NK DINARA Knin
Moderator: Gazda
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Galerija
Volio bih,ako se ne ljutite,da se baziramo sto je vise moguce na "Dinaru" iz perioda do 90-tih.
Sve te informacije o sadasnjoj "Dinari" postoje u novinama i Internetu tako da ako nakoga zanima nije tesko pronaci te podatke.
Galerija je tu da prvenstveno sacuva one stare dogadjaje u vasim pricama .
Nadam se da mi se nece zamjeriti zbog toga .
Evo jedan kratak Stivov osvrt na ta "Dinarina stara vremena".
Napisao: Stiv
Da,da-moj dragi,pa da su posljeratni "Dinarasi" imali travu ispod sebe,a ne teren na kojem ni kramponi na kopackama nisu nekada pomagali od njegove tvrdoce.
Sta bi onda Milenko Skobalj na branci pokazivao,a i brat mu Sveto,kad je na momente bio brzi od bure,koja je znala da dere odozdo kad naostri zube u urvine Dinare,pa digne onu prasinu,onu mijesavinu od dima sa parnjace,garbuna sa stanice i preostale prasine,koja joj je nekako odoljevala iza onih neravnina izmedju dvije branke,pa napravi neku trenutacnu zavjesu od koje protivnicki igraci samo okrenu ledja i rukama se pokusavaju zastititi,a "Dinarasi" se tada razbude,...
Priprema se cuveni Joso Anic ili Mefo da baca aut,pa se pretvori u neki katapult i lopta mu fijukne iz ruku,ali kramponi ne izdrzase onu snagu,pa on skliznu,ali da su bili ukopani u travu,ili neki drugi mek teren,...gleda sudija,pa se misli dali je to prekrsaj,sa one daljine nako u sesnaesterac auto baciti.
Dinarino srce je kucalo u onim sinovima Dinare,koji su vrlo malo poraza osijetili pod svojom tvrdjavom,a ni svakojaka nemastina,koja im je bila vijerni pratilac,nije ih mogla poraziti,vec ih je samo celicila i kalila za pobijede.Iza klubane,gdje je sada samoposluga,iza Vave,gradska cesma i po zavrsetku utakmice i izlaska sa igralista na vodu i to im je bilo sve nakon pobjede.Trudio se stari suster Cule da brokvice budu unutra skucene,ali cesto neuspije,jer se nije imalo sa cime,i izdrzi utakmicu,a brokvica bocka.Nikad veo zaborava na one Kninske vitezove pasti nece,a i Krka ce prestati da tece ispod njihove tvrdjave-moj Petre sa te strane Ekvatora.
Sve te informacije o sadasnjoj "Dinari" postoje u novinama i Internetu tako da ako nakoga zanima nije tesko pronaci te podatke.
Galerija je tu da prvenstveno sacuva one stare dogadjaje u vasim pricama .
Nadam se da mi se nece zamjeriti zbog toga .
Evo jedan kratak Stivov osvrt na ta "Dinarina stara vremena".
Napisao: Stiv
Da,da-moj dragi,pa da su posljeratni "Dinarasi" imali travu ispod sebe,a ne teren na kojem ni kramponi na kopackama nisu nekada pomagali od njegove tvrdoce.
Sta bi onda Milenko Skobalj na branci pokazivao,a i brat mu Sveto,kad je na momente bio brzi od bure,koja je znala da dere odozdo kad naostri zube u urvine Dinare,pa digne onu prasinu,onu mijesavinu od dima sa parnjace,garbuna sa stanice i preostale prasine,koja joj je nekako odoljevala iza onih neravnina izmedju dvije branke,pa napravi neku trenutacnu zavjesu od koje protivnicki igraci samo okrenu ledja i rukama se pokusavaju zastititi,a "Dinarasi" se tada razbude,...
Priprema se cuveni Joso Anic ili Mefo da baca aut,pa se pretvori u neki katapult i lopta mu fijukne iz ruku,ali kramponi ne izdrzase onu snagu,pa on skliznu,ali da su bili ukopani u travu,ili neki drugi mek teren,...gleda sudija,pa se misli dali je to prekrsaj,sa one daljine nako u sesnaesterac auto baciti.
Dinarino srce je kucalo u onim sinovima Dinare,koji su vrlo malo poraza osijetili pod svojom tvrdjavom,a ni svakojaka nemastina,koja im je bila vijerni pratilac,nije ih mogla poraziti,vec ih je samo celicila i kalila za pobijede.Iza klubane,gdje je sada samoposluga,iza Vave,gradska cesma i po zavrsetku utakmice i izlaska sa igralista na vodu i to im je bilo sve nakon pobjede.Trudio se stari suster Cule da brokvice budu unutra skucene,ali cesto neuspije,jer se nije imalo sa cime,i izdrzi utakmicu,a brokvica bocka.Nikad veo zaborava na one Kninske vitezove pasti nece,a i Krka ce prestati da tece ispod njihove tvrdjave-moj Petre sa te strane Ekvatora.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Wed Jan 05, 2011 7:08 am, edited 1 time in total.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Ia Stivovih pisama
Iz Stivovih pisama.
Napisao: Stiv
Urukalo Jovica pa kud se on mene sijeca bog ti jadan.Fudbalercina de-luks u legendarnoj Dinari.Ono staro im igraliste,pa beton je meksi bio od njega i ako ga je peklo sunce,daj vatrogasna kola i poljevaj,jer digne li vjetar prasinu,to je Sahara pod tvrdjavom,a za prskanje je trebalo dobro proracunati i gledati sto vise nakvasiti donju branku do Tome Mrdje,da se protivnik muci u blatu i u drugom poluvremenu da se osusi i da bude lakse za Dinarase.Samo to blato nije smetalo legendarnom igracu kninskog Zeljeznicara Gambeti.Igracu za kojega je steta sto se nako rano rodio,jer da je kasnije rodjen,danas bi mu se ime i te kako spominjalo.Osta mi u sjecanju da ga ni trojica nisu mogla cuvati.U ono posljeratno doba,pa nako cudo fudbalsko da se pod tvrdjavom rodi,a humorista Ante Tilic koji prvi probi led i ode u "Borovo" igrati,neka oprosti.
Kasnije su dosli mnogi Urukalove generacije,kao izvanredni zongler Pupavac,koji nikad trenirao nije,ali svojih dvadesetak minuta odradi u stilu brazilca Garince.Braca Bjegovic nisu imali saigrace,pa nisu mogli,a nezaustavljivi Urukalo mora da je jos onda kori nedozvoljeno,jer mu je onaj teren bio kao rukometni i caskom bi se stvorio i tamo gdje mu,po koncepciji igre mijesto i nije.Odradjivao je toga dosta,koje su trebali njegovi igraci da odrade.Cuveni vojnik Make (Makedonac) igrao neko vrijeme za Zadar,a odbio neke ponude.Pojavi se vojnik Draca,jer ga tu zaustavi lijepa Vrbnicanka.Brzih akcija izuzetna skoka i malo koji korner da nije zavrsio u golu sa njegovim udarcem glavom.Joso Madzar,odbi za Rijeku,Puric ode za Val (Kastelanski).Petkovic,Vukcevic,a bas zla sudbina prekinu karijeru Tomislava Ivica.Koliko skokova na korner-loptu i taj put isto.Skoci,ode lopta da golman ni trepnuo nije i to mu sve bijade zadnje u nesudjenoj karijeri.Pade i drugi ga po prvi put digose sa zemlje,pa da se vise nikad i nepojavi ni kao gledalac svojih saigraca.
Medju tim imenima bijade jedan mangup,pa se nezna zasto je bio darovitiji,ili za muziku il za fudbal,a cini mi se da je spojio jedno sa drugim i tako davajuci osobu koja je mogla,ali nije htijela.Vrlo mastovita rada sa loptom da namagarci protivnika,pa od onih pokreta nepredvidivih i nezaustavnih kao da mu prsti igraju po njegovoj gitari stvarajuci neki dalmatinsko-brazilski ritam,pa kad vidi nemocna protivnika,samo stane,nasmije mu se i potapse ga po ramenu.Nije bio u prvom timu,ali pljenio je klince svojom mastovitoscu,a u prvi tim nije ulazio,mozda nije imao protivnika.Igor Maric.
Braca Skobalj su dovodila gledaoce na igraliste,a narocito Milenko golman,jer padati na onaj dzombasti "beton" u ono vrijeme,...
Glad za fudbalom je bila prisutna kod svakoga,a neobaziruci se na zvizdanje ranzera po stanici,manevrista bi stao povise gornje branke,pa kad je bura,a cesta je i bila,napravio bi dimnu zavijesu pustajuci dim da ga bura odnese niz igraliste,tako da su igraci protivnicki cesto znali i zastati.
Biografiju Dinare ne zelim opisati jer je prebogata i sumnjam da bi je iko i uspio napisati,jer 1913-te lopta se rodila pod tvrdjavom.
Bura,sam na centru,pa da ubaci u protivnicki prostor dolje i lopta mu "blesavo" ode od koljena niz cijevanicu i nekako (?) stopalom je podignu nevijesto i ode gore pa valjda neki efe,fels,...?-ode u go u nekom lobu nezeljenom,luku,kako li?majstorije Jose Madzara i niko ni "a" od cudjenja.
Bio je na vojnom roku tu i Vukas,pa mu Cule nista za pravo nije davao,jer ko je on za -Culu.Cule puca korner,pa prije lopte dodje u sesnaesterac.Svi mali gradovi su imali svoje Dinare,ali onaj nas gradic je bio koljevka svih Dinara po Jugoslaviji.Onaj gore,sto ga navedoh pod upitnikom je Slaven Klepo.Ko ce se njih sviju sijetiti,pa i Vidovic i ...
Nije tu bilo nekog sistematskog rada,treninga i slicno,vec cisti rodjeni talenti koji su nekim zaljubljenim entuzijazmom dolazili na teren i povrsno trenirali,a to je bilo,golman na branku,amo se gore poredaju oko sesnaesterca i udri.Cudna ljubav ih je spajala za tim sportom,a prakticno dinara nioklen.Imali su oni kasnije mnogi pozive za druge klubove,ali neodose,a kasnije jesu.Poslije se u njezinu upravu petljao svak,pa cak i dileje za nogomet,iako to nemora nesto da znaci,da se uprava sastojati mora od fudbalera,ali bili su antisluhisti za taj sport,ali je vazno biti u upravi.
Bekovi Duca Sinobad i Branko Novakovic,padose mi sad na pamet.Od njih se je fudbalski svijet zarazio da lopta moze proci ali igrac ne.Mrdja Sinobad-pa kad ga vidis nemili ti se uci u njegov sesnaesterac.Slavu su pronjeli Vuckovic,Petkovic,Djujic (mladji Idzin sin).Bilo je tu caka za romane pisati o onim sirotinjskim koracima,pa se je pricalo da ko prvi uleti u klubanu capi kopacke i taj igra.Uoci utakmice ukrade se oprema i odnese se kuci i taj igra,a po sebno o onima koji su nosili kopacke razlicitih brojeva,a legenda kninskog auto-volana Cavka,uz svaku uzbrdicu tjerao je igrace da mu supaju autobus,koji je bio nemocan i za najblazu strancicu,kad bi se islo igrati van.
Ti izuzetni talenti mamili su stanovnistvo one doline izmedju Dinare i Promine d zajedno zive za onaj grad,koji im nista nije mogao pruziti osim bratskog navijanja i radosti s zeljom da nastave onih pocetnika iz davno prohujale 1913-te godine.
Sve se okrenulo.Okrenu se igraliste,pa i Orasnica,jer "navali novac",ni cuveni bekovi Dinare nisu mogli da mu se suprostave.Novac potisnu sve ljudske vrijednosti,pa i kulturu i pod tvrdjavom se vise nije trcalo za loptom vec za novcem,ali ipak nezasijeni legendarne fudbalere Dinare-sinove Dinare.
