Ozivljavanje grada

[Drago Kovacevic]

Roman "Posljednji Dinarski Napoleon" izlazi u maju. Evo trećeg poglavlja od ukupno 34. Pero je dva već postavio, a objavljena na mom blogu.

General Marmont je sa pratnjom sišao u Vrliku. Na začelju su jahali komornik, tri vojnika i kovač.
Iz varoši, kolona je skrenula lijevo prema Kninu a komornik, tri vojnika i kovač Šarac prema zgradi općine. Načelnik Kuliš ih je dočekao na ulazu sa ljubaznim smješkom i uz pitanje da li je sve u redu.
- Bene, reče komornik, i pokaza mu prstom ka kancelariji. Vojnici i Šarac su ostali ispred, pridržavajući konje.
U kancelariji je komornik – kapetan, saopštio Kulišu da po generalovoj naredbi Šarca mora mobilisati i da će kovač odmah dobiti čin narednika francuske vojske i službu u komori. Skrenuo mu je pažnju da je dužan osigurati njegovu familiju, objasniti to i njemu i njima, a da za tri dana, kovač mora biti spreman za put do Splita.
- Od stvari neka ponese nešto alata za usput. Morate mu obezbjediti konja kojeg ćemo kasnije vratiti. Jel jasno?
- Jasno gospodine kapetane. Tako će biti, odgovori susretljivo načelnik
Komornik se na peti okrenuo i odmakao prema izlazu, a načelnik ga je, žureći za njim, ispratio. Kad su vojnici uzjahali, mahnuo im je rukom, a Šarca pozvao u kancerlariju..
Neobično ljubazno, Kuliš je kovaču saopštio da general čijega je konja potkovao, traži od njega da ga mobiliše u francusku vojsku. Imaće uniformu sa sjajnim dugmetima, čin narednika i plaću. On će mu osigurati brašno i potrebe za familiju, a služiće kod generala u Splitu. Imaće godišnje odsustvo da dođe kući i biti gospodin čovjek. Baviće se onim čime i kod kuće. Ispade da je Šarac postigao najviše što jedan Morlah iz dalmatinske unutrašnjosti može očekivati, no ovaj se smrknu.
- Ali ja sam se skoro oženio gospodine Mihailo,dobiću dijete.
- Ništa zato, ovo se mora, odgovorio mu je načelnik.
- E, kud mu ga potkova, otpuhnu Šarac - šta mi je ovo trebalo?
- U četvrtak ujutro, za tri dana, moraš biti ovdje, spreman za put. Dobićeš konja i ponesi najpotrebniji alat u zovnici. Ako te nema, neće valjati ni za tebe ni za mene. A sad ajde kući.
Petar Šarac je kao omanđijan izašao iz općine i krenuo ka svojoj kući u Civljane. Šta će sad reći familiji? Odnio đavo generala, Francuze i njihove konje. Kao da čovjek samo zbog njih postoji? Što mu je bog odredio da zna kovati pa da ga zakači ovakva nevolja?
Kako će sad ostaviti Jeku, šta će biti kad se rodi dijete?
Hiljadu mu se misli motalo po glavi.
Sjetio se priče o svom prađedu koji se zvao Đurađ i koga su Mlečići odveli na galiju. Prađed je plovio sinjim morima i galija se potopila neđe kod Korzike, otoka čudnoga imena. Godinu dana je sa onima što se spasiše, proveo na tom dalekome mjestu, dok po njih nije došao drugi mletački brod. Po pričama koje su se pričale u familiji i komšiluku, tamo Đurđu nije bilo rđavo, mada priče uz ognjište uvjek budu nakićene i lijepše nego što je bio život onih o kojima kruže.
A, ko zna, pomislio je. Možda će i ovo njegovo na dobro izaći. Ali, kad ću još nerođeno dijete vidjeti,šta ću sa ljudima koje ne razumijem, kako ću znati šta od mene traže, kako ću se sa tuđim ljudima i tuđom vojskom sporazumjevati? Ko će mojim komšijama i narodu sikiru naoštriti, maziju na motiku nabaciti, kosu skovati? Jebem ti Francuze, njihovu vojsku i moju sudbinu, očajavao je.
Kad je rekao familiji šta njega i njih od četvrtka čeka, nastala je bugaranja i plač, ali je njegov otac Nikola to odlučno smirio. Zaključio je, ne lako, mada sa tonom koji nije trpio pogovora.
- Šta se mora nije teško. Ili to ili u ajduke. Bolje je da ideš šnjima, nego da se do kraja života lomiš po Bosni i Dinari i kriješ kao vuk. Ideš, pa će bog dati dobro.
Tu je prestala svaka rasprava i kukanje. Ide, pa šta bog da.
Za to vrijeme, kolona generala Marmonta nastupala je prema Suvopolju i Kninu gdje se uz kanjon Krčića gradila cesta i stotine radnika vodilo borbu sa kamenom. Sa njima je bilo deset francuskih inženjera i pet puta toliko predradnika i trasera. Radove je nadgledao i za njih direktno generalu bio odgovoran pukovnik Delzons.
Kad je stigao u kanjon Krčića, primio Delzonsov raport i lično se uvjerio da na najtežoj dionici radovi dobru teku, Marmont se sa kolonom uputio u Knin. Iz daleka se već vidjelo veliko kameno utrđenje.
Do njega je jahao major Lujo Matutinović, zapovjednik grada i general se detaljno raspitivao oko uslova pod kojim njegovi vojnici borave u tom značajnom utvrđenju..
Major Matutinović, 40-togodišnjak, rođen na Krfu, ali Dalmatinac sa Korčule porjeklom, dao mu je detaljan opis.
Tvrđava je povoljno smještena na desnoj obali Krke, oko 25 milja od osmanske granice i na raskršću više puteva. U podnožju brda gdje je izgrađena nalazi se siromašno mjesto kojemu se želi iskazati čast nazivajući ga gradom, a ono za to nema drugog atributa osim zidina koje ga okružuju. Mišljenja su o toj tvrđavi podijeljena. Jedni smatraju da bi ona štitila cestu prema Hrvatskoj od Osmanlija i da bi se oduprla napadu s te strane. Pogrešno, smatrao je major. Cesta koja od Zadra ide prema Hrvatskoj dijeli se u Pađenima udaljenima dvanaest milja od Knina. Kako se može tvrditi da neka tvrđava pokriva cestu koja je od nje toliko udaljena? Pogleda li se malo bolje karta, vidi se da bi se, polazeći od Gospića, moglo prodrijeti preko planina Poštak i Vršac i da bi se, idući duž obronaka brda Kita, ne samo zaobišla tvrđava, nego bi se i prekinula veza između Dalmacije i Hrvatske, a garnizon u Kninu ne bi bio obaviješten o tom kretanju. U jednome od ratova Mletačke Republike s Osmanlijama došlo je do okršaja na planini Vršac, u kojemu je mletačka vojska odbijena jer se osmanlijska vrlo lako uspela na planinu. Ako je ondje konjaništvo lako prošlo, pješaštvo će proći još lakše. Bila bi ludost vjerovati da će najviše 2500 ljudi u njoj moći spriječiti upad jedne vojske u zemlju, uvjerljivo je govorio major Matutinović.
- Jeste sigurni? –podsticao ga je general na daljnje izlaganje.
- Kad bi bila smještena kao tvrđava Bard u Val-d'Aosti u Pijemontu, koja je godine 1800. zaustavila naše napredovanje, to bi bilo posve drukčije; doista tvrđava Bard toliko suzuje dolinu, da se topovi ne mogu provesti ako se prije ne osvoji tvrđava. Položaj kninske tvrđave je s obzirom na Krku važniji jer je ta rijeka uporište za njezino lijevo krilo, iako je građena na desnoj obali. Ta se tvrđava, smještena na strmom brdu, sastoji od više dijelova nepravilne fortifikacije koji jednostavno slijede krivine tla. Tri najistaknutije tačke, zvane Kaštel, Korlat i Belvedere utvrdili su Osmanlije. Mlečani su utvrdili donji grad, ali samo kružnim nazupčanim zidom, bez vanjskih bedema. Osmanska su utvrđenja vrlo solidno građena, jer su još u dobrom stanju. Drugi su dijelovi hrpa ruševina. Njezin poseban položaj na vrlo strmoj stijeni ne zahtijeva mnogo utvrđivanja. Ona bi ipak imala sve nepogodnosti planinske tvrđave ako se ne bi potpuno utvrdio donji grad. Teško je izlaziti van, nedostaje voda i utvrda je na kosini. Ima još jedan nedostatak na koji se obično nailazi s utvrdama smještenima u nizini, a to je loš zrak zbog močvare ispod. Tvrđava nema nijedan kazamat. Skladište za barut ne može odoljeti bombama. Istina je da su prije nekoliko godina obnovljene vojne zgrade, ali u njih se ne može smjestiti više od 400 vojnika, iako bi ih za efikasnu obranu bilo potrebno najmanje 2500. Kako bi se kninska tvrđava posve osposobila, valjalo bi izgraditi kazamate za garnizon i skladišta, ukloniti sva zidana utvrđenja, izgraditi odvojenu utvrdu na brdu Spas koja bi nadvisivala tvrđavu i načiniti mali mostobran na brdu Ljubač nasuprot urušenoj utvrdi Torak. Na taj bi se način osigurala povezanost s lijevom obalom Krke, a opsada tvrđave bila bi veoma teška. Neprijatelj bi tada morao započeti opsadu zauzimanjem donjega grada i zatim osvajati jedan po jedan obrambeni bedem.
U Kninu postoje tri nakapnice u dosta lošem stanju i valjalo bi ih odmah popraviti. Bilo bi neophodno da se ta tvrđava uvijek dobro održava jer bi protivnik, koji joj pridaje veliku važnost, usmjerio svoje prve napade na nju. Mora se priznati da bi popravci stajali mnogo više nego što bi se povjerovalo. Zapravo, kako je tvrđava na brdu vrlo mala, a donji grad opasan je samo nazupčanim zidom, trebalo bi ga utvrditi dobrim bedemom koji bi imao dvije fronte između rijeke i brda.
Godine 1689. Mlečani su tvrđavu opsjedali pod vodstvom generala Gerolama Cornera s 10000 ljudi. Tada u tvrđavi nije bilo nikakve cisterne Istina je da su se Turci, garnizon od 400 ljudi, predali kad više nisu mogli crpiti vodu u rijeci jer ih je u tome sprječavala vatra napadača. i jer je bomba pala na jedino skladište baruta.
Otad tvrđava više nije bila opsjedana. Zrak u Kninu je vrlo nezdrav. Uzrok tom nedostatku je izlijevanje Krke. Nanoseći mnogo vapnenca i sedre, rijeka neprestano povisuje svoje korito, a vode sve više poplavljuju plodno tlo.
Na mjestu gdje su još prije 30 i 40 godina bila najljepša polja sada je muljevita i kužna močvara. Na brdima Konj i Vrbnik, gdje su ranije rasli krasni vinogradi, sada je neobradiva zemlja. Započeta je gradnja kanala za otjecanje vode, ali su radovi prekinuti. Dolazile su komisije kojima je bilo naređeno da ispitaju kako bi se problem mogao riješiti i rješenje je nađeno, ali nije ništa učinjeno.
- Odlično, majore, sa toliko detalja ste to izložili. Danas i sutra ćemo zajedno na jahanje i izviđanje. Napravićemo detaljan plan šta da se radi.
- Na službi gospodine generale, odgovorio je major Matutitonović.
Drugoga dana na večer, napravljen je plan koji je sadržavao ono što treba raditi u Kninu.
1. Dovršiti započet kanal koji bi morao prolaziti kroz močvare od jednog do drugog kraja.
2. Očistiti dno rijeke od svih trava.
3. Još produbiti korito jer je na dnu nataložena vrlo meka sedra,
4. Srušiti kaskadu kod Bobodola i ostaviti slobodan protok vodama s dviju strana otočića koji se tu nalazi.
5. S obzirom da se Butižnica okomito ulijeva u Krku i da nosi mnogo pijeska, valjalo bi joj prokopati mali kanal radi lakšega protoka.
- Uvjeren sam da bi se nakon svih tih zahvata, moglo dobiti oko 20000 jutara, malo je pretjerivao general.
Troškovi bi iznosili možda samo 100 do 125 hiljada forinti, ako se bude pametno radilo i mobilisalo domaće stanovništvo.Kad se to učini, valjalo bi neprestano održavati dubinu rijeke na istoj tački. Knin je, gradić od 950 stanovnika koji, bez industrije i trgovine, preživljavaju jedino od poljoprivrede – zaključio je.
Major je odobravo klimajući glavom i dodao.
- Zbog njegova položaja u podnožju planine klima je vrlo hladna. Kameni most na Krki izgradili su Osmanlije. To je solidna građevina, ali most je preuzak. Za vrijeme poplava katkad ga prekriva voda tako da se jedva razaznaju stupovi. U takvoj se prilici voda razlijeva po cijelom gradu, a kako ne prestaje rasti, ima kuća koje nisu sigurne čak ni na drugom katu. Konjička kasarna koja je postojala u donjem gradu potpuno je uništena. U vrijeme poplava iz nje je trebalo izvlačiti konje jer je razina vode dosezala tri stope iznad visine staja. Zdravlje i iskorištavanje plodnoga Kninskog polja i brežuljaka važno su pitanje.
Marmont ga je ćutke odobravajući gledao.
Sutradan je sa pratnjom krenuo, nazad u Split. Bio je zadovoljan obavljenim poslovima. Na odlasku je pukovniku Dezonsu i majoru Matutinoviću sasvim sklono i dobroćudno kazao:
- Eto, cesta i ovih pet poslova što smo isplanirali, to je vaša misija. To je ono zašto je naše carstvo veliko.
- Na službi gospodine generale, odgovorili su uglas.

U Vrliku je kolona stigla nakon četiri sata jahanja.Petar Šarac je spremno dočekao kolonu i ona je bez zastoja krenula dalje. Jahao je uz komornika i njegove posilne,
nevičan dugome jahanju. Jedva je dočekao predah za ručak na jednoj zaravni kod Planjana. Ponudio je komornika i njegova tri pratioca pršutom što su mu spremili kod kuće i oni su zadovoljno klimali glavom Na toj zaravni, na svom terenskom stoliću, Marmont je izvadivši svezak papira i pribor za pisanje, zabilježio impresije sa puta, pod datumom, 15. 7. 1806.

