Ozivljavanje grada
Moderator: Gazda
-
- Posts: 91
- Joined: Tue Jul 24, 2012 8:45 pm
- Location: Beograd
Roman "Posljednji Dinarski Napoleon" izlazi u maju. Evo trećeg poglavlja od ukupno 34. Pero je dva već postavio, a objavljena na mom blogu.
General Marmont je sa pratnjom siao u Vrliku. Na začelju su jahali komornik, tri vojnika i kovač.
Iz varoi, kolona je skrenula lijevo prema Kninu a komornik, tri vojnika i kovač arac prema zgradi općine. Načelnik Kuli ih je dočekao na ulazu sa ljubaznim smjekom i uz pitanje da li je sve u redu.
- Bene, reče komornik, i pokaza mu prstom ka kancelariji. Vojnici i arac su ostali ispred, pridravajući konje.
U kancelariji je komornik kapetan, saoptio Kuliu da po generalovoj naredbi arca mora mobilisati i da će kovač odmah dobiti čin narednika francuske vojske i slubu u komori. Skrenuo mu je panju da je duan osigurati njegovu familiju, objasniti to i njemu i njima, a da za tri dana, kovač mora biti spreman za put do Splita.
- Od stvari neka ponese neto alata za usput. Morate mu obezbjediti konja kojeg ćemo kasnije vratiti. Jel jasno?
- Jasno gospodine kapetane. Tako će biti, odgovori susretljivo načelnik
Komornik se na peti okrenuo i odmakao prema izlazu, a načelnik ga je, ureći za njim, ispratio. Kad su vojnici uzjahali, mahnuo im je rukom, a arca pozvao u kancerlariju..
Neobično ljubazno, Kuli je kovaču saoptio da general čijega je konja potkovao, trai od njega da ga mobilie u francusku vojsku. Imaće uniformu sa sjajnim dugmetima, čin narednika i plaću. On će mu osigurati brano i potrebe za familiju, a sluiće kod generala u Splitu. Imaće godinje odsustvo da dođe kući i biti gospodin čovjek. Baviće se onim čime i kod kuće. Ispade da je arac postigao najvie to jedan Morlah iz dalmatinske unutranjosti moe očekivati, no ovaj se smrknu.
- Ali ja sam se skoro oenio gospodine Mihailo,dobiću dijete.
- Nita zato, ovo se mora, odgovorio mu je načelnik.
- E, kud mu ga potkova, otpuhnu arac - ta mi je ovo trebalo?
- U četvrtak ujutro, za tri dana, mora biti ovdje, spreman za put. Dobiće konja i ponesi najpotrebniji alat u zovnici. Ako te nema, neće valjati ni za tebe ni za mene. A sad ajde kući.
Petar arac je kao omanđijan izaao iz općine i krenuo ka svojoj kući u Civljane. ta će sad reći familiji? Odnio đavo generala, Francuze i njihove konje. Kao da čovjek samo zbog njih postoji? to mu je bog odredio da zna kovati pa da ga zakači ovakva nevolja?
Kako će sad ostaviti Jeku, ta će biti kad se rodi dijete?
Hiljadu mu se misli motalo po glavi.
Sjetio se priče o svom prađedu koji se zvao Đurađ i koga su Mlečići odveli na galiju. Prađed je plovio sinjim morima i galija se potopila neđe kod Korzike, otoka čudnoga imena. Godinu dana je sa onima to se spasie, proveo na tom dalekome mjestu, dok po njih nije doao drugi mletački brod. Po pričama koje su se pričale u familiji i komiluku, tamo Đurđu nije bilo rđavo, mada priče uz ognjite uvjek budu nakićene i lijepe nego to je bio ivot onih o kojima krue.
A, ko zna, pomislio je. Moda će i ovo njegovo na dobro izaći. Ali, kad ću jo nerođeno dijete vidjeti,ta ću sa ljudima koje ne razumijem, kako ću znati ta od mene trae, kako ću se sa tuđim ljudima i tuđom vojskom sporazumjevati? Ko će mojim komijama i narodu sikiru naotriti, maziju na motiku nabaciti, kosu skovati? Jebem ti Francuze, njihovu vojsku i moju sudbinu, očajavao je.
Kad je rekao familiji ta njega i njih od četvrtka čeka, nastala je bugaranja i plač, ali je njegov otac Nikola to odlučno smirio. Zaključio je, ne lako, mada sa tonom koji nije trpio pogovora.
- ta se mora nije teko. Ili to ili u ajduke. Bolje je da ide njima, nego da se do kraja ivota lomi po Bosni i Dinari i krije kao vuk. Ide, pa će bog dati dobro.
Tu je prestala svaka rasprava i kukanje. Ide, pa ta bog da.
Za to vrijeme, kolona generala Marmonta nastupala je prema Suvopolju i Kninu gdje se uz kanjon Krčića gradila cesta i stotine radnika vodilo borbu sa kamenom. Sa njima je bilo deset francuskih inenjera i pet puta toliko predradnika i trasera. Radove je nadgledao i za njih direktno generalu bio odgovoran pukovnik Delzons.
Kad je stigao u kanjon Krčića, primio Delzonsov raport i lično se uvjerio da na najteoj dionici radovi dobru teku, Marmont se sa kolonom uputio u Knin. Iz daleka se već vidjelo veliko kameno utrđenje.
Do njega je jahao major Lujo Matutinović, zapovjednik grada i general se detaljno raspitivao oko uslova pod kojim njegovi vojnici borave u tom značajnom utvrđenju..
Major Matutinović, 40-togodinjak, rođen na Krfu, ali Dalmatinac sa Korčule porjeklom, dao mu je detaljan opis.
Tvrđava je povoljno smjetena na desnoj obali Krke, oko 25 milja od osmanske granice i na raskrću vie puteva. U podnoju brda gdje je izgrađena nalazi se siromano mjesto kojemu se eli iskazati čast nazivajući ga gradom, a ono za to nema drugog atributa osim zidina koje ga okruuju. Miljenja su o toj tvrđavi podijeljena. Jedni smatraju da bi ona titila cestu prema Hrvatskoj od Osmanlija i da bi se oduprla napadu s te strane. Pogreno, smatrao je major. Cesta koja od Zadra ide prema Hrvatskoj dijeli se u Pađenima udaljenima dvanaest milja od Knina. Kako se moe tvrditi da neka tvrđava pokriva cestu koja je od nje toliko udaljena? Pogleda li se malo bolje karta, vidi se da bi se, polazeći od Gospića, moglo prodrijeti preko planina Potak i Vrac i da bi se, idući du obronaka brda Kita, ne samo zaobila tvrđava, nego bi se i prekinula veza između Dalmacije i Hrvatske, a garnizon u Kninu ne bi bio obavijeten o tom kretanju. U jednome od ratova Mletačke Republike s Osmanlijama dolo je do okraja na planini Vrac, u kojemu je mletačka vojska odbijena jer se osmanlijska vrlo lako uspela na planinu. Ako je ondje konjanitvo lako prolo, pjeatvo će proći jo lake. Bila bi ludost vjerovati da će najvie 2500 ljudi u njoj moći spriječiti upad jedne vojske u zemlju, uvjerljivo je govorio major Matutinović.
- Jeste sigurni? podsticao ga je general na daljnje izlaganje.
- Kad bi bila smjetena kao tvrđava Bard u Val-d'Aosti u Pijemontu, koja je godine 1800. zaustavila nae napredovanje, to bi bilo posve drukčije; doista tvrđava Bard toliko suzuje dolinu, da se topovi ne mogu provesti ako se prije ne osvoji tvrđava. Poloaj kninske tvrđave je s obzirom na Krku vaniji jer je ta rijeka uporite za njezino lijevo krilo, iako je građena na desnoj obali. Ta se tvrđava, smjetena na strmom brdu, sastoji od vie dijelova nepravilne fortifikacije koji jednostavno slijede krivine tla. Tri najistaknutije tačke, zvane Katel, Korlat i Belvedere utvrdili su Osmanlije. Mlečani su utvrdili donji grad, ali samo krunim nazupčanim zidom, bez vanjskih bedema. Osmanska su utvrđenja vrlo solidno građena, jer su jo u dobrom stanju. Drugi su dijelovi hrpa ruevina. Njezin poseban poloaj na vrlo strmoj stijeni ne zahtijeva mnogo utvrđivanja. Ona bi ipak imala sve nepogodnosti planinske tvrđave ako se ne bi potpuno utvrdio donji grad. Teko je izlaziti van, nedostaje voda i utvrda je na kosini. Ima jo jedan nedostatak na koji se obično nailazi s utvrdama smjetenima u nizini, a to je lo zrak zbog močvare ispod. Tvrđava nema nijedan kazamat. Skladite za barut ne moe odoljeti bombama. Istina je da su prije nekoliko godina obnovljene vojne zgrade, ali u njih se ne moe smjestiti vie od 400 vojnika, iako bi ih za efikasnu obranu bilo potrebno najmanje 2500. Kako bi se kninska tvrđava posve osposobila, valjalo bi izgraditi kazamate za garnizon i skladita, ukloniti sva zidana utvrđenja, izgraditi odvojenu utvrdu na brdu Spas koja bi nadvisivala tvrđavu i načiniti mali mostobran na brdu Ljubač nasuprot uruenoj utvrdi Torak. Na taj bi se način osigurala povezanost s lijevom obalom Krke, a opsada tvrđave bila bi veoma teka. Neprijatelj bi tada morao započeti opsadu zauzimanjem donjega grada i zatim osvajati jedan po jedan obrambeni bedem.
U Kninu postoje tri nakapnice u dosta loem stanju i valjalo bi ih odmah popraviti. Bilo bi neophodno da se ta tvrđava uvijek dobro odrava jer bi protivnik, koji joj pridaje veliku vanost, usmjerio svoje prve napade na nju. Mora se priznati da bi popravci stajali mnogo vie nego to bi se povjerovalo. Zapravo, kako je tvrđava na brdu vrlo mala, a donji grad opasan je samo nazupčanim zidom, trebalo bi ga utvrditi dobrim bedemom koji bi imao dvije fronte između rijeke i brda.
Godine 1689. Mlečani su tvrđavu opsjedali pod vodstvom generala Gerolama Cornera s 10000 ljudi. Tada u tvrđavi nije bilo nikakve cisterne Istina je da su se Turci, garnizon od 400 ljudi, predali kad vie nisu mogli crpiti vodu u rijeci jer ih je u tome sprječavala vatra napadača. i jer je bomba pala na jedino skladite baruta.
Otad tvrđava vie nije bila opsjedana. Zrak u Kninu je vrlo nezdrav. Uzrok tom nedostatku je izlijevanje Krke. Nanoseći mnogo vapnenca i sedre, rijeka neprestano povisuje svoje korito, a vode sve vie poplavljuju plodno tlo.
Na mjestu gdje su jo prije 30 i 40 godina bila najljepa polja sada je muljevita i kuna močvara. Na brdima Konj i Vrbnik, gdje su ranije rasli krasni vinogradi, sada je neobradiva zemlja. Započeta je gradnja kanala za otjecanje vode, ali su radovi prekinuti. Dolazile su komisije kojima je bilo naređeno da ispitaju kako bi se problem mogao rijeiti i rjeenje je nađeno, ali nije nita učinjeno.
- Odlično, majore, sa toliko detalja ste to izloili. Danas i sutra ćemo zajedno na jahanje i izviđanje. Napravićemo detaljan plan ta da se radi.
- Na slubi gospodine generale, odgovorio je major Matutitonović.
Drugoga dana na večer, napravljen je plan koji je sadravao ono to treba raditi u Kninu.
1. Dovriti započet kanal koji bi morao prolaziti kroz močvare od jednog do drugog kraja.
2. Očistiti dno rijeke od svih trava.
3. Jo produbiti korito jer je na dnu nataloena vrlo meka sedra,
4. Sruiti kaskadu kod Bobodola i ostaviti slobodan protok vodama s dviju strana otočića koji se tu nalazi.
5. S obzirom da se Butinica okomito ulijeva u Krku i da nosi mnogo pijeska, valjalo bi joj prokopati mali kanal radi lakega protoka.
- Uvjeren sam da bi se nakon svih tih zahvata, moglo dobiti oko 20000 jutara, malo je pretjerivao general.
Trokovi bi iznosili moda samo 100 do 125 hiljada forinti, ako se bude pametno radilo i mobilisalo domaće stanovnitvo.Kad se to učini, valjalo bi neprestano odravati dubinu rijeke na istoj tački. Knin je, gradić od 950 stanovnika koji, bez industrije i trgovine, preivljavaju jedino od poljoprivrede zaključio je.
Major je odobravo klimajući glavom i dodao.
- Zbog njegova poloaja u podnoju planine klima je vrlo hladna. Kameni most na Krki izgradili su Osmanlije. To je solidna građevina, ali most je preuzak. Za vrijeme poplava katkad ga prekriva voda tako da se jedva razaznaju stupovi. U takvoj se prilici voda razlijeva po cijelom gradu, a kako ne prestaje rasti, ima kuća koje nisu sigurne čak ni na drugom katu. Konjička kasarna koja je postojala u donjem gradu potpuno je unitena. U vrijeme poplava iz nje je trebalo izvlačiti konje jer je razina vode dosezala tri stope iznad visine staja. Zdravlje i iskoritavanje plodnoga Kninskog polja i breuljaka vano su pitanje.
Marmont ga je ćutke odobravajući gledao.
Sutradan je sa pratnjom krenuo, nazad u Split. Bio je zadovoljan obavljenim poslovima. Na odlasku je pukovniku Dezonsu i majoru Matutinoviću sasvim sklono i dobroćudno kazao:
- Eto, cesta i ovih pet poslova to smo isplanirali, to je vaa misija. To je ono zato je nae carstvo veliko.
- Na slubi gospodine generale, odgovorili su uglas.
U Vrliku je kolona stigla nakon četiri sata jahanja.Petar arac je spremno dočekao kolonu i ona je bez zastoja krenula dalje. Jahao je uz komornika i njegove posilne,
nevičan dugome jahanju. Jedva je dočekao predah za ručak na jednoj zaravni kod Planjana. Ponudio je komornika i njegova tri pratioca prutom to su mu spremili kod kuće i oni su zadovoljno klimali glavom Na toj zaravni, na svom terenskom stoliću, Marmont je izvadivi svezak papira i pribor za pisanje, zabiljeio impresije sa puta, pod datumom, 15. 7. 1806.
Traljave kolibe u kojima velike familije prebivaju i spavaju uz isto ognjite; rijeke zakrčenih tokova i nezdravih obala, i one druge to su izduble u litici okomita korita duboka dvadeset do trideset stopa; vrlo bogata, ali neiskoritena nalazita ugljena i stjenovite ravnice bez ikakvog raslinja duge pet do est milja, nad kojima se uzdiu planine visoke sedam do osam stotina hvati načinjene od golih i izlokanih nabačenih hridina: takvu sliku prua unutranjost Dalmacije. No, ovu tako tunu i siromanu zemlju nastanjuju lijepi, vrijedni i vedri stanovnici; neuki, jednostavni, smioni, spremni da se rtvuju za svoje vođe; ali, poput svih neuljuđenih ne shvaćaju vii cilj; da bi se pokrenuli.Potrebno je djelovati na njihova osjetila i podvrći ih stvarnom djelu. Lijepi poput svih onih kod kojih civilizacija kasni, oni pretjeruju u snazi, ene im slue za najtee poslove, dok se mukarci odmaraju i zabavljaju. Nisu dalekovidni, pa za sedam do osam mjeseci potroe svu hranu od koje bi mogli ivjeti godinu dana, onda svakog proljeća gladuju i ive od zeleni i kozjeg mlijeka. Ipak, njihova snaga i ljepota iznenadi svakoga stranca.
Ova ljepota i snaga posljedica su raznih faktora. Zbog načina ivota i bijede umiru sva slabana i loe građena djeca; preive samo snani i otporni. Tako svaki narataj doivljava neku vrst prisilnog čićenja koje stvara krnu i otpornu vrstu.
General Marmont je sa pratnjom siao u Vrliku. Na začelju su jahali komornik, tri vojnika i kovač.
Iz varoi, kolona je skrenula lijevo prema Kninu a komornik, tri vojnika i kovač arac prema zgradi općine. Načelnik Kuli ih je dočekao na ulazu sa ljubaznim smjekom i uz pitanje da li je sve u redu.
- Bene, reče komornik, i pokaza mu prstom ka kancelariji. Vojnici i arac su ostali ispred, pridravajući konje.
U kancelariji je komornik kapetan, saoptio Kuliu da po generalovoj naredbi arca mora mobilisati i da će kovač odmah dobiti čin narednika francuske vojske i slubu u komori. Skrenuo mu je panju da je duan osigurati njegovu familiju, objasniti to i njemu i njima, a da za tri dana, kovač mora biti spreman za put do Splita.
- Od stvari neka ponese neto alata za usput. Morate mu obezbjediti konja kojeg ćemo kasnije vratiti. Jel jasno?
- Jasno gospodine kapetane. Tako će biti, odgovori susretljivo načelnik
Komornik se na peti okrenuo i odmakao prema izlazu, a načelnik ga je, ureći za njim, ispratio. Kad su vojnici uzjahali, mahnuo im je rukom, a arca pozvao u kancerlariju..
Neobično ljubazno, Kuli je kovaču saoptio da general čijega je konja potkovao, trai od njega da ga mobilie u francusku vojsku. Imaće uniformu sa sjajnim dugmetima, čin narednika i plaću. On će mu osigurati brano i potrebe za familiju, a sluiće kod generala u Splitu. Imaće godinje odsustvo da dođe kući i biti gospodin čovjek. Baviće se onim čime i kod kuće. Ispade da je arac postigao najvie to jedan Morlah iz dalmatinske unutranjosti moe očekivati, no ovaj se smrknu.
- Ali ja sam se skoro oenio gospodine Mihailo,dobiću dijete.
- Nita zato, ovo se mora, odgovorio mu je načelnik.
- E, kud mu ga potkova, otpuhnu arac - ta mi je ovo trebalo?
- U četvrtak ujutro, za tri dana, mora biti ovdje, spreman za put. Dobiće konja i ponesi najpotrebniji alat u zovnici. Ako te nema, neće valjati ni za tebe ni za mene. A sad ajde kući.
Petar arac je kao omanđijan izaao iz općine i krenuo ka svojoj kući u Civljane. ta će sad reći familiji? Odnio đavo generala, Francuze i njihove konje. Kao da čovjek samo zbog njih postoji? to mu je bog odredio da zna kovati pa da ga zakači ovakva nevolja?
Kako će sad ostaviti Jeku, ta će biti kad se rodi dijete?
Hiljadu mu se misli motalo po glavi.
Sjetio se priče o svom prađedu koji se zvao Đurađ i koga su Mlečići odveli na galiju. Prađed je plovio sinjim morima i galija se potopila neđe kod Korzike, otoka čudnoga imena. Godinu dana je sa onima to se spasie, proveo na tom dalekome mjestu, dok po njih nije doao drugi mletački brod. Po pričama koje su se pričale u familiji i komiluku, tamo Đurđu nije bilo rđavo, mada priče uz ognjite uvjek budu nakićene i lijepe nego to je bio ivot onih o kojima krue.
A, ko zna, pomislio je. Moda će i ovo njegovo na dobro izaći. Ali, kad ću jo nerođeno dijete vidjeti,ta ću sa ljudima koje ne razumijem, kako ću znati ta od mene trae, kako ću se sa tuđim ljudima i tuđom vojskom sporazumjevati? Ko će mojim komijama i narodu sikiru naotriti, maziju na motiku nabaciti, kosu skovati? Jebem ti Francuze, njihovu vojsku i moju sudbinu, očajavao je.
Kad je rekao familiji ta njega i njih od četvrtka čeka, nastala je bugaranja i plač, ali je njegov otac Nikola to odlučno smirio. Zaključio je, ne lako, mada sa tonom koji nije trpio pogovora.
- ta se mora nije teko. Ili to ili u ajduke. Bolje je da ide njima, nego da se do kraja ivota lomi po Bosni i Dinari i krije kao vuk. Ide, pa će bog dati dobro.
Tu je prestala svaka rasprava i kukanje. Ide, pa ta bog da.
Za to vrijeme, kolona generala Marmonta nastupala je prema Suvopolju i Kninu gdje se uz kanjon Krčića gradila cesta i stotine radnika vodilo borbu sa kamenom. Sa njima je bilo deset francuskih inenjera i pet puta toliko predradnika i trasera. Radove je nadgledao i za njih direktno generalu bio odgovoran pukovnik Delzons.
Kad je stigao u kanjon Krčića, primio Delzonsov raport i lično se uvjerio da na najteoj dionici radovi dobru teku, Marmont se sa kolonom uputio u Knin. Iz daleka se već vidjelo veliko kameno utrđenje.
Do njega je jahao major Lujo Matutinović, zapovjednik grada i general se detaljno raspitivao oko uslova pod kojim njegovi vojnici borave u tom značajnom utvrđenju..
Major Matutinović, 40-togodinjak, rođen na Krfu, ali Dalmatinac sa Korčule porjeklom, dao mu je detaljan opis.
Tvrđava je povoljno smjetena na desnoj obali Krke, oko 25 milja od osmanske granice i na raskrću vie puteva. U podnoju brda gdje je izgrađena nalazi se siromano mjesto kojemu se eli iskazati čast nazivajući ga gradom, a ono za to nema drugog atributa osim zidina koje ga okruuju. Miljenja su o toj tvrđavi podijeljena. Jedni smatraju da bi ona titila cestu prema Hrvatskoj od Osmanlija i da bi se oduprla napadu s te strane. Pogreno, smatrao je major. Cesta koja od Zadra ide prema Hrvatskoj dijeli se u Pađenima udaljenima dvanaest milja od Knina. Kako se moe tvrditi da neka tvrđava pokriva cestu koja je od nje toliko udaljena? Pogleda li se malo bolje karta, vidi se da bi se, polazeći od Gospića, moglo prodrijeti preko planina Potak i Vrac i da bi se, idući du obronaka brda Kita, ne samo zaobila tvrđava, nego bi se i prekinula veza između Dalmacije i Hrvatske, a garnizon u Kninu ne bi bio obavijeten o tom kretanju. U jednome od ratova Mletačke Republike s Osmanlijama dolo je do okraja na planini Vrac, u kojemu je mletačka vojska odbijena jer se osmanlijska vrlo lako uspela na planinu. Ako je ondje konjanitvo lako prolo, pjeatvo će proći jo lake. Bila bi ludost vjerovati da će najvie 2500 ljudi u njoj moći spriječiti upad jedne vojske u zemlju, uvjerljivo je govorio major Matutinović.
- Jeste sigurni? podsticao ga je general na daljnje izlaganje.
- Kad bi bila smjetena kao tvrđava Bard u Val-d'Aosti u Pijemontu, koja je godine 1800. zaustavila nae napredovanje, to bi bilo posve drukčije; doista tvrđava Bard toliko suzuje dolinu, da se topovi ne mogu provesti ako se prije ne osvoji tvrđava. Poloaj kninske tvrđave je s obzirom na Krku vaniji jer je ta rijeka uporite za njezino lijevo krilo, iako je građena na desnoj obali. Ta se tvrđava, smjetena na strmom brdu, sastoji od vie dijelova nepravilne fortifikacije koji jednostavno slijede krivine tla. Tri najistaknutije tačke, zvane Katel, Korlat i Belvedere utvrdili su Osmanlije. Mlečani su utvrdili donji grad, ali samo krunim nazupčanim zidom, bez vanjskih bedema. Osmanska su utvrđenja vrlo solidno građena, jer su jo u dobrom stanju. Drugi su dijelovi hrpa ruevina. Njezin poseban poloaj na vrlo strmoj stijeni ne zahtijeva mnogo utvrđivanja. Ona bi ipak imala sve nepogodnosti planinske tvrđave ako se ne bi potpuno utvrdio donji grad. Teko je izlaziti van, nedostaje voda i utvrda je na kosini. Ima jo jedan nedostatak na koji se obično nailazi s utvrdama smjetenima u nizini, a to je lo zrak zbog močvare ispod. Tvrđava nema nijedan kazamat. Skladite za barut ne moe odoljeti bombama. Istina je da su prije nekoliko godina obnovljene vojne zgrade, ali u njih se ne moe smjestiti vie od 400 vojnika, iako bi ih za efikasnu obranu bilo potrebno najmanje 2500. Kako bi se kninska tvrđava posve osposobila, valjalo bi izgraditi kazamate za garnizon i skladita, ukloniti sva zidana utvrđenja, izgraditi odvojenu utvrdu na brdu Spas koja bi nadvisivala tvrđavu i načiniti mali mostobran na brdu Ljubač nasuprot uruenoj utvrdi Torak. Na taj bi se način osigurala povezanost s lijevom obalom Krke, a opsada tvrđave bila bi veoma teka. Neprijatelj bi tada morao započeti opsadu zauzimanjem donjega grada i zatim osvajati jedan po jedan obrambeni bedem.
U Kninu postoje tri nakapnice u dosta loem stanju i valjalo bi ih odmah popraviti. Bilo bi neophodno da se ta tvrđava uvijek dobro odrava jer bi protivnik, koji joj pridaje veliku vanost, usmjerio svoje prve napade na nju. Mora se priznati da bi popravci stajali mnogo vie nego to bi se povjerovalo. Zapravo, kako je tvrđava na brdu vrlo mala, a donji grad opasan je samo nazupčanim zidom, trebalo bi ga utvrditi dobrim bedemom koji bi imao dvije fronte između rijeke i brda.
Godine 1689. Mlečani su tvrđavu opsjedali pod vodstvom generala Gerolama Cornera s 10000 ljudi. Tada u tvrđavi nije bilo nikakve cisterne Istina je da su se Turci, garnizon od 400 ljudi, predali kad vie nisu mogli crpiti vodu u rijeci jer ih je u tome sprječavala vatra napadača. i jer je bomba pala na jedino skladite baruta.
Otad tvrđava vie nije bila opsjedana. Zrak u Kninu je vrlo nezdrav. Uzrok tom nedostatku je izlijevanje Krke. Nanoseći mnogo vapnenca i sedre, rijeka neprestano povisuje svoje korito, a vode sve vie poplavljuju plodno tlo.
Na mjestu gdje su jo prije 30 i 40 godina bila najljepa polja sada je muljevita i kuna močvara. Na brdima Konj i Vrbnik, gdje su ranije rasli krasni vinogradi, sada je neobradiva zemlja. Započeta je gradnja kanala za otjecanje vode, ali su radovi prekinuti. Dolazile su komisije kojima je bilo naređeno da ispitaju kako bi se problem mogao rijeiti i rjeenje je nađeno, ali nije nita učinjeno.
- Odlično, majore, sa toliko detalja ste to izloili. Danas i sutra ćemo zajedno na jahanje i izviđanje. Napravićemo detaljan plan ta da se radi.
- Na slubi gospodine generale, odgovorio je major Matutitonović.
Drugoga dana na večer, napravljen je plan koji je sadravao ono to treba raditi u Kninu.
1. Dovriti započet kanal koji bi morao prolaziti kroz močvare od jednog do drugog kraja.
2. Očistiti dno rijeke od svih trava.
3. Jo produbiti korito jer je na dnu nataloena vrlo meka sedra,
4. Sruiti kaskadu kod Bobodola i ostaviti slobodan protok vodama s dviju strana otočića koji se tu nalazi.
5. S obzirom da se Butinica okomito ulijeva u Krku i da nosi mnogo pijeska, valjalo bi joj prokopati mali kanal radi lakega protoka.
- Uvjeren sam da bi se nakon svih tih zahvata, moglo dobiti oko 20000 jutara, malo je pretjerivao general.
Trokovi bi iznosili moda samo 100 do 125 hiljada forinti, ako se bude pametno radilo i mobilisalo domaće stanovnitvo.Kad se to učini, valjalo bi neprestano odravati dubinu rijeke na istoj tački. Knin je, gradić od 950 stanovnika koji, bez industrije i trgovine, preivljavaju jedino od poljoprivrede zaključio je.
Major je odobravo klimajući glavom i dodao.
- Zbog njegova poloaja u podnoju planine klima je vrlo hladna. Kameni most na Krki izgradili su Osmanlije. To je solidna građevina, ali most je preuzak. Za vrijeme poplava katkad ga prekriva voda tako da se jedva razaznaju stupovi. U takvoj se prilici voda razlijeva po cijelom gradu, a kako ne prestaje rasti, ima kuća koje nisu sigurne čak ni na drugom katu. Konjička kasarna koja je postojala u donjem gradu potpuno je unitena. U vrijeme poplava iz nje je trebalo izvlačiti konje jer je razina vode dosezala tri stope iznad visine staja. Zdravlje i iskoritavanje plodnoga Kninskog polja i breuljaka vano su pitanje.
Marmont ga je ćutke odobravajući gledao.
Sutradan je sa pratnjom krenuo, nazad u Split. Bio je zadovoljan obavljenim poslovima. Na odlasku je pukovniku Dezonsu i majoru Matutinoviću sasvim sklono i dobroćudno kazao:
- Eto, cesta i ovih pet poslova to smo isplanirali, to je vaa misija. To je ono zato je nae carstvo veliko.
- Na slubi gospodine generale, odgovorili su uglas.
