Jo jedna tvrđava ...
čuva neobičnu priču iz običnog ivota, stara i moćna poput one nae. Opasala je svojim bedemima i ančevima ravan pored rijeke i otvorila veliku Stambol kapiju ka staroj Via Militaris. E, tu smo se onda nali, studenti sa znanjem u knjigama i nemajući pojma o ivotu.Stranci u gradu, stranac u zemlji i ja zatečena preplanulim pogledom, bosonoga u drvenim nanulama sa crvenom trakom preko prstiju (onim u kojima se svaki korak čuje i ne moraju se stiavati otkucaji srca). Otili smo odatle Ulicom Pobede, nevidjevi nikakvih prepreka, i na kraju nespretnim riječima obećali čekanje na jesen pred Stambol kapijom. Onda..., je njegove korake zasuo pijesak pustinje, a ja i danas kad se zateknem pred Stambol kapijom izgubim malo vremena čekajući da vidim hoće li se u plitkoj vodi Niave ogledati sjenke mladosti. Mada, znam da stara Via Militaris ne vraća ratnike, a ni Ulice Pobede vie nema (ili se sakrila pod drugim imenom).
Tekst od : R
Tekstovi od R
Moderator: Gazda
Znam kako je
stići u na grad rano, pred zoru i svitanje, đačkim vozom, zajedno s radnicima, dok je jo sve zatvoreno i samo nas na stanici čekaju otvorena vrata. Radnici odmah krate put preko kolosjeka, a mi kroz stanicu do Ulice pa prema gimnaziji, u grupama, zimljivi i sneni s torbama objeenim o jedno rame , a poneko samo sa sveskom savijenom u zadnjem depu farmerki (nema jo mnogo do kraja kolske). Ulicom, samo to je protjerano brojno stado ovaca sabrano po okolini na putu ka ispai u Podinarje i bronze im se jo čuju od raskrća. Ostavile su svoje tragove na asvaltu i teak miris vlanih runa u vazduhu. Zastajemo da propustimo neloliko kosovačkih karova. Konji kasaju ujednačeno i lako, kao da samo due voze. Izgledaju pomalo sablasno s pokrovcima na sapima u polumraku pred svitanje, a ja uočavam samo boče i kape s resama iznad kanata i rasuto sijeno . urimo u prolaz iza gimnazije i zbijamo se u zaklon od promaje, namjerno bučni i bakteći koracima da probudimo podvornika nebi li otvorio zadnja vrata i pustio nas u neku od onih sumornih učionica.Unutra, rairimo knjge po klupama u dobroj namjeri da pročitamo neto. Učionica postaje veselija ispunjena naim glasovima, dok par kesica čipsa sa kojih se skida boja i lijepi za masne prste, krui iz ruke u ruku i za svakog ima dovoljno. Puači istjeruju dim cigareta kroz pritvoren przor razmahujući biljnicama. Ja sam sklopila ruke i navalila glavu iznad knjige ne pročitavi ni slova, lica uvučenog do nosa u veliku kragnu bijelog vunenog dempera, a neko iz klupe iza se igra pletenicom moje kose. Hladno mi je i snovi mi se gase pred očima. Nikad se neću navići na ovu melanholiju pred prvu radnu smjenu od koje mi je mučnija samo ona jesenja i zimska uz kie i susnjeice
stići u na grad rano, pred zoru i svitanje, đačkim vozom, zajedno s radnicima, dok je jo sve zatvoreno i samo nas na stanici čekaju otvorena vrata. Radnici odmah krate put preko kolosjeka, a mi kroz stanicu do Ulice pa prema gimnaziji, u grupama, zimljivi i sneni s torbama objeenim o jedno rame , a poneko samo sa sveskom savijenom u zadnjem depu farmerki (nema jo mnogo do kraja kolske). Ulicom, samo to je protjerano brojno stado ovaca sabrano po okolini na putu ka ispai u Podinarje i bronze im se jo čuju od raskrća. Ostavile su svoje tragove na asvaltu i teak miris vlanih runa u vazduhu. Zastajemo da propustimo neloliko kosovačkih karova. Konji kasaju ujednačeno i lako, kao da samo due voze. Izgledaju pomalo sablasno s pokrovcima na sapima u polumraku pred svitanje, a ja uočavam samo boče i kape s resama iznad kanata i rasuto sijeno . urimo u prolaz iza gimnazije i zbijamo se u zaklon od promaje, namjerno bučni i bakteći koracima da probudimo podvornika nebi li otvorio zadnja vrata i pustio nas u neku od onih sumornih učionica.Unutra, rairimo knjge po klupama u dobroj namjeri da pročitamo neto. Učionica postaje veselija ispunjena naim glasovima, dok par kesica čipsa sa kojih se skida boja i lijepi za masne prste, krui iz ruke u ruku i za svakog ima dovoljno. Puači istjeruju dim cigareta kroz pritvoren przor razmahujući biljnicama. Ja sam sklopila ruke i navalila glavu iznad knjige ne pročitavi ni slova, lica uvučenog do nosa u veliku kragnu bijelog vunenog dempera, a neko iz klupe iza se igra pletenicom moje kose. Hladno mi je i snovi mi se gase pred očima. Nikad se neću navići na ovu melanholiju pred prvu radnu smjenu od koje mi je mučnija samo ona jesenja i zimska uz kie i susnjeice
Ordinary life- ovakav ili onakav...