“Traljave kolibe u kojima velike familije prebivaju i spavaju uz isto ognjište; rijeke zakrčenih tokova i nezdravih obala, i one druge što su izduble u litici okomita korita duboka dvadeset do trideset stopa; vrlo bogata, ali neiskorištena nalazišta ugljena i stjenovite ravnice bez ikakvog raslinja duge pet do šest milja, nad kojima se uzdižu planine visoke sedam do osam stotina hvati načinjene od golih i izlokanih nabačenih hridina: takvu sliku pruža unutrašnjost Dalmacije. No, ovu tako tužnu i siromašnu zemlju nastanjuju lijepi, vrijedni i vedri stanovnici; neuki, jednostavni, smioni, spremni da se žrtvuju za svoje vođe; ali, poput svih neuljuđenih ne shvaćaju viši cilj; da bi se pokrenuli.Potrebno je djelovati na njihova osjetila i podvrći ih stvarnom djelu. Lijepi poput svih onih kod kojih civilizacija kasni, oni pretjeruju u snazi, žene im služe za najteže poslove, dok se muškarci odmaraju i zabavljaju. Nisu dalekovidni, pa za sedam do osam mjeseci potroše svu hranu od koje bi mogli živjeti godinu dana, onda svakog proljeća gladuju i žive od zeleni i kozjeg mlijeka. Ipak, njihova snaga i ljepota iznenadi svakoga stranca.

Ova ljepota i snaga posljedica su raznih faktora. Zbog načina života i bijede umiru sva slabašna i loše građena djeca; prežive samo snažni i otporni. Tako svaki naraštaj doživljava neku vrst prisilnog čišćenja koje stvara kršnu i otpornu vrstu.

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 35




Naš svijet odnekud nema navike sjediti u parku. Čudno.. Kako sada stvari stoje, svijet naš uopće nema navike ni biti u parku, a kamo li još sjediti. Dočim, tri postojeća za ‘vako mali grad, moglo bi se kazati, čak je i prekoviše. Ali, kad se malo bolje čovijek zagleda u te parkove i promisli o njima, zapravo naš grad i nema pravoga parka ni za sjediti u njemu ni za djecu igrati se. Netko je iz općinskog rukovodstva u vrijeme izgradnje kanda bio zaboravio na park. Istina, osobit izazov u parkovskom projektu kod nas bilo bi sunce, kojeg u ovim krajevima ima u izobilju a i škrta, vaporozna zemlja, koja ne drži vodu. Netko će još kazati kako gradu pored tako ljepe obale kakvu ima, i nije potrebit još tamo nekakav park.
Park pred općinom, koji prema Dešića raskrsnici nalikuje više šumarku, premda ima stara stabla i dosta žbunja, samo podsjeća na javni park, jer nekako pripada tom poslovnom objektu. Čak i ako bi se uzeo kao park zadnja klupa u njemu davno je razvaljena. Staza što vodi do mjesta gdje je nekoć bila rundela, izlokana od jesenjeg povodnja te ne pogoduje šetnji. Kad padne mrak niko u taj park ne zalazi jerbo on nema rasvjete. Gradsko komunalno poduzeće muku muči sa novcima da bi sad i taj kraičak parka održavalo. Što bi se još moglo nazvati parkom onaj je duguljasti zeleni špalir preko ceste, vizavi ovoga. Stješnjen cestom s jedne strane i strmom brinom iznad pružnih kolosijeka, pun prašine ovaj ne pruža nimalo intime. Na preostale dvi-tri klupe napola razvaljene i nako nema ko sjediti. Povrh svega, blizina prometnica remeti ugodu spokoja, za kojom se traga po parkovima.
Naš grad ipak ima svoj mali, pravi park. More biti veći mu i nije potreban. To je park ispod osnovne škole. Točnije, to je spomen-park u minijaturi. Nalazi se na mjestu gdje je zgodno odahnuti kad se tegli spiza, ali i promatrati kao sa kakve galerije na grad i život u njemu Baš tu naš svijet nikako ne sjedi. Onako malo izdignut od ceste, sporedan naviklim hvatanja prečice, on je prazan i ujutro i u podne i predveče. On još nije dobio svoje ime, možda i zato što je nenametljiv, gotovo primjetan, ostavljajući dojam napuštenosti, kako je sa svim spomen-parkovima. Pa ipak, lijep i na dobrom mjestu on privlači pozornost kadrih maštanju. Samo letimičan pogled na taj park otkriva umijeće u spoju nadahnute hortikulture i dobro promišljene pejzažne arhitekture, koje tvore porukom nadahnutu cjelinu. Izdignut od ceste i trotoara, sa niskom zivicom na rubu travnjaka, kroz koji prolazi staza od bijelih, industrijski proizvedenih ploča, sa zidom od kamene sedre, tako karakterističnom za cijeli dinarski kraj, koji ga odvaja od kompleksa škole i zatvara u znakovit iskaz. U lejama su bokori ruža, a dvije klupe od mramora sa svake strane bista sa poprsjima dva narodna heroja iz kraja, Steve Opačića i Boška Žunica, ističu hotimičnost čistih crta prostora, koju dopunjavaju simetrija i oštre ivice, navješćujući u tom parku iskaz izdašne modernosti.
Uprav kad bi se sjelo u tom parku, ima’ bi se pogled u život. Ko s kime ide, kako je ko obučen, tko odlazi iz grada a tko dolazi, tko je u hići a tko se vuče ka’ prebiven. Tu se i priroda izravno da dotaći. Pa onda zagledanje u povijest. Na ramena naslonjeni fortica i Spas a uz obraz priljubljeni nijemi svjedoci ratne prošlosti.
Sjedenje u suncu. Čim prođu zima, kiše i bura, naroda odma’ ima vani sve više. Kada oni došli u grad sa strane, završe posa’ u sudu, općini, na pošti, ili banci, kada obave kupovinu po radnjama, onda muški sjedaju po gostionama a rodule na stanici premotavaju po zobnicama. Drugog mjesta oni nemaju za dočekati vlak ili bus. A domaći svijet, pošto kupi u radnjama nešta od potrepština, nama’ hitaju kućama ili ostaju šetati gore dolje po gradu, dok ne posustanu. Šeta se i predveče, pogotovu subotom i nedjeljom, dok se ne otvore bašte Balkana i hotela Dinare. Tamo je onda ugodno sjesti, te uz pirkanje vjetra, uz vino ili bićerin kave, priča teče. Šeta se po gradu, sjedi se po gostionama ali se ne biva po parkovima.
Sunce u Dalmaciji. Prosto je nemoguće zamisliti dan ili govor o bilo čem, maksuz beštimanje, pisanje ili pripovijedanje, brez sunca. Sunce je kao niđe nazočno u ovome kraju, u našem gradu, kao i u cijeloj Dalmaciji. Života ne bi bilo ako nema sunca. Sunce ostavlje svoj trag na svemu. Otud, naš svijet ima sunce na licu i djecu zove ,,sunce moje’’. Prosto, naš čovjek nosi sunce u svojoj duši kud kođ krene.
Prazne klupe u spomen-parku! Imaginarno sjedenje na njima, po južini, kad prođe bura, u tijelu drhtavica od beskraja. I toga sjedenja nemere biti brez sunca.. Pod suncem sve blista razigrano i lagano. Na licima osmjeh, curice lepršaju cestom a nji’ove skrivene simpatije, sa pogledom iz zasjede mrgodnih vjeđa, brzo mjere sve okolo dok u svojoj žurbi hine nehajnost.
Od kad svane pa do konca radnog dana, vavjek je hitnja oko toga parka. Djeca prije i poslije škole tuda letaju. Lete oni što idu raditi jer su okasnili. Poslije lete oni što su u grad poslom došli. Nikad stići i kupiti sve prije nego se radnje zatvore. Nikako da obede sve u općini i Domu zdravlja, u sudu i socijalnom, kod bilježnika a prije nego li stigne vrijeme za polazak istog vlaka ili busa, koji si ih jutrom dopeljali u grad. To što usput neki potegne čašu vina ili flašu pive, samo pospješuje očitovano ubrzanje.
I nitko ne znade kad bi sio na tu klupu, ima bi Dinaru na dlanu, u svoj njenoj moći i ljepoti, u snazi i gordosti. A sa druge strane ceste, iznad krošnji u parku, slute se Krčić i Topolje pred njim, vide Tvornica, krov Depoa i Gajnjača na čistini. Ako li pogled skrene nešta desno, nad Potkonjem, on vodi promatrač u čarobno pitome visine Promine, pred kojima su Vrbnik a malo dalje od njega i Oklaj u ogradama. Odatle se dade gledati i na dio grada preko pruge, na naselje novih kuća iznad benzinske stanice. Lijevo opet, iznad Dešića raskrsnice, lijepo se vide Sinobadi. Prateći u tom pravcu slijed zgrada, dade se zamisliti kud se cesta provlači put Gra’ova. Sa iznimkom ranog jutra, kad sunce pođe sa vrha Dinare, ono ne smeta oku promatrača sa klupe. Njegovi zraci poput scenske rasvjete, otkrivaju predmet pažnje u punoj čistoti. Tako se taj mali prostor parka da preobratiti u vječito susretanje zbilje sa poviješću, ljepota prirode sa urbanim sadržajem.
Na koncu dolaze, obvezatno iščekivanje, pogledanje. I pitanje bez odgovora, hoće li ona ozgo danas naići? Šta li će imati na sebi? A s kime li će on danas tuda proći u grad?! Sve ostade san na klupama uvijek praznim, čak i u noćima kolovoza, kad bi njihova hladna ploha baš razgalila toplo tijelo. Danas valja sanjati otvorenih očiju.

[Petar-Peky Bukarica]

Putopisci o Kninu

Pojavljuje se Knin, stesnjen izmedju Krke i jedne suve planine, izrovarene pukotinama, nacickane vrhovima i ovencane starom tvrdjavom. U toj tvrdjavi, koja je sada u rusevinama, sa dvoristima prekrivenim korovom i puskarnicama punim divljeg cveca. Francuzi su imali garnizon od 1809. do 1815. Upravo se tu najpre smestio Marmon (vojvoda Marmon, Napoleonov marsal), upravo je odatle krenuo u osvajanje Ilirskih provincija. Posto su njegove upravljacke sposobnosti na mestane ostavile jak utisak, u njihovom secanju njegova genijalnost dostize neverovatne razmere, gotovo polubozanske: " Pre nego sto sidje sa konja ", pricaju oni, " francuski general bi naredio : Neka se izgradi put ! I dok bi on sisao sa konja, put bi vec bio zavrsen." Iako je proslo tri cetvrt veka od vremena kada su nasi vojnici tamo doprinosili napretku, krceci puteve, gradeci mostove, podizuci cesme, Dalmacija se i dalje seca, kao da je bilo juce, blagodeti tokom francuske okupacije. Stanovnici Splita su to pokazali nazvavsi po generalu Marmonu najlepsi trg u svome gradu: koliko god da je dirljiv ovaj spontani dokaz javnog priznanja, ima i takvih koji su jos upecatljiviji: koliko smo samo puta videli stare pastire kako podize kapu izgovarajuci Napoleonovo ime! Srecni su kada mogu da pored Bogorodicine slike okace neki portret Cara u redengdotu, i uvereni su da ih to pouzdano stiti i da nikakva opasnost ne moze doci pod njihov krov.
Svakog cetvrtka, u Kninu se odrzava prilicno znacajan sajam. Niz planinske staze stizu citave porodice u kolonama, stada crnih ovaca sa spiralnim rogovima, karavani konja natovareni kozama i korama drveta. Na sajmistu, po kome se vrzma gomila, nalazi se najlepsi skup dronjaka koji igde mozete videti. Kupci i prodavci su u ritama, ali te rite su plave, crvene, smedje, grimizne, ukrasene zelenim i zutim, obrubljene zlatnim i srebrenim. Deluje kao da se ti seljaci opustosili neku pozorisnu ostavu sa kostimima da bi izveli na otvorenom neku improvizovanu komediju … ili neku tragediju, sto bi, sudeci po njihovom divljackom izgledu, bilo jos verovatnije. Svi gorstaci nose oko pasa sirok kozni kais, pravo veliko skladiste koje je ujedno i arselan, i ostava za hranu, i ormar za starudiju, i duvan kesa, i kasa. Austrija im je zabranila nosenje oruzja; sada imaju samo handzare sa kostanom drskom koji im sluze umesto noza (ti nozevi, istina, dostizu razmere jatagana) i klesta od zasiljenog celika, koja navodno koriste za uzimanje zara iz ognjista da bi zapalili lulu, ali ona su ustvari zastrasujuca zamena za bodez. Uvek se moze naci neko resenje! Ponosni sto su tako lukavo izbegli zakon, stanovnici Knina se cesto zabavljaju tako sto isucu svoj kucni pribor i prave se da hoce njime da vam probodu stomak. Kakva bezazlena sala! Bez obzira na to, kada se priblizite ovim gorostasima, i kada odmerite njihovu visinu, njihova siroka pleca, njihova preplanula lica kojima istaknute obrve i gusti brkovi daju mrk i surov izgled, pomislite, blago zadrhtavsi, kako ne bi bilo dobro sa njima zpodevati kavgu, cak ni kad bi se Austrija mudro pobrinula da im oduzme svo oruzje. Dodajemo odmah i to da, iako vlasti imaju razloga da motre na stanovnike Knina, smatrajuci ih za ratoborne i nepokorne podanike, oni su ipak veoma casni ljudi, uz koje stranci nemaju cega da se boje. Ono sto je najneobicnije, to je sto, i pored toga sto ih je priroda obdarila izgledom koji uliva strah, oni se sami neprekidno neceg plase, strahuju od natprirodnih sila, zlih duhova i "urokljivih ociju". To su istovremeno i najhrabrija i najsujevernija bica na zemlji. U selima gde postoje katolicka crkva, svestenici koriste svoj uticaj da se bore protiv tih opasnih detinjarija, ali ipak ne sprecavaju svoju pastvu da napravi zgodnu mesavinu hriscanskih i paganskih verovanja; ali u selima bez crkve, sujeverje vise ne zna za granice. Neverovatno bogata masta seljaka naselila je njihove planine morama, vampirima, vesticama i vilama.
Jedan Dalmatinac, nas stari prijatelj, bio je toliko ljubazan da nam nabroji razne vrste utvara i da nam opise njihovu uobicajenu odecu; od njega smo, recimo, saznali da more nose belu kosulju i crnu haljinu, vile jednobojnu suknju, itd., itd,; ali posto je on tim izlaganjem prvenstveno imao za cilj da nam da neki koristan savet, pobrinuo se da nam svaki opis poprati nekom vrstom prakticnog zakljucka, koji u sebi sadrzi i objasnjenje kako se treba ponasati prilikom susreta sa tim utvarama, i niz postupaka kojih se treba pridrzavati da ne podpadnete pod njihov uticaj. Sva ova uputstva bila su izlozena ljupko naivnim tonom, kao saveti u almanasima koji objasnjavaju domacicama kako da uklone mrlje ili da naprave neku poslasticu :
"Kada na nekom mostu ili raskrscu sretnete vampira (vampiri obicno idu okolo u ne bas privlacnom obliku okrvavljene koze starca), treba ga pazljivo posmatrati. Ako vampir tri puta podigne ruku pod pokrovom koji nosi preko sebe, dovoljno je da se pomolite za njega, jer je to dusa iz cistilista ; ako, naprotiv, ne nacini nikakav pokret, treba ga sto pre probosti glogovim kocem, inace ce vas snaci najstrasnija nesreca.
Ali, kada izvrsite taj podvig, ne smete se uspavati na lovorikama, niti pociniti tu neopreznost da zaspite lezeci na ledjima. Namcore matore usedelice, sa raspustenom kosom, smesta dolaze i spustaju se na grudi svakoga ko tako zaspi, vezujuci mu ruke i noge, zapuse mu usta, tako da nema nikakve mogucnosti da pozove u pomoc. Te zloce su more, i bez obzira na njihove godine, ljubav je - ljubav koja nikad nije znala za pravila - motiv koji ih pokrece. Osobe kojima se desi da im cast bude na taj nacin ugrozena, imaju, srecom, na raspolaganju veoma jednostavan nacin da se otarase mora. Dovoljno je - kazuje nas prijatelj - da ih scepate, ugurate ih u otvorenu cuturu, i zatvorite tu cuturu u drvenu skrinju.
Vestice su takodjer matore usedelice, ali narav im je sasvim drugacija: njihova omiljena zabava jeste da dave ljudska bica, ili da unistavaju useve saljuci na njih grad. Kada zapreti opasnost od grada, treba baciti u vazduh malo soli ili izmrvljenog belog luka, ili jos bolje, pucati na oblake iz pusaka nabijenih kuglicama od voska i zrnima osvecene psenice. Oba nacina su podjednako delotvorna i iskreno se preporucuju.
Urok je mnogo teze izbeci, medjutim, on i jeste najstrasniji od svega. Zbog uroka govedima otpadaju rogovi, a deca umiru, devojke obolevaju od epilepsije, a momci od kostobolje.
Pesnici, umetnici i ratnici nemaju cega da se boje : prozracne vile sa konjskim kopitima ih stite svojim zlatnim vretenima. Jedino su devojcice predmet njihove lakomosti; one ce ih neizostavno oteti ako ih pronadju pre krstenja nasamo sa njihovim majkama.