U Vrliku je kolona stigla nakon četiri sata jahanja.Petar arac je spremno dočekao kolonu i ona je bez zastoja krenula dalje. Jahao je uz komornika i njegove posilne,
nevičan dugome jahanju. Jedva je dočekao predah za ručak na jednoj zaravni kod Planjana. Ponudio je komornika i njegova tri pratioca prutom to su mu spremili kod kuće i oni su zadovoljno klimali glavom Na toj zaravni, na svom terenskom stoliću, Marmont je izvadivi svezak papira i pribor za pisanje, zabiljeio impresije sa puta, pod datumom, 15. 7. 1806.
Traljave kolibe u kojima velike familije prebivaju i spavaju uz isto ognjite; rijeke zakrčenih tokova i nezdravih obala, i one druge to su izduble u litici okomita korita duboka dvadeset do trideset stopa; vrlo bogata, ali neiskoritena nalazita ugljena i stjenovite ravnice bez ikakvog raslinja duge pet do est milja, nad kojima se uzdiu planine visoke sedam do osam stotina hvati načinjene od golih i izlokanih nabačenih hridina: takvu sliku prua unutranjost Dalmacije. No, ovu tako tunu i siromanu zemlju nastanjuju lijepi, vrijedni i vedri stanovnici; neuki, jednostavni, smioni, spremni da se rtvuju za svoje vođe; ali, poput svih neuljuđenih ne shvaćaju vii cilj; da bi se pokrenuli.Potrebno je djelovati na njihova osjetila i podvrći ih stvarnom djelu. Lijepi poput svih onih kod kojih civilizacija kasni, oni pretjeruju u snazi, ene im slue za najtee poslove, dok se mukarci odmaraju i zabavljaju. Nisu dalekovidni, pa za sedam do osam mjeseci potroe svu hranu od koje bi mogli ivjeti godinu dana, onda svakog proljeća gladuju i ive od zeleni i kozjeg mlijeka. Ipak, njihova snaga i ljepota iznenadi svakoga stranca.
Ova ljepota i snaga posljedica su raznih faktora. Zbog načina ivota i bijede umiru sva slabana i loe građena djeca; preive samo snani i otporni. Tako svaki narataj doivljava neku vrst prisilnog čićenja koje stvara krnu i otpornu vrstu.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br. 35
Na svijet odnekud nema navike sjediti u parku. Čudno.. Kako sada stvari stoje, svijet na uopće nema navike ni biti u parku, a kamo li jo sjediti. Dočim, tri postojeća za vako mali grad, moglo bi se kazati, čak je i prekovie. Ali, kad se malo bolje čovijek zagleda u te parkove i promisli o njima, zapravo na grad i nema pravoga parka ni za sjediti u njemu ni za djecu igrati se. Netko je iz općinskog rukovodstva u vrijeme izgradnje kanda bio zaboravio na park. Istina, osobit izazov u parkovskom projektu kod nas bilo bi sunce, kojeg u ovim krajevima ima u izobilju a i krta, vaporozna zemlja, koja ne dri vodu. Netko će jo kazati kako gradu pored tako ljepe obale kakvu ima, i nije potrebit jo tamo nekakav park.
Park pred općinom, koji prema Deića raskrsnici nalikuje vie umarku, premda ima stara stabla i dosta bunja, samo podsjeća na javni park, jer nekako pripada tom poslovnom objektu. Čak i ako bi se uzeo kao park zadnja klupa u njemu davno je razvaljena. Staza to vodi do mjesta gdje je nekoć bila rundela, izlokana od jesenjeg povodnja te ne pogoduje etnji. Kad padne mrak niko u taj park ne zalazi jerbo on nema rasvjete. Gradsko komunalno poduzeće muku muči sa novcima da bi sad i taj kraičak parka odravalo. to bi se jo moglo nazvati parkom onaj je duguljasti zeleni palir preko ceste, vizavi ovoga. Stjenjen cestom s jedne strane i strmom brinom iznad prunih kolosijeka, pun praine ovaj ne prua nimalo intime. Na preostale dvi-tri klupe napola razvaljene i nako nema ko sjediti. Povrh svega, blizina prometnica remeti ugodu spokoja, za kojom se traga po parkovima.
Na grad ipak ima svoj mali, pravi park. More biti veći mu i nije potreban. To je park ispod osnovne kole. Točnije, to je spomen-park u minijaturi. Nalazi se na mjestu gdje je zgodno odahnuti kad se tegli spiza, ali i promatrati kao sa kakve galerije na grad i ivot u njemu Ba tu na svijet nikako ne sjedi. Onako malo izdignut od ceste, sporedan naviklim hvatanja prečice, on je prazan i ujutro i u podne i predveče. On jo nije dobio svoje ime, moda i zato to je nenametljiv, gotovo primjetan, ostavljajući dojam naputenosti, kako je sa svim spomen-parkovima. Pa ipak, lijep i na dobrom mjestu on privlači pozornost kadrih matanju. Samo letimičan pogled na taj park otkriva umijeće u spoju nadahnute hortikulture i dobro promiljene pejzane arhitekture, koje tvore porukom nadahnutu cjelinu. Izdignut od ceste i trotoara, sa niskom zivicom na rubu travnjaka, kroz koji prolazi staza od bijelih, industrijski proizvedenih ploča, sa zidom od kamene sedre, tako karakterističnom za cijeli dinarski kraj, koji ga odvaja od kompleksa kole i zatvara u znakovit iskaz. U lejama su bokori rua, a dvije klupe od mramora sa svake strane bista sa poprsjima dva narodna heroja iz kraja, Steve Opačića i Boka unica, ističu hotimičnost čistih crta prostora, koju dopunjavaju simetrija i otre ivice, navjećujući u tom parku iskaz izdane modernosti.
Uprav kad bi se sjelo u tom parku, ima bi se pogled u ivot. Ko s kime ide, kako je ko obučen, tko odlazi iz grada a tko dolazi, tko je u hići a tko se vuče ka prebiven. Tu se i priroda izravno da dotaći. Pa onda zagledanje u povijest. Na ramena naslonjeni fortica i Spas a uz obraz priljubljeni nijemi svjedoci ratne prolosti.
Sjedenje u suncu. Čim prođu zima, kie i bura, naroda odma ima vani sve vie. Kada oni doli u grad sa strane, zavre posa u sudu, općini, na poti, ili banci, kada obave kupovinu po radnjama, onda muki sjedaju po gostionama a rodule na stanici premotavaju po zobnicama. Drugog mjesta oni nemaju za dočekati vlak ili bus. A domaći svijet, poto kupi u radnjama neta od potreptina, nama hitaju kućama ili ostaju etati gore dolje po gradu, dok ne posustanu. eta se i predveče, pogotovu subotom i nedjeljom, dok se ne otvore bate Balkana i hotela Dinare. Tamo je onda ugodno sjesti, te uz pirkanje vjetra, uz vino ili bićerin kave, priča teče. eta se po gradu, sjedi se po gostionama ali se ne biva po parkovima.
Sunce u Dalmaciji. Prosto je nemoguće zamisliti dan ili govor o bilo čem, maksuz betimanje, pisanje ili pripovijedanje, brez sunca. Sunce je kao niđe nazočno u ovome kraju, u naem gradu, kao i u cijeloj Dalmaciji. ivota ne bi bilo ako nema sunca. Sunce ostavlje svoj trag na svemu. Otud, na svijet ima sunce na licu i djecu zove ,,sunce moje. Prosto, na čovjek nosi sunce u svojoj dui kud kođ krene.
Prazne klupe u spomen-parku! Imaginarno sjedenje na njima, po juini, kad prođe bura, u tijelu drhtavica od beskraja. I toga sjedenja nemere biti brez sunca.. Pod suncem sve blista razigrano i lagano. Na licima osmjeh, curice lepraju cestom a njiove skrivene simpatije, sa pogledom iz zasjede mrgodnih vjeđa, brzo mjere sve okolo dok u svojoj urbi hine nehajnost.
Od kad svane pa do konca radnog dana, vavjek je hitnja oko toga parka. Djeca prije i poslije kole tuda letaju. Lete oni to idu raditi jer su okasnili. Poslije lete oni to su u grad poslom doli. Nikad stići i kupiti sve prije nego se radnje zatvore. Nikako da obede sve u općini i Domu zdravlja, u sudu i socijalnom, kod biljenika a prije nego li stigne vrijeme za polazak istog vlaka ili busa, koji si ih jutrom dopeljali u grad. To to usput neki potegne čau vina ili flau pive, samo pospjeuje očitovano ubrzanje.
I nitko ne znade kad bi sio na tu klupu, ima bi Dinaru na dlanu, u svoj njenoj moći i ljepoti, u snazi i gordosti. A sa druge strane ceste, iznad kronji u parku, slute se Krčić i Topolje pred njim, vide Tvornica, krov Depoa i Gajnjača na čistini. Ako li pogled skrene neta desno, nad Potkonjem, on vodi promatrač u čarobno pitome visine Promine, pred kojima su Vrbnik a malo dalje od njega i Oklaj u ogradama. Odatle se dade gledati i na dio grada preko pruge, na naselje novih kuća iznad benzinske stanice. Lijevo opet, iznad Deića raskrsnice, lijepo se vide Sinobadi. Prateći u tom pravcu slijed zgrada, dade se zamisliti kud se cesta provlači put Graova. Sa iznimkom ranog jutra, kad sunce pođe sa vrha Dinare, ono ne smeta oku promatrača sa klupe. Njegovi zraci poput scenske rasvjete, otkrivaju predmet panje u punoj čistoti. Tako se taj mali prostor parka da preobratiti u vječito susretanje zbilje sa povijeću, ljepota prirode sa urbanim sadrajem.
Na koncu dolaze, obvezatno ičekivanje, pogledanje. I pitanje bez odgovora, hoće li ona ozgo danas naići? ta li će imati na sebi? A s kime li će on danas tuda proći u grad?! Sve ostade san na klupama uvijek praznim, čak i u noćima kolovoza, kad bi njihova hladna ploha ba razgalila toplo tijelo. Danas valja sanjati otvorenih očiju.
Na svijet odnekud nema navike sjediti u parku. Čudno.. Kako sada stvari stoje, svijet na uopće nema navike ni biti u parku, a kamo li jo sjediti. Dočim, tri postojeća za vako mali grad, moglo bi se kazati, čak je i prekovie. Ali, kad se malo bolje čovijek zagleda u te parkove i promisli o njima, zapravo na grad i nema pravoga parka ni za sjediti u njemu ni za djecu igrati se. Netko je iz općinskog rukovodstva u vrijeme izgradnje kanda bio zaboravio na park. Istina, osobit izazov u parkovskom projektu kod nas bilo bi sunce, kojeg u ovim krajevima ima u izobilju a i krta, vaporozna zemlja, koja ne dri vodu. Netko će jo kazati kako gradu pored tako ljepe obale kakvu ima, i nije potrebit jo tamo nekakav park.
Park pred općinom, koji prema Deića raskrsnici nalikuje vie umarku, premda ima stara stabla i dosta bunja, samo podsjeća na javni park, jer nekako pripada tom poslovnom objektu. Čak i ako bi se uzeo kao park zadnja klupa u njemu davno je razvaljena. Staza to vodi do mjesta gdje je nekoć bila rundela, izlokana od jesenjeg povodnja te ne pogoduje etnji. Kad padne mrak niko u taj park ne zalazi jerbo on nema rasvjete. Gradsko komunalno poduzeće muku muči sa novcima da bi sad i taj kraičak parka odravalo. to bi se jo moglo nazvati parkom onaj je duguljasti zeleni palir preko ceste, vizavi ovoga. Stjenjen cestom s jedne strane i strmom brinom iznad prunih kolosijeka, pun praine ovaj ne prua nimalo intime. Na preostale dvi-tri klupe napola razvaljene i nako nema ko sjediti. Povrh svega, blizina prometnica remeti ugodu spokoja, za kojom se traga po parkovima.
Na grad ipak ima svoj mali, pravi park. More biti veći mu i nije potreban. To je park ispod osnovne kole. Točnije, to je spomen-park u minijaturi. Nalazi se na mjestu gdje je zgodno odahnuti kad se tegli spiza, ali i promatrati kao sa kakve galerije na grad i ivot u njemu Ba tu na svijet nikako ne sjedi. Onako malo izdignut od ceste, sporedan naviklim hvatanja prečice, on je prazan i ujutro i u podne i predveče. On jo nije dobio svoje ime, moda i zato to je nenametljiv, gotovo primjetan, ostavljajući dojam naputenosti, kako je sa svim spomen-parkovima. Pa ipak, lijep i na dobrom mjestu on privlači pozornost kadrih matanju. Samo letimičan pogled na taj park otkriva umijeće u spoju nadahnute hortikulture i dobro promiljene pejzane arhitekture, koje tvore porukom nadahnutu cjelinu. Izdignut od ceste i trotoara, sa niskom zivicom na rubu travnjaka, kroz koji prolazi staza od bijelih, industrijski proizvedenih ploča, sa zidom od kamene sedre, tako karakterističnom za cijeli dinarski kraj, koji ga odvaja od kompleksa kole i zatvara u znakovit iskaz. U lejama su bokori rua, a dvije klupe od mramora sa svake strane bista sa poprsjima dva narodna heroja iz kraja, Steve Opačića i Boka unica, ističu hotimičnost čistih crta prostora, koju dopunjavaju simetrija i otre ivice, navjećujući u tom parku iskaz izdane modernosti.
Uprav kad bi se sjelo u tom parku, ima bi se pogled u ivot. Ko s kime ide, kako je ko obučen, tko odlazi iz grada a tko dolazi, tko je u hići a tko se vuče ka prebiven. Tu se i priroda izravno da dotaći. Pa onda zagledanje u povijest. Na ramena naslonjeni fortica i Spas a uz obraz priljubljeni nijemi svjedoci ratne prolosti.
Sjedenje u suncu. Čim prođu zima, kie i bura, naroda odma ima vani sve vie. Kada oni doli u grad sa strane, zavre posa u sudu, općini, na poti, ili banci, kada obave kupovinu po radnjama, onda muki sjedaju po gostionama a rodule na stanici premotavaju po zobnicama. Drugog mjesta oni nemaju za dočekati vlak ili bus. A domaći svijet, poto kupi u radnjama neta od potreptina, nama hitaju kućama ili ostaju etati gore dolje po gradu, dok ne posustanu. eta se i predveče, pogotovu subotom i nedjeljom, dok se ne otvore bate Balkana i hotela Dinare. Tamo je onda ugodno sjesti, te uz pirkanje vjetra, uz vino ili bićerin kave, priča teče. eta se po gradu, sjedi se po gostionama ali se ne biva po parkovima.
Sunce u Dalmaciji. Prosto je nemoguće zamisliti dan ili govor o bilo čem, maksuz betimanje, pisanje ili pripovijedanje, brez sunca. Sunce je kao niđe nazočno u ovome kraju, u naem gradu, kao i u cijeloj Dalmaciji. ivota ne bi bilo ako nema sunca. Sunce ostavlje svoj trag na svemu. Otud, na svijet ima sunce na licu i djecu zove ,,sunce moje. Prosto, na čovjek nosi sunce u svojoj dui kud kođ krene.
Prazne klupe u spomen-parku! Imaginarno sjedenje na njima, po juini, kad prođe bura, u tijelu drhtavica od beskraja. I toga sjedenja nemere biti brez sunca.. Pod suncem sve blista razigrano i lagano. Na licima osmjeh, curice lepraju cestom a njiove skrivene simpatije, sa pogledom iz zasjede mrgodnih vjeđa, brzo mjere sve okolo dok u svojoj urbi hine nehajnost.
Od kad svane pa do konca radnog dana, vavjek je hitnja oko toga parka. Djeca prije i poslije kole tuda letaju. Lete oni to idu raditi jer su okasnili. Poslije lete oni to su u grad poslom doli. Nikad stići i kupiti sve prije nego se radnje zatvore. Nikako da obede sve u općini i Domu zdravlja, u sudu i socijalnom, kod biljenika a prije nego li stigne vrijeme za polazak istog vlaka ili busa, koji si ih jutrom dopeljali u grad. To to usput neki potegne čau vina ili flau pive, samo pospjeuje očitovano ubrzanje.
I nitko ne znade kad bi sio na tu klupu, ima bi Dinaru na dlanu, u svoj njenoj moći i ljepoti, u snazi i gordosti. A sa druge strane ceste, iznad kronji u parku, slute se Krčić i Topolje pred njim, vide Tvornica, krov Depoa i Gajnjača na čistini. Ako li pogled skrene neta desno, nad Potkonjem, on vodi promatrač u čarobno pitome visine Promine, pred kojima su Vrbnik a malo dalje od njega i Oklaj u ogradama. Odatle se dade gledati i na dio grada preko pruge, na naselje novih kuća iznad benzinske stanice. Lijevo opet, iznad Deića raskrsnice, lijepo se vide Sinobadi. Prateći u tom pravcu slijed zgrada, dade se zamisliti kud se cesta provlači put Graova. Sa iznimkom ranog jutra, kad sunce pođe sa vrha Dinare, ono ne smeta oku promatrača sa klupe. Njegovi zraci poput scenske rasvjete, otkrivaju predmet panje u punoj čistoti. Tako se taj mali prostor parka da preobratiti u vječito susretanje zbilje sa povijeću, ljepota prirode sa urbanim sadrajem.
Na koncu dolaze, obvezatno ičekivanje, pogledanje. I pitanje bez odgovora, hoće li ona ozgo danas naići? ta li će imati na sebi? A s kime li će on danas tuda proći u grad?! Sve ostade san na klupama uvijek praznim, čak i u noćima kolovoza, kad bi njihova hladna ploha ba razgalila toplo tijelo. Danas valja sanjati otvorenih očiju.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
Putopisci o Kninu
Putopisci o Kninu
Pojavljuje se Knin, stesnjen izmedju Krke i jedne suve planine, izrovarene pukotinama, nacickane vrhovima i ovencane starom tvrdjavom. U toj tvrdjavi, koja je sada u rusevinama, sa dvoristima prekrivenim korovom i puskarnicama punim divljeg cveca. Francuzi su imali garnizon od 1809. do 1815. Upravo se tu najpre smestio Marmon (vojvoda Marmon, Napoleonov marsal), upravo je odatle krenuo u osvajanje Ilirskih provincija. Posto su njegove upravljacke sposobnosti na mestane ostavile jak utisak, u njihovom secanju njegova genijalnost dostize neverovatne razmere, gotovo polubozanske: " Pre nego sto sidje sa konja ", pricaju oni, " francuski general bi naredio : Neka se izgradi put ! I dok bi on sisao sa konja, put bi vec bio zavrsen." Iako je proslo tri cetvrt veka od vremena kada su nasi vojnici tamo doprinosili napretku, krceci puteve, gradeci mostove, podizuci cesme, Dalmacija se i dalje seca, kao da je bilo juce, blagodeti tokom francuske okupacije. Stanovnici Splita su to pokazali nazvavsi po generalu Marmonu najlepsi trg u svome gradu: koliko god da je dirljiv ovaj spontani dokaz javnog priznanja, ima i takvih koji su jos upecatljiviji: koliko smo samo puta videli stare pastire kako podize kapu izgovarajuci Napoleonovo ime! Srecni su kada mogu da pored Bogorodicine slike okace neki portret Cara u redengdotu, i uvereni su da ih to pouzdano stiti i da nikakva opasnost ne moze doci pod njihov krov.
Svakog cetvrtka, u Kninu se odrzava prilicno znacajan sajam. Niz planinske staze stizu citave porodice u kolonama, stada crnih ovaca sa spiralnim rogovima, karavani konja natovareni kozama i korama drveta. Na sajmistu, po kome se vrzma gomila, nalazi se najlepsi skup dronjaka koji igde mozete videti. Kupci i prodavci su u ritama, ali te rite su plave, crvene, smedje, grimizne, ukrasene zelenim i zutim, obrubljene zlatnim i srebrenim. Deluje kao da se ti seljaci opustosili neku pozorisnu ostavu sa kostimima da bi izveli na otvorenom neku improvizovanu komediju ili neku tragediju, sto bi, sudeci po njihovom divljackom izgledu, bilo jos verovatnije. Svi gorstaci nose oko pasa sirok kozni kais, pravo veliko skladiste koje je ujedno i arselan, i ostava za hranu, i ormar za starudiju, i duvan kesa, i kasa. Austrija im je zabranila nosenje oruzja; sada imaju samo handzare sa kostanom drskom koji im sluze umesto noza (ti nozevi, istina, dostizu razmere jatagana) i klesta od zasiljenog celika, koja navodno koriste za uzimanje zara iz ognjista da bi zapalili lulu, ali ona su ustvari zastrasujuca zamena za bodez. Uvek se moze naci neko resenje! Ponosni sto su tako lukavo izbegli zakon, stanovnici Knina se cesto zabavljaju tako sto isucu svoj kucni pribor i prave se da hoce njime da vam probodu stomak. Kakva bezazlena sala! Bez obzira na to, kada se priblizite ovim gorostasima, i kada odmerite njihovu visinu, njihova siroka pleca, njihova preplanula lica kojima istaknute obrve i gusti brkovi daju mrk i surov izgled, pomislite, blago zadrhtavsi, kako ne bi bilo dobro sa njima zpodevati kavgu, cak ni kad bi se Austrija mudro pobrinula da im oduzme svo oruzje. Dodajemo odmah i to da, iako vlasti imaju razloga da motre na stanovnike Knina, smatrajuci ih za ratoborne i nepokorne podanike, oni su ipak veoma casni ljudi, uz koje stranci nemaju cega da se boje. Ono sto je najneobicnije, to je sto, i pored toga sto ih je priroda obdarila izgledom koji uliva strah, oni se sami neprekidno neceg plase, strahuju od natprirodnih sila, zlih duhova i "urokljivih ociju". To su istovremeno i najhrabrija i najsujevernija bica na zemlji. U selima gde postoje katolicka crkva, svestenici koriste svoj uticaj da se bore protiv tih opasnih detinjarija, ali ipak ne sprecavaju svoju pastvu da napravi zgodnu mesavinu hriscanskih i paganskih verovanja; ali u selima bez crkve, sujeverje vise ne zna za granice. Neverovatno bogata masta seljaka naselila je njihove planine morama, vampirima, vesticama i vilama.
Jedan Dalmatinac, nas stari prijatelj, bio je toliko ljubazan da nam nabroji razne vrste utvara i da nam opise njihovu uobicajenu odecu; od njega smo, recimo, saznali da more nose belu kosulju i crnu haljinu, vile jednobojnu suknju, itd., itd,; ali posto je on tim izlaganjem prvenstveno imao za cilj da nam da neki koristan savet, pobrinuo se da nam svaki opis poprati nekom vrstom prakticnog zakljucka, koji u sebi sadrzi i objasnjenje kako se treba ponasati prilikom susreta sa tim utvarama, i niz postupaka kojih se treba pridrzavati da ne podpadnete pod njihov uticaj. Sva ova uputstva bila su izlozena ljupko naivnim tonom, kao saveti u almanasima koji objasnjavaju domacicama kako da uklone mrlje ili da naprave neku poslasticu :
"Kada na nekom mostu ili raskrscu sretnete vampira (vampiri obicno idu okolo u ne bas privlacnom obliku okrvavljene koze starca), treba ga pazljivo posmatrati. Ako vampir tri puta podigne ruku pod pokrovom koji nosi preko sebe, dovoljno je da se pomolite za njega, jer je to dusa iz cistilista ; ako, naprotiv, ne nacini nikakav pokret, treba ga sto pre probosti glogovim kocem, inace ce vas snaci najstrasnija nesreca.
Ali, kada izvrsite taj podvig, ne smete se uspavati na lovorikama, niti pociniti tu neopreznost da zaspite lezeci na ledjima. Namcore matore usedelice, sa raspustenom kosom, smesta dolaze i spustaju se na grudi svakoga ko tako zaspi, vezujuci mu ruke i noge, zapuse mu usta, tako da nema nikakve mogucnosti da pozove u pomoc. Te zloce su more, i bez obzira na njihove godine, ljubav je - ljubav koja nikad nije znala za pravila - motiv koji ih pokrece. Osobe kojima se desi da im cast bude na taj nacin ugrozena, imaju, srecom, na raspolaganju veoma jednostavan nacin da se otarase mora. Dovoljno je - kazuje nas prijatelj - da ih scepate, ugurate ih u otvorenu cuturu, i zatvorite tu cuturu u drvenu skrinju.
Vestice su takodjer matore usedelice, ali narav im je sasvim drugacija: njihova omiljena zabava jeste da dave ljudska bica, ili da unistavaju useve saljuci na njih grad. Kada zapreti opasnost od grada, treba baciti u vazduh malo soli ili izmrvljenog belog luka, ili jos bolje, pucati na oblake iz pusaka nabijenih kuglicama od voska i zrnima osvecene psenice. Oba nacina su podjednako delotvorna i iskreno se preporucuju.
Urok je mnogo teze izbeci, medjutim, on i jeste najstrasniji od svega. Zbog uroka govedima otpadaju rogovi, a deca umiru, devojke obolevaju od epilepsije, a momci od kostobolje.
Pesnici, umetnici i ratnici nemaju cega da se boje : prozracne vile sa konjskim kopitima ih stite svojim zlatnim vretenima. Jedino su devojcice predmet njihove lakomosti; one ce ih neizostavno oteti ako ih pronadju pre krstenja nasamo sa njihovim majkama.
Napisali : Anri Avelo i Zozef de la Nejzer - Objavljeno u Parizu 1896. god.
Pojavljuje se Knin, stesnjen izmedju Krke i jedne suve planine, izrovarene pukotinama, nacickane vrhovima i ovencane starom tvrdjavom. U toj tvrdjavi, koja je sada u rusevinama, sa dvoristima prekrivenim korovom i puskarnicama punim divljeg cveca. Francuzi su imali garnizon od 1809. do 1815. Upravo se tu najpre smestio Marmon (vojvoda Marmon, Napoleonov marsal), upravo je odatle krenuo u osvajanje Ilirskih provincija. Posto su njegove upravljacke sposobnosti na mestane ostavile jak utisak, u njihovom secanju njegova genijalnost dostize neverovatne razmere, gotovo polubozanske: " Pre nego sto sidje sa konja ", pricaju oni, " francuski general bi naredio : Neka se izgradi put ! I dok bi on sisao sa konja, put bi vec bio zavrsen." Iako je proslo tri cetvrt veka od vremena kada su nasi vojnici tamo doprinosili napretku, krceci puteve, gradeci mostove, podizuci cesme, Dalmacija se i dalje seca, kao da je bilo juce, blagodeti tokom francuske okupacije. Stanovnici Splita su to pokazali nazvavsi po generalu Marmonu najlepsi trg u svome gradu: koliko god da je dirljiv ovaj spontani dokaz javnog priznanja, ima i takvih koji su jos upecatljiviji: koliko smo samo puta videli stare pastire kako podize kapu izgovarajuci Napoleonovo ime! Srecni su kada mogu da pored Bogorodicine slike okace neki portret Cara u redengdotu, i uvereni su da ih to pouzdano stiti i da nikakva opasnost ne moze doci pod njihov krov.
Svakog cetvrtka, u Kninu se odrzava prilicno znacajan sajam. Niz planinske staze stizu citave porodice u kolonama, stada crnih ovaca sa spiralnim rogovima, karavani konja natovareni kozama i korama drveta. Na sajmistu, po kome se vrzma gomila, nalazi se najlepsi skup dronjaka koji igde mozete videti. Kupci i prodavci su u ritama, ali te rite su plave, crvene, smedje, grimizne, ukrasene zelenim i zutim, obrubljene zlatnim i srebrenim. Deluje kao da se ti seljaci opustosili neku pozorisnu ostavu sa kostimima da bi izveli na otvorenom neku improvizovanu komediju ili neku tragediju, sto bi, sudeci po njihovom divljackom izgledu, bilo jos verovatnije. Svi gorstaci nose oko pasa sirok kozni kais, pravo veliko skladiste koje je ujedno i arselan, i ostava za hranu, i ormar za starudiju, i duvan kesa, i kasa. Austrija im je zabranila nosenje oruzja; sada imaju samo handzare sa kostanom drskom koji im sluze umesto noza (ti nozevi, istina, dostizu razmere jatagana) i klesta od zasiljenog celika, koja navodno koriste za uzimanje zara iz ognjista da bi zapalili lulu, ali ona su ustvari zastrasujuca zamena za bodez. Uvek se moze naci neko resenje! Ponosni sto su tako lukavo izbegli zakon, stanovnici Knina se cesto zabavljaju tako sto isucu svoj kucni pribor i prave se da hoce njime da vam probodu stomak. Kakva bezazlena sala! Bez obzira na to, kada se priblizite ovim gorostasima, i kada odmerite njihovu visinu, njihova siroka pleca, njihova preplanula lica kojima istaknute obrve i gusti brkovi daju mrk i surov izgled, pomislite, blago zadrhtavsi, kako ne bi bilo dobro sa njima zpodevati kavgu, cak ni kad bi se Austrija mudro pobrinula da im oduzme svo oruzje. Dodajemo odmah i to da, iako vlasti imaju razloga da motre na stanovnike Knina, smatrajuci ih za ratoborne i nepokorne podanike, oni su ipak veoma casni ljudi, uz koje stranci nemaju cega da se boje. Ono sto je najneobicnije, to je sto, i pored toga sto ih je priroda obdarila izgledom koji uliva strah, oni se sami neprekidno neceg plase, strahuju od natprirodnih sila, zlih duhova i "urokljivih ociju". To su istovremeno i najhrabrija i najsujevernija bica na zemlji. U selima gde postoje katolicka crkva, svestenici koriste svoj uticaj da se bore protiv tih opasnih detinjarija, ali ipak ne sprecavaju svoju pastvu da napravi zgodnu mesavinu hriscanskih i paganskih verovanja; ali u selima bez crkve, sujeverje vise ne zna za granice. Neverovatno bogata masta seljaka naselila je njihove planine morama, vampirima, vesticama i vilama.