i ove bolesno- tople zime
gledam kroz prozor na sivo nebo iznad fabričkog dimnjaka iz kojeg kulja jo sivlji ,gotovo crn dim. Ui mi para zvuk kompresora, zvuk rezanja metala, pipipkanje viljukara, a miris sumpora i gume neda da se raire pluća bez astmatičnog kalja. Opaam samo jednu krpicu svjetloplavog neba koja se probila odnekud iz sivila, kao uokvirena stara slika plavetnila kroz bajamove grane ili smokvino liće, koje sam gledala nekad mirkajući i izleavajući se na staroj sećiji izbačenoj iza kuće, tamo u selu T, za odmor u hladovini pored bunara za ljetnih vrućina.Izleavam se i sluam ljapkanje prakljačom po mokrim krparama patosnicama i isprekidanu ,staru baba-tetkinu pjesmu ispod glasa, o lavandijerama koje su se utopile veslajući preko kanala s otoka na kopno po tovar bijelog rublja za pranje. - La-la-ra-rira- raskomotila se stara na butinu i nabrane gaće pumparice, a maramu savila na vrh-vrke glave, kao nekakav statusni simbol.Onako s prakljačom u ruci ličila je na one vajcarske gardiste na dunosti (ha, ha).
- Ajme baba, reko, vidiće te neko s puta!
- Neće babu niko gledati ni da mora nosem u lice, a kamo li s puta priko gromile, ali ti se pripazi arenih očiju. Vazda se izleava na toj sećiji! Prolo babu zvidanje, reče toboe, kao staru mudrost i zamijeni tunu pjesmu o praljama, onom daa nije ljubavi, nebi sviiita bilo... Poče ,zatim, spremati staro matelo da toća noge u slanoj vodi.- Ama baba, jes' vidila nekad Joku ili Tourinu da paradiraju tako oko kuće,aaa?- Pa mogle bi, zajedno metlu uzjahat, ta nji'ove su gustirne nasrid polja.Svukud oko sebe tapima nabadaju, a ja jo na svojim nogama kolecam. Slana voda i sunce izvlače reumu.- Niii mene, niii tebe, moja draga , konta dalje ispod glasa i radi ta je naumila.- Ajde srićo, skoči se, pokupi lancune sa ice da se ne presue na ovoj pripeci i ala, kafu skuhaj. Netriba ti ćikarom miriti, nego skuhaj punu kogomu, da pijemo doljevuu ka' u Bosni, a ne taman počne gutati, kad ono nema vie..., ala veselo priko avlije, ostarila i ti babi ovako...
Samo, da znam, kakvom je ćikarom sve ovo meni izmjereno!?
i ove bolesno- tople zime
gledam kroz prozor na sivo nebo iznad fabričkog dimnjaka iz kojeg kulja jo sivlji ,gotovo crn dim. Ui mi para zvuk kompresora, zvuk rezanja metala, pipipkanje viljukara, a miris sumpora i gume neda da se raire pluća bez astmatičnog kalja. Opaam samo jednu krpicu svjetloplavog neba koja se probila odnekud iz sivila, kao uokvirena stara slika plavetnila kroz bajamove grane ili smokvino liće, koje sam gledala nekad mirkajući i izleavajući se na staroj sećiji izbačenoj iza kuće, tamo u selu T, za odmor u hladovini pored bunara za ljetnih vrućina.Izleavam se i sluam ljapkanje prakljačom po mokrim krparama patosnicama i isprekidanu ,staru baba-tetkinu pjesmu ispod glasa, o lavandijerama koje su se utopile veslajući preko kanala s otoka na kopno po tovar bijelog rublja za pranje. - La-la-ra-rira- raskomotila se stara na butinu i nabrane gaće pumparice, a maramu savila na vrh-vrke glave, kao nekakav statusni simbol.Onako s prakljačom u ruci ličila je na one vajcarske gardiste na dunosti (ha, ha).