Napisali : Anri Avelo i Zozef de la Nejzer - Objavljeno u Parizu 1896. god.

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 36


Jurto. Sedam je sati. Radio Zagreb prvi program. Jutarnje vijesti... Azovska anticiklona primiče se đenovskom zaljevu. Polje niskoga tlaka, iznad Panonske niziji, koje je proteklih dana donijelo padavine u naše krajeve, lagano se povlači ka istoku. Na njegovo mjesto širi se jaka anticiklona. To znači, ljepa jesen nam se vraća.

Poslušane vijesti uz šalicu crne kave, posrkane u preši. U ova doba godine jutra su suha i svježa. Kroz otškrinut prozor na kužini stiže čisti zrak unutra. Kristalno jasan i pomalo rezak. Pirka lagani povjetarac skroz sa Velebita, pa niz Plješevicu na mirne ulice grada. Lišće što je počelo venuti lagano šuška pod njegovim naletima. Na pločnicima, s obje strane ceste, od Dešića do viz a vi Istre, razigrane iskošene sjeni drvoreda na suncu što se tek pomalja iznad Dinare.

Svježina svitanja svakog časa spremna ustuknuti. Vedro je, biti će danas puno sunca. Samo što se pomolilo ono već odsijava. Sa pročelja zgrada ispod Spasa, čiji su zidovi još hladni od noćii. Sa bijelog kamena spomenika na Spasu, od čijeg sjaja cio grad se zari. Sa Buline strane njemu cijele podate. Budi se novi dan. Konac rujna, rana jesen. Sadevo je vrijeme đacima krenuti u školu a samoupravljačima u tvornicu i Depo. Činovnički svijet će poslije i polako. Pristižu vlakovi u stanicu, gomile iz njih nahrupile ulicama grada. Svi u nekakvoj žurbi brez nervoze. Što prije do ljekara ugrabiti red, u općinu i socijalno. Đaci sa školskim torbama, radnici u plavim hlačama i beretkama zabačenim na potiljak, sa smotuljkom marende pod pazuhom, ženska čeljad u bijelim maramama i crnim vunenim džemperima, kikljama i tkanim pregačama poput vrijednih mrava mile na sve strane. Grad je osvojen. Auta trube. Jure. Oficiri trče, treba stići u kasarnu prije smotre, zarumenili se, zašareni lice i oči, od čvrste riješenosti, ispeglani, kao na paradi. Oni sa višljim činovima što rade u komandi ne žure toliko. U gradu sve vrvi. Miriše svjež kruh iz posluga, drvna građa sa stovarišta. Dolinom Krke provučeno zaostalo pramenje sumaglice, natopljeno u modro rumenom treptaju zraka, teško poleglog u usjek iza staničnih magacina, po vlažnim krovovima u donjem gradu, koji radosno svjetlucaju na prvom jutarnjem suncu. Trava puna kapi rose, nečujnom zvonjavom zvoni i zrca. U našem gradu i zrak mirom miriše. Valjda otud grudi ranoranilaca pune beskrajnog opoja rane jeseni, uvaljane u pastelno žute, zelene, braon i plave boje ulica, bašta i okoliša. Svi ti žurni prolaznici čili i orni u susret dana. Grad se ubrzo umiri, počima novi radni dan.

Veseo je to grad.

Malo prije, rani doručak, ka’ obično: bijela kava i feta kruva, udrobljena, sve dok se nerazbumba. Ili, ruski čaj, mesni doručak i podravnina miješana marmelada. Frigana jaja na oko sa pancetom. Miris divke očarava. Treba sada poći kupiti novine. Ima se izabrati na koju stranu. Na raskrsnici kod Dešića? More biti. Isto takomore i preko Gašparevića mosta? Na raskrsnici kod Gordane. To onda obvezantno znači i pitati za ćaću i mater. Paška odavna nije bilo viditi. Ni čuti njegova blijedo plavog Tomos motorića. Mater svakog jutra vuče spizu. U žalosti je ovijeh dana. Pačko znade izići na skale pred ulazom, gdje onda tuče drvenim maljem nekakvu kožnu vrećetinu ili šata već. Zatim je stane okretati s jedne na drugu stranu, protresti je dok se dobro ne slegne ono unutra. Tada lijepo dlanom razmakne njenu sadržinu pa opet nastavlja tući predano sve dok nije gotovo. Odeli se pak po novine preko mosta, znači pitati onu sitnu prodavačicu, veselih crnih očica, kako je u Marićima. Istom treba odoliti pa ne kupiti bureka tu pored kioska, u montažnoj prodavaoni, tek tolikoj da u nju stane burek i još dvoje ljudi. Dok traje premišljanje oko bureka evo baš ulazi beogradski brzi, mokrih od rose, zelenih vagona, nahvatane na prilazu gradu dolinom Budižnice, sve tamo od Ličke Kaldrme. Ništa ljepše nego, dok vagoni promiču pod mostom, te se čini kao plove prema moru, stajati ozgo na mostu, sa podlakticama oslonjenim o željeznu ogradu, koja već počima primati toplotu sunca i vibrira od brojnih kotača, dok u tijelo ulazi brujanje dizelke, koje ubrzo utišava jer je već u stanici. Kad vlak nestane iz vidika i stane u stanici, onda valja prijeći na drugu stranu mosta i pogledati uz ličku prugu i dva željeznička mosta na njoj, koji, u pozadini Buline strane doimaju se modrim i uramljuju taj prizor u postojanu sliku ekspresionističkih zelenih, plavih i žutih boja, poput onih na platnima Petra Konjovića, po kojima prodiru zrake sunca, tvoreći mjesto rođenja ljepote...

Neki odlaze po novine na željezničku. Tamo štempa prvo stigne. Tu je izbor i najveći. Pored dnevnih novina ima revija i magazina za krojenje i šivanje, velikih križaljki. Kojeg li gušta otvoriti Sportski žurnal, Tempo, Večernji list ili Večernje novosti, koje se gotovo nisu čitale. Poslije te kupovine more se produžiti u spizu. Moguće skoknuti do pijace dolje u gradu. Sunce je u međuvremenu već dobro odskočilo na nebu. Još jedan topao dan. Preko dana još je uvijek ugodno nositi kratke rukave.

Kad se smiri juternja trka po ulicama grada, tamo poslije osme ure, životna zbilja dobiva sasma drugi izgled. Nasuprot ranog uzbuđenja, ušlog u tijelo preko ćutila, sada emocije dobivaju više prostora. Doživljaj jutra u gradu prolazi kroz tijelo. Zagor đaka u razredu. Kod dobrog nastavnika koji dopušta da mu đaci odahnu u napetosti. Tu i tamo prolomi se smijeh. Pa onda zvono za veliki odmor. Trče djeca po školskom dvorištu punom graje. Srednjoškolke pod ruku idu gore dolje po skalinima. Oni koji su završili svoje škole, sjeli na zidić tobože slučajno. U hodanju ulicama s vremena na vrijeme, čuje se škripa i lupa drveta, zveckanje cakla pri otvaranju ili pritvaranju prozora na uredima. Spuštaju se škure. Marijan svira svoj ulazak u stanicu. Još malo i opet će biti vruće. Pred suncem koje jednako pojačava kako dan odmiče, najprvo se isprazne ulice niže pijace u donjem gradu. Počinje pjesma cvrčaka. Leluja lišće platana oko Atlagića mosta. U nečujnom proticanju Krke zanosno se povijaju njene podvodne trave. Na sve strane plavo i zeleno neprimjetno popuštaju pod bljeskom. Kakav dan!

srpanj/juni 2014

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA OKOLICE GRADA Br.36а




Ljeto kod nas nema kalendara. Čim počnu žege a kamen se danju užari, te od toga zrak treperi, eto ti pravog ljeta. Ta srpanj nije čestito ni počeo, a već oko desete ure mora se od Sunca bježati u hladovinu. Pod lozu, u konobu, iza kuće, na obalu Brzice u šipražju, gdje žubor bistre vode beskraj uspavljiva. To je ono vrijeme kad đaci starijih razreda vole bježati sa zadnjeg časa nastave, dok po uredima muve zuje, a sat na zidu sporo otkucava i sve u gradu staje a mirisi usahnu.

Ivanjdan je pouzdano početak žarkog ljeta. U gradu to nije tako opaženo, osim što je sve manje naroda na ulici. Svu osebujnost ljeta i toga praznika nije mogućno propisno dočarati u mislima. Suočenje raskoši ljeta na Ivanjdan, za u tijelu oćutiti njegova ushita, nositi ga sa sobom kroz sve godine, treba neizostavno otići van grada.

Večer ouči Ivanjdana poput overture. Udaljeni lavež pasa. Povremeni odjeci glasova goniča stada. Rijetko oglašavanje zvona ovnova predvodnika i blejanje ovaca. Usporena zvona krava što su se pretovarile u paši pa sad idu u pojate preživati. Prve zvijezde na nebu. Po vreloj koži od sunca, na čas strugne noćni povjetarac, zašume jablanovi. Kad padne mrak i vidjelo u modrim bojama zagusti, sve se umiri i zašuti. Čarolija ljeta počinje. To je večer šestoga srpnja. Evo, samo što nije deveta ura.

Paljenje svitnjaka. Po kamenim kolobranima na cesti. Poglavito na posljednjoj serpentini ogoljene glavice, prije nego li cesta zađe u planinu. I po kamenim klupama pred crkvom na brijegu. Ubrzo stotine svjetlećih očica počimaju sa svih strana žmirkati i ukrašavati u sumrak veličanstvenu ljepotu pitome doline. Za njima javljaju se i vatre. Prva sa glavice, preko pruge. I taman kad se oko navikne na tu jednu vatru u prostoru ispunjenom mrakom, na glavici pored nje odma’ se javi, oživi druga vatra. Potom jedna za drugom sa te strane, kao po kakvom tajnom dogovoru, pale se nove vatre. Sa svakom novom usih raste. Istom, nasuprot njima, gore poviše crkve, plane nova vatra, veća od sviju. Za njom, po sredini, gore visoko u zaseoku, oni pale sveje vatre, jednu, dvije, tri... Svijetleće oči noći sad sa sviju strana tvore bajkovit dojam okrunjenog đerdana od ćilibara. Dođe tad insanu da se raspjeva i naviče u noć. Prosto, htio bi se razgovarati sa tim vatrama. A one žive jer odašiljaju glasove od sebe. Mirišu pokošene livade, miriše sijeno uplašteno, a noćni povjetarc razliva tijelom milinu. Kada vatru, jednu za drugom, proguta noć, kad glasovi utihnu i zrikavci nadjačaju, dok san na oči pada, prilika je još jednom proživiti taj suton dana na uzmicanju, punog hruštova.

Jutro. Crkva. Danas je sajam. Sunce već blista punim sjajem. Nikad tako rano s jutra kao toga dana. Sigle su i prve trešnje, crvene i bijele. Mirišu kajsije, posute rumenilom i divije ruže u cvijetu. Nečujni povjetarac na mahove još naleće niz dolinu, raznoseći u šumorenju lišća i nijemom povijanju nepokošenih livada, svježinu od noći, koju Sunce zrakama lagano istiskuje. Iz šumarka, navrh gaja, kamo se ispela crkva, proviruje kameni zvonik. Od osam sati počelo zvonjenje. Pozdrav prazniku, poziv na službu. Svoj veseli zvon on odašilje uokolo, te se sam sobom nadmeće, bruji i prolama sunčanom dolinom na sve strane, vraćajući se opet sebi sa druge strane doline. Lica umivena, kose začešljane, povezane u bijele šudare. Pletenice upletene, puštene niz pleći, umotane oko glave. Imaju se uređeni nokti. Satovi i narukvice krase djevojačke ruke. Starije cure, njih nekoliko pod ruke odlaze put crkve. Tamjan miriše, hvatajući se u kovitlanju sa Suncem, koje u kosim prugama ulazi kroz visoke prozore na crkvi u njen oltar. Okolo lišće na stablima treperi od povjetarca koji još pirka. Nebo plavo, duboko, čisto kao suza. Pisak devetaka. Prestalo je kokodakanje oko kokošinjca i šepurenje pjetlova. Ne čuje se graktanje guski oko kuća. I u svinjcu zavladala tišina. Nema ni reve. Kad je služba završena, mladi se okupljaju u porti pred crkvom i dvorištu punom većih i manjih piljaka rasutih po prašini, neravnim ali sa lijepim drvoredom lipa na njegovoj ivici odaklen pogledu je otvorena cijela dolina, sve dolje do uskog prolaza između padina Dinare i Plješevice, nad kojima nebo od vrućine sada blijedi. Počinje hvatanje u kolo i pjesma. Sandale na bose noge, košulje vezene, svilene, bluze raskopčane. Momci sa bijelim košuljama podvrnutih rukava, otkopčanih pod grlom, nasmijani. Razvijaju kolo, pijesmom ga vode, lagano u krug. To je prije ritualni obred, iskaz radosti i ljubavi. Cure gledaju oprezno stati mimo kamenja a momci ne mare nego pletu kolo na sve strane. Njihove grudi prave, samo ruke i noge u kretnji. Kolovođa isprsio grudi, podiga’glavu visoko, mislo nebom hoda. Cure, za njim smjerno idu ozarene, jedre i vitke, raspustile kose i pletenice pa se smiju, njedra im poigravaju u vezenim košuljama. I one pjesmu začinjaju nizom svojih osmijeha, što praskaju bijelim biserjem.

