Price Anje Jejine-Ciline

[Petar-Peky Bukarica]

CRVENE CIPELE

"Al ovaj bus trese! Ne mogu da spavam od njegovog tumbanja. Gdje mi je vokmen? Poslusacu malo muzike".
Djevojka je iz sive torbice izvukla mali muzicki uredjaj. Jedan dio okacila je o vrat, dok je slusalice stavila na usi. Prstima je njezno pritiskivala dugmice koji su se nalazili na aparatu i, izabravsi odgovarajucu melodiju, polako i oprezno spustila je sjediste na kom je sjedila.
Udobno zavaljena, zaklopila je oci, pokusavajuci da se opusti, slusajuci muziku.
Ne, nije islo, bila je previse uzbudjena da bi mogla da se osjeca opusteno. U glavi su joj pocele da javljaju slike iz proslosti, lica ljudi koje je davno poznavala.
Prije nekih dvanaest godina otisla je iz kraja u koji danas putuje. Ne sjeca se, uglavnom, nicega, ali pokusava da prizove likove djece sa kojom se igrala ispred zgrade.
Vidi ih u magli, ali imena im se ne sjeca.
-Sto moram u Hrvatsku? Prokleti papiri!
I ta putovnica! Moram da je podignem jer bez nje ne mogu u inostranstvo. Muka mi je od prica o Krajini! Ne volim da idem nigdje iz Beograda. Sta cu tamo? Kod babe koja samo kuka!
Joj, samo da izdrzim tih nekoliko dana!
Samo da podignem pasos i pobjegnem odatle. Propustila sam i koncert Rolingstounsa u Beogradu. A sta cu ako se nesto iskomplikuje, pa ne uspijem do petnaestog da budem u Beogradu? O tome ne smijem ni da mislim. Drustvo ce otici u Grcku, na more, bez mene.
Ne, sve ce biti u redu, podignucu proklete papire, biti malo s babom, tri dana najvise, obecala sam mami, a onda nazad u zivot.

Veliki bijeli autobus konacno je stigao. Iz njega cu poceli da izlaze ljudi, vukuci torbe i kese sa sobom. Medju njima bila je i Jovana.
-Konacno! Sva sam se ugruvala od ovog truskanja. Kakav uzasan put.
Gdje je baba? Ne vidim je.
Odjednom, cula je kako je neko doziva: - Jovana, Jovana…
Okrenu se i ugleda je. Mala, sicusna zena, obucena u crninu. Na glavi joj crna marama, u rukama mala crna torbica.
-Sreco babina, jesi li stigla? Dodji da te baba poljubi.
"Joj, koje blamiranje", pomisli.
Ipak, sagnula se, dopustivsi starici da se objesi o nju i dotakne je svojim starackim usnama.
Baba zajeca, tiho joj govoreci: - Joco, sto si porasla. Blago babi!
-Ajde, baba, ne placi, dobro sam. Nego kako cemo u selo?
-Ne sekiraj se, Joco. Evo, komsija Stevo me dovezao, s njim cemo nazad.
-Stevo, Stevo! Ajde vamo.
Prisavsi, mali covjeculjak obucen u kariranu crvenu kosulju, u starim izlizanim farmericama, pruzi ruku Jovani i rece:
-Ista si pokojni Miroslav, ka' da njegovu glavu skinilo.
Na te rijeci baba zajeca.
Jovana negdje duboko u sebi osjeti bol, onu vrstu boli koja nas ostro ubode u srce pa se naglo prosiri po cijelom tijelu, pa prije nego sto zasuzi, rece:
-Ma pustite to, umorna sam, ajmo kuci!
-Kuci? Zar sam rekla kuci?
-Moja kuca je u Srbiji!
Crveni stojadin zaustavio se ispred velike kamene kuce .Ispred ulaznih vrata nalazio se drveni sto oko koga su bile plasticne stolice.
Svud po dvoristu kokosi, iza kamene ograde koza.
Pod velikim drvetom bajama bio je zavezan pas, mjesanac koji je lajao na neocekivane goste.
-Ajde, Mico, cuti! Ne laj! Evo, stigla nam Jovana.
Na te rijeci pas je prestao da laje, ali cim ga je Jovana pogledala, zalaja ponovo, zatezuci lanac i skacuci prema njoj.
-Al ti se veseli, Joco- rece baba!
Usli cu u kucu, u kuhinju.
Nasred prostorije stari drveni sto s cvijetnom musemom. Na podu linoleum smedje boje. U uglu veliki novi sporet na drva, zaklopljen, na kome se nalazio bijeli iskehlani stoljnak s malom sivom vazom na kojoj pise: Skoko Banja.
Pokraj sporeta dvosjed, prekriven cebetom, na kom su nacrtana dva goluba.
Jovana, usavsi u kuhinju, baci torbu na pod, bijesna, rece:
-Gde cu ja da spavam, baba, i da ostavim stvari?
-Ne brini Joco, baba je tebi sredila tatinu sobu. Niko jos nije spavao u njoj.
Soby sam okrecila proljetos i nove jastuke kupila.
-Dobro, dobro. Daj,baba, pokazi mi gdje je to. Da se presvucem i raspakujem, pa cu da se istusiram.Gde je kupatilo?
-Eno, niz hodnik, pa ljevo. Reci kad ces se kupati, da stavim lonac da se grije.
-Sto da se grije?
-Nemas tople vode.
"Tesko meni", pomisli Jovana.

Mokre kose, ocesljane sa strane, u sivom sorcu i bijeloj majici, u japankama, Jovana izadje iz kupatila.
"Uspela sam da se operem, fala Bogu. Vise sam isprolevala okolo nego po sebi ali ipak, uspela sam. Bolje se osecam, lakse, sav umor i prljavstina, sakupljena na putu, nestali su. Gladna sam. Idem da vidim sta je baba spremila da jedem. Umirem od gladi. Na velikom drvenom stolu servirani tanjiri. Dva tanjira: za Jovanu i za babu.
Duboki starinski tanjiri na kojima su nacrtani poza cvijetici. Na stolu veliki bijeli stoljnjak.
Baba, kad je primjetila da Jovana ulazi u kuhinju, okrenuvsi se, rece:
-Evo, sreco, juha je skuvana. Samo da procijedim krompir, pa cemo rucati. Ispekla ti baba pile, pravo nase, domace!
Prisavsi stolu, Jovana jede. Nervozna i gladna poce da posmatra kuhinju. Zakljuci da je kuhinja jednostavna. Sjedenje u njoj pruza neku cudnu mirnocu i opustenost.

Sa strane se nalazi veliki drveni kredenac zelene boje. Ofarban, vidi se, nedavno. Kredenac je pun fijoka i policica koje su ostakljene.
Iza stakla nalaze se solje za kafu, okrenute naopcke, na malom heklanom stolnjaku.
Pokraj casa poredjane su male posudice. U desnom uglu je slika. Velika crno-bijela fotografija. Jovana prepozna lik iz svog djetinjstva, lik svog pokojnog oca.
Ustade od stola i pridje slici, pomjeri staklo, uze ostecenu fotografiju u ruke.
Ne sjeca ga se, ali, kao kroz maglu, pojavljivao bi joj se ponekad pred ocima njegov lik, nasmijan. Pitala se sve ove godine: - Kakav je bio?
Majka joj je cesto pocinjala da prica o njemu, ali bi je uvijek prekidala, ne zeleci da je slusa.
Previse je boljelo, osjecala bi, i svako pominjanje oca je vjesto izbjegavala. Ponekad bi i viknula na majku:
-Ostavi me na miru! Necu da slusam o njemu.
Lakse je tako. Ne misliti i ne osjecati. Negdje duboko sakrila ga je u sebi i zabranila sjecanju i bilo kome da ga vadi odatle.Ali, danas je tu, drzi njegovu sliku u rukama i posmatra ga.
Lici na njega, zna. Ima istu boju njegovih ociju. Isti osmjeh! Brzo, da baba ne vidi, vrati fotografiju u veltrinu, sjede za sto, cekajuci rucak.
-Baba , gdje cu ja da spavam? Odmorila bih se malo. Mogu li tu na seciji.
-Nemoj Joco, stalno neko od komsija dolazi pa neces moci spavati. Sredila sam ti tatinu sobu. Tamo ti je namjesten krevet. Idi tamo da se odmoris na miru.
-Dobro - odgovori Jovana, ne bas srecna sto mora u njegovu sobu. Otisao je bez pozdrava, otisao je, a nije morao, u taj prokleti rat i nikad se vise nije vratio.

Osjeti miris dunja.
"Kakav lep miris", pomisli.
Ugleda ih; tri dunje poredane jedna do druge, stajale su na velikom drvenom ormaru.
Pokraj ormara bio je starinski krevet, namjesten za spavanje. Ogromni jastuci na njemu. Pride i opipa ih. Osjeti perije pod rukama.
Pokrivac lagan, perjani, bijeli, kao snieg.
-Volim belu posteljinu, bas ovakvu kao ovde.
Sjede na krevet izu japanke.
Pokled joj privuce velika starinska vitrina. U vitrini fotografije; njegove, oceve. Desetine fotografija koje su je posmatrale.
Jovana ustade iz kreveta pa, prisavsi vitrini, pomjeri staklo. Fotografije poce da okrece naopako. Ne zeleci da ih gleda. Pride prozoru, pomjeri bijelu nacickanu zavjesu i otvori ga.
Cula je cvrkut ptica. Ne razaznaje koje su to ptice.
Poce da razmislja o tome koliko vremena nije cula cvrkut ptica. Jeste, prije cetiri godine, kada je sa skolom isla u Katice, selo u Srbiji, tada su sa razrednom lezali na travi i osluskivali ptice.
Zacudi se koliko je lijepo ovdje. Ova priroda, prekrasna je. Ispred kuce je mnogo drveca, velika livada opasana kamenom ogradom.
-Kad se odmorim, ici cu da prosetam, da uberem cveca, da ga osusim. Imacu ga, kad se vratim u Beograd.
Leze na krevet da spava. Cuvsi sat kako snazno kuca iznervira se, skoci s kreveta, poce da ga trazi. Ugledavsi ga uze ga u ruke i zamota ga u veliko zeleno cebe. Vrati se u krevet.
Kad je zatvorila oci, pojavi se ON, otac. Nikad ga nije vidjela toliko jasno.Imala je osjecaj kao da stoji pred njom i nesto pokusava da joj kaze.
S nocnog ormarica uze vokmen, stavi ga na usi. Zeleci da prestane da misli na njega, zaspa.

Kukurikuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu!
"Gde sam ovo?", upita se.
Otvorivsi oci, ugleda nepoznatu osobu, uplasena i zbunjena ne shvati odmah gdje je. Pogleda na sat mobilnog: Sest sati je! Pijevac nije prestajao da kukurice.
-Prokleti pevac, ne da mi da spavam - Ustade iz kreveta, uze jednu od dunja, pridje prozoru, otvori ga, da gadja pijevca.
"Nista, ne vidim ga. Idem nazad u krevet".
U krevetu se prevrtala, nije mogla da zaspe. Cula je babu kako hoda po kuhinji. Ustade i ode kod nje.
-Jovana, ustala si? Nisam htjela da te budim. Juce poslije rucka si zaspala, ulazila sam dva puta u sobu, ali kad sam vidjela kako cvrsto spavas bilo mi zao da te budim.
Neka si se odmorila, neka. Iscrpljena si od puta i one guzve, gore u Srbiji, treba da se odmoris.
-Kako cu u grad, baba? Moram u neke kancelarije da podignem dokumente.
-Komsija Stevo ce te voziti.
-Kad zavrsis s poslovima, nazovi ga i on ce te povesti nazad. On po gradu hoda svako jutro, tako da ce te on i vratiti nazad.

Proslo je dva i po sata stajanja, uzdisanja i svadjanja sa ljudima u hodniku, ali,ipak ,uspjela je sve da zavrsi i podigne dokumenta.
-Stevo, jesi li jos u gradu? Zovem te da te pitam mogu li s tobom nazad u selo?
-Ok. Vazi, cekam te!

Vozeci se, pocela je da posmatra grad. Sve joj je poznato, ali ga se ne sjeca bas jasno.
Ugleda odjednom park. Pogled joj privukose klupe. Zelene i ostecene. Pred ocima joj se pojavi prizor: ona i otac. Dovodio ju je cesto u ovaj park, on bi sjedeo i citao novine a ona bi brala divlje cvijece po parku i sakrivala se medju grmovima.
Zamoli Stevu da zaustavi kola. Izadje iz kola i pridje klupi. Sjede. Rukama poce da dodiruje zelenu klupu. Osjeti svoje srce. Cuje ga glasno kako udara i kao da zeli da iskoci, da pobjegne iz njenih grudi. Ovdje je sjedio on, uvijek nedjeljom. Sjedio i citao. Svakog casa ostavljao bi novine i pogledom bi je trazio. Sjeca se svog bijesa koji je osjecala prema njemu zato sto cita, a ona zeli da se igra sa njom.
Ustade, pre naleta suza, te se vrati Stevi, rekavsi mu:
-Stevo, bezimo odavde!

-Ne zelim da se secam. Ne, ne zelim. Sta imam od secanja? Samo bol. Ne volim ovaj grad, ova mesta, treba pobeci, otici negde daleko i zaboraviti sve!
Zelim da pobegnem sto pre iz ovog grada, od babe, od njega, od ovih ljudi. Zelim da odem kuci i da se nikad vise ovde ne vratim! Ne znam ni gde mu je grob. Ne znam gde lezi, gde pociva.

Stari crveni stojadin parkirao se u dvoristu.Izlazeci iz kola, Jovana ugleda nepoznate osobe kako sjede sa babom kod stare murve. Pred njima rakija, suve smokve. Male staklene casice svud po stolu.
Za stolom sjedi covjek srednjih godina, u bijeloj majici, pokraj njega je zena njegovih godina. Kratko osisana. Kad primjetise Jovanu ustadose, cmijuci se, krenuse prema njoj.
Prvi joj pridje muskarac, pruzivsi ruku, rece:
Ja sam Jovo, prijatelj tvog pokojnog oca. Skupa smo vojsku sluzili u Sisku. Culi smo da si stigla, pa evo ja i Nada dosli da te vidimo.
Jovana, zbunjena i zatecena neocekivanom posjetom, samo rece:
-Drago mi je.
-Ka da gledam Miroslava, kad gledam tebe, dijete. E, da znas samo kakav je tvoj otac coek bio!
Jovana pogleda zenu koja joj pruzi ruku i rece:
-Drago nam je sto si dosla. Bilo je i vrijeme malo kuci da dodjes!
Ne odgovori joj nista.
"Kuci? Gdje je moja kuca? Vise ne znam ni sama!"
Iznijelo se jelo, pecenje koje je donio Stevo iz grada. Baba donese kruh koli je sama pekla. U basti je ubrala mladu zelenu salatu, paradajz i papriku. Jelo se i pilo.
Slusajuci price daleke i strane Jovana cijelo popodne provede druzeci se sa gostima, pred vece gosti odose.

Kukurikuuuuu.
Pjevac opet kukurice. Neka kukurice, pocinje da mi se svida njegovo kukurikanje.
"Setala sam danas poljima sama . Kasnije, pridruzila mi se i baba, isle smo u stari vinograd, pokazivala mi je nase pasnjake i livade. Zapusteno je sve, nema ko da kosi, da obradjuje, baba je stara i nece jos dugo. Ovo ce sve biti moje. Mozda jednog dana, kad se udam, dodjem ovde sa muzem da radimo zemlju, da zivimo u ovoj lepoti.
A da prodamo mozda jednog dana sve ovo?
Od para, koje bih dobila, mogla bih da putujem nekoliko godina po svetu, ali, ipak, mislim gde god bi otisla da nema nigde ovakve lepote kao ovde, kod mene kuci!
Danas cu sa babom u staru kucu da odem. Baba zeli da vidim tu staru napustenu kucu. Videla sam je kad sam se vracla sa Stevom iz grada. Ogromna kamena kuca. U toj kuci je nekad davno ziveo moj praded i prababa, i toj kuci je rodena moja baba. Baba kaze da je kuca puna starih stvari, onih sto joj je zao da baci, a ne sluze vise nicemu.
Ko zna, mozda pronadem nesto u njoj, neki stari predmet od sto godina, volim stare stvari ".

Penjuci se uz kamene stepenice, polako, nogu pod nogu, baba iz dzepa crne suknje izvadi veliki kljuc. Odkljuca kucu i oni udose. Kroz mali prozor dopirale su zrake sunca koje su osvjetljavale prostoriju.
Pred njima se ukaza drveni pod sa ispucalim daskama. Na sredini ogromne prostorije stajase veliki drveni sto. Na stolu se nalazila kutija sa nekakvim dijelovima od zeljeza.
U uglu bio je sporet na drva prekriven prasinom. Pokraj sporeta nalazila se daska na kojoj je bilo poredjano nekoliko posuda; stari cajnik, aluminijumsko cijedilo za caj i stari fenjer.
Jovana pod nogama osjeti pucketanje dasaka. Prepala se da ce propasti u prostoriju kolja se nalazila ispod.
-Pazi, Jovana, daske su rasusene, sve je propalo. - rece baba.
Polako i oprezno udje u mali hodnik koji je bio prazan. Ugleda tad vrata pa zakoraci u prostoriju. Pred njom se ukaze mala sobica puna starih kutija u kojima su se nalazile nekakve stvari.
Pridje kutijama i krenu da pretura po njima. Stare knjige. Knjige njenog oca iz studenskih dana. Stara pisma, nekakve fotografije, crno-bijele. Na fotografijama lica ljudi koje ne poznajem.Otvori novu kutiju. Unutra kese. Opipa . Stara odjeca.
Ugleda tad drvenu preslicu koja je stajala naslonjena sa unutrasnje strane vrata sobe. Uze je odusevljena u ruke i poce da doziva babu : - Baba, baba ovo cu da uzmem.
Odjednom pogled joj privuce lijepa zuta kartonska kutija na kojoj su bili nacrtani puzici. Uze kutiju u ruke, starom krpom koju je pronasla negdje medje odjecom, obrisa kutiju. Otvori je.
Ugleda nesto sto je vrati u proslost, nesto sto joj ubrza rad srca, oznoji dlanove, sto joj natera suze. Drhtavim rukama izbezumljena od bola uze ih u ruke. Jovana je u rukama drzala male crvene lakirane cipele!
Krenu da place. Ne mogavsi vise da izdrzi bol nastavi da snazno jeca primaknuvsi cipele, srcu. Stara kuca je poslje dugo godina ozivjela, ispunjena bolom.
Javi joj se prizor .Ona i majka. Majka je kori: - Opet si ih obula! Sto puta sam ti rekla da ih ne obuvas! Male su ti, Jovana. Imas nove cipele, a ti zapela bas za ove!
-Ali, mama, ovo su najljepse cipele na svijetu. Znas sta je tata rekao kad mi ih je donio?
Rekao mi je: "Joco, kupio sam ti carobne cipelice. U njima mozes da trcis najbrze od sve djece i u njima mozes da odes gdje god pozelis, jer one su carobne."
Ugleda oca kako joj ih pruza u malom hodniku njihova stana, vidi sebe kako grli oca, kako ga ljubi. Cuje zvuk koji poljupci stvaraju, osjeti svoju nekadasnju srecu.
Ali, odjednom sunce nestade. Tama zavlada sobicom. Uplasena i skrhana Jovana ustade i poce da trazi izlaz iz kuce ne sjecajuci se vise nicega, cak ni toga kako je ovdje dosla.
Ugledavsi vrata, preskacuci stepenice, pobjeze.
Joco,Joco cula je babu kako je doziva. Ne osvrcuci se, ne zeleci da je baba vidi u ovakvom stanju, pobjeze u selo.