Jedan Dalmatinac, nas stari prijatelj, bio je toliko ljubazan da nam nabroji razne vrste utvara i da nam opise njihovu uobicajenu odecu; od njega smo, recimo, saznali da more nose belu kosulju i crnu haljinu, vile jednobojnu suknju, itd., itd,; ali posto je on tim izlaganjem prvenstveno imao za cilj da nam da neki koristan savet, pobrinuo se da nam svaki opis poprati nekom vrstom prakticnog zakljucka, koji u sebi sadrzi i objasnjenje kako se treba ponasati prilikom susreta sa tim utvarama, i niz postupaka kojih se treba pridrzavati da ne podpadnete pod njihov uticaj. Sva ova uputstva bila su izlozena ljupko naivnim tonom, kao saveti u almanasima koji objasnjavaju domacicama kako da uklone mrlje ili da naprave neku poslasticu :
"Kada na nekom mostu ili raskrscu sretnete vampira (vampiri obicno idu okolo u ne bas privlacnom obliku okrvavljene koze starca), treba ga pazljivo posmatrati. Ako vampir tri puta podigne ruku pod pokrovom koji nosi preko sebe, dovoljno je da se pomolite za njega, jer je to dusa iz cistilista ; ako, naprotiv, ne nacini nikakav pokret, treba ga sto pre probosti glogovim kocem, inace ce vas snaci najstrasnija nesreca.
Ali, kada izvrsite taj podvig, ne smete se uspavati na lovorikama, niti pociniti tu neopreznost da zaspite lezeci na ledjima. Namcore matore usedelice, sa raspustenom kosom, smesta dolaze i spustaju se na grudi svakoga ko tako zaspi, vezujuci mu ruke i noge, zapuse mu usta, tako da nema nikakve mogucnosti da pozove u pomoc. Te zloce su more, i bez obzira na njihove godine, ljubav je - ljubav koja nikad nije znala za pravila - motiv koji ih pokrece. Osobe kojima se desi da im cast bude na taj nacin ugrozena, imaju, srecom, na raspolaganju veoma jednostavan nacin da se otarase mora. Dovoljno je - kazuje nas prijatelj - da ih scepate, ugurate ih u otvorenu cuturu, i zatvorite tu cuturu u drvenu skrinju.
Vestice su takodjer matore usedelice, ali narav im je sasvim drugacija: njihova omiljena zabava jeste da dave ljudska bica, ili da unistavaju useve saljuci na njih grad. Kada zapreti opasnost od grada, treba baciti u vazduh malo soli ili izmrvljenog belog luka, ili jos bolje, pucati na oblake iz pusaka nabijenih kuglicama od voska i zrnima osvecene psenice. Oba nacina su podjednako delotvorna i iskreno se preporucuju.
Urok je mnogo teze izbeci, medjutim, on i jeste najstrasniji od svega. Zbog uroka govedima otpadaju rogovi, a deca umiru, devojke obolevaju od epilepsije, a momci od kostobolje.
Pesnici, umetnici i ratnici nemaju cega da se boje : prozracne vile sa konjskim kopitima ih stite svojim zlatnim vretenima. Jedino su devojcice predmet njihove lakomosti; one ce ih neizostavno oteti ako ih pronadju pre krstenja nasamo sa njihovim majkama.
Napisali : Anri Avelo i Zozef de la Nejzer - Objavljeno u Parizu 1896. god.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
LITERARNA VINJETA GRADA Br. 36
Jurto. Sedam je sati. Radio Zagreb prvi program. Jutarnje vijesti... Azovska anticiklona primiče se đenovskom zaljevu. Polje niskoga tlaka, iznad Panonske niziji, koje je proteklih dana donijelo padavine u nae krajeve, lagano se povlači ka istoku. Na njegovo mjesto iri se jaka anticiklona. To znači, ljepa jesen nam se vraća.
Posluane vijesti uz alicu crne kave, posrkane u prei. U ova doba godine jutra su suha i svjea. Kroz otkrinut prozor na kuini stie čisti zrak unutra. Kristalno jasan i pomalo rezak. Pirka lagani povjetarac skroz sa Velebita, pa niz Pljeevicu na mirne ulice grada. Liće to je počelo venuti lagano uka pod njegovim naletima. Na pločnicima, s obje strane ceste, od Deića do viz a vi Istre, razigrane iskoene sjeni drvoreda na suncu to se tek pomalja iznad Dinare.
Svjeina svitanja svakog časa spremna ustuknuti. Vedro je, biti će danas puno sunca. Samo to se pomolilo ono već odsijava. Sa pročelja zgrada ispod Spasa, čiji su zidovi jo hladni od noćii. Sa bijelog kamena spomenika na Spasu, od čijeg sjaja cio grad se zari. Sa Buline strane njemu cijele podate. Budi se novi dan. Konac rujna, rana jesen. Sadevo je vrijeme đacima krenuti u kolu a samoupravljačima u tvornicu i Depo. Činovnički svijet će poslije i polako. Pristiu vlakovi u stanicu, gomile iz njih nahrupile ulicama grada. Svi u nekakvoj urbi brez nervoze. to prije do ljekara ugrabiti red, u općinu i socijalno. Đaci sa kolskim torbama, radnici u plavim hlačama i beretkama zabačenim na potiljak, sa smotuljkom marende pod pazuhom, enska čeljad u bijelim maramama i crnim vunenim demperima, kikljama i tkanim pregačama poput vrijednih mrava mile na sve strane. Grad je osvojen. Auta trube. Jure. Oficiri trče, treba stići u kasarnu prije smotre, zarumenili se, zaareni lice i oči, od čvrste rijeenosti, ispeglani, kao na paradi. Oni sa viljim činovima to rade u komandi ne ure toliko. U gradu sve vrvi. Mirie svje kruh iz posluga, drvna građa sa stovarita. Dolinom Krke provučeno zaostalo pramenje sumaglice, natopljeno u modro rumenom treptaju zraka, teko poleglog u usjek iza staničnih magacina, po vlanim krovovima u donjem gradu, koji radosno svjetlucaju na prvom jutarnjem suncu. Trava puna kapi rose, nečujnom zvonjavom zvoni i zrca. U naem gradu i zrak mirom mirie. Valjda otud grudi ranoranilaca pune beskrajnog opoja rane jeseni, uvaljane u pastelno ute, zelene, braon i plave boje ulica, bata i okolia. Svi ti urni prolaznici čili i orni u susret dana. Grad se ubrzo umiri, počima novi radni dan.
Veseo je to grad.
Malo prije, rani doručak, ka obično: bijela kava i feta kruva, udrobljena, sve dok se nerazbumba. Ili, ruski čaj, mesni doručak i podravnina mijeana marmelada. Frigana jaja na oko sa pancetom. Miris divke očarava. Treba sada poći kupiti novine. Ima se izabrati na koju stranu. Na raskrsnici kod Deića? More biti. Isto takomore i preko Gaparevića mosta? Na raskrsnici kod Gordane. To onda obvezantno znači i pitati za ćaću i mater. Paka odavna nije bilo viditi. Ni čuti njegova blijedo plavog Tomos motorića. Mater svakog jutra vuče spizu. U alosti je ovijeh dana. Pačko znade izići na skale pred ulazom, gdje onda tuče drvenim maljem nekakvu konu vrećetinu ili ata već. Zatim je stane okretati s jedne na drugu stranu, protresti je dok se dobro ne slegne ono unutra. Tada lijepo dlanom razmakne njenu sadrinu pa opet nastavlja tući predano sve dok nije gotovo. Odeli se pak po novine preko mosta, znači pitati onu sitnu prodavačicu, veselih crnih očica, kako je u Marićima. Istom treba odoliti pa ne kupiti bureka tu pored kioska, u montanoj prodavaoni, tek tolikoj da u nju stane burek i jo dvoje ljudi. Dok traje premiljanje oko bureka evo ba ulazi beogradski brzi, mokrih od rose, zelenih vagona, nahvatane na prilazu gradu dolinom Budinice, sve tamo od Ličke Kaldrme. Nita ljepe nego, dok vagoni promiču pod mostom, te se čini kao plove prema moru, stajati ozgo na mostu, sa podlakticama oslonjenim o eljeznu ogradu, koja već počima primati toplotu sunca i vibrira od brojnih kotača, dok u tijelo ulazi brujanje dizelke, koje ubrzo utiava jer je već u stanici. Kad vlak nestane iz vidika i stane u stanici, onda valja prijeći na drugu stranu mosta i pogledati uz ličku prugu i dva eljeznička mosta na njoj, koji, u pozadini Buline strane doimaju se modrim i uramljuju taj prizor u postojanu sliku ekspresionističkih zelenih, plavih i utih boja, poput onih na platnima Petra Konjovića, po kojima prodiru zrake sunca, tvoreći mjesto rođenja ljepote...
Neki odlaze po novine na eljezničku. Tamo tempa prvo stigne. Tu je izbor i najveći. Pored dnevnih novina ima revija i magazina za krojenje i ivanje, velikih krialjki. Kojeg li guta otvoriti Sportski urnal, Tempo, Večernji list ili Večernje novosti, koje se gotovo nisu čitale. Poslije te kupovine more se produiti u spizu. Moguće skoknuti do pijace dolje u gradu. Sunce je u međuvremenu već dobro odskočilo na nebu. Jo jedan topao dan. Preko dana jo je uvijek ugodno nositi kratke rukave.
Kad se smiri juternja trka po ulicama grada, tamo poslije osme ure, ivotna zbilja dobiva sasma drugi izgled. Nasuprot ranog uzbuđenja, ulog u tijelo preko ćutila, sada emocije dobivaju vie prostora. Doivljaj jutra u gradu prolazi kroz tijelo. Zagor đaka u razredu. Kod dobrog nastavnika koji doputa da mu đaci odahnu u napetosti. Tu i tamo prolomi se smijeh. Pa onda zvono za veliki odmor. Trče djeca po kolskom dvoritu punom graje. Srednjokolke pod ruku idu gore dolje po skalinima. Oni koji su zavrili svoje kole, sjeli na zidić toboe slučajno. U hodanju ulicama s vremena na vrijeme, čuje se kripa i lupa drveta, zveckanje cakla pri otvaranju ili pritvaranju prozora na uredima. Sputaju se kure. Marijan svira svoj ulazak u stanicu. Jo malo i opet će biti vruće. Pred suncem koje jednako pojačava kako dan odmiče, najprvo se isprazne ulice nie pijace u donjem gradu. Počinje pjesma cvrčaka. Leluja liće platana oko Atlagića mosta. U nečujnom proticanju Krke zanosno se povijaju njene podvodne trave. Na sve strane plavo i zeleno neprimjetno poputaju pod bljeskom. Kakav dan!
srpanj/juni 2014
Jurto. Sedam je sati. Radio Zagreb prvi program. Jutarnje vijesti... Azovska anticiklona primiče se đenovskom zaljevu. Polje niskoga tlaka, iznad Panonske niziji, koje je proteklih dana donijelo padavine u nae krajeve, lagano se povlači ka istoku. Na njegovo mjesto iri se jaka anticiklona. To znači, ljepa jesen nam se vraća.
Posluane vijesti uz alicu crne kave, posrkane u prei. U ova doba godine jutra su suha i svjea. Kroz otkrinut prozor na kuini stie čisti zrak unutra. Kristalno jasan i pomalo rezak. Pirka lagani povjetarac skroz sa Velebita, pa niz Pljeevicu na mirne ulice grada. Liće to je počelo venuti lagano uka pod njegovim naletima. Na pločnicima, s obje strane ceste, od Deića do viz a vi Istre, razigrane iskoene sjeni drvoreda na suncu to se tek pomalja iznad Dinare.
Svjeina svitanja svakog časa spremna ustuknuti. Vedro je, biti će danas puno sunca. Samo to se pomolilo ono već odsijava. Sa pročelja zgrada ispod Spasa, čiji su zidovi jo hladni od noćii. Sa bijelog kamena spomenika na Spasu, od čijeg sjaja cio grad se zari. Sa Buline strane njemu cijele podate. Budi se novi dan. Konac rujna, rana jesen. Sadevo je vrijeme đacima krenuti u kolu a samoupravljačima u tvornicu i Depo. Činovnički svijet će poslije i polako. Pristiu vlakovi u stanicu, gomile iz njih nahrupile ulicama grada. Svi u nekakvoj urbi brez nervoze. to prije do ljekara ugrabiti red, u općinu i socijalno. Đaci sa kolskim torbama, radnici u plavim hlačama i beretkama zabačenim na potiljak, sa smotuljkom marende pod pazuhom, enska čeljad u bijelim maramama i crnim vunenim demperima, kikljama i tkanim pregačama poput vrijednih mrava mile na sve strane. Grad je osvojen. Auta trube. Jure. Oficiri trče, treba stići u kasarnu prije smotre, zarumenili se, zaareni lice i oči, od čvrste rijeenosti, ispeglani, kao na paradi. Oni sa viljim činovima to rade u komandi ne ure toliko. U gradu sve vrvi. Mirie svje kruh iz posluga, drvna građa sa stovarita. Dolinom Krke provučeno zaostalo pramenje sumaglice, natopljeno u modro rumenom treptaju zraka, teko poleglog u usjek iza staničnih magacina, po vlanim krovovima u donjem gradu, koji radosno svjetlucaju na prvom jutarnjem suncu. Trava puna kapi rose, nečujnom zvonjavom zvoni i zrca. U naem gradu i zrak mirom mirie. Valjda otud grudi ranoranilaca pune beskrajnog opoja rane jeseni, uvaljane u pastelno ute, zelene, braon i plave boje ulica, bata i okolia. Svi ti urni prolaznici čili i orni u susret dana. Grad se ubrzo umiri, počima novi radni dan.
Veseo je to grad.
Malo prije, rani doručak, ka obično: bijela kava i feta kruva, udrobljena, sve dok se nerazbumba. Ili, ruski čaj, mesni doručak i podravnina mijeana marmelada. Frigana jaja na oko sa pancetom. Miris divke očarava. Treba sada poći kupiti novine. Ima se izabrati na koju stranu. Na raskrsnici kod Deića? More biti. Isto takomore i preko Gaparevića mosta? Na raskrsnici kod Gordane. To onda obvezantno znači i pitati za ćaću i mater. Paka odavna nije bilo viditi. Ni čuti njegova blijedo plavog Tomos motorića. Mater svakog jutra vuče spizu. U alosti je ovijeh dana. Pačko znade izići na skale pred ulazom, gdje onda tuče drvenim maljem nekakvu konu vrećetinu ili ata već. Zatim je stane okretati s jedne na drugu stranu, protresti je dok se dobro ne slegne ono unutra. Tada lijepo dlanom razmakne njenu sadrinu pa opet nastavlja tući predano sve dok nije gotovo. Odeli se pak po novine preko mosta, znači pitati onu sitnu prodavačicu, veselih crnih očica, kako je u Marićima. Istom treba odoliti pa ne kupiti bureka tu pored kioska, u montanoj prodavaoni, tek tolikoj da u nju stane burek i jo dvoje ljudi. Dok traje premiljanje oko bureka evo ba ulazi beogradski brzi, mokrih od rose, zelenih vagona, nahvatane na prilazu gradu dolinom Budinice, sve tamo od Ličke Kaldrme. Nita ljepe nego, dok vagoni promiču pod mostom, te se čini kao plove prema moru, stajati ozgo na mostu, sa podlakticama oslonjenim o eljeznu ogradu, koja već počima primati toplotu sunca i vibrira od brojnih kotača, dok u tijelo ulazi brujanje dizelke, koje ubrzo utiava jer je već u stanici. Kad vlak nestane iz vidika i stane u stanici, onda valja prijeći na drugu stranu mosta i pogledati uz ličku prugu i dva eljeznička mosta na njoj, koji, u pozadini Buline strane doimaju se modrim i uramljuju taj prizor u postojanu sliku ekspresionističkih zelenih, plavih i utih boja, poput onih na platnima Petra Konjovića, po kojima prodiru zrake sunca, tvoreći mjesto rođenja ljepote...
Neki odlaze po novine na eljezničku. Tamo tempa prvo stigne. Tu je izbor i najveći. Pored dnevnih novina ima revija i magazina za krojenje i ivanje, velikih krialjki. Kojeg li guta otvoriti Sportski urnal, Tempo, Večernji list ili Večernje novosti, koje se gotovo nisu čitale. Poslije te kupovine more se produiti u spizu. Moguće skoknuti do pijace dolje u gradu. Sunce je u međuvremenu već dobro odskočilo na nebu. Jo jedan topao dan. Preko dana jo je uvijek ugodno nositi kratke rukave.
Kad se smiri juternja trka po ulicama grada, tamo poslije osme ure, ivotna zbilja dobiva sasma drugi izgled. Nasuprot ranog uzbuđenja, ulog u tijelo preko ćutila, sada emocije dobivaju vie prostora. Doivljaj jutra u gradu prolazi kroz tijelo. Zagor đaka u razredu. Kod dobrog nastavnika koji doputa da mu đaci odahnu u napetosti. Tu i tamo prolomi se smijeh. Pa onda zvono za veliki odmor. Trče djeca po kolskom dvoritu punom graje. Srednjokolke pod ruku idu gore dolje po skalinima. Oni koji su zavrili svoje kole, sjeli na zidić toboe slučajno. U hodanju ulicama s vremena na vrijeme, čuje se kripa i lupa drveta, zveckanje cakla pri otvaranju ili pritvaranju prozora na uredima. Sputaju se kure. Marijan svira svoj ulazak u stanicu. Jo malo i opet će biti vruće. Pred suncem koje jednako pojačava kako dan odmiče, najprvo se isprazne ulice nie pijace u donjem gradu. Počinje pjesma cvrčaka. Leluja liće platana oko Atlagića mosta. U nečujnom proticanju Krke zanosno se povijaju njene podvodne trave. Na sve strane plavo i zeleno neprimjetno poputaju pod bljeskom. Kakav dan!
srpanj/juni 2014
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA OKOLICE GRADA Br.36а
Ljeto kod nas nema kalendara. Čim počnu ege a kamen se danju uari, te od toga zrak treperi, eto ti pravog ljeta. Ta srpanj nije čestito ni počeo, a već oko desete ure mora se od Sunca bjeati u hladovinu. Pod lozu, u konobu, iza kuće, na obalu Brzice u ipraju, gdje ubor bistre vode beskraj uspavljiva. To je ono vrijeme kad đaci starijih razreda vole bjeati sa zadnjeg časa nastave, dok po uredima muve zuje, a sat na zidu sporo otkucava i sve u gradu staje a mirisi usahnu.
Ivanjdan je pouzdano početak arkog ljeta. U gradu to nije tako opaeno, osim to je sve manje naroda na ulici. Svu osebujnost ljeta i toga praznika nije mogućno propisno dočarati u mislima. Suočenje raskoi ljeta na Ivanjdan, za u tijelu oćutiti njegova ushita, nositi ga sa sobom kroz sve godine, treba neizostavno otići van grada.
Večer ouči Ivanjdana poput overture. Udaljeni lave pasa. Povremeni odjeci glasova goniča stada. Rijetko oglaavanje zvona ovnova predvodnika i blejanje ovaca. Usporena zvona krava to su se pretovarile u pai pa sad idu u pojate preivati. Prve zvijezde na nebu. Po vreloj koi od sunca, na čas strugne noćni povjetarac, zaume jablanovi. Kad padne mrak i vidjelo u modrim bojama zagusti, sve se umiri i zauti. Čarolija ljeta počinje. To je večer estoga srpnja. Evo, samo to nije deveta ura.
Paljenje svitnjaka. Po kamenim kolobranima na cesti. Poglavito na posljednjoj serpentini ogoljene glavice, prije nego li cesta zađe u planinu. I po kamenim klupama pred crkvom na brijegu. Ubrzo stotine svjetlećih očica počimaju sa svih strana mirkati i ukraavati u sumrak veličanstvenu ljepotu pitome doline. Za njima javljaju se i vatre. Prva sa glavice, preko pruge. I taman kad se oko navikne na tu jednu vatru u prostoru ispunjenom mrakom, na glavici pored nje odma se javi, oivi druga vatra. Potom jedna za drugom sa te strane, kao po kakvom tajnom dogovoru, pale se nove vatre. Sa svakom novom usih raste. Istom, nasuprot njima, gore povie crkve, plane nova vatra, veća od sviju. Za njom, po sredini, gore visoko u zaseoku, oni pale sveje vatre, jednu, dvije, tri... Svijetleće oči noći sad sa sviju strana tvore bajkovit dojam okrunjenog đerdana od ćilibara. Dođe tad insanu da se raspjeva i naviče u noć. Prosto, htio bi se razgovarati sa tim vatrama. A one ive jer odailjaju glasove od sebe. Miriu pokoene livade, mirie sijeno uplateno, a noćni povjetarc razliva tijelom milinu. Kada vatru, jednu za drugom, proguta noć, kad glasovi utihnu i zrikavci nadjačaju, dok san na oči pada, prilika je jo jednom proiviti taj suton dana na uzmicanju, punog hrutova.
Jutro. Crkva. Danas je sajam. Sunce već blista punim sjajem. Nikad tako rano s jutra kao toga dana. Sigle su i prve trenje, crvene i bijele. Miriu kajsije, posute rumenilom i divije rue u cvijetu. Nečujni povjetarac na mahove jo naleće niz dolinu, raznoseći u umorenju lića i nijemom povijanju nepokoenih livada, svjeinu od noći, koju Sunce zrakama lagano istiskuje. Iz umarka, navrh gaja, kamo se ispela crkva, proviruje kameni zvonik. Od osam sati počelo zvonjenje. Pozdrav prazniku, poziv na slubu. Svoj veseli zvon on odailje uokolo, te se sam sobom nadmeće, bruji i prolama sunčanom dolinom na sve strane, vraćajući se opet sebi sa druge strane doline. Lica umivena, kose začeljane, povezane u bijele udare. Pletenice upletene, putene niz pleći, umotane oko glave. Imaju se uređeni nokti. Satovi i narukvice krase djevojačke ruke. Starije cure, njih nekoliko pod ruke odlaze put crkve. Tamjan mirie, hvatajući se u kovitlanju sa Suncem, koje u kosim prugama ulazi kroz visoke prozore na crkvi u njen oltar. Okolo liće na stablima treperi od povjetarca koji jo pirka. Nebo plavo, duboko, čisto kao suza. Pisak devetaka. Prestalo je kokodakanje oko kokoinjca i epurenje pjetlova. Ne čuje se graktanje guski oko kuća. I u svinjcu zavladala tiina. Nema ni reve. Kad je sluba zavrena, mladi se okupljaju u porti pred crkvom i dvoritu punom većih i manjih piljaka rasutih po praini, neravnim ali sa lijepim drvoredom lipa na njegovoj ivici odaklen pogledu je otvorena cijela dolina, sve dolje do uskog prolaza između padina Dinare i Pljeevice, nad kojima nebo od vrućine sada blijedi. Počinje hvatanje u kolo i pjesma. Sandale na bose noge, koulje vezene, svilene, bluze raskopčane. Momci sa bijelim kouljama podvrnutih rukava, otkopčanih pod grlom, nasmijani. Razvijaju kolo, pijesmom ga vode, lagano u krug. To je prije ritualni obred, iskaz radosti i ljubavi. Cure gledaju oprezno stati mimo kamenja a momci ne mare nego pletu kolo na sve strane. Njihove grudi prave, samo ruke i noge u kretnji. Kolovođa isprsio grudi, podigaglavu visoko, mislo nebom hoda. Cure, za njim smjerno idu ozarene, jedre i vitke, raspustile kose i pletenice pa se smiju, njedra im poigravaju u vezenim kouljama. I one pjesmu začinjaju nizom svojih osmijeha, to praskaju bijelim biserjem.
Podne će. Gostioni. Tek po neki u njoj. Mahom su to oni brkati, sa jaketama preko leđa, sa bijelim vunenim čarapama na nogama, koje proviruju kroz bukovičke opanake i sa crvenim kapama, koje su im jedino pretekle od njihovih predaka, koje su davno ostavile negdje po zbjegovima i velikim seobama. Po vakoj ezi jedva se oni dovukli do gostione. Iz gostione odzvanjaju udarci po panju. Kvarat od rebara. Pokoja riječ i politra vina. Ima ih koje će uzeti konzervu sardina, ili deset deka unkarice, vako za praznik. I kruv, tek stiga iz pekare, vruć. U gostioni jo je prozračno i svijetlo. Sjede gosti ispijena lica odlutalih pogleda, sa zadranom mukom u očima. Mukom nemanja, okopavanja, koenja u velikoj strani, gonjenja kuruza u vodenicu, noenja vode u bačijama. Pue oni lule i kaljucaju, bez mladosti u sebi. Lukica, Gojko, Mome, Mile, Milan, Nikica, Krstan, Slavko, Pero, Veljko, Đukica.
Eto, prođe lokalac. Cesta na tom dijelu ide pravo. Nekoliko kuća sa obje strane. Sa vlakom stigli iz daleka učesnici sajma, prodavci sajamske robe. Poredaju ovi svoje improvizirane tezge u hladu du jedne strane ceste. Ima tu igračaka od plastike, pigala sa fotografijama nepoznatih ljepotica, okićenih ogrlicama i vječitim osmijesima. Sa drugih opet gledaju, glumci, briljantinom zalizanih kosa, čenjivih pogleda, koji slamaju usamljena enska srca. Djeci su draa mala okrugla ogledalca, sa slikom golmana u paradi, sa tri rupice, u koje treba sto prije istodobno smjestiti tri sićine kuglice. Ima jo i lopti, zvečki, đerdana od tijesta u boji i narukvica, imitacije satova, plastičnih crvenih, plavih i zelenih očala, privisaka ljubavi i nade, trajnih medenjaka sa malenim ogledalcem u sredini, vjetačkih ofarbanih, raznobojnih vrteki od plastike. Među svim tim tričarijama najveću pozornist znatieljnih privlači improvizirani rulet. ,,Sreća te glada, đavo ti ne da!, viče onaj to ga dri i okreće, svaki puta kad se graničnik zaustavi tamo gdje mu treba. Taj rulet pravo je čudo za djecu. Ali, stane tu i poneko od naroda. Stari momak, koji u ruci stiće pedeset dinara, koje odavna para. Zagledo se u pravi ruski sat, marke Kirovski, vrlo izbljedila kona kaia i brojčanika. Prirodnu boju sat je odavna izgubio, idući godinama po vakim sajmovima. Djeca brzo potroila sitne pare, ponosito dreći kupljeno, poneko dobilo i malinovac sa vodom. Ona, sa svojim materama i tetkama, jo obuzeta uzbuđenjem, kreću polako svojim kućama. One su negdje iza brda, kuda valja stići prije nego li se smrači.
ega jo ne poputa, zato sve je usporeno i tie. Mrmljanje. Razgovori otegnuti, nerazgovijetni. Sunce započelo svoje naginjanje. Sad u gostioni biva ivlje. Za jednim stolom počinje brikula. Oni ta stoje okolo, zagledaju u karte čas jednih čas drugih, jedva primijetno poduu obrve, kolače oči. Kad karta padne promrmljaju ili graknu. Igrači ispod oka vrijebaju na mutiranje protivnika i uzgred promiču svoje. Dok pekaju karte dobacuju poalice, sprdaju se, bretimaju. Počeo i treet, dvolitra skoro prazna, jedan od igrača zove, sve mu se poklopilo, duja od igre vrijeba kralja batoni. Pored njihova stola, zgrčila se u svojoj muci dvojica kojima je vrijeme za enidbu prolo. Neda im se ni kartati. Oznojena čela. Kape pale za zatiljak, rese razbaruene, polegle po ramenu, koulja razdrljena preko grudi. Počinju pjesmom to će se poslije otegnut do zatvaranja gostione. Kako su ovi brzo posustali i krenuli kućama dok jo mogu, započinje ona prava pjesma. Harmonija vieglasja odnosi pjesmu sa njihova stola daleko, preko pruge, kroz kuruze, na livade sa djetelinom, u stranu, u spokoj zaborava. Ta pjesma najprvo je oglaavanje pjevača. U trenu zapijevaju dva-tri stola. Pjesma zvuči prkosno, snano. Započinje prvi glas. Onda mu se nadoda drugi u tonu nie, pa treći jo nie, sve dok se ne sloe i svi u glas ne zagrme. Njihova pjesma čuje se daleko. Sad je ta pjesma izravno kuanje prieljkivanog, sa objeću iskazanog. Sa svakom novom čaom u pjesmu se uliva mala doza sete. Iz hora pjevača odlazi pokoji glas. Dolazak noći pjesmu promeće u melanholično negodovanje. Na koncu, kad padne noć, povremeno zapijeva jedan promukao glas a njegova pjesma sve vie naliči vapaju. Vieglasna pjesma otila je iz gostione sa pjevačima i putuje cijelo veče kroz jaruge i prolaze, kroz voćnjake, obilazi gumno i lagano utihnjuje. Te večeri njeno putovanje dugo traje ali ona nikad ne zaluta.