Podne će. Gostioni. Tek po neki u njoj. Mahom su to oni brkati, sa jaketama preko leđa, sa bijelim vunenim čarapama na nogama, koje proviruju kroz bukovičke opanake i sa crvenim kapama, koje su im jedino pretekle od njihovih predaka, koje su davno ostavile negdje po zbjegovima i velikim seobama. Po vakoj žezi jedva se oni dovukli do gostione. Iz gostione odzvanjaju udarci po panju. Kvarat od rebara. Pokoja riječ i politra vina. Ima ih koje će uzeti konzervu sardina, ili deset deka šunkarice, vako za praznik. I kruv, tek stiga iz pekare, vruć. U gostioni još je prozračno i svijetlo. Sjede gosti ispijena lica odlutalih pogleda, sa zadržanom mukom u očima. Mukom nemanja, okopavanja, košenja u velikoj strani, gonjenja kuruza u vodenicu, nošenja vode u bačijama. Puše oni lule i kašljucaju, bez mladosti u sebi. Lukica, Gojko, Mome, Mile, Milan, Nikica, Krstan, Slavko, Pero, Veljko, Đukica.

Eto, prođe lokalac. Cesta na tom dijelu ide pravo. Nekoliko kuća sa obje strane. Sa vlakom stigli iz daleka učesnici sajma, prodavci sajamske robe. Poredaju ovi svoje improvizirane tezge u hladu duž jedne strane ceste. Ima tu igračaka od plastike, špigala sa fotografijama nepoznatih ljepotica, okićenih ogrlicama i vječitim osmijesima. Sa drugih opet gledaju, glumci, briljantinom zalizanih kosa, čežnjivih pogleda, koji slamaju usamljena ženska srca. Djeci su draža mala okrugla ogledalca, sa slikom golmana u paradi, sa tri rupice, u koje treba sto prije istodobno smjestiti tri sićišne kuglice. Ima još i lopti, zvečki, đerdana od tijesta u boji i narukvica, imitacije satova, plastičnih crvenih, plavih i zelenih očala, privisaka ljubavi i nade, trajnih medenjaka sa malenim ogledalcem u sredini, vještačkih ofarbanih, raznobojnih vrteški od plastike. Među svim tim tričarijama najveću pozornist znatiželjnih privlači improvizirani rulet. ,,Sreća te glada, đavo ti ne da!”, viče onaj što ga drži i okreće, svaki puta kad se graničnik zaustavi tamo gdje mu treba. Taj rulet pravo je čudo za djecu. Ali, stane tu i poneko od naroda. Stari momak, koji u ruci stišće pedeset dinara, koje odavna špara. Zagled’o se u pravi ruski sat, marke Kirovski, vrlo izbljedila kožna kaiša i brojčanika. Prirodnu boju sat je odavna izgubio, idući godinama po vakim sajmovima. Djeca brzo potrošila sitne pare, ponosito držeći kupljeno, poneko dobilo i malinovac sa vodom. Ona, sa svojim materama i tetkama, još obuzeta uzbuđenjem, kreću polako svojim kućama. One su negdje iza brda, kuda valja stići prije nego li se smrači.

Žega još ne popušta, zato sve je usporeno i tiše. Mrmljanje. Razgovori otegnuti, nerazgovijetni. Sunce započelo svoje naginjanje. Sad u gostioni biva življe. Za jednim stolom počinje briškula. Oni šta stoje okolo, zagledaju u karte čas jednih čas drugih, jedva primijetno podužu obrve, kolače oči. Kad karta padne promrmljaju ili graknu. Igrači ispod oka vrijebaju na mutiranje protivnika i uzgred promiču svoje. Dok peškaju karte dobacuju pošalice, sprdaju se, breštimaju. Počeo i trešet, dvolitra skoro prazna, jedan od igrača zove, sve mu se poklopilo, duja od igre vrijeba kralja baštoni. Pored njihova stola, zgrčila se u svojoj muci dvojica kojima je vrijeme za ženidbu prošlo. Neda im se ni kartati. Oznojena čela. Kape pale za zatiljak, rese razbarušene, polegle po ramenu, košulja razdrljena preko grudi. Počinju pjesmom što će se poslije otegnut do zatvaranja gostione. Kako su ovi brzo posustali i krenuli kućama dok još mogu, započinje ona prava pjesma. Harmonija višeglasja odnosi pjesmu sa njihova stola daleko, preko pruge, kroz kuruze, na livade sa djetelinom, u stranu, u spokoj zaborava. Ta pjesma najprvo je oglašavanje pjevača. U trenu zapijevaju dva-tri stola. Pjesma zvuči prkosno, snažno. Započinje prvi glas. Onda mu se nadoda drugi u tonu niže, pa treći još niže, sve dok se ne slože i svi u glas ne zagrme. Njihova pjesma čuje se daleko. Sad je ta pjesma izravno kušanje priželjkivanog, sa obješću iskazanog. Sa svakom novom čašom u pjesmu se uliva mala doza sete. Iz hora pjevača odlazi pokoji glas. Dolazak noći pjesmu promeće u melanholično negodovanje. Na koncu, kad padne noć, povremeno zapijeva jedan promukao glas a njegova pjesma sve više naliči vapaju. Višeglasna pjesma otišla je iz gostione sa pjevačima i putuje cijelo veče kroz jaruge i prolaze, kroz voćnjake, obilazi gumno i lagano utihnjuje. Te večeri njeno putovanje dugo traje ali ona nikad ne zaluta.

Večer je. Zadruga. Prije nego li će svi zvuci sasma utihnuti i posljednja svijetla pogasiti, zadnji čin ivanjdanskog triptiha, igrokaz jednog ljetnjog dana, treba se tek zbiti. U domu. Djeca su vodom poškropila drveni pod u sali i pomela ga Uzbuđeno očekivajući priredbu. Klupe poredane uza zid, svi prozori otvoreni. Nekoliko sijalica sa stropa više smeta nego koristi. Naplaćivanje ulaznica. Svatko ko je došao, obučen u novo ili najljepše što ima. Neki došli na biciklama. Stariji momci sa svečanim izrazom na licu, potvrđivaju važnost ove večeri. Nekolicina rijetkih od njih, crveni u licu. Poglavito to su oni stariji, zaposleni u pogonima ili na valjanju balvana i utovaru građe. Oni su davno pristigli i u gostioni čekali početak igranke. Sad se zagrijevaju sa pijevanjem. Cure rumene od ljepote. Stisnute jedna uz drugu od velike trijeme. Pogledaju naokolo, stalno nešta šapuću te se poslije smijulje. Klupe sve zauzete. Ushit kulminira. Oni u sredini sale stoje u grupicama i čekaju. Točno u osam puštena je prva ploča na Supraphone GE 080. Kroz zvučnike u salu naprosto uleće stihijni zvuk harmonikaškog kola. Svi su odmah na nogama i oni koji su do tada sjedili po klupama skaču i hvataju se u kolo sa onima već spremnim u sredini. Mnogi još dolaze. U sali doma više nije mogućno proći a kamo li igrati. Zato neki stalno izlaze hladiti se napolju i ponova nazad ulaze. Sve je teže unutra disati. Znoj sa lica curi potocima. Kolovođama ni to nije na smetnji. Oni ne smiju stati jerbo bi to značilo priznati pobjedu supark+nika. Njih nekolicina se nadmeću cijelo veče tko će bolje povesti i uvrnuzi kolo. Sad u njima vatre gore. Leđa moraju uvijek ostati prava, samo ramenima uvijaju, čime nagovješćuju promjenu pravca kretanja. Nogama prepliću, prosto skrivajući ih od pogleda. Promeću oni kolo čas lijevo čas desno. Curama je to svejedno drago. Trude se one uhvatiti ritam i brzinu na svoj opušteno predani način, uvijek zadovoljne. Oči igrača neumorno prebiraju oko sebe. Djeca trče okolo, zaleću se i presijecaju rukama kolo baš kod svojih starijih sestara, koje su taman uspjele uhvatiti se do svoje simpatije ili onog kome su se tajno obećale. Prekinuto kolo odmah sastavljaju slobodni igrači, koji su pravili kratki predah, vrijebajući mjesto gdje će uhvatiti. U drugom satu djeca prva posustaju. Neki sami otišli kućama a drugi se primirili na klupama i počinju drijemati, sve čekajući starije iz zaseoka da zajedno pođu kućama. Kad bi samo noć pričati znala šta je sve te večeri čula i vidila, iza Doma, ukraj puta, pored pruge, pod šljivama, s druge strane grmlja oko ceste. Priča se niki su išli u noć tući se. Kako noć odmiče i ponoć se bliži, u kolu je sve manje igrača. Oni sa crvenim licima sve manje igraju i sve više pšričaju. Niko to ne sluša. Iz kino kabine sve ređe započinje novo kolo, svako ponovljeno više puta te večeri.

Dok su iz Doma još dopirali zvuci muzike sa, od dana punog uzbuđenja, otežalim očnim kapcima, djeca jedva stižu oprati ruke i noge pa u krevet. Sa sviježinom noći, koja se opet vratila, praćena glasnim horom zrikavaca i žuborom potoka pod prozorom, u sobu ulaze i miris lipe, ples sijena vinove loze po zidu i svetlo žarulje na cesti pred gostionom. Još je neko vrijeme mogućno sa jastuka osluškivati tu noć i nazirati nebeski beskraj, zasut milionima zvijezdama. Tako sve dok san potpuno ne obvlada izmoreno tijelo. Nestvarni dan tad postaje san koji ponovo živi.














lipanj/juli 2014

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA GRADA Br. 37


Vraćati se! Gdje? Sad kad je najmanje potrebe za time. Kad je riješeno sve šta se imalo riješiti. Kad je ostalo samo još ono posljednje! Pa zašta onda to uopće činiti? Svakako ne zato šta je nešta usput bilo izgubljeno ili je zaboravljeno, odnjeto vihorima mladosti, smotano vrtlogom žurbe, u čuvanju glave. More biti je to vraćanje poradi imanja nade. Ili, otud što i nadalje stoji vječita nepoznanica početka, ili čeka vrst enigme koju konac skriva i svršetak odnosi sobom. Potreba zadržavanja vječitog prolaženja, otimanja zaboravu, čuvanje od gubitka, izbjegavanje poništavanja. Eto, tomu čini se, želja je oduprijeti se, prići zeru bliže minulom, izviditi te prilike iz prve ruke. Valjda.

Prepoznavanje! Otkud sad postojanje teko snažne želje za nečim jedva dokučivim, ili bolje reći nikako dokučivim? Ta želja za prvim danima. Kakva li se korist u tomu skriva? Šta li se sluti? Kakvog li posla za sve pretekle poslije svega, tu more uopće biti? Vrag bi ga znao. Poslije svih nevera, kroz koje je valjalo jedriti usput živući, ta paučinasta udobnost nečega prošlog, mekota sjećanja i priviđenja koje ne povrijeđuje, ni maštu ni dušu, već samo dotiče i miluje po zaboravu, pruža osjećaj izbavljenja. To je ka’ izgledanje nečeg šta stoji na odstojanju, šta tek treba biti, pa iz udobnosti sadašnjeg mirovanja, u kojemu je ono prošlo ostalo ležati nepomično, skupa sa pamćenjem, sa mirisima, koji se otud sada još samo dadu naslutiti u zakukuljenosti senzacija svakakvih prikazanja, htjeti priželjkivati. Na koncu, i onako sve to skupa, jednako je trenu, teretu načinjenom od himera slutnji, predodžbi, neizvjesnosti koja treba biti i tek što nije. Bojazan od prestanka pamćenja u slikama o dobu nekamo odlutalom, što svakim danom odlaze sve dalje, napuštajući čak i uspomene.

Riječ je o jednom minulom trenu, o kojemu samo u maksuz, probuđena je nakana za još jedan posve izvjesno zaludan pokušaj otimanja od daljnjeg promicanja.

Vraćanje pred sam početak. Prethistorija grada, ili nečija prethistorija svejedno. To je ono vrijeme kada se samo kroz čula, dobiva prva spoznaja o vanjskome svijetu. O njemu postoje samo nejasne predodžbe. U njima su pohranjene izmješane slike raznovrsnih senzacija, ali ne više u izvorno primajućim čulima, u vidu, u okusu, u dodiru i mirisima, kamo su najprvo uobličene te predodžbe, nego sada u tajnovito zapretenim vijugama mozga, kojima je dato ime pamćenje uspomena. Tamo jedino more sada egzistirati nešta tako misteriozno i nedostupno, kakav je bio taj davni tren prošlog. Tamo, u čudnom spokoju, blijede slike jednog vremena ostalog iza. One sada izgledaju nadohvat zamišljanju i nagađanju. Tako se samo čini. Na to se sada ima osloniti, premda je sasma izvjesno uz znatnu dozu nepouzdanosti.

I pamćenje tamo već jedva seže. U svijesti o samobitnosti razbiveno koljeno, zguljeni dlanovi u spoticanju, pokidani kaišari u letanju, razdrte hlače bodljikavom žicom u provlačenju na tuđe, u ishodu boravka vani. Svijest okolnog prostora isto je tako nejasna. Ostala u bojama i škrtim oblicima. Bijela, plava, žuta i zelena. U njima cesta, pročelja, Drpina i Montijeva glavica i Sinobadi, vrhovi planina u daljini. Cesta bijela i ravna, dok ljeno pod koračajima odlmiče u beskraj. U sunčano podne ona sjeva prazninom, kada nigdje niko nikud ne ide. Za to vrijeme nebo se u svom plavetnilu ljuljuška, zaljubljano natkrililo cijeli krajolik, šale ne da maknuti. Ljeti je ono puno bljeska, sa njega zvijezda užagri, pa neda durati. Kamena ima tu ponajviše. Oskudna borovina, ovdje i ondje, šepuri se iz krasa i šumori na vjetru jedva čujno, ko zna od kud naišlom u to vrelo podne. Gola, crvenkasto-žuta, pržinasta zemlja, uvijek istim koracima sigurno utabana, kvrgava, čeka na potonju gradnju. A tamo negdje u daljini, nazire se svilenkasta traka blago zelene rijeke. Od Krčića slapa poljem ona vijuga i nečujno plovi brez prestanka. Vječito u odlaženju, iza Atlagića mosta ko zna kuda. Tu se pred očima ugnjezdila i Bul’na Strana, od Došnice pa sve do Stare Straže, ljeno protegnuta nepomična. Cijela posuta zakržljalim, u grču sraslim grabovima. Lice joj u kamenim prištevima i rupama. Najedared, sa nje se diže oblak prašine iza nekakva auta, koji zajedno sa njim lagano odmiče naviše. Neznano kuda to auto ide, jerbo tamo, iza Bul’ne Strane, nema se gdje više ići. Tamo je kraj svijeta.