-Baba necu to sve da nosim. Sto ce mi tolika hrana? Sto mi to sve pakujes? Nismo gladni mi gore!
-Ajde Joco, ne mudruj. Stavila sam ti pola prsuta, nako isjekla ti ga baba na par komada, malo ovcijeg sira, pecenice, domacih jaja. A i komsija Stevo ti upakovao rakiju i domace vino.
-Svaki dan da popijes poslje rucka casu vina. Nije prskano, a zdravo je, puno. Cim stignes da se javis! Da znam da si dobro doputovala!
- Dobro baba! Rekla si mi to vec sto puta.
Stari stojadin je stigao. Stavljajuci stvari u gepek i sa rancem na ledjima i slusalicama na usima, Jovana se pozdravi sa babom.
-Doces i dogodine, Joco, viditi babu?
-Ocu baba, obecavam!
Baba svoje ruke prebaci preko Jovaninog vrata, snazno je stiskajuci i ljubeci. Placuci, rece joj:
-Pazi se, Joco, molim te, i ne zaboravi nas.
Mico je glasno lajao, kidajuci lanac.
-Cao, Mico - viknu Jovana. Da baba ne bi vidjela suze u njenim ocima, brzo sijede u kola.

Prolazeci kroz grad i posmatrajuci zgrade, ulice, trgovine shvati da je to ono sto joj je blisko. Poznato. Njeno.
Sledece godine cu ovamo sa drustvom. Pravo kod babe. Setacemo poljima, uz reku, ici do mora, jer blizu je. Odmoriti se kako treba.

-Postovani putnici, izvadite svoje putovnice na uvid jer upravo stizemo na granicu. Jovana cu na razglasu glas domacice autobusa.
Skidajuci slusalice sa usiju i podizuci sjedalo poce da trazi pasos. Izvadivsi ga iz dzepa ranca, otvori ga. Drzeci ga otvorenog ugleda carinika kako joj se, pregledavajuci papire putnika, priblizava.
-Jovana Popovic?
-Da, ja sam.
-Gdje ste bili gospodjice?
-Kuci.
-Zar nije vasa adresa Kralja Milana 16, Beograd?
-Da, jeste. Tamo samo zivim, ali mi je kuca u Hrvatskoj!
-Otvorite ranac, molim!
Jovana stavivsi ranac na koljena, poce da ga otvara. Iz ranca izviri nesto crveno.
-Sta je to? - upita carinik.
-Cipele.
-Izvadite to!
Jovana izvadi obe djecije lakirane cipelice.
-Sta ce vam cipele u torbi? Vase su? - upita carinik.
-To su carobne cipele.
-To se vi sa mnom segacite gospodjice?
-Ne, gospodine, to su carobne cipele, u njima mogu da odem gde god pozelim!
-Jeste li vi dobro? - upita carinik, zacudjeno piljeci u nju.
-Da, dobro sam gospodine. Konacno sam dobro!



Napisala : Anja Jejina - Cilina

[Petar-Peky Bukarica]

SVAKA CAST

- Svaka cast, Veljo! Ne znam sta drugo da ti kazem-rece Danilo, muskarac srednjih godina koji je, zavaljen u maloj fotelji u basti Hotela "Moskva", sjedio naspram prijatelja koga nije vidio godinama.
Sasvim slucajno, listajuci novine, prije nekoliko dana, ugledao je njegovu fotografiju. Jedva ga je prepoznao. Dugo je proucavao fotografiju, ne vjerujuci vlastitim ocima. Njegov skolski drug, nekad jedini i najbolji, fotografisan je kako se rukuje s poznatim politicarem u holu jedne zgrade.
U odijelu, kratko podsisan, smijesio se, okrenuvsi glavu prema fotografu, profesionalno namjesten, naviknut na slikanje za novine.
Danilo dozva zenu koja je u kuhinji spremala jelo i pokaza joj sliku.
- Nas Veljko! Ne mogu da vjerujem! Otkud on tu?
Ona obrisa masne ruke o kecelju, uze novine, primace ih licu pa, piljeci u sliku, rece:
- Ma jest, on je!
Takvo odusevljenje Danilo odavno nije osjetio. Toliko ponosa, toliko srece! Ustade naglo sa stolice i pridje regalu. Izvadi iz njega dvije kristalne casice i stavi ih na stolic. Vesna, ne pitajuci nista, odjuri u kuhinju. Iz frizidera uze flasu domace sljivovice. Sipajuci pice, Danilo rece:
- Da nazdravimo, zeno, za naseg Velju.
Odavno se u njihovoj kuci nije nazdravljalo. Nije se slavilo, a pogotovo se nije veselilo. Veljina fotografija ucini cudo, uljepsa im jutro, prodrma ih. Iskoracise na trenutak iz svakodnevnice u kojoj su bili zacahureni, izbavi ih iz cutanja u kome su zivjeli. Svaki dan im je bio isti. Osluskivanje. Ustvari, oni nisu zivjeli, oni su osluskivali.
Usi su im uvijek bile u stanju pripravnosti; cekale su spremno da cuju skripu ulaznih vrata. Ako bi samo tiho zaskripala, znali su da ce dan biti miran, ako zalupe, bice haos, a ako jako tresu, prekinuce sve poslove u kuci, obuci ce se na brzinu da bi sto prije pobjegli iz kuce. Nisu zeljeli da gledaju sina koji ih u krizi, zbog nedostatka droge, vredja govoreci da su obicna dva matorca nesposobna da mu ista u zivotu pruze. Trazeci novac koji vise nemaju.
Danilo je godinama bezuspijesno pokusavao izlijeciti sina, obilazio s njim klinike, ali nista pomoglo nije. Uzalud je potrosio ogroman novac na terapije. Pazmisljao je i o tome da proda svoj veliki stan i kupi dva manja. Htio je da jedan prepise sinu Vladimiru, da ga preseli, ali je znao da ce ga, ako to napravi , izgubiti iz vida i vise nece moci da ga kako-tako kontrolise. A i Vladimir bi sigurno prodao stan, potrosio ga na drogu.
Danilov zivot, dakle, pretvorio se u osluskivanje. Osluskivanje ulaznih vrata koja su skripila, a namjerno nije htio da ih podmaze jer su mu najavljivala Vladimirovo stanje.
Ali, danas, kad je ugledao Veljkovu sliku u novinama, sve misli usmjerio je na susret s prijateljem.
Svoju muku nikom nije ispricao. Sam sebe iznenadi ogromnom zeljom da je isprica Veljku. "Konacno, prijatelj je stigao!" - mislio je.
I evo, jutros sjedi pred Moskvom. Presrecan gleda u Veljka. Pred sobom vidi gospodina, pravog gospodina, besprekorno obucenog, zalizane kose, moderne frizure. Svaku sitnicu uocava na njemu; skupi sat, koji bljesti, lancic oko vrata, markiranu kosulju, skupo odijelo, nove kozne cipele. Suncane naocare, koje kostaju kao njegova mjesecna plata, stoje na stolu, a o cijeni mobilnog ne moze ni da razmislja.
- Kako mi je keva rekla da ci zvao,nisam mogao da verujem! Odmah sam otkazao sastanak s poslovnim partnerom. Pa, koliko ima da se nismo videli?
- Skoro petnaest godina?
- Cesto sam te se secao. Pogotovo sam se prisecao onih nasih ludih dana i jos ludjih noci. Pijancenje, jurenje zena, putovanja.
- E, druze, bas se radujem sto te vidim.
Osmjeh nije silazio s Danilovog lica. Slusao je Veljka ne mogavsi da progovori ni jedne jedine rijeci.
- Zao mi je sto si ostao ovde. Jebi ga. Trebalo je da odes sa mnom u svet. A ti upro u patriotizam. Ma, kome je to srecu donelo, pogotovo ovde, u ovoj zemlji. I ja sam patriota, volim Srbiju, ali znas, druze, ipak vise volim sebe. Jebes ti zemlju koja unistava svoje gradjane, a u Srbiji je tako godinama. Spakovao sam se i pravo za Rusiju krenuo. Prijavio sam se cim sam tamo stigao da radim na gradilistu. Kao radnik na gradjevini radio sam cetiri godine pa sam petu godinu postao sef, a posle tri zamenik direktora. Upisao sam skolu, doskolovavao se, ucio. Ozenio sam se gazdinom cerkom pa smo osnovali svoju firmu. Upocetku sam imao tridesetak radnika, a danas imam dvadeset puta vise.
- Firma mi je jaka, sklapam poslove po celom svetu. Dosao sam poslom u Beograd. Ugovaram jedan posao sa vladom. Napravivsi pauzu, da prekine telefonski poziv, Veljko nastavi:
- Imam dva sina, da ih vidis samo. Jedan studira u Americi, a drugi je sa mnom u Rusiji, ovaj mladji. Nece taj iz Rusije nigdje. Uci za inzenjera. Kad odem u penziju, on ce me naslediti. Bice uspesniji nego ja, osecam, promucuran je, inteligentan. Nije sto je moj, nego tako je. Taj ce daleko dogurati.
Slusa Danilo sve sto mu Veljko govori, upija svaku njegovu rijec. Puno mu srce. Nije ni znao da ima i drugog sina.
- Pozeleo sam mnogo puta da te pozovem svih ovih godina, ali jebi ga. Znas kako je. Poslovi na sve strane. Spavam dnevno cetiri sata. A, i nisam hteo, iskren da budem, kontakt sa prijateljima. Izazivali bi mi emocije, a to sebi nisam hteo da dozvolim. Da sam razmisljao o Beogradu, nikad nista ne bih postigao. Ovako, dobro mi je. Ne zalim se.
Danilo je cutao. Slusao je pazljivo, ispijajuci rakiju. Sto ga je rakija vise uzimala pod svoje, bio je sve utuceniji. Osjeti se jadno. Zavrsio je fakultet. On i Vesna uspjeli su da kupe stan na kredit koji i danas otplacuju. Plata mu je smijesna. Vesna je dobila otkaz kao tehnoloski visak, ali to nije najgore. Najveca muka mu je sin. Najvece razocaranje.
Nije uspio kao otac, ubijedjen je. Slusa Veljkovu pricu o sinovima, a svoga sina ne zeli da spomene.
Odjednom Veljko upita: - Nego, kako tvoj Vladimir? Je li zavrsio studije?
Danila trgnu pitanje. Htjede da slaze kao stotinu puta dotad, ali ipak, Veljko sjedi pred njim, a ne neko ko, zeljan prica o tudjoj tragediji, iscekuje odgovor. Ogromna zelja da se izjada, da sve izbaci iz sebe pojavi se u njemu. Ne mogavsi vise da cuti, on poce zamuckujuci: - Prekinuo je studije. Upao u lose drustvo. Sin mi nije dobro.
Veljko mu se primice, spusti rakiju na sto, upita:
-Kako nije dobro?
Sklonivsi pogled od Veljkovih ociju, Danilo pogleda u svoje cipele. Bile su stare, na vrhu je pocela koza da se guli. Dodje mu da zaplace, jako udahnuvsi vazduh, tiho rece:
-Droga.
Veljko se naglo odmaknu i uze rakiju sa stola.
-Jebi ga - rece. - Zajebano.
Danilo htjede da krene da mu prica, ali rijeci nisu mogle da izadju iz njega. Cuteci, okrenu glavu i poce da posmatra prolaznike. Ucini mu se da u glavi cuje skripu ulaznih vrata svoga stana, skripe tiho.
Veljko dohvati sa stola telefon, okrenu broj i zapoce razgovor s nepoznatim covjekom. Danilo, pun jada, gledao je u prijatelja.
Narucise jos jednu turu pica. Piju i cute. Danilo ceka da ga Veljko nesto upita, ali pitanja niotkud. Moli boga da Veljko pocne s pitanjima, ali on je gledao zamisljeno u pod, ne podizuci pogled prema prijatelju. Pomislivsi da gleda u njegove pohabane cipele, Danilo noge podvuce pod sto sto je mogao vise. Obuze ga napetost, ruke mu se oznojise.
Dva prijatelja sjede cuteci, pomalo pripiti.
- Sjebano, druze, bas sjebano - odjednom rece Veljko. - Voleo bih da ti mogu pomoci, ali ne mogu. I ja imam problema. U kreditima sam nekim, sinovima stanove kupujem. Uvek neki izdaci.
Polako krenu da ustaje ispravljajuci odijelo.
- Moram da idem, posao zove. Nemas pojma koliko mi je drago sto sam te video.
Rukovase se. Danilo ostade da sjedi, dok je Veljko stajao nad njim.
- Pa se vidimo opet jednom - Veljko iz dzepa izvadi vizitkartu, pruzi je Danilu. - Pozovi ponekad. To mi je broj u kancelariji. Javice se sekretarica pa ostavi poruku. Kad dodjem ponovo u Beograd, mozemo malo duze da popricamo.
Danilo ostade da sjedi u fotelji, gledajuci za Veljkom koji se, u odijelu, s akten tasnom u ruci, provlacio izmedju stolova. Uze upaljac sa stola, kresnu ga, primice vizitkarti i zapali je. Ubaci zapaljenu vizitku u pepeljaru. Gledao je u plamen tupo. Nije mislio ni o cemu. Praznina u njemu je bila ogromna, nesaglediva.
Konobar pridje i rece:
- Gospodine, mogu li da naplatim? Moja smena se zavrsava.

Koracao je ulicama dugo iduci kuci. Svjestan svog jadnog zivota. Nemati gdje pobjeci od svakodnevnice, nemati kome povjeriti svoje muke, koje ga ugusise, tesko je. Ne moci promijeniti zivot, vec samo cekati i osluskivati, jos je teze.
Stize pred zgradu u kojoj je stanovao. Sazaljivi pogledi komsija, koji su sjedili na klupi, pozdravise ga. Umoran, penjao se stepenicama. Cuo je kako neka majka vice na dijete. Pomisli kako vika, batine, a ni lijepe rijeci nece pomoci djetetu jer ono radi ono sto zeli.
Vrata mu otvori Vesna. Uplakana.
Rece: - Odneo je televizor iz kuce, da proda.
Ne odgovori joj nista. Izu cipele, leze u trosjed, pokrivsi lice.
Zena, kad ga ugleda takvog, snuzdeno rece: - Nemoj da se sekiras, Danilo, kupicemo novi.
Bilo mu je smijesno ono sto je rekla. Tuzne stvari su mu odavno postale smijesne.
- Nego, reci mi jesi bio sa nasim Veljom? Sta kaze?
Na to pitanje Danilo otvori oci, naglo, kao oparen, ustade s trosjeda.
Sjede za sto da ruca, rece: - Mnogo te pozdravlja. Ostavio nam je broj telefona, ako nam sta bude trebalo. Velja ko Velja, uvek isti.
Rucaju i cute. Osluskuju. Vrata stana se otvaraju, skripe tiho.
"Dobro je", pomisli Danilo. "Dan ce biti podnosljiv".

Napisala : Anja Jejina - Cilina

[Petar-Peky Bukarica]

ŽEĐ

Cuje se tiha kubanska muzika. Prigusena svjetlost dopire iz velikih okruglih lampa koje, na kratkim metanim nogama, stoje u uglovima kafica.
Lokal je prostran, smirujucih tonova, opustajuce atmosfere u kojoj gosti piju svoju jutarnju ili popodnevnu kafu. Moderan, cist i prozracan ambijent je ugodan za caskanje.
Damir se odjecom uklapa u kafic. Na glavi mu je marama, na potiljku zavezana u cvor. Obucen je u atlet majicu, pripijenu uz tijelo, na kojoj je nacrtan metalni tocak, i iscijepane svijetle farmerice, opasane crnim koznim kaisem, na kome velikim sivim slovima pise: DIESEL. Na nogama mu kratke kozne cizme, kaubojke, s metalnim lancima sa strane.
Damir, vlasnik ovog lokala, pokusava da ga razradi. Nedavno ga je otvorio. Posto je zavrsio skolu, dugo je razmisljao cime da se bavi, na koji nacin da pocne zaradjivati, ali nije zelio preozbiljan posao.
Odlucio je da za svoje drustvo stvori mjesto gdje ce imati slobodu. Nagovorio je oca da mu kupi ovaj kafic u prizemlju stambene zgrade, u beogradskom bloku koji je jos u izgradnji.
Damirovi koraci odzvanjaju po plocicama, rasporedjenim u sahovsku plocu. Na njegovim rukama istetovirana je paukova mreza. Cesto prilazi gostima i, uz ljubazan osmjeh, stoji iznad njihovih glava, ceka narudzbu.
Pjevuseci pjesmu pjevaca s Kube, na sanku sipa pice u case. Ponekad se naglo okrene i , siguran u to da ga niko ne gleda, u malu usku casicu sipa sebi viski.
Pije samo strana pica, uvjeren u njihov kvalitet. Njegov krvotok pun je dzeka, civasa, dzonija i balantajna.
"Posao jos nije krenuo kako treba. Jos je u fazi razradjivanja. Za sve je potrebno vrijeme", misli.
Dvije mlade privlacne djevojke pojavise se na vratima. Damir laganim pokretima ruku namjesti maramu ispred ogledala, koji se nalazi pokraj samih ulaznih vrata, pridje djevojkama i pomoze im da sjednu.
Jednu od njih ljubi tri puta u obraz, odlazi, brzo se vraca, noseci u rukama dvije kafe. Sjeda za njihov sto. Sve troje se okrece prema ulici, piljeci pravo u ogromno gradiliste sa koga odzvanja tupa buka cekica, mijesalica, galama gradjevinskih radnika. Damir zatvori jedan od prozora, psujuci. Sjede na stolicu, bijesan:
-Ovo je da poludis. Od jutros rade, od sedam. Glava mi puca od buke.
-Strasno, strasno - rece jedna od djevojaka.
-A kako su tek nekulturni: dok smo se penjali stepenicama, zvizdali su za nama.
Damir ustade, s police dohvati flasu dzeka i nasu sebi ponovo.
-Ne znam sto ovoliko pijem. Ma, popizdih. Nema posla. Slaba kinta. Opijam se danima, zena ima da me ostavi. Juce sam popio flasu dzeka, preksinoc smo se nas trojica odvalili od tekile, a danas, evo, opet cugam. Ne znam sta cu sam sa sobom, po sav dan sedim i kao majmun kezim se gostima.
Zeleci da bude duhovit, nastavi: - Juce smo isli da rucamo u Skadarliju. Odvalili smo se od hrane. Ja i kum, i smotao neke dve ribe sinoc. Budim se jutros u hotelu, gledam u plafon, nemam pojma gde sam. Katastrofa. Zena ce stvarno da me ostavi.
Druga devojka, koja je dotad cutala, nezno mu dodirnuvsi obraz, rece:
-Ja cu da te usvojim.
On naglo ustade, ode do sanka, vrati se, s pivom. Iskapi ga, podizuci zelenu flasicu u vazduh.