Večer je. Zadruga. Prije nego li će svi zvuci sasma utihnuti i posljednja svijetla pogasiti, zadnji čin ivanjdanskog triptiha, igrokaz jednog ljetnjog dana, treba se tek zbiti. U domu. Djeca su vodom pokropila drveni pod u sali i pomela ga Uzbuđeno očekivajući priredbu. Klupe poredane uza zid, svi prozori otvoreni. Nekoliko sijalica sa stropa vie smeta nego koristi. Naplaćivanje ulaznica. Svatko ko je doao, obučen u novo ili najljepe to ima. Neki doli na biciklama. Stariji momci sa svečanim izrazom na licu, potvrđivaju vanost ove večeri. Nekolicina rijetkih od njih, crveni u licu. Poglavito to su oni stariji, zaposleni u pogonima ili na valjanju balvana i utovaru građe. Oni su davno pristigli i u gostioni čekali početak igranke. Sad se zagrijevaju sa pijevanjem. Cure rumene od ljepote. Stisnute jedna uz drugu od velike trijeme. Pogledaju naokolo, stalno neta apuću te se poslije smijulje. Klupe sve zauzete. Ushit kulminira. Oni u sredini sale stoje u grupicama i čekaju. Točno u osam putena je prva ploča na Supraphone GE 080. Kroz zvučnike u salu naprosto uleće stihijni zvuk harmonikakog kola. Svi su odmah na nogama i oni koji su do tada sjedili po klupama skaču i hvataju se u kolo sa onima već spremnim u sredini. Mnogi jo dolaze. U sali doma vie nije mogućno proći a kamo li igrati. Zato neki stalno izlaze hladiti se napolju i ponova nazad ulaze. Sve je tee unutra disati. Znoj sa lica curi potocima. Kolovođama ni to nije na smetnji. Oni ne smiju stati jerbo bi to značilo priznati pobjedu supark+nika. Njih nekolicina se nadmeću cijelo veče tko će bolje povesti i uvrnuzi kolo. Sad u njima vatre gore. Leđa moraju uvijek ostati prava, samo ramenima uvijaju, čime nagovjećuju promjenu pravca kretanja. Nogama prepliću, prosto skrivajući ih od pogleda. Promeću oni kolo čas lijevo čas desno. Curama je to svejedno drago. Trude se one uhvatiti ritam i brzinu na svoj oputeno predani način, uvijek zadovoljne. Oči igrača neumorno prebiraju oko sebe. Djeca trče okolo, zaleću se i presijecaju rukama kolo ba kod svojih starijih sestara, koje su taman uspjele uhvatiti se do svoje simpatije ili onog kome su se tajno obećale. Prekinuto kolo odmah sastavljaju slobodni igrači, koji su pravili kratki predah, vrijebajući mjesto gdje će uhvatiti. U drugom satu djeca prva posustaju. Neki sami otili kućama a drugi se primirili na klupama i počinju drijemati, sve čekajući starije iz zaseoka da zajedno pođu kućama. Kad bi samo noć pričati znala ta je sve te večeri čula i vidila, iza Doma, ukraj puta, pored pruge, pod ljivama, s druge strane grmlja oko ceste. Priča se niki su ili u noć tući se. Kako noć odmiče i ponoć se blii, u kolu je sve manje igrača. Oni sa crvenim licima sve manje igraju i sve vie pričaju. Niko to ne slua. Iz kino kabine sve ređe započinje novo kolo, svako ponovljeno vie puta te večeri.
Dok su iz Doma jo dopirali zvuci muzike sa, od dana punog uzbuđenja, otealim očnim kapcima, djeca jedva stiu oprati ruke i noge pa u krevet. Sa svijeinom noći, koja se opet vratila, praćena glasnim horom zrikavaca i uborom potoka pod prozorom, u sobu ulaze i miris lipe, ples sijena vinove loze po zidu i svetlo arulje na cesti pred gostionom. Jo je neko vrijeme mogućno sa jastuka oslukivati tu noć i nazirati nebeski beskraj, zasut milionima zvijezdama. Tako sve dok san potpuno ne obvlada izmoreno tijelo. Nestvarni dan tad postaje san koji ponovo ivi.
lipanj/juli 2014
Ljeto kod nas nema kalendara. Čim počnu ege a kamen se danju uari, te od toga zrak treperi, eto ti pravog ljeta. Ta srpanj nije čestito ni počeo, a već oko desete ure mora se od Sunca bjeati u hladovinu. Pod lozu, u konobu, iza kuće, na obalu Brzice u ipraju, gdje ubor bistre vode beskraj uspavljiva. To je ono vrijeme kad đaci starijih razreda vole bjeati sa zadnjeg časa nastave, dok po uredima muve zuje, a sat na zidu sporo otkucava i sve u gradu staje a mirisi usahnu.
Ivanjdan je pouzdano početak arkog ljeta. U gradu to nije tako opaeno, osim to je sve manje naroda na ulici. Svu osebujnost ljeta i toga praznika nije mogućno propisno dočarati u mislima. Suočenje raskoi ljeta na Ivanjdan, za u tijelu oćutiti njegova ushita, nositi ga sa sobom kroz sve godine, treba neizostavno otići van grada.
Večer ouči Ivanjdana poput overture. Udaljeni lave pasa. Povremeni odjeci glasova goniča stada. Rijetko oglaavanje zvona ovnova predvodnika i blejanje ovaca. Usporena zvona krava to su se pretovarile u pai pa sad idu u pojate preivati. Prve zvijezde na nebu. Po vreloj koi od sunca, na čas strugne noćni povjetarac, zaume jablanovi. Kad padne mrak i vidjelo u modrim bojama zagusti, sve se umiri i zauti. Čarolija ljeta počinje. To je večer estoga srpnja. Evo, samo to nije deveta ura.
Paljenje svitnjaka. Po kamenim kolobranima na cesti. Poglavito na posljednjoj serpentini ogoljene glavice, prije nego li cesta zađe u planinu. I po kamenim klupama pred crkvom na brijegu. Ubrzo stotine svjetlećih očica počimaju sa svih strana mirkati i ukraavati u sumrak veličanstvenu ljepotu pitome doline. Za njima javljaju se i vatre. Prva sa glavice, preko pruge. I taman kad se oko navikne na tu jednu vatru u prostoru ispunjenom mrakom, na glavici pored nje odma se javi, oivi druga vatra. Potom jedna za drugom sa te strane, kao po kakvom tajnom dogovoru, pale se nove vatre. Sa svakom novom usih raste. Istom, nasuprot njima, gore povie crkve, plane nova vatra, veća od sviju. Za njom, po sredini, gore visoko u zaseoku, oni pale sveje vatre, jednu, dvije, tri... Svijetleće oči noći sad sa sviju strana tvore bajkovit dojam okrunjenog đerdana od ćilibara. Dođe tad insanu da se raspjeva i naviče u noć. Prosto, htio bi se razgovarati sa tim vatrama. A one ive jer odailjaju glasove od sebe. Miriu pokoene livade, mirie sijeno uplateno, a noćni povjetarc razliva tijelom milinu. Kada vatru, jednu za drugom, proguta noć, kad glasovi utihnu i zrikavci nadjačaju, dok san na oči pada, prilika je jo jednom proiviti taj suton dana na uzmicanju, punog hrutova.
Jutro. Crkva. Danas je sajam. Sunce već blista punim sjajem. Nikad tako rano s jutra kao toga dana. Sigle su i prve trenje, crvene i bijele. Miriu kajsije, posute rumenilom i divije rue u cvijetu. Nečujni povjetarac na mahove jo naleće niz dolinu, raznoseći u umorenju lića i nijemom povijanju nepokoenih livada, svjeinu od noći, koju Sunce zrakama lagano istiskuje. Iz umarka, navrh gaja, kamo se ispela crkva, proviruje kameni zvonik. Od osam sati počelo zvonjenje. Pozdrav prazniku, poziv na slubu. Svoj veseli zvon on odailje uokolo, te se sam sobom nadmeće, bruji i prolama sunčanom dolinom na sve strane, vraćajući se opet sebi sa druge strane doline. Lica umivena, kose začeljane, povezane u bijele udare. Pletenice upletene, putene niz pleći, umotane oko glave. Imaju se uređeni nokti. Satovi i narukvice krase djevojačke ruke. Starije cure, njih nekoliko pod ruke odlaze put crkve. Tamjan mirie, hvatajući se u kovitlanju sa Suncem, koje u kosim prugama ulazi kroz visoke prozore na crkvi u njen oltar. Okolo liće na stablima treperi od povjetarca koji jo pirka. Nebo plavo, duboko, čisto kao suza. Pisak devetaka. Prestalo je kokodakanje oko kokoinjca i epurenje pjetlova. Ne čuje se graktanje guski oko kuća. I u svinjcu zavladala tiina. Nema ni reve. Kad je sluba zavrena, mladi se okupljaju u porti pred crkvom i dvoritu punom većih i manjih piljaka rasutih po praini, neravnim ali sa lijepim drvoredom lipa na njegovoj ivici odaklen pogledu je otvorena cijela dolina, sve dolje do uskog prolaza između padina Dinare i Pljeevice, nad kojima nebo od vrućine sada blijedi. Počinje hvatanje u kolo i pjesma. Sandale na bose noge, koulje vezene, svilene, bluze raskopčane. Momci sa bijelim kouljama podvrnutih rukava, otkopčanih pod grlom, nasmijani. Razvijaju kolo, pijesmom ga vode, lagano u krug. To je prije ritualni obred, iskaz radosti i ljubavi. Cure gledaju oprezno stati mimo kamenja a momci ne mare nego pletu kolo na sve strane. Njihove grudi prave, samo ruke i noge u kretnji. Kolovođa isprsio grudi, podigaglavu visoko, mislo nebom hoda. Cure, za njim smjerno idu ozarene, jedre i vitke, raspustile kose i pletenice pa se smiju, njedra im poigravaju u vezenim kouljama. I one pjesmu začinjaju nizom svojih osmijeha, to praskaju bijelim biserjem.
Podne će. Gostioni. Tek po neki u njoj. Mahom su to oni brkati, sa jaketama preko leđa, sa bijelim vunenim čarapama na nogama, koje proviruju kroz bukovičke opanake i sa crvenim kapama, koje su im jedino pretekle od njihovih predaka, koje su davno ostavile negdje po zbjegovima i velikim seobama. Po vakoj ezi jedva se oni dovukli do gostione. Iz gostione odzvanjaju udarci po panju. Kvarat od rebara. Pokoja riječ i politra vina. Ima ih koje će uzeti konzervu sardina, ili deset deka unkarice, vako za praznik. I kruv, tek stiga iz pekare, vruć. U gostioni jo je prozračno i svijetlo. Sjede gosti ispijena lica odlutalih pogleda, sa zadranom mukom u očima. Mukom nemanja, okopavanja, koenja u velikoj strani, gonjenja kuruza u vodenicu, noenja vode u bačijama. Pue oni lule i kaljucaju, bez mladosti u sebi. Lukica, Gojko, Mome, Mile, Milan, Nikica, Krstan, Slavko, Pero, Veljko, Đukica.
Eto, prođe lokalac. Cesta na tom dijelu ide pravo. Nekoliko kuća sa obje strane. Sa vlakom stigli iz daleka učesnici sajma, prodavci sajamske robe. Poredaju ovi svoje improvizirane tezge u hladu du jedne strane ceste. Ima tu igračaka od plastike, pigala sa fotografijama nepoznatih ljepotica, okićenih ogrlicama i vječitim osmijesima. Sa drugih opet gledaju, glumci, briljantinom zalizanih kosa, čenjivih pogleda, koji slamaju usamljena enska srca. Djeci su draa mala okrugla ogledalca, sa slikom golmana u paradi, sa tri rupice, u koje treba sto prije istodobno smjestiti tri sićine kuglice. Ima jo i lopti, zvečki, đerdana od tijesta u boji i narukvica, imitacije satova, plastičnih crvenih, plavih i zelenih očala, privisaka ljubavi i nade, trajnih medenjaka sa malenim ogledalcem u sredini, vjetačkih ofarbanih, raznobojnih vrteki od plastike. Među svim tim tričarijama najveću pozornist znatieljnih privlači improvizirani rulet. ,,Sreća te glada, đavo ti ne da!, viče onaj to ga dri i okreće, svaki puta kad se graničnik zaustavi tamo gdje mu treba. Taj rulet pravo je čudo za djecu. Ali, stane tu i poneko od naroda. Stari momak, koji u ruci stiće pedeset dinara, koje odavna para. Zagledo se u pravi ruski sat, marke Kirovski, vrlo izbljedila kona kaia i brojčanika. Prirodnu boju sat je odavna izgubio, idući godinama po vakim sajmovima. Djeca brzo potroila sitne pare, ponosito dreći kupljeno, poneko dobilo i malinovac sa vodom. Ona, sa svojim materama i tetkama, jo obuzeta uzbuđenjem, kreću polako svojim kućama. One su negdje iza brda, kuda valja stići prije nego li se smrači.
ega jo ne poputa, zato sve je usporeno i tie. Mrmljanje. Razgovori otegnuti, nerazgovijetni. Sunce započelo svoje naginjanje. Sad u gostioni biva ivlje. Za jednim stolom počinje brikula. Oni ta stoje okolo, zagledaju u karte čas jednih čas drugih, jedva primijetno poduu obrve, kolače oči. Kad karta padne promrmljaju ili graknu. Igrači ispod oka vrijebaju na mutiranje protivnika i uzgred promiču svoje. Dok pekaju karte dobacuju poalice, sprdaju se, bretimaju. Počeo i treet, dvolitra skoro prazna, jedan od igrača zove, sve mu se poklopilo, duja od igre vrijeba kralja batoni. Pored njihova stola, zgrčila se u svojoj muci dvojica kojima je vrijeme za enidbu prolo. Neda im se ni kartati. Oznojena čela. Kape pale za zatiljak, rese razbaruene, polegle po ramenu, koulja razdrljena preko grudi. Počinju pjesmom to će se poslije otegnut do zatvaranja gostione. Kako su ovi brzo posustali i krenuli kućama dok jo mogu, započinje ona prava pjesma. Harmonija vieglasja odnosi pjesmu sa njihova stola daleko, preko pruge, kroz kuruze, na livade sa djetelinom, u stranu, u spokoj zaborava. Ta pjesma najprvo je oglaavanje pjevača. U trenu zapijevaju dva-tri stola. Pjesma zvuči prkosno, snano. Započinje prvi glas. Onda mu se nadoda drugi u tonu nie, pa treći jo nie, sve dok se ne sloe i svi u glas ne zagrme. Njihova pjesma čuje se daleko. Sad je ta pjesma izravno kuanje prieljkivanog, sa objeću iskazanog. Sa svakom novom čaom u pjesmu se uliva mala doza sete. Iz hora pjevača odlazi pokoji glas. Dolazak noći pjesmu promeće u melanholično negodovanje. Na koncu, kad padne noć, povremeno zapijeva jedan promukao glas a njegova pjesma sve vie naliči vapaju. Vieglasna pjesma otila je iz gostione sa pjevačima i putuje cijelo veče kroz jaruge i prolaze, kroz voćnjake, obilazi gumno i lagano utihnjuje. Te večeri njeno putovanje dugo traje ali ona nikad ne zaluta.
Večer je. Zadruga. Prije nego li će svi zvuci sasma utihnuti i posljednja svijetla pogasiti, zadnji čin ivanjdanskog triptiha, igrokaz jednog ljetnjog dana, treba se tek zbiti. U domu. Djeca su vodom pokropila drveni pod u sali i pomela ga Uzbuđeno očekivajući priredbu. Klupe poredane uza zid, svi prozori otvoreni. Nekoliko sijalica sa stropa vie smeta nego koristi. Naplaćivanje ulaznica. Svatko ko je doao, obučen u novo ili najljepe to ima. Neki doli na biciklama. Stariji momci sa svečanim izrazom na licu, potvrđivaju vanost ove večeri. Nekolicina rijetkih od njih, crveni u licu. Poglavito to su oni stariji, zaposleni u pogonima ili na valjanju balvana i utovaru građe. Oni su davno pristigli i u gostioni čekali početak igranke. Sad se zagrijevaju sa pijevanjem. Cure rumene od ljepote. Stisnute jedna uz drugu od velike trijeme. Pogledaju naokolo, stalno neta apuću te se poslije smijulje. Klupe sve zauzete. Ushit kulminira. Oni u sredini sale stoje u grupicama i čekaju. Točno u osam putena je prva ploča na Supraphone GE 080. Kroz zvučnike u salu naprosto uleće stihijni zvuk harmonikakog kola. Svi su odmah na nogama i oni koji su do tada sjedili po klupama skaču i hvataju se u kolo sa onima već spremnim u sredini. Mnogi jo dolaze. U sali doma vie nije mogućno proći a kamo li igrati. Zato neki stalno izlaze hladiti se napolju i ponova nazad ulaze. Sve je tee unutra disati. Znoj sa lica curi potocima. Kolovođama ni to nije na smetnji. Oni ne smiju stati jerbo bi to značilo priznati pobjedu supark+nika. Njih nekolicina se nadmeću cijelo veče tko će bolje povesti i uvrnuzi kolo. Sad u njima vatre gore. Leđa moraju uvijek ostati prava, samo ramenima uvijaju, čime nagovjećuju promjenu pravca kretanja. Nogama prepliću, prosto skrivajući ih od pogleda. Promeću oni kolo čas lijevo čas desno. Curama je to svejedno drago. Trude se one uhvatiti ritam i brzinu na svoj oputeno predani način, uvijek zadovoljne. Oči igrača neumorno prebiraju oko sebe. Djeca trče okolo, zaleću se i presijecaju rukama kolo ba kod svojih starijih sestara, koje su taman uspjele uhvatiti se do svoje simpatije ili onog kome su se tajno obećale. Prekinuto kolo odmah sastavljaju slobodni igrači, koji su pravili kratki predah, vrijebajući mjesto gdje će uhvatiti. U drugom satu djeca prva posustaju. Neki sami otili kućama a drugi se primirili na klupama i počinju drijemati, sve čekajući starije iz zaseoka da zajedno pođu kućama. Kad bi samo noć pričati znala ta je sve te večeri čula i vidila, iza Doma, ukraj puta, pored pruge, pod ljivama, s druge strane grmlja oko ceste. Priča se niki su ili u noć tući se. Kako noć odmiče i ponoć se blii, u kolu je sve manje igrača. Oni sa crvenim licima sve manje igraju i sve vie pričaju. Niko to ne slua. Iz kino kabine sve ređe započinje novo kolo, svako ponovljeno vie puta te večeri.
Dok su iz Doma jo dopirali zvuci muzike sa, od dana punog uzbuđenja, otealim očnim kapcima, djeca jedva stiu oprati ruke i noge pa u krevet. Sa svijeinom noći, koja se opet vratila, praćena glasnim horom zrikavaca i uborom potoka pod prozorom, u sobu ulaze i miris lipe, ples sijena vinove loze po zidu i svetlo arulje na cesti pred gostionom. Jo je neko vrijeme mogućno sa jastuka oslukivati tu noć i nazirati nebeski beskraj, zasut milionima zvijezdama. Tako sve dok san potpuno ne obvlada izmoreno tijelo. Nestvarni dan tad postaje san koji ponovo ivi.
lipanj/juli 2014
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br. 37
Vraćati se! Gdje? Sad kad je najmanje potrebe za time. Kad je rijeeno sve ta se imalo rijeiti. Kad je ostalo samo jo ono posljednje! Pa zata onda to uopće činiti? Svakako ne zato ta je neta usput bilo izgubljeno ili je zaboravljeno, odnjeto vihorima mladosti, smotano vrtlogom urbe, u čuvanju glave. More biti je to vraćanje poradi imanja nade. Ili, otud to i nadalje stoji vječita nepoznanica početka, ili čeka vrst enigme koju konac skriva i svretak odnosi sobom. Potreba zadravanja vječitog prolaenja, otimanja zaboravu, čuvanje od gubitka, izbjegavanje ponitavanja. Eto, tomu čini se, elja je oduprijeti se, prići zeru blie minulom, izviditi te prilike iz prve ruke. Valjda.
Prepoznavanje! Otkud sad postojanje teko snane elje za nečim jedva dokučivim, ili bolje reći nikako dokučivim? Ta elja za prvim danima. Kakva li se korist u tomu skriva? ta li se sluti? Kakvog li posla za sve pretekle poslije svega, tu more uopće biti? Vrag bi ga znao. Poslije svih nevera, kroz koje je valjalo jedriti usput ivući, ta paučinasta udobnost nečega prolog, mekota sjećanja i priviđenja koje ne povrijeđuje, ni matu ni duu, već samo dotiče i miluje po zaboravu, prua osjećaj izbavljenja. To je ka izgledanje nečeg ta stoji na odstojanju, ta tek treba biti, pa iz udobnosti sadanjeg mirovanja, u kojemu je ono prolo ostalo leati nepomično, skupa sa pamćenjem, sa mirisima, koji se otud sada jo samo dadu naslutiti u zakukuljenosti senzacija svakakvih prikazanja, htjeti prieljkivati. Na koncu, i onako sve to skupa, jednako je trenu, teretu načinjenom od himera slutnji, predodbi, neizvjesnosti koja treba biti i tek to nije. Bojazan od prestanka pamćenja u slikama o dobu nekamo odlutalom, to svakim danom odlaze sve dalje, naputajući čak i uspomene.
Riječ je o jednom minulom trenu, o kojemu samo u maksuz, probuđena je nakana za jo jedan posve izvjesno zaludan pokuaj otimanja od daljnjeg promicanja.
Vraćanje pred sam početak. Prethistorija grada, ili nečija prethistorija svejedno. To je ono vrijeme kada se samo kroz čula, dobiva prva spoznaja o vanjskome svijetu. O njemu postoje samo nejasne predodbe. U njima su pohranjene izmjeane slike raznovrsnih senzacija, ali ne vie u izvorno primajućim čulima, u vidu, u okusu, u dodiru i mirisima, kamo su najprvo uobličene te predodbe, nego sada u tajnovito zapretenim vijugama mozga, kojima je dato ime pamćenje uspomena. Tamo jedino more sada egzistirati neta tako misteriozno i nedostupno, kakav je bio taj davni tren prolog. Tamo, u čudnom spokoju, blijede slike jednog vremena ostalog iza. One sada izgledaju nadohvat zamiljanju i nagađanju. Tako se samo čini. Na to se sada ima osloniti, premda je sasma izvjesno uz znatnu dozu nepouzdanosti.
I pamćenje tamo već jedva see. U svijesti o samobitnosti razbiveno koljeno, zguljeni dlanovi u spoticanju, pokidani kaiari u letanju, razdrte hlače bodljikavom icom u provlačenju na tuđe, u ishodu boravka vani. Svijest okolnog prostora isto je tako nejasna. Ostala u bojama i krtim oblicima. Bijela, plava, uta i zelena. U njima cesta, pročelja, Drpina i Montijeva glavica i Sinobadi, vrhovi planina u daljini. Cesta bijela i ravna, dok ljeno pod koračajima odlmiče u beskraj. U sunčano podne ona sjeva prazninom, kada nigdje niko nikud ne ide. Za to vrijeme nebo se u svom plavetnilu ljuljuka, zaljubljano natkrililo cijeli krajolik, ale ne da maknuti. Ljeti je ono puno bljeska, sa njega zvijezda uagri, pa neda durati. Kamena ima tu ponajvie. Oskudna borovina, ovdje i ondje, epuri se iz krasa i umori na vjetru jedva čujno, ko zna od kud nailom u to vrelo podne. Gola, crvenkasto-uta, prinasta zemlja, uvijek istim koracima sigurno utabana, kvrgava, čeka na potonju gradnju. A tamo negdje u daljini, nazire se svilenkasta traka blago zelene rijeke. Od Krčića slapa poljem ona vijuga i nečujno plovi brez prestanka. Vječito u odlaenju, iza Atlagića mosta ko zna kuda. Tu se pred očima ugnjezdila i Bulna Strana, od Donice pa sve do Stare Strae, ljeno protegnuta nepomična. Cijela posuta zakrljalim, u grču sraslim grabovima. Lice joj u kamenim pritevima i rupama. Najedared, sa nje se die oblak praine iza nekakva auta, koji zajedno sa njim lagano odmiče navie. Neznano kuda to auto ide, jerbo tamo, iza Bulne Strane, nema se gdje vie ići. Tamo je kraj svijeta.
Pa onda mirisi. Tu i zrak mirie noću, jutrom i po danu. Nekad je to miomiris tople nepomičnosti rastinjem ispunjena prostora. Nekad on mirie svjeinom pirkanja vjetra, koji prosto migolji niz dolinu sa sjevera. Drvna građa svojim mirisom, tek pristigla na stovarite, ispunjava gradsko jutro. Nekad opet zrak u momentu zamirie branjavom prainom kad ova prhko ostane lebditi u zraku pa zagolica nosnice. Kljusad i mule i brojna magarad u prolazu gradom, iza sebe ostave traga u mirisu koji zatim dugo ispunjava zrak. Tu je i miris benzina poslije prolaska vojnih Demsova, Dodeva i kampanjola, kad ovi u kakvoj hitnji proskaču preko rupa na cesti. Ne ba rijetko. I vlak se odjavi u mirisu garei kad odlazi, to poslije njega lebdi u sivom oblaku nad prugom. Miriu i jeseni slatkim opojem zrelog grođa. Potom miriu magle, oporo, stićućići se u bronhijama. Miriu tako i kie, naročito s proljeća. Ali zato mirisi kuine se vie ne raspoznaju, sviklo se na njih. Iznimku jo čini teki miris slanog putra iz utog vaa od kila, zamamnog okusa i pun masnoće, dobavljen na tačkice u komisionoj radnji iz sljedovanja UNRA-ine pomoći. Poslije rata.
Zvuci. Ostali i oni. Brektanje motora. Zavijanje cirkulara. Praskanje odera pod točkovima kola to tandrču cestom. Komar reska zvuka miliona nevidljivih strugača, danima cijelog ljeta bez prestanka, potapa sve u sebe. I jo odzvanja po sjećanjima. Pisak parnjače jutarnjeg vlaka dok ulazi u stanicu i kratki, isprekidani zviduci pitaljke skretničara sa okretnice za lokomotive. Glasovi se rijetko zadravaju u sjećanju. Jeko, jesi li poranila, javljaju se mljekarice jedna drugoj u mimohodu gradom. Mater kriči sa prozora. Po cijeli dan iz tvornice vijaka dopire nekakva zvonka lupa. Koliko velik to mora biti taj čekić.
Prizori. Staze koje vode kroz visoku travu obalom Krke. Hodanje cestom prema Preparandiji. Nedjeljna etnja u Kninsko polje, Biskupiju, agrović. Ispred komande garnizona tek je betonirana cesta, čistotom sunca ona sija. Proći tuda znači iviti u gradu. Oficiri u ljetnjim uniformama energično izlaze na glavna vrata Komanda, stanu, pogledaju ljevo i desno po dunosti. Ako ugledaju kakvu mladu majku kako nailazi sa djetetom zastanu, pa se jave pod vojnički, ozbiljno, usput pomiluju djete po glavi i kau: to imate ljepog sina! Zadravaju dugo pogled na eni.
Posebno izniman ugođaj činila bi kratka etnja gradom. Bez namjere. Po tek betoniranom trotoaru iroke ceste. Ta etnja bi uvijek zavravala na istom odreditu, kod parfimerije. Stajanje pred velikim izlogom od stakla. Dugo. Snebivanje. Zaziranje od ulaska unutra. Tek kad mata potpuno ispuni i ovlada, uporno kenkanje nagna mater te ona popusti pa uđu zajedno u radnju. A tamo, mirisi svakojaki, od sapuna za kupanje i kolonjskih voda, izmjeani u gotovom skladu. Na policama poredane lutke, limene čigre i figurine na navijanje, gumene lopte. U zacakljenoj vitrini raznobojne drvene frnje, autići. Drvene puke i kolica sa kockama u boji, od drveta također. U njih upregnuti konji, koji se propinju pri okretanju točkova. Prvi Trojanski konj u gradu. Ima tu i velikih drvenih leptira, arenih krila na točkovima pri kraju tapa, koji kloparaju krilima udarajući jedno o drugo kad bi se pogurali po zemlji. U kutu, na uglačanom svijetlom podu, stoje trotinet i tricikl. Dijete ne zna ta prvo pogledati, dotaći, poeljeti. Gotovo izbezumljeno od elje u tom carstvu dječjeg svijeta, ne bi vie nikad izalo vani. Na povratku kući iz te etnje dobar dio puta ono plače i grinta, obuzeto stranom tugom neispunjenih htijenja, obrazi mu umrljani suzama u praini.
I ljudi iz grada u sjećanju zaustavljeni. Prvo samo ćaća i mater. Onda ujak i tetak svtare ponekoć. Na cesti ostali prolaznici zastali u zagledaju. Usputni razgovor stranih ljudi na cesti. Susjed dok se vraća kući s posla. Njega se već zna. Zna se za doktora Vujasinovića. On ordinira u gradu. Tu ordinaciju nije ba lako naći. Zatim, odlazak kod najderice, posjet rodici. Priča o njegovom ćaći kako radi na eljeznici, ima vaan posa i zato je njegova plaća visoka. Svi drugi međudobno nekud su nestali.