Pa onda – mirisi. Tu i zrak miriše noću, jutrom i po danu. Nekad je to miomiris tople nepomičnosti rastinjem ispunjena prostora. Nekad on miriše svježinom pirkanja vjetra, koji prosto migolji niz dolinu sa sjevera. Drvna građa svojim mirisom, tek pristigla na stovarište, ispunjava gradsko jutro. Nekad opet zrak u momentu zamiriše brašnjavom prašinom kad ova prhko ostane lebditi u zraku pa zagolica nosnice. Kljusad i mule i brojna magarad u prolazu gradom, iza sebe ostave traga u mirisu koji zatim dugo ispunjava zrak. Tu je i miris benzina poslije prolaska vojnih Džemsova, Dodževa i kampanjola, kad ovi u kakvoj hitnji proskaču preko rupa na cesti. Ne baš rijetko. I vlak se odjavi u mirisu gareži kad odlazi, što poslije njega lebdi u sivom oblaku nad prugom. Mirišu i jeseni slatkim opojem zrelog grožđa. Potom mirišu magle, oporo, stišćućići se u bronhijama. Mirišu tako i kiše, naročito s proljeća. Ali zato mirisi kužine se više ne raspoznaju, sviklo se na njih. Iznimku još čini teški miris slanog putra iz žutog važa od kila, zamamnog okusa i pun masnoće, dobavljen na tačkice u komisionoj radnji iz sljedovanja UNRA-ine pomoći. Poslije rata.

Zvuci. Ostali i oni. Brektanje motora. Zavijanje cirkulara. Praskanje šodera pod točkovima kola što tandrču cestom. Košmar reska zvuka miliona nevidljivih strugača, danima cijelog ljeta bez prestanka, potapa sve u sebe. I još odzvanja po sjećanjima. Pisak parnjače jutarnjeg vlaka dok ulazi u stanicu i kratki, isprekidani zvižduci pištaljke skretničara sa okretnice za lokomotive. Glasovi se rijetko zadržavaju u sjećanju. Jeko, jesi li poranila, javljaju se mljekarice jedna drugoj u mimohodu gradom. Mater kriči sa prozora. Po cijeli dan iz tvornice vijaka dopire nekakva zvonka lupa. Koliko velik to mora biti taj čekić.

Prizori. Staze koje vode kroz visoku travu obalom Krke. Hodanje cestom prema Preparandiji. Nedjeljna šetnja u Kninsko polje, Biskupiju, Žagrović. Ispred komande garnizona tek je betonirana cesta, čistotom sunca ona sija. Proći tuda znači živiti u gradu. Oficiri u ljetnjim uniformama energično izlaze na glavna vrata Komanda, stanu, pogledaju ljevo i desno po dužnosti. Ako ugledaju kakvu mladu majku kako nailazi sa djetetom zastanu, pa se jave pod vojnički, ozbiljno, usput pomiluju djete po glavi i kažu: Što imate ljepog sina! Zadržavaju dugo pogled na ženi.

Posebno izniman ugođaj činila bi kratka šetnja gradom. Bez namjere. Po tek betoniranom trotoaru široke ceste. Ta šetnja bi uvijek završavala na istom odredištu, kod parfimerije. Stajanje pred velikim izlogom od stakla. Dugo. Snebivanje. Zaziranje od ulaska unutra. Tek kad mašta potpuno ispuni i ovlada, uporno kenkanje nagna mater te ona popusti pa uđu zajedno u radnju. A tamo, mirisi svakojaki, od sapuna za kupanje i kolonjskih voda, izmješani u gotovom skladu. Na policama poredane lutke, limene čigre i figurine na navijanje, gumene lopte. U zacakljenoj vitrini raznobojne drvene frnje, autići. Drvene puške i kolica sa kockama u boji, od drveta također. U njih upregnuti konji, koji se propinju pri okretanju točkova. Prvi Trojanski konj u gradu. Ima tu i velikih drvenih leptira, šarenih krila na točkovima pri kraju štapa, koji kloparaju krilima udarajući jedno o drugo kad bi se pogurali po zemlji. U kutu, na uglačanom svijetlom podu, stoje trotinet i tricikl. Dijete ne zna šta prvo pogledati, dotaći, poželjeti. Gotovo izbezumljeno od želje u tom carstvu dječjeg svijeta, ne bi više nikad izašlo vani. Na povratku kući iz te šetnje dobar dio puta ono plače i grinta, obuzeto strašnom tugom neispunjenih htijenja, obrazi mu umrljani suzama u prašini.

I ljudi iz grada u sjećanju zaustavljeni. Prvo samo ćaća i mater. Onda ujak i tetak svtare ponekoć. Na cesti ostali prolaznici zastali u zagledaju. Usputni razgovor stranih ljudi na cesti. Susjed dok se vraća kući s posla. Njega se već zna. Zna se za doktora Vujasinovića. On ordinira u gradu. Tu ordinaciju nije baš lako naći. Zatim, odlazak kod šnajderice, posjet rodici. Priča o njegovom ćaći kako radi na željeznici, ima važan posa i zato je njegova plaća visoka. Svi drugi međudobno nekud su nestali.

Samo je to od svega još ostalo, čini se tu negdje pred očima i ukazuje se vrlo rijetko. Samo je to ostalo sad od cijelog jednog grada, od jednog doba i života mnogih u njemu. Lebde te slike u kakvu međuprostoru zbilje, sjećanja i imaginacija, pomiješane, nema među njima ni redoslijeda ni preimućstva. Samo je još u riječima ostao život svih onih malih i velikih, znanih i neznanih, bliskih i dragih, zaslužnih i prokazanih, bezbroja prizora i dogodovština. Na koncu su tako ostale samo njeme slike pohranjenih uspomena na ljude i mjesta, koje same uprav sada pred očima dalje blijede.

kolovoz-avgust 2014.