Za mijesalicom za beton stoji Miladin. Znoj mu se sliva niz obraze, mokra majica mu je prilijepljena uz tijelo. Osjeca miris znoja, osjeca koliko smrdi.
Gleda u ljude preko puta, koji sjede za stolovima u kaficu. Svi mu izgledaju veseli, smijese se. Ispijaju lagodno sokove, uzivajuci.
Miladin racuna koliko je jos dana do plate i moze li sebi da priusti jednog litarskog "jelenka". Otisao bi u obliznju prodavnicu da ga kupi. Paznju mu privuce muskarac s maramom na glavi koji ispija, evo, vec cetvrto pivo.
Ucini mu se da mu se smije drustvo, koje je s njim, dok ubacuje pijesak u mijesalicu. Grlo mu je suvo, osjeca zedj. Zvuk masine rastura mu mozak, oci ga peky od prasine, a nos, pun pijeska, boli. Osjeca da sve teze i teze dise, ali je najgora od svega zedj.
Sto vise gleda u ljude koji sjede u kaficu, sve je zedniji. Nikad nije bio u takvom lokalu, nikad nije imao divoljno novca za takvo mjesto. Ponekad bi, u svom selu, sjedio pred prodavnicom i s komsijama ispijao pivo iz flase. To je bio njegov jedini izlazak. Radio je uvijek teske gradjevinske poslove i navikao se na njih. Osim kopanja, busenja i teglenja, nije ni znao drugo da radi.
Stedi svaki dinar jer zna da je doslo vrijeme da nadje sebi zenu. Jos koji mjesec, kad ustedi dovoljno, pocece ozbiljninje da se bavi time. Jedino sto mu daje snagu da izdrzi naporne radne jeste saznanje da ce, zaradjujuci, moci da se pripremi za zenidbu.
Vrijeme mu je brzo proticalo u planovima i brojanju novca koji mu jos nije bio u dzepu. Sabirao je sate koje mora da odradi, a i one koje je odradio i koje mu nisu jos platili.
Prenu ga zvuk zvizdaljke. Poceo je dorucak. Iz male kese izvadi hljeb, salamu, majonez. Hljeb razreza i napravi dva sendvica.
Opet pozeli pivo, ali odustade od nauma da ga popije. Poce da trazi plasticnu flasu s vodom, koju je ostavio pokraj malog zida, ali nije mogao da je nadje. "Vjerovatno ju je neko uzeo", pomisli.
Zedj je bila sve jaca, susila mu grlo, prasnjave ruke obrisa o prasnjavi kombinezon i tromim koracima zaputi se u kafic. Otrese noge o prag. Bat starih cokula privocu poglede ponekih gostiju.
Gazda se okrenu prema njemu i obrati mu se s bijesnom grimasom:
-Sta treba?
-Imate li jednu praznu plasticnu flasu?
-Nema! - grubo odgovori gazda. - I sto mi ulazis ovde? 'Oces da mi rasteras goste?
Miladin postidjeno skloni pogled, pogleda se u ogledalo. Izgledao je sam sebi jadno. Okrenu se da ode, da pobjegne sto prije, ali cu kako jedna djevojka rece: - Ma , daj mu, jadniku, casu vode.
Uvrijedise ga rijeci nepoznate djevojke, okrenu se, gledajuci u drustvo za stolom: - Terajte se svi skupa u pizdu materinu! - viknu.
Pripiti gazda naglo ustade sa stolice i krenu prema njemu. Podizuci ruke u vazduh, urlajuci, posrnu i samo sto ne pade preko malog staklenog stola. Prasnjavi Miladin izmace se i rukom slucajno srusi casu, koja je stajala na susjednom stolu. Casa pade na plocice i razbi se. Gosti, zgrozeni, blenuse u njega.
-Dosao si ovde da razbijas? - zaurla gazda.
Odjednom, na vratima se stvorise dva momka u crnim uniformama, na ledjima im je ispisan natpis bezbednosne firme za koju rade. Na opasacima im vise crne futrole za oruzje. Zgrabise Miladina, svaki sa svoje strane i izbacise ga.
Bijes u njemu se rasplamsa, zaurla sto je jace mogao, opiruci se nabildovanim momcima.
-Kreten! Ne mogu ove radnike vise da gledam! Koja je to stoka!
Sad vec potpuno pijan, Damir rece: - Umesto da sedim na plazi na Kubi i da kuliram, da gledam u more, ja ovde danima sedim i piljim u jebeno gradiliste. Samo da cale kupi stan negde na moru, da mogu da pobegnem od svega ovoga, da se odmorim od haosa, ma ne bi mi cuganje na pamet padalo. Kako da izdrzim ovakve ludake, nego da pijem od rane zore?
-Nemoj da mi se sekiras - mazno rece crna djevojka pomilovavsi ga opet po obrazu. Damir uze njenu ruku u svoju veliku saku, primice je ustima pa upita:
-I kad me ono usvajas? Nocas?
Ustadose da se premjeste u drugi dio lokala, kad ispred kafica ugledase policijski auto. Dva policajca uvode Miladina u kola. Jedan ga drzi ispod ruke, a drugi mu otvara vrata.
Izmicu se, ne zeleci da ga dotaknu, boje se da ce isprljati uniforme.
-Jesi li pio? - upita ga jedan policajac.
-Nisam - Miladin odgovori.
-Pa sta se potuce onda?
-Nisam se potukao! Samo sam trazio da mi daju praznu plasticnu flasu od vode.
-'Ajde, 'ajde, objasnices to u policijskoj stanici. Kostace te ta voda skupo, ima prijavu da platis za narusavanje javnog reda i mira, dva meseca ima da radis da je otplatis!
Miladin ne rece nista, izbaci glavu kroz prozor policijskog automobila. Ugleda veselo drustvo u kaficu, kako ga posmatra, smijuci se.
Nije cuo Damirove rijeci: - Pukao covek, po ceo dan na mesalici, na suncu. Ta, mora poludeti. Jadni li su, u stvari, ti radnici. Rade najteze i najgore poslove, sav ovaj kraj njihove ruke izgradise, a nemaju para ni pivo da popiju!
-Strasno, strasno - rece privlacna crnka, duboko uvukavsi dim cigarete.

Napisala : Anja Jejina - Cilina

[Petar-Peky Bukarica]

BRANJE KESTENJA

Ne znam od cega je satkana. Pokusavam da shvatim, ali ne uspijevam.
To ne zna ni ona.
Ko je ona, drugi vjeruju da znaju bolje od nje.
Oni donose sudove, zakljucke i odluke vezane za nju.
Poznaju njene misli. Ulaze u njen um bez kucanja, grubo i bahato.
Bespomocna je i sama. Tuzna previse.
Kosa joj je masna i zapustena. Nokti dugacki i prljavi.
Sjedi na klupi u parku ustanove koja lijeci ljude poput nje.
Sunce jutros grije jako, baca zrake na nju, dok sjedi ispod velikog kestena.
Lice joj je lijepo, mladoliko. Oci velike, zelene.
Koza glatka, bez bora.
Lijepa je, a tuzna.
Da sjedi u nekom drugom parku, vjerovatno bi joj prisao neki muskarac, pitao da li je slobodno i sjeo bi pokraj nje.
A ovako, ljudi, koji prolaze, kriomice bace pogled na nju i pomisle:
"Steta, tako lijepa a luda".
I jutros sjedi tu, u sivom ofucanom bademantilu. Na nogama joj papuce. Ruke opustene na bedrima.
Posmatra ptice, uziva u suncu i ne razmislja ni o cemu.
Pogled zelenih ociju je mutan. Lice savrseno mirno.
Ne pokazuje osjecaje. U dusu joj se ne moze uci.
Ne postoji nacin da se pronikne u nju.
Shvata i sama koliko je slaba. Ali, nikako ne razumije zasto ne moze da se promijeni. Pokusava ponekad, odluci da bude jaka, ali kao da je neka sila povuce nazad i sprijeci je.
Zivi u ovom gradu, u blizini kuce koja joj ne nedostaje, ni kuca, ni muz.
Ne zeli da bude ondje. Ovdje joj je ljepse.
Ima svoj mir. Ovdje samo spava.
Ne dosadjuju joj. Ne zovu je, ne traze je.
Ipak, postoje dani kad je uznemirena.
To je nedjelja. Tada su posjete.
Dodje joj Dragan, donese narance, neki casopis, cist ves, ponekad i sok.
Ne razgovaraju, samo se gledaju, nijemo, bez dodira.
Kad i kaze nesto, bude to ono najosnovnije.
-Treba li ti sta? - pita je.
-Imam sve - odgovara.
On tada, sjedeci pokraj nje, na ovoj istoj klupi, zapali cigaretu i posmatra prolaznike. Sjedi i cuti.
Cesto pogleda na sat cekajuci da prodje vrijeme posjete.
I ode. Ona ga pogleda, ustane, primijeti da je dosao danas i da je bio prosle nedjelje, ali isto tako zna da ce uskoro doci nedjelja kada nece doci.
Bez obzira na svoje stanje, primjecuje svaku sitnicu na njemu:novu majicu, novu frizuru, novi parfem i novi pogled koji joj upucuje.
Pogled joj govori sve: nasao je drugu.
Nije joj rekao, ali ona to zna. Ne ocekuje da joj kaze, a i ne zeli da ga pita.
Treba mu neko da se spasi.
Ono sto se desilo, prebolio je. Izvukao se.
Zeli da pobjegne od nje.
On a je ta koja ga podsjeca na bol, na tragediju koju su prozivjeli.
"Zivot ide dalje, treba otici od mene i poceti novi zivot", misli.
Jak je, nije kao ona. On ima snage u sebi. I volje.
Nisu satkani od istih niti. Njegovi niti ne pucaju tako lako.
Pogledaj joj privuce veliki stari kesten. Uvijek sjedi samo na ovoj klupi, ispod ovog divljeg kestena. Pogled podize u visine i ocima trazi kestenove, zacaurene u debelu bodljikavu koru.
Ustade, uze kamen i poce da gadja plodove. Nije uspjela da pogodi nijedan.
Prolaznici je posmatraju, zaobilaze je, vrte ocima.
Boje se pogodice ih kamen.
Uskoro pritrcavaju joj dva covjeka u bijelim uniformana.
-Opet ima napad - rece jedan.
Hvataju je ispod pazuha, svaki sa svoje strane i odvode u zgradu.
Opire se i vice:
-Pustite me, zelim da uberem kestenje!
Postaju grubi, cvrsce je stiskajuci ispod ruke.
Sjedaju je na krevet. Krupni muskarac izlazi. Vraca se s injekcijom u ruci.
-Necu to! - vice, trga se.
Ali, drugi je prodrma, u njegovim ocima je bijes, zadize joj rukav do ramena.
Injekcija se zabada u njenu venu.
Shvata da je svladana. Osjeca opustenost.
Leze da spava. Plafon i luster pocinju da se vrte.

-Mama, mama! - cuje svog malog sina kako je doziva. - Vidi sta sam donio.
Iz bijele kese vadi divlje kestenove.
Svojim malim rucicama uspijeva da uhvati dva komada.
Vadi ih iz kese i stavlja na sto.
-Hocemo praviti slova od kestenova? - upita je.
Uzmi ih u ruke, slaze ih u krug i radosno vice: - Mama, mama, evo slovo "o"!
-Sklanjaj to sa stola - viknu mati na njega, nervozna i umorna. - Idi u kupatilo da operes ruke. Sad ce rucak.
Tuzno sto mati vice, dijete uze kestenje u ruke i vrati ga u kesu.
Bijesno izadje iz trpezarije, zalupivsi vratima.
Majka ostavlja sve i trci za njim.
Sustignu ga, zgrabi ga za ramena i snazno prodrma.
-Jos jednom lupi vratima, dobices batine!
Drmajuci ga, vikala je, a dijete poce da place.
Istrgnu se iz njenih ruku i pobjeze u kupatilo.
Za ruckom nisu progovorili ni rijeci. Nije htio da prica.
Bilo joj je zao sto je bila previse gruba prema njemu.
-Imam nesto lijepo poslije rucka za tebe-rece mu.
-Necu! - odgovori. Ustade od stola, pridje vratima i rece:
-Idem vani da se igram, uzecu i bicikl. Odoh brati kestenje.

Kisa pada cijelo jutro. Nedjelja je. Zena sjedi na krevetu, ne pomjerajuci se. Noge joj vise s kreveta.
Ruke prekrizene na njedrima.
Voli kisu. Osluskuje kapi kako udaraju o lim na prozoru.
Kisa joj donosi smirenost i tugu, sam.
Danas ce doci Dragan.
Natjerala je sebe da opere kosu, cak je sinoc u kupatilu skratila siske, koje su joj padale na oci.
Obukla je i novi bademantil, koji je dobila na poklon od Draganove majke. Mantil je roze boje. Na okovratniku bijelim koncem izvezeno cvijece.
Zeli da prica s njim danas, odlucila je da mu kaze sve.
Da mu kaze koliko joj je tesko i koliko pati. Da mu kaze da nije kriva sto je sincica pustila onaj dan da vozi bicikl. Nikad dotad nije izlazio iz dvorista. Znao je da ne smije.
Ali, bio je ljut sto nije imala vremena za njega.
On a zna da Dragan razumije da nije kriva, ali danas zeli da mu isprica jos jednu sitnicu koje se sjetila, a koju je zaboravila da mu isprica.
Cuje kucanje. Draganova glava ukaza se iza bijelih vrata.
Ozbiljan je, vidi.
Sjeda kraj nje. Cuti.
-Kako si? - pita.
-Dobro.
-Jesi li dobro spavala?
-Onako.
-Izgledas blijeda. Sigurno si dobro?
-Jesam.
Pomjeri svoju lijevu ruku i stavi je na njegovu.
Dragan se okrenu i pogleda je.
Zadrza se ozbiljnost na njegovom licu.
-Znas, Vesna, dosao sam da razgovaramo.
Rekavsi to, izvuce svoju ruku ispod njene. Ustade naglo, pridje prozoru, izvadi iz dzepa cigarete i poce da prica:
-Ne mogu vise! Shvati me, ali ne mogu. Za nas srece vise nema. Dosao sam da ti kazem da se iseljavam iz stana. Odlazim. Necu ponijeti nista, mozda samo poneku sliku i svoju odjecu. Zadrzi sve.
Volim te, ali ne mogu vise, zelim da shvatis. Hocu sve da zaboravim i da zapocnem novi zivot. Sreo sam nekog i taj neko ce mi pomoci.
Duboko udahnuvsi dim, okrenu se i pogleda je.
Njeno lice ostade mirno. Zelene oci gledahu ga hladno. Na kraju usana, ucini mu se, javi se mali smijesak, ali nije bio siguran.
-Treba da se trgnes. Da ne mislis na njega. Nista ga ne moze vratiti. Moras da nastavis da zivis. Zivot je samo jedan. Shvati da nisi ti kriva za ono sto se desilo. Bila je to igra sudbine. Ne mogu vise, vjeruj mi. Ne mogu vise da dolazim ovamo, da se gledamo i cutimo i da svaki put prozivljavamo isto. Izvini, molim te, ali ne mogu!
Podize pogled prema njemu. Mirna i stalozena, na njegovo iznenadjenje, rece:
-Razumijem te. Samo idi. Imas pravo da budes sretan, da pokusas da budes. Ja sam od srece odustala, ne zelim je. Moj izbor je sjecanje i u njemu cu zauvijek ostati. Zauvijek cu se sjecati. Bicu dobro, izaci cu odavde jednog dana. Otici cu nasoj kuci. Sredicu njegovu sobu, cak cu i onaj bicikl plavi popraviti. Obecavam ti, bicu dobro. Idi, nemamo nista vise zajednicko.
Ustade, rukom popravi kosu, pogleda ga, ovog puta osmjehnuvsi se i rece:
-Voljela bih da se nikad nismo sreli.
Ucini mu se da ugleda suzu u njenim ocima, ali uvjeri sebe da je ona zena iz cijih ociju cuze ne mogu da teku.
Pidje joj i rece:
-Ipak, bez obzira na sve, voljeli smo se, zar ne?
-Jesmo, onako kako treba.
Usne mu zadrhtase. Na ivici suza je.
-Molim te, budi dobro.
-Hocu, hocu, sigurno.
Napravi dva koraka, otvori ladicu malog nocnog ormarica i izvuce dva kestena.
Uze ih u ruke i pruzi Draganu.
-Sta ce ti to kestenje? - upita je.
-Poklanjam ti ga - rece.
Dragan se naglo okrenu te izadje iz sobe.
Upapucama, u roze bademantilu, koraca dvoristem bolnice.
Kisa pada, gazi po lokvama. Noge su joj mokre. Kosa, takodjer mokra, priljepljena uz glavu. Mozda i place, ne znam.
Ne vidi se od kise.
Ruke je stavila u mokre dzepove. Sjede na klupu, uhvati se za glavu i poce, sjedeci, da se ljulja naprijed-nazad.
-Dragane, Dragane! - vice.
Ne cuje je niko. Samo kisa.
Nema prolaznika, pljusak sve jaci.
Klupa je mokra, kao i kesten nad njom. Osjeca svoje srce kako se kida na hiljade dijelova i kao da bjezi iz nje pretvarajuci se u kapi kise.
Osjeca bol u glavi. Vidi svog malog sina i cuje ga kako joj kaze:
-Uzecu bicikl, idem da berem kestenove.
"Prokleti kestenovi!", naglo ustade.
Podize kamen sa zemlje. Mokrim kamenom i mokrim rukama krenu da gadja drvo kestena.
Kisa ne prestaje da pada.
-Eno, on a ludaca opet ima napad. Ne mogu ni kafu da popijem od nje - rece jedan bolnicar, ugledavsi je kroz zamagljeno staklo prozora. - E, sad, kad je zgrabim ima da dobije duplu dozu sedativa, da spava dva dana! Isto se uhvatila jebenog drveta, kestena?
-Ludaca jedna!