- Ajme baba, reko, vidiće te neko s puta!
- Neće babu niko gledati ni da mora nosem u lice, a kamo li s puta priko gromile, ali ti se pripazi arenih očiju. Vazda se izleava na toj sećiji! Prolo babu zvidanje, reče toboe, kao staru mudrost i zamijeni tunu pjesmu o praljama, onom daa nije ljubavi, nebi sviiita bilo... Poče ,zatim, spremati staro matelo da toća noge u slanoj vodi.- Ama baba, jes' vidila nekad Joku ili Tourinu da paradiraju tako oko kuće,aaa?- Pa mogle bi, zajedno metlu uzjahat, ta nji'ove su gustirne nasrid polja.Svukud oko sebe tapima nabadaju, a ja jo na svojim nogama kolecam. Slana voda i sunce izvlače reumu.- Niii mene, niii tebe, moja draga , konta dalje ispod glasa i radi ta je naumila.- Ajde srićo, skoči se, pokupi lancune sa ice da se ne presue na ovoj pripeci i ala, kafu skuhaj. Netriba ti ćikarom miriti, nego skuhaj punu kogomu, da pijemo doljevuu ka' u Bosni, a ne taman počne gutati, kad ono nema vie..., ala veselo priko avlije, ostarila i ti babi ovako...
Samo, da znam, kakvom je ćikarom sve ovo meni izmjereno!?
Eto i mene,
babetine među babama,ostarila (manje-vie), godina (prilično), uklapam li se u bapske standarde ili ne (nije vano),titula je osvojena- baba sam (prava pravcata).Niko srećniji nije od mene dok drim mog malog unuka u rukama i nita ljepe nema od njegovih okica ,ni slađe od njegova djetinjeg sna i smjeka. Radost i sreća babina!!!
babetine među babama,ostarila (manje-vie), godina (prilično), uklapam li se u bapske standarde ili ne (nije vano),titula je osvojena- baba sam (prava pravcata).Niko srećniji nije od mene dok drim mog malog unuka u rukama i nita ljepe nema od njegovih okica ,ni slađe od njegova djetinjeg sna i smjeka. Radost i sreća babina!!!
Leluja i povija se kovilje na blagoj buri, dolje, nie kuće na gromili, negaeno i nebrano .
Njene vlati miluju sprenu travu i kamen,savijaju se, kao da su dobre sjeni nalegle po njemu.Sunca i vedrine dovoljno,kao i uvijek pred jesen . Mir se, nekakav, i spokoj razlio posvuda.Nikakva zvuka,ni glasa, i stari, umorni bajami trepere lićem bezumno.Nema glasova, jecanja, nema ni brecanja zvona. Mati mi dola u snove, pohodi stari dom.
Njene vlati miluju sprenu travu i kamen,savijaju se, kao da su dobre sjeni nalegle po njemu.Sunca i vedrine dovoljno,kao i uvijek pred jesen . Mir se, nekakav, i spokoj razlio posvuda.Nikakva zvuka,ni glasa, i stari, umorni bajami trepere lićem bezumno.Nema glasova, jecanja, nema ni brecanja zvona. Mati mi dola u snove, pohodi stari dom.
Sudbina pod Starom planinom, ili Balkanska ili Krvave glave kako god...
Dugo sam ovdje, pod Starom planinom, i moja starost se primiče polako,ali uporno.Mnogo godina je prolo od kada sam stigla kao nevjesta u selo T....a (i ovo na slovo T), u kojem sam i dan danas nevesta, čuda,izdalek . Davno je bio onaj letnji, avgustovski ,vreli dan kad su se sjatile babe (sad sam i sama baba) i dječurlija u dvorite stare kuće , da vide urdinsku nevestu, i kad sam saznala da je Rua stigla na mjesto Ruin grob. Ovo, urde, je porodični nadimak, prekor,kako se ovdje kae. Znčenje vuče iz turskog vremena i turskog jezika odande. Dakle,prekoreni su da su izdalek , doljaci.Priča kae da je pra,pra,pra... Deda Mita po čijem imenu nose prezime (a koje su dobili za stroeno kotle),ubio nekog Turčina u svom belopalanačkom ataru, jer mu je unesrećio sestru ,pa je morao da bega iz nilijsko u pirotsko . Prelaskom u atar drugog age, potjera je prestajala,jer je iv čovjek korisniji kao kmet, nego mrtav, ali povratak nije bio dozvoljen.E sad, pitate se kako se dobija ime u zamjenu za stroen kotao!? Deda Mita je u starom kraju ostavio sve svoje, i porodicu i imovinu. Bio je, kau i oenjen, ali pobjegao je samo sa sestrom. lijepa sestra se lako i brzo udala u ovom selu, te se i danas znaju rođaci po ovoj enskoj liniji. Deda je i sam morao da ponovo organizuje svoj ivot. Rjeio da se ponovo oeni, ali s obzirom da se znalo da je već oenjen u starom kraju, pop nikako nije htio da ga vjenča.Problem je rijeen tako to ga je Deda Mita presreo na uskom drvenom prijelazu peko rijeke nasuprot ovdanjeg manastira i zaprijetio mu omicanjem u hladnu vodu usred zime, ako ga ne vjenča.Pop je moro pristati, pa i kum da mu bude. Uistinu, manastir se i danas smatra kumom porodice , i sve dok se slavila slava u staroj kući pozivan je i počastvovan neko iz manastira, a i mojoj djeci je krsna kuma bila jedna od kaluđerki.Elem, Deda Mita je dobivi kumstvo, morao da uzvrati poklonom, a on osim stoenog kotla nita drugo nije imao, pa ga je dao u manastir.