Napisao: Stiv
Urukalo Jovica pa kud se on mene sijeca bog ti jadan.Fudbalercina de-luks u legendarnoj Dinari.Ono staro im igraliste,pa beton je meksi bio od njega i ako ga je peklo sunce,daj vatrogasna kola i poljevaj,jer digne li vjetar prasinu,to je Sahara pod tvrdjavom,a za prskanje je trebalo dobro proracunati i gledati sto vise nakvasiti donju branku do Tome Mrdje,da se protivnik muci u blatu i u drugom poluvremenu da se osusi i da bude lakse za Dinarase.Samo to blato nije smetalo legendarnom igracu kninskog Zeljeznicara Gambeti.Igracu za kojega je steta sto se nako rano rodio,jer da je kasnije rodjen,danas bi mu se ime i te kako spominjalo.Osta mi u sjecanju da ga ni trojica nisu mogla cuvati.U ono posljeratno doba,pa nako cudo fudbalsko da se pod tvrdjavom rodi,a humorista Ante Tilic koji prvi probi led i ode u "Borovo" igrati,neka oprosti.
Kasnije su dosli mnogi Urukalove generacije,kao izvanredni zongler Pupavac,koji nikad trenirao nije,ali svojih dvadesetak minuta odradi u stilu brazilca Garince.Braca Bjegovic nisu imali saigrace,pa nisu mogli,a nezaustavljivi Urukalo mora da je jos onda kori nedozvoljeno,jer mu je onaj teren bio kao rukometni i caskom bi se stvorio i tamo gdje mu,po koncepciji igre mijesto i nije.Odradjivao je toga dosta,koje su trebali njegovi igraci da odrade.Cuveni vojnik Make (Makedonac) igrao neko vrijeme za Zadar,a odbio neke ponude.Pojavi se vojnik Draca,jer ga tu zaustavi lijepa Vrbnicanka.Brzih akcija izuzetna skoka i malo koji korner da nije zavrsio u golu sa njegovim udarcem glavom.Joso Madzar,odbi za Rijeku,Puric ode za Val (Kastelanski).Petkovic,Vukcevic,a bas zla sudbina prekinu karijeru Tomislava Ivica.Koliko skokova na korner-loptu i taj put isto.Skoci,ode lopta da golman ni trepnuo nije i to mu sve bijade zadnje u nesudjenoj karijeri.Pade i drugi ga po prvi put digose sa zemlje,pa da se vise nikad i nepojavi ni kao gledalac svojih saigraca.
Medju tim imenima bijade jedan mangup,pa se nezna zasto je bio darovitiji,ili za muziku il za fudbal,a cini mi se da je spojio jedno sa drugim i tako davajuci osobu koja je mogla,ali nije htijela.Vrlo mastovita rada sa loptom da namagarci protivnika,pa od onih pokreta nepredvidivih i nezaustavnih kao da mu prsti igraju po njegovoj gitari stvarajuci neki dalmatinsko-brazilski ritam,pa kad vidi nemocna protivnika,samo stane,nasmije mu se i potapse ga po ramenu.Nije bio u prvom timu,ali pljenio je klince svojom mastovitoscu,a u prvi tim nije ulazio,mozda nije imao protivnika.Igor Maric.
Braca Skobalj su dovodila gledaoce na igraliste,a narocito Milenko golman,jer padati na onaj dzombasti "beton" u ono vrijeme,...
Glad za fudbalom je bila prisutna kod svakoga,a neobaziruci se na zvizdanje ranzera po stanici,manevrista bi stao povise gornje branke,pa kad je bura,a cesta je i bila,napravio bi dimnu zavijesu pustajuci dim da ga bura odnese niz igraliste,tako da su igraci protivnicki cesto znali i zastati.
Biografiju Dinare ne zelim opisati jer je prebogata i sumnjam da bi je iko i uspio napisati,jer 1913-te lopta se rodila pod tvrdjavom.
Bura,sam na centru,pa da ubaci u protivnicki prostor dolje i lopta mu "blesavo" ode od koljena niz cijevanicu i nekako (?) stopalom je podignu nevijesto i ode gore pa valjda neki efe,fels,...?-ode u go u nekom lobu nezeljenom,luku,kako li?majstorije Jose Madzara i niko ni "a" od cudjenja.
Bio je na vojnom roku tu i Vukas,pa mu Cule nista za pravo nije davao,jer ko je on za -Culu.Cule puca korner,pa prije lopte dodje u sesnaesterac.Svi mali gradovi su imali svoje Dinare,ali onaj nas gradic je bio koljevka svih Dinara po Jugoslaviji.Onaj gore,sto ga navedoh pod upitnikom je Slaven Klepo.Ko ce se njih sviju sijetiti,pa i Vidovic i ...
Nije tu bilo nekog sistematskog rada,treninga i slicno,vec cisti rodjeni talenti koji su nekim zaljubljenim entuzijazmom dolazili na teren i povrsno trenirali,a to je bilo,golman na branku,amo se gore poredaju oko sesnaesterca i udri.Cudna ljubav ih je spajala za tim sportom,a prakticno dinara nioklen.Imali su oni kasnije mnogi pozive za druge klubove,ali neodose,a kasnije jesu.Poslije se u njezinu upravu petljao svak,pa cak i dileje za nogomet,iako to nemora nesto da znaci,da se uprava sastojati mora od fudbalera,ali bili su antisluhisti za taj sport,ali je vazno biti u upravi.
Bekovi Duca Sinobad i Branko Novakovic,padose mi sad na pamet.Od njih se je fudbalski svijet zarazio da lopta moze proci ali igrac ne.Mrdja Sinobad-pa kad ga vidis nemili ti se uci u njegov sesnaesterac.Slavu su pronjeli Vuckovic,Petkovic,Djujic (mladji Idzin sin).Bilo je tu caka za romane pisati o onim sirotinjskim koracima,pa se je pricalo da ko prvi uleti u klubanu capi kopacke i taj igra.Uoci utakmice ukrade se oprema i odnese se kuci i taj igra,a po sebno o onima koji su nosili kopacke razlicitih brojeva,a legenda kninskog auto-volana Cavka,uz svaku uzbrdicu tjerao je igrace da mu supaju autobus,koji je bio nemocan i za najblazu strancicu,kad bi se islo igrati van.
Ti izuzetni talenti mamili su stanovnistvo one doline izmedju Dinare i Promine d zajedno zive za onaj grad,koji im nista nije mogao pruziti osim bratskog navijanja i radosti s zeljom da nastave onih pocetnika iz davno prohujale 1913-te godine.
Sve se okrenulo.Okrenu se igraliste,pa i Orasnica,jer "navali novac",ni cuveni bekovi Dinare nisu mogli da mu se suprostave.Novac potisnu sve ljudske vrijednosti,pa i kulturu i pod tvrdjavom se vise nije trcalo za loptom vec za novcem,ali ipak nezasijeni legendarne fudbalere Dinare-sinove Dinare.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
O Dinari
Od kad sam otkrio ovaj tekst o Dinari pokušavam stupiti u kontakt sa Dragom,što mi do sad nije uspjelo.Možda sam mogao još čekati sa ovim ,ali mi đavo ne da mira.Nadam se da mi Drago nece zamjeriti što objavljujem njegov tekst bez konsultacije sa njim.
Piše: Drago Kovačević
Početni udarac kninske "Dinare"
Kninska "Dinara" je sportski i sociološki fenomen koji vrijedi opisati . Treba odgovoriti na pitanje kako je jedan mali nogometni klub, iz maloga grada, gdje je uvijek bilo svega više nego novca, uspio da se kroz sto godina održi i da u tom periodu odigra preko 2.500 utakmica, postigne oko 3.000 golova, a da njen dres kroz vijek nosi više od 700 mladića, među kojima je bilo i asova svjetskoga formata.
Praška nogometna škola
Sportska enciklopedija Leksikografskog Zavoda Hrvatske "Miroslav Krleža", bilježi da su 1906. godine "mladići u Kninu igrali uz Krku igru sa loptom". Godine 1912. u lokalnim novinama "Crvena zastava" koje je pokrenuo stolar Parać, bilježi se da je osnovano Društvo za gimnastiku, sport, atletiku i loptanje. U istim novinama se spominje i to da se od 1911. godine u gradu igra hazena, ali o "fuzbalu" nema nikakvih naznaka.
Milan Amanovic, sin kninskog trgovca i predsjednika kninske općine Dušana Amanovica, student trgovačke akademije u Pragu, dolazeći na ljetni raspust 1913. godine, donio je u svom prtljagu i kožnu nogometnu loptu. To nije prva lopta koja je stigla "pod tvrđavu", ali je svakako najznačajnija. Amanović je "fuzbal" otkrio u Pragu gledajući "Slaviju" i bio je očaran tom igrom.
Po dolasku u Knin, u junu 1913. godine, okupio je grupu vršnjaka, prijatelja i susjeda. Među njima je bio i Nikica Tilić, koji je prethodne godine osnove nogometne igre savladao u Splitu. Uz Milana Amanovića i Nikicu Tilića, poseban entuzijazam za novu igru pokazivao je njihov vršnjak Ante Škarica, i moglo bi se reći da su oni zapravo bili pokretači prvih nogometnih utakmica koje su se igrale na Fratarskoj njivi, mjestu gdje se danas nalaze zgrada kninske opštine, suda i najveća osnovna škola.
Igralo su i na njivi Milakuša, koja danas ne postoji jer je davno nasuta, a na njoj izgradena kninska teretna željeznicka stanica. Kad su obučili dovoljno mladića osnovnim vještinama i pravilima nogometne igre, trojac, Amanović. Tilić, Škarica, odlučili su da osnuju klub i 29. Jula 1913. registrovali su ga dajuči mu zvučno ime NK "Lav". Za tu priliku su sašili i prve dresove, pa su igrali u tamnocrvenim majicama i crnim šorcevima.
Knin tada nije imao srednje škole i sva ta sportska mladež se početkom jeseni vraćala u mjesta školovanja. Njihovim odlaskom nogometna igra je zamirala do sljedećeg ljeta.
No, sljedećeg ljeta započeo je Prvi svjetski rat.
Gavrilo Princip, vršnjak kninskih fudbalskih pionira, sarajevski srednjoškolac, čiji je pradjed rođen u kninskom selu Polača (prezivao se Čeko), a koji se odselio u nedaleki Obljaj kod Bosanskog Grahova, pucao je na prestolonasljednika krune Habzburga, Franca Ferdinada i tako zapalio "bure baruta" što je preraslo u globalni, svjetski sukob.
U dokumentima nalazimo da su Milan Amanović i njegovi prijatelji 1915. godine odlučili da promjene ime kluba, pa su ga nazvali NK "Lastavica".
Klub je dobio nove klupske boje i amblem. Lastavica je nosila crno bijele majice i crne šorceve, a kao rezervnu varijantu imala je bijele majice uz crne gaćice. Crno je simbolizovalo otmjenost, a bijelo čistocu. Takve klupske boje su zadržane sve do 1995. godine.
Odmah iza "Hajduka"
U vrijeme osnivanja prvog nogometnog kluba, grad Knin, odnosno njegova gradska jezgra, imala je tek dvije i po hiljade stanovnika. Uski građanski sloj činili su državni činovnici, zanatlije i trgovci. Živjelo je tu i nešto gradskog proleterijata, dok je malobrojno radništvo i brojno seljaštvo živjelo u okolini, na obodu grada. Uz sami grad su sela Kninsko Polje, Vrpolje, Golubić, Kovačić, Vrbnik, Potkonje, Biskupija, Markovac, Orlić, Žagrovic i Oćestovo, gdje se nogomet takoder ubrzo "primio" i igrao.