Napisala : Anja Jejina - Cilina

[Petar-Peky Bukarica]

POSJETA

Konacno petak. Mica ustade iz kreveta, obu sive papuce, polako krenu prema kupatilu. Zastade u hodniku i pogleda se u ogledalu.
Sivo-crna prugasta pidzama visila je na njemu kao kakva zguzvana vreca. Klatilo se pokoje bijelo dugme. Iz malog dzepa, s desne strane, virila je upotrebljenja papirna maramica.
Namrsti se kad ugleda svoj lik u ogledalu. Rukama predje po licu, pokusavajuci da ispravi boru, prstima izravna sijede i guste obrve. Bio je neobrijan, mjesecima se nije sisao. Podignu desnu ruku, pomirisa se ispod pazuha.
Iz kuce nije izasao danima. Vera je u pravu kad kaze da je utucen. Bezvoljan i neraspolozen.
Upali svjetlo u hodniku u namjeri da se skine. Gornji dio pidzame baci u ugao hodnika. Zagleda se opet u ogledalo, ispravi drzanje koliko je mogao, uvuce vazduh pa se tako, ne disuci nekoliko sekundi, posmatrao.
Dlake na grudima su bile sijede. Ruke mrsave i nekako mlohave, na nekim mjestima koza je visila. "Deda, pravi sam deda" - pomisli.
Skinu sa sebe ostatak odjece, nag udje u kupatilo. Ukupanju kao da je sva starost pobjegla od njega. Povrati mu se raspolozenje. Kao da dobi krila, radosno poce da zvizduce neku veselu pjesmu.
Primaknu se prozoru i odmakne zavjesu. Ulicom su se kretali automobili. Pogleda u nebo zeleci da sazna kakav ce biti dan. Nebo je bilo tmurno, tamni oblaci nadvili cu ce nad gradom.
Toliko cekani petak je stigao. Vera mu je rekla: - Osamnaestog, u petak, mozes da dodjes. Bicemo kod kuce, necemo imati nikakvih obaveza, ni gostiju.
Zato se on jutros, kao ponovo rodjen, sprema da ode u posjetu cerki i zetu.
Unuka nije vidio dva mjeseca. Pridje regalu, otvori staklena vrata, uze s police fotografiju djecaka od nekih pet godina. Primaknu je usnama i poljubi.
"Samo da ne bude kise" - mislio je. "Odvescu ga u zooloski vrt na Kalemegdanu. Setacemo se po parku, odvescu ga i negde na kolace. Kupicu mu i koji slatkis".

S rukama na ledjima, setao je gradom. Svako malo zastajkivao bi da pilji u izloge i uzdise. Cijene su bile visoke, previsoke za njegova primanja. Razmisljao je sta da kupi unuku. Majka i otac kupovali su mu sve i svasta, i vise nego sto mu je bilo potrebno. Igracaka je imao punu sobu.
"Mozda neku slikovnicu da mu kupim?" - pitao se.
Pred jednim bljestecim izlogom ugleda prosijakinju kako sjedi. Bila je srednjih godina, lica umorna i ispijena. Nerascesljane i prljave kose. Ofucana stara odjeca visila je na njoj. U rukama je drzala malo dijete, spavalo je. Bilo je obuceno u prljavu, iscijepanu odjecu. Kosa mu je bila crna, ali kao posuta nekim sivim prahom.
Micin pogled zadrza se djetetovim rukama. Mali prstici bili su zgrceni od hladnoce. A onaj mali, najmanji prst na saci lijeve ruke bio je kriv, vjerovatno slomljen.
Dijete naglo otvori oci i sneno pogleda u Micu. Raskolaci oci sto je moglo vise i bas onaj slomljeni prstic pruzi k njemu. Mica pozeli da uzme dijete u narucje, da ga pogladi po kosi, ali shvati da je to nemoguce i udalji se od mjesta gdje je dijete lezalo u majcinom narucju.
Bio je potresen. Naviknut na prosjake na ulicama, starce, na ljude bez ruku i nogu, bogalje, kad bi vidio dijete da prosjaci, potresao bi se i dugo mislio o njemu.
Nastavi da koraca ulicom, pogledajuci na sat. Izasao je iz kuce ranije nego sto je trebalo. Krenu prema parku.
Iako je dan bio tmuran, u parku je bilo posjetilaca. Mlade majke s djecom, zaljubljeni parovi.
Ugleda starog covjeka kako za ruku vodi djevojcicu. Neka toplina obuze mu srce. "Blago njemu", pomisli.
Svog unuka on nije prosetao vec dva mjeseca. A on, iako je imao samo pet godina, bio je prezauzet: isao je na kurs stranog jezika, imao casove klavira, trenirao karate, a svaki radni dan provodio je u obdanistu.
Sve se to Mici cinilo suludo. "Tako malo dijete ne bi smelo da bude toliko optereceno", mislio je. Ali, njegovo misljenje nije nikome bilo vazno.
Jednom je, cak, pokusao da kaze to Veri, a ona je odreagovala grubo, uvredivsi ga: - Moj sin ce imati obrazovanje kakvo ja nisam mogla ni da zamislim! Fakultet nisam zavrsila jer to nisi mogao da mi omogucis. Zato, nemoj vise da mi pricas kako treba da vaspitavam i skolujem svoje dete.
Za sve svoje neuspjehe krivila je njega. A imala je bolje djetinjstvo nego sto ga je on sam imao. Sve joj je pruzio. Imala je svoju sobu za ucenje, koju on nikad nije imao. Njegova mati rodila je njih sestero.
Vera je bila jedinica. Pruzili su joj sve sto su mogli, ali njoj nikada nije bilo dosta. Zavrsila je srednju skolu, potom visu medicinsku. Napustila je Beograd i otisla u Njemacku da radi kao medicinska radnica.
U Njemackoj je upoznala svog buduceg muza, doktora, docenta, s kojim se vratila u Beograd, i s kojim je zapocela zajednicki zivot.
Rodio se poslije nekoliko godina Ivan i te godine, kad su dobili dijete, otvorili su privatnu kliniku u kojoj danas oboje rade. Muz je stariji od nje, moze otac da joj bude. Ali, ona je zadovoljna zivotom sa njim.
Posjete prijatelja doktora, izlasci u ekskluzivne restorane, pozorista, putovanja, prijemi. To su dogadjaji koji cine njihov zivot.
Mica je srecan, ali i tuzan zbog toga. Ne moze da posjeti rodjenu cerku kad pozeli. Mora da se najavi. Unuka vidja rijetko, dva ili tri puta godisnje. I ne poznaje to dijete, a tako lici na Veru. Isti nos, iste oci. Ima cak i biljeg na ledjima kao ona.
Djecak mu se cini tuzan. Nije zivahan kao Vera kad je bila mala. Dozivljava to dijete kao vrapca u krleci, zatvorenoj u nekoj sobi.
Zeli da ga, kad su lijepi dani, seta po gradu, da ga odvede na plac, koji je kupio prosle godine, da mu pokaze gdje je zasadio vocke. Zeli da ga predstavi drugovima u kafani, da mu pokaze grob njegove bake.
Zamislja cesto kako ga vodi na pecanje, na voznju Dunavom, ali kad bilo sta od tih svojih zamisli predlozi Veri, ona samo hladno odgovori: - Cale, bre, jesi li ti normalan?
-Imate vatre? - prenu ga iz razmisljanja dubok muski glas. Mica zavuce ruku u dzep kaputa i izvadi upaljac. Covjek zapali cigaretu. Vrativsi Mici upaljac, udalji se. Mica je gledao za njim. Nepoznat muskarac zaustavi se kraj jedne od klupa. Na zelenoj klupi stajala je velika plava putna torba. Neznanac otvori pa poce iz nje da izvlaci nekakve predmete. Bijahu veselih boja. Mica zakljuci da su to djecije stvari pa skoci s klupe na kojoj je sjedio i krenu prema covjeku.
Prisavsi mu, upita ga: - Prodajete drvene igracke?
Covjek je cutao, ledja okrenutih Mici, nastavljajuci da vadi igracke. Bilo je tu svega: malih drvenih automobila, drvenih lutaka, kucica s crvenim krovom, kuglica za sabiranje, nekih cudnih olovaks, vozica.
U covjekovoj ruci odjednom se nadje prekrasan drveni konjic, sa sedlom i crvenom ofarbanom grivom.
-Koliko kosta to konjce? - upita Mica.
-300 dinara, rece covjek.
-Uzimam - radosno viknu Mica, sto neljubaznog prodavca malo zbuni.
Iz novcanika izvadi novac, uze igracku i stavi je u dzep kaputa.
Radostan, napusti park, drzeci ruku u dzepu, plaseci se da ce mu neko u tramvaju ukrasti konjica.
Sjede pored prozora. Naslonjen na prozorsko staklo tramvaja, zakloni oci i poce da se prisjeca. Prisjeti se sebe kao djecaka. Jahanja djedovog starog konja na livadi. One veselosti i srece.
"Da, pricacu danas Ivanu o starom dedinom konju na kome smo mi deca iz sela jahali. A kad ga je lovac slucajno ranio iz puske, koliko smo samo plakali, cekajuci da ga deda dokrajci, da ne pati vise."

Usavsi u dvoriste, shvati da cerka i zet ipak imaju goste. Velika limuzina bila je parkirana u garazi cija su vrata bila podignuta. Pogleda registraciju. Bila je njemacka.
Nije znao sta da ucini, da li da krene prema ulaznim vratima ili da izadje iz dvorista. Stajao je neko vrijeme. Izvadi mobilni iz dzepa. Pogleda na displej i vidje da ima poruku. Procita: "Dosao nam je Milanov brat iz Nemacke sa zenom. Ako mozes, dodji u sledeci petak".
Nervozan, ugasi telefon. Bijase povredjen, okrenu se, namjeravajuci da izadje iz dvorista, kad zacu piskav glasic: - Deda, deda!
Podignu glavu prema terasi, iza bijelih stubica ugleda glavu svog unuka. Nervoza isceze i on se nadje pred ulaznim vratima i pozvoni.
-Jesi li procitao poruku? - bilo je prvo sto mu je Vera rekla.
-Nisam - slaga.
Pogledom je trazio unuka koji je, sletivsi niz stepenice, trcao prema njemu. Kad mu se priblizi, rucicama ga obgrli oko struka.
Mica ga podize na grudi, rece Veri:
-Vodim ga u zooloski vrt.
Vera odgovori: - Jesi ti, bre, normalan, cale? Imamo goste. 'Ajde udji, kad si vec tu.

U prostranom dnevnom boravku, u koznim foteljama, sjedili su muskarac i zena. Ona je nesto pricala na njemackom, a on je klimao glavom.
Vera im zbunjeno pridje, rece: - Ovo je moj otac. - Crvenilo obli njene obraze.
Drzeci unuka u rukama, Mica samo mahnu nepoznatim ljudima.
Uvijek isto: Verin stid od njega. Pozeli da pobjegne, ali su ga Ivanove rucice stezale oko vrata.
-Deda, deda, vidi sta sam dobio - odjednom dijete viknu. Poce da se koprca u njegovim rukama. Mica ga spusti, sjede u fotelju.
Ivan stade da vuce prema njemu veliki paket. Kad ga primace dovoljno blizu, iz njega izvadi veliku crvenu formulu s daljinskim upravljacem. Uze upravljac, a crvena formula se pokrenu.
Ivan baci upravljac na fotelju pa odjuri u ugao odakle donese veliku kesu.I z nje izvadi ratnika u oklopu. Sjede ratnika u formulu. Ogromno ushicenje ispuni djecaka.
Vera rece:
-Ivane, zahvali se na nemackom stricu i strini.
Decak viknu: - Danke.
Prisutni zapljeskase rukama.
-U skolici uci engleski, a privatno nemacki - ponosno kaza Vera.
"Kako sad da izvadim drvenog konjica?" - upita se Mica.
"Nece Ivan hteti ni da ga pogleda. Kupio sam unuku drvenu igracku. Koja sam ja budala! Da, u pravu je Vera kad kaze da ponekad nisam normalan. Dacu mu je neki drugi put."
Zavali se u fotelju, gledajuci u dijete koje se igralo nasred sobe, skidajuci oklop s ratnika.
Na malom staklenom stolicu bile su case. U ovoj kuci piju se samo strana pica, ona kojima Mica ni ime ne zna. Pozeli da popije jednu rakiju, ali bi ga sramota da zatrazi.
Ivan se i dalje igrao na podu svojim novim igrackama. Gosti su pricali s Verom, ne obracajuci paznju na Micu, a on je razmisljao o tome u cemu je pogresio u vaspitanju cerke, kad je postala ovoliko nepristupacna i hladna.
Sat vremena sjedio je cuteci, niko mu se nije obratio.
Ivan bi mu s vremena na vrijeme prilazio i ratnika bi mu stavljao u krilo. Pogladio bi tad njegovu kosu i nasmjesio mu se.
Poslije nekog vremena, na vratima se pojavi dadilja. Pridje djecaku i rece: - 'Ajde, Ivane, tusiranje, vecera pa spavanje.
Dijete poce da place, Mica pozeli da ga uzme u narucje, ali je tu njegovu namjeru Vera prozrela i sprijecila ga ostrim ljutitim pogledom.
Sta bi dao da smije da uzme djecaka u narucje i da ga sam odnese u krevet, da ga uspava. Izvadio bi iz dzepa drvenog konjica, koji ga je sve vrijeme zuljao i dao bi ga djecaku. Pricao bi mu o konju njegovog djeda koga je lovac slucajno ranio, a oni, djeca iz sela, plakali su za njim.
-Tata, Ivan ide da spava, jutros je rano ustao. A i mi se spremamo da izadjemo u grad, pa ti polako mozes da krenes kuci.
On ustade,pridje gostima, pruzi im ruku, rekavsi: - Drago mi je sto smo se upoznali.
Krenu k vratima.
Vera ga zaustavi: - Dvadeset osmog putujemo za Nemacku. Kad se vratimo, javicu ti se.
Htjede da ga poljubi u obraz, ali on izmaknu glavu. Ona upita: - Sta je bre, tebi, cale?

Kisa samo sto nije pocels, duvao je neki vjetar. Mica se suzdrzavao da ne zaplace. "Uvek isto", mislio je ponovo. Svaki sastanak s unukom bio mu je tuzan. Ponizavajuci. Nemocan da bilo sta promijeni, bazao je ulicama.
Nebo kao da je zeljelo da se sruci na njega. Nije mogao da dise, otkopca dugme na kosulji. Volio bi da ode negdje gdje ce ga docekati neciji iskren i topao pogled, ali znao je da takvo mjesto za njega ne postoji.
Jedino tmurno nebo prima ga u svoje okrilje. Barem da kisa pocne da pada, da me kisne kapi, te Bozje suze, malo smire, da mi pruze utjehu, da mi kazu da me razumiju - mislio je.
Ali, ni kisa nije htjela da padne.
Iznenada, on ugleda poznat prizor. Prosjakinja, ona koju je danas vidio, sjedila je na tlu pred zatvorenom prodavnicom. Ali, u njenom narucju nije lezalo dijete, sjedilo je pored nje. U ruci je drzalo novcice i pokusavalo da ih stavi u usta. Ciganka je svako malo dijete udarala po rukama, izbacujuci mu kovanice.
Mica im pridje, iz dzepa izvadi drvenog konjica i pruzi ga djetetu.
Ono svoje prljave ruke odusevljeno pruzi prema njemu, slomljenim prstom zgrabi igracku. Djetetove crne oci sijale su kao najsjajnije zvijezde na onom tamnom nebu. Gledale su u Micu toplo, pune zahvalnosti.
Ciganka, gurnuvsi dijete, grubo rece: - Zahvali se ciki. A Cigancic radosno viknu: - Hvala- ociju toliko sjajnih da ni tmurno nebo, kad bi se srucilo na zemlju, ne bi moglo da ugasi njihov sjaj.

Napisala : Anja Jejina - Cilina

[Petar-Peky Bukarica]

KOD PSIHOLOGA

Ucinio je prvi korak. Koliko je samo vremena proslo u kolebanju.
Koliko je samo puta sebe tjerao da krene,da se pomjeri s mrtve tacke, ali nije uspijevao.
I ne zna tacno sta ga je to jutros natjeralo da okrene telefon i zakaze razgovor.
Vjerovatno saznanje da je ocajan,da je bez nade.Uvidio je da mora da pokusa da pomogne sebi.
I tako,jutros je uspio da zakaze razgovor i napravi taj prvi korak:da,na nagovor zene,a i svojom odlukom,ode psihologu.
Pokusace da ucini nesto da mu bude bolje,da se promjeni.
Hodao je kroz stan nervozan.Uzdisao je stalno.
Poceo je da razmislja o tome da je,mozda,pogrijesio.Jer,sta ce njemu psiholog?
"Zreo sam muskarac.Nisam neka protuva.Imam mozak.Sve svoje probleme mogu da rijesim sam."
Iz ormara izvuce novu plavu majicu i ciste farmerice.
Udje u kupatilo,obrija se,poprska se novim mirisom koji je dobio na poklon za godisnjicu braks od zene i krenu u hodnik da se obuje.
Pogleda se u ogledalo.
Izgledao je lijepo.
Visok,pomalo prosijed.Primaknu glavu blize ogledalu i krenu da posmatra svoje lice.
Ugleda novu boru koje tu nije bilo juce.Predje prstima po njoj,uzdahnu,popravi kosu i izadje iz stana.
Koracao je polako. Vise je setao nego sto je isao nekud s ciljem.
Ugleda crveni autobus, potrca i udje.

Stize u lijep kraj. Mnogo zelenila bijase u ulici u kojoj se nasao.
Kuce nove, s velikim vrtovima.
Posmatrao ih je diveci im se.
Ispred nekih ugleda i bazen.
Pomisli da je dosao na drugu planetu.
Nigdje sivila. Nigdje guzve.
Zagledao se skoro u svako dvoriste.
Veliki bastenski stolovi.
Zasadjeni borovi.
Fontane.
U dvoristima parkirani skupi automobili.
" Blago ovima sto zive ovdje ", pomosli.
I ugleda broj osamdeset i tri.
Udje u dvoriste.
Pope se na stepenik, pred njim se ukazase ogromna crna vrata.
Povise vrata postavljene kamere.
Pritisnu zvono.
- Ko je? - zacu glas.
- Sinisa Popovic, imam zakazano.
- Udjite slobodno, otkljucano je.
Sinisa otvori vrata i udje u kucu.