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA GRADA Br.38


Svaka mladost puna je obrta. Svakojake joj misli znadu padati na pamet, pogotovu kad se živi u malome mjestu kakvo je i ovo naše. Tu su dani dugi, nikad proći. Osjećaj praznine. Uvijek isto. Zrak, sunce i kamen. Sve je nekako malo i usko, po opet drago. Zbivanja su škrta, često insan ne zna šta bi sa sobom. Posvojit grad, imati ga u sebi! Bacit na karte? ‘Ajmo ća!
Mladost, neobuzdana već kakva jest, nagoni jednako nahrupljuju, mišice pune naboja snage koja prosto kipi na sve načine. Potrebita je poprilična umješnost za obuzdati njihove izljeve u korisnim smjerovima. Strasti bi htjele pošto poto zadovoljiti se, izići vanka, ne biti sputane ni tijelom niti nazorima sredine. Ali, to ne ide. Živi se kako se mora. U takvim okolnostima za mlade pravi život se čini vavijek nekamo drugdje. Umišlja se on.
Subota je osmi kolovoza 1970-te. Stoji dojam kako je ovo najvažnija godina u životu. Šta se još ima za očekivati, pored dosad viđenog, u godini svjetskih zbivanja?
Bio je rock festival na otoku Wight i o’š’o u legendu. Otud nadošle vibracije revolucionarnog gibanja mladosti svijeta, za nas su lirski uobličili i našoj osjećajnosti primaknuli, uglazbili te u nostalgiju umotali Gabi i Arsen, prepuštajući sve to skupa vremenu. Svemirske letilica Apolo 13 morala se vratiti na Zemlju prije vremena, srećno izbjegavši katastrofi. Brazil postao opet šampion svijeta u nogometu. Sovjeti daljinski prošetali Moon River po Mjesecu. Amerika protestira protivu rata u Vijetnamu. Jedna druga Amerika istodobno vrši invaziju Kambodže. Edwin Starr prosvijeduje o besmislu rata skladbom “War”. Završetak gradnje brane u Asuanu. Grupa Beatles prestala postojati.
A kod nas, ovo ljeto ka’ i svako prije njega. Bila je štafeta mladosti, za 78-mi rođendan našega Predsjednika. Zemlja ulazi u zlatno doba svoje poratne povijesti. Živi se po propisu, sve po receptu. Daleko negdje, u potaji, priprema se veliko spremanje, koje se ima desiti. Društveno-političke organizacije uredno vrše svoje uloge. Skupna proslava državnih praznika po radnim kolektivima. Tom prigodom zaslužnim pregaocima za njihov dugogodišnji trud, satovi na poklon. Općenito, držanje smjernica partije, koje čuvaju od skretanja s pravog puta. Tako se ima graditi svjetla budućnost. Na vijestima najavljeni su rekordni prinos pšenice po hektaru i jesenja sjetva, za koju se ima pobrinuti lijepa jesen, kaže vremenska prognoza. Na omladinskim radnim akcijama, u slobodnim aktivnostima uz tjelovježebe za radne navike, promiču se bratstvo i jedinstvo.
U našemu gradu sve izgleda na svojemu mjestu i kako treba. Od juče fortica se nije s mjesta ni pomjerila. A naše ćaće po organizacijama udruženog rada samoupravno izgrađivanju socijaliza. Matere za to vrijeme idu po spizu, kuhaju, spremaju po kući i pomalo ćakulaju. Gostione gostima, svaka svojima. Djeci pripala sva sloboda ovoga svijeta. Dani teku iščekuje se novo sjutra, svijetla budućnost.
Objekti javnih poduzeća, službi, obrazovnih ustanova i uslužnih djelatnosti, svaki na svojemu mjestu: općina i dom zdravlja, sudnica, stanica javne sigurnosti nema šta raditi, komunalno, zdravstveno i socijalno, Splitska banka radi jednokratno, pošta, željaznička stanica, gradska bolnica u sjeni borova, dom zdravlja željezničara prati gužva, ponositi hotel šepuri se u otmjenoj pozi, gradska katredrala skromne vanjštine pritajena u svom pobožnom susjedstvu, neizbježna pijaca, svako poslijepodne dokona a na ivici grada elegantno izvijeni most. Oko njega gomilica kuća šćućurenih uz cestu, stoje ka’ pokisle kokoši na jednoj nozi pored kapunere. Butiga ima kakvi’ ‘oćeš, radnji obrta ne fali, samo nabrojiti: postolari, limari, krojači, fotografi, stolari, frizeraji i berberi, urari. Apotekarna po svojoj uređenosti od sviju njih se izdvaja. Dvije slastičarne i pregršt veselih gostiona, podupiru kulturni život grada. Iznimka su Varivode, zametnute u dalekom zaboravu na pustoj cesti pri kraju grada, u pravcu Zadra. Cijeli ovaj inventar grada u skrbničkom zagrljaju naše narodne armije, taktički raspoređene u južnom puku i sjevernoj kasarni.
Naum posvojenja grada, koji nije ništa drugo nego običan prohtjev, more biti i hir, sve više zadobiva obilježja pothvata. Javio se iz potrebe. Ali nije to sasma obična potreba kao ona za šetati, na primjer, za susresti netkog, za viditi izdaleka. Strasna je to potreba za imati, povrh svega neodgodiva. Stoga ona je sve više trauma. Potreba iz obijesti mladosti. Imati grad kao nikad prije. Na posve novi način U sebi. Cio. Ta potreba to je potraga za poznatim u nepoznatom, za bliskim među tuđim, za osloncem u varljivom okruženju. Na koncu, potreba je to za zadržati što dulje u sebi, po mogućstvu zauvijek ono drago! Ništa drugo do prosta jednadžba: The Doors: «Love Me Two Times».
Plan za posvojiti grad, zametnut u najudaljenijim, zatomljenim, moždanim stanicama, gdje između strasti i promišljaja, još nije ustanovljena razlika, pripreman je već neko vrijeme. Njegova rizičnost otuda je već unaprijed prihvaćena, da bi odmah, za svaki slučaj bila zataškana od samosvijesti usiljenom flagmanošću.
Ovaj pothvat se ima izvesti kad za’nj kucne ura. Brzo. Jednostavno. Banuti u grad. Potom, prepustiti se toku struje koja nosi, bilo kuda. A svo vrijeme gledati dočepati se nekako komada grada, kojeg prizora, ugođaja, koji se naša pod rukom. Potom, neupadljivo se ukloniti sa tog živog klizišta. Pohraniti u sebi to šta se našlo, taj dio grada, tak za priubu, do neke druge prilike. Do novog, isto takvog pothvata. Zauver je ugrabiti dostatno za ponijeti uspuet, Kad nužda dođe, za svaki slučaj, kako bi se jednom mogla stvoriti opet živa slika grada, jedna uspomena, koju je unda lakšnje, kad zatreba, pred očima otvoriti.
Pothvat uzimanja grada u posjed, koji istodobno znači pripadati gradu, uspostava toga novog odnosa sa insanu ospoljenim svijetom, dugo se priprema. U bojažljivoj neodlučnosti. U tajnosti. U tišini dugih dana ljeta. Iza zaključanih vrata od sobe, zatvorenih škura. Kloneći se jakog sunca. Hineći nezainteresiranost u svakoj prilici. Više za sebe, podražavati drugog. Ispoljavati poslušnosti. Stavaljanje pod ujam nestrpljenje pre izravnim djelovanjem. Pravljenje plana. Vrebati priliku.
Dočim, još se ima zeru pričekati. Podne odavna prošlo. Žega uhvatila pod ruku ležernost pa ne popušta. Kao da ne kaini više uzmicati. Kretnje usporene. Pogled zuri niz prugu na drugu stranu obale, iznad isušene trske u barama iza željezničkog mosta. Čini se kako tračnicama, s mora, preko Perkovića, pristižu nerazgovjetni akordi nekakva nemira. Baš tute, po svoj prilici, čini se, nastalo je iskonsko iščekivanje i savako potonje, onom kojem nema okončanja, razriješenja. Čekanje sa prolazom vremena prelazi u neizvjesnost, koja u poslu čekanja zameće trag čekanom..U tom čekanju stiže spoznaja kako tu nema nikakvog govora o čekanju, nego je zapravo riječ o nagnuću zaludnom osporavanju neumitne prolaznosti, koja se već očitava u nazočnom. Otud, ishod čekanja nikako ne izlazi pred oči. Iščekivanje postupno prelazi u strah. Njegovo ispoljavanje nijue više bojazan on zaludnog posla, ostajanja praznih šaka, nego bojazan od izmicanja onog čega se ima. U valovima vrelog zraka, smješannog sa daljinama nejasnih ivica, koje otud trepere, pristiže slutnja, koja se tek za pet godina ima obistiniti i postvariti. Za sada tu su samo Ivica, Vice, Josipa, Dalibor, Kićo, Zdenka, Zvonko, Tereza i 4 M.
U tom priviđenju zvuka, u toj žmari u zraku, odslikan je posvemašni rizik nauma mladosti za posvojenje grada. Ali mladost ovdašnja, ka’ i svaka druga, uprav radi tog rizika, ima se dati u avanturu! Kako? Nasumice. I to baš danas, sada, dok se večer tiho prikrada gradu. Više nikako ne bi valjalo odgoditi. Po svemu sudeći naum prisvajanja grada izravno je bio potaknut djelovanjem benda iz Birminghama, pri izvedbi kompozicije pod imenom “Rado”, što je postala dobrodošlicom “Dragom gospodinu fantaziji”. Tako je vrag na koncu uš’o u mladost, više ne ostavljajući je. Večer, vrijeme njenog oslobađanja, nikako dočekati. Krenuti prije mraka uskraćuje intimu samog koraka poduzimanja. Lišen okrilja noći prvi prohtjev za posvajanjem grada mogao bi se lako pretvoriti u puku šetnju.
Ništa nije tako lijepo kao po prvi puta. Užitak koji njega prati, kratko traje. Intenzitet pravog užitka uvijek je skopčan sa kratkoćom. Poslije, dolazi navika, rutina i zamor. Svejedno, kod nauma posvajanja grada treba biti spreman i ponavljati sve dok se duša potpuno ne ispuni tim uzimanjem, i grad nastavi svoj život u duši. Do potrebe za posvojenjem grada moralo je, prije ili poslije doći. Jerbo, u tom gradu se treba napokon situirati, skrasiti svoje nemire mladosti, misliti na budućnost. Približiti se svom gradu, biti kao i drugi, biti čeljade iz grada.
Subota. Konac radnog tjedna. Ferija još ostalo na pretek. Dan se polako gasi, tiho pada večer, isušen zrak opija. Probuđen zanos. Samo jednom!
U kratkom kolebanju učini se kako će grad ipak izmaći. Da li onda ustuknuti?. Žudnja nadjačava, nemir prevaže.
Svaka nova večer ljepša od ljepše. U nji’ovom raskošnom nadmetanju, u gotovo raskalašenoj opuštenosti, dok horizont, daleko, daleko iza Bul’ne strane, prvo gori pa lagano gasne, kroz lepezu nijansi od zlatasto žutog, kratko prevladavajućeg ultramarina, prelivanja u tirkiz i smiraja u purpuru, dok sasma ne uthne u teško ljubičasto iz gojeg, gotovo neprimjetno prelazi u spokojno teget, koji se naposlijetku utapa u bezobličnu tamu, bez kraja i konca, konture grada gube se lagano. Sadevo je trenutak! Nad gradom sloj zgusnutog mira, razapet u trokutu Dinare, Promine i Plješevice. Obrubljen mekanom, suhom toplinom, koja lebdi nad tlom. Rane večeri kolovoza svojom zrelim mirisom, ispunjavaju cijeli prostor, prijanjaju za kožu, medeno ljepeći se po njoj. Draže dušu, škaklje osjetila i otvaraju nadnaravne slike, koje smjesta poništavaju suhoparnu realnost. Večeri su doba kad je gard najbolje spasavati od noći, otimati od zaborava.
Samo šta se dan ugasio, a noć već svojim zastorom od crnog pliša, nečujno ušuškava terace i verande u donjem gradu, ulazi kroz prozore soba od hotela pa do bolnice, prikrada u kutove slijepih ulica oko Dešića, hipnotizira opustjela dvorišta javnih ustanova. U kasarni Slavka Rodića svirano je povečerje, po spavaonama gase svijetla. Prko ceste u livadi mnoštvo zrikavaca prostire ležaj od sna u tek orošenu travu. Sa Dinare pirka prva svježa noćna arija. Sa neba, raskriljenog nad gradom, žmirka bezbroj sitnh zvijezdica. To su očice vasione koja motri na svoj grad.
Dok kroz otvoreni prozor sobe, na mahove dopire svježi zrak iz dvorišta, traju posljednje pripreme za naročiti susret, do tad nepoznato iskustvo. Odabrana roba, najbolja koja se ima, za sezonu, za priliku i za dob, kojoj se pridala velika važnost. Tjesna je, bocka po tijelu ali dava sigurnost. Na noge, šlape ili sandale. Kako kosu namjestiti? Samo što prije biti tamo.
Najedanput, kroz prozor iz noći, sa povjetarcem koji pospano šumori u čempresima, nadolazi kloparanje točkova, škripa kočnica i lupa vagona koji se zaustavljaju. Dolazeći unskom prugom tretni vlak staje na signalu. Nervozna, protegnuta sirena lokomotive, šalje znak u stanicu, vlak je stiga’. Pred sobom dogur’o botu friškog zraka, čak iz Bosne, ne bi li se ova razmotala po gradu. Ali, nije prošlo puno prije nego se ova, tek pristigla svježina, razblaži toplinom grada, upijena pročeljima, zaostala po krovovima, u asfaltu, po kutovima kužina, koje imaju otvorene prozore radi luftiranja, na koje se čekalo sve do večeri. Dok vlak stoji i čeka na izlaz za Liku, u trenu punom osluškivanja i iščekivanja Sinobadi odgovaraju tišinom i zrikavcima. Samo poneki prozor još osvjetljen. U to sa drugog izlaz za Liku. Tek što se njegovo odzvanjanje utišalo kad je preš’o most na Brzici, crveno svijetlo signala postaje zeleno. Opet, sada jedva čujno, osjetno kratko, oglašavanje lokomitive. Primljen slobodan ulaz. To je bilo posljednje što se čulo toga dana u Sinobadima koji su istom pozaspali, prije osam.
Po mraku idući, kamenom posutim neravnim putom između kuća na glavici, vrat se lako moga’ ulomiti, zato treba izići na cestu kod posluge, brže bolje, gdje ima svijetla i prostora. Ulazak u drugi svijet, sa izlozima u svijetlu, sa mirisima večere, smirujućom toplinom, koja ispunjava grudi odvažnošću, snagom i ulazi u svaku poru na koži, nježno dotiče tijelo pod košuljom. Miluje. Granica nigdje nema!
Sa obje strane ceste, na zgradama prozori i vrata od teraca širom otvoreni, ne bi li se stanovi bar zeru izluftirali prije lijeganja. Otud dopiru poznati zvuci života grada. Malo dijete plače, ni zaspati niti biti budno. Nervozni glas matere goni malu djecu u sobu na spavanje. Kroz prozor, sa drugog kata zgrade na sjevernoj strani ceste, jak glas spikera sa tv-prijemnika. Hrvoje Macanović saopćava izvješće o prijateljskom susretu na Kantridi, gdje su majstori s mora odigrali neriješeno sa domaćim. Iz tame jednog od balkona, izranja figura muškarca u bijeloj maji, povezane kose džepnom maramicom, kosa ujutro valja biti propisno zalizana. On puši i odgovara nešta kroz zube nekome iza leđa. Osvijetljena u noći, svojom širinaom i prazninom, a sad i toplinom, tišinom, putokazom pravaca u srijedi, stvara dojam kakvog svečanog trenutka u velikom gradu. Idući dalje toplina zraka raste i milina u tijelu sa njom. Lijevo, izdužena stambena dvokatnica koja prati cestu. Desno, poslovni prostor osiguravajućeg zavoda Kroacija i Auto Hrvatske. U tom, miris mesa sa gradela. Tu je Balkan. Bašta radi, puna gostiju, žamora. I muzike. Glasni povici. Konobari poput labudova mile među stolovima. Zveckanje tanjura i escajga. Familije na večeri, kolege iz kancelarija, klape iz djetinjstva, iz kraja, opet sjede zajedno na piću. Puno bijelih košulja. Veselo je. Sav taj svijet kao jedan. Na ulici nikog nema. Toplina sa praznih ulica ulazi pod kožu, budi neopisivi osjećaj slobode i ljepote. Kroz grudi se širi osjećaj pripadnosti. Pohitati, poskočiti, potrčati bilo kamo. Snage u tijelu nikad prije toliko.
Iz parka dopire nečujni drhtaj listova lipa i bagrema, čije sijeni igraju na pločniku. Kod željezničke blješti k’o u po bijela dana. Svijetla po izlozima. Sva pozornost zarobljena. Netko projaha na biciklu i ode uz cestu, prema Dešiću. Tu se osjeća snaga bivanja na svome. Harmonija prostora gradskog trga uspostavlja ravnotežu čulnosti. Pred komandom straža. Ulica prazna. Na ulazu u Dom stoje dva vojnika u uniformama za izlazak u grad. Iz Doma dopire otegnut zvuk evergreen kompozicije do ulice. Još nekoliko koraka do novog veličanstvenog prizora. Zdanje hotela.
Prorijeđeni gosti, nih svega nekoliko, jedna ili dvije mlade žene, u ovo doba večeri sjede u atmosferi opuštenosti i otmjene srdačnosti, u diskreciji svjetlosti bašte i okolnih izloga prodavaone obuće i parfimerije, u nečujnoj bijelini stoljnjaka. Rrazgovara se u pola glasa. Na momenat smijeh. Tu sjede oni koji sebe drže za ozbiljne i važne u gradu. Zrakom lebdi ugođaj uređenog života u našemu gradu i nemore a da nepređe na svatkog tko bi tuda proša’. Ispoljavanje ponosa na drugi način.
Iza hotela ostao je još samo mrak. Oštro izduljen zvonik Sv. Ante para nebo, čini tišinu još dubljom. U donjem gradu svaka kretnja je prestala, vlada potpuni mir. Nema boljeg mjesta u gradu za osjetiti spokoj nego uprav tu, među sobom stisnutim kućama, stješnjenom cestom do iskakanja iz svoje kože. Svaka kretnja tu je zaustavljena. Istog momenta kad iz mraka izroni Atlagića most, sa stanice se glasi dizelka. Ura je sad devet i pedeset. Sezonski brzi vlak Dioklecijan za Beograd, spreman je za polazak. Pod mostom Krka je stala a mladost zaposjela cijeli grad, doživivši svoje potpuno oslobađanje istodobno. Tu je i kraj dana.
Kad bi se sve to sada moglo dobro pohraniti u uspomene, u žive slike. Na taj način učiniti mladost vjecnom i grad vječnim,
onako jednako živim kako sad oni ovdje stoje. Teško se diše, ne od zadihanosti. Grudi se nadimlju, ispunjene gradom ove večeri subote osmog kolovoza tisuću devetstotina sedamdesete. Mladost pred mostom. Ni jedno ni drugo nisu, čini se, u prilici spoznati neminovnost općeg toka. Već narednog momenta oni neprimjetno započinju, ili bolje kazano, nastavljaju svoje putovanje u noć. Sjutra, taj most oživit će opet kao spona u nečijem novom pokušaju dolaska u grad, njegova odgonetanja, odgonetanja bitka na koncu. Jedno je posve sigurno, ova mladost tog dana više neće biti tu.
Nakon svega ostaje samo jedno pitanje: šta je uistinu realnost? Je li to ono šta se zbilo, ili ono kako je viđeno, ili ono šta je naknadno otkriveno, u sjećanju, u uspomeni. A nije li to možda ono šta samo svi mogu viditi?
studeni/novembar 2014

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA GRADA BR. 39

Jedna kratka. Vinjeta mala.. . . Čovijek. O čovjeku iz grada. Našem čovjeku. Točnije, o nama samim. O duši njašoj.

Kako sad ovdje narisati tu dušu? Duša je ono šta čovjek sobom nosi gdje god poša’, spreman ili zatečen. Kako dočarati ono šta nema ni boje ni obličevi, ni mirisa ni obujma, a opet vazda nazočno, svuda kud se pogleda, u narodu, u krajoliku, u gradu, po ulicama kao onoj Štrosmajerovoj i drugim sličnim mjestima.. Duša je ono šta čovjeka inspirira, goni, nadima se u njemu, pritišće i razapinje ga. Proba li se priroda te duše slutiti samo se stiže do predvorja nečeg intrigirajućeg. Kako onda dušu upriličiti u dvije dimenzije? S kojim bojama? Ima li ona svoju dubinu, perspektivu, proporciju, ikonografiju? S riječima. Gdje ju treba smjestiti u kompoziciji čovjekova života, kako bi se ona najbolje mogla viditi a slika dobiti na vrijednosti? Kojeg je valera naša duša? Odista odgovor na ova pitanja teško je dati. Osim toga, dušu je isprva teško smotriti jerbo, nju insan skriva u sebi, bolje reći htio bi skriti. Ali ne zato što se nje stidi, ili što ona otkriva njegovu ranjivost. Šta više, on je mora kriti, jerbo moga’ bi lako brez nje ostati. u ovom kraju, vrletnom, vjetrovitom, ćudljivom, prevratnom. Tu za dušu prosto nema drugog mjesta do u čovjeku samom. Tako, duša je ipak tu, sa njim, on je pazi i nosi. I ona njega pazi i nosi. S njome on znade durati, zapinjati ili poletiti, ali nikad brez nje on nije, kud god se zaputi, u spizu, gostionu, na sastanak ili u krevet.
Ova duša široka je ka’ nebo, od Komalića do Siverića, Od Pađena do Polače i još dalje do Oklaja. Ocrtava se ona u očima, na licima ljudi, svakog dana na svakom mjestu, u pošti, mesnici, na marendi. U njoj su porivi, zebnje, i nadanja, sva premišljanja. Duša je sigurna potpora našemu čovjeku. Brez nje on nemere nikud. Sa dušom svojom on gleda prevladati oporu zbilju življenja, buru koja nikako ne misli stati, sunce koje prži, kamen kod kojeg se zapelo. Da mu nije te duše ne bi nikako moga omicati botu pure niz grlo svakoga dana, niti ići vučijama po vodu sve do dalekog izvora, kakve vrtače, svejedno je li kiši ili je sunce. Samo sa tom dušom more čovjek trošiti vodu na zeru, odmjerenu kapima. Sa dušom on ima glavinjati, ispunjavati partijske zadatke, balotati se, pjevati, ćakulati. Živiti i umirati. Sa dušom insan pribire sebi u našem kraju koju zeru topline. Njome drugima on daje istu toplinu, u prolazu, u pogledu, u pozdravu, kad ove ponestane u životnim prilikama.
Našemu čovjeku sa takvom dušom, ništa nije nedokučivo. Njome on premošćava sve granice, otvara svaka vrata, vrši pretvorbu javnosti u osobnost, te se najposlje i srodi sa ovim ili onim. Na taj način svatko svakom i svemu izgleda blizak. Sve stoji skupa u dušama našega svijeta. Otuda izlazi milost, pa mater govori djetetu svome: rano moja. Gdje to još ima? Pita čovjek kud si poša’ ne bilo ga? Našemu čovjeku sve je tako blisko i namah lako. Sa svime će se on znati našaliti, zbilje radi. Zato, neće reći idem ljekaru nego, idem viditi Rastovića, pa onda doda još i Sinišu kako bi potvrdio svoj neveseli naum. Ili veli, moram ići do Hanje Grizelj. Tako mu je nakako lakšnje. Eno tamo kod Mijakovca, kaza će, mjesto da reče u centru grada. Netko poručuje svome iz ekipe: nađimo se kod Peše. Ili, idem ja kod Laće. Kod djece u okolici , Jovo Dukić je bio stra i trepet, pa i kod onih starijih, koji su imali slabe zube. Kad ovaj stiže u ambulantu zadružnog doma, nije se šaliti. I jopet, neće oni reći idem zubaru nego Dukić je doša”, k’o da su u rodu sa njim, a onda je, čini im se odma’ lakšnje za podnijeti muku vađenja zuba kod kojeg je Jovo bio nemilosrdan. A tek ići u općinu. Ničeg se naš svijet nije više boja, niti se više osjeća važnim, nego kad će ići u općinu. U miliciju se išlo po osobnu kartu, produžiti legitimaciju, izvaditi vozačku, nako usput, između dvije čaše vina. Baš ništa. A u općinu, to več nije bila obična stvar. I na koncu, nije bilo lako. Prepane se kukavac samo šta je proša kroz teška drvena vrata, bajcovana i bezbojnim lakom premazana. Uglancan beton hodnika jezu budi. Desno od ulaza ured prosvjetnog inspektora Mile Pokrovca. Koljena se odsjekla, noge se već tresu. A ići i upravu prihoda, bolje da se čovjek nije ni rodio. Tek kod tržišnog inspektora! Zato će on sebi i drugima raći: ne, idem ja nešto inspektoru tome i tome nego, idam kod Bukarice, misleći to mi je usput a i svoji smo, bit će taj posjet ka popiti čašu bevande. Samo, ne daj bože morati se penjati gore na drugi kat, do Vojnog odsijeka. Ponijeti knjižicu sa sobom. Ode ti u vojsku, i to po kazni, nisi se pokaza. Mi ćemo tebe lijepo u Karlovac. Medvjedima. Mučeniku onda ne ostaje ništa drugo nego probati sebe tješiti. Pa kad ga pitaju šta si tako objesija bente on odgovara: idem nešta kod Ogija.
Promiču tako svakodnevno naši ljudi i njihovi životi a duše im jednako ostaju. Svi već otišli, zamakli daleko, ne daju se viditi, nema povraqtka, a duše ostale za njima. Tople, nevine, brezkarne. Zaboravit će te duše sve jopet. Smijaće se i radovati iznova, i balotama i kartama, tvrđavi i Bobisu, željeznickoj stanici, i Žaji i Cvijanoviću, sa kojim se služilo u Lori. Kad god Bejki prođe svojim autićem i vidiš kako Zagreb gura rumeno kolica pred sobom, znadeš sve je na mjestu. Sve to dolazi samo iz naše duše, more se u miru otpočinuti.


siječanj / januar 2015.