Knin je, zahvaljujući željeznickoj prugi, koja je prošla prema Splitu 1888. godine, dobio dobru vezu sa svijetom i to se odrazilo na ukupan život mjesta. Muška djeca iz bogatijih familija odlazila su na školovanje van Knina, sve do Beča, Pešte, Praga i Bratislave. Kad bi ljeti dolazili na školske praznike, donosili su uvijek nešto novo i neobično. Zahvaljujući prometnoj povezanosti i omladini koja se školovala po svijetu, pratili su se trendovi u društvenom životu i nije slučajno da je upravo nogomet u Dalmaciji zaživio istovremeno u Splitu i Kninu, a onda se odatle proširio na druga mjesta u Dalmaciji. Knin je, naravno, bio uvijek manje značajan od Splita, pa se kroz tu relaciju može gledati i odnos "Hajduka" i "Dinare".
Opravdano, "Hajduk" je dobio u nogometnoj historiji neusporedivo značajnije mjesto od onoga koje je dobila "Dinara". Imao je veće mogućnosti za razvoj i postizao neusporedivo bolje rezultate.
Nogomet se širi
No, to ne umanjuje "Dinarine" zasluge u razvoju nogometa u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i dijelu bosanske Krajine. Po uzoru na NK "Dinaru" nastao je čitav niz klubova u okolnim mjestima. Spomenimo drniški "DOŠK", "Rudar" iz Siverića, NK "Velebit" iz Benkovca, "Uvac" i "Borac" iz Drvara, "Polet" iz Srba, NK "Velebit" iz Gračaca, "Jedinstvo" iz Donjega Lapca,"Visočicu" i "Radnik" iz Gospića, NK "Šator" iz Glamoča, FK "Krajišnik" iz Grahova. Da nogomet nije stigao u Knin tada kad je stigao, kasnio bi i u spomenutim gradićima još bar desetak godina. U prilog toj tvrdnji i zbog poređenja, dodajmo da je u Šibeniku, koji je veći od Knina, i sa značajnijom gradskom tradicijom, prvi nogometni klub ("Osvit") registrovan tek 1932. godine, mada je osnovan 1923. i bio "Dinarin" drag partner i sportski rival.
Nogomet u Šibeniku kasnio je deset godina u odnosu na Knin. Prag je zapravo istinsko rodno mjesto nogometa u Dalmaciji, i bez praškog iskustva dalmatinskih studenata, istorija nogometa u Dalmaciji bi drugačije izgledala. (kraj prvog dijela)
Kako je "Lastavica" postala "Dinara"
Kad je Austro-Ugarska kapitulirala, u Knin je 29. decembra 1918. godine, ušla talijanska vojska i ostala tu sve do 1921. godine. Prema odredbama Rapalskog ugovora, Italija se povukla i Knin je bio posljednji dalmatinski grad koji je ušao u sastav Kraljevine SHS.
Kroz period italijanske okupacije nema dokaza da je NK "Lastavica" igrala zvanične utakmice, ali prema kazivanjima iz toga doba, na "Fratarskoj njivi" je igrala utakmice protiv različitih ekipa italijanske vojske.
Odlaskom italijanske vojske, NK "Lastavica" legalizuje rad u novim uslovima. Zadržava prethodno ime, a obnoviteljskom skupu u restoranu na kninskoj željeznickoj stanici, prisustvovali su, u ime nove države, kotarski načelnik dr. Lederer i kotarski tajnik Le�o Pa�ic.
Nomen est omen
Iako je na obnoviteljskoj skupštini zadržano staro ime, među "Dinarinim" osnivačima i članovima uprave trajale su dinamične rasprave o promjeni imena.
Ugledni clanovi uprave kluba Oskar Marcela, Ive Bralić, Milan Lovrić, Jakov Musić i Ivica Jukić Japan, zastupali su stav kako ime "Lastavica" ne treba mijenjati.
No, postojala je grupacija koja je predlagala da se klub zove "Hajduk Veljko". Zastupnici toga prijedloga su bili mišljenja da bi novo ime bilo reprezentativnije i u skladu sa činjenicom da klub djeluje u novoj državi, što bi trebalo uvažiti.
Takav prijedlog nije prošao jer je u klupskoj upravi bilo dovoljno mudrosti da se ne podlegne dnevno-političkim interesima. Treba ipak imati u vidu kontekst tadašnjih politickih i društvenih zbivanja da bi se ovakvi prijedlozi do kraja razumjeli. U doba kad su se te rasprave vodile, vladalo je romantičarsko raspoloženje prema novoj državi i dinastiji, pa bilježimo da su klubovi po Dalmaciji, odmah po raspadu Austro-Ugarske, nosili imena koja danas zvuče nadrealno i prilično nevjerovatno.
Bez razumjevanja konkretnih prilika i raspoloženja, nemoguće je razumjeti da je među prvih dvanaest klubova registrovanih, 1920. u splitskom nogometnom podsavezu, jednom od šest u kraljevini, bio klub iz Vranjica koji se zvao "Kosovo" ili klub iz Omiša koji se zvao "Komita". Naravno, brzo je opalo takvo oduševljenje, pa i ti klubovi mijenjali ime, ali konkretni podaci ukazuju da je ono postojalo.
Oko promjene imena kninskoga kluba, dugo je trajalo usaglašavanje, i pocetkom 1923. godine, kad se to više nije moglo odlagati, na zahtjev Milana Amanovića, klub dobija ime NK "Dinara", po planini koja dominira nad Kninom.
Takav naziv je realno mogao pomiriti različite prijedloge i eliminisati dnevno-političke sukobe klupskih i gradskih subjekata. Zato je i prihvaćen. Zadržana je crno-bijela klupska boja, ustanovljena za NK "Lastavica" 1915. godine. Ova odluka za koju se Milan Amanović uporno zalagao od početka rasprave o imenu, pokazala se ispravnom.
NK "Dinara" se legitimisala kao gradski i građanski klub, bez nacionalnih i ideoloških oznaka i tako postala jedinstven dio gradskoga tkiva. Sačuvan je temelj na kome je klub nastao i uklonjena opasnost nacionalnih podjela.
Milan Amanović je nastojanjem da klub učini gradskim opštim dobrom, zaslužio značajno mjesto u istoriji kninskog sporta i trasirao put u "Dinarinu" dugovječnost. Amanović je "otac" kninskog nogometa kome treba priznati pionirsku ulogu i viziju.
U Petkušica gaju
Nakon odlaska italijanske vojske, kroz 1921. i 1922. godinu, igralište se nalazilo na "Malom pazaru", zvanom još i "Murve", mjestu kod gostione "Putnik" i "Stare pošte", ispod današnje autobuske stanice. Vec 1923. godine, uređeno je igralište u Petkućica gaju (Južna kasarna). Zemljište za igralište dao je pod zakup kninski posjednik Mile Monti.
On je utemeljio Kninski šahovski klub 1924. godine. Slovio je za najboljeg gradskoga šahistu. Iste godine kad je osnovao šahovski klub, organizovao je i prvo otvoreno gradsko prvenstvo u šahu na kome je pobjedio tada 14-ogodišnji Vladan Berić koji će kasnije, uz brata Branka Berića, ostaviti trag u istoriji NK "Dinara". Berići su porodično bili sodadžije, vlasnici sodažijske radnje.
Igralište u "Petkušica gaju" bilo je jedno od najboljih u Dalmaciji i "Dinarina" uprava se time ponosila. Imalo je mreže, ogradu i klupe za publiku, kao i blagajnu na ulazu. To je doba kad nema regularnih takmičenja i kad su se utakmice ugovarale ad hoc. Nogomet je tada važio za veoma skupu zabavu, gotovo bi se moglo reći da je predstavljao luksuznu novotariju.
Organizovati ligu značilo je imati nepodnošljive troškove. Nogometne organizacije i savezi su bili na niskom stepenu organizacije i sve je zavišilo od entuzijazma maloga broja ljudi po ondašnjim dalmatinskim gradićima. No, nije to tako bilo samo u malim mjestima, nego se odnosilo i na najveće klubove. Prvo prvenstvo Kraljevine SHS održano je 1923. godine i na jedvite jade je okončano.
Dramatični obrt
Klubovi "Dinarinog" značaja su ugovarali utakmice sa najbližim susjedima i to tek kad bi se skupilo nešto novca da se utakmica može organizovati. Dvadesetih i tridesetih godina je bilo uobičajeno da domaća ekipa isplati gostujućoj 500 dinara za troškove koje bi ovi imali za dolazak i gostovanje.
U knjizi "80 godina Velebita" (Zadar 2005), sportski istoričar i publicista prof. Drago Marić, inače bivši "Dinarin" igrač, donosi dokumenat iz 1926. godine iz koga je vidljivo da su "Dinara" i "Velebit" dogovorili odigravanje dvije utakmice. Sačuvan je dokument pisan rukom kojim se pozivaju članovi uprave i igrači "Velebita" da dođu na dogovor oko "ugovora za utakmice sa Dinarom". Iz poziva se vidi da je angažovana čitava gradska elita kako bi se utakmice odigrale.
Na Petkušića gaju je "Dinara" igrala sa skoro svim ekipama iz okolnih gradova.
Gostovali su šibenski "Osvit", drniški "DOŠK", drvarski "Uvac", sinjski "Junak", gospićki klubovi, gračački "Velebit", "Polet" iz Srba. Na žalost, malo je zabilježenih rezultata i detalja sa tih utakmica.
Po NK "Dinaru" dolazi do vrlo dramatičnoga događaja u proljeće 1932. godine.
Klupske donatore je tresla besparica, kao refleks tadašnje ekonomske krize, i nisu uspjevali da prikupe novac kako bi platili zakup zemljišta za igralište u Petkušića gaju.
Vlasnik zemljišta, već pominjani Mile Monti, iznerviran neispunjavanjem obaveza, uklonio je golove sa igrališta, klupe oko igrališta i blagajnu sa ulaza, a teren preorao.
Predsjednik "Dinarine" uprave bio je tada Milan Jović, veoma značajna ličnost u istoriji kninskog sporta. Bio je igrač "Dinare", trener i funkcioner, ali i jedan od najboljih fudbalskih sudija u Dalmaciji.
Pokretac kulturnog i zabavnog života
Milan Jović rođen je u trgovačkoj porodici iz Markovca, nedaleko od Knina. Vredio je za sposobna čovjeka velike energije. U "Dinari" je igrao dvadesetih godina i bio veoma posvećen nogometu. Zabilježen je događaj iz tridesetih godina, kad je najbrojnija politička stranka u Kraljevini Jugoslaviji, JEREZA (Jugoslovenska radikalna zajednica), ponudila Joviću poslanički mandat tako što bi ga kandidovala u Glamočkom srezu gdje su lako pobjeđivali, ali je on to odbio uz objašnjenje da njega nogomet zanima više od politike.
Kad je klub ostao bez igrališta, Jović je za tu namjenu "Dinari" poklonio svoju livadu koja se nalazila na samom ušću Orašnice u Krku. No kako se radilo o zemljištu koje je voda plavila u jesen i sa proljeća, bilo je potrebno izvršiti drenažu i veliko nasipanje. To je zahtjevalo ogroman rad i značajna novčana sredstva. Prikupljao se novac od gradskih kafedžija, zanatlija, trgovaca i činovnika. Vladan Berić je kasnije ispričao da mu je za igralište prvi dao novac Joso Laća, vlasnik kninskog hotela "Grand" koji je te godine upravo bio u izgradnji. Berić ga je zatekao na gradilištu hotela, a on mu dao prilog od 200 dinara. Ukupno je prikupljeno 6.000 dinara i radovi su mogli početi.
U izgradnju novog igrališta uključili su se svi tadašnji igrači i članovi uprave, ali posebno su se istakli Jandrija Vukadin i njegov brat Dušan zvani Bajica. Jandrija Vukadin je bio nadzornik pruga i državni činovnik. Upravljao je svim radovima na igralištu i bez njegovog učešća posao se ne bi mogao završiti. Pored braće Vukadin, veliki doprinos izgradnji igrališta dao je Jere Maglica, bivši igrac i kasnije trener, zatim Joso Svetina i Mirko Raškovic. Kad je igralište završeno, priređena je svečanost, a prvi klub koji je gostovao na novom igralištu bio je "Osvit" iz Šibenika. Utakmica izmedu "Dinare" i "Osvita" završila je rezultatom 1:1. Nakon "Osvita", tokom 1932. godine, gostovao je "Hajduk" i pobjedio "Dinaru" sa 9:3. "Hajduk" je gostovao i u proljece 1934. godine i pobjedio sa 3:2.