Stara kuća u selu T danas ima samo jednog stanara, mog starog svekra koji je u svojim devedesetim, i uvjek je spreman da se raspriča, samo da se dočepa strpljivog sluaoca (uglavnom sam to ja). Okolne kuće su mahom prazne ili sa po jednim starcem koji se,kao i on, uporno dri svog dvorita, teko i u komiluk da ode.I u naoj novoj kući, nekoliko kilometara dalje, u gradu, samo smo ja i onaj moj, a djeca negdje drugdje svijaju gnjezdo. Priče o starom domu ih ne dotiču, bar za sada...
Dugo sam ovdje, pod Starom planinom, i moja starost se primiče polako,ali uporno.Mnogo godina je prolo od kada sam stigla kao nevjesta u selo T....a (i ovo na slovo T), u kojem sam i dan danas nevesta, čuda,izdalek . Davno je bio onaj letnji, avgustovski ,vreli dan kad su se sjatile babe (sad sam i sama baba) i dječurlija u dvorite stare kuće , da vide urdinsku nevestu, i kad sam saznala da je Rua stigla na mjesto Ruin grob. Ovo, urde, je porodični nadimak, prekor,kako se ovdje kae. Znčenje vuče iz turskog vremena i turskog jezika odande. Dakle,prekoreni su da su izdalek , doljaci.Priča kae da je pra,pra,pra... Deda Mita po čijem imenu nose prezime (a koje su dobili za stroeno kotle),ubio nekog Turčina u svom belopalanačkom ataru, jer mu je unesrećio sestru ,pa je morao da bega iz nilijsko u pirotsko . Prelaskom u atar drugog age, potjera je prestajala,jer je iv čovjek korisniji kao kmet, nego mrtav, ali povratak nije bio dozvoljen.E sad, pitate se kako se dobija ime u zamjenu za stroen kotao!? Deda Mita je u starom kraju ostavio sve svoje, i porodicu i imovinu. Bio je, kau i oenjen, ali pobjegao je samo sa sestrom. lijepa sestra se lako i brzo udala u ovom selu, te se i danas znaju rođaci po ovoj enskoj liniji. Deda je i sam morao da ponovo organizuje svoj ivot. Rjeio da se ponovo oeni, ali s obzirom da se znalo da je već oenjen u starom kraju, pop nikako nije htio da ga vjenča.Problem je rijeen tako to ga je Deda Mita presreo na uskom drvenom prijelazu peko rijeke nasuprot ovdanjeg manastira i zaprijetio mu omicanjem u hladnu vodu usred zime, ako ga ne vjenča.Pop je moro pristati, pa i kum da mu bude. Uistinu, manastir se i danas smatra kumom porodice , i sve dok se slavila slava u staroj kući pozivan je i počastvovan neko iz manastira, a i mojoj djeci je krsna kuma bila jedna od kaluđerki.Elem, Deda Mita je dobivi kumstvo, morao da uzvrati poklonom, a on osim stoenog kotla nita drugo nije imao, pa ga je dao u manastir.
Stara kuća u selu T danas ima samo jednog stanara, mog starog svekra koji je u svojim devedesetim, i uvjek je spreman da se raspriča, samo da se dočepa strpljivog sluaoca (uglavnom sam to ja). Okolne kuće su mahom prazne ili sa po jednim starcem koji se,kao i on, uporno dri svog dvorita, teko i u komiluk da ode.I u naoj novoj kući, nekoliko kilometara dalje, u gradu, samo smo ja i onaj moj, a djeca negdje drugdje svijaju gnjezdo. Priče o starom domu ih ne dotiču, bar za sada...