Samo je to od svega jo ostalo, čini se tu negdje pred očima i ukazuje se vrlo rijetko. Samo je to ostalo sad od cijelog jednog grada, od jednog doba i ivota mnogih u njemu. Lebde te slike u kakvu međuprostoru zbilje, sjećanja i imaginacija, pomijeane, nema među njima ni redoslijeda ni preimućstva. Samo je jo u riječima ostao ivot svih onih malih i velikih, znanih i neznanih, bliskih i dragih, zaslunih i prokazanih, bezbroja prizora i dogodovtina. Na koncu su tako ostale samo njeme slike pohranjenih uspomena na ljude i mjesta, koje same uprav sada pred očima dalje blijede.
kolovoz-avgust 2014.
Vraćati se! Gdje? Sad kad je najmanje potrebe za time. Kad je rijeeno sve ta se imalo rijeiti. Kad je ostalo samo jo ono posljednje! Pa zata onda to uopće činiti? Svakako ne zato ta je neta usput bilo izgubljeno ili je zaboravljeno, odnjeto vihorima mladosti, smotano vrtlogom urbe, u čuvanju glave. More biti je to vraćanje poradi imanja nade. Ili, otud to i nadalje stoji vječita nepoznanica početka, ili čeka vrst enigme koju konac skriva i svretak odnosi sobom. Potreba zadravanja vječitog prolaenja, otimanja zaboravu, čuvanje od gubitka, izbjegavanje ponitavanja. Eto, tomu čini se, elja je oduprijeti se, prići zeru blie minulom, izviditi te prilike iz prve ruke. Valjda.
Prepoznavanje! Otkud sad postojanje teko snane elje za nečim jedva dokučivim, ili bolje reći nikako dokučivim? Ta elja za prvim danima. Kakva li se korist u tomu skriva? ta li se sluti? Kakvog li posla za sve pretekle poslije svega, tu more uopće biti? Vrag bi ga znao. Poslije svih nevera, kroz koje je valjalo jedriti usput ivući, ta paučinasta udobnost nečega prolog, mekota sjećanja i priviđenja koje ne povrijeđuje, ni matu ni duu, već samo dotiče i miluje po zaboravu, prua osjećaj izbavljenja. To je ka izgledanje nečeg ta stoji na odstojanju, ta tek treba biti, pa iz udobnosti sadanjeg mirovanja, u kojemu je ono prolo ostalo leati nepomično, skupa sa pamćenjem, sa mirisima, koji se otud sada jo samo dadu naslutiti u zakukuljenosti senzacija svakakvih prikazanja, htjeti prieljkivati. Na koncu, i onako sve to skupa, jednako je trenu, teretu načinjenom od himera slutnji, predodbi, neizvjesnosti koja treba biti i tek to nije. Bojazan od prestanka pamćenja u slikama o dobu nekamo odlutalom, to svakim danom odlaze sve dalje, naputajući čak i uspomene.
Riječ je o jednom minulom trenu, o kojemu samo u maksuz, probuđena je nakana za jo jedan posve izvjesno zaludan pokuaj otimanja od daljnjeg promicanja.
Vraćanje pred sam početak. Prethistorija grada, ili nečija prethistorija svejedno. To je ono vrijeme kada se samo kroz čula, dobiva prva spoznaja o vanjskome svijetu. O njemu postoje samo nejasne predodbe. U njima su pohranjene izmjeane slike raznovrsnih senzacija, ali ne vie u izvorno primajućim čulima, u vidu, u okusu, u dodiru i mirisima, kamo su najprvo uobličene te predodbe, nego sada u tajnovito zapretenim vijugama mozga, kojima je dato ime pamćenje uspomena. Tamo jedino more sada egzistirati neta tako misteriozno i nedostupno, kakav je bio taj davni tren prolog. Tamo, u čudnom spokoju, blijede slike jednog vremena ostalog iza. One sada izgledaju nadohvat zamiljanju i nagađanju. Tako se samo čini. Na to se sada ima osloniti, premda je sasma izvjesno uz znatnu dozu nepouzdanosti.
I pamćenje tamo već jedva see. U svijesti o samobitnosti razbiveno koljeno, zguljeni dlanovi u spoticanju, pokidani kaiari u letanju, razdrte hlače bodljikavom icom u provlačenju na tuđe, u ishodu boravka vani. Svijest okolnog prostora isto je tako nejasna. Ostala u bojama i krtim oblicima. Bijela, plava, uta i zelena. U njima cesta, pročelja, Drpina i Montijeva glavica i Sinobadi, vrhovi planina u daljini. Cesta bijela i ravna, dok ljeno pod koračajima odlmiče u beskraj. U sunčano podne ona sjeva prazninom, kada nigdje niko nikud ne ide. Za to vrijeme nebo se u svom plavetnilu ljuljuka, zaljubljano natkrililo cijeli krajolik, ale ne da maknuti. Ljeti je ono puno bljeska, sa njega zvijezda uagri, pa neda durati. Kamena ima tu ponajvie. Oskudna borovina, ovdje i ondje, epuri se iz krasa i umori na vjetru jedva čujno, ko zna od kud nailom u to vrelo podne. Gola, crvenkasto-uta, prinasta zemlja, uvijek istim koracima sigurno utabana, kvrgava, čeka na potonju gradnju. A tamo negdje u daljini, nazire se svilenkasta traka blago zelene rijeke. Od Krčića slapa poljem ona vijuga i nečujno plovi brez prestanka. Vječito u odlaenju, iza Atlagića mosta ko zna kuda. Tu se pred očima ugnjezdila i Bulna Strana, od Donice pa sve do Stare Strae, ljeno protegnuta nepomična. Cijela posuta zakrljalim, u grču sraslim grabovima. Lice joj u kamenim pritevima i rupama. Najedared, sa nje se die oblak praine iza nekakva auta, koji zajedno sa njim lagano odmiče navie. Neznano kuda to auto ide, jerbo tamo, iza Bulne Strane, nema se gdje vie ići. Tamo je kraj svijeta.
Pa onda mirisi. Tu i zrak mirie noću, jutrom i po danu. Nekad je to miomiris tople nepomičnosti rastinjem ispunjena prostora. Nekad on mirie svjeinom pirkanja vjetra, koji prosto migolji niz dolinu sa sjevera. Drvna građa svojim mirisom, tek pristigla na stovarite, ispunjava gradsko jutro. Nekad opet zrak u momentu zamirie branjavom prainom kad ova prhko ostane lebditi u zraku pa zagolica nosnice. Kljusad i mule i brojna magarad u prolazu gradom, iza sebe ostave traga u mirisu koji zatim dugo ispunjava zrak. Tu je i miris benzina poslije prolaska vojnih Demsova, Dodeva i kampanjola, kad ovi u kakvoj hitnji proskaču preko rupa na cesti. Ne ba rijetko. I vlak se odjavi u mirisu garei kad odlazi, to poslije njega lebdi u sivom oblaku nad prugom. Miriu i jeseni slatkim opojem zrelog grođa. Potom miriu magle, oporo, stićućići se u bronhijama. Miriu tako i kie, naročito s proljeća. Ali zato mirisi kuine se vie ne raspoznaju, sviklo se na njih. Iznimku jo čini teki miris slanog putra iz utog vaa od kila, zamamnog okusa i pun masnoće, dobavljen na tačkice u komisionoj radnji iz sljedovanja UNRA-ine pomoći. Poslije rata.
Zvuci. Ostali i oni. Brektanje motora. Zavijanje cirkulara. Praskanje odera pod točkovima kola to tandrču cestom. Komar reska zvuka miliona nevidljivih strugača, danima cijelog ljeta bez prestanka, potapa sve u sebe. I jo odzvanja po sjećanjima. Pisak parnjače jutarnjeg vlaka dok ulazi u stanicu i kratki, isprekidani zviduci pitaljke skretničara sa okretnice za lokomotive. Glasovi se rijetko zadravaju u sjećanju. Jeko, jesi li poranila, javljaju se mljekarice jedna drugoj u mimohodu gradom. Mater kriči sa prozora. Po cijeli dan iz tvornice vijaka dopire nekakva zvonka lupa. Koliko velik to mora biti taj čekić.
Prizori. Staze koje vode kroz visoku travu obalom Krke. Hodanje cestom prema Preparandiji. Nedjeljna etnja u Kninsko polje, Biskupiju, agrović. Ispred komande garnizona tek je betonirana cesta, čistotom sunca ona sija. Proći tuda znači iviti u gradu. Oficiri u ljetnjim uniformama energično izlaze na glavna vrata Komanda, stanu, pogledaju ljevo i desno po dunosti. Ako ugledaju kakvu mladu majku kako nailazi sa djetetom zastanu, pa se jave pod vojnički, ozbiljno, usput pomiluju djete po glavi i kau: to imate ljepog sina! Zadravaju dugo pogled na eni.
Posebno izniman ugođaj činila bi kratka etnja gradom. Bez namjere. Po tek betoniranom trotoaru iroke ceste. Ta etnja bi uvijek zavravala na istom odreditu, kod parfimerije. Stajanje pred velikim izlogom od stakla. Dugo. Snebivanje. Zaziranje od ulaska unutra. Tek kad mata potpuno ispuni i ovlada, uporno kenkanje nagna mater te ona popusti pa uđu zajedno u radnju. A tamo, mirisi svakojaki, od sapuna za kupanje i kolonjskih voda, izmjeani u gotovom skladu. Na policama poredane lutke, limene čigre i figurine na navijanje, gumene lopte. U zacakljenoj vitrini raznobojne drvene frnje, autići. Drvene puke i kolica sa kockama u boji, od drveta također. U njih upregnuti konji, koji se propinju pri okretanju točkova. Prvi Trojanski konj u gradu. Ima tu i velikih drvenih leptira, arenih krila na točkovima pri kraju tapa, koji kloparaju krilima udarajući jedno o drugo kad bi se pogurali po zemlji. U kutu, na uglačanom svijetlom podu, stoje trotinet i tricikl. Dijete ne zna ta prvo pogledati, dotaći, poeljeti. Gotovo izbezumljeno od elje u tom carstvu dječjeg svijeta, ne bi vie nikad izalo vani. Na povratku kući iz te etnje dobar dio puta ono plače i grinta, obuzeto stranom tugom neispunjenih htijenja, obrazi mu umrljani suzama u praini.
I ljudi iz grada u sjećanju zaustavljeni. Prvo samo ćaća i mater. Onda ujak i tetak svtare ponekoć. Na cesti ostali prolaznici zastali u zagledaju. Usputni razgovor stranih ljudi na cesti. Susjed dok se vraća kući s posla. Njega se već zna. Zna se za doktora Vujasinovića. On ordinira u gradu. Tu ordinaciju nije ba lako naći. Zatim, odlazak kod najderice, posjet rodici. Priča o njegovom ćaći kako radi na eljeznici, ima vaan posa i zato je njegova plaća visoka. Svi drugi međudobno nekud su nestali.
Samo je to od svega jo ostalo, čini se tu negdje pred očima i ukazuje se vrlo rijetko. Samo je to ostalo sad od cijelog jednog grada, od jednog doba i ivota mnogih u njemu. Lebde te slike u kakvu međuprostoru zbilje, sjećanja i imaginacija, pomijeane, nema među njima ni redoslijeda ni preimućstva. Samo je jo u riječima ostao ivot svih onih malih i velikih, znanih i neznanih, bliskih i dragih, zaslunih i prokazanih, bezbroja prizora i dogodovtina. Na koncu su tako ostale samo njeme slike pohranjenih uspomena na ljude i mjesta, koje same uprav sada pred očima dalje blijede.
kolovoz-avgust 2014.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA Br.38
Svaka mladost puna je obrta. Svakojake joj misli znadu padati na pamet, pogotovu kad se ivi u malome mjestu kakvo je i ovo nae. Tu su dani dugi, nikad proći. Osjećaj praznine. Uvijek isto. Zrak, sunce i kamen. Sve je nekako malo i usko, po opet drago. Zbivanja su krta, često insan ne zna ta bi sa sobom. Posvojit grad, imati ga u sebi! Bacit na karte? Ajmo ća!
Mladost, neobuzdana već kakva jest, nagoni jednako nahrupljuju, miice pune naboja snage koja prosto kipi na sve načine. Potrebita je poprilična umjenost za obuzdati njihove izljeve u korisnim smjerovima. Strasti bi htjele poto poto zadovoljiti se, izići vanka, ne biti sputane ni tijelom niti nazorima sredine. Ali, to ne ide. ivi se kako se mora. U takvim okolnostima za mlade pravi ivot se čini vavijek nekamo drugdje. Umilja se on.
Subota je osmi kolovoza 1970-te. Stoji dojam kako je ovo najvanija godina u ivotu. ta se jo ima za očekivati, pored dosad viđenog, u godini svjetskih zbivanja?
Bio je rock festival na otoku Wight i oo u legendu. Otud nadole vibracije revolucionarnog gibanja mladosti svijeta, za nas su lirski uobličili i naoj osjećajnosti primaknuli, uglazbili te u nostalgiju umotali Gabi i Arsen, preputajući sve to skupa vremenu. Svemirske letilica Apolo 13 morala se vratiti na Zemlju prije vremena, srećno izbjegavi katastrofi. Brazil postao opet ampion svijeta u nogometu. Sovjeti daljinski proetali Moon River po Mjesecu. Amerika protestira protivu rata u Vijetnamu. Jedna druga Amerika istodobno vri invaziju Kambode. Edwin Starr prosvijeduje o besmislu rata skladbom War. Zavretak gradnje brane u Asuanu. Grupa Beatles prestala postojati.
A kod nas, ovo ljeto ka i svako prije njega. Bila je tafeta mladosti, za 78-mi rođendan naega Predsjednika. Zemlja ulazi u zlatno doba svoje poratne povijesti. ivi se po propisu, sve po receptu. Daleko negdje, u potaji, priprema se veliko spremanje, koje se ima desiti. Drutveno-političke organizacije uredno vre svoje uloge. Skupna proslava dravnih praznika po radnim kolektivima. Tom prigodom zaslunim pregaocima za njihov dugogodinji trud, satovi na poklon. Općenito, dranje smjernica partije, koje čuvaju od skretanja s pravog puta. Tako se ima graditi svjetla budućnost. Na vijestima najavljeni su rekordni prinos penice po hektaru i jesenja sjetva, za koju se ima pobrinuti lijepa jesen, kae vremenska prognoza. Na omladinskim radnim akcijama, u slobodnim aktivnostima uz tjelovjeebe za radne navike, promiču se bratstvo i jedinstvo.
U naemu gradu sve izgleda na svojemu mjestu i kako treba. Od juče fortica se nije s mjesta ni pomjerila. A nae ćaće po organizacijama udruenog rada samoupravno izgrađivanju socijaliza. Matere za to vrijeme idu po spizu, kuhaju, spremaju po kući i pomalo ćakulaju. Gostione gostima, svaka svojima. Djeci pripala sva sloboda ovoga svijeta. Dani teku ičekuje se novo sjutra, svijetla budućnost.
Objekti javnih poduzeća, slubi, obrazovnih ustanova i uslunih djelatnosti, svaki na svojemu mjestu: općina i dom zdravlja, sudnica, stanica javne sigurnosti nema ta raditi, komunalno, zdravstveno i socijalno, Splitska banka radi jednokratno, pota, eljaznička stanica, gradska bolnica u sjeni borova, dom zdravlja eljezničara prati guva, ponositi hotel epuri se u otmjenoj pozi, gradska katredrala skromne vanjtine pritajena u svom pobonom susjedstvu, neizbjena pijaca, svako poslijepodne dokona a na ivici grada elegantno izvijeni most. Oko njega gomilica kuća ćućurenih uz cestu, stoje ka pokisle kokoi na jednoj nozi pored kapunere. Butiga ima kakvi oće, radnji obrta ne fali, samo nabrojiti: postolari, limari, krojači, fotografi, stolari, frizeraji i berberi, urari. Apotekarna po svojoj uređenosti od sviju njih se izdvaja. Dvije slastičarne i pregrt veselih gostiona, podupiru kulturni ivot grada. Iznimka su Varivode, zametnute u dalekom zaboravu na pustoj cesti pri kraju grada, u pravcu Zadra. Cijeli ovaj inventar grada u skrbničkom zagrljaju nae narodne armije, taktički raspoređene u junom puku i sjevernoj kasarni.
Naum posvojenja grada, koji nije nita drugo nego običan prohtjev, more biti i hir, sve vie zadobiva obiljeja pothvata. Javio se iz potrebe. Ali nije to sasma obična potreba kao ona za etati, na primjer, za susresti netkog, za viditi izdaleka. Strasna je to potreba za imati, povrh svega neodgodiva. Stoga ona je sve vie trauma. Potreba iz obijesti mladosti. Imati grad kao nikad prije. Na posve novi način U sebi. Cio. Ta potreba to je potraga za poznatim u nepoznatom, za bliskim među tuđim, za osloncem u varljivom okruenju. Na koncu, potreba je to za zadrati to dulje u sebi, po mogućstvu zauvijek ono drago! Nita drugo do prosta jednadba: The Doors: «Love Me Two Times».
Plan za posvojiti grad, zametnut u najudaljenijim, zatomljenim, modanim stanicama, gdje između strasti i promiljaja, jo nije ustanovljena razlika, pripreman je već neko vrijeme. Njegova rizičnost otuda je već unaprijed prihvaćena, da bi odmah, za svaki slučaj bila zatakana od samosvijesti usiljenom flagmanoću.
Ovaj pothvat se ima izvesti kad zanj kucne ura. Brzo. Jednostavno. Banuti u grad. Potom, prepustiti se toku struje koja nosi, bilo kuda. A svo vrijeme gledati dočepati se nekako komada grada, kojeg prizora, ugođaja, koji se naa pod rukom. Potom, neupadljivo se ukloniti sa tog ivog klizita. Pohraniti u sebi to ta se nalo, taj dio grada, tak za priubu, do neke druge prilike. Do novog, isto takvog pothvata. Zauver je ugrabiti dostatno za ponijeti uspuet, Kad nuda dođe, za svaki slučaj, kako bi se jednom mogla stvoriti opet iva slika grada, jedna uspomena, koju je unda laknje, kad zatreba, pred očima otvoriti.
Pothvat uzimanja grada u posjed, koji istodobno znači pripadati gradu, uspostava toga novog odnosa sa insanu ospoljenim svijetom, dugo se priprema. U bojaljivoj neodlučnosti. U tajnosti. U tiini dugih dana ljeta. Iza zaključanih vrata od sobe, zatvorenih kura. Kloneći se jakog sunca. Hineći nezainteresiranost u svakoj prilici. Vie za sebe, podraavati drugog. Ispoljavati poslunosti. Stavaljanje pod ujam nestrpljenje pre izravnim djelovanjem. Pravljenje plana. Vrebati priliku.
Dočim, jo se ima zeru pričekati. Podne odavna prolo. ega uhvatila pod ruku leernost pa ne poputa. Kao da ne kaini vie uzmicati. Kretnje usporene. Pogled zuri niz prugu na drugu stranu obale, iznad isuene trske u barama iza eljezničkog mosta. Čini se kako tračnicama, s mora, preko Perkovića, pristiu nerazgovjetni akordi nekakva nemira. Ba tute, po svoj prilici, čini se, nastalo je iskonsko ičekivanje i savako potonje, onom kojem nema okončanja, razrijeenja. Čekanje sa prolazom vremena prelazi u neizvjesnost, koja u poslu čekanja zameće trag čekanom..U tom čekanju stie spoznaja kako tu nema nikakvog govora o čekanju, nego je zapravo riječ o nagnuću zaludnom osporavanju neumitne prolaznosti, koja se već očitava u nazočnom. Otud, ishod čekanja nikako ne izlazi pred oči. Ičekivanje postupno prelazi u strah. Njegovo ispoljavanje nijue vie bojazan on zaludnog posla, ostajanja praznih aka, nego bojazan od izmicanja onog čega se ima. U valovima vrelog zraka, smjeannog sa daljinama nejasnih ivica, koje otud trepere, pristie slutnja, koja se tek za pet godina ima obistiniti i postvariti. Za sada tu su samo Ivica, Vice, Josipa, Dalibor, Kićo, Zdenka, Zvonko, Tereza i 4 M.
U tom priviđenju zvuka, u toj mari u zraku, odslikan je posvemani rizik nauma mladosti za posvojenje grada. Ali mladost ovdanja, ka i svaka druga, uprav radi tog rizika, ima se dati u avanturu! Kako? Nasumice. I to ba danas, sada, dok se večer tiho prikrada gradu. Vie nikako ne bi valjalo odgoditi. Po svemu sudeći naum prisvajanja grada izravno je bio potaknut djelovanjem benda iz Birminghama, pri izvedbi kompozicije pod imenom Rado, to je postala dobrodolicom Dragom gospodinu fantaziji. Tako je vrag na koncu uo u mladost, vie ne ostavljajući je. Večer, vrijeme njenog oslobađanja, nikako dočekati. Krenuti prije mraka uskraćuje intimu samog koraka poduzimanja. Lien okrilja noći prvi prohtjev za posvajanjem grada mogao bi se lako pretvoriti u puku etnju.
Nita nije tako lijepo kao po prvi puta. Uitak koji njega prati, kratko traje. Intenzitet pravog uitka uvijek je skopčan sa kratkoćom. Poslije, dolazi navika, rutina i zamor. Svejedno, kod nauma posvajanja grada treba biti spreman i ponavljati sve dok se dua potpuno ne ispuni tim uzimanjem, i grad nastavi svoj ivot u dui. Do potrebe za posvojenjem grada moralo je, prije ili poslije doći. Jerbo, u tom gradu se treba napokon situirati, skrasiti svoje nemire mladosti, misliti na budućnost. Pribliiti se svom gradu, biti kao i drugi, biti čeljade iz grada.
Subota. Konac radnog tjedna. Ferija jo ostalo na pretek. Dan se polako gasi, tiho pada večer, isuen zrak opija. Probuđen zanos. Samo jednom!
U kratkom kolebanju učini se kako će grad ipak izmaći. Da li onda ustuknuti?. udnja nadjačava, nemir prevae.
Svaka nova večer ljepa od ljepe. U njiovom raskonom nadmetanju, u gotovo raskalaenoj oputenosti, dok horizont, daleko, daleko iza Bulne strane, prvo gori pa lagano gasne, kroz lepezu nijansi od zlatasto utog, kratko prevladavajućeg ultramarina, prelivanja u tirkiz i smiraja u purpuru, dok sasma ne uthne u teko ljubičasto iz gojeg, gotovo neprimjetno prelazi u spokojno teget, koji se naposlijetku utapa u bezobličnu tamu, bez kraja i konca, konture grada gube se lagano. Sadevo je trenutak! Nad gradom sloj zgusnutog mira, razapet u trokutu Dinare, Promine i Pljeevice. Obrubljen mekanom, suhom toplinom, koja lebdi nad tlom. Rane večeri kolovoza svojom zrelim mirisom, ispunjavaju cijeli prostor, prijanjaju za kou, medeno ljepeći se po njoj. Drae duu, kaklje osjetila i otvaraju nadnaravne slike, koje smjesta ponitavaju suhoparnu realnost. Večeri su doba kad je gard najbolje spasavati od noći, otimati od zaborava.
Samo ta se dan ugasio, a noć već svojim zastorom od crnog plia, nečujno uukava terace i verande u donjem gradu, ulazi kroz prozore soba od hotela pa do bolnice, prikrada u kutove slijepih ulica oko Deića, hipnotizira opustjela dvorita javnih ustanova. U kasarni Slavka Rodića svirano je povečerje, po spavaonama gase svijetla. Prko ceste u livadi mnotvo zrikavaca prostire leaj od sna u tek oroenu travu. Sa Dinare pirka prva svjea noćna arija. Sa neba, raskriljenog nad gradom, mirka bezbroj sitnh zvijezdica. To su očice vasione koja motri na svoj grad.
Dok kroz otvoreni prozor sobe, na mahove dopire svjei zrak iz dvorita, traju posljednje pripreme za naročiti susret, do tad nepoznato iskustvo. Odabrana roba, najbolja koja se ima, za sezonu, za priliku i za dob, kojoj se pridala velika vanost. Tjesna je, bocka po tijelu ali dava sigurnost. Na noge, lape ili sandale. Kako kosu namjestiti? Samo to prije biti tamo.
Najedanput, kroz prozor iz noći, sa povjetarcem koji pospano umori u čempresima, nadolazi kloparanje točkova, kripa kočnica i lupa vagona koji se zaustavljaju. Dolazeći unskom prugom tretni vlak staje na signalu. Nervozna, protegnuta sirena lokomotive, alje znak u stanicu, vlak je stiga. Pred sobom doguro botu frikog zraka, čak iz Bosne, ne bi li se ova razmotala po gradu. Ali, nije prolo puno prije nego se ova, tek pristigla svjeina, razblai toplinom grada, upijena pročeljima, zaostala po krovovima, u asfaltu, po kutovima kuina, koje imaju otvorene prozore radi luftiranja, na koje se čekalo sve do večeri. Dok vlak stoji i čeka na izlaz za Liku, u trenu punom oslukivanja i ičekivanja Sinobadi odgovaraju tiinom i zrikavcima. Samo poneki prozor jo osvjetljen. U to sa drugog izlaz za Liku. Tek to se njegovo odzvanjanje utialo kad je preo most na Brzici, crveno svijetlo signala postaje zeleno. Opet, sada jedva čujno, osjetno kratko, oglaavanje lokomitive. Primljen slobodan ulaz. To je bilo posljednje to se čulo toga dana u Sinobadima koji su istom pozaspali, prije osam.
Po mraku idući, kamenom posutim neravnim putom između kuća na glavici, vrat se lako moga ulomiti, zato treba izići na cestu kod posluge, bre bolje, gdje ima svijetla i prostora. Ulazak u drugi svijet, sa izlozima u svijetlu, sa mirisima večere, smirujućom toplinom, koja ispunjava grudi odvanoću, snagom i ulazi u svaku poru na koi, njeno dotiče tijelo pod kouljom. Miluje. Granica nigdje nema!
Sa obje strane ceste, na zgradama prozori i vrata od teraca irom otvoreni, ne bi li se stanovi bar zeru izluftirali prije lijeganja. Otud dopiru poznati zvuci ivota grada. Malo dijete plače, ni zaspati niti biti budno. Nervozni glas matere goni malu djecu u sobu na spavanje. Kroz prozor, sa drugog kata zgrade na sjevernoj strani ceste, jak glas spikera sa tv-prijemnika. Hrvoje Macanović saopćava izvjeće o prijateljskom susretu na Kantridi, gdje su majstori s mora odigrali nerijeeno sa domaćim. Iz tame jednog od balkona, izranja figura mukarca u bijeloj maji, povezane kose depnom maramicom, kosa ujutro valja biti propisno zalizana. On pui i odgovara neta kroz zube nekome iza leđa. Osvijetljena u noći, svojom irinaom i prazninom, a sad i toplinom, tiinom, putokazom pravaca u srijedi, stvara dojam kakvog svečanog trenutka u velikom gradu. Idući dalje toplina zraka raste i milina u tijelu sa njom. Lijevo, izduena stambena dvokatnica koja prati cestu. Desno, poslovni prostor osiguravajućeg zavoda Kroacija i Auto Hrvatske. U tom, miris mesa sa gradela. Tu je Balkan. Bata radi, puna gostiju, amora. I muzike. Glasni povici. Konobari poput labudova mile među stolovima. Zveckanje tanjura i escajga. Familije na večeri, kolege iz kancelarija, klape iz djetinjstva, iz kraja, opet sjede zajedno na piću. Puno bijelih koulja. Veselo je. Sav taj svijet kao jedan. Na ulici nikog nema. Toplina sa praznih ulica ulazi pod kou, budi neopisivi osjećaj slobode i ljepote. Kroz grudi se iri osjećaj pripadnosti. Pohitati, poskočiti, potrčati bilo kamo. Snage u tijelu nikad prije toliko.
Iz parka dopire nečujni drhtaj listova lipa i bagrema, čije sijeni igraju na pločniku. Kod eljezničke bljeti ko u po bijela dana. Svijetla po izlozima. Sva pozornost zarobljena. Netko projaha na biciklu i ode uz cestu, prema Deiću. Tu se osjeća snaga bivanja na svome. Harmonija prostora gradskog trga uspostavlja ravnoteu čulnosti. Pred komandom straa. Ulica prazna. Na ulazu u Dom stoje dva vojnika u uniformama za izlazak u grad. Iz Doma dopire otegnut zvuk evergreen kompozicije do ulice. Jo nekoliko koraka do novog veličanstvenog prizora. Zdanje hotela.
Prorijeđeni gosti, nih svega nekoliko, jedna ili dvije mlade ene, u ovo doba večeri sjede u atmosferi oputenosti i otmjene srdačnosti, u diskreciji svjetlosti bate i okolnih izloga prodavaone obuće i parfimerije, u nečujnoj bijelini stoljnjaka. Rrazgovara se u pola glasa. Na momenat smijeh. Tu sjede oni koji sebe dre za ozbiljne i vane u gradu. Zrakom lebdi ugođaj uređenog ivota u naemu gradu i nemore a da nepređe na svatkog tko bi tuda proa. Ispoljavanje ponosa na drugi način.
Iza hotela ostao je jo samo mrak. Otro izduljen zvonik Sv. Ante para nebo, čini tiinu jo dubljom. U donjem gradu svaka kretnja je prestala, vlada potpuni mir. Nema boljeg mjesta u gradu za osjetiti spokoj nego uprav tu, među sobom stisnutim kućama, stjenjenom cestom do iskakanja iz svoje koe. Svaka kretnja tu je zaustavljena. Istog momenta kad iz mraka izroni Atlagića most, sa stanice se glasi dizelka. Ura je sad devet i pedeset. Sezonski brzi vlak Dioklecijan za Beograd, spreman je za polazak. Pod mostom Krka je stala a mladost zaposjela cijeli grad, doivivi svoje potpuno oslobađanje istodobno. Tu je i kraj dana.
