mleka iz
te mlekare nasuprot "Bate" gde smo kod Tode iz Vrbnika kupovali tene i
one bele plasticne sandale ili je do njega bila prodavnica sportske opreme
gde su mi kupili slauf za ucenje plivanja.
-
Dean Beric
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
Mljekara
Kad sam bio skroz mali mljekara je bila do parfimerije u Ljubicica lokalu. Sjetih se da se negdje pedeset seste, sedme uz bijeli i crni kruh pojavio i polubijeli, nedugo poslije i bina - kruh sastavljen od odvojivih komada. Kasnije je tamo bila prodavnica odjece (Vojvodina), a jo kasnije i kafic.
Mljekaru su preselili prekoputa u Ozegovica kucu negdje blizu sezdesete, a prestalo se prodavati mlijeko u bocama. Prije mljekare se u tom prostoru prodavala konjska oprema, a mi smo kupovali biceve i pucali po dvoristu.
Usput, uciteljica je bila Veselinka, a ne Veselka.
Mljekaru su preselili prekoputa u Ozegovica kucu negdje blizu sezdesete, a prestalo se prodavati mlijeko u bocama. Prije mljekare se u tom prostoru prodavala konjska oprema, a mi smo kupovali biceve i pucali po dvoristu.
Usput, uciteljica je bila Veselinka, a ne Veselka.
-
Ivica-Cira Ciric
- Posts: 9
- Joined: Thu Oct 06, 2011 8:45 am
- Location: BEOGRAD
Re: Mljekara
dean beric wrote:Kad sam bio skroz mali mljekara je bila do parfimerije u Ljubicica lokalu. Sjetih se da se negdje pedeset seste, sedme uz bijeli i crni kruh pojavio i polubijeli, nedugo poslije i bina - kruh sastavljen od odvojivih komada. Kasnije je tamo bila prodavnica odjece (Vojvodina), a jo kasnije i kafic.
Mljekaru su preselili prekoputa u Ozegovica kucu negdje blizu sezdesete, a prestalo se prodavati mlijeko u bocama. Prije mljekare se u tom prostoru prodavala konjska oprema, a mi smo kupovali biceve i pucali po dvoristu.
Usput, uciteljica je bila Veselinka, a ne Veselka.
Deane hvala na objasnjenju.Veselinka je bilo dugacko za izgovor.
U svakom slucaju mnogo ti hvala na onim opisima igara koje smo igrali u to vreme( detinjstva) kojih se i ja secam.
Na Vrbniku sam sa decom pravio pucaljke od zovei smrekinih bobica.
Pozdrav!
-
Sensei
Crtice iz rodnog kraja
Napisao: Stiv
Kninska opcina zahvatala je 1079 kvadratnih kilometara i po popisu iz 1972.godine na tom prostoru zivjelo je 53250 stanovnika a 1981. godine 43731 stanovnik. Od 1972. do 1981. broj stanovnika se smanjio za 6,3% a u Benkovcu za isti period 2,1%. Radno sposobnog stanovnistva je bilo 73,7% a stalno zaposlenih je bilo 49,29%. Po podatcima iz 1978. jasno se vidi da se ulagalo u standard a ne u poljoprivredu:
- sporet na struju je imalo svako domacinstvo
- radio i tranzistor imalo je svako domacinstvo
- frizider je imalo 93,3% domacinstava
- televiziju i masinu za pranje vesa je imalo 65,2% domacinstava
- biciklu i moped imalo je 91,3% domacinstava
- auto je imalo svako osmo domacinstvo
- traktor je imalo svako drugo domacinstvo
- frezu je imalo svako sesto domacinstvo
- aparat za muzu krava imalo je samo jedno domacinstvo
Napisao: Stiv
Kninska opcina zahvatala je 1079 kvadratnih kilometara i po popisu iz 1972.godine na tom prostoru zivjelo je 53250 stanovnika a 1981. godine 43731 stanovnik. Od 1972. do 1981. broj stanovnika se smanjio za 6,3% a u Benkovcu za isti period 2,1%. Radno sposobnog stanovnistva je bilo 73,7% a stalno zaposlenih je bilo 49,29%. Po podatcima iz 1978. jasno se vidi da se ulagalo u standard a ne u poljoprivredu:
- sporet na struju je imalo svako domacinstvo
- radio i tranzistor imalo je svako domacinstvo
- frizider je imalo 93,3% domacinstava
- televiziju i masinu za pranje vesa je imalo 65,2% domacinstava
- biciklu i moped imalo je 91,3% domacinstava
- auto je imalo svako osmo domacinstvo
- traktor je imalo svako drugo domacinstvo
- frezu je imalo svako sesto domacinstvo
- aparat za muzu krava imalo je samo jedno domacinstvo
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Sjecanje
Crtice
Snebivao sam se da li nesto negdje napisati ,iz prostog razloga sto pamcenje polako nestaje i lijepo je ostaviti neki trag,prije potpunog zaborava.
Zovem se Dusan Colakovic ,osnovnu skolu i gimnaziju zavrsio 1968. godine u Kninu,zajedno sa pokojnim Antom Rajcicem.
Kako to vec biva studiranje je bilo normalni sljed,pa sam i ja kao i vecina ostalih zavrsio fakultet rudarski.
Vise kao moj stav .Rudarstvo je najdestruktivniji posao ,jer uzrokuje trajne oziljke na terenu gdje se ti radovi izvode.
Dakle kako u Kninu nije bilo posla za rudare,poceo sam raditi u Zenici,a onda u Obrovcu u Bukovici.Povremeno sam dolazio u Knin,jer su mi tu zivjeli roditelji.U Drpama.
Neko je jednom pitao za neki podatak o staroj zeljeznickoj stanici.