Zlatne tridesete
"Dinara" je doživjela značaj sportski uspon upravo kroz tridesete godine. Od 1934. godine takmičila se u tzv. "prvenstvu provincija", što je bilo zapravo prvenstvo Dalmacije, bez učešća klubova s užeg područja grada Splita. Oni su imali posebno takmičenje. Najčešće je igrala u grupi sa "Osvitom", "Šibenikom" i "DOŠK"-om iz Drniša.
Godine 1936. "Dinara" je osvojila prvenstvo provincija. U sezoni 1937/38, čudnim načinom bodovanja, prvak u grupi je bio "Šibenik", pa "Dinara" nije bila u situaciji da brani titulu, a 1939. godine dolazi do novog sistema takmičenja, jer je osnovan Nogometni savez Banovine Hrvatske. Nije izvjesno da je "Dinara" učestvovala u zvaničnom takmičenju koje je organizovao taj savez. Zna se jedino da je posljednju utakmicu pred 2. svjetski rat odigrala u Drvaru protiv "Uvca", početkom novembra 1940. godine i da je pobjedila sa 3:1.
Tokom tridesetih godina "Dinara" nije bila samo nogometni klub, vec i društvo sa više sekcija, pokretač i organizator društvenoga života u Kninu. Imala je mušku i žensku sekciju u hazeni, sportu koji je iščezao i koji je, kao i nogomet, u Knin stigao iz Praga. Hazena je kao sport nestala svuda po Evropi zbog nedovoljne atraktivnosti. Nogomet ju je učinio bespredmetnom. No bila je jedno vrijeme popularna, naročito među kninskom ženskom omladinom. Ženska hazena se održala u Kninu i kad je muškarci više nisu igrali.
Pored sportskih sekcija, kroz "Dinaru" su djelovali mješoviti pjevački zbor i klupski muzički orkestar, koji su bili izuzetno kvalitetni. Kninski učitelj Luka Mlinarević sastavio je i zbor i orkestar, redovno ih uvježbavao i odigrao presudnu ulogu da ih podigne na veoma kvalitetan nivo. Oko toga posla imao je dragocjenu pomoc Branka �umonje i Duška Damjanovića, veoma svestranih ličnosti. Orkestar su sačinjavali Luka Mlinarević (klavir), Duško Damjanović (prva violina), Rudolf Kne�ek (druga violina), Karlo Grgić (viola), Nikola Rodić (klarinet), A. Dolbelo (klarinet), A. Drutter (violončelo), Milivoj Asanović (truba), I. Radić (trombon), Sveto Martić (korna) i Jovo Pupovac (kontrabas i baterije).
"Sokolska" konkurencija
Klupske prostorije u kojima su vježbali i sastajali se nalazile su se u prizemlju zgrade zvane "stara pošta". Zgrada "stare pošte" srušena je u savezničkom bomardovanju 1944. godine, a tom prilikom je izgorio i veći dio klupske arhive. Članovi pjevačkog zbora i klupskog orkestra su bili uglavnom igrači "Dinare" ili pak njihova rodbina. Tih godina postojala je u Kninu velika konkurencija između sokolskih društava koja su bili favorizovani od strane vlasti, s jedne strane, i "Dinare" s druge strane. "Dinara" je polako ali sigurno od "sokolaša" peuzimala organizaciju društvenog, kulturnog i zabavnog života u Kninu. Takav primjer ne postoji u drugim gradovima, jer je to bio "sokolaški" monopol. Po svojoj prirodi "sokoli" su bili nacionalne organizacije, a NK "Dinara" njihov građanski kontrapunkt.
Zbog kvalitetnih ljudi i svestranog angažovanja, "Dinara" je preuzimala "sokolski" primat. Naročito su na velikom glasu bile "Dinarine" zabave pod nazivom "Plava noc". Izmedu dva svjetska rata to je bio najatraktivniji događaj u gradu. "Dinarin" orkestar je davao poseban doprinos tom događaju, ali je redovno svirao i na svim drugim dobrim zabavama. Na repertoaru orkestra bile su lagane uvertire, šlageri i popularna muzika. Zanimljiv događaj se zbio 1936. godine, kad je uprava "Dinare" koju je vodio Milan Jović, donijela odluku da klupski orkestar ne može svirati na zabavama u organizaciji "sokolaša". Kada se za tu odluku čulo, već naredne noći su bile obijene klupske prostorije i iz njih odnijeti muzički instrumenti. Policija je znala "odakle vjetar puše", ali kako su "sokoli" bili državni ljubimci nije bilo sankcija za krađu, nego je cijela stvar riješena tako što je orkestar dobio instrumente nazad.
Pamti se da je "Dinara" praktikovala da na gostovanja vodi svoje navijače. Predsjednik kluba Jović uspijevao je da u dogovoru sa državnom željeznicom obezbjedi grupni popust na prijevoz, pa je "Dinaru" veoma često pratilo i po stotinjak navijača, što je bila do tada neviđena pojava.
Piše: Drago Kovačević
Početni udarac kninske "Dinare"
Kninska "Dinara" je sportski i sociološki fenomen koji vrijedi opisati . Treba odgovoriti na pitanje kako je jedan mali nogometni klub, iz maloga grada, gdje je uvijek bilo svega više nego novca, uspio da se kroz sto godina održi i da u tom periodu odigra preko 2.500 utakmica, postigne oko 3.000 golova, a da njen dres kroz vijek nosi više od 700 mladića, među kojima je bilo i asova svjetskoga formata.
Praška nogometna škola
Sportska enciklopedija Leksikografskog Zavoda Hrvatske "Miroslav Krleža", bilježi da su 1906. godine "mladići u Kninu igrali uz Krku igru sa loptom". Godine 1912. u lokalnim novinama "Crvena zastava" koje je pokrenuo stolar Parać, bilježi se da je osnovano Društvo za gimnastiku, sport, atletiku i loptanje. U istim novinama se spominje i to da se od 1911. godine u gradu igra hazena, ali o "fuzbalu" nema nikakvih naznaka.
Milan Amanovic, sin kninskog trgovca i predsjednika kninske općine Dušana Amanovica, student trgovačke akademije u Pragu, dolazeći na ljetni raspust 1913. godine, donio je u svom prtljagu i kožnu nogometnu loptu. To nije prva lopta koja je stigla "pod tvrđavu", ali je svakako najznačajnija. Amanović je "fuzbal" otkrio u Pragu gledajući "Slaviju" i bio je očaran tom igrom.
Po dolasku u Knin, u junu 1913. godine, okupio je grupu vršnjaka, prijatelja i susjeda. Među njima je bio i Nikica Tilić, koji je prethodne godine osnove nogometne igre savladao u Splitu. Uz Milana Amanovića i Nikicu Tilića, poseban entuzijazam za novu igru pokazivao je njihov vršnjak Ante Škarica, i moglo bi se reći da su oni zapravo bili pokretači prvih nogometnih utakmica koje su se igrale na Fratarskoj njivi, mjestu gdje se danas nalaze zgrada kninske opštine, suda i najveća osnovna škola.
Igralo su i na njivi Milakuša, koja danas ne postoji jer je davno nasuta, a na njoj izgradena kninska teretna željeznicka stanica. Kad su obučili dovoljno mladića osnovnim vještinama i pravilima nogometne igre, trojac, Amanović. Tilić, Škarica, odlučili su da osnuju klub i 29. Jula 1913. registrovali su ga dajuči mu zvučno ime NK "Lav". Za tu priliku su sašili i prve dresove, pa su igrali u tamnocrvenim majicama i crnim šorcevima.
Knin tada nije imao srednje škole i sva ta sportska mladež se početkom jeseni vraćala u mjesta školovanja. Njihovim odlaskom nogometna igra je zamirala do sljedećeg ljeta.
No, sljedećeg ljeta započeo je Prvi svjetski rat.
Gavrilo Princip, vršnjak kninskih fudbalskih pionira, sarajevski srednjoškolac, čiji je pradjed rođen u kninskom selu Polača (prezivao se Čeko), a koji se odselio u nedaleki Obljaj kod Bosanskog Grahova, pucao je na prestolonasljednika krune Habzburga, Franca Ferdinada i tako zapalio "bure baruta" što je preraslo u globalni, svjetski sukob.
U dokumentima nalazimo da su Milan Amanović i njegovi prijatelji 1915. godine odlučili da promjene ime kluba, pa su ga nazvali NK "Lastavica".
Klub je dobio nove klupske boje i amblem. Lastavica je nosila crno bijele majice i crne šorceve, a kao rezervnu varijantu imala je bijele majice uz crne gaćice. Crno je simbolizovalo otmjenost, a bijelo čistocu. Takve klupske boje su zadržane sve do 1995. godine.
Odmah iza "Hajduka"
U vrijeme osnivanja prvog nogometnog kluba, grad Knin, odnosno njegova gradska jezgra, imala je tek dvije i po hiljade stanovnika. Uski građanski sloj činili su državni činovnici, zanatlije i trgovci. Živjelo je tu i nešto gradskog proleterijata, dok je malobrojno radništvo i brojno seljaštvo živjelo u okolini, na obodu grada. Uz sami grad su sela Kninsko Polje, Vrpolje, Golubić, Kovačić, Vrbnik, Potkonje, Biskupija, Markovac, Orlić, Žagrovic i Oćestovo, gdje se nogomet takoder ubrzo "primio" i igrao.
Knin je, zahvaljujući željeznickoj prugi, koja je prošla prema Splitu 1888. godine, dobio dobru vezu sa svijetom i to se odrazilo na ukupan život mjesta. Muška djeca iz bogatijih familija odlazila su na školovanje van Knina, sve do Beča, Pešte, Praga i Bratislave. Kad bi ljeti dolazili na školske praznike, donosili su uvijek nešto novo i neobično. Zahvaljujući prometnoj povezanosti i omladini koja se školovala po svijetu, pratili su se trendovi u društvenom životu i nije slučajno da je upravo nogomet u Dalmaciji zaživio istovremeno u Splitu i Kninu, a onda se odatle proširio na druga mjesta u Dalmaciji. Knin je, naravno, bio uvijek manje značajan od Splita, pa se kroz tu relaciju može gledati i odnos "Hajduka" i "Dinare".
Opravdano, "Hajduk" je dobio u nogometnoj historiji neusporedivo značajnije mjesto od onoga koje je dobila "Dinara". Imao je veće mogućnosti za razvoj i postizao neusporedivo bolje rezultate.
Nogomet se širi
No, to ne umanjuje "Dinarine" zasluge u razvoju nogometa u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i dijelu bosanske Krajine. Po uzoru na NK "Dinaru" nastao je čitav niz klubova u okolnim mjestima. Spomenimo drniški "DOŠK", "Rudar" iz Siverića, NK "Velebit" iz Benkovca, "Uvac" i "Borac" iz Drvara, "Polet" iz Srba, NK "Velebit" iz Gračaca, "Jedinstvo" iz Donjega Lapca,"Visočicu" i "Radnik" iz Gospića, NK "Šator" iz Glamoča, FK "Krajišnik" iz Grahova. Da nogomet nije stigao u Knin tada kad je stigao, kasnio bi i u spomenutim gradićima još bar desetak godina. U prilog toj tvrdnji i zbog poređenja, dodajmo da je u Šibeniku, koji je veći od Knina, i sa značajnijom gradskom tradicijom, prvi nogometni klub ("Osvit") registrovan tek 1932. godine, mada je osnovan 1923. i bio "Dinarin" drag partner i sportski rival.