Kad bi se sve to sada moglo dobro pohraniti u uspomene, u ive slike. Na taj način učiniti mladost vjecnom i grad vječnim,
onako jednako ivim kako sad oni ovdje stoje. Teko se die, ne od zadihanosti. Grudi se nadimlju, ispunjene gradom ove večeri subote osmog kolovoza tisuću devetstotina sedamdesete. Mladost pred mostom. Ni jedno ni drugo nisu, čini se, u prilici spoznati neminovnost općeg toka. Već narednog momenta oni neprimjetno započinju, ili bolje kazano, nastavljaju svoje putovanje u noć. Sjutra, taj most oivit će opet kao spona u nečijem novom pokuaju dolaska u grad, njegova odgonetanja, odgonetanja bitka na koncu. Jedno je posve sigurno, ova mladost tog dana vie neće biti tu.
Nakon svega ostaje samo jedno pitanje: ta je uistinu realnost? Je li to ono ta se zbilo, ili ono kako je viđeno, ili ono ta je naknadno otkriveno, u sjećanju, u uspomeni. A nije li to moda ono ta samo svi mogu viditi?
studeni/novembar 2014
Svaka mladost puna je obrta. Svakojake joj misli znadu padati na pamet, pogotovu kad se ivi u malome mjestu kakvo je i ovo nae. Tu su dani dugi, nikad proći. Osjećaj praznine. Uvijek isto. Zrak, sunce i kamen. Sve je nekako malo i usko, po opet drago. Zbivanja su krta, često insan ne zna ta bi sa sobom. Posvojit grad, imati ga u sebi! Bacit na karte? Ajmo ća!
Mladost, neobuzdana već kakva jest, nagoni jednako nahrupljuju, miice pune naboja snage koja prosto kipi na sve načine. Potrebita je poprilična umjenost za obuzdati njihove izljeve u korisnim smjerovima. Strasti bi htjele poto poto zadovoljiti se, izići vanka, ne biti sputane ni tijelom niti nazorima sredine. Ali, to ne ide. ivi se kako se mora. U takvim okolnostima za mlade pravi ivot se čini vavijek nekamo drugdje. Umilja se on.
Subota je osmi kolovoza 1970-te. Stoji dojam kako je ovo najvanija godina u ivotu. ta se jo ima za očekivati, pored dosad viđenog, u godini svjetskih zbivanja?
Bio je rock festival na otoku Wight i oo u legendu. Otud nadole vibracije revolucionarnog gibanja mladosti svijeta, za nas su lirski uobličili i naoj osjećajnosti primaknuli, uglazbili te u nostalgiju umotali Gabi i Arsen, preputajući sve to skupa vremenu. Svemirske letilica Apolo 13 morala se vratiti na Zemlju prije vremena, srećno izbjegavi katastrofi. Brazil postao opet ampion svijeta u nogometu. Sovjeti daljinski proetali Moon River po Mjesecu. Amerika protestira protivu rata u Vijetnamu. Jedna druga Amerika istodobno vri invaziju Kambode. Edwin Starr prosvijeduje o besmislu rata skladbom War. Zavretak gradnje brane u Asuanu. Grupa Beatles prestala postojati.
A kod nas, ovo ljeto ka i svako prije njega. Bila je tafeta mladosti, za 78-mi rođendan naega Predsjednika. Zemlja ulazi u zlatno doba svoje poratne povijesti. ivi se po propisu, sve po receptu. Daleko negdje, u potaji, priprema se veliko spremanje, koje se ima desiti. Drutveno-političke organizacije uredno vre svoje uloge. Skupna proslava dravnih praznika po radnim kolektivima. Tom prigodom zaslunim pregaocima za njihov dugogodinji trud, satovi na poklon. Općenito, dranje smjernica partije, koje čuvaju od skretanja s pravog puta. Tako se ima graditi svjetla budućnost. Na vijestima najavljeni su rekordni prinos penice po hektaru i jesenja sjetva, za koju se ima pobrinuti lijepa jesen, kae vremenska prognoza. Na omladinskim radnim akcijama, u slobodnim aktivnostima uz tjelovjeebe za radne navike, promiču se bratstvo i jedinstvo.
U naemu gradu sve izgleda na svojemu mjestu i kako treba. Od juče fortica se nije s mjesta ni pomjerila. A nae ćaće po organizacijama udruenog rada samoupravno izgrađivanju socijaliza. Matere za to vrijeme idu po spizu, kuhaju, spremaju po kući i pomalo ćakulaju. Gostione gostima, svaka svojima. Djeci pripala sva sloboda ovoga svijeta. Dani teku ičekuje se novo sjutra, svijetla budućnost.
Objekti javnih poduzeća, slubi, obrazovnih ustanova i uslunih djelatnosti, svaki na svojemu mjestu: općina i dom zdravlja, sudnica, stanica javne sigurnosti nema ta raditi, komunalno, zdravstveno i socijalno, Splitska banka radi jednokratno, pota, eljaznička stanica, gradska bolnica u sjeni borova, dom zdravlja eljezničara prati guva, ponositi hotel epuri se u otmjenoj pozi, gradska katredrala skromne vanjtine pritajena u svom pobonom susjedstvu, neizbjena pijaca, svako poslijepodne dokona a na ivici grada elegantno izvijeni most. Oko njega gomilica kuća ćućurenih uz cestu, stoje ka pokisle kokoi na jednoj nozi pored kapunere. Butiga ima kakvi oće, radnji obrta ne fali, samo nabrojiti: postolari, limari, krojači, fotografi, stolari, frizeraji i berberi, urari. Apotekarna po svojoj uređenosti od sviju njih se izdvaja. Dvije slastičarne i pregrt veselih gostiona, podupiru kulturni ivot grada. Iznimka su Varivode, zametnute u dalekom zaboravu na pustoj cesti pri kraju grada, u pravcu Zadra. Cijeli ovaj inventar grada u skrbničkom zagrljaju nae narodne armije, taktički raspoređene u junom puku i sjevernoj kasarni.
Naum posvojenja grada, koji nije nita drugo nego običan prohtjev, more biti i hir, sve vie zadobiva obiljeja pothvata. Javio se iz potrebe. Ali nije to sasma obična potreba kao ona za etati, na primjer, za susresti netkog, za viditi izdaleka. Strasna je to potreba za imati, povrh svega neodgodiva. Stoga ona je sve vie trauma. Potreba iz obijesti mladosti. Imati grad kao nikad prije. Na posve novi način U sebi. Cio. Ta potreba to je potraga za poznatim u nepoznatom, za bliskim među tuđim, za osloncem u varljivom okruenju. Na koncu, potreba je to za zadrati to dulje u sebi, po mogućstvu zauvijek ono drago! Nita drugo do prosta jednadba: The Doors: «Love Me Two Times».
Plan za posvojiti grad, zametnut u najudaljenijim, zatomljenim, modanim stanicama, gdje između strasti i promiljaja, jo nije ustanovljena razlika, pripreman je već neko vrijeme. Njegova rizičnost otuda je već unaprijed prihvaćena, da bi odmah, za svaki slučaj bila zatakana od samosvijesti usiljenom flagmanoću.
Ovaj pothvat se ima izvesti kad zanj kucne ura. Brzo. Jednostavno. Banuti u grad. Potom, prepustiti se toku struje koja nosi, bilo kuda. A svo vrijeme gledati dočepati se nekako komada grada, kojeg prizora, ugođaja, koji se naa pod rukom. Potom, neupadljivo se ukloniti sa tog ivog klizita. Pohraniti u sebi to ta se nalo, taj dio grada, tak za priubu, do neke druge prilike. Do novog, isto takvog pothvata. Zauver je ugrabiti dostatno za ponijeti uspuet, Kad nuda dođe, za svaki slučaj, kako bi se jednom mogla stvoriti opet iva slika grada, jedna uspomena, koju je unda laknje, kad zatreba, pred očima otvoriti.
Pothvat uzimanja grada u posjed, koji istodobno znači pripadati gradu, uspostava toga novog odnosa sa insanu ospoljenim svijetom, dugo se priprema. U bojaljivoj neodlučnosti. U tajnosti. U tiini dugih dana ljeta. Iza zaključanih vrata od sobe, zatvorenih kura. Kloneći se jakog sunca. Hineći nezainteresiranost u svakoj prilici. Vie za sebe, podraavati drugog. Ispoljavati poslunosti. Stavaljanje pod ujam nestrpljenje pre izravnim djelovanjem. Pravljenje plana. Vrebati priliku.
Dočim, jo se ima zeru pričekati. Podne odavna prolo. ega uhvatila pod ruku leernost pa ne poputa. Kao da ne kaini vie uzmicati. Kretnje usporene. Pogled zuri niz prugu na drugu stranu obale, iznad isuene trske u barama iza eljezničkog mosta. Čini se kako tračnicama, s mora, preko Perkovića, pristiu nerazgovjetni akordi nekakva nemira. Ba tute, po svoj prilici, čini se, nastalo je iskonsko ičekivanje i savako potonje, onom kojem nema okončanja, razrijeenja. Čekanje sa prolazom vremena prelazi u neizvjesnost, koja u poslu čekanja zameće trag čekanom..U tom čekanju stie spoznaja kako tu nema nikakvog govora o čekanju, nego je zapravo riječ o nagnuću zaludnom osporavanju neumitne prolaznosti, koja se već očitava u nazočnom. Otud, ishod čekanja nikako ne izlazi pred oči. Ičekivanje postupno prelazi u strah. Njegovo ispoljavanje nijue vie bojazan on zaludnog posla, ostajanja praznih aka, nego bojazan od izmicanja onog čega se ima. U valovima vrelog zraka, smjeannog sa daljinama nejasnih ivica, koje otud trepere, pristie slutnja, koja se tek za pet godina ima obistiniti i postvariti. Za sada tu su samo Ivica, Vice, Josipa, Dalibor, Kićo, Zdenka, Zvonko, Tereza i 4 M.
U tom priviđenju zvuka, u toj mari u zraku, odslikan je posvemani rizik nauma mladosti za posvojenje grada. Ali mladost ovdanja, ka i svaka druga, uprav radi tog rizika, ima se dati u avanturu! Kako? Nasumice. I to ba danas, sada, dok se večer tiho prikrada gradu. Vie nikako ne bi valjalo odgoditi. Po svemu sudeći naum prisvajanja grada izravno je bio potaknut djelovanjem benda iz Birminghama, pri izvedbi kompozicije pod imenom Rado, to je postala dobrodolicom Dragom gospodinu fantaziji. Tako je vrag na koncu uo u mladost, vie ne ostavljajući je. Večer, vrijeme njenog oslobađanja, nikako dočekati. Krenuti prije mraka uskraćuje intimu samog koraka poduzimanja. Lien okrilja noći prvi prohtjev za posvajanjem grada mogao bi se lako pretvoriti u puku etnju.
Nita nije tako lijepo kao po prvi puta. Uitak koji njega prati, kratko traje. Intenzitet pravog uitka uvijek je skopčan sa kratkoćom. Poslije, dolazi navika, rutina i zamor. Svejedno, kod nauma posvajanja grada treba biti spreman i ponavljati sve dok se dua potpuno ne ispuni tim uzimanjem, i grad nastavi svoj ivot u dui. Do potrebe za posvojenjem grada moralo je, prije ili poslije doći. Jerbo, u tom gradu se treba napokon situirati, skrasiti svoje nemire mladosti, misliti na budućnost. Pribliiti se svom gradu, biti kao i drugi, biti čeljade iz grada.
Subota. Konac radnog tjedna. Ferija jo ostalo na pretek. Dan se polako gasi, tiho pada večer, isuen zrak opija. Probuđen zanos. Samo jednom!
U kratkom kolebanju učini se kako će grad ipak izmaći. Da li onda ustuknuti?. udnja nadjačava, nemir prevae.
Svaka nova večer ljepa od ljepe. U njiovom raskonom nadmetanju, u gotovo raskalaenoj oputenosti, dok horizont, daleko, daleko iza Bulne strane, prvo gori pa lagano gasne, kroz lepezu nijansi od zlatasto utog, kratko prevladavajućeg ultramarina, prelivanja u tirkiz i smiraja u purpuru, dok sasma ne uthne u teko ljubičasto iz gojeg, gotovo neprimjetno prelazi u spokojno teget, koji se naposlijetku utapa u bezobličnu tamu, bez kraja i konca, konture grada gube se lagano. Sadevo je trenutak! Nad gradom sloj zgusnutog mira, razapet u trokutu Dinare, Promine i Pljeevice. Obrubljen mekanom, suhom toplinom, koja lebdi nad tlom. Rane večeri kolovoza svojom zrelim mirisom, ispunjavaju cijeli prostor, prijanjaju za kou, medeno ljepeći se po njoj. Drae duu, kaklje osjetila i otvaraju nadnaravne slike, koje smjesta ponitavaju suhoparnu realnost. Večeri su doba kad je gard najbolje spasavati od noći, otimati od zaborava.
Samo ta se dan ugasio, a noć već svojim zastorom od crnog plia, nečujno uukava terace i verande u donjem gradu, ulazi kroz prozore soba od hotela pa do bolnice, prikrada u kutove slijepih ulica oko Deića, hipnotizira opustjela dvorita javnih ustanova. U kasarni Slavka Rodića svirano je povečerje, po spavaonama gase svijetla. Prko ceste u livadi mnotvo zrikavaca prostire leaj od sna u tek oroenu travu. Sa Dinare pirka prva svjea noćna arija. Sa neba, raskriljenog nad gradom, mirka bezbroj sitnh zvijezdica. To su očice vasione koja motri na svoj grad.
Dok kroz otvoreni prozor sobe, na mahove dopire svjei zrak iz dvorita, traju posljednje pripreme za naročiti susret, do tad nepoznato iskustvo. Odabrana roba, najbolja koja se ima, za sezonu, za priliku i za dob, kojoj se pridala velika vanost. Tjesna je, bocka po tijelu ali dava sigurnost. Na noge, lape ili sandale. Kako kosu namjestiti? Samo to prije biti tamo.
Najedanput, kroz prozor iz noći, sa povjetarcem koji pospano umori u čempresima, nadolazi kloparanje točkova, kripa kočnica i lupa vagona koji se zaustavljaju. Dolazeći unskom prugom tretni vlak staje na signalu. Nervozna, protegnuta sirena lokomotive, alje znak u stanicu, vlak je stiga. Pred sobom doguro botu frikog zraka, čak iz Bosne, ne bi li se ova razmotala po gradu. Ali, nije prolo puno prije nego se ova, tek pristigla svjeina, razblai toplinom grada, upijena pročeljima, zaostala po krovovima, u asfaltu, po kutovima kuina, koje imaju otvorene prozore radi luftiranja, na koje se čekalo sve do večeri. Dok vlak stoji i čeka na izlaz za Liku, u trenu punom oslukivanja i ičekivanja Sinobadi odgovaraju tiinom i zrikavcima. Samo poneki prozor jo osvjetljen. U to sa drugog izlaz za Liku. Tek to se njegovo odzvanjanje utialo kad je preo most na Brzici, crveno svijetlo signala postaje zeleno. Opet, sada jedva čujno, osjetno kratko, oglaavanje lokomitive. Primljen slobodan ulaz. To je bilo posljednje to se čulo toga dana u Sinobadima koji su istom pozaspali, prije osam.
Po mraku idući, kamenom posutim neravnim putom između kuća na glavici, vrat se lako moga ulomiti, zato treba izići na cestu kod posluge, bre bolje, gdje ima svijetla i prostora. Ulazak u drugi svijet, sa izlozima u svijetlu, sa mirisima večere, smirujućom toplinom, koja ispunjava grudi odvanoću, snagom i ulazi u svaku poru na koi, njeno dotiče tijelo pod kouljom. Miluje. Granica nigdje nema!
Sa obje strane ceste, na zgradama prozori i vrata od teraca irom otvoreni, ne bi li se stanovi bar zeru izluftirali prije lijeganja. Otud dopiru poznati zvuci ivota grada. Malo dijete plače, ni zaspati niti biti budno. Nervozni glas matere goni malu djecu u sobu na spavanje. Kroz prozor, sa drugog kata zgrade na sjevernoj strani ceste, jak glas spikera sa tv-prijemnika. Hrvoje Macanović saopćava izvjeće o prijateljskom susretu na Kantridi, gdje su majstori s mora odigrali nerijeeno sa domaćim. Iz tame jednog od balkona, izranja figura mukarca u bijeloj maji, povezane kose depnom maramicom, kosa ujutro valja biti propisno zalizana. On pui i odgovara neta kroz zube nekome iza leđa. Osvijetljena u noći, svojom irinaom i prazninom, a sad i toplinom, tiinom, putokazom pravaca u srijedi, stvara dojam kakvog svečanog trenutka u velikom gradu. Idući dalje toplina zraka raste i milina u tijelu sa njom. Lijevo, izduena stambena dvokatnica koja prati cestu. Desno, poslovni prostor osiguravajućeg zavoda Kroacija i Auto Hrvatske. U tom, miris mesa sa gradela. Tu je Balkan. Bata radi, puna gostiju, amora. I muzike. Glasni povici. Konobari poput labudova mile među stolovima. Zveckanje tanjura i escajga. Familije na večeri, kolege iz kancelarija, klape iz djetinjstva, iz kraja, opet sjede zajedno na piću. Puno bijelih koulja. Veselo je. Sav taj svijet kao jedan. Na ulici nikog nema. Toplina sa praznih ulica ulazi pod kou, budi neopisivi osjećaj slobode i ljepote. Kroz grudi se iri osjećaj pripadnosti. Pohitati, poskočiti, potrčati bilo kamo. Snage u tijelu nikad prije toliko.
Iz parka dopire nečujni drhtaj listova lipa i bagrema, čije sijeni igraju na pločniku. Kod eljezničke bljeti ko u po bijela dana. Svijetla po izlozima. Sva pozornost zarobljena. Netko projaha na biciklu i ode uz cestu, prema Deiću. Tu se osjeća snaga bivanja na svome. Harmonija prostora gradskog trga uspostavlja ravnoteu čulnosti. Pred komandom straa. Ulica prazna. Na ulazu u Dom stoje dva vojnika u uniformama za izlazak u grad. Iz Doma dopire otegnut zvuk evergreen kompozicije do ulice. Jo nekoliko koraka do novog veličanstvenog prizora. Zdanje hotela.
Prorijeđeni gosti, nih svega nekoliko, jedna ili dvije mlade ene, u ovo doba večeri sjede u atmosferi oputenosti i otmjene srdačnosti, u diskreciji svjetlosti bate i okolnih izloga prodavaone obuće i parfimerije, u nečujnoj bijelini stoljnjaka. Rrazgovara se u pola glasa. Na momenat smijeh. Tu sjede oni koji sebe dre za ozbiljne i vane u gradu. Zrakom lebdi ugođaj uređenog ivota u naemu gradu i nemore a da nepređe na svatkog tko bi tuda proa. Ispoljavanje ponosa na drugi način.
Iza hotela ostao je jo samo mrak. Otro izduljen zvonik Sv. Ante para nebo, čini tiinu jo dubljom. U donjem gradu svaka kretnja je prestala, vlada potpuni mir. Nema boljeg mjesta u gradu za osjetiti spokoj nego uprav tu, među sobom stisnutim kućama, stjenjenom cestom do iskakanja iz svoje koe. Svaka kretnja tu je zaustavljena. Istog momenta kad iz mraka izroni Atlagića most, sa stanice se glasi dizelka. Ura je sad devet i pedeset. Sezonski brzi vlak Dioklecijan za Beograd, spreman je za polazak. Pod mostom Krka je stala a mladost zaposjela cijeli grad, doivivi svoje potpuno oslobađanje istodobno. Tu je i kraj dana.
Kad bi se sve to sada moglo dobro pohraniti u uspomene, u ive slike. Na taj način učiniti mladost vjecnom i grad vječnim,
onako jednako ivim kako sad oni ovdje stoje. Teko se die, ne od zadihanosti. Grudi se nadimlju, ispunjene gradom ove večeri subote osmog kolovoza tisuću devetstotina sedamdesete. Mladost pred mostom. Ni jedno ni drugo nisu, čini se, u prilici spoznati neminovnost općeg toka. Već narednog momenta oni neprimjetno započinju, ili bolje kazano, nastavljaju svoje putovanje u noć. Sjutra, taj most oivit će opet kao spona u nečijem novom pokuaju dolaska u grad, njegova odgonetanja, odgonetanja bitka na koncu. Jedno je posve sigurno, ova mladost tog dana vie neće biti tu.
Nakon svega ostaje samo jedno pitanje: ta je uistinu realnost? Je li to ono ta se zbilo, ili ono kako je viđeno, ili ono ta je naknadno otkriveno, u sjećanju, u uspomeni. A nije li to moda ono ta samo svi mogu viditi?
studeni/novembar 2014
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA BR. 39
Jedna kratka. Vinjeta mala.. . . Čovijek. O čovjeku iz grada. Naem čovjeku. Točnije, o nama samim. O dui njaoj.
Kako sad ovdje narisati tu duu? Dua je ono ta čovjek sobom nosi gdje god poa, spreman ili zatečen. Kako dočarati ono ta nema ni boje ni obličevi, ni mirisa ni obujma, a opet vazda nazočno, svuda kud se pogleda, u narodu, u krajoliku, u gradu, po ulicama kao onoj trosmajerovoj i drugim sličnim mjestima.. Dua je ono ta čovjeka inspirira, goni, nadima se u njemu, pritiće i razapinje ga. Proba li se priroda te due slutiti samo se stie do predvorja nečeg intrigirajućeg. Kako onda duu upriličiti u dvije dimenzije? S kojim bojama? Ima li ona svoju dubinu, perspektivu, proporciju, ikonografiju? S riječima. Gdje ju treba smjestiti u kompoziciji čovjekova ivota, kako bi se ona najbolje mogla viditi a slika dobiti na vrijednosti? Kojeg je valera naa dua? Odista odgovor na ova pitanja teko je dati. Osim toga, duu je isprva teko smotriti jerbo, nju insan skriva u sebi, bolje reći htio bi skriti. Ali ne zato to se nje stidi, ili to ona otkriva njegovu ranjivost. ta vie, on je mora kriti, jerbo moga bi lako brez nje ostati. u ovom kraju, vrletnom, vjetrovitom, ćudljivom, prevratnom. Tu za duu prosto nema drugog mjesta do u čovjeku samom. Tako, dua je ipak tu, sa njim, on je pazi i nosi. I ona njega pazi i nosi. S njome on znade durati, zapinjati ili poletiti, ali nikad brez nje on nije, kud god se zaputi, u spizu, gostionu, na sastanak ili u krevet.
Ova dua iroka je ka nebo, od Komalića do Siverića, Od Pađena do Polače i jo dalje do Oklaja. Ocrtava se ona u očima, na licima ljudi, svakog dana na svakom mjestu, u poti, mesnici, na marendi. U njoj su porivi, zebnje, i nadanja, sva premiljanja. Dua je sigurna potpora naemu čovjeku. Brez nje on nemere nikud. Sa duom svojom on gleda prevladati oporu zbilju ivljenja, buru koja nikako ne misli stati, sunce koje pri, kamen kod kojeg se zapelo. Da mu nije te due ne bi nikako moga omicati botu pure niz grlo svakoga dana, niti ići vučijama po vodu sve do dalekog izvora, kakve vrtače, svejedno je li kii ili je sunce. Samo sa tom duom more čovjek troiti vodu na zeru, odmjerenu kapima. Sa duom on ima glavinjati, ispunjavati partijske zadatke, balotati se, pjevati, ćakulati. iviti i umirati. Sa duom insan pribire sebi u naem kraju koju zeru topline. Njome drugima on daje istu toplinu, u prolazu, u pogledu, u pozdravu, kad ove ponestane u ivotnim prilikama.
Naemu čovjeku sa takvom duom, nita nije nedokučivo. Njome on premoćava sve granice, otvara svaka vrata, vri pretvorbu javnosti u osobnost, te se najposlje i srodi sa ovim ili onim. Na taj način svatko svakom i svemu izgleda blizak. Sve stoji skupa u duama naega svijeta. Otuda izlazi milost, pa mater govori djetetu svome: rano moja. Gdje to jo ima? Pita čovjek kud si poa ne bilo ga? Naemu čovjeku sve je tako blisko i namah lako. Sa svime će se on znati naaliti, zbilje radi. Zato, neće reći idem ljekaru nego, idem viditi Rastovića, pa onda doda jo i Siniu kako bi potvrdio svoj neveseli naum. Ili veli, moram ići do Hanje Grizelj. Tako mu je nakako laknje. Eno tamo kod Mijakovca, kaza će, mjesto da reče u centru grada. Netko poručuje svome iz ekipe: nađimo se kod Pee. Ili, idem ja kod Laće. Kod djece u okolici , Jovo Dukić je bio stra i trepet, pa i kod onih starijih, koji su imali slabe zube. Kad ovaj stie u ambulantu zadrunog doma, nije se aliti. I jopet, neće oni reći idem zubaru nego Dukić je doa, ko da su u rodu sa njim, a onda je, čini im se odma laknje za podnijeti muku vađenja zuba kod kojeg je Jovo bio nemilosrdan. A tek ići u općinu. Ničeg se na svijet nije vie boja, niti se vie osjeća vanim, nego kad će ići u općinu. U miliciju se ilo po osobnu kartu, produiti legitimaciju, izvaditi vozačku, nako usput, između dvije čae vina. Ba nita. A u općinu, to več nije bila obična stvar. I na koncu, nije bilo lako. Prepane se kukavac samo ta je proa kroz teka drvena vrata, bajcovana i bezbojnim lakom premazana. Uglancan beton hodnika jezu budi. Desno od ulaza ured prosvjetnog inspektora Mile Pokrovca. Koljena se odsjekla, noge se već tresu. A ići i upravu prihoda, bolje da se čovjek nije ni rodio. Tek kod trinog inspektora! Zato će on sebi i drugima raći: ne, idem ja neto inspektoru tome i tome nego, idam kod Bukarice, misleći to mi je usput a i svoji smo, bit će taj posjet ka popiti čau bevande. Samo, ne daj boe morati se penjati gore na drugi kat, do Vojnog odsijeka. Ponijeti knjiicu sa sobom. Ode ti u vojsku, i to po kazni, nisi se pokaza. Mi ćemo tebe lijepo u Karlovac. Medvjedima. Mučeniku onda ne ostaje nita drugo nego probati sebe tjeiti. Pa kad ga pitaju ta si tako objesija bente on odgovara: idem neta kod Ogija.
Promiču tako svakodnevno nai ljudi i njihovi ivoti a due im jednako ostaju. Svi već otili, zamakli daleko, ne daju se viditi, nema povraqtka, a due ostale za njima. Tople, nevine, brezkarne. Zaboravit će te due sve jopet. Smijaće se i radovati iznova, i balotama i kartama, tvrđavi i Bobisu, eljeznickoj stanici, i aji i Cvijanoviću, sa kojim se sluilo u Lori. Kad god Bejki prođe svojim autićem i vidi kako Zagreb gura rumeno kolica pred sobom, znade sve je na mjestu. Sve to dolazi samo iz nae due, more se u miru otpočinuti.
siječanj / januar 2015.
Jedna kratka. Vinjeta mala.. . . Čovijek. O čovjeku iz grada. Naem čovjeku. Točnije, o nama samim. O dui njaoj.
Kako sad ovdje narisati tu duu? Dua je ono ta čovjek sobom nosi gdje god poa, spreman ili zatečen. Kako dočarati ono ta nema ni boje ni obličevi, ni mirisa ni obujma, a opet vazda nazočno, svuda kud se pogleda, u narodu, u krajoliku, u gradu, po ulicama kao onoj trosmajerovoj i drugim sličnim mjestima.. Dua je ono ta čovjeka inspirira, goni, nadima se u njemu, pritiće i razapinje ga. Proba li se priroda te due slutiti samo se stie do predvorja nečeg intrigirajućeg. Kako onda duu upriličiti u dvije dimenzije? S kojim bojama? Ima li ona svoju dubinu, perspektivu, proporciju, ikonografiju? S riječima. Gdje ju treba smjestiti u kompoziciji čovjekova ivota, kako bi se ona najbolje mogla viditi a slika dobiti na vrijednosti? Kojeg je valera naa dua? Odista odgovor na ova pitanja teko je dati. Osim toga, duu je isprva teko smotriti jerbo, nju insan skriva u sebi, bolje reći htio bi skriti. Ali ne zato to se nje stidi, ili to ona otkriva njegovu ranjivost. ta vie, on je mora kriti, jerbo moga bi lako brez nje ostati. u ovom kraju, vrletnom, vjetrovitom, ćudljivom, prevratnom. Tu za duu prosto nema drugog mjesta do u čovjeku samom. Tako, dua je ipak tu, sa njim, on je pazi i nosi. I ona njega pazi i nosi. S njome on znade durati, zapinjati ili poletiti, ali nikad brez nje on nije, kud god se zaputi, u spizu, gostionu, na sastanak ili u krevet.