Sve stima osim da postoji kuca koja je djelom napravljena od kamena sa te stare zeljeznicke stanice.
Naspram stocnog pazara,na istocnom dijelu,postoji put kojim se nekad ,uzbrdo islo u Biserke,pa prva kuca sa lijeve strane je Purica kuca, napravljena od tog kamena.
Postoji jos starija zeljeznicka stanica u Kninu. Kad bi se islo prema Tviku,Sinjskom cestom,na prelazu preko sina,desno,nekih pedesetak metara postojala je oronula kuca bivsa zeljeznicka stanica uskog kolosjeka preteca unske pruge koja je iza oslobodjenja izgradjena.
Da se ne zaboravi postojao je akademski slikar Sreten Mlinarevic Miskin. O mnogima se pise pa eto rijec o Miskinu.
Jedan uvazeni covjek, pokojni, bio je prisutan kad je Vojin Jelic pitao neke ljude za pismo sa sjeverne strane zeljeznicke stanice Knin.Kod odgovora cirilica rekao je da je to bilo pismo polupismenih zandara apstrahirajuci da se tim pismom pise i danas medju nekom djecom u Kninu.
Vi ste cenzor i odlucite sta zelite iz ovoga napraviti i podjeliti sa ostalima
S postovanjem D.C.
Napisao: Dusan Colakovic
Snebivao sam se da li nesto negdje napisati ,iz prostog razloga sto pamcenje polako nestaje i lijepo je ostaviti neki trag,prije potpunog zaborava.
Zovem se Dusan Colakovic ,osnovnu skolu i gimnaziju zavrsio 1968. godine u Kninu,zajedno sa pokojnim Antom Rajcicem.
Kako to vec biva studiranje je bilo normalni sljed,pa sam i ja kao i vecina ostalih zavrsio fakultet rudarski.
Vise kao moj stav .Rudarstvo je najdestruktivniji posao ,jer uzrokuje trajne oziljke na terenu gdje se ti radovi izvode.
Dakle kako u Kninu nije bilo posla za rudare,poceo sam raditi u Zenici,a onda u Obrovcu u Bukovici.Povremeno sam dolazio u Knin,jer su mi tu zivjeli roditelji.U Drpama.
Neko je jednom pitao za neki podatak o staroj zeljeznickoj stanici.
Sve stima osim da postoji kuca koja je djelom napravljena od kamena sa te stare zeljeznicke stanice.
Naspram stocnog pazara,na istocnom dijelu,postoji put kojim se nekad ,uzbrdo islo u Biserke,pa prva kuca sa lijeve strane je Purica kuca, napravljena od tog kamena.
Postoji jos starija zeljeznicka stanica u Kninu. Kad bi se islo prema Tviku,Sinjskom cestom,na prelazu preko sina,desno,nekih pedesetak metara postojala je oronula kuca bivsa zeljeznicka stanica uskog kolosjeka preteca unske pruge koja je iza oslobodjenja izgradjena.
Da se ne zaboravi postojao je akademski slikar Sreten Mlinarevic Miskin. O mnogima se pise pa eto rijec o Miskinu.
Jedan uvazeni covjek, pokojni, bio je prisutan kad je Vojin Jelic pitao neke ljude za pismo sa sjeverne strane zeljeznicke stanice Knin.Kod odgovora cirilica rekao je da je to bilo pismo polupismenih zandara apstrahirajuci da se tim pismom pise i danas medju nekom djecom u Kninu.
Vi ste cenzor i odlucite sta zelite iz ovoga napraviti i podjeliti sa ostalima
S postovanjem D.C.
Napisao: Dusan Colakovic
-
Petar-Peky Bukarica
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Sjecanja
Crtice
Ako su kninske crtice onda neka budu iskricave.
Da se zna, 1929 godine krajem februara i pocetkom marta, vise od mjesec dana, trajao je problem sa velikim snijegom
koji je padao nekoliko dana.Nasi ljudi nenavikli na ekstremne nepogode izlazili su iz kuca kroz prozore,sa viseg djela kuce,ili kroz tunele,napravljene kroz snijeg, iz prizemlja.
Jedino moguce snabdijevanje dolazilo je zeljeznicom iz primorskih gradova,sa mora.
Tako je te godine u okolicu Knina stizao morski kuruzi morska senica.
U to vrijeme tesko je bilo objasniti prostosrdacnom narodu da kuruz i senica ne uspjevaju u moru,vec da dolaze iz prekomorskih zemalja.
Ovu sam pricu cuo od svog pokojnog oca i od jos nekih ljudi,za sjecanje na sve nama drage,koliko nas ima.
D.C.
Napisao:Dusan Colakovic
Ako su kninske crtice onda neka budu iskricave.
Da se zna, 1929 godine krajem februara i pocetkom marta, vise od mjesec dana, trajao je problem sa velikim snijegom
koji je padao nekoliko dana.Nasi ljudi nenavikli na ekstremne nepogode izlazili su iz kuca kroz prozore,sa viseg djela kuce,ili kroz tunele,napravljene kroz snijeg, iz prizemlja.
Jedino moguce snabdijevanje dolazilo je zeljeznicom iz primorskih gradova,sa mora.
Tako je te godine u okolicu Knina stizao morski kuruzi morska senica.
U to vrijeme tesko je bilo objasniti prostosrdacnom narodu da kuruz i senica ne uspjevaju u moru,vec da dolaze iz prekomorskih zemalja.
Ovu sam pricu cuo od svog pokojnog oca i od jos nekih ljudi,za sjecanje na sve nama drage,koliko nas ima.
D.C.
Napisao:Dusan Colakovic
-
Stevan-Stiv Biserko
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
-
Stevan-Stiv Biserko
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am