Cuo je da je ovaj psiholog poznat, medju najboljima u gradu.
Ovdje je dosao po preporuci.
Pred njim se stvori zgodna plavusa.
Izvolite gospodine, doktor Maric vas ceka.
Sinisa se osjeti cudno. Nekako nelagodno.
"Usao sam u drugi svijet, nepoznat, bogat.
Idem da razgovaram sa strancem da mi pomogne.
Ali, kad sam vec tu …"

Kozne fotelje nasred sobe. Mali okrugli stolic od punog drveta. Malo podalje stajase veliki radni sto za kojim ugleda starijeg muskarca kako sjedi.
Muskarac je u bijeloj kosulji kratkih rukava.
Sitan je, procelav, okrugle glave, s malim brcicima.
Nije ocekivao da ovako izgleda neko ko treba da mu pomogne.
Zamisljao je psihologa koji je krupan, crn.
Ugleda tad osmijeh na covjekovom licu.
Pruzi mu ruku i rece :
- Ja sam doktor Maric.
- Drago mi je - rece Sinisa.
Posmatrao je zidove prostorije.
Bili su puni diploma i fotografija s raznih kongresa.
- Pa da pocnemo - doktor rece. - Zelim prvo da znam zasto ste dosli.
- Pa … - Sinisa poce da zamuckuje.
- Nagovorila me je supruga. A i sam sam shvatio da mi je potrebna pomoc. Bezvoljan sam. U posljednje vrijeme stalno neraspolozen. Iskljucio sam se iz svega. Iz zivota uopste. Uzeo sam bolovanje jer ne mogu vise da radim. Ne izlazim nikuda iz kuce. Ne posjecujem drugare. Ne znam razlog zbog koga je to tako.
- Dobro, depresivni ste. A sad mi opisite jedan svoj radni dan.

Sinisa se namjesti u fotelji, prebaci nogu preko noge, sklopi ruke te poce:
- Evo ovako. Ustanem jedva. Slabo spavam. A i kad spavam, imam kosmarne snove. Pojedem nesto na brzinu, sidjem na ulicu i cekam autobus. Svako jutro idem busom na posao da ne trosim benzin. Jedino nekad, kad je previse hladno, uzmem kola.
Jedva udjem u autobus koji je uvijek pun. Uguram se nekako, stojim na samim vratima, priklijesten izmedju nekog covjeka i stakla; i tu se vec iznerviram. Osjecam smrad i zagusljivost. Vicem da se otvori neki prozor, ali se uglavnom mojoj zelji ne udovolji posto postose skoro uvijek desi da ispod prozora koji treba da se otvori sjedi neka babili osoba srednjih godina koja ne zeli da joj duva u glavu.
Sav nikakav stizem na posao. Ulazim u kancelariju gdje mi jedva kazu : "Dobro jutro". Svi piju kafe, citaju novine, neraspolozeni i bijesni sto su uopste dosli na posao. Platu ne dobijamo vec mjesecima, tako da nikome nije do price. Ako i pocnu o necemu da pricaju, to su uglavnom price o tome koji privatnik ce kupiti firmu zajedno sa nama. Ima i onih koji zele da dobiju otpremninu, da se spasu, da plate struju koju nisu placali mjesecima, telefon i ostale rezije.
Radim tu, a ne radim nista. Bukvalno nista. Kao, dovodim u red neke papire koje je vec neko drugi sredjivao. Onda se spremim u tri sata, pa ponovo na stanicu i cekam prokleti autobus. Ponovo jedva udjem.
Nerviram se opet na putu do kuce. Ponekad se i posvadjam s nekim ko me gura ili kaslje u mene.
Dodjem kuci oko pola pet. Na stolu me ceka rucak.
Rucam. Legnem da se malo odmorim i obicno se probudim oko pola osam.
Pogledam dnevnik, iznerviram se i zbog njega jer nista lijepo ne cujem. Posjedim malo sa zenom, pa se i s njom posvadjam. "Treba ovo, treba ono", samo planira i kuka, a para nema nigdje.
Pobjegnem u krevet, pod izgovorom da sutra rano ustajem. Eto, to je moj dan u posljednjih deset godina.
Nedjeljom nam u posjet dodju cerka s djecom. Pomazemo joj jer je s porodicom podstanarka.
Na more nismo isli pet godina. Moj zivot je dosadan. I ne moze se promjeniti. Star sam da mijenjam posao. Para ne mogu vise da zaradim nego sto zaradjujem.
Novu zenu koja, mozda, ne bi kljucala, ne mogu da nadjem vise. Cerku koja bi bila pametnija, isto. To je to. A na more - nema sanse !
I moja zena poslala me je danas ovdje kod vas da mi pokusate pomoci. Da promijenim nesto u svom zivotu. Da vidim na koji nacin to da ucinim.
Psiholog se, slusajuci, ne pomjeri.
Razmisljao je :
" Evo jos jednog nesrecnika koga moram danas da slusam. Koji nije sposoban nista u zivotu da promijeni da mu bude bolje.
U krizi je srednjih godina, postaje svjestan toga da se sve manje i manje interesuje za zivot.
Da nema vise zelja, a ponestalo mu je i volje.
Ponekad zavidim ovakvim likovima.
Njihovi problemi su mali.
Dodju ovamo da im pomognem da rijese svoje male bijedne probleme.
Svoje dosadne depresije.
Sta bi oni da im je kao meni.
Ponekad im zavidim.
U dugovima sam do guse.
Zemljiste koje sam kupio i na kojem sam zapoceo gradnju ove kuce je nelegalno. Uzece mi zemljiste. A o kuci ne smijem ni da razmisljam.
Otplacujem dva kredita.

Zeni sam kupio novi mercedes, a nisam ga jos otplatio.
Ljubavnica mi zvoca da joj prepisem garsonjeru koju sam kupio kradom, da se u njoj vidjamo.
Sin nece da uci. Svaki ispit moram da platim da polozi.
A roditelji, kukaju stalno, hoce da predju kod mene da zive.
Ne znam vise gdje mi je glava.
Volio bih da svaki dan idem na posao.
Da pijem kafu i citam novine.
Da se svadjam u autobusu a da me na povratku kuci ceka zena sa skuvanim ruckom.
Moja zena mi nije skuvala rucak mjesecima.
Uglavnom jedem suvu hranu, na brzinu.
Ili odem u restoran na rucak.
Zivot mi je haos.
Ne mogu da se odmorim nikad.
Isao sam proslo ljeto na more. Ali nismo isli sami. Uvalila nam cerka unucice, tako da nismo imali mira jednog sekunda.
Vratio sam se umorniji nego sto sam otisao.
I sad slusam njega koji ima sve, a kuka."
Psiholog se nasmija, rece :
- Sinisa, depresivni ste, i to bez razloga. Morate shvatiti da imate jedan normalan zivot i morate biti zadovoljni tim zivotom. Svi ste sa zdravljem dobro. Imate posao. Imate dobru zenu, cerku, unuke.
Svako jutro kad se pogledate u oglledalo treba sebi da kazete: "Ja sam sretan covjek". Vasa financijska situacija vam proizvodi takvo stanje duha. Zato, pokusajte da radite neki dodatni posao, da zaradite nesto novca. Da odete sa zenom negdje sami na odmor. Da se odmorite, da promijenite sredinu.
Pozovite svoje drugare, javite im se. Otidjite negdje na pivo. Prosetajte se uz Dunav ili Savu. Idite na pecanje. Toliko ima lijepih stvari koje covjek treba za zivota da uradi. Morate biti pozitivni. Pozitivno misliti uvijek. Ali basd uvijek.
Sinisa ga saslusa.
Znao je i sam da je tako. I da nema novca.
Ne moze se bez para nikud.
- Nase vrijeme je isteklo - rece psiholog.
Sinisa ustade, pruzivsi ruku.
- Vidimo se - rece.
- Kod sestre zakazite sljedeci termin.
Nadje se u malom hodniku. Pridje vratima koja su bila otvorena i udje u prostoriju. Zgodna plavusa mu se ljubazno nasmije i rece :
- Pedeset evra, gospodine.

" Pedeset evra ! Oni nisu normalni ! "
Ipak, ne rece nista. Izvadi novac iz dzepa i pruzi ga plavusi.
Bijesan izidje iz kuce.
" Pedeset evra ? Pizda mu materina ! Za sta pedeset evra ? Za to sto mi je rekao da moram svako jutro stati pred ogledalo i reci sebi kako sam sretan covjek. Kako sam sretan kad me cijeli zivot pljackaju, lazu i maltretiraju. Kao ovaj sad jebeni psiholog. Svi mi popuju sta treba da radim sa svojim zivotom. Ma, necu da radim nista ! Bas nista ! Fakultet sam zavrsio. Stan od firme dobio. Dijete iskolovao !
Sta sam sve mogao s tih pedeset evra ? Otici negdje nekoliko dana i odmoriti se. Kupiti mesa za cijeli mjesec. Ici deset puta s Nadom u bioskop. A ja ? kome ih dadoh ? Nekom ko nema nikakvih problema u zivotu. Nekom ko ne zna sta ce od para ? E, koja sam ja budala. Ma, meni nije potreban psiholog ! Meni je hitno potreban psihijatar. Da, psihijatar ! Ja sam lud ! "

Napisala : Anja Jejina - Cilina

[Petar-Peky Bukarica]

BUNAR

Opet sam previse popio ! Glava mi puca. 'Oce da eksplodira.
Obecao sam Klari da necu vise piti.
Ljuti se, kaze, mrzi me kad sam pijan.
Ne znam sto, nisam od onih koji, kad popiju, maltretiraju i gnjave svoje najblize, zenu i djecu.
Ja kad se napijem, samo bih se grlio s jaranima i pjevao.
Mnogo volim pjevati iako me Bog nije bas obdario glasom.
Kad odem na druzenje s mojim zemljacima, zapjevam tek kad osjetim da svi pjevaju glasno, pa onda i ja polako, tiho prikljucim se pjevanju.
Volim pjevati pjesme iz mog kraja.
U stvari, i ne znam druge pjesme osim nasih, zavicajnih pjesama.
Skupimo se jednom mjesecno u restoranu sto drzi moj zemo i tad bude svega, i pjesme i veselja, a bome i naseg vina domaceg.
Kako stize ovdje u restoran, kojim kanalima, ne znam, a i ne zanima me bas.
Znam da pretjeram u picu, ali lijepo mi bude - puno srce.
Svi se zagrlimo, onako pripiti, veseli i sto smo se nasli, pa zapjevali.
I popijemo, bome.
Klara se ljuti. Rekla mi prije neki dan kako ne poznaje ni jednog jedinog mog zemljaka koji nije pijanac.
Uvrijedila me. Doslo mi da je udarim, a nika nisam zenu udario, ma nisam na to ni pomislio.


Dabogda mi se ruka osusila onog trena kad bih to uradio.
Ali, mora da pripazi malo sta prica.
Nek' mi u ono sto mi je sveto ne dira. Sto puta sam joj rekao.
Neka mi ne dira u zavicaj i u moje ljude !
Nek ne cacka ljutu ranu !
I neka me pusti jednom mjesecno da se ispjevam i proveselim sa zemljacima.
Moram i ja ponekad da danem dusom.

Radim kao konj !
Ne stajem.
Proslu godinu smo kucu kupili u elitnom kraju Frankfurta.
Nisam mogao na stan da se priviknem nikako.
Nisam ja za stan. Odrastao sam u kamenoj kuci s velikim dvoristem, punim bajama i smokava.

Djeca su srecna zbog kuce, vidim, sad traze i bazen da im napravim, da se ljeti kupaju.
Napravicu im i bazen, to su moja djeca. Nek' uzivaju, nek' znaju djeca sta je bazen, kad ja nisam znao.
Ja sam ispred svoje kuce imao bunar. Veliki kameni bunar, koji je sagradio jos moj djed.
Ljeti, kad su bile velike vrucine, mi, djeca iz sela, uvijek smo ulazili u taj bunar. Tad smo svi vec imali vodu u kucama. Kupali bismo se u bunaru.
Nije nam bilo toliko do kupanja koliko do vristanja.
Da, do vristanja.
Spustimo se metalnim stepenicama na dno bunara pa vristimo iz petnih zila.
Baba Stana uvijek bi istrcavala iz kuce i prepadnuta hvatala se za srce, deruci se i dozivajuci moju mater.
Dano, Dano, utopise se djeca ! - vikala bi.
Pritrcavali bi bunaru i naginjali se da nas vide, a mi bismo se poceli smijati.
Onda bi mater ukrsila prut i tjerala nas da izadjemo, a mi nismo htjeli dok se ne odmakne od bunara pedeset koraka.
Penjali bismo se stepenicama i iskakali iz bunara, a mati bi s onim prutom utrcavala u dvoriste zamahujuci na nas i vicuci : - Mangupi jedni, 'ocete da ubijete babu, da dobije infarkt zbog vas !

Jesam malo popio, ali mislim da sam ja ljepse zivio tada, nego moja djeca danas.
Nismo imali nista, a imali smo sve.
A oni danas imaju sve, a nemaju nista !
'Oce bazen. Jebem ti bazen, najradije bih bunar u dvoristu napravio.

Fali mi zavicaj.
Fali mi onaj kamen, onaj bajam ispred kuce, fali mi i bunar mog djeda zbog koga sam toliko batina dobio.
Ona je bila naslonjena na bunar, kad sam je prvi put poljubio.
Proljece je bilo, sjecam se, a bajam procvjetao. Nikad nije toliko lijep bio kao tog proljeca.
Njeno lice iste boje kao i procvali bajam bilo je.

Fali mi i vinograd ispred kuce i ona hladovina ispred vinove loze. Kad se okupimo svi, pa onako, predvece, osluskujemo cuka i nase vino domace pijemo.
Drugi zivot sad zivim.
Nisam mogao tamo da ostanem. Morao sam otici i covjek evropski postati.
Dosao sam raditi na crno u restoran Klarinog oca s dvadeset i pet. Pobjega sam iz sela zbog nje, Milice.
Nije se htjela za sirotinju udati, tako mi je rekla.
Zeljela je ici u grad zivjeti, bogatog naci.
Volim te, rekla mi je, ali vise volim sebe !
Spakovao sam se i dosao ovdje. U Njemacku.
Prijatelj mi nasao posao u restoranu.
On a, Klara, odmah se u mene zagledala.
Nije da se hvalim, ali zgodan sam bio. Crn, visok.
Ganjala me non-stop.
Ti moj covjek biti - prvo mi je rekla kad sam je srpski poceo uciti.
Voli me, to znam, djecu mi je rodila.
Dobra je zena, ne smijem dusu grijesiti.
Postujem je ali, jebi ga, ipak, kad legnem da spavam, sanjam nju, Milicu, kako stoji naslonjena na bunar, pod procvalim bajamom i kroz suze mi govori kako me voli, ali da ipak malo vise voli sebe.
Ja, ja sam joj rekao, sjecam se : - A ja, Milice, volim tebe vise nego sebe ! Okrenuo sam se i otisao sam. I nikad je vise nisam vidio.

Spakovao sam se i krenuo pravac za Njemacku. Sta mi Bog da, mislio sam.
Bogat cu covjek postati ! Samo to zelim.
Bice zena, bice svega !

Uskoro Klarin otac umre i ostade nama restoran.
Uhodao sam se vec bio.
U pocetku sam joj samo pomagao.
Postali smo bliski jer ja sam musko i trebala mi je zena.
Dala mi je sve : sebe, djecu,dom !
postujem je i uvijek cu je postovati.
Restoran lijepo radi. Ne patimo se ni u cemu !
Na more smo prosle godine isli na Mauricijus !
Htjela je tamo, pa sam je vodio.
Djeca su vec velika i nisu htjela s nama.
Sin otisao u Francusku, a cera s momkom u planine.
Nas dvoje na Mauricijus.
Jebem ti Mauricijus, vise bih volio da je htjela sa mnom u zavicaj u staru djedovu kucu.
Nema nikog vise tamo. Moji su roditelji umrli, a sestre se udale, sa sela pobjegle, nisu ni one htjele na selu ostati i sirotinja biti cijeli zivot.
Kuca zjapi prazna, nema niko da je otvori, da malo zraka udje u nju.
Djeca su gledala slike kuce, smijali se, kazu, nece tamo da idu !

Aja ? Ja ne smijem ! Bojim se ! Mogu me uhapsiti, mogu mi ko zna sta pripisati da sam radio za vrijeme rata.
Mogu izmisliti da sam iz inostranstva pomagao nasu vojsku, pa me zatvoriti.
Mogli bi napisati da sam ucestvovao u rusenju njihove drzave i zatvorili bi me, a iz zatvora nikad ziv ne bih izasao.
Nije stvar za zajebanciju ! Nije !
Boli me sve to.
Jedino kad se sastanem sa zemljacima, kod mog zeme u restoranu, tada budem u zavicaju, otidjemo tamo pjesmom, srcem i dusom.

A toliko zelim vidjeti kucu, zelim otvoriti prozore da svjetlost u nju udje, zelim sjesti ispred kuce, na mjesto gdje je nekad hladovina vinove loze bila i slusati, s veceri, cuka, udisati cisti zrak.
Zelim sresti Milicu da joj kazem kako sam evropski bogat covjek postao, da ja, kao i moja djeca, imamo sve, a nemamo nista, da je i danas volim vise nego sebe.
Zelim uci u stari bunar, zelim vristati u njemu i ne zelim nikad vise, ne zelim nikad izaci iz njega !
Opet sam previse popio.
Dobro Klara kaze : " Nije pice vise za tebe, Nikola !"

Napisala : Anja Jejina - Cilina

[Petar-Peky Bukarica]

DOBRILA

Na velikom raskrscu, u donjem dijelu grada, nalazi se oronula zgrada. Stare crvenkaste cigle vide se svuda. Pokraj i iznad ulaznih vrata, koja su teska, ostecena, ali ipak sluze svrsi, visi komad fasade koji samo sto ne otpadne. Kvaka na vratima je glomazna, tesko se pomjera. Postavljena je tu odavno, ko zna kad. Boja joj se ne moze razaznati.
Zgrada izgleda sablasno, pogotovo nocu, kada ulicna rasvjeta osvijetli dio ulice u kojoj se nalazi.
Prozori su mali, sa starim drvenim okvirima. Terase takodjer - male terase sa zeljeznom ogradom. Na njima ima mnogo cvijeca koje visi iz duguljastih plasticnih saksija. Raznobojno cvijece zgradu cini veselom. Ima ga skoro na svakoj terasi. Stanari su svjesni izgleda zgrade pa cvijecem pokusavaju da je uljepsaju.
Na prvom spratu je terasa na kojoj nema cvijeca. Kao da nikad niko nije zakoracio na nju. Na staklenim vratima terase i prozoru koji je dijeli od stana su poluspustene roletne, a u stanu se nazire prigusena svjetlost.
U velikoj staroj ofucanoj fotelji sjedi starica Dobrila. U sivom je frotirskom bademantilu, pletenim carapama i papucama oblozenim krznom. Drzi malu zdjelu s kasom zobenih pahuljica i kiselog mlijeka.
Pomno prati spansku seriju. Gleda je svako vece. I ne samo nju. Ona gleda svaku spansku seriju koja se prikazuje na televiziji.
Vec nekoliko dana nije izasla iz kuce. Hljeb sama mijesi, voca je kupila za nekoliko dana pa nema potrebe da izlazi.
Ne voli da silazi u prodavnicu koja se nalazi u prizemlju njene zgrade. Neljubazni i drski pogledi prodavacica uvijek je rastuze.. Gnjavi ih Dobrilina sporost i ljubaznost. Ponekad i povise ton pozurujuci je u kupovini. Zato gleda da sto rjedje ulazi u prodavnicu, samo onda kada mora.