Ova dua iroka je ka nebo, od Komalića do Siverića, Od Pađena do Polače i jo dalje do Oklaja. Ocrtava se ona u očima, na licima ljudi, svakog dana na svakom mjestu, u poti, mesnici, na marendi. U njoj su porivi, zebnje, i nadanja, sva premiljanja. Dua je sigurna potpora naemu čovjeku. Brez nje on nemere nikud. Sa duom svojom on gleda prevladati oporu zbilju ivljenja, buru koja nikako ne misli stati, sunce koje pri, kamen kod kojeg se zapelo. Da mu nije te due ne bi nikako moga omicati botu pure niz grlo svakoga dana, niti ići vučijama po vodu sve do dalekog izvora, kakve vrtače, svejedno je li kii ili je sunce. Samo sa tom duom more čovjek troiti vodu na zeru, odmjerenu kapima. Sa duom on ima glavinjati, ispunjavati partijske zadatke, balotati se, pjevati, ćakulati. iviti i umirati. Sa duom insan pribire sebi u naem kraju koju zeru topline. Njome drugima on daje istu toplinu, u prolazu, u pogledu, u pozdravu, kad ove ponestane u ivotnim prilikama.
Naemu čovjeku sa takvom duom, nita nije nedokučivo. Njome on premoćava sve granice, otvara svaka vrata, vri pretvorbu javnosti u osobnost, te se najposlje i srodi sa ovim ili onim. Na taj način svatko svakom i svemu izgleda blizak. Sve stoji skupa u duama naega svijeta. Otuda izlazi milost, pa mater govori djetetu svome: rano moja. Gdje to jo ima? Pita čovjek kud si poa ne bilo ga? Naemu čovjeku sve je tako blisko i namah lako. Sa svime će se on znati naaliti, zbilje radi. Zato, neće reći idem ljekaru nego, idem viditi Rastovića, pa onda doda jo i Siniu kako bi potvrdio svoj neveseli naum. Ili veli, moram ići do Hanje Grizelj. Tako mu je nakako laknje. Eno tamo kod Mijakovca, kaza će, mjesto da reče u centru grada. Netko poručuje svome iz ekipe: nađimo se kod Pee. Ili, idem ja kod Laće. Kod djece u okolici , Jovo Dukić je bio stra i trepet, pa i kod onih starijih, koji su imali slabe zube. Kad ovaj stie u ambulantu zadrunog doma, nije se aliti. I jopet, neće oni reći idem zubaru nego Dukić je doa, ko da su u rodu sa njim, a onda je, čini im se odma laknje za podnijeti muku vađenja zuba kod kojeg je Jovo bio nemilosrdan. A tek ići u općinu. Ničeg se na svijet nije vie boja, niti se vie osjeća vanim, nego kad će ići u općinu. U miliciju se ilo po osobnu kartu, produiti legitimaciju, izvaditi vozačku, nako usput, između dvije čae vina. Ba nita. A u općinu, to več nije bila obična stvar. I na koncu, nije bilo lako. Prepane se kukavac samo ta je proa kroz teka drvena vrata, bajcovana i bezbojnim lakom premazana. Uglancan beton hodnika jezu budi. Desno od ulaza ured prosvjetnog inspektora Mile Pokrovca. Koljena se odsjekla, noge se već tresu. A ići i upravu prihoda, bolje da se čovjek nije ni rodio. Tek kod trinog inspektora! Zato će on sebi i drugima raći: ne, idem ja neto inspektoru tome i tome nego, idam kod Bukarice, misleći to mi je usput a i svoji smo, bit će taj posjet ka popiti čau bevande. Samo, ne daj boe morati se penjati gore na drugi kat, do Vojnog odsijeka. Ponijeti knjiicu sa sobom. Ode ti u vojsku, i to po kazni, nisi se pokaza. Mi ćemo tebe lijepo u Karlovac. Medvjedima. Mučeniku onda ne ostaje nita drugo nego probati sebe tjeiti. Pa kad ga pitaju ta si tako objesija bente on odgovara: idem neta kod Ogija.
Promiču tako svakodnevno nai ljudi i njihovi ivoti a due im jednako ostaju. Svi već otili, zamakli daleko, ne daju se viditi, nema povraqtka, a due ostale za njima. Tople, nevine, brezkarne. Zaboravit će te due sve jopet. Smijaće se i radovati iznova, i balotama i kartama, tvrđavi i Bobisu, eljeznickoj stanici, i aji i Cvijanoviću, sa kojim se sluilo u Lori. Kad god Bejki prođe svojim autićem i vidi kako Zagreb gura rumeno kolica pred sobom, znade sve je na mjestu. Sve to dolazi samo iz nae due, more se u miru otpočinuti.
siječanj / januar 2015.
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA GRADA BR.40
utorak, 18. veljače 1975.. godine
Danas je opet bura. Podigla se ona jo juče, predveče, pa je cijelu noć mela ulicama grada, letala gore-dolje, do kasarne, pa nazad skroz do mosta. Ila do Preparamdije, probala uz Bulinu stranu, skrivala se u Marenui. Pometena, sva sklupčana zavri pred Bobisom. Do sljedećeg poduzimanja. Zvidi ona brez prestanka kroz prazne kronje stabala, zavija cestom, uka oko ponistara kuća ispod fortice, zvecka njiovim caklima i zavlači se pod pragove. Pred sam izlazak sunca, u naročitoj uji ona pojača, more biti oće joj se skupiti ono zeru praine ta je preteklo od noćnih bahanalija po portunima, kutovima oko zgrada i skrajnim ulicama.
Dok se ne zaloi paret u kuini, uključe ispranjene peći na struju, jedino mjesto na kome ovih dana preostaje neta topline, jesu kreveti. Ali, novi dan je već tu i mora se brzo ustajati.Miris kuvane kave, prene kod kuće, produljio je lijenost od noći u tijelu i ne da insanu izići vanka po vakom vremenu. Kratak pogled kroz prozor u nebo, koje se jedva nazire u mraku, vrhovi udaljenih planinau nebu tek se slute. Ulice sasma puste, grad jo u gluhojj tiini. Jedino se bura drsko oglaava. Noć jedva primjetno uzmiče novom danu. Svijetle izlozi zamućeni od doticaja svanuća. Bura kovitla pramenove dima po krovovima. Miriu drva iz peći. Bukovi su trupci u njima brez pavaka, oni griju ka nita.
Kod gostione Varivode usputna je postaja busu Autotransporta Zadar.. Dvije-tri prilike, muče kanda se nikada u ivotu nisu srele, već čekaju na polazak onog busa u 6 i 30 za Zadar, preko Obrovca. To su oni iz noćne smjene, po vakom vremenu u ovu uru, svega im je puna kapa. Zure ne bi li se ta prije dopeljali svojim kućama. Tapkaju oni u mjestu, sve okreću leđa, na jednu pa na drugu stranu, ne bi li se zaklonili od bure, a ona uvijek udara im pravo u lice i svezuje manu od suve jeze oko vrata.
Začu se teko brektanje motora u primicanju Deića raskrsnici. To je dotrajali autobus druge generacije marke FAP, sa motorom među sjedalima ofera i konduktjera i bukom ta guta cijelu njegovu nutrinu. Ovaj autobus vozi Slavko Vejnović, u cijelosti predan ozbiljnom poslu. Treba se probiti do Zadra. Cesta znada biti potopljena, povodanj more nanjeti granja po njoj a nigdje nikoga u ovom pravcu za lepati u slučaju nude. Putnici samo ta uskoče u tek zagrijani bus, a on već grabi uz Bulinu stranu, podiući za sobom oblak prainčine, ta obiljeava njegovo napredovanje u putu. Cesta uska, neravna od jesenjih bujica, pod nagibom, opasna za vonju. Slavko vjeto mota volanom po okukama, vozi sredinom prazne ceste. Zakrljali grabići nalik razapetoj mrei pauine, zaposjeli obe strane ceste, mame nesmotrene na putu brez povratka. Dokle god pogled stie samo kamen i grabići. Da nema zida na ogradama uz cestu, vrag bi pogodio pravac ceste. Samo sivo. Pusto i zaboravljeno. Putnici razmjeteni po busu ćute, kunjaju. Ponekog već uhvatio san.
U tom trenutku rubovi Dinare i Promine jasno su ocrtani na nebu. Dolje, grad ostao umotan u izlizani plat noći. Ppravo naprijed, po uvalama u pravcu Pljeevice, nazire se mrak zgrčen u bezuspjenom opiranju svjijetlu dana. Vrhom Buline strane bura brie. Pri njezinu sjevernom kraju, kuća na kat od kamena uz samu cestu, jedina zapreka buri na ovom mjestu. Dok bus pored nje promiče ona ne dava znake ivota. Odmah iza nje cesta u otoj okuci savija na lijevo. Tu grad nestaje iz vidika a istodobno se otvara velelebna perspektiva cijele Bukovice u blagom, zatalasanom sputanju ka horizontu. .Prazan prostor. Nakon koje minute, cesta, provučena ispod podvonjaka, stie do jedva zamjetnog raskrća. S desna su Pađane a lijevo vidiku put otvoren sve do mora. Pravo, cesta nastavlja, putem osmog reda prema egaru. Lijevo, ona ide u susret Radučiću, Ivoevcima i Kistanjama, protegnuta u gotovo pravoj crti skroz do Benkovca. Umjesto Vrhova Dinare i Pljeevice, propetih do neba, sada vidik sputavaju strmi Otrelj s desna i daleki, pomodreli Velebit, u njegovu produetku, čineći zaleđe ovom nepripitomljenom kraju. Nekako ba tada sunce sa Dinare prosu svoj prvi zrak po oporom krasu, obasja unutranjost busa, koja namah oivi u mekoljenju putnika. Zablista Promina, pozlati se kamen i makija. I zrak dobiva boju, kristalno ree, tipa ui i obraze. Skorilo se cijelo jutro pod zubatim suncem. E da je sade ćikara bijele kave i frika zemička. Bog da te vidi.
veljača / februar 2015
utorak, 18. veljače 1975.. godine
Danas je opet bura. Podigla se ona jo juče, predveče, pa je cijelu noć mela ulicama grada, letala gore-dolje, do kasarne, pa nazad skroz do mosta. Ila do Preparamdije, probala uz Bulinu stranu, skrivala se u Marenui. Pometena, sva sklupčana zavri pred Bobisom. Do sljedećeg poduzimanja. Zvidi ona brez prestanka kroz prazne kronje stabala, zavija cestom, uka oko ponistara kuća ispod fortice, zvecka njiovim caklima i zavlači se pod pragove. Pred sam izlazak sunca, u naročitoj uji ona pojača, more biti oće joj se skupiti ono zeru praine ta je preteklo od noćnih bahanalija po portunima, kutovima oko zgrada i skrajnim ulicama.
Dok se ne zaloi paret u kuini, uključe ispranjene peći na struju, jedino mjesto na kome ovih dana preostaje neta topline, jesu kreveti. Ali, novi dan je već tu i mora se brzo ustajati.Miris kuvane kave, prene kod kuće, produljio je lijenost od noći u tijelu i ne da insanu izići vanka po vakom vremenu. Kratak pogled kroz prozor u nebo, koje se jedva nazire u mraku, vrhovi udaljenih planinau nebu tek se slute. Ulice sasma puste, grad jo u gluhojj tiini. Jedino se bura drsko oglaava. Noć jedva primjetno uzmiče novom danu. Svijetle izlozi zamućeni od doticaja svanuća. Bura kovitla pramenove dima po krovovima. Miriu drva iz peći. Bukovi su trupci u njima brez pavaka, oni griju ka nita.
Kod gostione Varivode usputna je postaja busu Autotransporta Zadar.. Dvije-tri prilike, muče kanda se nikada u ivotu nisu srele, već čekaju na polazak onog busa u 6 i 30 za Zadar, preko Obrovca. To su oni iz noćne smjene, po vakom vremenu u ovu uru, svega im je puna kapa. Zure ne bi li se ta prije dopeljali svojim kućama. Tapkaju oni u mjestu, sve okreću leđa, na jednu pa na drugu stranu, ne bi li se zaklonili od bure, a ona uvijek udara im pravo u lice i svezuje manu od suve jeze oko vrata.
Začu se teko brektanje motora u primicanju Deića raskrsnici. To je dotrajali autobus druge generacije marke FAP, sa motorom među sjedalima ofera i konduktjera i bukom ta guta cijelu njegovu nutrinu. Ovaj autobus vozi Slavko Vejnović, u cijelosti predan ozbiljnom poslu. Treba se probiti do Zadra. Cesta znada biti potopljena, povodanj more nanjeti granja po njoj a nigdje nikoga u ovom pravcu za lepati u slučaju nude. Putnici samo ta uskoče u tek zagrijani bus, a on već grabi uz Bulinu stranu, podiući za sobom oblak prainčine, ta obiljeava njegovo napredovanje u putu. Cesta uska, neravna od jesenjih bujica, pod nagibom, opasna za vonju. Slavko vjeto mota volanom po okukama, vozi sredinom prazne ceste. Zakrljali grabići nalik razapetoj mrei pauine, zaposjeli obe strane ceste, mame nesmotrene na putu brez povratka. Dokle god pogled stie samo kamen i grabići. Da nema zida na ogradama uz cestu, vrag bi pogodio pravac ceste. Samo sivo. Pusto i zaboravljeno. Putnici razmjeteni po busu ćute, kunjaju. Ponekog već uhvatio san.
U tom trenutku rubovi Dinare i Promine jasno su ocrtani na nebu. Dolje, grad ostao umotan u izlizani plat noći. Ppravo naprijed, po uvalama u pravcu Pljeevice, nazire se mrak zgrčen u bezuspjenom opiranju svjijetlu dana. Vrhom Buline strane bura brie. Pri njezinu sjevernom kraju, kuća na kat od kamena uz samu cestu, jedina zapreka buri na ovom mjestu. Dok bus pored nje promiče ona ne dava znake ivota. Odmah iza nje cesta u otoj okuci savija na lijevo. Tu grad nestaje iz vidika a istodobno se otvara velelebna perspektiva cijele Bukovice u blagom, zatalasanom sputanju ka horizontu. .Prazan prostor. Nakon koje minute, cesta, provučena ispod podvonjaka, stie do jedva zamjetnog raskrća. S desna su Pađane a lijevo vidiku put otvoren sve do mora. Pravo, cesta nastavlja, putem osmog reda prema egaru. Lijevo, ona ide u susret Radučiću, Ivoevcima i Kistanjama, protegnuta u gotovo pravoj crti skroz do Benkovca. Umjesto Vrhova Dinare i Pljeevice, propetih do neba, sada vidik sputavaju strmi Otrelj s desna i daleki, pomodreli Velebit, u njegovu produetku, čineći zaleđe ovom nepripitomljenom kraju. Nekako ba tada sunce sa Dinare prosu svoj prvi zrak po oporom krasu, obasja unutranjost busa, koja namah oivi u mekoljenju putnika. Zablista Promina, pozlati se kamen i makija. I zrak dobiva boju, kristalno ree, tipa ui i obraze. Skorilo se cijelo jutro pod zubatim suncem. E da je sade ćikara bijele kave i frika zemička. Bog da te vidi.
veljača / februar 2015
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
1. Maj
1. Maj
Prolazi vrijeme kao sto vijecita Krka prolazi,ona suza Dinare,koja sa svojim
sestrama grli stari grad da bi se iza njega sastale i zajedno kroz kanjon
prepun bujne prirode u kojem ljeta obiluju suncem,a jesen ocarava svojim
bojama ostavljajuci neizbrisiv dojam ljepote.Gore gdje se obrusava poput
suze joj brat Krcic dok zrake ranog majskog sunca bljeste sa jos snjeznih
padina Dinare,na zaravan koja nadvisuje ljevu obalu Krke u ladovinu
starih rastica sa svih strana pocima se sljevati rijeka radosnih noseci
slobodarsku trobojnicu sa petokrakom.Prvi maj se proslavlja u Burumu!
Iz daljine dopire pjesma u kojoj je vrijeme zapisano:-Evo majko Seste
divizije,jos je Drina potopila nije.Nije tica odhranila tica kao majka
heroja Zunica.Odozgo,niz Krivine cula bi se i ona zakletva kao podsticaj
snaznog nadahnuca,kao podsticaj nove obaveze,posto je Prva petoljetka
ispunjena:-Samac-Sarajevo,to je nasa meta,.......Od slobodarskih
pjesama sum Krcica sve se slabije cuje.Radost zivota mijesa se sa
vojnom pleh muzikom.Partizanovci izvode svoj program,udara kasap
po dasci sa janjetinom dok drugi cekaju svoj red dahcuci uz zid na travi
shvacajuci da im je vise nepotrebna.Stizu vijesti ko se je vec prvi okupao
u majskoj hladnoj Krki,vidjaju se u rukama tresnjeve grancice sa prvim
tresnjama na njima,pruza se sladoled i drugim ustima do sebe,gledaju se
velike bacve pune snijega sa Dinare ,a iz nako otopljena vire bocuni sa
pivom,a i one manje bocise bubuljicave sa naramcadom i cepom sa zicom.
Niko je sam nije ispio,vec je i ona isla od usta do usta kao i sladoled.
U debeloj ladovini oko prostrlih tavaja po majskoj travi sijedila su
srecom ozarena lica oko vrpica mlade janjetine.Kozaracko kolo nije se
prekidalo,osim sta bi se kolovodja mijenjao.Znao bi se vidjati jedan u
kratkom koznom kaputu,kojeg je cesto zabacivao na ramena,jer mu je
spadao,kao zurno obilazi pojedine grupe radosnih ljudi,pa kao da
nekoga trazi.Sum Krcica se gotovo i ne cuje.Pjesme su se orile radujuci
se tome narodnom veselju. Vrijeme prolazi,pa ni Sunce necka i tihi i
neprimijetni rastanak pocima.Krcic sumi.Rastaju se sretni ljudi,pa svako
svojim jutrosnjim pravcem pod trobojnicom i petokrakom,a pjesme su
bile sve udaljenije i udaljenije i uvijek one slobodarske.Odozdo iz
Krkinih vrbaka pramenovi sumaglice pocimaju zuzimati svoje mijesto
odaklen smo ih to jutro sa prvim zrakama majskog sunca otjerali.
Tece ona suza Dinare i teci ce,ali ona vremena vise nece.
Napisao: Stevan-Stiv Biserko
Prolazi vrijeme kao sto vijecita Krka prolazi,ona suza Dinare,koja sa svojim
sestrama grli stari grad da bi se iza njega sastale i zajedno kroz kanjon
prepun bujne prirode u kojem ljeta obiluju suncem,a jesen ocarava svojim
bojama ostavljajuci neizbrisiv dojam ljepote.Gore gdje se obrusava poput
suze joj brat Krcic dok zrake ranog majskog sunca bljeste sa jos snjeznih
padina Dinare,na zaravan koja nadvisuje ljevu obalu Krke u ladovinu
starih rastica sa svih strana pocima se sljevati rijeka radosnih noseci
slobodarsku trobojnicu sa petokrakom.Prvi maj se proslavlja u Burumu!
Iz daljine dopire pjesma u kojoj je vrijeme zapisano:-Evo majko Seste
divizije,jos je Drina potopila nije.Nije tica odhranila tica kao majka
heroja Zunica.Odozgo,niz Krivine cula bi se i ona zakletva kao podsticaj
snaznog nadahnuca,kao podsticaj nove obaveze,posto je Prva petoljetka
ispunjena:-Samac-Sarajevo,to je nasa meta,.......Od slobodarskih
pjesama sum Krcica sve se slabije cuje.Radost zivota mijesa se sa
vojnom pleh muzikom.Partizanovci izvode svoj program,udara kasap
po dasci sa janjetinom dok drugi cekaju svoj red dahcuci uz zid na travi
shvacajuci da im je vise nepotrebna.Stizu vijesti ko se je vec prvi okupao
u majskoj hladnoj Krki,vidjaju se u rukama tresnjeve grancice sa prvim
tresnjama na njima,pruza se sladoled i drugim ustima do sebe,gledaju se
velike bacve pune snijega sa Dinare ,a iz nako otopljena vire bocuni sa
pivom,a i one manje bocise bubuljicave sa naramcadom i cepom sa zicom.
Niko je sam nije ispio,vec je i ona isla od usta do usta kao i sladoled.
U debeloj ladovini oko prostrlih tavaja po majskoj travi sijedila su
srecom ozarena lica oko vrpica mlade janjetine.Kozaracko kolo nije se
prekidalo,osim sta bi se kolovodja mijenjao.Znao bi se vidjati jedan u
kratkom koznom kaputu,kojeg je cesto zabacivao na ramena,jer mu je
spadao,kao zurno obilazi pojedine grupe radosnih ljudi,pa kao da
nekoga trazi.Sum Krcica se gotovo i ne cuje.Pjesme su se orile radujuci
se tome narodnom veselju. Vrijeme prolazi,pa ni Sunce necka i tihi i
neprimijetni rastanak pocima.Krcic sumi.Rastaju se sretni ljudi,pa svako
svojim jutrosnjim pravcem pod trobojnicom i petokrakom,a pjesme su
bile sve udaljenije i udaljenije i uvijek one slobodarske.Odozdo iz
Krkinih vrbaka pramenovi sumaglice pocimaju zuzimati svoje mijesto
odaklen smo ih to jutro sa prvim zrakama majskog sunca otjerali.
Tece ona suza Dinare i teci ce,ali ona vremena vise nece.
Napisao: Stevan-Stiv Biserko
-
- Posts: 109
- Joined: Thu Apr 30, 2009 4:43 am
Ozivljavanje grada
LITERARNA VINJETA Br.41
ta sad znači misliti opet o polju? Misliti o polju uopće, a iz grada? Imati ga uvijek pred očina, na pameti. Čemu to? Točnije, nije riječ o bilo kojemu polju, misliti o naemu polju posve je neta drukčije. To je ono ta se naprosto ugnijezdilo, namah tu, iza Slavka Rodića. Proteglo se ono između unske pruge sa zapadne strane, Vrpolja na sjeveru, do sklupčanog podnoja Dinare na istoku, pa skroz do Kovačića na jugou. Veliko je to polje. Misao o polju u takvome prostoru dobiva sasma drugi sustav i znakovitost. Za dobiti pravu predodbu o naemu polju, učini se isprva dostatnim samo pomisliti na nj. Ali to je varka jerbo ono je veće od same te pomisli. Za dobiti pomisao o bilo čem, zahtijeva se prvotno iskustvo, izravno ili posredovano, pričom, slikom ili pročitanom vijeću u tampi. Iz toga iskustva onda naknadno izranjaju prizori posve nove sustavnosti, u kojima, nakon prolaska dana i godina, potiru se granice umiljanja i zbilje, sve se onda sljsva u jednu čvrsto spregnutu sliku-doivljaj, koji se potom nosi unutar svijesti, gdje postaje postaje nadnaravneo ubjedljiva.
Traganje za sopstvenim identitetom također more odvesti u polje. Tako misli o polju potječu iz sjećanja. Te misli isto tako potječu i od elje za dokučiti drugo, ono nepoznato i daleko. Kao takvoga mogućno ga je dokućiti ili zamiljanjem, a kod onih rijeđih, kadrih, poduzimanjem avanture.
U mislima o polju onda se znade ukazati topal dom i odrastanje u njemu. U tim mislima spavaju pohranjene uspomena na okupljanja familije u blagdane. Doivljaj polja mogućno je stvoriti nakon imanja tamo kakva naročita posla.
ta bi sad jedan insan iz grada ima raditi sa tim poljem kad inako u gradu ima svega ta mu treba. U gradu je njegova svakodnevica, koju je teko poremetiti, jer se uredno ponavlja i potvrđuje, biva izvjesna, ta njemu, mora se priznati, naročito godi. Zaokupljen je on u svome gradu, pored drugog i čuvanjem slobode, njegovanjem bratstva i jedinstva. U gradu on ima svoj posa. Tu ga, po okončanju posla, čekaju njegove gostionu. Osim toga prati on tu vlakove ta stiu i odlaze iz grada, uvijek po redu vonje. A tak marenda, ta ona mu je pravcata drtvena institucija koje ako je nema na čovijek i nije čovijek. Tako netko ima kruva, masti i cukra, drugi deset deka umkarice, a oni najsretniji, poput potara Ljubana, kvarat janjetine i dva deci vina. Prodavaone rade dvokratno. Navečer, obvezantni televizijski dnevnik, poslije kojega se ta će sjutra biti, te se more ići mirno na počinak. U gradu se spava i sniva u posvemanom miru, kraj otvorenih prozora. Dok spava insan je pun radovanja i ičekivanja. ivot mu je ispunjen milinom. Okruen ugodom i ljepotom vie mu i ne treba. Radi čega onda ima on misliti o polju, čak ta vie ići u polje?
Zato nije moranje znati u gradu kako je tu negdje, pored, jedna takva ljepota. To znadu samo neki.
Kako onda ipak dokučiti tu ljepotu, učiniti je općom, doiviti je? Za doiviti iznimnost sve ljepote ovoga polja, na svijet nije mora ići nikuda. Dostatno mu je samo ispeti se na forticu i baciti pogled ozgo na sjever. Otuda bi mu se namah dalo uočiti svu veličanstvenost i nesamjerljivost prostranstva, u kojoj eto, to nae polje, vječno sanjari a sva njegova ljepota i rasko počivaju. Tu, sa bedema fortice, polje se oku promatrača nudi brez ikakva posredovanja, skoro je na dohvat ruke. Učini se tad čovjeku kako bez te ljepote polja ne bi bilo ni ljepote grada.
U zadnje vrijeme grad i polje postaju nerazdvojni, granica među njima nestaje. Cijeli kraj, osut kamenom, i krt, kako izgleda, dobiva u tom sjedinjenju, osim ljepote i ivotnu energiju a istodobno i pitominu, drugdje rijetko znanu. Otud i kod svijeta iz grada i onoga iz polja, iz dua izsijava pitomina i naročita mekota, ukoliko nijesu obuzeti ujom. Misliti o polju istodobno znači osjećati se lijepo u ljepome i zračiti tom ljepotom. Jednom obujmljeni iskustvom, ostaju sa čovijekom do kraja, ka ta ostaju i grad i polje sa njim.
Ovo polje pravi je zavičaj svim mogućim bojama. Proarano ono je paletama utog od ugaene trave, braon kad su njive zaorane, sivo-maslinastom od livada i kamenih ograda, isprskano četinarsko-zelenom, uokvireno pastelno plavom od odraza neba na njemu, polje je istodobno i blizu i daleko. Čini se treba ga samo udahnuti, propustiti ga između prstiju kao pregrt vode sa izvora, ponijeti ga u kosi. Jednom riječju iviti sa tim poljem.
Gledati u to polje, misliti o njemu, kretati prema njemu, znade poroditi uvijek istu uzdrhtalost, treptaj osjećaja, u kojemu nje mogućno razlikovati čistu iskustvenost, elju da je se ima, od samog dođivljaja bivanja u njemu. U takvome jednom susretu sa poljem, poslije blagih i dugih proljetnjih kia, javlja se neizreciva udnja za njegovim blistavo umivenim daljinama. A ono tamo, čeka, svo vrijeme samo saneva, lekari međ razmetnutih gustih evara u gajevima i prozračnih vrhova glavica, ipartano krivudavim puteljcima koje prate grgurve ivice, a za svaki slučaj protepano nizom visokih čempresa oko kuća i po rubovima livada, ta su se ba tute ispriječili udarima bure.
Ljeti, ono se pogledom dugo trai u daljini i prozirati zraka, piljiti treba dugo kroz poigravanje jare pred očima, u kojoj svaka točka u trenu gubi svoju prostornu odredljivost. Tako polje biva nastanjeno u slutnji. Ono je tu negdje između neba i vjenca planininskih strana ta su mu za leđima. Tih dana sunce ga otima ne samo pogledu nego i svakome čulu i uskraćuje njegovu izvjesnost insanu. Tada je ono najudaljenije od grada. Njegova situiranost u prostoru neodređena i mogućno ga je identificirati samo prema pravacu u kojemu treba ići. Snagu prizivanja polje nosi u debelom hladu vitkih čempresa, gorostasnih hrastova i divovskih kostela, mjestima u kojima je jedino mogućno danuti i zadrijemati, insanu i njegovu blagu na ispai.
S jeseni, pogled put polja i misli o njemu, slijede zov bure. Polje uzmiče gradu cestom u pravcu Golubića. Razvučeno du ispranih ivica, po krivudavim tragovima od bujice, ta je samo prije koji dan razjareno, u bezbroj malih potoka, jurila sredinom ceste. S jeseni ono odlazi u tiinu sačinjenu od sapranih boja, prima se u duu čisto, u svojoj punoći, kroz brojne livade i obrane vinograde sa obje strane ceste, tu i tamo sa pokojim crvenim krovom, posađenim ba onamo gdje treba, na domaku grada. Kad se u ta doba ono zamilja, ponijprije se otkriva u sazrelom grođu i obilatim jesenjim kiama, koje zapljuskuju kronje stabala jo pune lića. Polje je umotano u neta okraćale, usporene, pomalo umorne, dane. Ono mirie na spokoj.
Zimi polje biva posjećeno samo u mislima. Dok ozgo preko njega brije suhi vjetar suvomrazice, ono počima hibernirati. Svu njegovu otsutnost i nepokretnost naruavaju bjeličasti, nestani, pramičci dima. U njihovom bezuspjenom veranju sa svih dimnjaka do beskrajnog neba, jedino jo plava boja mraza i neba dura u sveopćoj prolaznosti. Tad se insanu čini, kako uprav iz polja, dopire ona danonoćna huka vjetra, koja zatvara prozore i vrata po svim kućama. A zrakom jedino odzvanja kripa i praskanje leda na cesti, pod koracima u gojzericama.