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA GRADA BR.40


utorak, 18. veljače 1975.. godine

Danas je opet bura. Podigla se ona još juče, predveče, pa je cijelu noć mela ulicama grada, letala gore-dolje, do kasarne, pa nazad skroz do mosta. Išla do Preparamdije, probala uz Bulinu stranu, skrivala se u Marenuši. Pometena, sva sklupčana završi pred Bobisom. Do sljedećeg poduzimanja. Zviždi ona brez prestanka kroz prazne krošnje stabala, zavija cestom, šuška oko ponistara kuća ispod fortice, zvecka nji’ovim caklima i zavlači se pod pragove. Pred sam izlazak sunca, u naročitoj uji ona pojača, more biti ‘oće joj se skupiti ono zeru prašine šta je preteklo od noćnih bahanalija po portunima, kutovima oko zgrada i skrajnim ulicama.
Dok se ne založi šparet u kužini, uključe ispražnjene peći na struju, jedino mjesto na kome ovih dana preostaje nešta topline, jesu kreveti. Ali, novi dan je već tu i mora se brzo ustajati.Miris kuvane kave, pržene kod kuće, produljio je lijenost od noći u tijelu i ne da insanu izići vanka po vakom vremenu. Kratak pogled kroz prozor u nebo, koje se jedva nazire u mraku, vrhovi udaljenih planinau nebu tek se slute. Ulice sasma puste, grad još u gluhojj tišini. Jedino se bura drsko oglašava. Noć jedva primjetno uzmiče novom danu. Svijetle izlozi zamućeni od doticaja svanuća. Bura kovitla pramenove dima po krovovima. Mirišu drva iz peći. Bukovi su trupci u njima brez pavžaka, oni griju ka ništa.
Kod gostione Varivode usputna je postaja busu Autotransporta Zadar.. Dvije-tri prilike, muče kanda se nikada u životu nisu srele, već čekaju na polazak onog busa u 6 i 30 za Zadar, preko Obrovca. To su oni iz noćne smjene, po vakom vremenu u ovu uru, svega im je puna kapa. Zure ne bi li se šta prije dopeljali svojim kućama. Tapkaju oni u mjestu, sve okreću leđa, na jednu pa na drugu stranu, ne bi li se zaklonili od bure, a ona uvijek udara im pravo u lice i svezuje mašnu od suve jeze oko vrata.
Začu se teško brektanje motora u primicanju Dešića raskrsnici. To je dotrajali autobus druge generacije marke FAP, sa motorom među sjedalima šofera i konduktjera i bukom šta guta cijelu njegovu nutrinu. Ovaj autobus vozi Slavko Vejnović, u cijelosti predan ozbiljnom poslu. Treba se probiti do Zadra. Cesta znada biti potopljena, povodanj more nanjeti granja po njoj a nigdje nikoga u ovom pravcu za šlepati u slučaju nužde. Putnici samo šta uskoče u tek zagrijani bus, a on već grabi uz Bulinu stranu, podižući za sobom oblak prašinčine, šta obilježava njegovo napredovanje u putu. Cesta uska, neravna od jesenjih bujica, pod nagibom, opasna za vožnju. Slavko vješto mota volanom po okukama, vozi sredinom prazne ceste. Zakržljali grabići nalik razapetoj mreži paušine, zaposjeli obe strane ceste, mame nesmotrene na putu brez povratka. Dokle god pogled stiže samo kamen i grabići. Da nema zida na ogradama uz cestu, vrag bi pogodio pravac ceste. Samo sivo. Pusto i zaboravljeno. Putnici razmješteni po busu ćute, kunjaju. Ponekog već uhvatio san.
U tom trenutku rubovi Dinare i Promine jasno su ocrtani na nebu. Dolje, grad ostao umotan u izlizani plašt noći. Ppravo naprijed, po uvalama u pravcu Plješevice, nazire se mrak zgrčen u bezuspješnom opiranju svjijetlu dana. Vrhom Buline strane bura briše. Pri njezinu sjevernom kraju, kuća na kat od kamena uz samu cestu, jedina zapreka buri na ovom mjestu. Dok bus pored nje promiče ona ne dava znake života. Odmah iza nje cesta u oštoj okuci savija na lijevo. Tu grad nestaje iz vidika a istodobno se otvara velelebna perspektiva cijele Bukovice u blagom, zatalasanom spuštanju ka horizontu. .Prazan prostor. Nakon koje minute, cesta, provučena ispod podvožnjaka, stiže do jedva zamjetnog raskršća. S desna su Pađane a lijevo vidiku put otvoren sve do mora. Pravo, cesta nastavlja, putem osmog reda prema Žegaru. Lijevo, ona ide u susret Radučiću, Ivoševcima i Kistanjama, protegnuta u gotovo pravoj crti skroz do Benkovca. Umjesto Vrhova Dinare i Plješevice, propetih do neba, sada vidik sputavaju strmi Oštrelj s desna i daleki, pomodreli Velebit, u njegovu produžetku, čineći zaleđe ovom nepripitomljenom kraju. Nekako baš tada sunce sa Dinare prosu svoj prvi zrak po oporom krasu, obasja unutrašnjost busa, koja namah oživi u meškoljenju putnika. Zablista Promina, pozlati se kamen i makija. I zrak dobiva boju, kristalno reže, štipa uši i obraze. Skorilo se cijelo jutro pod zubatim suncem. E da je sade ćikara bijele kave i friška zemička. Bog da te vidi.










veljača / februar 2015

[Petar-Peky Bukarica]

1. Maj

Prolazi vrijeme kao sto vijecita Krka prolazi,ona suza Dinare,koja sa svojim
sestrama grli stari grad da bi se iza njega sastale i zajedno kroz kanjon
prepun bujne prirode u kojem ljeta obiluju suncem,a jesen ocarava svojim
bojama ostavljajuci neizbrisiv dojam ljepote.Gore gdje se obrusava poput
suze joj brat Krcic dok zrake ranog majskog sunca bljeste sa jos snjeznih
padina Dinare,na zaravan koja nadvisuje ljevu obalu Krke u ladovinu
starih rastica sa svih strana pocima se sljevati rijeka radosnih noseci
slobodarsku trobojnicu sa petokrakom.Prvi maj se proslavlja u Burumu!
Iz daljine dopire pjesma u kojoj je vrijeme zapisano:-Evo majko Seste
divizije,jos je Drina potopila nije.Nije tica odhranila tica kao majka
heroja Zunica.Odozgo,niz Krivine cula bi se i ona zakletva kao podsticaj
snaznog nadahnuca,kao podsticaj nove obaveze,posto je Prva petoljetka
ispunjena:-Samac-Sarajevo,to je nasa meta,.......Od slobodarskih
pjesama sum Krcica sve se slabije cuje.Radost zivota mijesa se sa
vojnom pleh muzikom.Partizanovci izvode svoj program,udara kasap
po dasci sa janjetinom dok drugi cekaju svoj red dahcuci uz zid na travi
shvacajuci da im je vise nepotrebna.Stizu vijesti ko se je vec prvi okupao
u majskoj hladnoj Krki,vidjaju se u rukama tresnjeve grancice sa prvim
tresnjama na njima,pruza se sladoled i drugim ustima do sebe,gledaju se
velike bacve pune snijega sa Dinare ,a iz nako otopljena vire bocuni sa
pivom,a i one manje bocise bubuljicave sa naramcadom i cepom sa zicom.
Niko je sam nije ispio,vec je i ona isla od usta do usta kao i sladoled.
U debeloj ladovini oko prostrlih tavaja po majskoj travi sijedila su
srecom ozarena lica oko vrpica mlade janjetine.Kozaracko kolo nije se
prekidalo,osim sta bi se kolovodja mijenjao.Znao bi se vidjati jedan u
kratkom koznom kaputu,kojeg je cesto zabacivao na ramena,jer mu je
spadao,kao zurno obilazi pojedine grupe radosnih ljudi,pa kao da
nekoga trazi.Sum Krcica se gotovo i ne cuje.Pjesme su se orile radujuci
se tome narodnom veselju. Vrijeme prolazi,pa ni Sunce necka i tihi i
neprimijetni rastanak pocima.Krcic sumi.Rastaju se sretni ljudi,pa svako
svojim jutrosnjim pravcem pod trobojnicom i petokrakom,a pjesme su
bile sve udaljenije i udaljenije i uvijek one slobodarske.Odozdo iz
Krkinih vrbaka pramenovi sumaglice pocimaju zuzimati svoje mijesto
odaklen smo ih to jutro sa prvim zrakama majskog sunca otjerali.
Tece ona suza Dinare i teci ce,ali ona vremena vise nece.

Napisao: Stevan-Stiv Biserko

[Aco Dimitrijevic]