Sisavsi niz strme betonske stepenice, jutros je, ipak, izasla na ulicu. Odlucila je da prosece do Kalemegdana, da sjedne na jednu od klupa i strika. U maloj platnenoj torbi ponijela je dvije igle, vunicu i makaze.
Priblizi se prodavnici, pa zastade. Iskrivivsi vrat, gledala je da li je unutra guzva. Uvjeri se da nema nikoga. Dvije prodavacice sjedile su u uglu, puseci i pijuci kafu. Dobrila zakoraci u radnju.
- E, baba, jesi bas morala sad da dodjes? - rece krupna krezuba crnka. - Ne mozemo od tebe ni kafu na miru da popijemo!
Dobrila se zacrvenje, zbunjena.
- Ma, samo cu vodu - rece.
Crnka lijeno ustade, s cigaretom u ruci krenu prema kasi, kolutajuci ocima.
- Evo vode - tresnu bijesno bocom o pult.
Dobrila polako izvadi novcanik i poce da placa. Nervozna prodavacica je cupkala u mjestu, i dalje kolutajuci ocima, dok se druga u uglu posprdno smijala.
Dobrila, sto je brze mogla, ubaci polulitarsku bocu u torbu i izadje iz radnje. Srce joj je snazno udaralo. Plac ju je gusio u grlu, ali nije htjela sebi da dozvoli da pusti suzu.
Dan je bio lijep, bas za sjedenje u parku, ona se nasmijesi i skrenu u sporednu strmu ulicu prema Kalemegdanu.

Bilo je rano jutro, a ona stize u park umorna. Pokoji setac, poneki zaljubljeni par. Park je bio poluprazan.
Dobrila krenu ka svojoj klupi. Ocisti sjedalo pa sjede. Iz torbe izvadi pletivo. Stavi torbu do sebe i krenu da strika.
Ovo je vec treci put da sa strikanjem pocinje ispocetka. Prsluk koji strika vec dva puta je isparala. Mirko, njen sin, nedavno joj je poslao novu sliku po kojoj je zakljucila da se ugojio. Nije vise bio mrsav, vec je postao punacak muskarac s velikim stomakom.
Stigla bi Dobrili poneka fotografija od njega. I pismo, u kojem ju je obavjestavao kako je. Ima vec devet godina kako je napustio Beograd. Nastanio se i ozenio u Americi, ondje je dobio i cerku.
Kao da je zaboravio Beograd i svoj prijasnji zivot. Kuca nam je tamo gdje nam je dobro, mislio je. "Amerika mi je dala lep zivot. A sto mi je dala Srbija? Nista!", govorio bi.
Nije zelio da se sjeca zivota u oronuloj kuci u svome gradu, teskog zivota u oskudici, odrastanja bez oca koji je poginuo dok je jos bio mali. Jedino bi mu ponekad nedostajala Dobrila. Poslao bi joj poneko pismo i sliku kada bi bio dokon.
A Dobrilin zivot bio je cekanje. Cekanje njegovog javljanja. Cekanje poziva ili zvonjenje postara na vratima. Uzimala bi pismo u ruke i opipavala ga, pitajuci se ima li kakva fotografija u njemu. Ponekad bi ga i prinosila licu pa mirisala. Pokusavala bi da osjeti miris Mirkove koze ili unuke koju nikad nije vidjela.
Obecanja su je drzala u zivotu. Obecanja koja nikako da se ispune.
Za Mirka dolazak u Beograd jeste bio trosak, ali je ipak vise bio sramota. Kako svojoj cerki da pokaze oronulu zgradu u kojoj je odrastao, svojoj zeni, takodje? Kako da ih uvede u hodnik u kome se osjeca lijepak, mokraca? Kako da ih uvede u stan koji je neokrecen godinama, u koji su se uvukle vlaga i memla?
Da bi smirio savjest, jednom u sest mjeseci, poslao bi Dobrili pismo u kome bi joj pisao o tome kako je prezaposlen, obecavajuci joj da ce, cim bude mogao, doci. Zalio se kako je stalno na terenu, u kamionu, po snijegu, magli i kisi.
A on a je plela prsluk, koji nikako da zavrsi, strahujuci da ce Mirko doci iznenada i da prsluk nece biti ispleten.

Druzila se nije ni sa kim. Njbolja prijateljica umrla joj je prosle godine, a druga, Zora, preselila se u staracki dom, u drugi dio grada.
Za komsije je bila dosadna starica koja im ni po cemu nije mogla biti interesantna. Za prodavacice - dosadna baba. A sama sebi - tuzna i usamljena.
Ipak, nada iz nje nije otisla, nije je napustila. Nadala se i mastala svakodnevno o nekom neocekivanom poznanstvu. "Postoji toliko ljudi koji su usamljeni kao i ja", mislila je. "Srescu nekoga jednog dana, ko ce sjesti na klupu do mene i s kim cu moci razgovarati."
Dobrila se trgnu. Osjeti da je na njenu klupu neko sjeo. Momak i djevojka. Smijeh im je bio glasan i prodoran. Momak joj se obrati : - 'Ajde, baba, pali!
On a se stidljivo i zbunjeno nasmijesi, pa odgovori mladicu:
- Ne pusim ja, sinko.
- Ma, nisam ti ja sin, baba! 'Ajde brisi s klupe. Vidis da sam sa devojkom.
Dobrila, prepadnuta bijesom ovog mladog covjeka, drhteci poce da stavlja pletivo u trobu. Momak, izazvan njenim strahom, zgrabi torbu i baci je na zemlju.
Starica ustade pa kratkim koracima poce da hoda najbrze sta moze. Torba ostade da lezi na zemlji, ispod velikog divljeg kestena.

Osluskivala je svoje srce kako snazno udara. Bojala se infarkta. U dzepu opipa kljuceve od stana i udje u njega.
I dalje drhteci, ode u kuhinju, sa sudopera uze praznu casu, uli vodu u nju, usu secer i popi.
Kljuceve, koji su bili u ruci, spusti u malu srebrenu posudu, cudno izrezbarenu. Posuda je stajala na sredini stola, kao nekad, u vreme njene bake. Bila je stara preko sto godina, ukrasena neobicnim sitnim kamencicima po ivicama.
Obucena, leze na krevet, stavi ruke na stomak i poce da pilji u plafon. Osluskivala je srce: jos je snazno udaralo, ne mogavsi da se smiri.
Vracao joj se prizor s nepoznatim mladicem u parku, a u usima joj je odzvanjao smijeh djevojke. Dokumenta i pletivo su joj ostali u torbi. Ali, tamo, u park, nece vise nogom krociti, odluci.
Tusiranje joj je pomoglo da se pribere. Poce da sklanja stvari po kuci. Odjednom, trgnu je zvono. Pogleda na sat. "Kasno je za postara", pomisli.
Tiho, primaknu se vratima pa pogleda kroz spijunku. Ugleda visokog stranca, ispijena lica, u smedjoj jakni, kako stoji pred vratima. Zapazi da mu je u rukama torba. Pogleda u torbu, zakljuci da je njena.
Polako otkljuca vrata.
- Gospodja Vukanovic? - upita nepoznati.
- Da, ja sam, izvolite.
- Izvinjavam se sto vas uznemiravam, ali danas sam u parku pronasao ovu torbu i neke stvari u njoj, pogledao sam dokumenta i nasao vasu adresu.
Blagi Dobrilin osmijeh razvuce se od uha do uha.
- Hocete da udjete? - upita neznanca.
Starac zakoraci u stan, te za Dobrilom krenu u dnevnu sobu. Sjede u veliku staru fotelju. Cuti, dok njegov pogled luta po unutrasnjosti stana.
- Jeste li za nesto? Kafa? - upita Dobrila.
- Moze kafa.
Ispijanje kafe se oduzilo. Neznanac, oslobodivsi se stege koju je osjecao, krenu da prica. Toliko puta su sjedili blizu jedno drugog u parku, a nisu se susreli. Dogovorise se za zajednicku setnju u nedjelju ujutro. Za zajednicko ispijanje kafe na Kalemegdanskoj terasi.
"Kako zivot moze biti divan", pomisli jutros Dobrila. Potreban nam je samo neko s kim ponekad mozemo popricati. Krenu da iz ormara izvlaci haljine, koje su mirisale na naftalin.
Pred ogledalom ih pripi uz sebe, drzeci vjesalicu u ruci. Godinama vec nije nijednu obukla. Na javna okupljanja ne ide, na proslave isto. A ne postoji ni osoba zbog koje bi ih i oblacila.
Juce se iz jednog loseg dogadjaja desilo nesto lijepo.
"Jedno lijepo poznanstvo. Jedan zgodan muskarac pozvao me je na kafu. Na setnju parkom."
Tolikom srecom je Dobrila bila ispunjena da se osjeti kao djevojka. Poletna. Koraci po stanu joj postadose brzi.
Svakog casa primicala se ogledalu, popravljajuci frizuru. Odluci da sutra rano ode u frizerski salon u obliznjoj ulici.
Iz male sarene kartonske kutije poce da izvlaci sminku, karmine, sjenila. Svaki ruz otvara i prinosi nous. Srecna sto se nije pokvario od duga stajanja, smijesi se.
Sjeti se male bocice skupog parfema, koji joj je poslao sin Mirko prosle godine. Parfem se nalazio u bakinoj srebrnoj posudi na stolu. Dobrila ustade i krenu da ga uzme.
Koraci su joj i dalje brzi.
Usavsi u dnevnu sobu, pridje malom staklenom stolicu. Krenu da zavuce ruku u zdjelu, da uzme parfem, ali zabezeknuto zastade. Zaprepastena, stajala je nad stolicem i piljila u njega. Srce opet stade da udara, jako, snazno.
Dobrila osjeti malaksalost u cijelom tijelu, umor i starost jer shvati da bakine srebrne posude na malom staklenom stolu - nema.
Stropsta se u fotelju i poce da place. Gledala je u okrugli milje na kome se nekad zdjela nalazila. Ni sama ne znajuci kako je uspjela da se podigne na noge, krenu do telefona drzeci mali crni notes.
Okrenu broj neznanca kojeg je juce upoznala.
Javi se mladi zenski glas.
- Dobar dan, stan Markovic?
- Ne, pogresili ste, gospodjo - rece joj zena.
- Pa, stanuje li tu Milivoje? - upita Dobrila, zamuckujuci.
- Privatna zubarska ordinacija, gospodjo!
Dobrila spusti slusalicu, skinu sa sebe haljinu, obuce stari bademantil koji je mirisao na vlagu, pa sjede u fotelju.
Pogleda na sat. Bilo je pet do deset. Jos deset minuta i pocinje serija. Posljednja epizoda.
Piljila je u ekran dugo, a suze su joj tekle niz lice. Iz torbe izvadi pletivo sa namjerom da strika, ali odjednom se bijesno trgnu, baci ga u ugao te nastavi da rida.
Ustade, priblizi se staklenim vratima terase. Automobili su prolazili ulicom. Kosava je duvala napolju, provlaceci se kroz okna. Osjeti Dobrila kako je taj vjetar, na trenutke, miluje po licu. Kao utjeha, kao jedini prijatelj koga ima.

Napisala : Anja Jejina Cilina

[Petar-Peky Bukarica]

STARAC STOJAN

Probudila ga je hladnoca.
Otvori oci, okrenu se i vidje da je cebe skliznulo s kreveta.
Sjede na rub kreveta, skloni posteljinu i jorgan, ustade.
Spavao je u sivim vunenim carapama.
Prije tri godine oplela mu ih je pokojna zena.
Svake jeseni plela mu je carape. Znala je koliko je zimogrozljiv i sklon prehladi. Sve carape cu bile sive ili crne, uvijek iste, jednako debele i od jedne vrste vunice.
Poslije njene smrti sve sto ga je podsjecalo na nju sklonio je. Spakovao u velike kartonske kutije, zalijepio sirokom selotejp trakom i spremio na tavan. U sam ugao tavana odlozio je njene stvari jer je bio siguran da ih nikad vise nece dirati.
Kutije je prekrio starim vojnickim cebetom, nije zelio da ih gleda kad se popne na tavan.
Ostavio je jedino carape koje je ona plela. Nije mogao da zaspi bez toplih pletenih carapa na nogama. Bilo ljeto ili zima, spavao je u njima.
Jednom je, setajuci se gradom, naisao na radnju gdje su se prodavale samo carape. Presrecan, kupio je nekoliko pari. Htio je da stare pletene carape, Nadine, baci. Kad je nove prvo vece obuo, osjecao ih je kao nesto strano, nesto sto ne podnosi, smetale su mu, pocele su da ga grebu. Skinuo ih je i opet obuo one stare Nadine.
Ormari su mu bili pretrpani odjecom, bilo je tu kosulja i pantalona koje nije nijednom obukao.
Imao je nekoliko kaputa, bezbroj odijela koje je nekad davno kao poslovan covjek, oblacio.
Preko vjesalice visilo je nekoliko desetina kravata.
Gdje god da su putovali, kupovala mu je kravate.
Nikad nije znao da ih veze i zato bi mu ih Nada vezivala.
Stala bi ispred njega, onako sitna, popela bi se na prste, prebacila ruke preko njegove glave i rekla:
- Ne ide ti, Stojane, ta kravata na tu kosulju.
Stalno bi negodovala, izvlacila bi tad neku zaboravljenu kravatu i vezala bi je u cvor.

Na pocetku braka volio je da ga svojim malenim rukama obgrli, da stoji pred njim.
Posmatrao bi je, razmisljajuci uvijek o jednom, o tome da ima najljepsu zenu na svijetu, a njene krupne plave oci bile su nesto najljepse sto je za njega postojalo.
Oci su joj bile boje vedrog proljetnog neba.
Cijeli njegov zivot, svi njegovi snovi bili su u njenim ocima. Tako je uvijek mislio kad bi ih gledao.
Ali, istina je da uvijek postoji pocetak i kraj i da nista nije vjecno.
A postoji i zabluda. Ponekad lazemo sami sebe, svjesno i namjerno, samo da bismo uzivali u lijepim trenutcima. Da bismo imali pokraj sebe nazovidobre ljude, lazemo sebe, ubjedjujuci se svaki dan u laz. Tako i on, Stojan, lagao je sebe, na pocetku braka, da ima najbolju zenu na svijetu.

S godinama, prestalo je da mu bude vazno kako izgleda, prestao je da mari za svoj izgled.
Brigu o tome kako izgleda prepustio je njoj.
A, izgledalo je privlacno, to je znao.
Bio je visok, crn, sirokih ramena i privlacno je poglede zena.
Nije bio narocito zainteresovan za njih, ali one su uvijek dolazile, trazile ga i zeljele.
Znao je da je zgodan i uspjesan, da ih privlaci, ali on je volio Nadu cijelim svojim srcem, nije zelio druge.
"Sve ono sto mi one mogu dati imam kod kuce, i to od zene koja me istinski voli", mislio je.

Prije braka zabavljali su se kratko vrijeme. Nekoliko nedjelja. Cim ju je ugledao, zaljubio se u nju. Cinilo mu se da nikad nije vidio ljepsu zenu.

U pocetku nije htjela ni da ga pogleda, ali njegovo udvaranje, lijepo ponasanje i sarm privukli su je.
Poslije kratkog vremena zaprosio ju je. I vjencali su se. Nastavio je da uci, da studira. Ona je prihvatila rad u kuci i brigu o djeci.
Uz njenu pomoc zavrsio je fakultet, postao inzenjer, zaposlio se u firmi njenog oca.
Zena mu je postajala sve dalja i dalja.

Vremenom, udaljise se jedno od drugog, prestadose da pricaju o ljubavi, o sebi, razgovarali su samo o poslu. Pricali bi o sastancima i o poslovnim putovanjima.
Ljubav je negdje nestala, a oni to nisu ni primjetili. Brak im je postao institucija za sklapanje poslovnih dogovora.
Nada je znala za svaki njegov poslovni sastanak, za svaki poslovni rucak, kao i za putovanje.
Pocela je da ga gusi. Osjecao ju je kao pokojnu majku koja ga je uvijek tjerala da uci.
Kad bi s posla dolazio kuci nervozan i umoran, zelio je zenu koja ce ga docekati s osmijehom i poljubcem, a ne s pitanjem: jesu li ti dali novi posao?
Mnogi, koji bi ih vidjeli kako setaju gradom, pomislili bi da su lijep par. Oboje vitki i zgodni.
Nada je mnogo drzala do sebe.
Kupovala je garderobu u najpoznatijim beogradskim buticima.
Uvijek je imala frizuru po posljednoj modi.
Nokti su joj uvijek bili dugi, crveni i alakirani.
Sminka na licu uvijek besprekorna.
Nije voljela ljude, nije voljela nikoga da upoznaje. U ljudima nije pronalazila nikog sebi ravnog.
Voljela je samo njega, Stojana, i to vise od sebe !

A on, on je volio ljude, izlaske. Volio je ponekad s drugarima da se proveseli u kafani, da zapjeva.
Obicavao je, ranom zorom, da popije sljivovicu, da procita novine, ali sve mu je to ulaskom u brak bilo strogo zabranjeno. Nada je uvela pravila koja je morao postovati.

Prestao je, vremenom, da vidja prijatelje, da se nedjeljom s njima sastaje na Kalemegdanu.
- Ma, to su sve kurvari i kad ste skupa samo o seksu pricate - prigovarala bi Nada.
Zabranila mu je i te izlaske. Nije dozvoljavala da mu drugari dolaze u kucu.
- Ne podnosim ih. Da vidis kako me samo merkaju i gledaju, svaki od njih bi da spava sa mnom.
U pocetku je bio ljubomoran i vjerovao je da je ona u pravu, ali kasnije je presao preko ljubomore, zelio je da im nekad neko dodje u kucu. Ali, prijatelji su odlazili zauvijek iz njegova zivota, zna da su mu se smijali iza ledja govoreci :"Ne da mu ona kucka da zivi!"
Pomirio se sa svojom sudbinom i predao joj se.
Volio je djecu vise od svega i zato je prihvatio zakone svoje zene, kojih se morao pridrzavati.
Postala je muskarac, a on je postao dobra, poslusna zena.
Putovali su po cijelom svijetu zajedno, to su bila sluzbena putovanja. Ona je bila njegova saputnica u svemu: na poslu, u kuci, u snovima.
A u srcu? U srcu postade samo tamni trag neceg sto je davno nestalo odatle.