Tad je ponajbolje samo zamiljati polje. Ostajanje u kući poslijepodne. Prije nego se počme smrkavati, dok sivo i bez snijega vrijeme, čepava za guu. tad u zagrijanoj sobi čekati bez konca. Sumrak prikraćen u intermezzu na televiziji. Pohorja pod nametima snijega. Slike, jedva zamjetno, sustiu jedna drugu, u gracioznom spustu niz napola ustavljenu matu, u «Arabeski broj jedan» Clauda Debusy-ja. Čeka se prolazak zime i povratak polju.
Pokatkad, ukae se potreba poeliti polje dok ono na se navlači ogrtač mraka za spavanje, dok sporadično mirka prvim svijetlima, iz daljine i doziva. Ili, zamiljati ga u ona maglovita jutra travnja, dok jo sunce nije stiglo rastjerati sve rite od noći, koja jo pitkom svjeinom zraka ispunjavaju grudi prije nego li ih sunce osvoji.
Polje se vavjek ukazuje dui poput nestvarnog pizora, nedokučivo je. Uprav tu skrivena je sva njegova čar. Na tom fantazmu sazdan je njegov istinski bitak, dostupan jedino umiljanju.
Proba li se odista otići u polje, mora se računati kako je takav pothvat uvijek skopčan sa tegobama. Jednom to je sunce, koje pri u zatiljak. Drugi puta ide se protu udara bure i naleta kie. Nema te vjetrovka ni ambrele koje binjihovu turmavanju odolile. U krajnjem slučaju, svaki odlazak u polje, znači pjeačenje koje se znade otegnuti preko svake mjere izdrljivosti. Otud, svako naputanje grada, radi odlaska u polje, postavit će pitanje uputnosti takvoga nauma ili čista uma.
Imadu dva susreta s poljem. Nije isto odlaziti u polje ili vraćati mu se. Povratak u polje znači ići na svoje. Ići kući i gustjerni, tamo su bate i vinogradi, pokoja smokva, stablo od murve, bun drenjina ili osamljeni bajam. Ići u polje ravno je ići za mirisom kruva ispod peke, varenike sirita u mjeini, vina. U oba slučaja polje se promeće u raj na ovome svijetu, kojemu je vakat vavijek ići ili vratiti se, čak i po cijenu duge pijehe, sunca to ee, kie koja ne kalava i bure ta proganja.
Poslije svega treba stvarati razlog za ići u polje. To budi ushit od kojega se danima unaprijed ne da spavati. Taj ushit poput eravice tinja u dui danima i godinama. Da se lako razbuktati pri samoj pomisli. Odlazak iz grada na periferiju. Tragovi u sjećenju. Sićuni prizori sa ruba svijesti, ispunjeni nehotično zamijećenim detaljima.
Polazak u polje započima dockan. Pada obično oko podneva. To je ono doba ljeti kad se i grad i polje mogu najbolje osjetiti i doiviti. Du puta često se javlja osjećaj besmisla kod onoga ta pjeači. Otud je valjda malo onih koji idu tim putem. Samo oni ta moraju ili koji su vezani kakvim naročitim razlogom. Kad prođu konjska kola, pod čijim točkovima prska oder, na tren se povrati osjećaj smisla. Ali čim ona nestanu sa vidika, sve se opet utopi u bjelinu i egu. Prolazi upregnuto magare sa dakama brana. Povezana bijelom maramom u vunenim crnim čarapama goni ga stara ena, nekako iskrivljena i ona pod teretom puta, sva sparuena od sunca. Prođe mukarac na baciklu, kapa mu se nakrivila od pree. I to je sve ivo na tome putu.
Odlazak kod gospođe Trnovske. Zbunjenost, koja ubrzo po pristizanju, prerasta u opijenost, krajom i tiinom, mirisom crnogorice i praine, okusom ledene vode.Odlazak staroj gospođi Trnovskoj znači i potragu za drugim vremenima. To je susret sa jednim drugim djetinjstvom, ta je već u vječnosti. Potreba je to za najderajem. Imaju se produljiti ili porubiti, suziti ili skratiti, zakrpati, iznoeni odjevni komadi, odavna demodirani, dobiveni u paketima iz inozemstva, koji postaju samo priuba u ovim vremenima. Tim poslom ide se obično jednom u godini ili u dvije, 'nako uzgrad.
Na polasku, polje je samo u slutnji, u ičekivanju. U gradu se jo panja zaokuplja zaokuplja time ta svijet promiče, izlazi i ulazi u prodavaone. Tu su veliki izlozi puni svega i svačega. Buka dopire sa svih strana. Nje nema u polju. Piska vlakova, brektanje kamiondkih motora, kripa kočnica, dozivanja preko ulice, larma djece, odzvanja lupa teka eljeza. Zvuk cirkulara. Kad se pređe Gaparevića most dalje se ide polako uz cestu. Ubrzo, pravladava dojam kako sve ono prijanje, guva na ulici, buka, izlozi, bivaju manji i rjeđi. Glasovi ostaju u daljini. Onda se cesta potpuno izprazni. To je pouzdan znak stupanja izvan grada, ulazak u periferiju. I odmah tu negdje počima polje. Sunce jednako pri. Najposlje, počimaju prevladavati zelene i plave boje, drugi zvuci. Nebo, gotovo pobijelilo od sunca. Livade pune zelenog čička i utih cvijetova zlatice. Cesta bijela ka i uareno sunce. Iznad glava proleću laste, zuje pčele i muhe, zrak pretovaren pjesmom cvrčaka. Poslije blagog penjanja, iza kasarne, cesta ide ravno, lijeno protegnuta u pravoj crti, sve do kuće Arapovića. Tu naglo zakrene u lijevo ali se odma ispravi i nastavi opet ravno, do crkve Sv. Jakova. Tu je već snage u tijelu i nogama, gotovo ponestalo. Hod je usporen a grlo suho. eđ mori, vie se ne korača nego se noge vuku kroz prainu. Ne čuje se i ne vidi nita od sunca. Nema daka vjetra.
Zvonik crkve Svetog Jakova ukazuje na znak po kojemu je odredite blizu. Napokon, na nekoliko koračaja prije podrivenog i nakrivljenog zida od crkvenog dvorita, koje je tu ispunjeno nadgrobnim spomenicima, odmah preko puta, sa desne strane ceste, kuća je gospođe Trnovske. Zaklonjena pogledima sa ceste bujnim nasadima vrtnog cvijeća, lozom na pergoli i bokorima rua na ivici betoniranog dvorita, u cijeloj duini kuće, i kroz granje stabala trenje, proviruje lijepa, nova, gradska kuća. To je dvokatnica blistavog pročelja u kojoj ivi gospođa Trnovska. Ova velika kuća, sa velikim prozorima, u vrtu sa stablima treanja i kajsija, ivi u potpunom miru i tiini. Doimlje se ajnovito.
U kuini hladovina ista ka i pod lozom pred njom. Otvoren prozor, zavjesa se njie na blagom propuhu. Uspavljujući jednolični zvuk Singer maine, remeti bonazzu okolice. Oko arulje leta jedna muha, čiji let ometa frika arija, te ona stalno mijenja pravac leta, nikako se negdje spustiti. Gospođa Trnovska, dok tepa čini se bez kraja, otkriva svoje fine manire dobivene u prolosti, ivotom u gradu. Priča tihim glasom. Pri ovom susretu redaju se uspomene, svaki puta iznova i uvijek iste, drage. Setni ton ovog razgovora teko je zamijećen. U kući udaljenoj od grada, posađenoj u pitomoj bati, punoj umilne vreline sunca, svakojakih boja i mirisa, ispunjen je svaki ljetnji dan.
Pokraj crkvenog dvorita, punog hladovine bora i čempresa, mirisa smole od crnogorice, ta liječi i omamljuje, produavajući cestom malo dalje, ima se uočiti jedna kuća na osami. Ona je u sredini livade, bez ikakva drveta oko nje, bez cvijeća pod prozorima. To je upnikova kuća. Kamena zgrada na kat, čistih linija, sa prozorima i kurama, okrenuta cijela jugu. Jednostavne ljepote u pročelju od kamena i vinovom lozom, ta se uz samu njenu ivicu ispela do krova. Ona predstavlja tako osoben i prepoznatljiv primjerak dalmatinske arhitekture srednje stojećih obiteljskih kuća. Tiha, ona promatrana sa ceste ostavlja utisak usnulosti. Nikad nikog za viditi pred njom. Ba takva govorila je ona najvie o ivotu svijeta u naim krajevima.
Posjet gospođi Trnovskoj zavren je. Rukovanje i poljupci. Sve ostavljeno do iduće prigode. Prola je peta ura. Počinje povratak u grad. On biva laknji i bri. Sunce se već toliko spustilo zapadu, tako da ivica koja ide krajom ceste pravi hlad u kojemu se putnik zaklanja. Kako večer se blii blii se i grad. On je već oivio jer, napokon je spala koprena od ege. Sjenke prolaznika na ulici izduene su. Zrak je jo topal. Kraj je ovo puta. Je li u pitanju povratak ili dolazak, vie uopće nije ni vano. U mislima ili u zbilji, ni to vie nije vano. Pri kraju snaga, ostaje osjećanje grada i spoznaja vraćanja svojoj kući, svome gradu. Uvjerenje kako će tako ostati i kako tako ima uvijek biti, vraća snagu.
srpanj/juni 2015.
ta sad znači misliti opet o polju? Misliti o polju uopće, a iz grada? Imati ga uvijek pred očina, na pameti. Čemu to? Točnije, nije riječ o bilo kojemu polju, misliti o naemu polju posve je neta drukčije. To je ono ta se naprosto ugnijezdilo, namah tu, iza Slavka Rodića. Proteglo se ono između unske pruge sa zapadne strane, Vrpolja na sjeveru, do sklupčanog podnoja Dinare na istoku, pa skroz do Kovačića na jugou. Veliko je to polje. Misao o polju u takvome prostoru dobiva sasma drugi sustav i znakovitost. Za dobiti pravu predodbu o naemu polju, učini se isprva dostatnim samo pomisliti na nj. Ali to je varka jerbo ono je veće od same te pomisli. Za dobiti pomisao o bilo čem, zahtijeva se prvotno iskustvo, izravno ili posredovano, pričom, slikom ili pročitanom vijeću u tampi. Iz toga iskustva onda naknadno izranjaju prizori posve nove sustavnosti, u kojima, nakon prolaska dana i godina, potiru se granice umiljanja i zbilje, sve se onda sljsva u jednu čvrsto spregnutu sliku-doivljaj, koji se potom nosi unutar svijesti, gdje postaje postaje nadnaravneo ubjedljiva.
Traganje za sopstvenim identitetom također more odvesti u polje. Tako misli o polju potječu iz sjećanja. Te misli isto tako potječu i od elje za dokučiti drugo, ono nepoznato i daleko. Kao takvoga mogućno ga je dokućiti ili zamiljanjem, a kod onih rijeđih, kadrih, poduzimanjem avanture.
U mislima o polju onda se znade ukazati topal dom i odrastanje u njemu. U tim mislima spavaju pohranjene uspomena na okupljanja familije u blagdane. Doivljaj polja mogućno je stvoriti nakon imanja tamo kakva naročita posla.
ta bi sad jedan insan iz grada ima raditi sa tim poljem kad inako u gradu ima svega ta mu treba. U gradu je njegova svakodnevica, koju je teko poremetiti, jer se uredno ponavlja i potvrđuje, biva izvjesna, ta njemu, mora se priznati, naročito godi. Zaokupljen je on u svome gradu, pored drugog i čuvanjem slobode, njegovanjem bratstva i jedinstva. U gradu on ima svoj posa. Tu ga, po okončanju posla, čekaju njegove gostionu. Osim toga prati on tu vlakove ta stiu i odlaze iz grada, uvijek po redu vonje. A tak marenda, ta ona mu je pravcata drtvena institucija koje ako je nema na čovijek i nije čovijek. Tako netko ima kruva, masti i cukra, drugi deset deka umkarice, a oni najsretniji, poput potara Ljubana, kvarat janjetine i dva deci vina. Prodavaone rade dvokratno. Navečer, obvezantni televizijski dnevnik, poslije kojega se ta će sjutra biti, te se more ići mirno na počinak. U gradu se spava i sniva u posvemanom miru, kraj otvorenih prozora. Dok spava insan je pun radovanja i ičekivanja. ivot mu je ispunjen milinom. Okruen ugodom i ljepotom vie mu i ne treba. Radi čega onda ima on misliti o polju, čak ta vie ići u polje?
Zato nije moranje znati u gradu kako je tu negdje, pored, jedna takva ljepota. To znadu samo neki.
Kako onda ipak dokučiti tu ljepotu, učiniti je općom, doiviti je? Za doiviti iznimnost sve ljepote ovoga polja, na svijet nije mora ići nikuda. Dostatno mu je samo ispeti se na forticu i baciti pogled ozgo na sjever. Otuda bi mu se namah dalo uočiti svu veličanstvenost i nesamjerljivost prostranstva, u kojoj eto, to nae polje, vječno sanjari a sva njegova ljepota i rasko počivaju. Tu, sa bedema fortice, polje se oku promatrača nudi brez ikakva posredovanja, skoro je na dohvat ruke. Učini se tad čovjeku kako bez te ljepote polja ne bi bilo ni ljepote grada.
U zadnje vrijeme grad i polje postaju nerazdvojni, granica među njima nestaje. Cijeli kraj, osut kamenom, i krt, kako izgleda, dobiva u tom sjedinjenju, osim ljepote i ivotnu energiju a istodobno i pitominu, drugdje rijetko znanu. Otud i kod svijeta iz grada i onoga iz polja, iz dua izsijava pitomina i naročita mekota, ukoliko nijesu obuzeti ujom. Misliti o polju istodobno znači osjećati se lijepo u ljepome i zračiti tom ljepotom. Jednom obujmljeni iskustvom, ostaju sa čovijekom do kraja, ka ta ostaju i grad i polje sa njim.
Ovo polje pravi je zavičaj svim mogućim bojama. Proarano ono je paletama utog od ugaene trave, braon kad su njive zaorane, sivo-maslinastom od livada i kamenih ograda, isprskano četinarsko-zelenom, uokvireno pastelno plavom od odraza neba na njemu, polje je istodobno i blizu i daleko. Čini se treba ga samo udahnuti, propustiti ga između prstiju kao pregrt vode sa izvora, ponijeti ga u kosi. Jednom riječju iviti sa tim poljem.
Gledati u to polje, misliti o njemu, kretati prema njemu, znade poroditi uvijek istu uzdrhtalost, treptaj osjećaja, u kojemu nje mogućno razlikovati čistu iskustvenost, elju da je se ima, od samog dođivljaja bivanja u njemu. U takvome jednom susretu sa poljem, poslije blagih i dugih proljetnjih kia, javlja se neizreciva udnja za njegovim blistavo umivenim daljinama. A ono tamo, čeka, svo vrijeme samo saneva, lekari međ razmetnutih gustih evara u gajevima i prozračnih vrhova glavica, ipartano krivudavim puteljcima koje prate grgurve ivice, a za svaki slučaj protepano nizom visokih čempresa oko kuća i po rubovima livada, ta su se ba tute ispriječili udarima bure.
Ljeti, ono se pogledom dugo trai u daljini i prozirati zraka, piljiti treba dugo kroz poigravanje jare pred očima, u kojoj svaka točka u trenu gubi svoju prostornu odredljivost. Tako polje biva nastanjeno u slutnji. Ono je tu negdje između neba i vjenca planininskih strana ta su mu za leđima. Tih dana sunce ga otima ne samo pogledu nego i svakome čulu i uskraćuje njegovu izvjesnost insanu. Tada je ono najudaljenije od grada. Njegova situiranost u prostoru neodređena i mogućno ga je identificirati samo prema pravacu u kojemu treba ići. Snagu prizivanja polje nosi u debelom hladu vitkih čempresa, gorostasnih hrastova i divovskih kostela, mjestima u kojima je jedino mogućno danuti i zadrijemati, insanu i njegovu blagu na ispai.
S jeseni, pogled put polja i misli o njemu, slijede zov bure. Polje uzmiče gradu cestom u pravcu Golubića. Razvučeno du ispranih ivica, po krivudavim tragovima od bujice, ta je samo prije koji dan razjareno, u bezbroj malih potoka, jurila sredinom ceste. S jeseni ono odlazi u tiinu sačinjenu od sapranih boja, prima se u duu čisto, u svojoj punoći, kroz brojne livade i obrane vinograde sa obje strane ceste, tu i tamo sa pokojim crvenim krovom, posađenim ba onamo gdje treba, na domaku grada. Kad se u ta doba ono zamilja, ponijprije se otkriva u sazrelom grođu i obilatim jesenjim kiama, koje zapljuskuju kronje stabala jo pune lića. Polje je umotano u neta okraćale, usporene, pomalo umorne, dane. Ono mirie na spokoj.
Zimi polje biva posjećeno samo u mislima. Dok ozgo preko njega brije suhi vjetar suvomrazice, ono počima hibernirati. Svu njegovu otsutnost i nepokretnost naruavaju bjeličasti, nestani, pramičci dima. U njihovom bezuspjenom veranju sa svih dimnjaka do beskrajnog neba, jedino jo plava boja mraza i neba dura u sveopćoj prolaznosti. Tad se insanu čini, kako uprav iz polja, dopire ona danonoćna huka vjetra, koja zatvara prozore i vrata po svim kućama. A zrakom jedino odzvanja kripa i praskanje leda na cesti, pod koracima u gojzericama.
Tad je ponajbolje samo zamiljati polje. Ostajanje u kući poslijepodne. Prije nego se počme smrkavati, dok sivo i bez snijega vrijeme, čepava za guu. tad u zagrijanoj sobi čekati bez konca. Sumrak prikraćen u intermezzu na televiziji. Pohorja pod nametima snijega. Slike, jedva zamjetno, sustiu jedna drugu, u gracioznom spustu niz napola ustavljenu matu, u «Arabeski broj jedan» Clauda Debusy-ja. Čeka se prolazak zime i povratak polju.
Pokatkad, ukae se potreba poeliti polje dok ono na se navlači ogrtač mraka za spavanje, dok sporadično mirka prvim svijetlima, iz daljine i doziva. Ili, zamiljati ga u ona maglovita jutra travnja, dok jo sunce nije stiglo rastjerati sve rite od noći, koja jo pitkom svjeinom zraka ispunjavaju grudi prije nego li ih sunce osvoji.
Polje se vavjek ukazuje dui poput nestvarnog pizora, nedokučivo je. Uprav tu skrivena je sva njegova čar. Na tom fantazmu sazdan je njegov istinski bitak, dostupan jedino umiljanju.
Proba li se odista otići u polje, mora se računati kako je takav pothvat uvijek skopčan sa tegobama. Jednom to je sunce, koje pri u zatiljak. Drugi puta ide se protu udara bure i naleta kie. Nema te vjetrovka ni ambrele koje binjihovu turmavanju odolile. U krajnjem slučaju, svaki odlazak u polje, znači pjeačenje koje se znade otegnuti preko svake mjere izdrljivosti. Otud, svako naputanje grada, radi odlaska u polje, postavit će pitanje uputnosti takvoga nauma ili čista uma.
Imadu dva susreta s poljem. Nije isto odlaziti u polje ili vraćati mu se. Povratak u polje znači ići na svoje. Ići kući i gustjerni, tamo su bate i vinogradi, pokoja smokva, stablo od murve, bun drenjina ili osamljeni bajam. Ići u polje ravno je ići za mirisom kruva ispod peke, varenike sirita u mjeini, vina. U oba slučaja polje se promeće u raj na ovome svijetu, kojemu je vakat vavijek ići ili vratiti se, čak i po cijenu duge pijehe, sunca to ee, kie koja ne kalava i bure ta proganja.
Poslije svega treba stvarati razlog za ići u polje. To budi ushit od kojega se danima unaprijed ne da spavati. Taj ushit poput eravice tinja u dui danima i godinama. Da se lako razbuktati pri samoj pomisli. Odlazak iz grada na periferiju. Tragovi u sjećenju. Sićuni prizori sa ruba svijesti, ispunjeni nehotično zamijećenim detaljima.
Polazak u polje započima dockan. Pada obično oko podneva. To je ono doba ljeti kad se i grad i polje mogu najbolje osjetiti i doiviti. Du puta često se javlja osjećaj besmisla kod onoga ta pjeači. Otud je valjda malo onih koji idu tim putem. Samo oni ta moraju ili koji su vezani kakvim naročitim razlogom. Kad prođu konjska kola, pod čijim točkovima prska oder, na tren se povrati osjećaj smisla. Ali čim ona nestanu sa vidika, sve se opet utopi u bjelinu i egu. Prolazi upregnuto magare sa dakama brana. Povezana bijelom maramom u vunenim crnim čarapama goni ga stara ena, nekako iskrivljena i ona pod teretom puta, sva sparuena od sunca. Prođe mukarac na baciklu, kapa mu se nakrivila od pree. I to je sve ivo na tome putu.
Odlazak kod gospođe Trnovske. Zbunjenost, koja ubrzo po pristizanju, prerasta u opijenost, krajom i tiinom, mirisom crnogorice i praine, okusom ledene vode.Odlazak staroj gospođi Trnovskoj znači i potragu za drugim vremenima. To je susret sa jednim drugim djetinjstvom, ta je već u vječnosti. Potreba je to za najderajem. Imaju se produljiti ili porubiti, suziti ili skratiti, zakrpati, iznoeni odjevni komadi, odavna demodirani, dobiveni u paketima iz inozemstva, koji postaju samo priuba u ovim vremenima. Tim poslom ide se obično jednom u godini ili u dvije, 'nako uzgrad.
Na polasku, polje je samo u slutnji, u ičekivanju. U gradu se jo panja zaokuplja zaokuplja time ta svijet promiče, izlazi i ulazi u prodavaone. Tu su veliki izlozi puni svega i svačega. Buka dopire sa svih strana. Nje nema u polju. Piska vlakova, brektanje kamiondkih motora, kripa kočnica, dozivanja preko ulice, larma djece, odzvanja lupa teka eljeza. Zvuk cirkulara. Kad se pređe Gaparevića most dalje se ide polako uz cestu. Ubrzo, pravladava dojam kako sve ono prijanje, guva na ulici, buka, izlozi, bivaju manji i rjeđi. Glasovi ostaju u daljini. Onda se cesta potpuno izprazni. To je pouzdan znak stupanja izvan grada, ulazak u periferiju. I odmah tu negdje počima polje. Sunce jednako pri. Najposlje, počimaju prevladavati zelene i plave boje, drugi zvuci. Nebo, gotovo pobijelilo od sunca. Livade pune zelenog čička i utih cvijetova zlatice. Cesta bijela ka i uareno sunce. Iznad glava proleću laste, zuje pčele i muhe, zrak pretovaren pjesmom cvrčaka. Poslije blagog penjanja, iza kasarne, cesta ide ravno, lijeno protegnuta u pravoj crti, sve do kuće Arapovića. Tu naglo zakrene u lijevo ali se odma ispravi i nastavi opet ravno, do crkve Sv. Jakova. Tu je već snage u tijelu i nogama, gotovo ponestalo. Hod je usporen a grlo suho. eđ mori, vie se ne korača nego se noge vuku kroz prainu. Ne čuje se i ne vidi nita od sunca. Nema daka vjetra.
Zvonik crkve Svetog Jakova ukazuje na znak po kojemu je odredite blizu. Napokon, na nekoliko koračaja prije podrivenog i nakrivljenog zida od crkvenog dvorita, koje je tu ispunjeno nadgrobnim spomenicima, odmah preko puta, sa desne strane ceste, kuća je gospođe Trnovske. Zaklonjena pogledima sa ceste bujnim nasadima vrtnog cvijeća, lozom na pergoli i bokorima rua na ivici betoniranog dvorita, u cijeloj duini kuće, i kroz granje stabala trenje, proviruje lijepa, nova, gradska kuća. To je dvokatnica blistavog pročelja u kojoj ivi gospođa Trnovska. Ova velika kuća, sa velikim prozorima, u vrtu sa stablima treanja i kajsija, ivi u potpunom miru i tiini. Doimlje se ajnovito.
U kuini hladovina ista ka i pod lozom pred njom. Otvoren prozor, zavjesa se njie na blagom propuhu. Uspavljujući jednolični zvuk Singer maine, remeti bonazzu okolice. Oko arulje leta jedna muha, čiji let ometa frika arija, te ona stalno mijenja pravac leta, nikako se negdje spustiti. Gospođa Trnovska, dok tepa čini se bez kraja, otkriva svoje fine manire dobivene u prolosti, ivotom u gradu. Priča tihim glasom. Pri ovom susretu redaju se uspomene, svaki puta iznova i uvijek iste, drage. Setni ton ovog razgovora teko je zamijećen. U kući udaljenoj od grada, posađenoj u pitomoj bati, punoj umilne vreline sunca, svakojakih boja i mirisa, ispunjen je svaki ljetnji dan.
Pokraj crkvenog dvorita, punog hladovine bora i čempresa, mirisa smole od crnogorice, ta liječi i omamljuje, produavajući cestom malo dalje, ima se uočiti jedna kuća na osami. Ona je u sredini livade, bez ikakva drveta oko nje, bez cvijeća pod prozorima. To je upnikova kuća. Kamena zgrada na kat, čistih linija, sa prozorima i kurama, okrenuta cijela jugu. Jednostavne ljepote u pročelju od kamena i vinovom lozom, ta se uz samu njenu ivicu ispela do krova. Ona predstavlja tako osoben i prepoznatljiv primjerak dalmatinske arhitekture srednje stojećih obiteljskih kuća. Tiha, ona promatrana sa ceste ostavlja utisak usnulosti. Nikad nikog za viditi pred njom. Ba takva govorila je ona najvie o ivotu svijeta u naim krajevima.
Posjet gospođi Trnovskoj zavren je. Rukovanje i poljupci. Sve ostavljeno do iduće prigode. Prola je peta ura. Počinje povratak u grad. On biva laknji i bri. Sunce se već toliko spustilo zapadu, tako da ivica koja ide krajom ceste pravi hlad u kojemu se putnik zaklanja. Kako večer se blii blii se i grad. On je već oivio jer, napokon je spala koprena od ege. Sjenke prolaznika na ulici izduene su. Zrak je jo topal. Kraj je ovo puta. Je li u pitanju povratak ili dolazak, vie uopće nije ni vano. U mislima ili u zbilji, ni to vie nije vano. Pri kraju snaga, ostaje osjećanje grada i spoznaja vraćanja svojoj kući, svome gradu. Uvjerenje kako će tako ostati i kako tako ima uvijek biti, vraća snagu.
srpanj/juni 2015.
-
- Posts: 96
- Joined: Mon Apr 11, 2011 11:47 am
3. Decembar 1944. i taj datum,pod Dinarom,krvlju ispisan kao simbol
patnji i prkosa,bratstva i jedinstva ostace kao neizbrisiv trag i vijeciti
plamen,koji se nikada ugasiti nece,a ostace sijecanja na ono cega vise
nema.Sto rece Solohov:-Nosicemo mrznju prema neprijatelju na
vrhovima nasih bajoneta. Sinovi i kceri Dinare,nosimo u nasim
srcima onu istu mrznju i sijecajmo se onih koji nam podarise taj dragi
datum,prkoseci ovim zlim vremenima,a u kojima je taj datum ukrasen
tisinom.Neka mu je vijecna slava.
patnji i prkosa,bratstva i jedinstva ostace kao neizbrisiv trag i vijeciti
plamen,koji se nikada ugasiti nece,a ostace sijecanja na ono cega vise
nema.Sto rece Solohov:-Nosicemo mrznju prema neprijatelju na
vrhovima nasih bajoneta. Sinovi i kceri Dinare,nosimo u nasim
srcima onu istu mrznju i sijecajmo se onih koji nam podarise taj dragi
datum,prkoseci ovim zlim vremenima,a u kojima je taj datum ukrasen
tisinom.Neka mu je vijecna slava.
-
- Posts: 1301
- Joined: Sun Mar 02, 2003 5:13 pm
03.12.1944. godina
Prije 71 godinu, 03.12.1944. u jutarnjim satima, Knin je oslobodjen. Izvojevana je velika pobjeda nad udruzenim fasistickim snagama. Dan vrijedan spomena i sjecanja.
-
- Posts: 159
- Joined: Thu Mar 22, 2007 11:26 pm
Ozivljavanje grada
Slavilo se je taj 3ci Decembra dugo godina poslije rata.Orkestar Kninskog garnizona je rano u jutro tog dana marsirala Kninom od mosta do mosta,sjecam se nismo imali skole i bio je praznik u pravom smislu.
Mnoge radne i drustvena udruzenja su nosili sa ponosom ime 3.Decembar.Hvala svima onima koji se sjete tog datuma jer to je jedan veliki dio nasega grada kojeka svi mi volimo i vredno je pomenuti daj dan.
Mnoge radne i drustvena udruzenja su nosili sa ponosom ime 3.Decembar.Hvala svima onima koji se sjete tog datuma jer to je jedan veliki dio nasega grada kojeka svi mi volimo i vredno je pomenuti daj dan.
-
- Posts: 25
- Joined: Thu Nov 01, 2007 12:58 am
Je li ovo i Galerija Knina prelazi na Facebook?