Nogomet u Šibeniku kasnio je deset godina u odnosu na Knin. Prag je zapravo istinsko rodno mjesto nogometa u Dalmaciji, i bez praškog iskustva dalmatinskih studenata, istorija nogometa u Dalmaciji bi drugačije izgledala. (kraj prvog dijela)
Kako je "Lastavica" postala "Dinara"
Kad je Austro-Ugarska kapitulirala, u Knin je 29. decembra 1918. godine, ušla talijanska vojska i ostala tu sve do 1921. godine. Prema odredbama Rapalskog ugovora, Italija se povukla i Knin je bio posljednji dalmatinski grad koji je ušao u sastav Kraljevine SHS.
Kroz period italijanske okupacije nema dokaza da je NK "Lastavica" igrala zvanične utakmice, ali prema kazivanjima iz toga doba, na "Fratarskoj njivi" je igrala utakmice protiv različitih ekipa italijanske vojske.
Odlaskom italijanske vojske, NK "Lastavica" legalizuje rad u novim uslovima. Zadržava prethodno ime, a obnoviteljskom skupu u restoranu na kninskoj željeznickoj stanici, prisustvovali su, u ime nove države, kotarski načelnik dr. Lederer i kotarski tajnik Le�o Pa�ic.
Nomen est omen
Iako je na obnoviteljskoj skupštini zadržano staro ime, među "Dinarinim" osnivačima i članovima uprave trajale su dinamične rasprave o promjeni imena.
Ugledni clanovi uprave kluba Oskar Marcela, Ive Bralić, Milan Lovrić, Jakov Musić i Ivica Jukić Japan, zastupali su stav kako ime "Lastavica" ne treba mijenjati.
No, postojala je grupacija koja je predlagala da se klub zove "Hajduk Veljko". Zastupnici toga prijedloga su bili mišljenja da bi novo ime bilo reprezentativnije i u skladu sa činjenicom da klub djeluje u novoj državi, što bi trebalo uvažiti.
Takav prijedlog nije prošao jer je u klupskoj upravi bilo dovoljno mudrosti da se ne podlegne dnevno-političkim interesima. Treba ipak imati u vidu kontekst tadašnjih politickih i društvenih zbivanja da bi se ovakvi prijedlozi do kraja razumjeli. U doba kad su se te rasprave vodile, vladalo je romantičarsko raspoloženje prema novoj državi i dinastiji, pa bilježimo da su klubovi po Dalmaciji, odmah po raspadu Austro-Ugarske, nosili imena koja danas zvuče nadrealno i prilično nevjerovatno.
Bez razumjevanja konkretnih prilika i raspoloženja, nemoguće je razumjeti da je među prvih dvanaest klubova registrovanih, 1920. u splitskom nogometnom podsavezu, jednom od šest u kraljevini, bio klub iz Vranjica koji se zvao "Kosovo" ili klub iz Omiša koji se zvao "Komita". Naravno, brzo je opalo takvo oduševljenje, pa i ti klubovi mijenjali ime, ali konkretni podaci ukazuju da je ono postojalo.
Oko promjene imena kninskoga kluba, dugo je trajalo usaglašavanje, i pocetkom 1923. godine, kad se to više nije moglo odlagati, na zahtjev Milana Amanovića, klub dobija ime NK "Dinara", po planini koja dominira nad Kninom.
Takav naziv je realno mogao pomiriti različite prijedloge i eliminisati dnevno-političke sukobe klupskih i gradskih subjekata. Zato je i prihvaćen. Zadržana je crno-bijela klupska boja, ustanovljena za NK "Lastavica" 1915. godine. Ova odluka za koju se Milan Amanović uporno zalagao od početka rasprave o imenu, pokazala se ispravnom.
NK "Dinara" se legitimisala kao gradski i građanski klub, bez nacionalnih i ideoloških oznaka i tako postala jedinstven dio gradskoga tkiva. Sačuvan je temelj na kome je klub nastao i uklonjena opasnost nacionalnih podjela.
Milan Amanović je nastojanjem da klub učini gradskim opštim dobrom, zaslužio značajno mjesto u istoriji kninskog sporta i trasirao put u "Dinarinu" dugovječnost. Amanović je "otac" kninskog nogometa kome treba priznati pionirsku ulogu i viziju.
U Petkušica gaju
Nakon odlaska italijanske vojske, kroz 1921. i 1922. godinu, igralište se nalazilo na "Malom pazaru", zvanom još i "Murve", mjestu kod gostione "Putnik" i "Stare pošte", ispod današnje autobuske stanice. Vec 1923. godine, uređeno je igralište u Petkućica gaju (Južna kasarna). Zemljište za igralište dao je pod zakup kninski posjednik Mile Monti.
On je utemeljio Kninski šahovski klub 1924. godine. Slovio je za najboljeg gradskoga šahistu. Iste godine kad je osnovao šahovski klub, organizovao je i prvo otvoreno gradsko prvenstvo u šahu na kome je pobjedio tada 14-ogodišnji Vladan Berić koji će kasnije, uz brata Branka Berića, ostaviti trag u istoriji NK "Dinara". Berići su porodično bili sodadžije, vlasnici sodažijske radnje.
Igralište u "Petkušica gaju" bilo je jedno od najboljih u Dalmaciji i "Dinarina" uprava se time ponosila. Imalo je mreže, ogradu i klupe za publiku, kao i blagajnu na ulazu. To je doba kad nema regularnih takmičenja i kad su se utakmice ugovarale ad hoc. Nogomet je tada važio za veoma skupu zabavu, gotovo bi se moglo reći da je predstavljao luksuznu novotariju.
Organizovati ligu značilo je imati nepodnošljive troškove. Nogometne organizacije i savezi su bili na niskom stepenu organizacije i sve je zavišilo od entuzijazma maloga broja ljudi po ondašnjim dalmatinskim gradićima. No, nije to tako bilo samo u malim mjestima, nego se odnosilo i na najveće klubove. Prvo prvenstvo Kraljevine SHS održano je 1923. godine i na jedvite jade je okončano.
Dramatični obrt
Klubovi "Dinarinog" značaja su ugovarali utakmice sa najbližim susjedima i to tek kad bi se skupilo nešto novca da se utakmica može organizovati. Dvadesetih i tridesetih godina je bilo uobičajeno da domaća ekipa isplati gostujućoj 500 dinara za troškove koje bi ovi imali za dolazak i gostovanje.
U knjizi "80 godina Velebita" (Zadar 2005), sportski istoričar i publicista prof. Drago Marić, inače bivši "Dinarin" igrač, donosi dokumenat iz 1926. godine iz koga je vidljivo da su "Dinara" i "Velebit" dogovorili odigravanje dvije utakmice. Sačuvan je dokument pisan rukom kojim se pozivaju članovi uprave i igrači "Velebita" da dođu na dogovor oko "ugovora za utakmice sa Dinarom". Iz poziva se vidi da je angažovana čitava gradska elita kako bi se utakmice odigrale.
Na Petkušića gaju je "Dinara" igrala sa skoro svim ekipama iz okolnih gradova.
Gostovali su šibenski "Osvit", drniški "DOŠK", drvarski "Uvac", sinjski "Junak", gospićki klubovi, gračački "Velebit", "Polet" iz Srba. Na žalost, malo je zabilježenih rezultata i detalja sa tih utakmica.
Po NK "Dinaru" dolazi do vrlo dramatičnoga događaja u proljeće 1932. godine.
Klupske donatore je tresla besparica, kao refleks tadašnje ekonomske krize, i nisu uspjevali da prikupe novac kako bi platili zakup zemljišta za igralište u Petkušića gaju.
Vlasnik zemljišta, već pominjani Mile Monti, iznerviran neispunjavanjem obaveza, uklonio je golove sa igrališta, klupe oko igrališta i blagajnu sa ulaza, a teren preorao.
Predsjednik "Dinarine" uprave bio je tada Milan Jović, veoma značajna ličnost u istoriji kninskog sporta. Bio je igrač "Dinare", trener i funkcioner, ali i jedan od najboljih fudbalskih sudija u Dalmaciji.
Pokretac kulturnog i zabavnog života
Milan Jović rođen je u trgovačkoj porodici iz Markovca, nedaleko od Knina. Vredio je za sposobna čovjeka velike energije. U "Dinari" je igrao dvadesetih godina i bio veoma posvećen nogometu. Zabilježen je događaj iz tridesetih godina, kad je najbrojnija politička stranka u Kraljevini Jugoslaviji, JEREZA (Jugoslovenska radikalna zajednica), ponudila Joviću poslanički mandat tako što bi ga kandidovala u Glamočkom srezu gdje su lako pobjeđivali, ali je on to odbio uz objašnjenje da njega nogomet zanima više od politike.
Kad je klub ostao bez igrališta, Jović je za tu namjenu "Dinari" poklonio svoju livadu koja se nalazila na samom ušću Orašnice u Krku. No kako se radilo o zemljištu koje je voda plavila u jesen i sa proljeća, bilo je potrebno izvršiti drenažu i veliko nasipanje. To je zahtjevalo ogroman rad i značajna novčana sredstva. Prikupljao se novac od gradskih kafedžija, zanatlija, trgovaca i činovnika. Vladan Berić je kasnije ispričao da mu je za igralište prvi dao novac Joso Laća, vlasnik kninskog hotela "Grand" koji je te godine upravo bio u izgradnji. Berić ga je zatekao na gradilištu hotela, a on mu dao prilog od 200 dinara. Ukupno je prikupljeno 6.000 dinara i radovi su mogli početi.
U izgradnju novog igrališta uključili su se svi tadašnji igrači i članovi uprave, ali posebno su se istakli Jandrija Vukadin i njegov brat Dušan zvani Bajica. Jandrija Vukadin je bio nadzornik pruga i državni činovnik. Upravljao je svim radovima na igralištu i bez njegovog učešća posao se ne bi mogao završiti. Pored braće Vukadin, veliki doprinos izgradnji igrališta dao je Jere Maglica, bivši igrac i kasnije trener, zatim Joso Svetina i Mirko Raškovic. Kad je igralište završeno, priređena je svečanost, a prvi klub koji je gostovao na novom igralištu bio je "Osvit" iz Šibenika. Utakmica izmedu "Dinare" i "Osvita" završila je rezultatom 1:1. Nakon "Osvita", tokom 1932. godine, gostovao je "Hajduk" i pobjedio "Dinaru" sa 9:3. "Hajduk" je gostovao i u proljece 1934. godine i pobjedio sa 3:2.
Zlatne tridesete
"Dinara" je doživjela značaj sportski uspon upravo kroz tridesete godine. Od 1934. godine takmičila se u tzv. "prvenstvu provincija", što je bilo zapravo prvenstvo Dalmacije, bez učešća klubova s užeg područja grada Splita. Oni su imali posebno takmičenje. Najčešće je igrala u grupi sa "Osvitom", "Šibenikom" i "DOŠK"-om iz Drniša.
Godine 1936. "Dinara" je osvojila prvenstvo provincija. U sezoni 1937/38, čudnim načinom bodovanja, prvak u grupi je bio "Šibenik", pa "Dinara" nije bila u situaciji da brani titulu, a 1939. godine dolazi do novog sistema takmičenja, jer je osnovan Nogometni savez Banovine Hrvatske. Nije izvjesno da je "Dinara" učestvovala u zvaničnom takmičenju koje je organizovao taj savez. Zna se jedino da je posljednju utakmicu pred 2. svjetski rat odigrala u Drvaru protiv "Uvca", početkom novembra 1940. godine i da je pobjedila sa 3:1.
Tokom tridesetih godina "Dinara" nije bila samo nogometni klub, vec i društvo sa više sekcija, pokretač i organizator društvenoga života u Kninu. Imala je mušku i žensku sekciju u hazeni, sportu koji je iščezao i koji je, kao i nogomet, u Knin stigao iz Praga. Hazena je kao sport nestala svuda po Evropi zbog nedovoljne atraktivnosti. Nogomet ju je učinio bespredmetnom. No bila je jedno vrijeme popularna, naročito među kninskom ženskom omladinom. Ženska hazena se održala u Kninu i kad je muškarci više nisu igrali.