Ipak, ponekad bi nocu pio, izlazio bi iz kuce, a ponekad je i lagao da ide u dvoriste da sjedi. Kad bi bio siguran da je Nada zaspala, iskradao bi se iz dvorista i odlazio u kafanu kod drugova koji su se sastajali vikendom u centru grada.
Desavalo bi se to rijetko, kad vise nije mogao da izdrzi, ali uvijek se zavrsavalo tako sto bi bio uhvacen jer bi Nada osjetila na njemu miris muskog parfema ili miris dima.
Nastajao bi tada pakao, urlala bi, izbacivala bi ga iz kuce jer kuca je bila njena, njenog djede, a on je u toj kuci zivio samo zato sto mu je ona to dozvoljavala.
Postao je njen sluga, njena vreca u kojoj je ubacivala svoje frustracije, svoje zlo.
Imao je sve, ogromnu kucu na lijepom mjestu, djecu, dobar posao, novca koliko je htio.
Poceo je da osjeca nepodnosljiv strah od nje i da masta o zeni koja ce ga voljeti istinski, njezno, s razumjevanjem, koja ce ga ljubiti, grliti.
Koja ce ga zeljeti bezuslovno, koja ce mu pomoci da pobjegne od Nade jer ga je ona, svakog dana, ubijala.

Sreca se ponekad pojavi, onda kada joj se najmanje nadamo. Usred Bosne, u selu gdje je Stojanova firma pocela da gradi skolu, pokraj drvene ograde, Stojan upozna Jasminu, koja je s kantom u ruci krenula da nahrani stoku.

Crna zena s krupnim kao ugalj ocima, siroka osmijeha, stajala je pored njega.
Cim ju je ugledao, osjeti udarce srca.
Skinu sesri, nasmija se i blago pokloni.
- Dobar dan - rece.
Ona mu se nasmijesi.
Odmah ju je pozvao na pice i setnju, da porazgovaraju.
Pristala je i jedno popodne su se nasli kod starog mlina i krenuli u setnju prema restoranu koji je u selu bio upravo otvoren.
Osjecali su iza sebe poglede seljaka koji su ih posmatrali iz dvorista svojih kuca, ali ni njemu ni Jasmini to nije bilo vazno.
Zivjela je s majkom i bratom, otac joj je bio umro jos dok je bila dijete.

Nadala se princu na bijelom konju, a on se upravo pojavio i zvao se Stojan.
Svaki dan su provodili zajedno.
Stojan bi zavrsio poslove na gradilistu i odmah odlazio po nju.
Kraj puta bi ga cekala, dotjerana.
Ulazila bi u kola. Odvozili bi se u obliznji gradic na veceru.
Vikendom, Stojan bi odlazio u Beograd zeni, a radne dane provodio bi s Jasminom.
Zaljubio se, samo je na nju mislio.
Jasmina shvati da je on ljubav njenog zivota i da njena osjecanja prema njemu odredjuje neka sila. Ogromna i jaka, koja je ispuni cijelu samo kad pomisli na njega. Cekala je s nestrpljenjem da dodje ponedjeljak, da joj se vrati.
Nije je lagao, rekao joj je da je ozenjen, ali da nije srecan, da su mu djeca vec velika, da su postali svoji ljudi i da ce pobjeci od zene, da ce je ostaviti, da ce biti s njom, Jasminom.
Nadi bi odlazio vjesto skrivajuci svoju srecu.
Ipak, nije uspio, osjetila je ona promjene na njemu.
Nije navikla na njega raspolozenog i srecnog i nije ga voljela takvog. Odmah je shvatila sta je u pitanju, da ima drugu.
Obuzeli su je ljubomora i gnjev. Pocela je da planira kako ce ga povratiti.

Pakujuci ga jednog ponedjeljka rano ujutro na teren, upali kola i krenu za njim.
Ctigavsi u Bosnu, u selo gdje je radio, parkira kola u sumarku iz koga je mogla da posmatra njega i gradiliste.
Kad se zavrsi radno vrijeme, Stojan sjede u kola i krenu, a on a za njim.

I ugleda zenu, lijepu, crnu, veselu, kako stoji pokraj puta.
Stojanova skoda se zaustavlja, a zena ulazi u kola. Vidje kako ga grli i ljubi.
Bijesna i ponizena, Nada doda gas, prodje mimo njih i ode pravac Beograd,. Nisu je primijetili.
Gutala je tablete, pila alkohol, plakala, guseci se u suzama i cekajuci da se Stojan vrati da mu kaze sve sta ima.
Dosao je vikend. Skuvala je kavu kad je cula kola kako se parkiraju u dvoristu.
Oprala je ruke, nasminkala se, obukla svoju omiljenu crvenu haljinu i sjela da ga ceka.
Stojan se pojavi nasdmijan na vratima.
Pridje da je poljubi, ali ona okrenu glavu, samo mu hladno rece : - Sedi !
Znao je odmah da je saznala.

- Imas drugu - rece mu.
- Imam - odgovori.
- Otkad to traje ?
- Celo prolece. Volim je. Zelim rastavu braka.
Ne vjerujuci u to sto je cula, ustade, pridje mu, pogleda ga svojim plavim ocima i raspali mu samarcinu.
Stojan ostade da sjedi crvenog obraza ne pomjerivsi se.
- Volis je ? Volis kurvu bosansku ! A ja ? A deca ?
- Sta smo ti mi ? Usputna stanica, je li ? Kupi svoje stvari i guni se iz kuce - Nada poce da vice. - Gubi se da ne uzmem staru dedinu pusku da te ne ubijem, cujes li !

Stojan ustade, ode u spavacu sobu, uze svoj kofer, napuni ga vesom, ponekom majicom i pantalonama. Zalupivsi vratima, izadje iz stana.
Nije imao gdje da ode. Dugo je razmisljao gdje da pobjegne.
Sjeti se skolskog druga koji je zivio u istom kraju.
Pokuca na njegova vrata, zamoli ga da ga primi na nekoliko dana.
U maloj sobici u koju se smjestio poce da razmislja. Gdje, kuda i kako dalje ?

"Kako da osmislim svoj zivot?"
Ali, ipak, jutro je pametnije od veceri. Shvati da nije trebalo da prizna da ima drugu i da trazi razvod.
Poce da ga hvata panika.

Djecu nece moci da vidja.
Sav novac je kod nje.
Nema krov nad glavom, a posao u firmi njenog oca je vec izgubio. Kako da nadje novi posao, nije vise mlad, nije lako naci novi posao, pogotovo u njegovim godinama.
I shvati da se od ljubavi ne moze zivjeti.
"Nije sreca za svakoga", zakljuci.
Zaklopi oci. Sjecajuci se Jasmininih poljubaca, zaspa.

Ujutro, zaputi se kuci da razgovara s Nadom, moli je da ga pusti da se vrati, da mu oprosti.
Ali uvidje da nista nije vise kao prije.
Sve se promijenilo, djeca nisu htjela da ga pogledaju, pocela su da ga mrze, njega, starog bludnika, a Nada krenu da ga ponizava jos vise nego ranije.
- Sta je, bednice? Dosao si? Nemas kud? Shvatio si da si bez mene nista. Zelis nazad da te primim, je li? Pa, razmislicu jos.

Ponovo se vratio kod druga, danima iscekujuci njen odgovor.
Poslije nekoliko dana, opet zazvoni na kapiju, Nada je otvori.
- Oprostila sam ti, ali nikad necu zaboraviti - rece mu.
- Dobro mila, nastavicemo tamo gde smo stali, volim te, volim i tebe i decu. Ne znam sta mi je bilo. Kajacu se ceo zivot, zavela me je, proganjala. Ipak, ja sam musko i popustio sam.
- Ne pricaj mi o toj kurvi - rece Nada, a rijec "kurva" ubode ga u srce.
Stojan se prividno vratio prijasnjem zivotu. Ali stao je na prvu stepenicu pakla i svakim danom bi se penjao na jos jednu. Brojao ih nije, nije im bilo kraja. Nadina mrznja bila je nemjerljiva.
Poslije nekog vremena prestade da prica, da cita, da gleda televiziju, cak i da izlazi iz kuce.
Samo bi cekao noc da legne da spava, i tad bi se sjecao Jasmine i trenutaka srece. Zanio bi se u tim nocima ljepotom Bosne, Jasminom i njenim zagrljajima, ali iz sna bi ga uvijek trgnuo glas Nade : "Idi skuvaj mi caj, nije mi nesto dobro".

I ostarise tako. Kuvao joj je cajeve svako jutro.
Nada je bivala sve bolesnija, sve vise zla.

Ona je poboljevala, a on je ostajao zdrav i jos uvijek za nju najzgodniji muskarac.
Mucila ga je svakodnevno, zeleci da se razboli. Mislila je: toliko ga je voljela, djecu mu rodila, cijeli zivot ga gurala naprijed da izgradi karijeru, kuvala mu, prala ga, o on je zavolio drugu, ne to nije posteno, a jos je zdrav kao dren.
I razboli se Nada, ozbiljno i tesko, a glavni krivac je bio on, Stojan, jer je nije volio, jer ju je izdao.
- Idi u prodavnicu - slala bi ga onako starog, po najvecoj zimi.
- Idi na buvljak, kupi mi papuce.
- Idi na pijacu, kupi domacih jaja.
Prestao je da prica, radio je sve ono sto je zeljela, ispunjavao je njene zelje, bojeci se da ce ga izbaciti iz kuce i pod stare dane na ulici ga ostaviti.
- Kucu cu pokloniti svom rodjaku, necu deci - govorila je. Ne zelim da tvoja deca uzivaju u znoju moga dede.
U poslednjim trenutcima svog zivota pocela je da mrzi i sopstvenu djecu jer su i njegova.
Zivio je u strahu da ce Nada umreti.
- Hoces da ti skuvam caj, draga? - upitao ju je jedno jutro vidjevsi da spava otkrivena. Nada ne odgovori. Stojan je prodrma. Nije reagovala. Pogleda u plave oci koje su ga ukocene posmatrale i shvati da je mrtva.


Sahranise je. Pojavise se komsije i davno izgubljeni i spominjani prijatelji.
Cak je dosao i poneki rodjak.
Sve je bilo po protokolu, tako se mora.
Ni na cijem licu se ne pojavise suze, samo Stojanu srce zaplaka, jer sjetio se mladosti i trenutka kad ju je prvi put ugledao i kad je mislio da na svijetu ne postoji stvorenje s ljepsim ocima od njenih, s ocima boje neba u proljece.

Djeca, nezadovoljna situacijom u zemlji, podigose pare s banke i odose u svijet, a Stojan ostade da zivi sam u prostranoj kuci.
Sve stvari svoje pokojne zene je sklonio na tavan, svu njenu noviju odjecu podijelio je komsiluku, svaku njenu sliku je bacio.
Konacno je bio sam i slobodan. Jedno jutro ustade tesko uz pomoc stapa, pridje ogledalu, ugleda svoje izborano lice i ocajan shvati da ima sedamdeset i sest godina.
"Kuda? Kako? S kim?", upita se. "Voleo bih da sretnem zenu koja ce da me voli, da osetim ljubav, pre nego sto umrem."
"Nije Nada bila losa zena", pomisli. "Mnogo me je volela, ali nije znala da iskaze ljubav. Strikala mi je carape svake jeseni, kuvala mi je najlepsa jela. A ko zna, mozda me i nije volela. Ma ne znam ni sam. Ipak, mislim da jeste!"

"Sinoc sam zaspao. Probudilo me je zvono na vratima.
Ja ustanem, otvorim vrata kad ono nema nikoga.
Ja ponovo legnem, kad opet neko zvoni, opet ustanem, a ono nema pred vratima nikog!
zaspim nekako kad sanjam nju, Nadu. Stoji nasred sobe u beloj spavacici, pruza mi ruke i kaze mi : - Dodji, cekam te !
Skocim s kreveta, sav obliven znojem. Necu kod nje ! Necu ! Zelim da zivim jos malo !
Zelim stare drugove da nadjem, da na Kalemegdan odem. Cuo sam da neki od njih, sto su jos zivi, na Kalemegdanu nedeljom igraju sah.
Zelim u kafanu malo, da mi pevaju na uvce.
Ne, ne zelim jos da umrem, zelim jos malo da zivim.
Odoh da drmnem jednu sljivovicu."

Stojan udje u kuhinju. Sjede za sto. Uli rakiju u casu.
Skinuo je pletene carape s nogu.
Bos, u papucama, izadje u dvoriste.
Sjede za veliki bijeli bastinski sto, stade da posmatra prolaznike.
Mozda me neko prepozna pa mi pridje i popije rakiju sa mnom.
Ljudi su zurno prolazili, niko ni da pogleda starca koji je sjedio sam za stolom i pio.

Popivsi previse, ustade, udje u garazu s namjerom da osposobi staru dugo nekoriscenu pec, htjede da je ocisti, da je pripremi za zimu.
" Jos desetak dana i pocece hladnoce", pomisli.
Pec godinama stoji u garazi, prekriveno platnom.
Stojan skinu veliku tkaninu s nje i, onako pripit, baci je na pod. Tkanina pade, a pred njim se ukaze pec.
drhtavim rukama otvori vrata peci. Unutra ugleda limenu kutiju prekrivenu prasinom.
Uze kutiju u ruke, obrisa prasinu i otvori je.
Ugleda nesto bijelo. Bila su to pisma zavezana crvenom trakom. Izvuce jedno, pogleda pecat i datum na njima i shvati da cu stara preko petnaest godina.
Otvori pismo. Procita : " Volim te i cekam te. Jasmina."
Stojan poce da drhti, nekakva cudna hladnoca ga obuze, suze se pojavise u ocima, a staracke ruke se ukocise.
Izvuce i drugo pismo. I njega otvori, i u drugom je pisalo isto : "Volim te. Cekam te". I potpis : "Jasmina".
Bilo mu je odmah jasno da je neko od djece primio pisma. I sakrio ih ovdje.
Van sebe, uze jedno pismo, izadje iz garaze. Pomocu stapa krene da se penje stepenicama u stan. Udje u kucu, sjede u fotelju, pridje telefonu i okrenu broj informacija u bosni.
Rekavsi Jasminino prezime ruke pecese da biraju brojeve.
- Alo, dobar dan - rece.
- Dobar dan - javi se stariji muski glas.
- Izvinite, mogu li dobiti Jasminu ?
Nasta muk.
- Alo - ponovi Stojan. - Molim vas, mogu li dobiti Jasminu ?
- Jasmina je odavno mrtva - rece covjek.
- A ko ste vi ? - upita Stojan jedva skupivsi hrabrosti.
- Ja sam njen brat, Slavko.
- Kako je umrla ?
- Ko pita ?
- Njen prijatelj.
- Ubili je. Zivu je zapalili, eto kako !
- Ko ?
- Neljudi, eto ko ! Svi pobjegli iz sela, ali ona nije htjela. Ni da cuje. A znate zasto ? - rece.
- Zasto ? - upita Stojan.
- Cekala je nekog inzenjera iz Beograda cijeli svoj zivot, da dodje po nju. I zato nije htjela iz kuce nigdje pobjeci. Rekla mi, kad sam je posljednji put vidio da, ako napusti kucu, on je nece nikad pronaci. I ubise je neljudi, zivu je zapalili.
- A taj nikad nije dosao.
- Dabogda srece ne imao nikad u zivotu - prokleo sam ga. Zbog nekog ko je nikad nije volio umrla je. Da je pobjegla iz Bosne, danas bi bila ziva.
- To se kaze nemati srece u zivotu - pomisli Stojan.
Potrese se. Sklopivsi slusalicu, osjeti hladnocu u cijelom tijelu.
"Prehladicu se, gdje sam ono ostavio carape ? ", upita se.


Napisala : Anja Jejina Cilina

[Drago Kovacevic]

Bravo Anja:)

[Petar-Peky Bukarica]

SIGURNOST

Grupica ljudi okupila se na aerodromu.
Oko njih trckaraju djeca. Majke ih dozivaju, ali djeca se ne obaziru na vikanje majki.
-Nikola, prestani trcati, izgubices se! - vice jedna mati, ali Nikola je ne slusa.
-Mama, koliko jos pa ulazimo u avion? - pita drugo dijete.
-Za pola sata - odgovara mati. - I prekini me, Milice, vise to pitati!
Grupici se priblizava svestenik. U ruci mu velika zelena torba. Spusta torbu na pod i iz nje pocinje da vadi male kartonske paketice.
-Evo, ljudi, evo vam hrana, dug je let do Amerike - rece svestenik.
-Hvala, oce - zahvalise se zene.
-Ajmo, krenimo. Vreme je - viknu neko.
Grupica se tad okrenu prema drugoj grupi ljudi koja je stajala malo podalje dijelom zaklonjena iza velikog stuba. Bilo je tu baba, djedova, momaka i zena.
Grupe prilaze jedna drugoj, mijesaju se, ljudi pocinju da se grle, cuju se plac odjeci poljubaca.
-Ajde, baba, ne placi, pisacemo ti svaki mjesec - rece jedna zena.
-Kume, kume! - doziva neki covjek. - Nadji mi kakvu Amerikanku da se ozenim, pa eto i mene za tobom.
-Dasta neg cu ti naci, kume! - cuje se odgovor.
Jedno dijete place, stoji uz pogurenog starca, cvrsto ga stezuci, majka ne moze da ga odvoji od starca.
-Djede, necu u Ameriku, ocu s tobom kuci!
Dijete je Nikola.
Uhvatio je djeda cvrsto oko pasa, snazno ga stiscuci.
Djed miluje njegovu crnu kosu.
-Ajde, ajde, nemoj zezati. Jesmo se ljepo dogovorili da ides. Tamo ce ti biti ljepse neg odje.
Djed se jedva suzdrzava da ne zaplace. Plakao bi, ali ga je sramota. Srce mu se steglo, boli ga.
Oprasta se od unuka, misleci kako ga nikad vise nece vidjeti.
Unuk je sve sto mu je ostalo u zivotu. To je krv njegove krvi. Jedino dijete njegovog poginulog sina.
Ali sta se moze, zivot ide dalje, dijete mora otici, pobjeci odavde i zapoceti novi zivot negdje daleko, negdje gdje ce mu biti bolje, gdje nece oskudijevati ni u cemu.
Snaja Dusanka prilazi djedu, placuci.
Grli ga, sapce mu:
-Pisacemo vam, a i slacemo slike stalno.
Djed je tapse po ramenu.
I rastaju se, grupice se razdvajaju. Vide se njihove ruke u vazduhu kako masu. Cuju se plac i glas malog Nikole, koji vice:
-Djede, necu u Ameriku! Necu!
Mati ga poteze za rukav i vice na njega.
-Smiri se, sta ti je!