LITERARNA VINJETA Br.41




Šta sad znači misliti opet o polju? Misliti o polju uopće, a iz grada? Imati ga uvijek pred očina, na pameti. Čemu to? Točnije, nije riječ o bilo kojemu polju, misliti o našemu polju posve je nešta drukčije. To je ono šta se naprosto ugnijezdilo, namah tu, iza Slavka Rodića. Proteglo se ono između unske pruge sa zapadne strane, Vrpolja na sjeveru, do sklupčanog podnožja Dinare na istoku, pa skroz do Kovačića na jugou. Veliko je to polje. Misao o polju u takvome prostoru dobiva sasma drugi sustav i znakovitost. Za dobiti pravu predodžbu o našemu polju, učini se isprva dostatnim samo pomisliti na nj. Ali to je varka jerbo ono je veće od same te pomisli. Za dobiti pomisao o bilo čem, zahtijeva se prvotno iskustvo, izravno ili posredovano, pričom, slikom ili pročitanom viješću u štampi. Iz toga iskustva onda naknadno izranjaju prizori posve nove sustavnosti, u kojima, nakon prolaska dana i godina, potiru se granice umišljanja i zbilje, sve se onda sljsva u jednu čvrsto spregnutu sliku-doživljaj, koji se potom nosi unutar svijesti, gdje postaje postaje nadnaravneo ubjedljiva.
Traganje za sopstvenim identitetom također more odvesti u polje. Tako misli o polju potječu iz sjećanja. Te misli isto tako potječu i od želje za dokučiti drugo, ono nepoznato i daleko. Kao takvoga mogućno ga je dokućiti ili zamišljanjem, a kod onih rijeđih, kadrih, poduzimanjem avanture.
U mislima o polju onda se znade ukazati topal dom i odrastanje u njemu. U tim mislima spavaju pohranjene uspomena na okupljanja familije u blagdane. Doživljaj polja mogućno je stvoriti nakon imanja tamo kakva naročita posla.
Šta bi sad jedan insan iz grada ima’ raditi sa tim poljem kad i’nako u gradu ima svega šta mu treba. U gradu je njegova svakodnevica, koju je teško poremetiti, jer se uredno ponavlja i potvrđuje, biva izvjesna, šta njemu, mora se priznati, naročito godi. Zaokupljen je on u svome gradu, pored drugog i čuvanjem slobode, njegovanjem bratstva i jedinstva. U gradu on ima svoj posa’. Tu ga, po okončanju posla, čekaju njegove gostionu. Osim toga prati on tu vlakove šta stižu i odlaze iz grada, uvijek po redu vožnje. A tak marenda, ta ona mu je pravcata drštvena institucija koje ako je nema naš čovijek i nije čovijek. Tako netko ima kruva, masti i cukra, drugi deset deka šumkarice, a oni najsretniji, poput poštara Ljubana, kvarat janjetine i dva deci vina. Prodavaone rade dvokratno. Navečer, obvezantni televizijski dnevnik, poslije kojega se šta će sjutra biti, te se more ići mirno na počinak. U gradu se spava i sniva u posvemašnom miru, kraj otvorenih prozora. Dok spava insan je pun radovanja i iščekivanja. Život mu je ispunjen milinom. Okružen ugodom i ljepotom više mu i ne treba. Radi čega onda ima on misliti o polju, čak šta više ići u polje?
Zato nije moranje znati u gradu kako je tu negdje, pored, jedna takva ljepota. To znadu samo neki.
Kako onda ipak dokučiti tu ljepotu, učiniti je općom, doživiti je? Za doživiti iznimnost sve ljepote ovoga polja, naš svijet nije mora’ ići nikuda. Dostatno mu je samo ispeti se na forticu i baciti pogled o’zgo na sjever. Otuda bi mu se namah dalo uočiti svu veličanstvenost i nesamjerljivost prostranstva, u kojoj eto, to naše polje, vječno sanjari a sva njegova ljepota i raskoš počivaju. Tu, sa bedema fortice, polje se oku promatrača nudi brez ikakva posredovanja, skoro je na dohvat ruke. Učini se tad čovjeku kako bez te ljepote polja ne bi bilo ni ljepote grada.
U zadnje vrijeme grad i polje postaju nerazdvojni, granica među njima nestaje. Cijeli kraj, osut kamenom, i škrt, kako izgleda, dobiva u tom sjedinjenju, osim ljepote i životnu energiju a istodobno i pitominu, drugdje rijetko znanu. Otud i kod svijeta iz grada i onoga iz polja, iz duša izsijava pitomina i naročita mekota, ukoliko nijesu obuzeti ujom. Misliti o polju istodobno znači osjećati se lijepo u ljepome i zračiti tom ljepotom. Jednom obujmljeni iskustvom, ostaju sa čovijekom do kraja, ka’ šta ostaju i grad i polje sa njim.
Ovo polje pravi je zavičaj svim mogućim bojama. Prošarano ono je paletama žutog od ugažene trave, braon kad su njive zaorane, sivo-maslinastom od livada i kamenih ograda, isprskano četinarsko-zelenom, uokvireno pastelno plavom od odraza neba na njemu, polje je istodobno i blizu i daleko. Čini se treba ga samo udahnuti, propustiti ga između prstiju kao pregršt vode sa izvora, ponijeti ga u kosi. Jednom riječju živiti sa tim poljem.
Gledati u to polje, misliti o njemu, kretati prema njemu, znade poroditi uvijek istu uzdrhtalost, treptaj osjećaja, u kojemu nje mogućno razlikovati čistu iskustvenost, želju da je se ima, od samog dođivljaja bivanja u njemu. U takvome jednom susretu sa poljem, poslije blagih i dugih proljetnjih kiša, javlja se neizreciva žudnja za njegovim blistavo umivenim daljinama. A ono tamo, čeka, svo vrijeme samo saneva, leškari međ razmetnutih gustih ševara u gajevima i prozračnih vrhova glavica, išpartano krivudavim puteljcima koje prate grgurve živice, a za svaki slučaj proštepano nizom visokih čempresa oko kuća i po rubovima livada, šta su se baš tute ispriječili udarima bure.
Ljeti, ono se pogledom dugo traži u daljini i prozirati zraka, piljiti treba dugo kroz poigravanje jare pred očima, u kojoj svaka točka u trenu gubi svoju prostornu odredljivost. Tako polje biva nastanjeno u slutnji. Ono je tu negdje između neba i vjenca planininskih strana šta su mu za leđima. Tih dana sunce ga otima ne samo pogledu nego i svakome čulu i uskraćuje njegovu izvjesnost insanu. Tada je ono najudaljenije od grada. Njegova situiranost u prostoru neodređena i mogućno ga je identificirati samo prema pravacu u kojemu treba ići. Snagu prizivanja polje nosi u debelom hladu vitkih čempresa, gorostasnih hrastova i divovskih kostela, mjestima u kojima je jedino mogućno danuti i zadrijemati, insanu i njegovu blagu na ispaši.
S jeseni, pogled put polja i misli o njemu, slijede zov bure. Polje uzmiče gradu cestom u pravcu Golubića. Razvučeno duž ispranih ivica, po krivudavim tragovima od bujice, šta je samo prije koji dan razjareno, u bezbroj malih potoka, jurila sredinom ceste. S jeseni ono odlazi u tišinu sačinjenu od sapranih boja, prima se u dušu čisto, u svojoj punoći, kroz brojne livade i obrane vinograde sa obje strane ceste, tu i tamo sa pokojim crvenim krovom, posađenim baš onamo gdje treba, na domaku grada. Kad se u ta doba ono zamišlja, ponijprije se otkriva u sazrelom grožđu i obilatim jesenjim kišama, koje zapljuskuju krošnje stabala još pune lišća. Polje je umotano u nešta okraćale, usporene, pomalo umorne, dane. Ono miriše na spokoj.
Zimi polje biva posjećeno samo u mislima. Dok o’zgo preko njega brije suhi vjetar suvomrazice, ono počima hibernirati. Svu njegovu otsutnost i nepokretnost narušavaju bjeličasti, nestašni, pramičci dima. U njihovom bezuspješnom veranju sa svih dimnjaka do beskrajnog neba, jedino još plava boja mraza i neba dura u sveopćoj prolaznosti. Tad se insanu čini, kako uprav iz polja, dopire ona danonoćna huka vjetra, koja zatvara prozore i vrata po svim kućama. A zrakom jedino odzvanja škripa i praskanje leda na cesti, pod koracima u gojzericama.
Tad je ponajbolje samo zamišljati polje. Ostajanje u kući poslijepodne. Prije nego se počme smrkavati, dok sivo i bez snijega vrijeme, ščepava za gušu. tad u zagrijanoj sobi čekati bez konca. Sumrak prikraćen u intermezzu na televiziji. Pohorja pod nametima snijega. Slike, jedva zamjetno, sustižu jedna drugu, u gracioznom spustu niz napola ustavljenu maštu, u «Arabeski broj jedan» Clauda Debusy-ja. Čeka se prolazak zime i povratak polju.
Pokatkad, ukaže se potreba poželiti polje dok ono na se navlači ogrtač mraka za spavanje, dok sporadično žmirka prvim svijetlima, iz daljine i doziva. Ili, zamišljati ga u ona maglovita jutra travnja, dok još sunce nije stiglo rastjerati sve rite od noći, koja još pitkom svježinom zraka ispunjavaju grudi prije nego li ih sunce osvoji.
Polje se vavjek ukazuje duši poput nestvarnog pizora, nedokučivo je. Uprav tu skrivena je sva njegova čar. Na tom fantazmu sazdan je njegov istinski bitak, dostupan jedino umišljanju.
Proba li se odista otići u polje, mora se računati kako je takav pothvat uvijek skopčan sa tegobama. Jednom to je sunce, koje prži u zatiljak. Drugi puta ide se protu udara bure i naleta kiše. Nema te vjetrovka ni ambrele koje binjihovu šturmavanju odolile. U krajnjem slučaju, svaki odlazak u polje, znači pješačenje koje se znade otegnuti preko svake mjere izdržljivosti. Otud, svako napuštanje grada, radi odlaska u polje, postavit će pitanje uputnosti takvoga nauma ili čista uma.
Imadu dva susreta s poljem. Nije isto odlaziti u polje ili vraćati mu se. Povratak u polje znači ići na svoje. Ići kući i gustjerni, tamo su bašte i vinogradi, pokoja smokva, stablo od murve, žbun drenjina ili osamljeni bajam. Ići u polje ravno je ići za mirisom kruva ispod peke, varenike sirišta u mješini, vina. U oba slučaja polje se promeće u raj na ovome svijetu, kojemu je vakat vavijek ići ili vratiti se, čak i po cijenu duge pijehe, sunca što žeže, kiše koja ne kalava i bure šta proganja.
Poslije svega treba stvarati razlog za ići u polje. To budi ushit od kojega se danima unaprijed ne da spavati. Taj ushit poput žeravice tinja u duši danima i godinama. Da se lako razbuktati pri samoj pomisli. Odlazak iz grada na periferiju. Tragovi u sjećenju. Sićušni prizori sa ruba svijesti, ispunjeni nehotično zamijećenim detaljima.

Polazak u polje započima dockan. Pada obično oko podneva. To je ono doba ljeti kad se i grad i polje mogu najbolje osjetiti i doživiti. Duž puta često se javlja osjećaj besmisla kod onoga šta pješači. Otud je valjda malo onih koji idu tim putem. Samo oni šta moraju ili koji su vezani kakvim naročitim razlogom. Kad prođu konjska kola, pod čijim točkovima prska šoder, na tren se povrati osjećaj smisla. Ali čim ona nestanu sa vidika, sve se opet utopi u bjelinu i žegu. Prolazi upregnuto magare sa džakama brašna. Povezana bijelom maramom u vunenim crnim čarapama goni ga stara žena, nekako iskrivljena i ona pod teretom puta, sva sparušena od sunca. Prođe muškarac na baciklu, kapa mu se nakrivila od preše. I to je sve živo na tome putu.
Odlazak kod gospođe Trnovske. Zbunjenost, koja ubrzo po pristizanju, prerasta u opijenost, krajom i tišinom, mirisom crnogorice i prašine, okusom ledene vode.Odlazak staroj gospođi Trnovskoj znači i potragu za drugim vremenima. To je susret sa jednim drugim djetinjstvom, šta je već u vječnosti. Potreba je to za šnajderajem. Imaju se produljiti ili porubiti, suziti ili skratiti, zakrpati, iznošeni odjevni komadi, odavna demodirani, dobiveni u paketima iz inozemstva, koji postaju samo priuba u ovim vremenima. Tim poslom ide se obično jednom u godini ili u dvije, 'nako uzgrad.
Na polasku, polje je samo u slutnji, u iščekivanju. U gradu se još pažnja zaokuplja zaokuplja time šta svijet promiče, izlazi i ulazi u prodavaone. Tu su veliki izlozi puni svega i svačega. Buka dopire sa svih strana. Nje nema u polju. Piska vlakova, brektanje kamiondkih motora, škripa kočnica, dozivanja preko ulice, larma djece, odzvanja lupa teška željeza. Zvuk cirkulara. Kad se pređe Gašparevića most dalje se ide polako uz cestu. Ubrzo, pravladava dojam kako sve ono prijašnje, gužva na ulici, buka, izlozi, bivaju manji i rjeđi. Glasovi ostaju u daljini. Onda se cesta potpuno izprazni. To je pouzdan znak stupanja izvan grada, ulazak u periferiju. I odmah tu negdje počima polje. Sunce jednako prži. Najposlje, počimaju prevladavati zelene i plave boje, drugi zvuci. Nebo, gotovo pobijelilo od sunca. Livade pune zelenog čička i žutih cvijetova zlatice. Cesta bijela ka’ i užareno sunce. Iznad glava proleću laste, zuje pčele i muhe, zrak pretovaren pjesmom cvrčaka. Poslije blagog penjanja, iza kasarne, cesta ide ravno, lijeno protegnuta u pravoj crti, sve do kuće Arapovića. Tu naglo zakrene u lijevo ali se odma’ ispravi i nastavi opet ravno, do crkve Sv. Jakova. Tu je već snage u tijelu i nogama, gotovo ponestalo. Hod je usporen a grlo suho. Žeđ mori, više se ne korača nego se noge vuku kroz prašinu. Ne čuje se i ne vidi ništa od sunca. Nema daška vjetra.
Zvonik crkve Svetog Jakova ukazuje na znak po kojemu je odredište blizu. Napokon, na nekoliko koračaja prije podrivenog i nakrivljenog zida od crkvenog dvorišta, koje je tu ispunjeno nadgrobnim spomenicima, odmah preko puta, sa desne strane ceste, kuća je gospođe Trnovske. Zaklonjena pogledima sa ceste bujnim nasadima vrtnog cvijeća, lozom na pergoli i bokorima ruža na ivici betoniranog dvorišta, u cijeloj dužini kuće, i kroz granje stabala trešnje, proviruje lijepa, nova, gradska kuća. To je dvokatnica blistavog pročelja u kojoj živi gospođa Trnovska. Ova velika kuća, sa velikim prozorima, u vrtu sa stablima trešanja i kajsija, živi u potpunom miru i tišini. Doimlje se ajnovito.
U kužini hladovina ista ka’ i pod lozom pred njom. Otvoren prozor, zavjesa se njiše na blagom propuhu. Uspavljujući jednolični zvuk Singer mašine, remeti bonazzu okolice. Oko žarulje leta jedna muha, čiji let ometa friška arija, te ona stalno mijenja pravac leta, nikako se negdje spustiti. Gospođa Trnovska, dok štepa čini se bez kraja, otkriva svoje fine manire dobivene u prošlosti, životom u gradu. Priča tihim glasom. Pri ovom susretu redaju se uspomene, svaki puta iznova i uvijek iste, drage. Setni ton ovog razgovora teško je zamijećen. U kući udaljenoj od grada, posađenoj u pitomoj bašti, punoj umilne vreline sunca, svakojakih boja i mirisa, ispunjen je svaki ljetnji dan.
Pokraj crkvenog dvorišta, punog hladovine bora i čempresa, mirisa smole od crnogorice, šta liječi i omamljuje, produžavajući cestom malo dalje, ima se uočiti jedna kuća na osami. Ona je u sredini livade, bez ikakva drveta oko nje, bez cvijeća pod prozorima. To je župnikova kuća. Kamena zgrada na kat, čistih linija, sa prozorima i škurama, okrenuta cijela jugu. Jednostavne ljepote u pročelju od kamena i vinovom lozom, šta se uz samu njenu ivicu ispela do krova. Ona predstavlja tako osoben i prepoznatljiv primjerak dalmatinske arhitekture srednje stojećih obiteljskih kuća. Tiha, ona promatrana sa ceste ostavlja utisak usnulosti. Nikad nikog za viditi pred njom. Baš takva govorila je ona najviše o životu svijeta u našim krajevima.
Posjet gospođi Trnovskoj završen je. Rukovanje i poljupci. Sve ostavljeno do iduće prigode. Prošla je peta ura. Počinje povratak u grad. On biva lakšnji i brži. Sunce se već toliko spustilo zapadu, tako da živica koja ide krajom ceste pravi hlad u kojemu se putnik zaklanja. Kako večer se bliži bliži se i grad. On je već oživio jer, napokon je spala koprena od žege. Sjenke prolaznika na ulici izdužene su. Zrak je još topal. Kraj je ovo puta. Je li u pitanju povratak ili dolazak, više uopće nije ni važno. U mislima ili u zbilji, ni to više nije važno. Pri kraju snaga, ostaje osjećanje grada i spoznaja vraćanja svojoj kući, svome gradu. Uvjerenje kako će tako ostati i kako tako ima uvijek biti, vraća snagu.







srpanj/juni 2015.

[Stevan-Stiv Biserko]

3. Decembar 1944. i taj datum,pod Dinarom,krvlju ispisan kao simbol
patnji i prkosa,bratstva i jedinstva ostace kao neizbrisiv trag i vijeciti
plamen,koji se nikada ugasiti nece,a ostace sijecanja na ono cega vise
nema.Sto rece Solohov:-Nosicemo mrznju prema neprijatelju na
vrhovima nasih bajoneta. Sinovi i kceri Dinare,nosimo u nasim
srcima onu istu mrznju i sijecajmo se onih koji nam podarise taj dragi
datum,prkoseci ovim zlim vremenima,a u kojima je taj datum ukrasen
tisinom.Neka mu je vijecna slava.

[Petar-Peky Bukarica]

Prije 71 godinu, 03.12.1944. u jutarnjim satima, Knin je oslobodjen. Izvojevana je velika pobjeda nad udruzenim fasistickim snagama. Dan vrijedan spomena i sjecanja.

[Jovan-Repko Urukalo]

Slavilo se je taj 3ci Decembra dugo godina poslije rata.Orkestar Kninskog garnizona je rano u jutro tog dana marsirala Kninom od mosta do mosta,sjecam se nismo imali skole i bio je praznik u pravom smislu.
Mnoge radne i drustvena udruzenja su nosili sa ponosom ime 3.Decembar.Hvala svima onima koji se sjete tog datuma jer to je jedan veliki dio nasega grada kojeka svi mi volimo i vredno je pomenuti daj dan.

[Mirko Milinkovic]

Je li ovo i Galerija Knina prelazi na Facebook?