Pored sportskih sekcija, kroz "Dinaru" su djelovali mješoviti pjevački zbor i klupski muzički orkestar, koji su bili izuzetno kvalitetni. Kninski učitelj Luka Mlinarević sastavio je i zbor i orkestar, redovno ih uvježbavao i odigrao presudnu ulogu da ih podigne na veoma kvalitetan nivo. Oko toga posla imao je dragocjenu pomoc Branka �umonje i Duška Damjanovića, veoma svestranih ličnosti. Orkestar su sačinjavali Luka Mlinarević (klavir), Duško Damjanović (prva violina), Rudolf Kne�ek (druga violina), Karlo Grgić (viola), Nikola Rodić (klarinet), A. Dolbelo (klarinet), A. Drutter (violončelo), Milivoj Asanović (truba), I. Radić (trombon), Sveto Martić (korna) i Jovo Pupovac (kontrabas i baterije).
"Sokolska" konkurencija
Klupske prostorije u kojima su vježbali i sastajali se nalazile su se u prizemlju zgrade zvane "stara pošta". Zgrada "stare pošte" srušena je u savezničkom bomardovanju 1944. godine, a tom prilikom je izgorio i veći dio klupske arhive. Članovi pjevačkog zbora i klupskog orkestra su bili uglavnom igrači "Dinare" ili pak njihova rodbina. Tih godina postojala je u Kninu velika konkurencija između sokolskih društava koja su bili favorizovani od strane vlasti, s jedne strane, i "Dinare" s druge strane. "Dinara" je polako ali sigurno od "sokolaša" peuzimala organizaciju društvenog, kulturnog i zabavnog života u Kninu. Takav primjer ne postoji u drugim gradovima, jer je to bio "sokolaški" monopol. Po svojoj prirodi "sokoli" su bili nacionalne organizacije, a NK "Dinara" njihov građanski kontrapunkt.
Zbog kvalitetnih ljudi i svestranog angažovanja, "Dinara" je preuzimala "sokolski" primat. Naročito su na velikom glasu bile "Dinarine" zabave pod nazivom "Plava noc". Izmedu dva svjetska rata to je bio najatraktivniji događaj u gradu. "Dinarin" orkestar je davao poseban doprinos tom događaju, ali je redovno svirao i na svim drugim dobrim zabavama. Na repertoaru orkestra bile su lagane uvertire, šlageri i popularna muzika. Zanimljiv događaj se zbio 1936. godine, kad je uprava "Dinare" koju je vodio Milan Jović, donijela odluku da klupski orkestar ne može svirati na zabavama u organizaciji "sokolaša". Kada se za tu odluku čulo, već naredne noći su bile obijene klupske prostorije i iz njih odnijeti muzički instrumenti. Policija je znala "odakle vjetar puše", ali kako su "sokoli" bili državni ljubimci nije bilo sankcija za krađu, nego je cijela stvar riješena tako što je orkestar dobio instrumente nazad.
Pamti se da je "Dinara" praktikovala da na gostovanja vodi svoje navijače. Predsjednik kluba Jović uspijevao je da u dogovoru sa državnom željeznicom obezbjedi grupni popust na prijevoz, pa je "Dinaru" veoma često pratilo i po stotinjak navijača, što je bila do tada neviđena pojava.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Tue Apr 13, 2021 8:52 am, edited 9 times in total.
-
- Posts: 91
- Joined: Tue Jul 24, 2012 8:45 pm
- Location: Beograd
Dragi Kninjani, ma gdje bili, dragi Pero!
Evo, iako sam povremeno ulazio na ovaj sajt i sa interesom ga pregledao, a ti prenosio neke moje tekstove, što mi je zadovoljstvo, do sada nisam bio učlanjen. Od danas ću, kad mi vrijeme dozvoli, biti redovan i pisati onoliko koliko je to u mojim mogućnostima.
Evo, za pet dana (29. 07), će biti tačno 99 godina od osnivanja NK "Dinara", zapravo njene preteče - NK "Lav". Mi smo u Beogradu, gdje nas je najviše, osnovali "Udruženje bivših igrača i prijatelja NK "Dinara" sa osnovnom namjerom da na dostojan način obilježimo stogodišnjicu "Dinarina" osnivanja i trajanja, bez namjere da bilo šta oko toga monopolizujemo i da nekim budućim generacijama ostavimo trag, ako ne nešto drugo. "Dinara" je na žalost ove godine ispala u najniži rang takmičenja, tako da stogodišnjica u sportskom smislu neće biti baš vesela, ali stara je to i dugovječna dama, pa će se valjda izvući u sljedećem stoljeću iz ovih danas problema.
U udruženju koje pominjem nalaze se mnogi Kninjani, a od ove jeseni biće ih i više. Predsjednik je Ilija Petković, potpredsjednik Nikša Đujic, članovi upravnog odbora Đorđe Bjegović, Željko Sanković, Milan i Branko Vukadin, Jovo Vučenović, Jovica Borović, Milan Marijan, Rajko Vidović, Đorđe Ćuk..
Cilj su nam tri stvari. Objaviti reprezentativnu monografiju Dinare, produkovati dokumentarni film, i odmah, početkom 2013. godine otvoriti internet stranicu "Dinare" na kojou ćemo pohraniti sve materijale koje smo do sada prikupili. A prikupili smo ogroman broj fotografija, dokumenata, novinskih natpisa i filmskog materijala. Objavili smo prošle jeseni jedan feljton u 6 nastavaka, a dio toga si ti Pero prenio na ovom forumu.
U Kninu smo prošle jeseni snimili 15 ljudi, bitnih za "Dinaru". Na žalost dvojica su kasnije umrla, pokojni Jovo Čeko i Pešo Đujic - Topić. Imamo intervju sa njima koji je napravljen, eto u zadnji čas.
U Kninu nam je od velike pomoći oko posla koji smo napravili bio Miro Stanić. Stigli smo do Zadra i tamo je napravljen intervju sa Pericom Polakom i Nikom Matkovićem. Na žalost, nismo još uspjeli da napravimo intervju sa Vučkom i Bearom, ali nadam se da bi ove jeseni i to mogli uraditi. Na ovom forumu se redovno javlja Jovica Urukalo - Repko, jedan od "Dinarinih" legendi, pa bih iskoristio priliku da napravimo kontakt ako je to moguće da i njega snimimo. O modelima se moguće dogovoriti. Ja gospodina Urukala ne poznajem lično i molim ga da se javi ako je ikako moguće.
Posao koji smo zapocčeli veoma je obiman, zahtjevan i ne trpi improvizacije. Stavili smo sebi u zadatak da ništa ne ispuštimo, da ne zaobiđemo ni jednog čovjeka zaslužnog za "Dinaru", od igrača, članova uprave, volontera koji su uvjek bili tu da pomognu i navijača. Dinara je simbol Knina kakvog poznajemo i to nam je prvi motiv.
Bilo je nekih kontakata sa sadašnjom gradskom vlasti i upravom kluba, da se ne bi dogodilo da pravimo "dvije istorije" kad postoji samo jedna. Ono što mogu kazati jeste da je gradonačelnica, gospoÄđa Rimac iskazala dobru volju, no mi ćemo ono što smo isplanirali napraviti bez obzira učestovao grad ili ne.
Dragi prijatelji...
Evo načina da sarađujemo, tako što svako od vas može napisati nešto što zna, neku zanimljivost, pošalje neku skeniranu fotografiju ili dokumenat o "Dinari" ako to ima u posjedu i slične stvari. Stojimo na raspolaganju.
Srdačan pozdrav u ime našeg Udruženja
Drago Kovačević
Evo, iako sam povremeno ulazio na ovaj sajt i sa interesom ga pregledao, a ti prenosio neke moje tekstove, što mi je zadovoljstvo, do sada nisam bio učlanjen. Od danas ću, kad mi vrijeme dozvoli, biti redovan i pisati onoliko koliko je to u mojim mogućnostima.
Evo, za pet dana (29. 07), će biti tačno 99 godina od osnivanja NK "Dinara", zapravo njene preteče - NK "Lav". Mi smo u Beogradu, gdje nas je najviše, osnovali "Udruženje bivših igrača i prijatelja NK "Dinara" sa osnovnom namjerom da na dostojan način obilježimo stogodišnjicu "Dinarina" osnivanja i trajanja, bez namjere da bilo šta oko toga monopolizujemo i da nekim budućim generacijama ostavimo trag, ako ne nešto drugo. "Dinara" je na žalost ove godine ispala u najniži rang takmičenja, tako da stogodišnjica u sportskom smislu neće biti baš vesela, ali stara je to i dugovječna dama, pa će se valjda izvući u sljedećem stoljeću iz ovih danas problema.
U udruženju koje pominjem nalaze se mnogi Kninjani, a od ove jeseni biće ih i više. Predsjednik je Ilija Petković, potpredsjednik Nikša Đujic, članovi upravnog odbora Đorđe Bjegović, Željko Sanković, Milan i Branko Vukadin, Jovo Vučenović, Jovica Borović, Milan Marijan, Rajko Vidović, Đorđe Ćuk..
Cilj su nam tri stvari. Objaviti reprezentativnu monografiju Dinare, produkovati dokumentarni film, i odmah, početkom 2013. godine otvoriti internet stranicu "Dinare" na kojou ćemo pohraniti sve materijale koje smo do sada prikupili. A prikupili smo ogroman broj fotografija, dokumenata, novinskih natpisa i filmskog materijala. Objavili smo prošle jeseni jedan feljton u 6 nastavaka, a dio toga si ti Pero prenio na ovom forumu.
U Kninu smo prošle jeseni snimili 15 ljudi, bitnih za "Dinaru". Na žalost dvojica su kasnije umrla, pokojni Jovo Čeko i Pešo Đujic - Topić. Imamo intervju sa njima koji je napravljen, eto u zadnji čas.
U Kninu nam je od velike pomoći oko posla koji smo napravili bio Miro Stanić. Stigli smo do Zadra i tamo je napravljen intervju sa Pericom Polakom i Nikom Matkovićem. Na žalost, nismo još uspjeli da napravimo intervju sa Vučkom i Bearom, ali nadam se da bi ove jeseni i to mogli uraditi. Na ovom forumu se redovno javlja Jovica Urukalo - Repko, jedan od "Dinarinih" legendi, pa bih iskoristio priliku da napravimo kontakt ako je to moguće da i njega snimimo. O modelima se moguće dogovoriti. Ja gospodina Urukala ne poznajem lično i molim ga da se javi ako je ikako moguće.
Posao koji smo zapocčeli veoma je obiman, zahtjevan i ne trpi improvizacije. Stavili smo sebi u zadatak da ništa ne ispuštimo, da ne zaobiđemo ni jednog čovjeka zaslužnog za "Dinaru", od igrača, članova uprave, volontera koji su uvjek bili tu da pomognu i navijača. Dinara je simbol Knina kakvog poznajemo i to nam je prvi motiv.
Bilo je nekih kontakata sa sadašnjom gradskom vlasti i upravom kluba, da se ne bi dogodilo da pravimo "dvije istorije" kad postoji samo jedna. Ono što mogu kazati jeste da je gradonačelnica, gospoÄđa Rimac iskazala dobru volju, no mi ćemo ono što smo isplanirali napraviti bez obzira učestovao grad ili ne.
Dragi prijatelji...
Evo načina da sarađujemo, tako što svako od vas može napisati nešto što zna, neku zanimljivost, pošalje neku skeniranu fotografiju ili dokumenat o "Dinari" ako to ima u posjedu i slične stvari. Stojimo na raspolaganju.
Srdačan pozdrav u ime našeg Udruženja
Drago Kovačević
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
NK Dinara
Napokon Drago slovo i od tebe.Hvala ti.
Nadam se da ce Kninjani shvatiti ozbiljnost ovog Vaseg rada i pomoci svima nama da dobijemo nesto sto Dinara zasluzuje,pisani i filmski dokument o njenom osnivanju i postojanju.