Ljubazna stjuardesa ljudima pokaza njihova sjedista. Sjedose na njih smjestivsi prtljag povise glava.
Dusanka ima samo jednu putnu torbu.
U nju je stavila nesto vesa, nekoliko pantalona i dzempera.
Rekli su joj da ponese sto manje prtljaga jer ce ondje dobiti sve.
I odjecu, i hranu, i svoj vlastiti stan.
U krilu joj mala crna kozna torbica s velikim mesinganom kopcom, poklon pokojnog muza.
Unju je stavila dokumenta za iseljenje, slike, kao i nesto novca, koji je dobila od crkve.
Stiska torbicu uza se, bojeci se da joj je neko ne ukrade. To je sva njena imovina.
Krupna crnka, koja je sjela, kraj nje, upita je:
-Odakle ste?
-Hrvatska, selo Plavno - odgovori Dusanka.
-I ja sam iz Hrvatske, ali iz Osjeka.
-Ovo su moje kcerke, Marija i Jovana. Muz mi je poginuo 1992.
-Sta se moze - promrmlja Dusanka.
-A kuda cemo, zna li se tacno?
-Ne.
-Rekose da ce nas rasporediti kad tamo stignemo.
Putuje u neizvjesnost, a vjeruje da ce tu pronaci sigurnost.
Duboko uzdahnu, protrese se.
"Idemo u novi zivot, bolji. Imacemo svoju kucu, imacu posao, nema vise bjezanja, gladi, rata.
Upoznacu nekog Amerikanca, a mozda i kakvog Srbina sretnem tamo, pa se udam."

Smjestise ih sve zajedno u isti hotel, na isti sprat, u velike prostrane sobe.
Docekase ih sobarice, kuvarice, cistacice, recepcionari, cak i sef smjene.
Ljubazni poslovni osmijesi im na licima. Ali, u ocima ne. U ocima ponekih je prezir, u necijim samilost, a nekima zloba.
Ovi razmisljaju: "Samo ste nam jos vi, sirotinjo, trebali, dosta nam je nase ovdje."
Oni s prezrivim pogledom govore u sebi: "Htjeli ste rat, vi, agresivni Srbi, ali ste izgubili, pa ste dosli k nama."
A nekima se oci napunise suzama.
Prije nekoliko godina ti tuzni su isto ovako dosli, s malim prtljagom, srecni sto su spaseni i sto je dosao kraj agoniji.
Jedan par tih tuznih ociju pridje Dusanki i Nikoli te im rece:
-Ja sam Elmira, iz Sarajeva sam, ako vam bilo sta treba, u sobi sam ispod vase. Sobarica sam ovdje. Isto imam sina. Muz mi je poginuo u Sarajevu devedeset i trece.
Dusanka nista ne rece, samo je cutke pogleda odmjerivsi je od glave do pete.
"Muslimanka, a nudi mi pomoc", pomisli.
Dodje joj da zaplace.
"Ipak, ima jos ljudi", zakljuci.

Odmarali su se u hotelu nekoliko dana. Posjetio ih je covjek koji je prihvatio da se brine o njima, dok se ne snadju.
Srbin je iz Bosne. U Americi zivi dvadeset godina.
Posjetio ih je, donijevsi Nikoli kesu punu slatkisa, kao i dvije velike torbe odjece.
Sjedili su neko vrijeme i razgovarali. Covjek im je pricao o Americi, koliko je to lijepa zemlja.
-Ovdje imamo stotine nacionalnosti i ljude nije briga ko je ko. Svako radi i gleda svoj posao, ne oskudijeva se ni u cemu, zivi se mirno, bez trzavica. Ova zemlja pruza sigurnost.
S rukama na bedrima, Dusanka ga je slusala. Nikola je cutao i gledao u kese.
Nije htio da pridje i otvori ih.
Ubrzo, covjek ode i ostavi ih same.
Dusanka sjede na pod, nasloni se na krevet, upali televizor i krenu tupo da gleda u ekran na kome je, s mikrofonom u ruci, neki covjek nesto pricao na engleskom.
Suze krenuse da teku niz ispijeno blijedo lice.
-Mama, zasto places? - upita Nikola. - Je'l za kucom?
-Ne - rece ona. - kod kuce smo, sine.

Ne prodje mnogo vremena, uselise se u svoj novi dom.
Kuca o kakvoj je mastala cijeli zivot.
Mala bijela kucica s velikim dvoristem, svud oko nje drvece i cvijece. Kuca je sagradjena od drveta, ima veliki drveni trijem na samom ulazu. Uredno podsisana zelena trava svud oko kuce.
U dvoristu je ljuljacka za Nikolu i mali djeciji bazen.

Garaza za kola koja ce uskoro imati takodje se nalazi tu. U kuci su dvije velike sobe; jedna Nikolina, druga Dusankina, i veliki prostrani dnevni boravak s televizorom i foteljama.
Kuhinja je bijela, nova, cista, sa sudjem.
Nikola utrci u nju, otvori frizider i viknu:
-Joj mama, brzo ovamo, dodji da vidis ovo!
Majka pridje frizideru koji je bio krcat hranom.
Dijete poce da vadi zapakovana gotova jela, jogurte, pudinge, sokove.
Sve stavi na sto i krenu redom da proba.
U Dusankinoj svijesti pojavi se slika Mirka, njenog pokojnog muza, i njene kuhinje, sklepane rucno, i sarme i krompira koji je vruc stajao na stolu. Ugleda i malog Nikolu kako sjedi na podu.
I pomisli: "Sta ce mi sve ovo, kad nema njega?"

"Znam, Nikola je njegovo tijelo i njegova krv.
Uspjela sam, ipak. Izvukla sam dijete iz Hrvatske i dovela ga ovdje. Nece osjetiti glad i bijedu. Imace sve i zaboravice kucu i prijasnji zivot. Postace heko drugi."
Ali, dijete kao da je citalo njene misli.
Pridje joj tiho i jedva cujno sap[nu joj na uvo:
Sve je ovo, mama, super, ali kad cemo mi kod djeda, kuci?
Dusanka vremenom prestade da odgovara na inovljeva pitanja o kuci.
Kad god bi je nesto pitao ili kad bi nacinjao tu temu, izasla bi iz prostorije ili bi pocela da prica o necem drugom.
Trajalo je to dugo. Mjesecima. Dijete vremenom prestade da pita. Zeljela je zaborav. Htjela je da Nikola prestane razmisljati o kuci, o djedu, o povratku.
Za Dusanku sjecanje je prestalo da postoji.
Sve svoje misli usmjeravala je prema buducnosti.
Slike, koje je ponijela sa sobom, spremila je u veliku kartonsku kutiju i sklonila ispod kreveta.
Pocela je da uci jezik. Postade zadovoljna sobom, poslije nekog vremena zaposli se u kuhinji jednog restorana.
Upoznala je nove ljude, svoje prve komsije Bosance, zenu i muza s troje djece.
Od prve pomoci u novcu kupila je digitalni fotoaparat i krenula da slika sve oko sebe.
Kucu, dvoriste, ulicu. Nikolu, u njegovoj sobi, za kompjuterom, Nikolu pokraj bazena, sebe u velikoj bijeloj kuhinji, uslikala je cak i ogroman nov bijeli frizider pun hrane.
Slike je slala djedu, svojoj majci i ocu.
Suznih ociju, gledali bi oni slike, presrecni sto je Dusanki dobro, sto ima sve.

Dodje proljece, a komsije Bosanci jedne veceri dovedose joj u posjetu nepoznata gosta: visokog muskarca siroka lica, krupnih ociju.
-Ovo je Radomir - predstavise ga. - Nas prijatelj.
-Zivi nekoliko stanica dolje niz ulicu, sam je, pa smo ga pozvali da nam se pridruzi veceras.
Radomir se nasmija, pruzivsi Dusanki ruku. Stisnu je cvrsto, gledajuci je pravo u coi.
-Kad ste vi dosli? - upita Dusanka.
S cudnim naglaskom, odgovori joj:
-Ja sam ovdje cijeli svoj zivot. Rodjen sam u Americi. Moji su iz Slavonije dosli jos za vrijeme onog prijasnjeg rata.V
Vece provedose u razgovoru, pijuci i saleci se.
Radomir joj se ucini fin, duhovit, bijase i razveden.
Rodi se uzajamna simpatija medju njima i iste te veceri Radomir na vratima rece:
-Sljedeceg vikenda sastajemo se kod mene. Pravicu rostilj, pa vas pozivam.
Druzenje se nastavilo, prijateljstvo je ojacalo i poslije nekog vremena, predje granicu prijateljstva. Druzenje postade intimnije, a Dusanka jednog dana uvidje da pocinje da se zaljubljuje u Radomira.
" Moram imati muskarca pokraj sebe. Ne mogu kroz zivot sama."
setajuci s Radomirom pod ruku, jedne ljetne veceri, cula je kako je pita:
-Da se uzmemo nas dvoje? Sta mislis?
-Naravno, sto da ne.

Poslije dvije nedjelje preselise se u Radomirovu kucu.
Nikola dobi jos vecu sobu, jos bolji racunar.
Radomira je prihvatio prijateljski, bio je zadovoljan sto konacno ima muskarca kraj sebe s kim ce moci razgovarati drugacije nego s majkom.
Isli su zajedno kolima u grad u nabavku.
Radomir je Nikolu vozio u skolu i sacekivao poslije skole.
Sve je krenulo svojim tokom, svi su bili zadovoljni, samo prestadose da se slikaju i fotografije poslije nekog vremena prestadose da odlaze za Hrvatsku.
Dusanku bi sramota da salje slike djedu, a samo sjecanje na njega u njoj je budilo gorke uspomene.
" Ne zelim se vracati u proslost i ne zelim nijedan sekund svog zivota provesti ondje."
Poneko pismo stiglo bi joj iz Srbije od neke drugarice i od roditelja.
"Uvijek mi pisu isto; ne mogu vise, ocajni su. Ne mogu saosjecati s njihovom mukom. Neka ucine nesto sa svojim zivotima, kao sto sam ucinila i ja."

-Draga, idem do prodavnice, treba li ti nesto? - upita je Radomir.
-Da, kupi nesto slatko i slano, ne znam sta mi je u posljednje vrijeme, stalno jedem.
-Dobro - rece Radomir, navuce crnu jaknu i izadje iz kuce.
"Da nisam trudna?", zapita se.
Zadrhta sva i nasmijesi se.

-Zvace se Majkl. I nikako drugacije! - rece Radomir, stojeci nad krevetom svoje zene. Dusanka je sjedila na krevetu i u narucju drzala bebu.
Nikola bijesno napuci usne nezadovoljan izborom imena.
-Sve sto imam u zivotu dala mi je Amerika - rece Radomir. Niko drugi nego ona. Moj sin ce biti Amerikanac i gotovo!
"Mozda je tako i bolje", pomisli Dusanka.
Nikola je cutao. Prisao je prozoru i poceo da gleda automobile koji su prolazili ulicom.
Proslog mjeseca je polozio vozacki ispt, kupio i kola. Zaposlio se i radi u automehanicarskoj radnji koju drzi otac njegovog druga Marka.
"Treba putovati", pomisli. "Idem za Hrvatsku, tamo mi je djed, da ga vidim prije nego sto umre."

Usavsi u malo dvoriste, nadje se pred kamenom kucom.
Sjeti se magarca, ogradjenog kamenom ogradom, na maloj poljani. Pridje ogradi i pogeda, ali ali magarca ne bijase tu.
Pogleda u prozore kuce, bili su sirom otvoreni, a unutra, u kuci, bio je mrak.
Poneka kokos kljucala je zemlji, trazeci neku mrvicu, a koza, zavezana za obliznji bajam, presta da brsti lisce i ukoceno posmatrase nepoznatog.
Ispred kuce, kod ulaznih vrata, stajase sto s dvije drvene stolice.
Na stolu plasticna cinija puna smokava.
Nikola zakoraci u kucu.
Nadje se u dugackom hodniku, na podu su bile razbacane cizme.
Odnekud se pojavi sarena macka, zamijauka, pridje Nikoli i pomazi se o njegove noge. Nikola je preskoci i udje u kuhinju.
I ugleda ga. Poguren starac sjedio je na tronozcu.
Dugacki zeljezni predmet gurao je u sporet na drva.
Starac podize glavu prema Nikoli.
Ne rece nista, samo ga je posmatrao.
-Djede - rece Nikola.

Na te rijeci starac se trgnu, ustade sporo, uz pomoc stapa i krenu prema Nikoli.
Pridje mu, svoje izborane ruke stavi na njegove, te poce da ga dodiruje po citavom tijelu.
Pipao je njegove misice, stomak, ramena. Dodirivao mu obraze.
-Ja sam, Nikola, djede - rece mu.
Promuklim i drhtavim glasom, djed odgovori: - Znam.
Sitne plave djedove oci napunise se suzama, stadose da se kotrljaju u kapima. Jedna za drugom, u jednakim razmacima.
-Nikola, sine moj, sto mi ne rece da dolazis?
-Htio sam te iznenaditi.
-Dosao sam na mjesec dana. Bicu ovdje s tobom u selu.
-Jesi li gladan? Sigurno nisi nista jeo? - rece djed.
-Ma nisam, napravila mi Dusanka punu kesu sendvica.
Nikola sjede u stari izlizani dvosjed, a djed naspram njega, na stolicu.
Unuk poce da prica kako je putovao, kako je iznenada odlucio da krene, da je dobio brata u dvadeset i prvoj godini, ali precuta njegovo ime.

Djed ga nije pitao nista. Samo ga je slusao, gutajuci ga pogledom.
Siroko otvorenih ociju posmatrao je Nikolu, ne zeleci da mu ukrade nijednu rijec iz bujice koja je iz njegovih usta nadolazila kao planinska rijeka u proljece.
-Djede, nemas televizor. Otici cu sutra do grada da ti ga kupim, da gledamo navece televiziju.
-Ne treba ja nista da gledam, Nikola, samo tebe - rece djed.

Dusanka, Radomir i mali Majkl sjede na drvenoj klupi u podrumu jedne visespratnice.
Zbijeni su jedni uz druge.
U podrumu je mnogo ljudi. Crnci, Meksikanci, Avganistanci, ima cak i Kineza.
Dusanka odjednom ugleda odnekud poznat lik.
Bijase to Elmira, Muslimanka, pokraj koje je stajao visok mladic. "Vjerovatno je to njen sin", pomisli.
U ruci joj kesa, sjede na klupu naslonivsi se na hladan zid.

Pogledi im se sretnu, pojavise se osmijesi, ali nekako bijahu kratki i puni straha.
-Jesi sve ponijela za dijete? Dovoljno mlijeka? Vode? - upita Radomir.
-Jesam, ne brini - odgovori ona.
Mali Majkl spava na ocu, a Dusanka sjedi do njih. Ispod noge joj je velika putna torba, a na bedrima mala crna torbica s mesinganom kopcom.
U torbici su njihova dokumenta, slike, one sto ih je drzala ispod kreveta u kartonskoj kutiji, i nesto novca.
Stisce Dusanka crnu torbicu, boji se ukrasce joj je neko.
-Sto si ponijela tu torbu? - upita Radomir - Sto ne ponese neku vecu, imas ih na desetine?
Dusanka uzdahnu, rece:
-Samo u ovu moze da stane moj zivot.
Nije razumio sto mu je rekla, samo je cudno pogleda.
-Ne boj se, nece ovo dugo, ovaj uragan. Ovo je siguran podrum, necemo ni osjetiti da je napolju oluja.
- Bolje da smo ovdje, da nismo napustili grad, necu da bjezim nigdje odavde, rece.
Ipak, ispuni je strah.
"Nigdje vise nije sigurno. I nigdje ne postoji sigurnost.
Pobjegla sam od rata, bijede, a sad opet spasavam svoj zivot. I to jos od uragana! Glavno da je Nikola na sigurnom."

Na dvosjedu prekrivenom vojnickim cebetom, sjede Nikola i djed.
Noge su podigli na mali drveni stolic.
Gledaju vijesti.
Nikola je danas namjestio antenu, uzeo je daljinski, te objasnjava djedu kako se televizor pali.
Vidis, djede, ovo malo crveno dugme. E, samo ga duze pritisnes, televizor se upali.
Pruza daljinski djedu. Djed pritisnu dugme i televizor se upali.
Na ekranu se pojavi spiker. Iza njega mala uokvirena slika oluje koja sve pred sobom.
Nikola uze daljinski od djeda i pojaca.
Cuo je spikera kako govori:
-Uragan koji se krece brzinom od sto i osamdeset kilometara na sat priblizava se Kanzas Sitiju. Stanovnistvo je evakuirano i na autoputevima se mogu vidjeti kilometarske kolone koje napustaju grad.
-Bog ih, sinko, kaznjava za sve ono sto su nam napravili - rece djed.
-Dasta - rece Nikola. - Idem poslati poruku Dusanki, sigurno je u nekom podrumu.
Nikola uze mobilni telefon i napisa:

"Mama, drz'te se!
Evo, ja i djed sjedimo u kuci. Bura puse vanka sve vrag nosi, i gledamo Kanzas Siti na dnevniku.
Ma, taj vas Gustav je smijesan za ovu nasu buru, ne boj se, eto me za mjesec dana, donijecu ti suvih smokava i bajama iz naseg dvorista."
Poruka ode iz Nikolinog telefona i zapista glasno u crnoj torbici s mesinganom kopcom. Dusanka izvuce telefon i procita.
-Evo, Nikola se javlja, kaze da izdrzimo. Da ce nam donjeti suvih smokava i bajama od kuce.
Radomir se namrgodi, rece:
-To dijete nikako da shvati, njegova kuca je Amerika, ali ima vremena, mlad je jos, kad sazri, ukapirace. I ne mogu da shvatim zasto toliko pati za Hrvatskom, ondje nije nista lijepo prozivio. Ubili mu oca, zapalili kucu, a njega protjerali. I on opet tamo ide! Ne, ne mogu to nikako da shvatim.
Dusanka podize pogled prema njemu te ljutito rece:
-Neces nikad ni shvatiti. Niko ne moze shvatiti ono sto nije prozivio.
Koliko se god trudili da zaboravimo prijasnji zivot, uzalud je.
On je i dalje u nama, zivimo ga tajno. Radomire, prestani pokusavati da shvatis! Budi sretan sto ne uspijevas da razumijes. Da, budi sretan!

Napisala : Anja Jejina-Cilina