Sto se tice legende J.U. Repka,ne mozes shvatiti sta njemu znaci Knin i Dinara,tako da vjerujem da ce se javiti.
Nadam se da ce Kninjani shvatiti ozbiljnost ovog Vaseg rada i pomoci svima nama da dobijemo nesto sto Dinara zasluzuje,pisani i filmski dokument o njenom osnivanju i postojanju.
Sto se tice legende J.U. Repka,ne mozes shvatiti sta njemu znaci Knin i Dinara,tako da vjerujem da ce se javiti.
Last edited by Petar-Peky Bukarica on Tue Mar 26, 2013 3:06 pm, edited 1 time in total.
-
- Posts: 235
- Joined: Mon Jan 05, 2009 8:51 pm
Dinara
Dragi dinaraši,
imam nekoliko slika iz proslosti Dinare, ukljucujuci prvu sliku Dinarinog podmlatka, a imam i neke podatke vezane za te slike.
Vecinu slika sam prije pozajmio Micku, jer i on se trudi dati doprinos obilježavanju 100-god. Sad su te slike kod mene, uglavnom i skenirane. Ako nekom zatrebaju bicu radostan ako mi se javi.
Inace, zanimljiv detaljcic kojeg mi je ispricao otac, nevezan za velike događaje. Pitao sam ga, kako se bacao napadacima u noge kad bi branio. Vladan ce na to:''Brat Branko je igrao beka. Njegov je zadatak bio da zaustavi ili igraca ili loptu ili oboje. Do mene bi uglavnom dosla samo lopta''.
Naravno, salio se jer su ga iza rata na nekom pregledu pitali za veci broj kontuzija rebara na rtg snimci, dali su od neke bombe. Od branjenja branke, rekao je Vladan.
Dean
imam nekoliko slika iz proslosti Dinare, ukljucujuci prvu sliku Dinarinog podmlatka, a imam i neke podatke vezane za te slike.
Vecinu slika sam prije pozajmio Micku, jer i on se trudi dati doprinos obilježavanju 100-god. Sad su te slike kod mene, uglavnom i skenirane. Ako nekom zatrebaju bicu radostan ako mi se javi.
Inace, zanimljiv detaljcic kojeg mi je ispricao otac, nevezan za velike događaje. Pitao sam ga, kako se bacao napadacima u noge kad bi branio. Vladan ce na to:''Brat Branko je igrao beka. Njegov je zadatak bio da zaustavi ili igraca ili loptu ili oboje. Do mene bi uglavnom dosla samo lopta''.
Naravno, salio se jer su ga iza rata na nekom pregledu pitali za veci broj kontuzija rebara na rtg snimci, dali su od neke bombe. Od branjenja branke, rekao je Vladan.
Dean
-
- Posts: 91
- Joined: Tue Jul 24, 2012 8:45 pm
- Location: Beograd
Dragi Deane,
Evo, istražujuci ono oskudno što je o "Dinari" dosad pisano i objavljivano, naišao sam na mnoge stvari koje nisam znao, a vjerujem da je to bilo poznato samo malom broju ljudi. Time je obaveza svih nas veća da to u skladu sa svojim najboljim mogućnostima zabilježimo.
Uloga porodice Beric u "Dinarinoj" istoriji, sportskom i uopšte društvenom životu Knina i Dalmacije, je veoma značajna i u monografiji će svakako imati svoje mjesto po više osnova. Kao igrači, Branko i Vladan, kao "sodadžije donatori", kao aktivisti u izgradnji igrališta i još mnogo toga. Vladan i kao prvi šahovski prvak Knina, 1924. godine, u klubu koji je osnovao Mile Monti. Sa četrnaest godina bio prvak, jel tako.
Molio bih te ako imaš dokumenata, a toga bi moglo biti u tvojoj privatnoj zbirci, da mi na neki način pošalješ skenirano. Bližu komunikaciju ćemo napraviti preko tvoje tazbine.
Evo, istražujuci ono oskudno što je o "Dinari" dosad pisano i objavljivano, naišao sam na mnoge stvari koje nisam znao, a vjerujem da je to bilo poznato samo malom broju ljudi. Time je obaveza svih nas veća da to u skladu sa svojim najboljim mogućnostima zabilježimo.
Uloga porodice Beric u "Dinarinoj" istoriji, sportskom i uopšte društvenom životu Knina i Dalmacije, je veoma značajna i u monografiji će svakako imati svoje mjesto po više osnova. Kao igrači, Branko i Vladan, kao "sodadžije donatori", kao aktivisti u izgradnji igrališta i još mnogo toga. Vladan i kao prvi šahovski prvak Knina, 1924. godine, u klubu koji je osnovao Mile Monti. Sa četrnaest godina bio prvak, jel tako.
Molio bih te ako imaš dokumenata, a toga bi moglo biti u tvojoj privatnoj zbirci, da mi na neki način pošalješ skenirano. Bližu komunikaciju ćemo napraviti preko tvoje tazbine.
-
- Posts: 159
- Joined: Thu Mar 22, 2007 11:26 pm
NK Dinara Knin
Postovani Mobidik, To nije bilo 1972 godine nego mnogo ranije mislim 1964 ili 65 godine.Hajduk je igrao u Kninu za kup i ni smo vodili sa 2:0 u prvom poluvremenu i ja JOVAN URUKALO tz Reponja u ono vrijeme sam dao oba gola, a na golu Hajduka je bio Vucko i to mu je bila probna utakmica.U drugom poluvremenu kod stanja 2:2 Ljubo Maric je uhvatio namjerno loptu rukom u sesnajstercu i Hajduk je pobjedio sa tim gollom i otoisao do osvajanja kupa.Da naglasim da je za vrijeme poluvremena napravljena prodaja utakmice za garnituru dresova koju Dinara nikada nije dobila od Hajduka, a trgovac je bio Frane Maric ondasnji clan NK Dinare i Lubo Maric,a da mi ostali igraci nismo znali.
-
- Posts: 91
- Joined: Tue Jul 24, 2012 8:45 pm
- Location: Beograd
Re: NK Dinara Knin
Poštovani g. Urukalo,Repko wrote:Postovani Mobidik, To nije bilo 1972 godine nego mnogo ranije mislim 1964 ili 65 godine.Hajduk je igrao u Kninu za kup i mi smo vodili sa 2:0 u prvom poluvremenu i ja JOVAN URUKALO tz Reponja u ono vrijeme sam dao oba gola, a na golu Hajduka je bio Vucko i to mu je bila probna utakmica.U drugom poluvremenu kod stanja 2:2 Ljubo Maric je uhvatio namjerno loptu rukom u sesnajstercu i Hajduk je pobjedio sa tim gollom i otoisao do osvajanja kupa.Da naglasim da je za vrijeme poluvremena napravljena prodaja utakmice za garnituru dresova koju Dinara nikada nije dobila od Hajduka, a trgovac je bio Frane Maric ondasnji clan NK Dinare i Lubo Maric,a da mi ostali igraci nismo znali.
Kao autor monografije i osoba koja je istraživala ove stvari, moram oko ove utakmice sa Hajdukom intervenirati i dati tačne podatke. Radi se o vrlo važnoj utakmici u Dinarinoj istoriji, a istraživanje kaže sledeće:
Prvu službenu, takmičarsku utakmicu sa splitskim "Hajdukom" "Dinara" je odigrala 12. oktobra 1966. Igralo se polufinale Kupa "Maršala Tita" za Dalmaciju. Ta utakmica je imala izuzetno dramatčan tok, a gledalo ju je više od 5.000 ljudi. Nije bilo mjesta na zidu, drveću i okolnim zgradama u blizini staroga igrališta, a da nije bilo načičkano ljudima.
"Dinara" je prvo poluvrijeme vodila 2:0 golovima Đorđa Bjegovića i Mirka Šmuca, ali je u drugom poluvremenu "Hajduk" stisnuo i smanjio rezultat preko Ferića. Zatim je uslijedio jedanaesterac za "Hajduk" nakon što je Ljubo Marić odigrao rukom u svom šesnaestercu, pa je Ristić izjednačio, da bi Ferić u finišu donio "Hajduku" pobjedu od 3:2. Te sezone je "Hajduk" osvojio Kup, odigravši u finalu 2 - 1 protiv Sarajeva, a moglo mu se dogoditi da u Kninu ispadne.
Golovi su padali ovim redom:
1:0 Đorđe Bjegović 16 min (11 m)
2:0 Mirko Šmuc 36 min.
2:1 Miro Ferić 64 min.
2:2 Aleksandar Ristić 75 min. (11 m)
2:3 Miro Ferić 79 min.
Dinara je igrala u sledećem sastavu: Ivan Grgić, Damir Vidović, Marko Jaramaz, Joso Madžar, Ljubo Marić, Ljubo Nakir, Mirko Šmuc, Veselin-Veso Bjegović, Jovan Borović, Đorđe Bjegović, Nikola Džepina.
Hajduk: Vukčević, Kuci, Ristić, Folić, Bošković, Žaja, Obradov, FeriĆ,Kozlina,MatijaniĆ i Bego. U drugom poluvremenu umjesto Kozline uŠao Vlado Slišković.
Sudio je Stipe Bašić iz Šibenika, a pomoćne sudije bili Velić i Žigić iz Knina.
Evo, ovo su službeni podaci. Imam i zajedničku fotografiju svih igrača (i rezerve) i sudija sa te utakmice. Fotografiju sam objavio uz feljton koji je išao u zagrebačkom nedjeljniku "Novosti" prošle godine.
Ja znam da ste vi bili sjajan igrač i da ste dali mnogo golova, ali na toj utakmici niste igrali. Sjećanje zna biti krhko, a detalji se nekad pomješati, pa je najbolje konsultovati dokumentaciju.
Inače, za mene lično koji je gledao vaše igre, najbolji "Dinarin" napad svih vremena, bio je onaj iz 1964. kad ste Zadar dobili 6-0. Sezona kad je I. Petković odlazio u Beograd. Strašan napad - Miro Stanić, Jovan Urukala, Veso Bjegović, Ilija Petković i Đorđe Bjegović.
Oprostite na intervenciji, ali, prosto zbog korektnosti.
Evo još jednom vas molim za kontakt oko dokumentarnoga filma i monografije koju radimo.
Jako bih volio da mi se javite na e-mail dragok@sdf.org.rs
Srdačan pozdrav
-
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
SVI DINARASI U JEDNOJ MONOGRAFIJI
Drago,evo jedno pitanje,kad naletis.Razgovarajuci sa jednim Kninjaninom u vezi ove,za nas vrlo znacajne monografije,dotakli smo se pitanja Dinarinih timova.Postoji li evidencija svih igraca po sezonama ili nekako drugacije.
Postoji li mogucnost da se neke od igraca ili clanova uprave izostavi ili je to sve zapisano i ne moze doci do kiksa.
Da li kibiceri ili clanovi Galerije mogu imati uvid u te spiskove kako bi mogli dopuniti ako znadu za neki propust.
Racunamo da ovo sad sto vi napisete i objavite ostaje buducim generacijama i bilo bi dobro kada bi se izostavljanje nekih likova svelo na minimum,odnosno nulu.
Postoji li mogucnost da se neke od igraca ili clanova uprave izostavi ili je to sve zapisano i ne moze doci do kiksa.
Da li kibiceri ili clanovi Galerije mogu imati uvid u te spiskove kako bi mogli dopuniti ako znadu za neki propust.
Racunamo da ovo sad sto vi napisete i objavite ostaje buducim generacijama i bilo bi dobro kada bi se izostavljanje nekih likova svelo na minimum,odnosno nulu.
-
- Posts: 91
- Joined: Tue Jul 24, 2012 8:45 pm
- Location: Beograd
Re: SVI DINARASI U JEDNOJ MONOGRAFIJI
Dragi Pero,Petar-Peky Bukarica wrote:Drago,evo jedno pitanje,kad naletis.Razgovarajuci sa jednim Kninjaninom u vezi ove,za nas vrlo znacajne monografije,dotakli smo se pitanja Dinarinih timova.Postoji li evidencija svih igraca po sezonama ili nekako drugacije.
Postoji li mogucnost da se neke od igraca ili clanova uprave izostavi ili je to sve zapisano i ne moze doci do kiksa.
Da li kibiceri ili clanovi Galerije mogu imati uvid u te spiskove kako bi mogli dopuniti ako znadu za neki propust.
Racunamo da ovo sad sto vi napisete i objavite ostaje buducim generacijama i bilo bi dobro kada bi se izostavljanje nekih likova svelo na minimum,odnosno nulu.
Hvala ti na ovoj dobrododošloj sugestiji. Imam isto mišljenje o tome kao i ti. Na žalost, greške se ne mogu sto - posto isključiti iz nekoliko razloga, ali činimo sve da ih bude što manje, odnosno da ih ne bude. Baratamo sa nekih 700 imena, što igrača, trenera, važnih članova uprave, volontera i kultnih navijača (recimo Žunić).
Postoji prostor za grešku, naročito u periodu prije drugog svjetskoga rata, jer je najveći dio Dinarine arhive izgorio u savezničkom bombardovanju. Isto tako, u ondašnjim novinama skoro da i nema nikakvih podataka, pogotovo za period dok "Dinara" nije učestovala u regularnim takmičenjima sve do 1934. godine. U nogometni savez ondašnje kraljevine, ona se učlanila tek 1926. godine i to ne u splitski, nego u zagrebački podsavez. To ima registrovano u sportskom almanahu za Jugoslaviju štampanom u Beogradu, 1931. godine. Kasnije se učlanjuje u splitski potsavez i igra tada regularno takmičenje koje se zvalo "prvenstvo provincija" i gde je bila prvak u konkurenciji svih dalmatinskih klubova osim Hajduka i klubova sa užeg područija grada Splita.
Za ovaj period se trebalo snalaziti na različite načine i tu ima sigurno propusta. Skoro je nemoguće nabrojati sve ljude koji su u tom periodu igrali, ali imamo značajan broj imena. Tada, tridesetih godina je "Dinara" imala i juniore, pa je time zadatak bio teži.Što se tiče perioda od 1945. na ovamo, tu mislim da neće biti grešaka, ali su one moguće nakon 1995. godine jer je od 1995. pa do danas kroz "Dinaru" prodefilovalo mnogo igrača iz drugih dalmatinskih gradova i BIH. Upravo to sada sortiramo koristeći različite izvore od interneta do štampe i intervjua sa ljudima.
Ja ću svakako poslati spisak koji imam sastavljen po abecednom redu, i postaviti ga na galeriju, sa mogućnošću da se on dopunjava, odnosno da se napišu eventualno izostavljena imena, ali tek negdje u novembru. Tebi mogu to poslati na mejl adresu.
Ima tu još nekih nedoumica. Recimo, svuda stoji da Dinara nije igrala za vrijeme okupacije 1941 - 45. Međutim, imam snimljene intervjue sa nekoliko ljudi koji tvrde da su baš oni počeli igrati u juniorima ratnih godine, a da se klub zvao "Krka". To nam je rekao pok. Jovo Čeko, Branko Npvaković, pok Pešo Đujić i još nekoliko ljudi.
No, da ne dužim, svaka pomoć oko ovoga je dobro došlo i dragocjena je.
Radimo i film, dugu i kratku verziju i mislim da će on biti isto tako dobra stvar. No, obavještavaću o tome dokle se stiglo.
Eto, za sada toliko, a ti mi napiši samo na mojl mejl koji sam ostavio ovdje, da ti mogu onda poslati još neke stvari i da te mogu konsultovati jer si ti čovjek koji je upućen.
Za sada toliko..
pozz
dk
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Sike (Mirko Jelic)
Steta je sto ce jedan dio Dinarine proslosti ipak ostati neosvjetljen i nepoznat.Ne mogu shvatiti da nitko od posljeratnih sportskih radnika u Kninu nije vodio racuna o tome,na zalost to se vise ne moze ispraviti.
Ne znam kakvi su vam planovi sto se tice navijaca,spominjes Zunica koji je bio legenda,poznat ne samo u Kninu nego i sire po Dalmaciji.Necu reci nista novo,ali osjecam potrebu da spomenem Siku (Mirka Jelica),navijaca koji nije propusta utakmice kod kuce a rijetko koju i u gostima,zaljubljenika u sport,strastvenog navijaca kninske Dinare i splitskog Hajduka.
Kako za Zunica,tako i za Siku mozes reci da si osjetio da nesto fali ako je slucajno (to je stvarno bio neki sloucaj) bio sprecen da prisustvuje utakmici i specificnim prodornim glasom ne bodri igrace i ne animira publiku.Iznad svega fer i korektan navijac koji je bio u dusi sportas i zaljubljenik u sport.Nastupao je kao efikasan golman na turnirima malog nogometa,perfektno bacao kuglanu,pedantno pratio sve vaznije sportske susrete.
Poznavao sam Siku,bili smo prijatelji i nekako kad god razmisljam o Dinari i Dinarinom igralistu uvijek je tu i Sike,nasmijan i veseo,brkat,sa Dinarinom zastavom i dubokim glasom bodri igrace a publiku zagrijava pjesmom "Dinara,Dinara,a da ko ce drugi osvojit provenstvo a i prvo mjesto..."
Ne znam kakvi su vam planovi sto se tice navijaca,spominjes Zunica koji je bio legenda,poznat ne samo u Kninu nego i sire po Dalmaciji.Necu reci nista novo,ali osjecam potrebu da spomenem Siku (Mirka Jelica),navijaca koji nije propusta utakmice kod kuce a rijetko koju i u gostima,zaljubljenika u sport,strastvenog navijaca kninske Dinare i splitskog Hajduka.
Kako za Zunica,tako i za Siku mozes reci da si osjetio da nesto fali ako je slucajno (to je stvarno bio neki sloucaj) bio sprecen da prisustvuje utakmici i specificnim prodornim glasom ne bodri igrace i ne animira publiku.Iznad svega fer i korektan navijac koji je bio u dusi sportas i zaljubljenik u sport.Nastupao je kao efikasan golman na turnirima malog nogometa,perfektno bacao kuglanu,pedantno pratio sve vaznije sportske susrete.
Poznavao sam Siku,bili smo prijatelji i nekako kad god razmisljam o Dinari i Dinarinom igralistu uvijek je tu i Sike,nasmijan i veseo,brkat,sa Dinarinom zastavom i dubokim glasom bodri igrace a publiku zagrijava pjesmom "Dinara,Dinara,a da ko ce drugi osvojit provenstvo a i prvo mjesto..."
-
- Posts: 91
- Joined: Tue Jul 24, 2012 8:45 pm
- Location: Beograd
Imamo, Pero obilje nepoznatih stvari, oko svega, ne samo oko "Dinare". Istražujuci, zapanjio sam se koliko uopšte ne volimo pisati, i koliko je kod nas sve neka vjera u usmenu pricu i legendu, a to je sve strašno nepouzdano.
Evo, primjera iz Dinarina istorije. Niko živ, nigdje nije zapisao, koje godine je rođen, a koje umro "Dinarin" osnivac, Milan Amanović. Nije zapisano ni pod kojim je okolnostima umro. Ne zna se čak ni kako je umro. Zna se samo da se nije ženio i da nema potomaka. A radi se o jednoj od najeminentnijih kninskih familija. Kako li je tek sa onima koji nisu imali takav društveni značaj.
Njegov đed je bio Aleksa (Aćim), Amanović, pravoslavni svećenik (pop), koji je službovao i držao parohije u Mokrom Polju, Dicmu i Kninu. Imao je tri sina, Dušana, Vladislava (zv. Vlajko) i Danu, te jednu ćerku. Dušan, otac Milana Amanovica bio je trgovac i posjednik, gradonačelnik i poslanik u Dalmatinskom saboru (Dalmacija je bila vezana direktno za Beč). Slično je i sa Vladislavom, skoro u detalj. Za Danu nema podataka. Ćerka popa Aćima bila je udata u Drniš, u trgovačku familiju Štrkalja, i zna se da je imala jednog sina koji se zvao Ivan i koji je mlad umro, a sahranjen je na vrbničkom groblju.
Vladislav, drugi sin popa Aćima, također je imao ćer, koja je po onome što sam istražio bila udata u Beriće. Mislim da je to jako vežano za porodicu Branka i Vladana Berića, znači i Deana, pa bih molio Deana ako ovo pročita da o ovome nešto napiše. Berići su inače jako zaslužni i značajni za "Dinarinu" istoriju.
Zanimljivo je da niko ne umije, a pričao sam sa mnogim ljudima, kazati šta se dogodilo sa Milanom Amanovićem. Slušao sam fantastične priče, kako je nestao, i kako mu se iznenada izgubio svaki trag, u drugoj deceniji dvadesetog stoljeća, ali niko nije znao kazati pod kojim se to okolnostima dogodilo. Isto tako, slušao sam priče, kako je on bio i jedan od osnivača "Hajduka", ali o tome nema nigdje ni jedne potvrde. Isto tako, ima izvora koji tvrde, da je i prije 1913. on osnovao u Kninu klub koji se zvao "Soko", no i to liči na legendu, prije nego šta drugo.
I da ne nabrajam.
Na žalost, mi možemo govoriti samo o onome što je sigurno, mada stvari same po sebi mogu postojati i vjertovatno su postojale i mimo toga.
Evo, primjera iz Dinarina istorije. Niko živ, nigdje nije zapisao, koje godine je rođen, a koje umro "Dinarin" osnivac, Milan Amanović. Nije zapisano ni pod kojim je okolnostima umro. Ne zna se čak ni kako je umro. Zna se samo da se nije ženio i da nema potomaka. A radi se o jednoj od najeminentnijih kninskih familija. Kako li je tek sa onima koji nisu imali takav društveni značaj.
Njegov đed je bio Aleksa (Aćim), Amanović, pravoslavni svećenik (pop), koji je službovao i držao parohije u Mokrom Polju, Dicmu i Kninu. Imao je tri sina, Dušana, Vladislava (zv. Vlajko) i Danu, te jednu ćerku. Dušan, otac Milana Amanovica bio je trgovac i posjednik, gradonačelnik i poslanik u Dalmatinskom saboru (Dalmacija je bila vezana direktno za Beč). Slično je i sa Vladislavom, skoro u detalj. Za Danu nema podataka. Ćerka popa Aćima bila je udata u Drniš, u trgovačku familiju Štrkalja, i zna se da je imala jednog sina koji se zvao Ivan i koji je mlad umro, a sahranjen je na vrbničkom groblju.
Vladislav, drugi sin popa Aćima, također je imao ćer, koja je po onome što sam istražio bila udata u Beriće. Mislim da je to jako vežano za porodicu Branka i Vladana Berića, znači i Deana, pa bih molio Deana ako ovo pročita da o ovome nešto napiše. Berići su inače jako zaslužni i značajni za "Dinarinu" istoriju.
Zanimljivo je da niko ne umije, a pričao sam sa mnogim ljudima, kazati šta se dogodilo sa Milanom Amanovićem. Slušao sam fantastične priče, kako je nestao, i kako mu se iznenada izgubio svaki trag, u drugoj deceniji dvadesetog stoljeća, ali niko nije znao kazati pod kojim se to okolnostima dogodilo. Isto tako, slušao sam priče, kako je on bio i jedan od osnivača "Hajduka", ali o tome nema nigdje ni jedne potvrde. Isto tako, ima izvora koji tvrde, da je i prije 1913. on osnovao u Kninu klub koji se zvao "Soko", no i to liči na legendu, prije nego šta drugo.
I da ne nabrajam.
Na žalost, mi možemo govoriti samo o onome što je sigurno, mada stvari same po sebi mogu postojati i vjertovatno su postojale i mimo toga.